27.05.2016., petak
Kurenje kurikuluma
Kako mi se čini, a samo sam vrlo površno pratio, možda najvažnije u priči o kurikularnoj reformi nije sam papir, nego što se zaista velik broj ljudi, stotine njih, prosvjetara, uključio. Da se pokrenula neka socijalna energija, želja i volja da se nešto mijenja nabolje. To je tipičan primjer, gdje je proces važniji od samog rezultata.
Ta energija je vezana uz termin, koji sam skovao 1990-ih: "društvenotvornost" (nasuprot famoznoj "državotvornosti"). O tome se ovdje radi: kakvo će biti društvo, kakve društvene strukture, navike, mentalitet... O tome tko će sudjelovati, usmjeravati, određivati ciljeve, pretakati društveno u političko, kontrolirati.
Desno civilno društvo je u ofanzivi od jeseni 2012. (bijesni napadi na zdravstveni odgoj, u koje se i Hrvatska biskupska konferencija direktno uključila, kampanjom laži).
Ova grupa je s probuđenom socijalnom energijom izvršila diverziju slijeva, na koju sad desni, koristeći političku vlast i metode javnog zagovaranja (public advocacy, što se studira na Bogoslovnom fakultetu), bijesno kidišu.
To je "rat kultura" ili bolje "kulturna borba" (Kulturkampf). Desni su mnogo jači: na svojoj strani imaju puno bolju organizaciju, podršku moćne RKC, odličnu povezanost s političkim strankama koje su sada na vlasti, ukorijenjenost u društvu.
Lijevi pak ne mogu računati na političare (prethodna vlada je već bila dovela klerikalca za ministra znanosti), nemaju jaku infrastrukuru, međusobno su podijeljeni (na liniji liberali-socijalisti i drugima), nemaju ukorijenjenost u građanskom društvu (velika većina malograđana i dalje će dizati fine noseve nad idejom društvenog aktivizma), udrugaštvo je pojelo društveni pokret, te gube buduću podršku odlaskom mladih ljudi, većinom onih aktivnih, obrazovanijih, otvorenog duha, u inozemstvo.
Sve ide po očekivanjima. Gerilci će biti raspršeni. Narod je protiv njih a građani cinični i pasivni, pa nemaju nikakve šanse prerasti u partizane. Za nekoliko mjeseci, nitko se ni njih ni ove teme neće sjećati.
|
- 10:44 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
23.05.2016., ponedjeljak
Predsjednički izbori u Austriji: Pobjeda ljevičara u finišu!
Ovaj tekst je napisan u ponedjeljak rano ujutro. Oko 16 sati, postalo je poznato da je Van der Belen pobijedio sa 50,3%
Iako su izbori za predsjednika Austrije održani jučer, rezultati neće biti poznati do danas popodne između 17 i 19 sati. U ovom trenutku rezultat je posve nesiguran.
O značaju ovih izbora pisao sam prije prvog kruga: Izbori za predsjednika Austrije: referendum o politici prema migrantima?
Rezultati prvog kruga izbora drastično su odskakali od svih predizbornih anketa. Do izražaja je vjerojatno došao učinak Shy Tory: birači desnice ponekad odbijaju sudjelovati u anketama u znatno većem broju nego birači centra i ljevice. To se ne događa uvijek, pa predstavlja teško rješivu zagonetku za istraživače javnoga mnijenja.
U anketama pred prvi krug, kandidati dvije najveće stranke, pučana i socijaldemokrata (koje kao "velika koalicija" vladaju Austrijom), bili su plasirani tek na 4. i 5. mjesto. U skladu sa anketama, u drugi krug su ušli kandidat desničarke Slobodarske stranke (FPÖ) Norbert Hofer i ljevičarskih Zelenih Alexander Van der Bellen.
Većina anketa je međutim predviđala malu prednost za Van der Bellena, a na izborima je Hofer ostvario veliku prednost (35% - 21%).
Ankete pred drugi krug davale su prednost Hoferu sa 52 do 53%. Ovoga puta međutim odstupanja rezultata će biti u suprotnom smjeru (ali i znatno manja, u okviru očekivanih granica greške).
Prebrojani su svi glasovi onih koji su osobno glasali na biralištima. Hofer je među njima dobio 51,9%, odnosno 144.000 glasova više (službeni rezultati).
Međutim, velik broj birača glasao je poštom. Gornji rezultat odnosi se na 60,7% od broja upisanih birača (3,7 milijuna), a još oko 11% (oko 700.000) glasalo je poštom. Ti će se glasovi, po pravilima, brojati tek danas, jer se čekalo da svi stignu i da svi glasovi s biračkih mjesta budu prebrojani.
