08.04.2020., srijeda
Kemijska industrija može postati ugljično neutralna do 2050.
Kemijska industrija jedan je od izvora emisija ugljičnoga dioksida. Smanjivanje emisija značajan je doprinos ograničavanju globalnog zabrijavanja i klimatskih promjena.

Trojica znanstvenika s ETH Zürich (Švicarski savezno tehnološko sveučilište) objavili su analizu u časopisu Industrial & Engineering Chemistry Research, u okviru napora Švicarske da do 2050. ostvari cilj ukupne ugljične neutralnosti. (Prikaz na sajtu Science Daily: How the chemical industry can meet the climate goals.
Kemijska industrija može postati ugljično neutralna, iako postoje razni problemi sa sva tri moguća pristupa.
Za proizvodnju polimera, plastika, sintetičkih tekstilnih vlakana i lijekova potreban je ugljik. Velika većina ugljika dolazi iz nafte i prirodnoga plina. Tjekom proizvodnje i korištenja proizvoda ispušta se ugljični dioksid.

Tri su moguća pristupa da se to promijeni.
1. Nastaviti koristiti fosilna goriva kao sirovinu, ali uz hvatanje i skladištenjem CO2 (Carbon capture and storage, CCS). Na taj način ne moraju se mijenjati postojeće tehnologije. Problem su međutim pogodna podzemna skladišta; danas još u svijetu nisu nađena posve zadovoljavajuća.
2. Korištenje CO2 izdvojenog iz zraka ili iz otpadnih plinova drugih industrija (Carbon capture and utilisation, CCU). Za to bi trebalo znatno primijeniti postojeća postrojenja i industrijsku infrastrukturu. Također, potrebne su vrlo velike količine električne energije.
3. Korištenje biomase (drvo, šećerne i uljane biljke) kao sirovine. Za to treba manje elektrike, ali potrebne su vrlo velike količine zemljišta.
Ipak, po analizi, cilj ugljične neutralnosti kemijske industrije jest dostižan. Sva tri procesa zahtijevaju dodatnu potrošnju električne energije, koja se u budućnosti može dobivati iz ugljično neutralnih elektrana.
Pritom treba imati na pameti i to, da su nafta i plin iscrpivi resurs. Gledajući racionalno, kao sirovina za kemijsku indsutriju puno su korisniji nego kad ih se spaljuju u motorima s unutrašnjim sagorijevanjem. Prelazak prometa na električnu energiju štedi taj vrijedan resurs.
Članak na tu temu na sajtu World Economic Forum:
How to build a more climate-friendly chemical industry

»Teoretski, ugljično neutralna kemijska proizvodnja je moguća s postojećim tehnologijama. Ali primjena u europskoj kemijskoj industriji zahtijevala bi više električne energije iz obnovljivih izvora nego što će biti raspoloživo u Europi čak i u najoptimističkijem scenariju. Bez obzira na to, nema razloga za odustajanje. Naprotiv, to nas treba potaknuti da ponudimo revolucionarne nove ideje.«
Još jedan članak na sajtu AG Chemi Group: The Cost of Carbon Neutrality for the German Chemical Industry.
Riječ je o studiji koju je je nedavno objavio njemački Savez kemijske indsutrije ((the Verband Der Chemischen Industrie, VCI). Zaključak je da njemačka kemijska industrija »može postići ugljičnu neutralnost do 2050, ali uz velike troškove, kako financijski, tako i energetski (…) postizanje neto nulte sume ugljičnog dioskida do sredine stoljeća koštalo bi 45 milijarde eura.«
Osim toga bio bi potreban razvoj nekih još nepostojećih tehnologija. Procjenjuju da bi se one mogle razviti iza 2030. g..
Najveći je izazov veliki rast potrošnje električne energije: čak 11 puta, na 628 teravatsati (milijardi kilovatsati) godišnje. To je jednako ukupnoj današnjoj godišnjoj potrošnji električne energije u Njemačkoj.
