Zoran Oštrić

03.09.2019., utorak

Osovina Berlin-Peking u mijenjajućem multipolarnom svijetu

Globalni politički i ekonomski odnosi, suradnja i sukobi, ovise o nizu kratkoročnih slučajnih događaja, ali u okviru dugoročnih trendova, koji uključuju i postepene ili nagle promjene sustava odnosa. Povod ovom članku je posjet njemačke kancelarke Angele Merkel Kini, koji će se dogoditi krajem ovog tjedna. To je njen već 12. posjet Kini od 2005. g.. svaki put dolazi i gomila drugih vladinih dužnosnika i poslovnih ljudi i sklapa se niz ugovora. Njemačka i Kina razvile su intenzivnu ekonomsku suradnju u posljednjih 20-ak godina.

Utakmica Njemačka Kina na svjetskom nogometnom prvenstvu za žene 2019.

Na slici: da bih izbjegao dosadne slike političara i zastava, donosim jednu sliku s utakmice između Kine i Njemačke na Svjetskom nogometnom prvenstvu za šene 2019.. Njemačka je pobijedila 1-0. Njemačka je ispala u četvrtfinalu, a svjetske prvakinje postale su Amerikanke.

Po čemu su slične? Ono što najlakše pada u oči: Kina i Njemačka su prve dvije zemlje svijeta po neto izvozu (List of countries by net exports). Kina ima neto izvoz od +495 milijardi USD 2016. godine, Njemačka +300 milijardi. Znatno zaostaje Južna Koreja ja 3. mjestu s +120, a na četvtom je mala Irska s +114 milijardi. Na drugom kraju skale, SAD su daleko najveći neto uvoznik s -752 milijardi. (Hrvatska je 22. u svijetu po neto uvozu 2016, tj. obrnuto gledano, 173. po neto izvozu.)

Postoje, po mom sudu, također značajne sličnosti u ekonomskom sustavu i osnovnoj koncepciji (filozofiji): Njemačka nikad nije prihvatila anglosaksonsku koncepciju "laises faire" ekonomije, nego je uloga države bila znatna: merkantilizam, kamaralizam, ordoliberalizam, pa do današnje koncepcije eko-socijalne tržišne privrede (predmetak "ekološko" potječe iz godine pada Berlinskog zida, 1989.).

Ima sličnosti s načelima koje Kina u posljednih 40 godina zastupa na svojem "razvojnom putu" (ekološku komponentu su dugo prezirali, a počeli su je priznavati od sredine 2000-ih - važnu ulogu imale su Olimpijske igre u Pekingu 2008.). U linkanom prikazu o eko-socijalnoj tržišnoj privredi, na njemačkom, hvale načela konfucijanizma - koji ima neke sličnosti s "protestantskom etikom" kako ju je analizira Max Weber - a kude aktualni kineski »ekstremno problematični amalgam komunističke diktature s državnim kapitalizmom«.

Kineski sustav se i danas može smatrati prevladavajuće "zapovjednom ekonomijom" (Command economy): iako djeluje tržišni mehanizam, država ima ključnu ulogu; a mogli bismo reći i da upravlja "zapovijedajući" a ne "usmjeravajući" (zato mislim da je bolji izraz "zapovjedna/komandna" ekonomija od "planska", jer planove rade sve razumne vlade). »Kineske ekonomske reforme su dugoročni plan za prelaz od zapovjedne ka mješovitoj ekonomiji. To znači da je sadašnje usporavanje ekonomsko rasta namjerno. To nije (pred)znak kolapsa. To je u skladu s dugoročnim planom koji je kineski predsjednik Si Đinping (Xi Jinping) objavio u studenome 2013..«

Iako su odnos državnog i tržišnog mehanizma donošenja ekonomskih odluka predmet žestokih rasprava i ideoloških sukoba, danas se ekonomije skoro svih industrijskih zemalja klasificiraju kao mješovite; iako je uloga vlada obično veća u zemljama Zapadne Europe nego u SAD, jedine dvije velike zapovjedne ekonomije su Kina i Sjeverna Koreja, a i Kina uvodi tržišne mehanizme. Iako većinom ljudi opisuju SAD kao ekonomiju otvorenog tržišta, ona ima jasna svojstva mješovite ekonomije (Overview of Economics: Getting Organized: Command, Market, and Mixed Economies). A mogli bismo dodati, da taj proces u Kini nije započeo Si Đinping, nego proces koji je u tijeku već više od 40 godina, koji je monopolna politička partija dosad uspješno vodila.

Merkeličina posjeta »naglašava europsko političko priznanje kineskog razvojnog puta i značaja kinesko-njemačkih odnosa«. (Merkel visit expected to deliver fruits, članak na kineskom sajtu globaltimes.ch, koji je pod državnim nadzorom, ali s razumno objektivnim novinarskim pristupom).

Bizaran preokret dogodio se nakon što je Donald Trump postao predsjednik SAD: Njemačka i Kina brane globaliziranu slobodnu trgovinu od američkog protekcionizma. »Ova posjeta dolazi u vrijeme kad je globalni ekonomski rast ugrožen američkim unilateralizmom i međunarodna financijska tržišta su potresena trgovinskim ratovima koje započinje SAD (…) Njemačka i Kina su na istoj strani u obrani globalizirane trgovine i multilateralizma.« Ovu promjenu odnosa artikulirao je kineski predsjednik već u svojem govoru na skupu u Davosu u siječnju 2017..

Uz sličnost i suradnju i zajedničke interese, tu su naravno i različiti interesi i nesimetričnost. Njemački tjednik i portal "Spiegel" je još prije devet godina objavio članak pod naslovom The Dangers of Germany's Dependence on China. To se prilično slaže s aktualnim Trumpovim optužbama na račun Kine: koriste svoju veliku ekonomsku važnost da bi iznudili povoljne uvjete o suradnji među kompanijama, pri čemu kineske kompanije stiču pristup visokim tehnologijama, kopiraju ih i onda postaju konkurenti na svjetskom tržištu, a Kina istovremeno ograničava pristup svom tržištu. Kina koristi svoju snagu da bi iskoristila tržišni mehanizam u svoju korist, blokirajući ga istovremeno tamo gdje joj odgovara.

I sada najednom SAD, potisnute u defanzivu, posežu za obrambenim mjerama. S istog portala, travanj 2017.: »Otkad je Donald Trump ušao u Bijelu kuću, tradicionalna savezništva na međunarodnoj pozornici se preslaguju i SAD, koje su desetljećima stajale s Njemačkom rame uz rame u borbi za slobodnu trgovinu i međunarodni poredak zasnovan na pravilima, otkačile su se od tog sidrišta. Ako se ikakav obrazac može razabrati od Trumpove administracije, to je iskorak ka protekcionizmu. U međuvremenu, Njemačka i Kina, koje su na oprečnim pozicijama u mnogim područjima, istražuju mogućnosti približavanja. (…) Znači li to da će globalna politika ubrzo biti pod utjecajem osovine Peking-Berlin? Eksperti kažu da to nije nezamislivo, ali upozoravaju protiv pretjeranih očekivanja.«

Trumpov "unilateralizam" zasniva se na ideji da se SAD, najjača svjetska sila, ne smiju više oslanjati na pregovore i dogovore u širim krugovima, gdje mogu biti nadglasani ili nadjačani, nego svesti bitke na niz 1-na-1 sukoba, gdje svaki put mogu pobijediti. A onda posljedica može biti da se ostale sile međusobno sukobljavaju, da bi ostale pošteđene u sukobu sa SAD, pa čak i velesile kao Njemačka i Kina. Problem je što se sukobi i bitke time prihvaćaju kao normalno stanje, a ne kompromisi i suradnja (Creating a Future: Nationalism, Patriotism and Global “Oneness”. A SAD moraju spriječavati da se njihovi protivnici ujedine.

Unutar Europske unije, koja se suočava s dubokim unutrašnjim podjelama (mnogo je toga nejasno i prigušeno dok se ne dovrši Brexit), osovina Francuska-Njemačka zasad je još čvrsta. Britanski The Guardian piše: »Macron i Merkel pokušavaju očuvati Europu, a ne njome dominirati«. Sama Angela Merkel kaže da Europa mora stajati jedinstvena prema Kini, Rusiji i SAD ; ali ipak i Njemačka gleda vlastite interese i van EU, u odnosima s Kinom, ali i s Rusijom (gradnja plinovoda Nord Stream 2)

Nakon 2SR svjet je bio bipolaran (SAD i SSSR), 1990-ih bio je unipolaran (SAD kao hegemon), a sad smo u preobrazbi ka multipolarnom svijetu, gdje nama fiksnih blokova, iako postoje razne "osovine" (Peking-Berlin, Berlin-Pariz, Peking-Moskva, Washington-London isl.) i razni savezi, uvijek pod prijetnjom nestabilnosti. Npr. dolazak pro-američkog (dapače, pro-trumpovskog) Jaira Bolsanara na vlast u Brazilu izaziva nedoumice o budućnosti skupine BRICS (Future of BRICS: BRAXIT or ‘Power Next’? (Od 11 najvećih svjetskih ekonomija, gledano po ukupnom BDP-u, sedam je u G7, a četiri u BRIC). Slijedeći, 11. sastanak pet zemalja BRICS održat će se u studenome u Brazilu, s temom "Ekonomski rast za inovativnu budućnost". Bolsonarovo predsjedanje izaziva skepticizam i sumnju (BRICS: The future ahead.

Zasad, transformacija svjetskog sustava je još u pripremnom stadiju. Kako će se stvari kretati, još ne znamo. Mnogo će ovisiti o tome hoće li Trump osvojiti drugi mandat.

Dulje će se vjerojatno održati obrazac po kojem Njemačka i Kina puno neto izvoze, a SAD puno neto uvozi; a to opet jako zavisi o činjenici da je dolar svjetska valuta, koja SAD-u donosi znatnu rentu svake godine.

Kina posjeduje tisuće milijardi američkih dolara u obveznicama, ali dužnik je (zasad?) u boljem položaju: pad vrijednosti dolara pogodio bi Kinu više nego SAD (Why the US Dollar Is the Global Currency). I dalje izgleda malo vjerojatno da se to promijeni u bliskoj budućnosti, ali nije nemoguće (upitno: Can the US Dollar Continue To Defend Its Role as the Lead Currency? ili upozoravajuće: The risks are rising that the dollar could lose its special global standing).

Sankcije prema drugim zemljama koje donosi vlada SAD, kao i protekcionističke mjere, slabe prednosti dolara kao svjetske valute (The risks are rising that the dollar could lose its special global standing. Također, kad bi se jednom dogodio znatan pad vrijednosti dolara, situacija bi se mogla vrlo brzo promijeniti.

Strukturalna promjena može se dogoditi naglo, neočekivano, kad se stvore uvjeti da jedan lepet krila leptira može izazvati oluju (globalni financijski sustav je sustav determinističkog kaosa odnosno nelinearne dinamike).

Gledajući dugoročno tijek povijesti, sustavi se stalno mijenjaju i do promjene će doći prije ili kasnije - kakve, ne možemo znati. Opadanje uloge dolara već se događa: Udio USD u pričuvama središnjih banaka u svijetu bio je najviši, 73%, godine 2001, a 2018. je pao na 62%.

Gore spomenuti kineski plan reformi uključuje i korake, koje provodi Kineska narodna banka, koji bi postepeno mogli otvoriti mogućnost da yuan zamijeni američki dolar kao svjetska rezervna valuta ( China's Economic Reform: Why China's Economy Must Reform or Collapse). Američke sankcije, koje je Trump pokrenuo protiv Kine, Rusije i Indije zbog raznih trgovinskih sukioba, mogu ohrabriti ove tri zemlje da, makar i bez Bolsonarovog Brazila, razvijaju alternativni ekonomski sustav u kojem američki dolar neće biti potreban.

- 23:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.08.2019., subota

Konzervativna većina u Parlamentu UK pala na samo jedan glas

Jedna sama po sebi nevažna vijest iz UK, zanimljiva u kontekstu nedavnog dolaska na vlast Borisa Johnsona.