Prema rezultatima dosadašnjih izbora, uključujući i prvi krug ovih izbora, oni koji glasuju poštom su izrazito skloniji ljevici ("crvenima" i Zelenima). Institut SORA procjenjuje da će Van der Bellen dobio oko 61% od ovih glasova, što bi eliminiralo prednost Hofera i o rezultatu bi mogli odlučivati dijelovi promila.
Prema procjeni koju navodi ÖRF, rezultat će biti točno izjednačen, 50,0% za svakog kandidata, uz fluktuaciju od 0,7%.
Po anketi ATV i ARGE, gdje su ubrojani i glasovi poštom, Hofer ima 50,2% važećih glasova.
Situacija je vrlo slična onoj u drugom krugu predsjedničkih izbora u Hrvatskoj u siječnju prošle godine. Kako u pogledu tijesnog rezultata, tako i u pogledu polarizacije društva oko temeljnih vrednota.
Beč je uvjerljivo za Van der Bellena (61,2%), a također i većina drugih većih gradova (Graz 62,0%, Innsbruck 59,9%, Salzburg 56,5% itd.). Obrazovaniji glasaju više za Van der Bellena, te izrazito više žene.
Radništvo u vrlo visokom postotku glasa za Hofera. Koruški slovenci u vrlo visokom postotku za Van der Bellena.
Crveno-crna "velika koalicija" već dugo vlada Austrijom, što je dovelo do postepenog akumiliranja nezadovoljstva "establišmentom". Tako je na ovim izborima došlo do polarizacije na kandidate dvije stranke, koje su izrazitije desno i lijevo.
Stranački, glasove nezadovoljnika okuplja prvenstveno FPÖ, koja je naročito ojačala zbog straha od izbjeglica/migranata. Prije ove krize, FPÖ je u anketama dobivala oko 25% glasova, a po posljednjim anketama uvjerljivo vodi sa oko 33%, pučani i socijaldemokrati imaju po oko 22%, a zeleni 13% te 6% liberalni NEOS.
Slijedeći izbori za Nacionalno vijeće (Nationalrat) trebali bi se održati u rujnu ili listopadu 2018.. Ako Hofer postane predsjednik i dođe do "kohabitacije", iako predsjednik (kao i u Hrvatskoj) nema velika ovlaštenja, moglo bi doći do političke krize i raspisivanja prijevremenih izbora.
|
- 06:46 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
14.05.2016., subota
Ponovljeni izbori u Španjolskoj (i opaske o eurozoni, Francuskoj idr.)
Yanis Varoufakis u Newsweeku piše o aktualnoj političkoj situaciji u Španjolskoj, koja pet mjeseci nakon izbora nije uspjela sastaviti novu vladu. Podsjeća na to da je upravo španjolski predsjednik vlade Mariano Rajoy predsjedavao sastanku Europskog vijeća u srpnju prošle godine, na kojem je predsjednik grčke vlade Aleksis Cipras bio prinuđen na kapitulaciju.
Vladari Europe protiv anti-austerity stranaka
Cipras je nakon toga organizirao izvanredne izbore i ponovo dobio mandat, a njegovi ljevičarski kritičari, vjerni izvornom programu Sirize, "Saveza radikalne ljevice", na izborima su propali. Varoufakis se okrenuo aktivizmu na europskom nivou. Osnovao je Democracy in Europe Movement 2025 (DiEM25).
Ovih dana, postaje očito ono na što je čak i IMF tada upozoravao: Grčka jednostavno ne može vratiti dugove pod nametnutim uvjetima.
Rajoy je koristio slamanje Sirize, te s druge strane pokazatelje ekonomskog oporavka Španjolske, nadajući se suzbiti rast stranke "Podemos", španjolskog ekvivalenta Sirize, koja se protivi politici strogosti (austerity). To je donekle uspjelo (vidi kretanje javnog mnjenja tijekom 2015., ali je na izborima 20. prosinca 2015. Podemos ipak osvojio preko 20% glasova, a Rajoyeva "Pučka stranka" zabilježila je velik pad (s 45% na 28% glasova).
Došlo je do "visećeg parlamenta" (vidi članak od 21. prosinca 2015.: Nakon izbora u Španjolskoj: nova lijeva anti-austerity vlada?). Uz suprotnosti u ekonomskim koncepcijama, stvaranje većine onemogućeno je i raskolom u odnosu prema katalonskom referendumu o otcjepljenju. Novi izbori održat će se 26. lipnja.