Dobra vijest je pak da su emisije CO2 iz kemijske industrije u Njemačkoj u razdoblju 1990.-2017. smanjene za 48%. Dalje redukcije moguće su uz manje investicije.
|
- 15:49 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
22.01.2020., srijeda
Muzika neka davno prošla: osnivanje Zelene akcije 1990.
Prolazi vrijeme, donosi mjene. U priče i sjene polako nas pretvara.*
Krajem 1989. pokrenuo sam inicijativu za osnivanje udruge Zelena akcija. Povodom desetogodišnjice, pozvali su me da zapišem sjećanja o tome za prigodnu brošuru. Napisao sam tekst Osnivanje Zelene akcije i djelovanje do sredine 1991., od kojeg je bio objavljen mali dio.
Povodom dvadesete godišnjice, snimljen je film 20 Years of Zelena akcija / Friends of the Earth Croatia (1/2), za koji me nisu pozvali da sudjelujem u snimanju niti me spominju, ali su me bar pozvali na svečanost.
Sad se obilježava trideseta godišnjica, konferencijom 30 godina aktivizma, otpora i promjena. U Zelenoj akciji danas više nema gotovo nikoga tko me se sjeća ili mu/joj je bar poznato moje ime.
Ne kažem da su samo drugi za to krivi. Imao sam mnogo mana i greški, a od 2012. povukao sam se od svakog aktivizma.
Većina ljudi ne vole da ih dave s prošlošću. Po svoj prilici većina današnjih mladih aktivista mene više ne bi razumjeli, kao što i ja kao teenager i mlađi punoljetnik 1970-ih nisam razumijevao stare partizane kad su nam pričali o svojoj borbi koja se dogodila davno, davno - prije 30-ak godina.
Iz mog teksta iz 2000.:
»Tako je već u srijedu, 22. studenog [1989.] održan prvi sastanak Inicijativnog odbora. Sastanak je održan pod čudnim i romantičnim uvjetima. Bio je naime sazvan u prostorijama Sveučilišne konferencije SSO [Saveza socijalističke omladine] na Trgu žrtava fašizma, za koji se nadam da će mu vratiti tadašnje ime (trenutno Trg hrvatskih velikana). Kada sam se pojavio malo prije dogovoreno termina rečeno mi je da se njihova politika promijenila i da nam više neće odobravati korištenje njihovih prostorija. Ljudi su se međutim okupili i sastanak je održan u obližnjoj gostionici "Plava laguna" u ulici Božidara Adžije, danas ulica kneza Mislava.«

Na slici: s nekog okupljanja u Zelenoj akciji, 1997..
Moj rad, objavljen 2014. u časopisu "Ekonomska i ekohistorija": Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih (s pogledom iz 2013.)
»Zelena akcija Zagreb (ZAZ) i Savez zelenih Hrvatske (SZH) bit će među prvim autonomnim ("alternativnim", kako se tada govorilo) organizacijama registriranim u veljači 1990., prema zakonskim promjenama koje su omogućile slobodu udruživanja, zajedno s Hrvatskom demokratskom zajednicom, Hrvatskim liberalno-demokratskim savezom idr.. Dok je Savez ostao slabo aktivan (vidi odjeljak 2.4.), od 1992. naglo raste aktivnost i utjecaj ZAZ. Okupivši aktivnu jezgru stručnih i iskusnih ljudi, te stičući "u hodu" nova znanja i vještine, počevši ostvarivati za ono doba visoke prihode, ZAZ je postala ključna institucija u preživljavanju i oživljavanju ekološkoga pokreta. (…) Do toga nije došlo lako. ZAZ je prošla kroz nekoliko kriza, koje su mogle dovesti i do raspada.« (str. 49)
Okolnosti su godinama bile gerilske.
