Marketing
Haiku: moja vlastita teorija :)
Kako sam najavio jučer, evo jednog mojeg objašnjenja o haikuima koje u posljednje vrijeme pišem.
Za one koji ne znaju: haiku je umjetnička forma porijeklom iz Japana, minimalistička kako su Japanci skloni u umjetničkom izražavanju (japanski vrt, no drama, ceremonija čaja): tri stiha, ukupno 17 slogova (5 - 7 -5), toleriraju se manja odstupanja. Teme su sličice iz prirode, ljepota, harmonija, doživljaj trenutka. Nema refleksije (razmišljanja), nema osobnih osjećaja: samo neposredni doživljaj. Ne ističe se pjesnikova svijest i samosvijest, on "uranja" u prirodu i njene ritmove, pa je jedno od uobičajenih sredstava da jedna od riječi asocira na godišnje doba , kad se nešto događa.
Popularna je i u Hrvatskoj, najviše je tome pridonio matematičar Vladimir Devide, koji je godinama boravio u Japanu i propagirao kod nas japansku kulturu općenito. Googlanjem možete naći i mnogo poveznica na hrvatskome jeziku. Pogledajte deset osnovnih pravila haikua koje je sastavio Devide, te vijest iz siječnja ove godine da je hrvatski pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić nagrađen počasnom diplomom za haiku na tradicionalnom 12. međunarodnom Mainichi Haiku festivalu u Japanu! Posjetite i jedan hrvatski blog posvećen Japanu.
E sad, ako pogledate ono, što ja kao haiku pišem, vidjet ćete da uglavnom poštujem pravila forme, iako sam počeo malo varati time, da stavljam i naslov, koji ponekad bude prilično dugačak, pa predstavlja uvod i dodatak samoj pjesmici.
Bitno sam različit, međutim, glede tematike, ali i osnovne ideje u pristupu. Osnovna je razlika, kako ja sam to doživljavam ta, što mi nije u prvom planu harmonija, sklad prirode, nego upravo nesklad, disharmonija, proturječja. Često to nije ljepota, nego upravo ružnoća - naravno, ovisi i o tome, kako se shvati.
(Pri tome je važno upozoriti, da nisam razvio neku teoriju o tome što želim pisati, pa ju onda počeo primjenjivati; to je garantirano neučinkovota metoda da se piše poezicja, uostalom i bilo kakva književnost. Počeo sam pisati na određeni način, pa tek naknado počeo to tumačiti. Moguće je, da ćče me razumijevanje onoga što činim, učiniti nekreativnim.)
Obično dajem dvije slike, prvi stih unosi jednu, a treći drugu, koje su međusobno povezane ali i kontrastne. Srednji stih je prelazni, često ga podijelim točkom, tako da je prvi dio povezan s prvim, a drugi s trećim stihom. Mora biti bar jedan glagol, obično je u srednjem stihu. Znatno više su tema ljudi i njihove djelatnosti, nego priroda sama po sebi. Ima mojih osjećaja, često jetkih, ima i socijalne kritike.
Dakle, oni stroži kažu, da to i nije pravi haiku. Pa, nema veze, Neka vrst poezije jest. Ja to ipaka, iako nekad i samog sebe ironiziram, ozbiljno shvaćam.
Neki se otvoreno sprdaju i ironiziraju na temu haikua, pogledajte recimo moj dnevnik Dva uzorna haikua, zatim imotski i slavonski haiku, pa recimo i Sisački haiku.
No, iako mi je smisao za ironiju pa i sarkazam snažan, ne sprdam se. Polazim od osnovne zamisli: opisati "neposredni doživljaj". No, za nas iz zapadne kulture, odgojene na tradicijama grčkog mudroljublja, monoteističke filozofije i novovjekovne znanosti i samosvijesti, s"neporedni doživljaj" je kompleksniji. Uvijek i u svemu osjećam procesualnost, proturječja, dijalektiku. Nije to naprosto filozofska koncepcija (izrazito zapadnjačka, negelijanska), nego doživljaj svijeta: neposredan, pa ipak uvijek već posredovan.
One polarosti, koje ističem, uostalom možda mogu biti dio više harmonije, kako je to u Hegelovom "prevazilaženju", ali to već zaista jest refleksija i na to ne idem, u tri stiha ne bi stalo.
Pisat ću tako vjerojatno još neko vrijeme, dok osjećam inspiraciju. Okušavam se usput i u duljim formama, napisao sam npr. prije nekoliko godina stotinjak stihova u klasičnom heksametru.
Post je objavljen 08.11.2009. u 18:04 sati.