Promjena prema izborima u prosincu jest da je Podemos sklopio dogovor o zajedničkom nastupu s Ujedinjenom ljevicom, koja je tada nastupila samostalno, sa skromnim uspjehom (3,7% glasova i dva mandata). Prema anketama, nema velikih pomaka u potpori javnosti, ali zajedno bi mogli prestići Socijalističku stranku i postati druga snaga u zemlji. (Španjolska ima sličan izborni sustav kao Hrvatska, s izbornim jedinicama, ali one nisu jednake veličine. Zato jedna lista, koja osvoji 25% glasova, može osvojiti znatno više glasova nego ukupno dvije liste od kojih jedna osvoji 21% a druga 4% glasova).
Moglo bi se dogoditi, da Podemos-IU i PSOE, eventualno uz potporu još neke manje stranke, imaju dovoljno za formiranje većine u Congreso de los Diputados, donjem domu Cortes Generales. Prema anketama, nema bitnih pomaka u raspoloženju birača u odnosu na prosinac. Narodna stranka i stranka "Građani" ponovo vode kampanji izazivanja straha protiv ljevice; Rajoy govori o "apokalipsi" ako "ljevičarski ekstremisti" uđu u vladu.
Nacionalna i europska politika "radikalne" ljevice
Glavna slabost Podemosa, kaže Varoufakis, uz turobno sjećanje na Sirizinu kapitulaciju, je nepostojanje koherentnog europskog programa i šutnja o tome kako će se odnositi prema eurozoni i Europskoj središnjoj banci, institucijama koje će najverojatnije početi daviti eventualnu vladu okupljenu oko Podemosa i prije nego što bude formirana.
(Pridjev "radikalna" stavili smo gore u navodnike zato jer je teško vidjeti po čemu su zahtjevi Sirize o otpisu dijela duga i drugi otpori mjerama "strogosti", koje pogađaju radnike u interesu kapitala te osobito financijskog kapitala, uistinu radikalni. Oni ne dovode u pitanje kapitalizam, ne pozivaju na revoluciju - traže samo određene reforme i drugačije politike unutar postojećeg sustava.)
Bez plana za zauwtavljanje deflacijskih procesa u eurozoni, obećanja Podemosa o zaustavljanju austerity politike u Španjolskoj zvuče šuplje. Ovih dana je i ministar vanjskih poslova Rajoyeve vlade José García Margallo rekao da je Europska komisija otišla predaleko s austerity. Podemos mora odlučno izraziti svoj stav, ne ograničavajući se samo na molbe da se tolerira odstupanje od fiskalnih pravila Eurozonie, što rade Rajoy i predsjednik talijanske vlade Matteo Renzi.
Takav program trebao bi uključiti pan-europsku inicijativu za oporavak pogonjen investicijama, koji trebaju voditi Europska investicijska banka i Europska središnja banka, te smanjivanje tereta otplate dugova zemalja članica, i druge monetarne i fiskalne mjere.
Francuska: još jedna socijalistička vlada koja poduzima mjere protiv radnika, u korist kapitala
Varoufakis spominje i izbore u Francuskoj: predsjedničke u travnju i svibnju 2017. a parlamentarne u lipnju 2017.; možda i ranije, s obzirom na aktualne masovne prosvjede protiv pogoršanja uvjeta zaposlenih. Vlada je danas preživjela glasanje o povjerenju u Nacionalnoj skupštini.
Aktualna socijalistička vlada i predsjednik republike imaju velikih problema i u vlastitoj stranci. Aktualni ministar gospodarstva Emmanuel Macron nedavno je osnovao politički pokret En Marche. Kako izgleda, on pokušava osvojiti prostor na centru, koristeći određeno klizanje stranaka desnog centra prema desnici.
Po anketama, potpora socijalistima je jako pala, a osobito sadašnjem predsjedniku Francoisu Hollandeu, koji po anketama ne bi ušao ni u drugi krug.
Francuska ima predsjednički sustav, u kojem predsjednik države ima veću moć nego predsjednik vlade. Osim toga, zbog većinskog izbornog sustava, kao i u UK, razlike u broju osvojenih mandata mogu biti puno veće nego u broju glasova.