»U poslovnoj zgradi u Radničkoj cesti 22, u prvo vrijeme tajnik ZAZ koristio je samo jedan stol, dvije police i telefon (pozivi van kuće nisu išli izravno, nego preko centrale), a zatim je za besplatnu upotrebu dobivena jedna mala prostorija. (…)
Važno je bilo i to što su članovi ZAZ već od 1992. počeli redovno koristiti elektronsku poštu i računalne mreže, koje se tada grade u svijetu, povezivanjem lokalnih BBS-ova. Tadašnja europska mreža GreenNet bitno je unaprijedila međunarodne kontakte, započete od osnivanja, ali i kontakte unutar Hrvatske s drugim akterima tzv. "civilne scene" (mreža ZaMir).« (str. 50)
Kako da to shvate današnji klinci, odrasli uz Internet i smartphone?

Na slici: S prosvjeda protiv projekta Družba Adria, 2004.. U tih sedam godina sam naglo posijedio.
Događali su se politički sukobi i raskoli unutar ekološkog pokreta, o čemu detaljnije pišem u spomenutom radu. Kad je došlo do promjene političkog režima u svibnju 1990., brzo se pojavio »oprez i prevladavajući konzervativizam većine u SZH, [Savezu zelenih Hrvatske] koji su u promijenjenim političkim okolnostima bili nepovjerljivi prema ZAZ, zbog povezanosti s "alternativnim" svjetonazorom, koji je ponovo bio pod sumnjom kao i u prethodnom sustavu, sada sa stajališta dominantne nacionalističke, "državotvorne" ideologije.« (str. 52)
O ranijoj povijesti, moj rad objavljen 1992.: Ekološki pokret u Jugoslaviji: Građa za proučavanje razdoblja 1971-1991
Samo mali dio prošlosti postaje povijest. Ostalo tone u zaborav. Prije desetak godina često sam polemizirao s osobama koje su bile uvjerene da je globalno zagrijavanje izmislio Al Gore. A sada se javljaju oni kojima se čini da je to izmislila Greta Thumberg. Pa me zovu njenim sljedbenikom, iako bih joj mogao biti djed.
Bio sam aktivist, pa sam bio priča, pa sam postao sjena.
* (Nisam siguran odakle je ovaj citat, koji mi je ostao u sjećanju valjda od djetinjstva. Možda nešto od Branka Ćopića ili od Vesne Parun, njene serije za djecu "Mačak Džingiskan i Miki Trasi".)
|
- 10:49 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
13.01.2020., ponedjeljak
Vrlo brz rast elektrana na obnovljive izvore u Indiji: 150 GW instalirano i u razvoju
Govoreći o akcijama za smanjivanje globalnog zagrijavanja, nerijetko se srećem s tezom da je besmislica tražiti od zemalja Europske unije da smanjuju emisije stakleničkih plinova kad se navodno Indijci i Kinezi smiju i sprdaju kako smo glupi, pa im ne pada napamet nešto raditi na razvoju obnovljivih idr..
Također ljudi često ne razumiju pojam "tender" (ili slično "aukcija"). To je tržišni mehanizam i koliko god se neki ljutili, tenderi za obnovljive se raspisuju zato, jer su ti izvori jeftini, pa subvencije nisu potrebne.

Instalirani kapaciteti elektrana na obnovljive izvore u Indiji, ne računajući velike hidroelektrane (vjetar, sunce, vjetar-sunce hibridi, biomasa i male HE), u prosincu 2019. dosegli su 84,4 GW (GW = gigawat, tisuću megavata). Uz to je u gradnji 36,7 GW, a u tijeku su tenderi za 29,6 GW, od toga 25,8 za solarne i 2,2 za vjetar.
Ukupno instalirano i u razvoju preko 150 GW, od toga 83 GW sunce, 49 vjetar, 10 biomasa.
Indijska vlada je prije nekoliko godina, kao Intended nationally determined contribution (INDC) prema odlukama Konferencije UN o klimi u Varšavi 2013. te Pariškog dogovora, postavila cilj 175 GW kapaciteta obnovljivih (ponavljam, bez velikih HE) do 2022..
