Marketing
Hrvatska pred izborom: više ili manje demokracije?
U svojim komentarima studentskog zauzimanja fakulteta, ističem kao vrednotu širenje pojma demokracije. Plenum je metoda direktne demokracije, koja svakako nije savršena - ali nijedna metoda odlučivanja sa više od jedne osobe nije savršena. Osim što je sam po sebi demokratska forma, on je također i škola demokracije, kako objašnjavam u svojem jučerašnjem dnevniku Demokracija se uči u praksi sudjelovanja.
Autor ove karikature je Marc Roberts.
Pristaša sam sudioničke (participativne) demokracije, koja kombinira razne oblike sudjelovanja. (Na hrvatski je prevedena odlična knjiga Davida Helda "Modeli demokracije". Held piše o "novoj polarizaciji demokratskih ideala" od 1970-ih godina.) Vjerujem da u tom smjeru vodi pravi put za poboljšanje načina funkciniranja hrvatskog društva i države: proširiti pojam demokracije od današnjeg inzistiranja na "parlamentarnoj" i prakse "partitokracije" (dominacije političkih stranaka, odnosno njihovih hijerarhija) ka složenijoj koncepciji sudioničke demokracije.
Nasuprot tome, u nekoliko svojih dnevnika (posljednji je Predsjednički izvori samo su uvod u bitnu promjenu političke scene), ističući prvenstveno fenomen Milana Bandića (sada u suradnji s Kerumom i Glavašem), upozorio sam na rastuću tendenciju preobrazbe političkog prostora u Hrvatskoj od dominacije stranaka ka dominaciji karizmatičnih lidera. To je "demokracija s vođom" - pojam potiče od Maxa Webera, "plebiscitarna demokracija". Pogledajte vrlo istruktivan znanstveno-obrazovni tekst (na engleskom) 4. Towards Leader Democracy?, te cjeloviti projekt Public Leadership—Perspectives and Practices. (Poglavlje 11., o društvenim pokretima, korisno je za razumijevanje i ovog međunarodnog pokreta studenata.)
U dnevniku Milan Bandić - hrvatski Vladimir Putin?, 23. listopada, zapisao sam:
Druga je pak kvaliteta Bandićev izvanredni socijalni populizam desnog, autoritarnog tipa. On svuda ide među male ljude, brine o njihovom dobru, dijeli im novce, riješava njihove jadikovke protiv hladne birokracije i zločestih gazdi.
Ta njegova socijalna osjetljivost nema nikakve veze sa socijalnom demokracijom, političkom filozofijom koju formalno slijedi njegova stranka. Nje on jedan iz naroda koji je sposoban voditi ih, nego jedan od onih iznad naroda, koji je voljan spustiti se k nima i čuti, što ih tišti.
Neki ljudi zaključuju da nam treba pravi vođa, da nas izvuče iz sranja u koje smo upali. Neki ljudi počinju izražavati osobnu potrebu za takvim vođom. Nepismeni ali i akademici, sa niskim IQ ili visokim, seljaci ili građani. Nema posebnih pravila za to; ne treba se zavaravati da su tome skloni samo ljudi niskog obrazovanja isl..
Kad sebe uvjere da su ga našli - dolazi do promatraču zbunjujuće nagle promjene njihove retorike, ponašanja, čak i same osobnosti. Često, oni sami negiraju da se promjena dogodila. Upravo svjedočim, na nekoliko primjera mojih poznanika na netu i mimo njega, toj transformaciji.
Govorimo o "demokraciji s vođom", dakle još uvijek jednom obliku demokracije: ljudi izlaze na izbore i biraju vođu, kojem daju mandat da dalje donosi sve odluke; oni se dalje ne moraju zamarati - samo slušaju što im se kaže. Klasični primjer je Napoleon III, koji je dvaput dobio plebiscitarnu podršku svojoj vlasti. Naravno, takav oblik lako može degenirati u potpunu autokraciju i diktaturu.
Mnogim se ljudima može, sa sasvim racionalnim razlozima, učiniti da je takav oblik vladanja poželjan (uostalom, i Max Weber ga je preferirao). Štedi se vrijeme, u odnosu na komplicirane demokratske procedure. Kao što sam jučer spomenuo, 1930-ih godina demokracija je bila u jakon defanzivi, jer su ljudi jednostavno prestali vjerovati u nju.
U nekim posebnim situacijama, kad je potrebna osobita hitnost, slično je odlučivanje neizbježno. Međutim, na dulji rok, kompleksni društveni problemi se ne mogu autoritarnim metodama rješavati. Potrebno je, da ljudi sudjeluju, da se grade metode kolektivnog odlučivanja. Da se raznoliki talenti mobiliziraju i usklađuju, da što više ljudi bude uključeno u pripremu, donošenje i provođenje odluka: tako društvo bolje funkcionira. Tako je moguće obuhvatiti mnogobrojne probleme i mnogobrojne aspekte u procesu donošenja odluka. (Jedan PMSM pomalo pomodni ali ipak korisni pojam, koji opisjuje neke bitne aspekte participacije, je deliberativna demokracija.)
Pred nama u Hrvatskoj je, upravo sada i u slijedećoj godini, dilema: hoće li nam se nametnuti suženje demokracije, od danas nezadovoljavajućeg oblika partitokracije, ka "demokraciji s vođom", ili ćemo pak nastojati na širenju demokracije?
Prvi put je jednostavniji i sigurno je, da su mu mnogi skloni ili će u slijedećim mjesecima postati skloni. Panika kako je situacija "izvanredna" pa su potrebne i "izvanredne mjere", ide na mlin toj koncepciji. Međutim - kad se jednom ta tranformacija sustava izabere, bit će vrlo teško napraviti korak natrag.
Izvanredna situacija bila je 1990-ih godina, i tada smo imali jedan oblik "demokracije s vođom". Međutim, PMSM, s više demokracije bismo i tada bolje prošli, bez obzira na izvanrednost situacije. Pogotovo to mislim danas.
Post je objavljen 26.11.2009. u 21:25 sati.