Na izvanrednim izborima u izbornoj jedinici Breecon i Radnoshire u Wallesu, Konzervativna stranka izgubila je jedan mandat u Parlamentu UK. (Po površini najveća izborna jedinica u Engleskoj i Wallesu, s 53.000 birača, najveći grad ima 9.000 stanovnika.) Izbori su provedeni jer je konzervativni MP, izabran 2017., osuđen zbog prevare s novcem za troškove (osuđen na 50 sati rada za opće dobro i globu od Ł 1.500) te smijenjen na osnovu peticije 10.005 građana iz te izborne jedinice (19% birača); konzervativci su ipak istog čovjeka ponovo istakli kao svog kandidata.

Pejsaž u Wallesu

Pobijedila je kandidatkinja proeuropskih Liberalnih demokrata, koji su sklopili dogovor sa Zelenima i Plaid Cymrijem da oni ne istaknu svoje kandidate. Sve tri stranke su za ostanak u EU i za novi referendum. Takvi dogovori nisu uobičajeni na izborima u UK, pa su im dogovor zamjerili i konzervativci i laburisti.

Boris Johnson je posjetio Walles dva dana pred izbore te pozvao birače da ne glasaju za Brexit Party, jer samo konzervativci mogu provesti Brexit, niti za kandidatkinu liberalnih demokrata, koja će učiniti sve što može da zaustavi Brexit.

Većina na koju Johnson može računati u Parlamentu smanjila se na samo jedan glas: ukupno 320 (konzervativci 310 i sjevernoirska DUP 10), opozicija 319 (Labour 245, Škotska nacionalna stranka 35, nezavisnih 16, Liberalni demokrati 13, Change UK 5, Plaid Cymru 4, Zeleni 1).

To je značajna pobjeda za proeuropske stranke. Veliki poraz doživjeli su i laburisti. LD je osvojila 43,5% glasova (+14,3), drugi su konzervativci s 39,0 (-9,6%), 3. Brexit Party 10,5% (nova stranka) a tek četvrti Labour sa samo 5,3% (-12,5%). Gledajući broj postotak glasova, anti-brexit i pro-brexit tabori su ostali izjednačeni.

Zanimljivo, na petom mjestu s 1% glasova je The Official Monster Raving Loony Party; pomislio sam da je nova, ali zapravo postoji još od 1983.. Posljednji je UKIP, s 0,8%, ali oni su i 2017. bili na samo 1,4%.

Bili su objavljeni razultati samo jedne ankete, na skromnom uzorku od 500, provedene 10-18. srpnja. U toj anketi je 20% ispitanika reklo da će glasati za Brexit Party, a samo 28% za konzervativce. Postotak za LD se potpuno slaže s izbornim rezultatima, tako da je po svemu sudeći dio potencijalnih glasača BP odlučio vratiti se konzervativcima, da im glas ne propadne.

Na nacionalnom nivou, istraživanja javnoga mnijenja pokazuju mnogo oscilacija. U posljednjih tjedan dana, otkad je Boris Johnson postao predsjednik vlade, ukupno gledano (8 anketa, nijedna nije obuhvatila Sjevernu Irsku) porastao je broj glasova za konzervativce, s oko 25% na oko 30%, a pao za Brexit Party s oko 20% na oko 15%. Malo je smanjen i broj glasova za Labour koji su sada na oko 25%. Liberalni demokrati su na oko 20%, a zeleni na oko 5%.

Politička scena se strahovito promijenila u posljednje dvije godine, od izvanrednih općih izbora 2017, kad su konzervativci osvojili 42,3% a laburisti 40,0%.

Zanimljivo je da ankete u Wallesu bilježe znatan pad glasova za Labour, ali također i za konzervativce, dok je, nakon osnivanja, naglo skočila u popularnosti Brexit Party, s oko 20%; ranije je UKIP bio marginalan (2% na izborima 2017.). Raste i popularnost Liberalnih demokrata koji su sad na oko 15%, kao i Plaid Cymru.

Eventualni dogovor LD, zelenih i PC mogao bi možda dovesti i do pozitivne sinergije, da za savez glasaju oni koji inače ne bi za pojedine stranke, jer ne žele da im glasovi propadnu. To bi moglo utjecati na rezultate izbora, ali u izbornom sustavu u UK, jednomandatne jedinice i samo jedan krug, teško je reći kako bi to ukupno djelovalo.

Analitičar Stephen Bush u članku What should we expect from the Brecon and Radnorshire by-election? (napisan na dan izbora, prije nego što su bili poznati rezultati) procjenjuje situaciju u odnosu na specifičnosti izbornog sustava za parlamentarne izbore u UK: »Cijena Johnsonovog vodstva jest da će se povećati problemi za torijevce na teritorijima gdje su jaki liberalni demokrati, bilo povijesno ili, važnije, na lokalnim i europskim izborima, i tamo gdje je postotak pristaše ostanka u EU veći od nacionalnog prosjeka.« Bush smatra da se konzervativci nadaju da će gubitke u odnosu na LD i SNP nadoknaditi porastom glasova u izbornim jedinicama u kojima je tradicionalno žestok boj konzervativaca i laburista (Midlands, dijelovi Walesa i sjevera) i tamo gdje pretežu pristaše Brexita (gdje bi konzervativci trebali povratiti glasove koje im je na izborima za EP otela Brexit Party).

Kako sam spomenuo gore, takvi dogovori u pojedinim izbornim jedinicama su rijetki u UK; uobičajeni su u Francuskoj, koja također ima jednomandatne izborne okruge, ali su bitnom razlikom da se održava drugi krug ako u prvom nijedan kandidat/kandidatkinja nema apsolutnu većinu, pa se dogovori redovno sklapaju među srodnim strankama za drugi krug.

Kad bi se recimo dogovorili Labour i LD, uvjerljivo bi osvojili apsolutnu većinu mandata, ali to je praktički nemoguće.

Birači Ujedinjenog kraljevstva su snažno polarizirani oko pitanja Brexita. Sad je aktualna dilema prihvatiti postojeći sporazum ili inzistirati na promjenama uz rizik izlaska bez sporazuma. Slične razlike pokazuju se u anketama gdje se postavlja pitanje je li li referendumska odluka bila ispravna i ne bi li ipak UK trebala ostati u EU: Ukupno gledano, pro-EU stav u anketama ima malu prednost, ali samo u okvirima nekoliko posto ovamo ili onamo, kako je bilo i na referendumu 2016.. Mladi, koji 2016. još nisu imali pravo glasa, su po jednom istraživanju plebiscitarno, sa 76%, za ostanak u EU:

(Ovaj prikaz kompilirao sam na osnovu članaka na telegram.hr, na wikipediji, na sajtu BBC-a, na sajtu "The Guardiana" i .)

- 09:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.07.2019., ponedjeljak

Vrdoljakov "General": film iz 1947.

Jučer sam na fb-u objavio status: »Dakle, koliko kužim prve komentare, film "General" je ispunio očekivanja.« Komentar je nažalost sarkastičan.

scena iz filma 'General'

Film naravno nisam gledao, ali evo na što sam mislio kad sam rekao da je ispunio očekivanja:

Vrdoljakov je “General” - ukratko - ispunio samo jednu svrhu. Ta je svrha ideološka. Cilj ovog filma je bio taj da bude ideološki performativ, da ritualno oblikuje službenu verziju hrvatske novije povijesti kroz lik idealnog hagiografskog reprezentanta. A kao i svi filmovi kroz koje trbuhozbori ideologija, i “General” je suh, siv i dosadan. (…)

Vrdoljak je gestom autocenzure iz Gotovinina života prebrisao sve mesnato, intrigantno, uzbudljivo, prokrvljeno, sve što zvuči opasno, pustolovno i što svjedoči o živom čovjeku. Umjesto filma o avanturistu, napravio je pravovjerni filmski bjelanjak. (…)

U nekoj usporednoj kronologiji, Vrdoljakov “General” nije film iz 1973. ili 1976., nego film iz 1947. Njemu pandan nisu “Sutjeska” i “Vrhovi Zelengore”, nego staljinistički filmovi u kojima Staljin dodirom ruke popravlja traktor, a mudre pravorijeke izriču brkati komesari partije. To je točka na povijesnoj lenti na koju je s “Generalom” pristigao domaći film.

(Iz kritike Jurice Pavičića, objavljene na webu malo nakon što sam objavio ovaj status: GENERAL JE SUH, SIV I DOSADAN)

Došli smo do 1947; i to je određeni napredak u odnosu na "Četverored"…

Anton Vrdoljak je doživio tužnu regresiju nakon 1990.. Osobno mi je teško zamisliti da je to onaj isti čovjek koji je režirao "U gori raste zelen bor" i "Kad čuješ zvona", filmove koji su bitno utjecali na moj svjetonazor 1970-ih, kad sam bio u formativnom dobu (kao "teen" i "young adult", odnosno kako smo tada govorili, "omladinac"). (Da ne budemo nepravedni: za to da je film bijedan, zaslužan je i Nenad Ivanković, koji je napisao knjigu po kojoj je Vrdoljak napisao scenarij.) I to upravo zato jer su povijesne događaje prikazivali kao ljudsku avanturu, a ne kao hagiografiju i ideološku shemu (u čemu je naravno bitnu ulogu imao i partizanski general Ivan Šibl, koji je bio sposoban tako pisati u svojim autobiografskim zapisima). Takve je filmove bilo moguće snimiti u tadašnjoj Jugoslaviji s KPJ na vlasti, oko 25 godina nakon događaja koje opisuju; danas, u samostalnoj Hrvatskoj s HDZ-om na vlasti, to nije moguće - službena ideologija kao i desna opozicija nastoji da nikad ne izađemo iz, u najboljem slučaju, 1997..

(Međutim, pravde radi, treba reći da je početak 1970-ih bio vrhunac SFRJ, nakon toga slijedi politička i društvena regresija. Nevolja je, što ta regresija traje i danas, što se vidi u širokom rasponu činjenica, od toga da smo po BDP-u u 1980-oj, preko odliva "gastarbajtera", do ovog filma.)

Jurica Pavićić je izvrstan komentator. Prikaz u "Glasu Istre" (SNAŽAN AUTOR I TEMA Vrdoljakova epopeja o Anti Gotovini i Domovinskom ratu) je ublažen, kompromisan, kako u tekstu (Mladen Radić), tako i uredničkom opremom.

Ali zapravo se spominju iste mane - to je "spomenik", a ne film:

Rekli smo na početku da je "General" epski film, a osim po režiji i produkciji, to se vidi i po dijalozima koji kao da su pisani za neki junački ep iz renesansnog doba. Likovi više govore u slobodnim stihovima nego u prozi, kao da su na pozornici u nekom starom kazalištu i to zvuči krajnje umjetno. Ti dijalozi idu od uzvišenih i didaktičnih o Domovinskom ratu i važnosti domoljublja do krajnje banalnih koji kao da su pisani za neku sapunicu.

Film je rađen tako da Domovinski rat i sve one koji su branili Hrvatsku predstavi u najboljem svjetlu, iako si je Vrdoljak dao slobodu da ne prikaže sve u crnim i bijelim tonovima. Primjerice, ima ovdje rekonstruirana ona scena kada se Gotovina žesti na svoje vojnike i viče da "pljačkaju i siluju barbari", što se odnosi na ponašanje nekih vojnika Hrvatske vojske nakon Oluje. Sve drugo složeno je tako da "General" bude spomenik Domovinskom ratu.

Slično Hrvoje Marjanović na portalu Index (Pogledali smo film o Gotovini: Staromodan je, neizdrživo patetičan i unakažen) postavlja pitanje "Gdje je nestao čovjek?".

Možemo to nazvati stilom, ali prvenstveno se radi o povratku u hrvatske filmske devedesete u kojim su svi likovi zvučali uštogljeno i teatralno, a svaka rečenica kao dio nekog bitnog i pomno pripremljenog govora. (…)

Više je nego očito da postoji želja da se Gotovinu prikaže kao heroja i to je razumljivo, ali u tom su procesu potpuno izgubili čovjeka koji ostaje zakopan ispod Vrdoljakovih projekcija i idealiziranja.