Potrošnja električne energije po stanovniku u Indiji još je daleko manja od one u Kini i zemljama OECD-a, tako da joj nije nametnut cilj da potrošnju energije i emisiju ugljičnog dioskida smanjuje u apsolutnom iznosu. Ali je prihvatila cilj da smanji odnos emisija CO2 prema BDP-u za 33-35% u odnosu na 2005. (tj. emisije trebaju drasti znatno sporije od BDP-a).
India's renewable power capacity exceeds 84 GW (Enerdata.net, 13.1.2020.)
Gotovo sav ovaj razvoj dogodio se u posljednjih 5-6 godina, otkad je predsjednik vlade Narendra Modi. U fiskalnim godinama 2014.-2018. uloženo je ukupno 42 milijardi USD. Instalirani solarni kapaciteti porasli su osmerostruko.
Solar power in India (članak na Wikipediji, dobro ažuriran)
Indian Renewable Energy Industry Report (listopad 2019.)
Indija svaka dva dana instalira novih kapaciteta solarnih (fotonaponskih) elektrana koliko je ukupno dosad instalirano u Hrvatskoj (svaki sat instalira se 1 MW).
U gradnji je najveći solarni park na svijetu Pavagada solar park (ili Shakti Sthala), s projektiranim kapacitetom 2000 MW, investirano 2,55 milijardi USD, u pustinjskom predjelu.
Federalna vlada je u lipnju 2018. postavila još ambiciozniji cilj od 225 GW obnovljivih do 2022., uz investicije od 80 milijardi USD 2018.-2022..
Očekuje se da će do 2040. 49% ukupne potrošnje električne energije biti okriveno iz obnovljivih izvora, uz korištenje učinkovitijih baterija za pohranu električne energije i dalji pad cijena solarne energije za 66% u odnosu na današnje. Korištenje obnovljivih umjesto ugljena donijet će uštedu od 8,43 milijarde USD godišnje.
U studenome 2019., ministar energetike je na sastanku ministara energetike zemalja BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) najavio da će cilj za 2030. od 40% obnovljivih u instaliranim kapacitetima obnovljivih 2030. g. biti premašen, te će iznositi 55%, te da će i cilj od 200 GW instaliranih za 2022. biti premašen.
U tom procesu, energetska situacija Indije se bitno promijenila. Od deficita energije sad ima višak i izvozi u susjedne zemlje.
Renewables to account for 55% of energy mix by 2030: Minister
Da budemo korektni, postoje i sumnje hoće li se ambiciozne najave ostvariti. Why India may not achieve its 2022 clean energy target (članak u "Times of India", 3. studenoga 2019.)
|
- 13:03 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
10.01.2020., petak
Nuklearna energija spašava klimu? Zasad ne - vidjet ćemo oko 2030.
Kako stoje stvari s nuklearnom energijom u odnosu na klimatske promjene, odnosno emisije ugljičnoga dioksida? Svjetski mediji svakodnevno objavljuju nešto na tu temu. Jedan podulji tekst ovih dana u Der Spiegel: Can Nuclear Power Offer a Way Out of the Climate Crisis? (citiram englesko izdanje).
Na slici: jedno od idejnih rješenja malog, modularnog nuklearnog reaktora (SMR) četvrte generacije, snage 25 MWe (70 MWt). Izvor: Gen4 Power Module (Hyperion Power Generator): A New Paradigm for Power Generation

Climate activist Greta Thunberg herself even broke the nuclear taboo recently. "According to the IPCC (the Intergovernmental Panel on Climate Change), it can be a small part of a very big new carbon free energy solution," she posted on Facebook in March. After protests by her supporters, the 16-year-old Swede corrected herself and added that she is personally against nuclear power.
Thunberg's post and the response to it are emblematic of the dilemma facing nuclear energy. The IPCC, the International Energy Agency, the Sustainable Development Solutions Network of the United Nations, experts from the Massachusetts Institute of Technology (MIT) and even the critical Union of Concerned Scientists in the U.S. all consider nuclear power to be an important means for limiting global warming to 1.5degrees Celsius.