Na desnici, jako je porasla popularnost "Nacionalnog fronta" i njihove liderice Marine Le Pen, koja ima dobre šanse postati predsjednica. Socijalisti bi mogli imati bolje šanse s drugim kandidatom. Stranke ljevije od socijalista bilježe određeni porast potpore, ali nemaju jakog lidera ili lidericu za predsjedničke izbore, te bi zbog većinskog sustava mogli ostati na simboličkom broju mandata u Nacionalnoj skupštini. Varoufakis se naravno nada da bi se moglo dogoditi okupljanje i rast na ljevici, kao u Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu (gdje je, u sličnoj situaciji nakon izbora u studenome 2015., došlo do povijesnog dogovora stranaka ljevice o formiranju vlade i anti-austerity politici.
Uzdrmani politički bipolarizam u Njemačkoj i Austriji
Govoreći u političkoj sitauciji u Europi, ugrožavanje tradicionalnog bipolarizma vidljivo je i u Njemačkoj, kojom sada vlada "velika koalicija" demokrćana i socijaldemokrata. Do te je koalicije došlo zato jer za socijaldemokrate nije dolazila u obzir koalicija s Ljevicom.
Slijedeći izbori će biti između kolovoza i listopada 2017.. Prema aktualnim anketama, obje stranke znatno gube na popularnosti, a raste desničarska "Alternativa za Njemačku", ali također i liberali i zeleni. Ipak bi, kako sada stvari stoje, CDU/CSU i SPD zadržali većinu.
Veliki potres bipolarizam je doživio u Austriji, gdje su u drugi krug predsjedničkih izbora ušli kandidat desnih slobodnjaka Norbert Hofer i zelenih Alexander Van der Bellen. (Vidi članak od 23. travnja: Izbori za predsjednika Austrije: referendum o politici prema migrantima?. Nasuprot anketama koje su davale tijesan rezultat, Hofer je u prvom krugu ostvario veliku prednost, a
- 00:45 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
02.05.2016., ponedjeljak
Cvjetni trg: podsjećanje na prvi otpor uništavanju, 1995. godine
Portal index.hr objavio je jučer članak Gdje je nestala čarolija? Stara fotografija cvjetnog trga postala hit na facebooku. Fotografija prikazuje Cvjetni trg u Zagrebu, sa stablima javora koja su posječena 1995. godine. Tim povodom, vrijedi se prisjetiti da je prije velike građanske akcije za obranu Cvjetnog trga i Varšavske ulice 2007.-2012. bio organiziran masovni građanski prosvjed, protiv tog prvog "modernističkog" preuređenja, koje je uvelike devastiralo nekadašnji osobiti štimung.
U nastavku prenosim moj prikaz toga zbivanja, u radu objavljenom 2014..
Najvažnija akcija, koje je Zelena akcija pokrenula potaknuta žalbama koje su dolazile na Zeleni telefon, kao i medijskim napisima, bila je usmjerena za zaštitu Trga Petra Preradovića (Cvjetni trg). U proljeće 1995. započelo je preuređenje trga, koje je uvelike narušilo njegovu osobitu ambijentalnu vrijednost. »Najveća katastrofa dogodila se na Cvjetnom trgu«, zapisao je urbanist Mladen Škreblin, opisujući promašaje "hrvatske državotvorne arhitekture". Povod za prosvjed bila je namjera da se posjeku stabla javora, koja su se na trgu nalazila, jer su svojom bujnošću smetala "modernim" arhitektonskim zamislima. Više biologa i šumara potvrdilo je da je laž da su stabla bolesna. Akcija je bila organizirana skromno, kao i nekoliko prethodnih tih godina, koje su ostale na simboličkom nivou, ali je mobilizirala masovnu javnu podršku.
Aktivisti su 21. svibnja 1995. stabla omotali bijelim papirom i postavili štandove na kojima su dijelili letke i prikupljali potpise na peticiju protiv sječe. Reakcija građana bila je neočekivano snažna; čekali su u redovima da peticiju potpišu i ostavljali brojeve telefona za kontakt, spremni da i fizički brane omiljeni trg. Potpisivale su brojne poznate javne osobe, od znanstvenika do sudionica izbora za izbor Queen of Croatia. U jednom danu prikupljeno je 3.500 potpisa, a ukupno u tri dana 8.346. Već 23. svibnja komisija, koju su osnovali Gradsko poglavarstvo, Gradski zavod za zaštitu spomenika i poduzeće "Zrinjevac" donosi odluku da se projekt revidira projekt revidira i stabla sačuvaju, te da trebaju biti zaštićena za vrijeme radova.
Izgledalo je da je građanska inicijativa odnijela pobjedu. Iznenada dolazi do preokreta. Komisija je donijela odluku da su stabla javora ipak u lošem stanju i da ih treba srušiti, i rušenje je započelo doslovce tijekom noći, 20.-21. kolovoza 1995.. Sve je bilo gotovo prije nego što je itko mogao reagirati.