Tihomir Dujmović je već reagirao na Pavičićevu kritiku na portalu kamenjar.com, koji je glasilo ljudi koji su mentalno u 1947., prije raskida sa Staljinom (da, sretao sam ponekog takvog u životu, iako su oni 1970-ih već bili dinosaurusi). Ideološka batina bez oklijevanja odmah na početku:

Bijes i neskrivena mržnja, najprije prema Tončiju Vrdoljaku kao redatelju (a pravi objekt te nesnošljivosti je domovinski rat) curkom curi sa prvih stranica Jutarnjeg lista u kojem Jurica Pavičić danas cipelari i Vrdoljaka i domovinski rat i Antu Gotovinu!

scena iz filma 'U gori raste zelen bor'

Mlađim generacijama to može biti nejasno, ali to je potpuno isti narativ, samo s nekoliko riječi promjene ("domovinski rat" umjesto "narodnooslobodilačka borba", "Hrvatska" umjesto "Jugoslavija", "jugozomboidi" umjesto "ostataka buržuazije"), kao onih koji su prije 40 godina ideološkom batinom napadali nepoćudne filmove, knjige i glazbu. O samom filmu kao filmu Dujmović uopće ništa nema ništa za reći. Nije samo general Šibl… ovaj, Gotovina po Dujmoviću svetac, svet je i Narodnooslobodilački… ovaj, Domovinski rat. Dujmović bi, da je sada 1972., jednakim riječima napao i Vrdoljakov "U gori raste zelen bor". A isto kao u ovom svom pamfletu, tada bi se politička optužba proširila i na srušene veličine "Hrvatskog proljeća".

Zabavno je kako proziva trenutnog predsjednika Vlade jer nije bio na premijeri, a istovremeno ne spominje da ni general Ante Gotovina nije bio na premijeri. Vrdoljak o tome:

Nije Ante Gotovina čovjek od takvih predstava. On je malo drugačiji. Kad sam ga jedanput pitao hoće li pročitati scenarij, odgovorio je: "Što ja o tome znam". On je vrlo skroman i vrlo inteligentan čovjek

Slažem se. Ante Gotovina nije "intelektualac", ali očito jest inteligentan čovjek. Shvatio je da ovo nije film o čovjeku, nego o ikoni, pa bi on tu samo smetao. Tita su u filmovima i serijama prikazivali realističnije.

(Dujmoviću u komentarima odmah spominju tekstove u kojima je hvalio Stjepana Mesića i detuđmanizaciju. Da, i to smo vidjeli - one koji su se 1972. nastojali pokazati pravovjernim da se zaboravi što su govorili 1971..)

- 09:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.11.2018., petak

Sto godina od proglašenja republike u Njemačkoj

Na današnji dan prije stotinu godina, 9. studenoga 1918., Njemačka je postala republika. Kratak opis događaja 4.-9. studenoga kompilirao sam prema tekstovima na nekoliko sajtova, a usporedbe s Februarskom i Oktobarskom revolucijomu u Rusiji 1917. uglavnom su moje.

Događaji su tekli na vrlo sličan način kao u Rusiji u veljači 1917.: opće nezadovoljstvo porazima i siromaštvom, neposluh i pobune u vojsci, savezništvo vojnika i radnika (u Rusiji su bili i seljaci), spontano organiziranje lokalnih vijeća ("sovjeta") koja se brzo međusobno povezuju, lokalna pobuna koja djeluje kao kapisla i naglo se proširi, vrh vlasti shvati da ih više nitko ne sluša, abdikacija cara, formiranje privremene vlade. U pet dana, carska vlast se raspala.

Demonstracije u Berlinu početkom studenoga 1918

Slika 1: prosvjedni skup protiv carskog režima u Berlinu, podno spomenika Bismarcku, početkom studenoga 1918..

Nakon poraza njemačke vojske na zapadnom frontu, na dan kad je Bugarska izašla iz rata, 29. rujna 1918., zapovjednik njemačke vojske Paul von Hindenburg i šef Glavnog stožera Ludendorff rekli su caru da je rat izgubljen, te da treba započeti pregovore o primirju. Za novog kancelara, sa zadatkom da to provede, imenovan je carev rođak princ Maximilian od Badena. U njegovu vladu ušli su i predstavnici socijaldemokrata (MSPD), najjače stranke u Njemačkoj.

Nakon Bugarske primirje su potpisale i preostale dvije članice Centralnih sila: Otomansko carstvo (30. listopada) i Austro-Ugarske (3. studenoga). Njemačka je ostala sama.

Kaiser Wilhelm je napustio Berlin i boravio u Spa gdje je bio Glavni stožer vojske. Sa svojim generalima pokušavao je naći način da spasi carstvo. Hindenburg je najavljivao masovnu mobilizaciju Nijemaca protiv Saveznika, kao što su se Francuzi mobilizirali u svojim revolucionarnim ratovima; dogodilo se obrnuto.

4. studenoga 1918. pobunili su se mornari u Kielu. Pobuna je počela zbog pogrešne informacije da dolazi naređenje za isplavljanje u beznadežnu bitku protiv nadmoćnih savezničkih snaga, koje su držale pomorsku blokadu. Mornari su osnovali revolucionarno Vijeće, pohapsili časnike, istaknuli crvenu zastavu i poslali svoje zahtjeve vladi.

Pobuna se brzo proširila. Socijaldemokrati su pozvali na generalni štrajk solidarnosti. Mornari u Lübecku i Travemundeu su istoga dana osnovali revolucionarna vijeća. Slijedećeg dana to su učinili i mornari iz garnizona u Hamburgu, Bremenu, Cuxhavenu i Wilhemimsahvenu. Pobunila se Kaiserova slavljena flota, koju je desetljećima brižljivo gradio. Lučki radnici u Hamburgu proglasili su štrajk solidarnosti.

U Spa su diskutirali o slanju trupa da razbiju pobunjene mornare, ali su generali odgovorili cara od tog pokušaja, jer su vjerovali da bi vojnici mogli promijeniti stranu (kao što se dogodilo u Februarskoj revoluciji 1917. u Moskvi s pukovima poslanima da razbiju demonstracije). Zapovjednik Glavnog stožera Wilhelm Groener (koji je 23. listopada zamijenio Ludendorffa) rekao je caru da traži obustavu vatre u subotu 9. studenoga. »Čak i ponedjeljak«, upozoravao je, »bit će prekasno«.

Slijedećih dana revolucionarni pokret se širio u cijeloj Njemačkoj. Svuda su osnivana radnička i vojnička vijeća te hapsila časnike i dužnosnike starog režima, osim onih koji su izrazili spremnost da se pridruže revoluciji. Na terenu su proglašavali republiku.

govor mornarima u Kielu 5 studenoga 2018

Slika 2: Gustav Noske (MSPD) govori mornarima u Kielu, 5. studenoga 1918.

Glavna politička snaga u vijećima bili su socijaldemokrati. Socijaldemokratska stranka se godinu dana ranije zbog politike prema ratu pocijepala na umjerenu "Većinsku SPD" (Mehrheitssozialdemokratische Partei Deutschlands, MSPD) i ljevičarsku "Nezavisnu SPD" (USPD) zbog politike prema ratu. Sada su međutim nastupali zajedno i bili glavna politička snaga u radničkim i vojničkim vijećima. Poslali su ultimatum vladi da proglasi republiku.

Naglo je izbilo svo prikriveno nagomilano nezadovoljstvo Nijemaca prema vladi, potaknuto porazima na frontu i gladovanjem kd kuće. Iako se Kaiser krajem listopada složio da postane ustavni vladar, Nijemci nisu bili zadovoljni pukom promjenom na papiru. Pobunjene mase tražile su njegovu abdikaciju, proglašenje republike i kraj rata.

8. studenoga u pregovorima u Compiegneu u Francuskoj vrhovni zapovjednik savezničkih snaga maršal Ferdinand Foch izdiktirao je njemačkoj delegaciji uvjete primirja, faktički kapitulacije. Revolucionarni pokret zahvatio je i vojnike na Zapadnom frontu.

Slijedećeg dana, 9. studenoga, kancelar Max od Badena objavio je da je car abdicirao. Svoju dužnost predsjednika vlade predao je socijaldemokratu Friedrichu Ebertu, predsjedniku MSPD. Car Wilhelm je zatražio azil u Nizozemskoj. MSPD je proglasio republiku. Istoga dana je Karl Liebknecht iz USPD proglasio "Slobodnu socijalističku republiku". U Berlinu, koji je prethodnih dana ostao miran, radnička i vojnička vijeća preuzela su kontrolu bez krvoprolića. Revolucija je pobijedila uz vrlo malo otpora.

Proglašenje republike Njemačke 9 studenoga 1918

Slika 3: Philipp Scheidemann (MSPD) proklamira republiku s balkona Reichstaga, 9. studenoga 1918.

9. studenoga formirano je nacionalno Vijeće narodnih predstavnika od šest članova: tri iz MSPD i tri iz USPD. Dan kasnije je Opća skupština radnika i vojnika Berlina prihvatila nacionalno vijeće kao privremenu vladu. Ebert je bio jedan od supredsjednika Vijeća (drugi je bio Hugo Haase iz USPD).

Ebert je bio u dvostrukoj ulozi, s dvostrukim provizornim legitimitetom (vrlo slično kao Kerenski u privremenoj vladi Rusije prethodne godine). Dan kasnije, 10. studenoga, Ebert je dogovorom s generalom Groenerom (Ebert-Groener pact) osigurao podršku vojnog vrha novoj vladi. Zajednički interes predstavnika staroga režima i Eberta bio je spriječiti komunističku revoluciju.

Stari režim srušen je, kao i u Rusiji, od strane masovnog pokreta, u kojem su sudjelovale neorganizirane mase i razne radničke i političke organizacije. Dvostruko proklamiranje republike ponovilo je raskol koji se dogodio i u Rusiji.

Nešto o onome što je slijedilo.

Slijedeća dva mjeseca obilježio je sukob umjerenih i radikalnih ljevičara o načinu kako organizirati novu državu: preko Ustavotvorne skupštine, izabrane na općim izborima te konstituiranjem vlasti na osnovu predstavničke demokracije, ili odbacivanjem predstavničkog načela u ime neposredne vlasti naroda kroz revolucionarna vijeća. Marksistički revolucionarni radikali pokušali su ponoviti boljševistički put od Februarske prema Oktobarskoj revoluciji (Lenjin: "Sva vlast sovjetima!").

MSPD je 15. studenoga 1918. postigao dogovor s "kapetanima industrije": zakonsko uvođenje osmosatnog radnog vremena i kolektivnog pregovaranja u zamjenu za obećanje sindikalnih lidera da će se suprotsaviti zaposjedanjima tvornica.

Brzo je došlo do raskola u koalicijskoj vladi; USPD je 28. prosinca istupila iz vlade. 31. prosinca 1918. i 1. siječnja 1919. osnovana je Komunistička partija Njemačke (KPD). Ona je prihvatila Lenjinovu parolu "Sva vlast sovjetima". Međutim je ranije, 16.-21. prosinca u Berlinu, Nacionalni kongres radničkih i vojničkih vijeća većinom od 75% pirhvatio Ebertov plan za hitno održavanje izbora za parlament.

Komunistički pobunjenici u Berrlinu, siječanj 1919

Slika 4: komunistički pobunjenici u Berlinu, siječanj 1919.

Radikali iz USPD i KPD podigli su "Spartakistički ustanak" u Berlinu. Ustanak su ugušile trupe vlade MSPD-a i antikomunističke paravojne jedinice Freikorps, koje je od povratnika s fronta organizirala vlada uz pomoć carskih generala; članovi Freikorpsa su 15.-16. siječnja 1919. ubili lidere KPD Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta.

19. siječnja održani su izbori za Nacionalnu Skupštinu (Nationalversammlung). bile su uvedene zakonske promjene, kojima su žene dobile pravo glasa i dobna granica je spuštena s 25 na 20 godina. Pravo glasa imali su i svi austrijski Nijemci koji borave u Njemačkoj (isto je, s vladom proklamirane Republike Njemačke Austrije, dogovoreno za izbore u Austriji).

Na njima je relativnu većinu osvojila MSPD. Ona je činila tzv. "Weimarsku koaliciju" s umjereno lijevom Njemačkom demokratskom strankom (DDP) i katoličkom strankom Centar (Zendrum) (zajedno su imali 3/4 glasova). USPD je osvojila 7,6% glasova. KPD nije sudjelovala na tim izborima. Velik dio članstva USPD prešao je u KPD, a ostali su se 1922. ponovo spojili sa SPD.