But public mistrust of the technology remains high, at least in Germany, where the government moved to phase out atomic energy following the 2011 nuclear catastrophe in Fukushima, Japan. Critics argue that nuclear reactors are too expensive and too complex, too inflexible for modern power grids and, above all, far too dangerous
Evo što je točno Greta rekla, u jednom duljem, vrlo zanimljivom tekstu objavljenom na facebooku:
Personally I am against nuclear power, but according to the IPCC [the United Nations Inter-governmental Panel on Climate Change], it can be a small part of a very big new carbon free energy solution, especially in countries and areas that lack the possibility of a full scale renewable energy supply - even though it's extremely dangerous, expensive and time consuming. But let’s leave that debate until we start looking at the full picture.
Spiegel naravno ističe Njemačku, ali odluke o istupu iz nuklearne energije donijeli su i Belgija, Švicarska, faktički i Švedska i Španjolska, van Europe Tajvan, drastično je njihov broj reducirao Japan, a znatno će smanjiti broj reaktora čak i Francuska. U Sjedinjenim Američkim državama, iako nema snažnog antinuklearno pokreta i postoje federalni poticaji za nuklearne isto kao i za obnovljive, broj operativnih reaktora od početka ovog desetljeća smanjen sa 104 na 96 (podaci World Nuclear Association.
Reaktori ove (treće) generacije još se grade u Kini, Indiji, u Rusiji i drugim zemljama koje novima zamjenjuju stare reaktore, a također se, neobično, grade ili planira gradnja u nekim od najsiromašnijih zemalja svijeta, kao Bangladeš, Kongo, Kambodža.
U visokorazvijenim zemljama Europe (zemlje EU1995, to su članice EU iz 1995, + EFTA - Švicarska, Island i Norveška) u gradnji su samo tri reaktora: u Finskoj, Francuskoj i UK. Za sva tri je prekoračenje roka završetka skoro za desetljeće i troškova trostruko, pa se u Finskoj vodi sudski spor (za širu informaciju: Construction Arbitrations in the Nuclear Sector). Puno više ih je već isključeno ili će biti isključeno slijedećih godina.
Ono što ovdje treba imati u vidu je razlika između današnjih reaktora (3. generacija) i next-generation nuclear reactors that are small, reputedly safe and suitable to modern power grids (…) At least 40 companies and research institutes are currently working on small, modular reactors or visionary nuclear power plants that they say will be what conventional power plants never could be: clean, economical and safe.
Reaktori u fazi istraživanja i razvoja, o kojima govore Gates i ostali, su "četvrta generacija". Ima više tipova takvih reaktora koji se razvijaju. Google za "fourth generation nuclear reactors" daje članak na Wikipediji i puno drugih tekstova. Članak na sajtu World Nuclear Association nudi možda najbolju sredinu između stručnosti i pouzdanosti s jedne strane, te razumljivosti za laike (iako se određeno pred-znanje ipak pretpostavlja) s druge strane. Riječ je o više tipova reaktora koji su u razvoju (jedan tip koristi torij, o kojem se često priča).
Još nijedan od tih projekata nije doveden do faze demonstracijskog postrojenja (bar koliko znam; vidi dolje video). To će se dogoditi možda tijekom druge polovice slijedećeg desetljeća. U slijedećih deset godina dakle Greta je sigurno u pravu, a za dalje nismo sigurni. Tko doživi, vidjet će.
Trenutno nuklearna energija nije opcija za spasavanje globalne klime (u Hrvatskoj se svakako ne može graditi nuklarna elektrana, tako da tu nemamo što pričati). Sada se intenzivno razvijaju obnovljivi, razvijaju baterije, dograđuju električne mreže prijenosa i distribucije i razvijaju metode upravljanja mrežom.
Tako dolazi do bitne promjene u dizajnu mreže, čemu će se nove elektrane trebati prilagoditi (Nova elektroenergetika: od nanomreže do supermreže). Ono što se isticalo kao prednost nuklearnih reaktora (2. i 3. generacije), da su veliki i pouzdani izvori, postaje mana (pouzdanost im je naime vezana s nefleksibilnošću).