Postojao je socijalnopsihološki čimbenik, na koji su gradske vlasti s pravom računale: u atmosferi općenacionalnog oduševljenja nakon oslobodilačke operacije "Oluja", bilo je nemoguće organizirati prosvjed. Prekršeno obećanje prošlo je bez posljedica, ali je vjerovatno utjecalo na to da HDZ izgubi izbore za gradsku skupštinu 29. listopada 1995..[1]
Nažalost, čak i prosvjedi koji su započeli 2007. protiv plana definitivnog devastiranja trga, iako su trajali pet godina, ostali su tek "ad-hoc" događaj, koji nije rezultirao u trajnom jačanju ukorijenjenosti ekoloških i urbanokulturnih aktivističkih grupa u narodu i jačanjem građanske samosvijesti. Bilo je važno dok je trajalo, a onda je isčezlo bez traga. Kad su u svibnju 2013. održani lokalni izbori, to uopće nije bila tema koja se spominjala. Zašto je to tako, ne ulazim ovdje, iako ima i o tome u citiranom radu.
Pobjedila je logika kapitala, kojoj je novinar Jozo Renić u tjedniku Zagreb.hr, koji se dijelio besplatno i slavio delanje tadašnjeg i sadašnjeg gradonačelnika Zagreba, oduševljeno popratio riječima da je dobro da privatnici imaju i svoju vojsku. To sam bio prenio 3. studenoga 2010., a original više nije dostupan na Svemrežju.
Htjelo se promijeniti zagrebačku vizuru dobivanjem novog vrijednog prostora, širokog 24 i visokog 16 metara. Iznad svega toga, doduše, bit će spavaonice bogataša, 45 apartmana, Zagrebački kristali, a dolje pod zemljom njihove garaže i parkirna mjesta. Ta kombinacija privatnog i javnog prostora u današnje je vrijeme neminovna (...) Horvatinčićeva privatna vojska, njegovi zaštitari koji su ga čuvali na vrućem tlu Cvjetnog trga, pomalo simboliziraju neko novo vrijeme, neki novi poduzetnički otpor, kakav se nije mogao voditi šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog stoljeća
Isti duh, da demokracija znači slijediti Zlatno pravilo: "Tko ima zlato, određuje pravila!" (a tko ima novaca da plati, može imati i privatnu vojsku) i dalje neometano buja, pobjeđuje i vlada Hrvatskom. U ožujku 2014, kad je sve bilo gotovo, Denis Kuljiš je bijesno zapisao da su protiv demokracije "feudalci i revolucionari", što je oduševljeno prenio moj tadašnji fb prijatelj (kasnije me je otkantao) Davor Huić, slobodnotržišni fundamentalist, koji se danas fino uhljebio kao savjetnik aktualnog predsjednika hrvatske vlade. O tome sam pisao 26. ožujka 2014. u članku "Sloboda za ljude ili sloboda za novac?.
Ono što su Bandić i Horvatinčić učinili,KJTV je ruglo i negacija LIBERALNE pozicije - ako bi ona ipak trebala uključiti nešto više osim "sva prava svakom pojedincu koji može platit!". (...)
Samo nekoliko mjeseci nakon toga, dolazi jedan razvojnik (developer) i kaže gradonačelniku »Čuj kume, imam ti ja super ideju za to što Zagrebu treba: još jedan trgovački centar! Samo za to treba razoriti strukturu jednog bloka. Daj sredi da tvoji u Gradskoj skupštini to izglasaju.« I to je bilo provedeno, iako ne bez otpora. (...)
Smatrati da je takva vrsta i način utjecaja iz "građanskog društva" na javnu vlast (interes privatnika da zaradi lovu + crony veze) u redu, da je to "liberalno" i "demokratski", a ono što smo mi kao društveni pokret činili (interes desetina tisuća, koji su se na ovaj ili onaj način aktivirali + javno djelovanje) da je loše, vrsta je "liberalne pozicije" ("slobodarstva") koju ne mogu ni malo poštovati.
No eto, na kraju, narod to podržava i to želi. Građanski prosvjedi beznadežni su, kao što su u feudalizmu bili oni seljački. Privatne vojske pobjeđuju, a narod to prihvaća.