Poučeni sudbinom menjševika i esera u Rusiji, Većinski socijaldemokrati su bili odlučni da razbiju radikale. (U Rusiji su eseri osvojili apsolutnu većinu na izborima za ustavotvornu skupštinu, ali je izabrane zastupnike Crvena garda u ime "vlasti sovjeta" razjurila.) Za to im je trebala suradnja s reakcionarnim snagama, kao što se u to doba događalo i u Rusiji, gdje će ubrzo započeti građanski rat i stvoriti se "bijela" koalicija protiv boljševika, u kojoj su menjševici, desni social-revolucionari (eseri) i konstitucionalni demokrati (kadeti) surađivali s carskim generalima, koji su prezirali demokraciju pa time i svoje saveznike. U Rusiji je taj savez potučen, dok se u Njemačkoj održao na vlasti. Sudjelovanje u vlasti reakcionara, koji su mrzili demokraciju, bilo je trajan izvor nestabilnosti političkog režima Weimarske republike. Drugi trajan izvor nestabilnosti bila je uzajamna mržnja komunista i socijaldemokrata.
All power to the councils!: A documentary history of the German revolution of 1918–1919

THE GERMAN REVOLUTION AND FOUNDING OF THE WEIMAR REPUBLIC

- 22:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.04.2018., nedjelja

Nuklearni rat i "nuklearna zima" i dalje su mogući

Zanimljiva knjiga jednog sudionika o vremenu velike napetosti između SAD i SSSR-a, kad je svima nad glavama visila prijetnja globalnog nuklearnog rata. I naravno podsjećanje, da golemi nuklearni arsenali i dalje postoje.

Masovne nuklearne eksplozije uništile bi naravno velike teritorije, ali bi također mogle izazvati "nuklearnu zimu" koja bi drastično utjecala na cijelu biosferu.

Kako sam od početka 1970-ih bio ljubitelj SF-a, čitao sam ogroman broj djela, u kojima se događa nuklearni rat. Često se mračno predskazivao kao neizbježan. Na kraju je ipak izbjegnut.

Što im god zamjerali, državni lideri od doba Kennedyja i Hruščova do Reagana i Andropova (vidi seriju "Njemačka '83, koja upravo ide na HTV!) su se suzdržali od koraka koji bi doveli do katastrofe - za razliku od Sleapwalkers (Mjesečara), kako ih naziva Christopher Clark, državnih lidera koji su srljali u Prvi svjetski rat, unatoč obimnoj studiji Ivana Blocha "Budućnost ratovanja", koja je točno predvidjela da će cijena biti ogromna, prevelika i za pobjednike.

Tip ponašanja, koji nažalost i dalje ne možemo isključiti kao moguć u budućnosti. Najzad, mi smo mu lokalno ponovo svjedočili.

Book review: Fear of a nuclear winter remains

Bloomsbury Publishing, New York, London, Oxford, New Delhi, Sydney

What would you do if you were a young professional working at your dream job, and you discovered your employer was lying to the public, promoting a disastrous foreign war and steadily expanding a weapons program that threatened to destroy human life on earth? In 1971, that was the dilemma facing Daniel Ellsberg, a brilliant young academic and consultant at the Rand Corporation, a Cold War think-tank with close ties to the US Air Force.

His work for Rand gave him a close look at the dysfunctional underbelly of US nuclear war policy and the decades-old record of government lies that surrounded and supported American involvement in Vietnam. He resolved the crisis of conscience that resulted from these discoveries by smling documents out of his office at Rand and arranging for the evidence they provided that the US government had lied to the American people about Vietnam to be leaked to the New York Times and the Washington Post. Known as the Pentagon Papers, these documents played an important role in the emerging resistance to the war around the world and made Ellsberg a kind of prototypical whistleblower. (Part of this drama is captured in Steven Spielberg’s recent movie “The Post.”)

According to his new book, The Doomsday Machine, Ellsberg wasn’t just concerned about Vietnam and government mendacity about the war. He was also terrified by what he had learned about America’s nuclear arsenal and the dangers to life on earth posed by the inadequate provisions made to prevent the outbreak of an accidental nuclear war.

We tend to think that the end of Cold War tensions has resolved any concerns about nuclear war, but Ellsberg points out that the existing arsenals held by nine states (which come to nearly fifteen thousand warheads) still represent a clear danger to human survival. Even a limited nuclear exchange would be enough to trigger a life destroying “nuclear winter,” and the combination of blast, radiation and climate disruption could wipe out all human life. The seasoned whistleblower argues for a series of reforms that would reduce the risk these weapons pose and challenges his readers to support demands for dismantling the “doomsday machines” maintained by all the nuclear powers. This is a compelling and alarming book, and it should be read by anyone who cares about the human future.

- 13:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

07.04.2018., subota

Solarna energija: tržišni uspjeh 2000.-2017. pramašio sva očekivanja

Cijene fotonaponskih panela naglo su padale i rasli instalirani kapaciteti fotonaponskih elektrana, zahvaljujući poticajnim mjerama niza visokorazvijenih zemalja, na čelu s Njemačkom. Mnogi novi proizvođači pojavili su se na tržištu.

https://www.facebook.com/ekolonomija/posts/2047596401925667

Globalna financijska kriza 2008. uzrukovala je smanjenje poticaja. Godine 2011. došlo je do situacija da je ponuda premašila potražnju. Cijene i dalje padaju, mnogi proizvođači propadaju.

Tržiste se stabiliziralo 2014.. Međutim, cijene su nastavile padati. Danas su solarne elektrane najjeftiniji izvor električne energije u povijesti.

Današnji "PV magazine - The Weekend Read"

SOLAR DOMINANCE

A number of reports and forecasts have been issued over the past seven days, each a shining signal of the positive, and dominant, trajectory the solar PV industry is on. The week began with news that Spain’s government expects solar to dominate the country’s energy mix by 2030, with up to 77 GW. The same day, oil giant, Shell released a new report, which envisions a very strong role for renewable energy, particularly solar, starting well before 2050.

South Africa also showed support for its renewables industry, after finally signing the 27 outstanding PPAs on Wednesday, meaning the country’s utility-scale solar sector can finally move on again.

A day later, the IEA was criticized, again, for its negativity surrounding renewables. Oil Change International and the IEEFA have taken the agency to task for misleading governments on climate policy through its energy forecasts.

Concurrently, IHS Markit said that with 11 GW, India is set to become the second largest solar PV market in 2018, usurping the U.S., as global demand reaches 113 GW. It adds that Q4 will be the biggest quarter in history for installations, with 34 GW expected; and IRENA announced that global renewable energy generation capacity hit 2,179 GW last year. Leading the charge were renewable hydro, onshore wind and solar PV.

Ending on a high note, Friday saw the release of two reports, one drafted by BNEF, UNEP, and the Frankfurt School-UNEP Collaborating Centre, which stated that global solar energy investments overshadowed all other forms of electricity generation in 2017; and another from GTM Research, which showed that global inverter shipments increased 23% in 2017, and revenues 11%, thus representing another record year. A market first, three-phase string inverter shipments overtook those of central inverters.

Finally, from the April issue of pv magazine, you can read Large-scale PV: Three markets, three questions.

Španjolska: https://pv-magazine.us13.list-manage.com/track/click?u=2790e780a1533f4bc05c8679a&id=4166bbb4e9&e=c8f9afb277

Shell: https://pv-magazine.us13.list-manage.com/track/click?u=2790e780a1533f4bc05c8679a&id=a5428f75ca&e=c8f9afb277

Južna Afrika: https://pv-magazine.us13.list-manage.com/track/click?u=2790e780a1533f4bc05c8679a&id=5fdc449dae&e=c8f9afb277

Kritike IEA: https://pv-magazine.us13.list-manage.com/track/click?u=2790e780a1533f4bc05c8679a&id=6ee2843294&e=c8f9afb277

Global demand: https://pv-magazine.us13.list-manage.com/track/click?u=2790e780a1533f4bc05c8679a&id=8dd9d16d27&e=c8f9afb277

IRENA anaunced: https://pv-magazine.us13.list-manage.com/track/click?u=2790e780a1533f4bc05c8679a&id=a8cb8a7272&e=c8f9afb277

Izvještaj BNEF idr.: https://pv-magazine.us13.list-manage.com/track/click?u=2790e780a1533f4bc05c8679a&id=b62b96ae93&e=c8f9afb277

Global inverter shipments: https://pv-magazine.us13.list-manage.com/track/click?u=2790e780a1533f4bc05c8679a&id=047a9b8a13&e=c8f9afb277

- 10:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.03.2018., subota

Kina od početka pro-tržišnih reformi 1978.: uspješna kapitalistička ekonomija i politički monopol

Kina od početka pro-tržišnih reformi 1978.: uspješna kapitalistička ekonomija i politički monopol

Jedna od ključnih tema svjetske povijesti u posljednjih 40 godina. Kao uvod u temu, poslužio mi je navedeni intervju. Na priloženom linku je tekst i video.

Profesor Steve Cohn govori o svojoj novoj knjizi "Competing Economic Paradigms in China : The Co-Evolution of Economic Events, Economic Theory and Economics Education, 1976-2016".

Godine 1978, kad su započele reforme, ekonomska profesija u Kini je potpuno slijedila marksistički diskurs. Brzo su prešli na neoklasični. Steve Cohn navodi pet čimbenika koji su utjecali da se taj prelaz brzo i učinkovito provede.

1. Odluka državnog vrha;
2. interes srednjih slojeva birokracije;
3. interes raznih stručnjaka ("professionals"): knjigovođe, bankari, pravnici, novinari isl.;
4. studenti koji su se nadali pristupu poslovima na zapadu;
5. utisak znanstvenosti koje neoklasična ekonomija, sa svojim matematičkim modelima, ostavlja, nasuprot visoko-politiziranom jeziku "Kulturne revolucije".

To je bio proces kulturalne promjene u mnogim dimenzijama.

Reforme, koje su započele 1978., tijekom 1980-ih su dovele do velike inflacije (oko 30% godišnje) i pada realnih nadnica. S druge strane, širila se masovna korupcija. Počeo se narušavati "društveni ugovor" o kojem ovisi stabilnost sustava, tj. da niži slojevi podržavaju sustav. Iskaz toga bili su masovni studentski prosvjedi na Tien An Menu 1989..

Nakon kraće pauze, od 1992. nastavljen je proces prelaska na tržišnu privredu ("marketization"), s napuštanjem kontrole cijena i privatizacijom. Vlast je pokazala da neće trpjeti suprotstavljanje. 1990-ih je došlo do rasta nezaposlenosti, ali vlast je zadržala kontrolu.

Proces u Kini je u bitnom bio pogonjen internim čimbenicima, smatra Cohn. Kineski lider Deng Xiaoping je 1979. promovirao "Četiri osnovna načela", povezujući "marketization" (hm, potržišnjenje?) s očuvanjem apsolutnoga autoriteta Komunističke partije. To je bilo mnogo prije krize u SSSR i europskim komunističkim zemljama.

Kineska strategija prelaska u tržišnu ekonomiju bila je postepena i oprezna, za razliku od "šok terapije" u SSSR-u i Istočnoj Europi početkom 1990-ih. Postepeno se razvijala ekonomska liberalizacija, a puno manje politička. I to se pokazalo uspješnijim.

Zapadni utjecaj (SAD, Svjetska banka idr.) je bio značajan i pomogao je da se restrukturiranje provede brzo i široko, ali to je bio utjecaj na poziv ("invited influence"). Npr. kineska država je najboljim diplomiranim ekonomistima davala stipendije za doktorske studije u SAD, u čemu su pomagale i američke zaklade (Ford Foundation, American Economci Association). Također su obje strane financirale zapadne trustove mozgova (think tanks), koji su napisali nove kineske ekonomske udžbenike, reorganizirali studij managementa idr.

Danas Kina ima raznih problema koje je razvoj izazvalo: socijalni problemi (kao nejednakost), ekološki, financijska krhkost (fragility), razne krize dugova. Ali kineski lideri osjećaju da je ta strategija na bitne načine ojačala Kinu, i vjeruju da se mogu nositi s tim neželjenim učincima, da mogu i dalje "jahati tigra kapitalizma". Neoklasična paradigma sadrži optimizam, da rastuća ekonomija stvara nove resurse kojima se mogu riješiti problemi.

http://therealnews.com/t2/index.php?option=com_content&task=view&id=31&Itemid=74&jumival=21218%27%20style=%27color:#000;

Ima i nekih zanimljivih komentara čitatelja.

