Marketing
Demokracija se uči u praksi sudjelovanja
Rad u plenumu, kao obliku neposredne demokracije (svi su pozvani doći i sudjelovati u raspravi, svi imaju pravo glasa - kao u staroj Ateni, kad su se svi građani mogli okupiti na jednom mjestu), stožerna je metoda djelovanja studenata, organiziranih u Nezavisnoj inicijativi za besplatno školstvo, koja je dio međunarodnog pokreta za besplatno i emancipirajuće obrazovanje Kao što sam bio najavio 27. svibnja, nakon suspenzije prve blokade: Zapamtite riječ "plenum": još ćete je često slušati!. Međutim, sav se rad ni izdaleka ne iscrpljuje u samim plenumima. Na djelu je široki koncept sudioničke (participativne) demokracije: svatko može za sebe naći razne oblike sudjelovanja u kolektivnoj akciji i životu zajednice.
Kao argument protiv takvog načina odlučivanja navodi se da faktički nisu svi studenti nazočni, nego samo njih 10 do 15 posto (kad je riječ o FF u Zagrebu, a pretpostavljam da se tu negdje kreće i drugdje). Međutim svi imaju mogućnost biti nazočni, a i u staroj Ateni obično je samo manji broj građana dolaio na pijedine rasprave. Isti argument uostalom navodi se protiv izbora kao metode posredne demokracije, jer mnogi građani (ponekad većina) uopće svoje pravo izlaska na izbore ne koriste. Tko šuti, znači da se slaže.
A kad pogledate koliko studenata svakodnevno dolazi na te plenume, koliko ih se prijavljuje za redarsku službu, koliko sudjelujeu u radu brojnih sekcija i drugim aktivnostima - to je impresivan postotak. A demokracija bi trebala težiti tome da što više ljudi na kvalitetan način sudjeluje u pripremanju, donošenju i provođenju odluka. Ne da se sve svodi na političarenje profesionalnih političara, samovolju vođa i formalizam birokracije.
U tekstu o emancipirajućem obrazovanju, iz kojeg sam jučer prenio dijelove, govori se o potrebi obrazovanja za slobodu i demokraciju, a ne samo za "radna mjesta". U raspravi na plenumu prekjučer netko je rekao da studenti uobičajeno jure da zadovolje bolonjske norme, a ne stignu MISLITI. Nasuprot rutinskom "usvajanju znanja", blokada redovnog nastavnog procesa otvara prostor kreativnog mišljenja i obrazovanja.
Studenti koji u ovome sudjeluju stiču neprocjenjiva iskustva, koja će možda s godinama donijeti do učinkovitijeg rješavanja društvenih problema nego što smo mi sposobni. Pogledajte moj tekst od 11. svibnja: Studentski plenum kao kolektivni intelektualac.
Umjesto da sad tragam za teorijskim potkrijepama, preći ću na "ad hominem": moje osobno loše iskustvo s Hrvatskom blogerskom organizacijom u proteklih godinu dana. (Nedavno sam napisao da sam u svojem društvenom djelovanju napravio tisuću grešaka i doživio stotinu poraza.) Nedavno sam podnio ostavku na mjesto tajnika, ali sam i dalje član. HBO ne radi doslovce ništa. Predsjednik udruge Zvone Radikalni, inače nastavnik na FER-u, u diskusiji na pollitika.com nazvao je studentske prosvjednike "telcima". Prenosim ovdje dio mojeg odgovora:
Bez zlobe, mogu reći tvoj i moj primjer, koji redovni pratitelji pollitike znaju: jedna od stvari, za koje se takvim pristupom, prekidom "normalnosti", može pripremati, jest i to, kako učinkovito djelovati u "civilnome društvu", kako npr. biti predsjednik jedne udruge. Ti si stekao osobno iskustvo kako je složen taj, naizgled jednostavan zadatak. A problemi, s kojima se studentska inicijativa bori, daleko su teži! Mi nismo uspjeli organizirati desetak ljudi, nismo uspjeli voditi čak ni valjani registar članova (i na meni kao tajniku je dio odgovornosti jer nisam reagirao odmah kad je trebalo), a oni su recimo na FF Zg održali u sedam mjeseci 55 sjednica Plenuma, nikad nije bilo ispod sto sudionika (a maksimalno blizu 1000), i sve funkcionira bez ijednog incidenta - dnevni red, zapisnici, glasovanje, moderatori, glasnogovornici, redari, sekcije, predavanja, tribine, peticija...
Demokracija ovisi o tome da ljudi u nju vjeruju i da u njoj sudjeluju - nasuprot onima, brojnima, koji vape za pravim vođom. Upravo čitam, veliku povijesnu sintezu Erica Hobsbawma "Doba ekstrema: Kratko dvadeseto stoljeće 1914.-1991.". (Nedavno se pojavilo hrvatsko izdanje koje sad čitam - postoji srpsko iz 1980-ih godina - a na scribd.com možete skinuti kompletan tekst te debele knjige na engleskom.) On piše o tome, kako je demokracija kao sustav doživljavala teške poraze 1930-ih godina, jer su ljudi u nju prestali vjerovati. Tako se nametnula fašistička koncepcija, da je za narod bolje da ima jednog vođu, koji o svemu odlučujue, pa svatko zna svoje mjesto i nema što svojom glavom misliti i stvarati nered.
Post je objavljen 25.11.2009. u 12:00 sati.