_______________________
1. Zoran Oštrić: "Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih (s pogledom iz 2013.)", http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=199463‘
|
- 14:14 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
01.05.2016., nedjelja
Svetost Domovinskog rata i neuspješno obredno istjerivanje Kletog
Stalno se spominje Domovinski rat kao "svetinja". Mnogi ljudi to tako doživljavaju, iako, ako ih pitate, vjerojatno će reći da su protiv rata kao takvog. (Google za "Domovinski rat svetinja" daje 26.800 rezultata.)
Ali ipak, ne slavi se naprosto uspješan otpor ili pobjeda, nego sam rat kao takav; kao događaj, koji se uzdiže u mitologiju. Kao mitski događaj u prošlosti, "na početku vremena", događaj koji nas je stvorio. To je osnova svake kolektivne mitologije (plemenske, narodne, nacionalne, religijske, političke...).
Ovih dana čitam, ponovo i sada vrlo pažljivo, knjigu francuskog filozofa Renéa Girarda "Nasilje i sveto". Ranije se nisam mogao u taj misaoni svijet uživjeti; sad možda imam više znanja da ga shvatim. Mislim da tu ima važnih teza koje su primjenljive u analizi naše situacije. Mada mi još fale precizne formulacije nekih međustupnjeva. Nabacujem par teza, nadovezujući se na Girarda, ali ima tu i drugih utjecaja i mojih osobnih uvida u nasilje i sveto (i u suprotnost - kleto).
Rat kao temelj države?
"Domovinski rat je temelj Republike Hrvatske". Ako to razmatrate sa stajališta fakata, ne zvuči logično. Da ne idemo dalje u prošlost, temelj današnje samostalne RH jest odluka Sabora od 25. lipnja 1991.. Nakon toga je trebalo ratovati da se ta odluka realizira - ali taj rat (na razini faktičnoga) nije temelj. Da su JNA i Srbija mirno prihvatili tu odluku, Republika Hrvatska bi bila neutemeljena?
Kad se u beskonačnost apelira na "obranu Istine o Domovinskom ratu", onda pojam istine dolazi s velikim "I". Obraniti treba mitsku Istinu, a ne puno pojedinačnih činjeničnih istina. Mitska Istina je jedna jedina, ona je temelj Identiteta, jednaka je sama sebi i ne podnosi nikakve diferencijacije. Otuda npr. teza, da se u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin. Ona ne stoji u dimenziji pravnog fakticiteta (prema međunarodnom pravu, ali i prema pravu same RH), ali stoji u mitskoj dimenziji i mitotvoračkom diskursu.
Kako se to biva "za Domovinski rat"?
U okviru toga diskursa, neki dan je aktualna predsjednica Republike Hrvatske izjavila: »Strašno je da se danas pokušava proizvesti podjela na antifašiste i one koji su za Domovinski rat. To je potpuno umjetna podjela.«
Ima puno zanimljivih formulacija u dve rečenice, koje uključuju Simbole. Npr. pojam "umjetnog". Pa upotreba neodređenog "se", čime se izbjegava nezgodno pitanje o tome tko to pokušava (je li samo jedan?). Pa onda također: da li se samo pokušava, ili i uspijeva? Pa ono "danas": to pokušavanje je počelo... kada? Prije par dana?
Jedna se pak moja fb prijateljica upitala: »kak se tocno biva za Domovinski rat? To je ono kad prizeljkujes da domovina bude u ratu? Ili da krene u rat?«
Predsjednica je u opoziciju (za koju tvrdi da je "umjetna") stavila s jedne strane "antifašiste", tj. jednu od strana u Drugom svjetskom ratu, a s druge - "Domovinski rat". Logično konzekventno bilo bi reći "Drugi svjetski rat i Domovinski rat", ili pak "antifašisti (ili, da budemo precizni za naš slučaj: partizani) i branitelji". Ali riječ je o mitosu, ne o logosu.
Ne biva se za rat kao određeno faktičko zbivanje, nego za Domovinski Rat kao Istinu. Time se, po tom mitskom utemeljenju zajednice, biva u Istini. (A ta Istina, ne podnoseći diferencijacije, isključuje komunizam. Zato se u diskursu, kojem pripada i ova predsjedničina naracija, neminovno preskače preko povijesnoga fakta, da je antifašističku borbu u Hrvatskoj gotovo stopostotno vodila Komunistička partija. Tu se, pokušavajući rastočiti konkurentski mitotvorački diskurs, poziva na fakticitet, da nisu svi borci i borkinje NOVJ bili komunisti. Nisu, naravno, ali vrlo mnogi su tijekom rata ili nepsoredno nakon njega postali članovi i članice KPH i KPJ, i prihvatili to kao priznanje i dostignuće. Tu se presjecaju narativne linije, oko čega se u beskonačnost ponovo spotičemo. Podjela je možda umjetna, ali je stvarna.)