» The paradox is that the PRC is now being called a capitalist society when all the major banks are state owned, as are the largest industries. What is called capitalism in the PRC would be called communism or socialism if such a system were proposed here in the US. Perhaps it makes it easier for our capitalists to say they are doing business with fellow capitalists in the PRC, rather than admit they are hand in glove with state owned enterprises over there.«

»Maybe its just my own prejudice against the term "Neoliberalism" that is coloring my view but I question its validity when "Chinese characteristics" are factored in. China still insists it uses socialist principals, is engaged in huge poverty reduction planning and work (not neoliberal), has already lifted 700 million people out of poverty (…) I especially reject analysis based on Western ideology and how China rejects or accepts it as the criteria for understanding China.«

- 11:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.03.2018., četvrtak

Tri dana pred parlamentarne izbore u Italiji

Ove nedjelje su parlamentarni izbori u Italiji. Izborni sustav je ponovo promijenjen: uveden je mješovit sustav, tako da se dio mandata dijeli u jednomandatnim izbornim okruzima a dio proporcionalno; Hrvatska je imala taj sustav 1992. i 1995.. Postoje predizborne koalicije. Sustav nagrađuje najjaču koaliciju dodatnim mandatima, ali manje nego što je to bilo u prethodnom izbornom sustavu. (Italija je mijenjala izborne sustave toliko često da je to gotovo nemoguće sve registrirati.)

Prema anketama, pojedinačno najjača stranka je Pokret pet zvijezdica (M5S), koja u anketama dobiva oko 28% glasova; oni nastupaju samostalno, status zabranjuje koalicije. Ukupno gledano vodi koalicija centra i desnice, u kojoj su glavne stranke Berlusconijeva "Forza Italia" i Sjeverna liga (sad se nazivaju samo "Liga"; povezani sa strankama kao što su Nacionalni front u Francuskoj i Putinova "Ujedinjena Rusija"), koji ukupno dobivaju oko 37%. Koalicija centra i ljevice, koja je na vlasti od izbora 2013., na čelu s Demokratskom strankom, na skromnih je oko 25%.

https://en.wikipedia.org/wiki/Italian_general_election,_2018

»A disillusioned electorate, multi-billion-euro campaign promises and the return of Silvio Berlusconi: Italy is muddling its way through a strange election campaign with an uncertain outcome. The consequences for Europe could be significant.«

http://www.spiegel.de/international/europe/berlusconi-hopes-to-play-kingmaker-in-italian-election-a-1195453.html

Berlusconi se nada da će uspjeti postići apsolutnu većini zastupnika, za što bi trebalo oko 40% glasova. Der Spiegel: »It's as if time has stood still in Italy. Just recently, it seemed inconceivable that a man who served as prime minister four times and who - in addition to turning his country into the butt of myriad jokes - almost bankrupted Italy would once again be speaking of his political future at the ripe old age of 82.« Ukoliko u tome ne uspije, doći će do vrlo nejasne situacije s tri jaka bloka.

Velik broj birača pak oscilira između bijesa i rezignacije. »A trip through Italy this winter (…) exposes a significant level of rage among the electorate. And resignation.« Prema anketama, 81% Talijana ne vijeruje državi, još više ne vjeruje političkim strankama. Nekoliko dana pred izbore, 2/3 ispitanika ne zna ili niti ne želi znati tko su kandidati u njihovoj izbornoj jedinici.

Ekonomija raste, ali nova radna mjesta su "prekarna", tj. nesigurna. 8,4 milijuna Talijana su siromašni, a gotovo 5 milijuna živi u "apsolutnom siromaštvu" i socijalnoj isključenosti. Mnogi mladi, naročito visokoobazovani, odlaze, a dolazi znatan broj migranata koji vide Italiju kao kapiju Europe (625.000 od 2014.).

Postoji sukob unutar desne koalicije, između vrlo eurofobne Lige i pro-europskog Berlsconija; ne povezuje ih mnogo više od želje za vlašću. Post-fašistička stranka Fratelli d'Italia je također dio bloka, tako da je "centar" u imenu koalicije samo fraza.

Govorka se također da je Berlusconi obećao, u susretu s predsjednikom Europske komicije Jea-Caludeom Junkerom (predstavnikom Europske pučke stranke, najjače grupacie u EP, pro-europskih konzervativaca), da u slučaju pobjede neće stvarati vladu s Ligom, nego će sklopiti savez s Demokratskom strankom Matea Renzija.

»It has been a confusing campaign. There are no signs lining the streets. No televised debates between the candidates. Newspapers, meanwhile, are running squalid stories about candidates who have stolen, committed fraud or abused their wives. It is a campaign of illusionists (…)«

Lider M5S, 31-godišnji Luigi Di Maio, ograničen je dogmom ovog prosvjednog pokreta da nikad neće sklapati koalicijske dogovore. Izjavljuje, slično kao Božo Petrov 2015. (njegova je stranka naravno mnogo jača i s puno više iskustva), da će u slučaju da ne osvoje aspolutnu većinu mandata, tražit će da se sve političke snage okupe oko nekih zajedničkih načela.

- 16:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.12.2017., nedjelja

Energetski ciljevi Europske unije do 2030.

Odbor za industriju i energiju Europskoga parlamenta prihvatio je u utorak 28. studenoga stav da obavezujući cilj za smanjivanje potrošnje energije na razini Europske unije, do 2030. (odnosno, točnije, povećanje energetske učinkovitosti) treba biti 40%. To je ambicioznije od prijedloga Europske komisije da cilj bude 30%. (Cleaner energy: new binding targets for energy efficiency and use of renewables)

Svaka zemlja EU trebat će donijeti svoje nacionalne ciljeve energetske učinkovitosti u okviru općeg cilja.

Komitet je izglasao i cilj, da 2030. g. najmanje 35% potrošnje energije u EU treba biti pokriveno iz obnovljivih izvora.

ovi će se ciljevi, kad budu konačno doneseni u pregovorima Europskog parlamenta, Europske komisije i vlada zemalja članica, nadovezati na aktualne postojeće ciljeve za 2020. g..

Prva odluka izglasana je vrlo tijesno, s 33 glasova za i 30 protiv uz dva odsutna. Druga je izglasana velikom većinom, sa 43 glasa za i 14 protiv.

Odobren je i prijedlog odluke koja će osigurati da potrošači električne energije, koji je i sami proizvode, mogu tu energiju trošiti i instalirati sustave pohrane energije bez plaćanja bilo kakvih pristojbi ili poreza.

Parlamentarci, članovi Odbora, žele pomoći ljudima da osnivaju zadruge (kooperative) za obnovljivu energiju u svojim lokalnim zajednicmaa, gdje mogu zajednički instalirati solarne panele, vjetrene turbine ili male hidroelektrane. Pozivaju zemlje članice da osiguraju mogućnosti građanima da slobodno, bez nepravednih uvjetovanja ili procedura, pristuapju takvim energetskim zajednicama.

Obje zakonodavne rezolucije ići će na glasanje plenarne sjednice Europskog paqrlamenta u siječnju 2018.. Nakon toga, ako budu izglasane, predstavnici EP će započeti pregovore s vladama EU.

Cilj od 40% poboljšanja energetske učinkovitosti znači da bi ukupna potrošnja na nivou EU smjela biti maksimalno 1132 milijuna tona ekvivalentne nafte (Mtoe) primarnih oblika energije, i 849 Mtoe finalne potrošnje. To bi značilo smanjenje za 34% i 31% u odnosu na 2005. godinu. (Ostatak do 40% odnosi se na poboljšanje odnosa bruto društvenog proizvoda prema potrošnji energije - tj. s jedinicom potrošene energije dobiti više proizvoda.)

Udio obnovljivih izvora energije u finalnoj potrošnji energije u Europskoj uniji godine 2015. bio je 16,7%, a obavezujući cilj za 2020. je 20%.

Raspon po zemljama ide od 5% u Malti i Luksemburgu do 53,9% u Švedskoj. Još viši udio imaju Island i Norveška, zemlje koje nisu članice EU ali su se dobrovoljno pridružile zajedničkim ciljevima i postavile nacionalne ciljeve za 2020.. Island ima, godine 2015, udio obnovljivih u finalnoj potrošnji energije od 70,2%, a Norveška 69,4%; u oba slučaja to je iznad postavljenog cilja za 2020.. Glavni udio u tako visokom postotku ima ogromna proizvodnja električne energiju u hidroelektranama, a uz nju geotermalne elektrane-toplane na Islandu te vjetroelektrane i biomasa u Norveškoj.

Nacionalne ciljeve za 2020. dobrovoljno su postavile i Albanija, Crna Gora i Makedonija.

Godine 2004. udio je, u 28 zemalja koje su danas članice EU, bio 8,5%. (Podatke vidi u publikaciji Eurostata).

Hrvatska je 2015. imala udio od 29%, što je znatno iznad obavezujućeg cilja od 20% za 2020.. Međutim, to većim dijelom nije posljedica stvarnog rasta udjela, nego drastične promjene u podacima o stvarnoj potrošnji ogrijevnog drveta, koja je znatno veća nego što se ranije računalo. Zato će i obavezujući cilj za 2020. svakako biti povećan. O tome dr.sc. Branko Vuk u intervjuu za časopis "HEP Vjesnik" br. 2/2017, str. 20-21, dostupan na netu kao pdf.

- 14:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.11.2017., srijeda

O poratnim žrtvama, ubijenim 1945. od strane vlasti DFJ

Ovo je podugačak tekst, 20 kartica po tradicionalnoj mjeri na koju sam kao nekadašnji novinar naviknut. Znam da je previše za običaje na blogovima i da će rijetki sve pročitati. Ali nadam se, da ćete pregledati i pročitati bar nekoliko pasusa.

U prošlom postu sam spomenuo diskusije koje vodim na forum.hr, podforum povijest, te prenio nešto o temi "Zašto HSS nije organizirao pokret otpora".

Ovdje prenosim neke svoje komentare o ubijanju zarobljenika i političkih protivnika od strane komunističkih vlasti DFJ potkraj i nakon završetka rata 1945.. Ponešto sam promijenio te dodao reference i međunaslove. O toj sam temi, inače, puno pisao, prvi put još 1990., a na Svemrežju možda od 1997. stotinu ili više puta.

U tekstu, kojim postavlja temu Egzekucije OZN-e - poslijeratne žrtve u svibnju i lipnju 1945., 5. listopada 2016, povodom donošenja Zakona o istraživanju poslijeratnih komunističkih zločina (ZIPKZ) postavljač teme pisao je:

»Iskapanje žrtava u Hudoj Jami otvorilo je opet isto pitanje;Kako ćemo se suočiti sa nacionalnom traumom?
Kako ćemo ujediniti podijeljeno društvo? (…)
Ono što je ključno jest da podijeljeno društvo ukopano u svjetonazorske rovove proizvodi razne manipulacije po broju i identitetu žrtava. (…)
Sa cijelim tekstom unaprijed želim upozoriti sve zainteresirane na žongliranje brojkama koje je nedopustivo (…) odbijam gnjusne laži velikosrpskih i velikohrvatskih ideologa o polamilijunskim iznosima«

Slijede dijelovi iz mojeg prvog odgovora u tom topicu, napisanog 6. listopada 2016. (uz male promjene)

Ne postoji ni "nacionalna trauma" ni nikakve posebne tajne, za koje se ne zna već oko 25 godina.

Radio sam u redakciji časopisa "Start", kad je 1989. počeo objavljivati seriju svjedočenja preživjelih pod zajedničkim nazivom "Križni put". Nešto kasnije su objavljene knjige "Bleiburg : Otvoreni Dossier", ur. Marko Grčić, Zagreb: Vjesnik 1990., te "Križni put", autori Boris Vlašić i Aleksandar Vojinović, zagreb; Vjesnik, 1991..

