Najavio sam jučer, da ću nešto napisati i o tome kako predviđam dalja događanja nakon predsjedničkih izbora. Čini mi se jasnim da, kakav god bio rezultat, ključna pitanja oko kojih se sad lome politička zbivanja u Hrvatskoj neće biti riješena.
Prije svega, bitne se stvari trenutačno ipak događaju u vladi, o čemu sam nešto pisao prije mjesec dana u dnevniku Hoće li jaca postati pravi vođa? Kako izgleda i dalje - na putu je, da to postane. Očekivani poraz Andrije Hebranga ide joj u prilog. Da li je onda Vidošević pravi "adut" konzervativnih snaga u HDZ-u? Nisam siguran u njegovu ulogu.
Vraćam se ključnom značaju kandidature Milana Bandića za promjenu strukture političkoga polja u Hrvatskoj: od partitokracije, natrag ka autokraciji. Naslov mog dnevnika od 25. listopada: Kriza demokracije i mogućnost autokracije u Hrvatskoj može zavesti, jer zapravo nisu "demokracija" i "autokracija" suprotstavljeni. Pod "autokracija" mislim na "demokraciju s vođom", što je, za razliku od diktature, ipak obilk demokracije.
Sada pak imamo partitokraciju - oblik demokracije, u kojoj političke stranke imaju kljunu ulogu. Postoje naravno prelazni oblici: stranke imaju jake vođe, a jako vođe osnivaju svoje nove stranke, što su već učinili Glavaš i Kerum, a sigurno će i Bandić. Mijenja se politička forma, uzdiže se ova ili ona frakcija, ali klasna suština društveno-ekonomskih odnosa ostaje ista. Kako partitokracija, tako i autokracija, vrlo su ograničene forme demokracije.
Jedna mana Ive Josipovića, koja zasigurno smanjuje odlučnost lijevih birača da mu daju glas (pa bi mnogi, razočarani, u drugom krugu mogli ostati kod kuće i time možda donijeti pobjedu Bandiću ili Vidoševiću), jest što on, strukturalno, u ovom trenutku predstavlja kontinuitet politokracije. Nešto o tome u mom dnevniku Josipović i dalje favorit, samo šteta što nema ljevice. Postane li predsjednik, Josipović može vršiti pritisak, koristeći unutarnju krizu HDZ-a, pa iznuditi raspisivanje novih izbora u trenutku kad to SDP-u bude odgovaralo.
Bandić će konačno obznaniti svoju kandidaturu u trenutku kad je prv i put nače unutar gradske vlasti u Zagrebu. On neminovno mora izaći iz SDP, kojeg taj unutarnji raskol već godinama truje kao zloćudni tumor. Unutrašnji sukob ne bi bio tako strašan - to je normalno u životu političkih stranaka - kad bi postojale dvije struje koje imaju neke veze sa socijalnom demokracijom. Dok su Milanović i Josipović bezlični i više liberali nego socijalni demokrati, Bandić je ideji socijalne demokracije radikalno suprotan: zastupnik krupnoga kapitala, konzervativac i autoritarni populist.
O strukturnom značaju tog raskola, te značaju pojave Milana Bandića u hrvatskoj politici, pisao sam prošloga tjedna u seriji od tri dnevnika. Najvažniji je: Milan Bandić za predsjedika? To je samo početak!.
Raskol s Bandićem mogao bi otvoriti prostor onoj danas marginaliziranoj manjini u SDP-u, kojoj ideja "socijalne demokracije" (pa čak i "demokratskog socijalizma", ključnog pojma u Deklaraciji načela Socijalističke internacionale, kojoj je SDP punopravna članica). To će međutim biti proces koji će potrajati: na transformaciji u pravu stranku koja zastupa one, koji žive od svojeg rada, trebat će godine, ako uopće bude moguća. (Jer, nije samo Bandić vezan uz krupni kapital.)
Istovremeno, međutim, tu se krije opasnost za Zorana Milanovića, čiji dolazak i opstanak na vlasti u SDP-u uvelike ovisi o tome, što se Bandićevi protivnici ne mogu dogovoriti o drugom lideru. Kad taj tumor jednom bude isječen, otvorio bi se prostor i za nove dogovore.
S druge strane, Bandić će, dobio izbore ili izgubio, nastaviti raditi na stvaranju nove političke snage na desnici, zajedno s Kerumom, Glavašem i nekim manjim grupama, s ambicijom da nadvlada obje danas dominantne stranke na parlamentarnim izborima. Čak i ako izbore izgubi, ostat če sigurno jak i utjecajan, s repsektabilnim brojem glasača i sačuvanom pozicjom gradonačelnika Zagreba.
Spominjao sam u gore navedenim člancima paralele s Putinom i Berlusconijem. Mnogi su reagirali samo na usporedbu s Putinom, ukazujući (s pravom) da postoje i bitne razlike; no, analogija PMSM postoji. Nevolja je s analogijama da ih je lako razvlačiti preko mjere.
Nisam u prvom članku spomenuo, jer se radi o osobi koja je kod nas manje poznata: neposredni uzor može mu biti Bugarin Bojko Borisov, koji je 2005. postao gradonačelnik Sofije, iduće godine osnovao svoju stranku, te pobijedio na izborima za Europski parlament 2007. i nacionalnim izborima 2009.. Borisov ima i neke veze s Hrvatskom.
Ne bi bilo neobično da Vidošević gaji iste ambicije, iako u pripremnim radnjama za Bandićem daleko zaostaje. Ne bi bilo neobično ni to, da se njih dvojica u tom nastojanju nađu zajedno.
Sličan proces, okupljanja oko vođe, priprema sad i aktualni predsjednik države. Iako u godinama, izuzetno je vitalan i može igrati veliku ulogu, okupljajući možda SDP, HNS, IDS i možda neke svježe snage centra i lijevog centra, tako da djeluju složnije nego dosad. Tu bi ipak lom bio malen, Mesić nema tu vrstu autoriteta i stranke bi očuvale veliku ulogu. Tada bi mogli na prijevremenim parlamentarnim izborima uvjerljivo potuči današnji HDZ i njegove današnje slabašne partnere. HDZ bi pak tada trebao pomoć koalicije Bandić - Kerum - Glavašs, koja bi međutim mogla odlučiti da ide samostalno. Sve kombinacije savezništava bit će moguće. No, moguće je i to, da ove tri stranke Mesićevu nad-stranačku poziciju odbace, pa i on krene s osnivanjem nove stranke lijevoga centra.
Tako mislim, da ćemo imati politički vruću zimu, koja će predsjedničkim izborima tek započeti. Do proljeća, politička scena u Hrvatskoj mogla bi se bitno promijeniti.
Dok taj politički teatar traje, dublje socijalne promjene tek započinju. Trebat će godine da se politički artikuliraju.
Post je objavljen 02.11.2009. u 23:43 sati.