Jednodušno nasilje obrednog žrtvovanja
Svaka zajednica, kaže Girard, mora imati žrtvene obrede, u kojima svi jednodušno iskaljuju nasilnost na nekom "griješnom jarcu" i tako "isprazne" potrebu za nasiljem, koja inače može razoriti zajednicu. To je katarzični događaj, koji se mora periodički ponavljati, kao što se na parnom kotlu povremeno otvara ispušni ventil za snižavanje tlaka. Ako katarza ne uspije , nasilnost ostaje prisutna, stalno prijeteći eskalacijom pa i eksplozijom. Može se onda pokušavati stalnim ponavljanjem obreda, koji ugušuju svakodnevlje.
Ne mora biti stvarno nasilje, nego simbolsko; sjećanje i obnova sjećanja na neki utemeljujući nasilni čin, kojim je iz zajednice istjeran grijeh. Ne "simbolično" nego "simbolsko": odnosi se na Simbole, koji nas fundamentalno određuju - npr. amblemi kao križ, zvijezda, šahovnica, trobojka isl.. Sjećanje na nasilje iz prošlosti, npr. juriš na Bastilju (faktički minoran događaj, ali simbolski moćan). "Nije dostatno reći da živimo u svijetu simbola - svijet simbola živi u nama".
Kad nema takvog koncenzusnog obreda, zajednica zapada u žrtvenu krizu. Traga (se) za svojim Simbolima i negiraju konkurentski. To je borba za diskurzivnu hegemoniju. U Hrvatskoj, ona je u tijeku posljednjih četvrt stoljeća, i nema naznaka da smo se približili razriješenju.
Uz "Domovinski rat" vezani su brojni simboli, ali i sama ta sintagma je simbol. Ima međutim problema u percepciji i razumijevanju, npr,, kako je rekao Josip Faričić, prorektor Sveučilišta u Zadru, kad ga »neprikladno korištenje izvan konteksta (...) semantički izobličuje«. Taj kon-tekst pak stvara se uvelike zahvaljujući, kako je rekao na istom skupu Željko Heimer, predsjednik Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva, »svojevrsnom zakonu asocijacije, pri čemu se simboli povezuju s emocionalno jakim događajima, koje članovi društva povezuju s ponosom, radosti i ushitom, ali i drugim snažnim emocijama kao što su patnja, bol i sućut«. Taj kontekst se zato bne može naprosto logički rasčlanjivati - on je mitološki i vezan za obrede.
Borba za mitski Jasenovac
"Jasenovac" se javlja u prostoru mita kao višestruki Simbol, oko kojeg se vodi borba za diskurzivnu hegemoniju.
Mene je npr. stalno zbunjivalo da srpski bojovnici, s kojima sam godinama vojevao po Svemrežju, 99% govore samo o logoru Jasenovac, iako je zapravo izvan njega pobijeno znatno više Srba u doba tzv. NDH. Jasenovac je Simbol, a to je važnije od stvarno pobijenih.
A s druge strane, opsesija tezom da je logor radio sve do 1951.. Ne osniva se ni na čemu, kad se radi o fakticitetu (pogrešno se tumače neka svjedočenja da su ratni zarobljenici radili na raščišćavanju ruševina). Nova vlast je 1945. poubijala sto tisuća ili više zarobljenika i političkiih protivnika (računajući sve u Jugoslaviji), ali ne u Jasenovcu.
To je borba za vlast nad Simbolom: i opet, stvarne žrtve same po sebi zapravo nisu važne.
Mit i obred, sveto i kleto
Uspješna zajednica održava povremene simbolske obrede u kojima manifestira svoju povezanost sa Svetim. A među najvažnije takve obrede spada ponavljanje simbolskog nasilja, kojim se jednodušno istjeruje griješni jarac iz zajednice i tako obnavlja zajednička "jedna duša".