Dvojica mojih prijatelja (Želimir Žanko i Nikola Šolić) su u "Večernjem listu" pisali o istraživanjima jame Jazovke, te je to također objavljeno kao knjiga ("Jazovka", Zagreb: Vjesnik, 1990.). S njima sam 1989.-1990. surađivao u pokretu za slobodne izbore.

u razdoblju 1990.-1992. objavljeno je na teme "Bleiburg" i "Križni put" 20-ak knjiga (možda više), od kojih sam desetak pročitao.

Nekih fundamentalnih novih spoznaja o tome, u posljednjih 25 godina, nema. Pobjednička Jugoslavenska Armija poubijala je velik broj zarobljenih pripadniha Hrvatskih oružanih snaga, slovenskih bjelogardejaca, četnika, Nedićevaca idr..

Pojedinačni popis žrtava u Hrvatskoj nažalost nije napravljen (iako se to moglo napraviti 1990-ih, kad je bilo još dosta živih svjedoka, po metodologiji kojom su rađeni popisi žrtava u doba SFRJ, uz pomoć suvremene informatičke opreme). (…)

Prema procjenama, ukupni broj tako pobijenih je oko 80.000, od toga oko 50, možda 60.000 HOS-a.

Sto je prethodilo?

Kad su ustaše preuzeli vlast u travnju 1941., brzo su započeli akcije masovnih pokolja Židova, Roma i Srba. U odgovoru na nemire, kriminalne akcije i akcije grupica koje nisu priznavali novi režim, već krajem travnja i početkom svibnja započeli su akcijama masovnog ubijanja svih muškaraca, a često i staraca, žena i djece na nekom području.

Četnici na to odgovaraju podjednako masovnim pokoljima muslimanskog i hrvatskog stanovništva.

Partizani iskaču iz logike međunacionalne isljučivosti.

Ustaše su, u pravilu, ubijali ne samo sve zarobljene partizane, nego i civilno stanovništvo na područjima obuhvaćenim pobunom. (S četnicima su pak, paradoks povijesti, sklapali saveze.)

Partizani su u pravilu streljali sve zarobljene ustaše (ne i domobrane).

Nemilosrdno je neprijateljstvo bilo i između četnika i partizana, iako je bilo i međusobnih prijelaza (kao i s vremenom masovno iz domobrana u partizane, a ponekad i iz ustaških jedinica; bilo je uostalom i prelaza iz četnika u ustaše).

Kraj rata, masovno zarobljavanje

Na kraju rata, pobjednik je odjednom imao vrlo mnogo zarobljenika. U skladu s dotadašnjim običajima rata (…) poubijali su:

Ď sve koji su bili u uniformama ustaške vojnice (koja je formalno bila ukinuta i s domobranstvom spojena u Hrvatske obrambene snage, ali su pojedine jedinice zadržale posebne uniforme);
Ď mnoge domobranske oficire i druge članove Ustaškoga pokreta;
Ď sve zarobljene četnike (ili im, kao u slučaju posljednjih snaga Draže Mihailovića opkoljenih i uništenih 12-14. svibnja, nije ni dana mogućnost da se predaju - pa se računaju kao poginuli u borbi i ne ubrajaju u onih 80.000 spomenutih gore), među kojima crnogorske četnike Pavla Đurišića koji su (opet jedan povijesni paradoks…) nakon bitke na Lijevča polju bili prešli u "Crnogorsku narodnu vojsku" i bili pod zapovjedništvom HOS, sa statusom kao ustaški zdrugovi;
Ď sve zarobljene slovenske belogardejce,
Ď brojne njemačke vojnike,
Ď a stradalo je i tisuće običnih hrvatskih domobrana.

Masovno ubijanje, kao i umiranje zbog ekstremno loših postupaka, trajalo je do početka kolovoza, a onda se situacija normalizirala.

Da su pobijedile sile osovine i Oružane snage NDH odjednom zarobile 100.000 vojnika NOVJ/JA ili više, pobili bi ih sve.

Takva su eto bila pravila, stvarna pravila ratovanja na ovom terenu. A ustaše su ih prvi uspostavili, to je povijesna činjenica.

(Međunarodne konvencije ne vrijede za neregularne trupe - a tko je "neregularan" ovisi o situaciji: za ustaše su to bili partizani odnosno borci NOVJ/JA, a za partizane i novu komunističku vlast u Beogradu od listopada 1944., koja je dobila legitimitet od Saveznika i samog kralja Jugoslavije, kao vlada i vojska Demokratske Federativne Jugoslavije, to su bili ustaše i domobrani - neregularne trupe, pobunjenici.)

Uzmimo za primjer posljednji organizirani ustaški otpor, obrana Odžaka [zapravo: Podvučjaka] koja je trajala do 24. svibnja 1945. i danas ju neki slave. U prikazima koje sam vidio, navodi se kako su nakon konačne pobjede jedinice NOVJ poubijale skoro se zarobljenike i kako je to zločin.

A isti prikazivači mirno spominju kako su, nekoliko dana prije, ustaški branitelji kad su vršili protunapade nastojali da što više partizana ulove žive (uz uzvik "Hvataj žive!" - vidi npr.: Bitka za Odžak 1945 na sajtu "Župa Potočani": »Donesena je kolektivna odluka da predaje i zarobljenika nema«) te su ih nakon toga ubijali (prema jednom navodu - "nisu na njih trošili metak", tj. klali su ih).

Tako je to bilo. Ružna povijest. Ne ponovilo se. Pobjedici su uistinu mogli biti milosrdniji, ali eto nisu. I Ante Pavelić je mogao pametnije voditi tu državu, ali eto nije.

Traume traju neko vrijeme, pa se zaliječe i ide se dalje. Nekim su se narodima i gore stvari u povijesti događale.

Ubijanje političkih protivnika

Od ove teme, ubijanja zarobljenika, treba pak odvojiti teror nad političkim protivnicima - stvarnim, potencijalnim ili samo umišljenim.

Često se to zajedno obrađuje, npr. u knjizi Josipa Jurčevića "Bleiburg" više od pola knjige zapravo nema veze s "Bleiburgom" (koji je postao simbol ukupnog stradanja ratnih zarobljenika). Nekim se ljudima sudilo zbog kolaboracije i masovnih zločina i osuđeni su na smrt (po svoj prilici, ne bi izbjegli smrt nigdje u Europi u ono doba), ali mnogi drugi su pobijeni bez suda, neki za nešto krivi, drugi minimalno ili ništa (tu je simbol Daksa)- to je bilo neprihvatljivo i za svaku osudu.

Ubrzo nakon toga sam bio napisao još neka svoja razmišljanja o temama "traume", "podjele" i "tajne". Italikom su citati iz teksta postavljača teme.

»Kako ćemo se suočiti sa nacionalnom traumom?«

Pitanje je - u čemu je točno trauma danas? Bio je građanski rat (uz globalni), ne samo dvije strane, ali su se od sredine 1942. podijelili na dva tabora, koji su se međusobno nemilosrdno ubijali. Tragično, ali ni izdaleka jedinstveno. Pobjednici pri kraju pobili u kratkom roku vrlo velik broj poraženih. Pobjednici držali vlast 45 godina, a onda ju izgubili. Došla nova vremena, preživjeli smo i novi rat, došle nove brige.

Ali eto, jedan broj ljudi uvijek iznova odbija to označiti kao "prošlost". Njihova se trauma više ne može svesti naprosto na tugu i bijes jer je netko ubijen prije 70 godina. Istina o tome u bitnom je poznata, puno bolje više i ne može biti. (Za mog djeda po majci ne zna se gdje mu je grob, nikad se neće znati. I što sad? Da prenosim traume zbog toga svojim unucima?) Tako da tu nema zaliječenja. Uzroci su mislim drugi.

Većina manifestacija i napisa o tome u službi je raspirivanja negativnih emocija danas, a ne smirivanja, i političkih ciljeva.

»Kako ćemo ujediniti podijeljeno društvo?«

Volio bih znati. Volio bih da se djelimo zbog suvremenih i suvislih problema i dilema (kako se uključiti u četvrtu industrijsku revoluciju, kako provoditi naše obveze kao dijela čovječanstva u borbi protiv klimatskih promjena, kako suzbijati preveliku moć financijskog kapitala, kako smanjiti nezaposlenost itd.) Međutim, svaka diskusija bude zagađena podjelama iz 1941.-1945..

Nema više bitnih tajni, već 25 godina

»Po posljednjim podacima,nekoliko stotina grobišta u Sloveniji krije stravičnu tajnu žrtava egzekucija bataljona KNOJ pod komandom oficira OZN-e.«

Ali i jest kvaka u tome, da nekih bitnih tajni, koje bi se sad mogle doznati prekapapnjem po raspadnutim leševima, tu više ni nema. U grobištima su ostaci raspadnutih leševa, stravično, ali nema tajne.

Nisu tu bitna povjerenstva; ono iz 1990-ih se propisno osramotilo - u sedam godina, ništa korisno; više su se bavili time da pokušaju smanjiti broj ustaških žrtava, nego da popišu one ranije nepopisane.

Najzad, bi li neki zaključak nekog povjerenstva, pa ma kakav bio, mogao riješiti traumu?

Znanstvenici nešto istražuju, ali su koliko vidim u slijepoj ulici, jer nema više nekih novih materijala za istraživanje. Postoji znanstveni projekt Ljudski gubici Hrvatske u drugom svjetskom ratu i poraću, voditelj dr.sc. Vladimir Geiger, Hrvatski institut za povijest, unutar toga tema “Popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća” (voditelj dr. sc. Josip Kolanović). ali već godinama nema novosti.

(Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija BiH su u siječnju 2012. preuzela na sebe zadatak »popisivanja svih žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća koji su pripadali etničkom korpusu hrvatskoga naroda«, ali ni tu, nakon skoro šest godina, nema vijesti o rezultatima.)

Okvirne brojke se znaju koliko se moglo i mislim da više nema mogućnosti da se točnije odrede.

Što bi sad značilo, da neko povjerenstvo objavi npr. "pobijeno je točno 54.325 Hrvata, pripadnika HOS-a i Wermachta i drugih"? Bi li to nekog smirilo?

Ovdje je jedan rad Vladimira Geigera iz 2010., u kojima iznosi procjene: Ljudski gubici Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i u poraću koje su prouzročili Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Jugoslavije/Jugoslavenska armija i komunistička vlast Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi) Case study: Bleiburg i folksdojčeri

Kasnije, u nekim predavanjima 2012.-2013., iznosi da dvije tamo navedene posljednje procjene smatra najpouzdanijim, naime 80.000 svi skupa i 50-60.000 Hrvati (iako, koliko sam skužio, u potonju brojku su zapravo uračunati i muslimani, brojni u HOS). Do danas bolje procjene, koliko znam, nema.

Godinu dana natezanja

Diskusija (ili natezanje) pod navedenim topicom nastavila su se slijedećih godinu dana. To je nažalost mana foruma, da se diskusije nikad ne završe, te dapače, da obično i nisu dija-log, nego serija mono-loga.

Nakon više od godinu dana, jedan forumaš je spomenuo Odžak, u kojem je otpor ustaša trajao do 24. svibnja, što sam već naveo gore. U odgovoru sam napisao da su branitelji Odžaka ubijali zarobljene partizane, te: »I onda je Jugoslavenska armija, kad je otpor konačno slomljen, postupila isto.«

Dodao sam: »Komunisti su napravili puno gorih stvari od ovoga u Odžaku. To se postepeno saznavalo 1980-ih i ja sam to osuđivao i taj sustav odbacio i borio se za slobodne izbore. Ali, kao i mnogi drugi, nije ovo što imamo danas ono, za što sam se borio.«

Kako sam "progledao" (samo ne 2017., nego 1989.)

I sad se javlja jedan forumaš, s radikalno desne strane političkog spektra, te na ono da je JA postupila isto, ubijajući zarobljenike, kao da je pao s Proksime Centauri, piše:

»Aleluja...
To je poanta cijele price to ti i govorimo cijelo vrijeme.
I tako od Sumadije do Bleiburga pa nazad do Sumadije
Drago mi je da si progledao«

Dijelovi iz mog odgovora (17. studenoga 2017.):

Mislim da si me zamijenio s nekim.

Odžak je, kako sam napisao, poseban slučaj. (…) Odžak je sličniji slučaju kao što spomenuh sa preostalim Dražinim četnicima. Ljudi koji su se ogorčeno borili do kraja, konačno su pobijeni, jer se nisu predali - ili im pak nije ni data šansa da se predaju.

Glede pak generalne situacije, da je nova komunistička vlast poubijala desetine tisuća onih koje možemo spominjati kao prave zarobljenike (slovenski bjelogardejci, četnici, hrvatske oružane snage i drugi) - ako ti se učinilo da razgovaraš s nekim tko to poriče, zamijenio si me s nekim! Lako se možeš uvjeriti da to ne poričem i na ovom topicu. (…)

Puno puta sam mlađima objašnjavao da nije istina da se nekim novim iskapanjima otkriva nešto bitno novo; bitne činjenice znaju još od tog doba (…)

Ovdje sam pak pisao o tome, kako se ta ubijanja zapravo ne mogu, prema tadašnjem međunarodnom pravu, smatrati ratnim zločinom prema Haškoj konvenciji o pravima i običajima rata. To je formalno-pravno gledište.

Sadržajno, mislim da je moralno neprihvatljvo, zločin dakle, masovno ubijati ljude bez suda.

Bilo je nekoliko tisuća pripadnika Ustaške vojnice i Ustaškog pokreta koji su mogi biti izvedeni pred sud i ne bi izbjegli smrt ni pred jednim sudom u tadašnjoj Europi. Ali čak i oni su zaslužili suđenje, a velika većina je likvidirana bez neke stvarne krivice.

Jesu li čelnici Demokratske Federativne Jugoslavije prekršili zakone vlastite države?

Zanimljivo bi pak bilo pitanje tih ubojstava u odnosu na tadašnje zakone u Demokratskoj federativnoj Jugoslaviji. Predmijevam, da su proizvolja ubijanja mogla biti protivna tim zakonima.

Tako npr. mislim da se optužba protiv Boljkovca pozivala na tadašnje zakone; vidio sam je već krajem 1990-ih, ali je on dokumentima pobijao svjedoke, naime da u to doba uopće nije bio na tom mjestu. Zato nikad nije ni podignuta optužnica.

To je pak tema postupanja s ratnim zarobljenicima. A pod "Bleiburg" se trpa i druga tema, koja je IMHO bitno drugačija, naime ubijanje stvarnih i potencijalnih političkih protivnika. Djelomice je povezano, jer npr. domobrani nisu masovno ubijani, ali su neki od njih bili izdvojeni i ubijeni, neki jer su bili članovi ustaškoga pokreta, naročito časnici, ali i oni koji nisu bili krivi za neku bitniju "kolaboraciju" (kao moj djed po majci, koji je bio činovnik srednjeg ranga koji je 1941. naprosto ostao na istom mjestu).

Kako sam proglašen ljudožderom

Nakon toga, drugi forumaš, također s radikalno desnog djela ideološke scene, piše u odgovoru meni:

»Tvoja pisanja me podsjećaju na onaj klasični vic s bradom kada ekipa istraživača antropologa odlazi u Afriku tražiti kanibale. Nakon traženja dođu u neko domorodačko selo i priupitaju lokalnog poglavicu: Ima li ovdje ljudoždera?
A ovaj veli: Nema više. Jučer smo zadnjeg pojeli.«

Odgovorio sam podužim komentarom »o povijesti, znanosti, moralu, sadašnjosti…«

(…) Vic je super, i ja sam ga navodio u okviru filozofskih istraživanja fenomena autorefleksije.

Međutim, s onim što ja pišem to nema veze. Ja nisam nikoga pojeo, ni ubio, niti negiram, niti opravdavam ubojstva; nikad nisam bio član Komunističke partije (odnosno Saveza komunista), tako da nema nekog kontinuiteta s nekadašnjim "kanibalima". (…)

Ti odgovaraš na moj komentar, a ne uvažavaš što sam u njemu napisao (i puno puta prije). Žao mi je zbog toga, ali često se tu nikako ne može utjecati da netko promjeni svoje predrade; nažalost, puno sam puta to vidio u 25 godina na Svemrežju.

"Mi" i "Drugi": jedna jedina "Istina"

Ljudi koji tako postupaju pri tom zastupaju jedno partikularno gledište, jednu perspektivu ("našu") i smatraju obaveznim da i drugi također mogu zastupati jedino partikularno gledište ("naših neprijatelja"), a ne pokušavati sveobuhvatno, multiperspektivno shvatiti prošlu stvarnost (ili, uostalom, današnju stvarnost). To uključuje da postoji samo jedna perspektiva koja je prava, istinita odnosno Istinita, s velikim "I" (ona "naša"), a ostale su naprosto laž i "ideologija" ("mi", u toj pretpostavci, nismo ideolozi, nego se samo držimo "činjenica", možda čak i "znanosti").

Treći problem jest, da se vlastita perspektiva obično zasniva na emocijama (emotivna ekonomija i redukcija). Čest je stav "oni koji nisu MOJI su zli, točka". Ili si na jednoj strani, ili si na drugoj. (…)

»se sa sigurnošću može reći da su počinili drugu vrstu zločina, a to je minimalno zločin protiv čovječnosti.«

Ja se s time slažem (…)

Postoji formalno-pravno ograničenje, da kategorija "zločin protiv čovječnosti" nije postojala 1945. ( zato gore spominjem moralne kategorije: nešto možemo moralno osuditi, iako nije protupravno, kako su npr. radili borci za ukidanje ropstva, zabranu dječjeg rada isl.).

Ona je uvedena u međunarodno, a onda i u nacionalna prava, upravo zahvaljujući pobjedi u svjetskom ratu protiv fašista. (Uostalom, ni zločin genocida nije ranije postojao kao pravna kategorija.)

»Problematična je ta statična slika koja je bila nametnuta od strane Mirko/Slavko ideološke povijesti koja bi propisala što i kako se smije, a što ne smije tumačiti.«

Ovdje bih dao primjedbu, da je pogrešno statično govoriti o nekakvoj "propisanoj ideološkog povijesti" 1945.-1990..

Nekoliko sam puta ovdje spominjao da su se sve prešućene teme bliske prošlosti počele pojavljivati u javnosti i o njima diskutirati tijekom 1980-ih, te sam osobno sve to pratio, jer sam tada bio u svojim 20-im godinama, dakle dovoljno zreo, a također i zainteresiran. O tome se onda žestoko polemiziralo u javnosti, pojavljivale su se knjige s oprečnim stavovima, širilo se naše razumijevanje povijesti uvođenjem novih parspektiva. Nažalost, paralelno su se stvarali novi mitovi (u to doba, u javnosti, naročito srpski).

Od toga je pak prošlo 27 godina. A problem "Mirko i Slavko" reduciranja, koje je medijsko a onda i ideološko (naravno da jedan strip za djecu nije davao realnu sliku zbivanja, ali nisu je davali ni holivudski filmovi o 2SR toga vremena), postoji i danas.

Znanstvena historiografija i javne diskusije postojale su i u doba FNRJ/SFRJ

U ondašnjoj historiji (historija = znanost o povijesti), slika je bila ipak puno kompleksnija nego u propagandnim tekstovima i medijskim prezentacijama.

I ranije je bilo znatnih promjena i polemika u historiografiji, npr. nedavno smo ovdje na forumu spominjali jedan nedavni napis na jednom portalu, u kojem se govorilo o sporazumu četnika i partizana u istočnoj Bosni 1942., s tvrdnjom da je u Jugoslaviji to bila tajna o kojoj se nije smjelo govoriti.

Mislim da sam tada uvjerljivo pokazao, ne samo da je ta suradnja 1941.-1942. bila "opće mjesto" u prikazima 2SR, nego se upravo o tom sporazumu javno polemiziralo početkom 1970-ih, u dnevnim novinama "Politika" i "Oslobođenje" i na TV Sarajevo (a vjerojatno je toga bilo još).

Nedavno sam čitao knjigu: Magdalena Najbar-Agičić: "U skladu s marksizmom ili činjenicama : Hrvatska historiografija 1945-1960", Zagreb: Ibis grafika, 2013.. Ako prolistate, vidjet ćete da je stvarnost bila složenija, već do 1960. (vidjeti npr. polemike između Jaroslava Šidaka i Vase Bogdanova). Kompromisi s vladajućom ideologijom bili su neminovni, ali se razvijala ozbiljna, kritička historiografija.

»lokalni "antifašisti"«

Kakve god bile nečije emocije, pojam antifašisti ne treba stavljati u zagradu. Povijesna definicija antifašizma je vrlo jednostavna: antifašist je svatko, tko se aktivno suprotstavljao fašizmu. To ne znači, da je sve što su činili dobro.

»politički cilj ubijanja klasnih, političkih, religijskih i ideoloških neprijatelja.«

Točno. To sam jasno rekao i u komentaru, na koji odgovaraš.

Analitički, smatram da se temu obračuna s tim "neprijateljima" treba odvojito od postupanja s ratnim zarobljenicima, iako je djelomice povezano.

»Time su prešli demokratsku granicu u ono što se zove totalitarizam, kada se ubijalo zbog delikta mišljenja i vjerovanja ili delikta statusa«

Slažem se: prešli su granicu, iako su se stalno pozivali na demokraciju. Sustav koji je uspostavljen je bio totalitaran. (Diskutira se pak o tome, je li bio totalitaran i kasnije, ili samo autoritaran i nedemokratski.) Fatalna strukturalna mana lenjinizma. (…)

»Tako iz ormara s kosturima izlaze kontroverze oko samog početnog "ustanka naroda" gdje su bile prisutne i te nacionalne (etničko čišćenje- eufemizam za genocid) komponente ustanika koji su se u kasnijim fazama promijenile.«

Spomenuo sam gore 1980-e. Pretpostavljam da si i ti mlađi od mene pa nisi to imao prilike pratiti (a možda, iako si bio dovoljno star da imaš tu priliku, nisi je tada iskoristio).

Nikakvi "kosturi" ne izlaze DANAS iz ormara. O tome se intenzivno raspravljalo 1980-ih, dapače i ranije.

Što bi bilo dovoljno, da se "spere" trauma?

»Problem je što "drugarska, partijska, kritika" nije dovoljna da spere osjećaje koje su imale žrtve tih nacionalsocijalističkih, rasističkih eskapada i događanja.«

Tu, moram priznati, naprosto ne znam o čemu točno govoriš.

OK, govoriš o OSJEĆAJIMA - spomenuh gore taj emotivni prilaz i emotivnu redukciju.

Govoriš o "osjećajima koje su imale žrtve". Sudionici tih zbivanja prije 76 godina su gotovo svi mrtvi. Sad je riječ o osjećajima njihove djece i unuka, i svih nas drugih danas, 2017..

Treba li te osjećaje "sprati"? Što bi to značilo? Koja vrsta satisfakcije, osude ili rezona generalno, bi mogla biti prihvatljiva, da povijesne rane zacjele?

Nedavno u intervjuu "Vojnoj povijesti" Alexander Korb piše, da su Nijemci prošli taj proces ("katarza"? - možda prejaka riječ, ali u tom smjeru) 1970-ih, ali da su slučajevi bitno drugačiji. Istina je, mi to kao nacija, i Srbi također, to nismo prošli, još se lomimo oko toga.

Tragična zabluda Srba u Hrvatskoj (barem u onim dijelovima u kojima su podigli ustanak i držali ih četiri godine pod kontrolom) bila je da su 1990.-1991. u potpunosti robovali vlastitim negativnim emocijama, strahu i mržnji, zasnovanim na sjećanjima na 1941.- kao da se sve isto ponavlja. bili su naravno na to smišljeno poticani iz Srbije. Nanijeli su goleme štete Hrvatima, ali katastrofu samima sebi.

Prošlost, zaista, treba pokušavati prevladati.

Moj komentar je bio previše dug, jer na forum.hr najdulji upis može biti 10.000 znakova, pa sam ga razdvojio na dva. Slijede dijelovi iz drugog djela

Dvije oprečne perspektive u knjigama iz 1988. i 2012.

Zanimljivo, zahvaljujući knjizi "Dossier Borićevac" (tiskana 2012.) saznao sam za postojanje knjige "Kazivanja pobjednika smrti", urednik Ilija Rašeta, objavljena 1988., koja mi je tada bila promakla. To je treća važna knjiga objavljena iste godine koja se odnosi na ustanak u Srbu 1941., uz knjige sjećanja Gojka Polovine i Đoke Jovanića.