Vidi o tome Uzorna filozofija, poglavlje 12. »Obred fiksira realnost mita u stvarnosti. Ovdje i sada, svijet postaje svet. (...) Smisao obreda je u njemu samome: povezivanje sa svetim, suzbijanje kletog. (...) Mit bez obreda sveo bi se na bajku: neučinkovit kao libreto bez glazbe. (...) Mit i obred oduševljavaju i oduševljuju: duša se širi na grupu, zajednicu, svijet. Prazne napetost, suzbijaju nemir i tjeskobu. (...) Zanos za vrijeme obreda postaje trajni stav, koji upravlja životima ljudi.«
Zajednica je u problemima, kad iz bilo kojeg razloga ne može ostvariti jednodušje u dimenziji mitsko-obredne sinteze. (Ovdje međutim i Girard i ja u UF govorimo tek o "prirodnoj religiji". Girard, kao katolički vjernik, pridaje bitan značaj obratu, kojeg donosi Kristova žrtva na križu - proklamacija da je žrtva zapravo nevina - na mjesto "griješnog jarca" dolazi "jaganjac Božji". Iako sam ateist, mislim da je taj uvid bitan za zarumijevanje specifičnosti kršćanske religije. Očito međutim, nakon 2000 godina, ideja još ne funkcionira, te kršćanske zajednice ovise i danas o obredima jednodušnog nasilja. U hrvatskom slučaju, možemo uočiti snažno paganstvo u nastupima visokog katoličkog klera: u svojim najvažnijim - simbolskim - govorima, puno više spominju naciju nego Krista. Kod Srba je slično.)
Borba oko ćirilice kao simbola u Vukovaru
Primjer borbe oko Simbola u Vukovaru. Već godinama, puno strasti i činovi nasilja oko par tabli s natpisom (i) na ćirilici.
Ono što privlači pažnju: sve ove godine nema iole značajnih vijesti da je došlo do fizičkog nasilja između tamošnjih Srba i Hrvata. Ništa slično npr. Sjevernoj Irskoj.
To je čudna situacija. Prošlo je skoro 20 godina od ponovne integracije tog područja u RH, cijela jedna nova generacija je odrasla, ljudi žive, Srbi i Hrvati... pa, jedni kraj drugih, i kako izgleda, nema su-života ali su u svakodnenvoj praksi izgleda dovoljno tolerantni, podnose se.
Čirilica je simbol srpstva, koje u mitskoj dimenziji ugrožava hrvatstvo. To se doživljava kao ugroza, a ne Srbi kao obični tjelesni ljudi. Za mitsku je dimenziju posve nevažan povijesni fakt, da je ćirilica također i hrvatsko pismo.
U mentalnoj ekonomiji borbe oko Simbola, čini mi se da je jedan važan čimbenik i to, da su za ljude u istočnoj Slavoniji te ploče simbol otuđene vlasti Zagreba, a ne samo Srba odnosno srpstva.
Tako gledano, možemo čak pomisliti da je, i razini faktičnoga, dobro da se iskaljuju na par tabli. Table, među inim, ne uzvraćaju, pa ne prijeti opasnost eskalacije.
Pa bi ih možda trebalo i dalje postavljati i ne živcirati se kad ju razbiju, makak i jednom tjedno - sitan trošak za održanje mira. Kao u nekim japanskim poduzećima, gdje postoji prostorija u kojoj možete povremeno bezpol palicom premlatiti lutku s likom vašeg šefa.
Rascjepljena nacija
Kao kolektiv, kao nacija (kolektiv koji nije "pri-rođen", postoji u mislima, u ideji - "imagined community") Hrvati su neuspješni. Nacija je rascjepljena, ne uspijeva integrirati razne elemente svojeg doživljaja svijeta i sebe samih.
Nismo jedini; rascjep uistinu uvijek bar latentno postoji u svakoj naciji. Kaos uvijek prijeti redu. Ipak, uspješnije nacije uspijevaju i s time opstojati i napredovati. (Ali tu dolazim do točke, spomenute gore, gdje mi počinju nedostajati pojmovi kojim bih artikulirao intuitivni uvid.)
Hrvatska pati od sistemskih blokada i mentalne paralize. Puki pozivi na "nacionalno jedinstvo" očito nisu dovoljni. A pozivi na jedinstvo uvijek uključuju poziv na stalnu budnost i borbu protiv onih koji jedinstvo ugrožavaju; to je "kvaka 22", preokretanje u suprotnost.
Kad nema djelotvornih obreda jednodušnog simbolskog nasilja, apelira se da istjerivanje žrtvenih jaraca bude permanentna aktivnost. Isto kao u komunistističkoj Hrvatskoj, sa stalnim kampanjama protiv tehnomenadžera, nacionalista, anarholiberala, dekadentnih utjecaja sa Zapada idr.. Nacija je ostala rascjepljena, kao što je i bila, iako je izašla iz jugoslavenske zajednice. (Možda imamo - ovdje aludiram na Lacana - probleme s "Imenom Oca", praznim mjestom koje treba popuniti, zato jer Otac nije bio na vrijeme umro.)
|
- 14:47 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
|