Te su dvije knjige oprečne. Rašeta je prikupio brojna svjedočenja Srba, koji su uspjeli preživjeti pokolje koje su ustaše vršili u razdoblju do početka ustanka, 27. srpnja.

Njegova je teza da su Hrvati iz Borićevca masovno pristupili u ustaški pokret, te su masovno, a ne samo njih 20-30, sudjelovali u pokoljima i pljački Srba u okolnim selima u lipnju i srpnju 1941..

U tome se razlikuje od ranijih prikaza koje sam čitao i ovdje spominjao, za koje možemo reći da su činili "službenu povijest" (zbornik "Kotar Donji Lapac u NOR" iz 1985, koji sam spominjao, Danilo Damjanović Danić: "Ustanak naroda Hrvatske 1941. u Srbu i okolini", Zagreb, 1972. i drugo),

U zborniku koji je uredio Josip Pavičić 2012., pak, ta se tema ne spominje - spominju se ti pokolji, ali kao da su ih izvršili neki ustaše iz drugih krajeva (prvenstveno iz Gospića i okolice), a da domaći nisu uopće sudjelovali.

Tako imamo dvije oprečne perspektive. (Dakako, jedan jednostavni odgovor jest da jedna od strana sve laže, sve izmišlja).

Prošlost treba razumjeti, a moralno suđenje je druga dimenzija

»Za opravdanje djelovanje Đoke Jovanića u Kulen Vakufu i paktiranja sa okupatorskim fašistima (Talijanima) nije dovoljna partijska osuda i onda drugarski idemo dalje«

Meni, kad čitam o povijesti, nije opravdavanje a ni osuda u prvom planu. Prvo je razumijevanje. (…)

To je pristup kriminologa, a ne kriminalista. Ako kažemo da je kriminalac imao neke razloge i opravdanja za svoje djelovanje, ne znači da kriminal ne osuđujemo; to su dva procesa.

Zato, npr., uz historiju kao znanost o povijesti, spominjem moral kao različitu kategoriju. Ropstvo smatram moralno neprihvatljivim, dapače zločinom protiv čovječnosti, ali kroz skoro cijelu povijest to je bila normalna institucija.

Naravno da je teže, kad se radi o bližoj prošlosti i našim bliskim precima.

A pogotovo je problematično kad prelazimo na ocjene postupaka pojedinaca.

Pravno gledano, koliko znam o tome, moguća je "zapovjedna odgovornost" ako zapovjednik, iako nije zapovijedio, nije spriječio zločine svojih podređenih; ali to ne znači automatsku osudu, ako je naknadno poduzeo određene mjere; a to KPJ, koja je vodila ustanak, jest učinila. Neki počinitelji su osuđeni, prebjegli su četnicima i postali partizanima smrtni neprijatelji.

No, bilo je zaista i onih, koji su sudjelovali u tim pokoljima, a kasnije je to prešućeno. O tome je pisao Gojko Polovina 1988. (u knjizi ""Svedočenje : Sećanja na događaje iz prve godine ustanka u Lici", Beograd: Rad, 1988.; vrlo uzbudljivo štivo, drugačiji diskurs koji je doduše bio vidljiv već u njegovom članku iz 1971. koji sam skenirao i stavio na net i ranije u ovom topicu spominjao), iznio je neke nove stvari i nove optužbe, koje ne moraju biti točne. (On je sebe nastojao opravdati, jer je bio osuđen zbog svog ponašanja u početku ustanka, navodno i osuđen na smrt, dapače i sam Đoko Jovanić je navodno bio osuđen na smrt, ali se kasnije od izvršenja osude odustalo).

O tom problemu, neriješenog odnosa prema tadašnjim počiniteljima zločina sa srpske strane, naveo sam ovdje jednu doktorsku dizertaciju, obranjenu na engleskom 2010, koja se bavi susjednom dolinom Ljutuč (Kulen Vakuf). (Max Bergholz: "None of us Dared Say Anything : Mass Killing in a Bosnian Community during World War Two and the Postwar Culture of Silence", Toronto, 2010.)

Da, tu su ostale neriješene stvari i nezaliječene rane. Ali, zar stvarno još i 2017.?

»To, u današnje vrijeme nije dovoljno dobro«

Što bi po tebi bilo "dovoljno dobro" 2017. godine? A da se ne vrtimo stalno u istom krugu?

Ne postoji simetrija između partizana s jedne, te ustaša i četnika s druge strane

Na stranu recimo svi drugi - što bi ti recimo od mene očekivao da kažem, pa da to bude "dovoljno dobro" da me ne uspoređuješ s kanibalima?

Opća osuda tadašnjeg srpskog ustanka u načelu? Prihvaćanje ocjene da je on bio prvenstveno motiviran velikosrpskom ideologijom?

To ne mogu prihvatiti, sa stajališta historijske analize a ne morala, kako sam već govorio. Ustaše jesu u oko mjesec i pol prije 27. srpnja 1941. počinili u tom kraju (Kotar Donji Lapac) masovne pokolje, za to imamo obilje izvora. Spominje se pojedinačno popis žrtava s preko 900 imena do 27. srpnja, odnosno više od 5% ukupnog stanovništva općine. Pobijene su i mnoge žene i djeca. Srbi su pobjegli u šume, tamo se počeli organizirati i spremati protunapad.

Zbog toga ih ne mogu osuditi; i nije im za to trebala neka posebna ideologija. Njihove ideje su u početku konfuzne, a kasnije se polariziraju na dva pokreta.

Generalno osuditi tadašnje djelovanje KPJ, partizana i kasnije NOVJ? Ni na to ne mogu pristati, jer mislim da su neke ideje, koje su promovirali, bile ispravne; i svakako bolje od ideja ustaša i četnika.

»Nije se samo zalomilo, bilo je tu sistema.«

Naravno da se nije "samo zalomilo", ni u napadu na Boričevac, ni kod Drvara, ni u Kulen Vakufu.

Napadi na Boričevac i Kulen Vakuf bili su međutim opravdani, jer to su bili centri, iz kojih se polazilo u pokolje u okolicu, bez obzira na to, koliko lokalno hrvatsko i muslimansko stanovništvo u tome sudjelovalo.

Slijedio je pokolj i palež, koji nikako nisu opravdani.

Komunistička partija Jugoslavije osudila je takve postupke i uskoro su četnici, koji su tako i dalje postupali, postali njihov smrtni neprijatelj.

Kako god danas nepopularno zvučalo, gledajući tadašnji povijesni kontekst, 1941, podržavam parolu "bratstvo i jedinstvo" (danas, u promijenjenom kontekstu, podržavam ideju bratstva, što je jedna od tri ideje Francuske revolucije, a jedinstvo jedino sa stajališta ljudskog roda), u odnosu na "do istrage vaše ili naše", u čemu su se slagali ustaše i četnici.

»Druga stvar je da su u Bleiburškim, postratnim događanjima više stradali katolički od pravoslavnih svećenika, da je pobijeno više Hrvata iz kvinsliških vojski, nego nekih drugih nacija. I to nisu male brojke.«

Tako je. Točno to sam napisao u komentaru, na koji ti ovdje odgovaraš. Dakle, ako se tu slažemo, ako ja to navodim i osuđujem, čemu to, da me uspoređuješ s kanibalima?

Naravno da ubijanja nisu bila slučajna

»Slučajno ili ne, nevažno.«

Naravno da nije bilo "slučajno". Očito su postojale direktne naredbe da se neke kategorije zarobljenika odmah pobije, te su mogle doći jedino sa samog vrha odnosno od Josipa Broza Tita, iako nemamo pismeni dokaz (možda i nisu davane pismeno; Pero Simić je objavio navodnu izjavu jednog tadašnjeg udbaša da je usmeno prenosio naredbu o ubijanju zarobljenika; iako je vjerojatno da je to išlo tako, konkretno svjedočenje je sporno, ne možemo ga provjeriti).

»Pa čak i saznanja o tome što se dešavalo i danas izaziva više nego nelagodu.«

Ono što me čudi i zbunjuje, s obzirom na osobno iskustvo, jest da se i danas stalno govori, kao da su to neke bitno nove spoznaje, kao da se nešto i dalje nastoji sakriti.

Međutim, kako rekoh, ja sam to prošao, saznao za sve što se događalo i to mi je izazvalo "više nego nelagodu" tijekom 1980-ih, a definitivno početkom 1990-ih (spomenuh tadašnji feljton "Križni put" u Startu). Sve bitno se zna već 25 godina.

Kako to, da se iznova i iznova piše, kao da je to nešto novo i kao da tek treba "rasčistiti" s poviješću?

»Partizani i te kako imaju putra na glavi usprkos neupitnoj borbi na pravoj strani.«

Točno. I što sad? Partizani su mrtvi, osim ponekog starca (i mladića Josipa Manolića, koji će nas sve nadživjeti). Mrtva je i komunistička partija, i Jugoslavija. (SDP je pravni nasljednik KPJ, ali ona se odrekla fundamentalnih postavki svoga programa - formalno su imali nepromijenjen program od 1958.- još 1989.-1990.)

Zašto Hrvatska danas propada?

Ali imamo one, koji se deru i prijete po ulicama (doduše, jedino kad Hrvati pogrešno glasaju, pa HDZ nije na vlasti) da treba obračunati s "jugoslavenima". Ma daj, ne serite!

Imamo Hrvatsku koja propada, kojom se loše upravlja. A ja ne prihvaćam diskurs, da su za to krivi "jugoslaveni", udbaši, partizani, komunjare isl, kao što 1980-ih nisam prihvaćao, da su za probleme tadašnje Jugoslavije krivi ostaci buržoaskog društva, nacionalisti, anarholiberali, tehnokrati isl..

Nakon tih mojih upisa, s prilično detaljnim pokušajem da razjasnim svoje stavove, forumaš koji me je prije usporedio s kanibalima nastavio je s istim monologom, podržan od nekoliko drugih koji jednako postupaju: uopće ne obraćaju pažnju na to što oponent kaže, izražavaju emocije, bore se protiv Drugog (s velikim "D") koji je njihova ideološka konstrukcija.

Nije, naravno, odgovorio na moje pitanje: "Što bih ja trebao reći, pa da me prestaneš uspoređivati s kanibalima?". Poremetilo bi mu ideološki apriori, kad bi dopustio mogućnost da je pogriješio u prosudbi (tj. pred-rasudi). To je, naravno, upravo onaj način mišljenja koji osuđuje kod Drugih.

Nije, dapače, uopće ni pročitao moj odgovor. Niti je čitao relevantnu literaturu. Kao ni nekoliko njegovi asistenata, koji su se javili. Žalio se da ga vrijeđam, a istovremeno mene kleveće. Nakon što sam vrlo jasno i više puta napisao da smatram kako je ubijanje ratnih zarobljenika i političkih protivnika zločin, on vergla svoje: »dobro zapamti svoju poziciju toleriranja masovnih zločina protiv civilnog stanovništva zbog ideoloških razloga i zašto je ona sasvime neevropska, nazadna i vrlo blizu Hitleru i Staljinu«.

Ta je "slijepa pjega", nespremnost i nesposobnost da se vodi suvisli dijalog (raz-govor, kad dvije strane dijele isti govor, makar se i svađali), povezana s partikularističkim shvaćanjem morala: "familistički moralizam", po kojem jedna moralna načela vrijede samo unutar naše zajednice (porodice, naroda, nacije) a druga (ili nikakva) u odnosima prema Drugima (dok "etički univerzalizam", kod etičkih propovjednika kao što su Ptah-Hotep, Ješua ben Josef ili Imanuel Kant, zastupa da se prema svim ljudima treba postupati po istim načelima). To je pak teška filozofska tema, o kojoj neću više ovdje.

A ima i složenijih problema s "Mi" i "Oni" - "dobro" i "zlo", "sveto" i "kleto" – kad se zastupa da se "Mi" moramo permanentno čistiti od "mangupa u vlastitim redovima" koji su u službi "Njih" - heretici, buržuji, pederi, Jugoslaveni…

To je povezano s problemom osobnog i kolektivnog identiteta: u čemu se on utemeljuje (temelj je ono "sveto") i što isključuje (kao ono "kleto").

- 13:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>