Meni će biti drago ako za 10 godina budemo imali nešto sigurno, pouzdano, fleksibilno i ekonomično. Prirodno sam sumnjičav, s obzirom na dosadašnja iskustva s nuklearnom energijom.
A onda, nakon 2030, tko zna, možda se pojave i prototipovi fuzijskog reaktora. Tu sam isto skeptičan, jer za fuzijske elektrane se posljednjih posla stoljeća priča "evo samo što nisu" (Why Nuclear Fusion Is Always 30 Years Away).
Današnji reaktori padaju na sigurnosti, problemu nuklearnog otpada i ekonomičnosti. Iz teksta u Spiegelu: »Currently, a kilowatt hour of nuclear power costs more than 10 cents to produce in Germany, whereas electricity from onshore wind turbines and gas- or coal-fired plants costs only four to eight cents.«
Video "World's first Generation IV nuclear power plant" (u Kini):
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=JRCIwSV7NMk&w=560&h=315]
Ono što me zbunjuje: nalazim na netu niz tekstova, od 2011., o gradnji tog tog demonstracijsko projekta u Rongchengu u kojima se najavljuje početak rada 2017. ili 2018., ali ne nalazim sigurnu potvrdu da radi. Na sajtu najkopetentnije organizacije, Wordl Nuclear Association, u članku o nuklearnoj energiji o Kini, iako je updatiran u prosincu 2019, stoji: »In April 2017 the graphite moderator elements were loaded. Commercial operation was expected in 2018.«.
|
- 23:59 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
26.12.2019., četvrtak
Zašto ljudi (ne) glasaju? Kumovi, pajtaši, kmetovi
Jedna prijateljica moje prijateljice na facebooku pitala je:
— Zasto ljudi u vecini odustaju od glasanja na izborima? Nepovjerenje u ovu vrst demokracije? Nevjera u mogucnost blagostanja? Razocarnost (ne)djelovanjem politickih elita?
Odgovorio sam sažimajući tezu koju zastupam posljednjih godina (na osnovu sociološke literature, ponajviše Josipa Županova i istraživanja " social backwardness", "amoralnog familizma" i "sociokulturnog kapitala"; to čini "strukture dugog trajanja", gledao sa to historijski od ukidanja feudalizma 1848. kad se promoviraju "uhljebi"). Ovdje sam odgovor samo malo uredio i dopunio.
— Svakako svi ti čimbenici imaju neki udio, ali je također i važno i to, da ne vide svoj osobni interes u tome. Kod nas je bitno za politiku ono što ja označavam kraticom KPKM = Kronističko-patronatsko-klijentelistička mreža. Ili, neformalnije a opet točno: kumovi – pajtaši – kmetovi. Zbog toga ljudi izlaze na glasanje kad vide svoji interes unutar KPKM, a nije ih briga kad ga ne vide.
Ljudi se ne pouzdaju niti u "institucije sistema" (nego u osobe, nekog svog "kuma Luku") niti u kolektivnu, socijalnu akciju za poboljšanje stanja neke grupe s kojom imaju jednak interes (društvena "horizontalna solidarnost"). Svaki saborski zastupnik povezan je s nizom svojih "cronies", to je mreža elite, par tisuća ljudi u Hrvatskoj, a svi ovi nastupaju kao patroni koji imaju svoje "klijente", a ovi opet mogu imati svoje klijente na nižem nivou ("vertikalna solidarnost", odnos patrona i klijenta koji je uzajaman, ali nije simetričan; i kmetovi su ovisili o dobrim gospodarima; odnos patrona i klijenta bio je jedna od ključnih institucija rimskog društva, te do danas ima manje ili više utjecaja).
Ta je mreža jača od formalnih stranačkih struktura, mreža osobnih odnosa jača od institucija. Ona je 1970-ih i 80-ih osiguravala stabilnost sustava, kako je analizirao Josip Županov (i još bi, da je Jugoslavija bila jednonacionalna država), potresla se početkom 1990-ih ali se regenerirala i ta bitna društvena struktura (ili možda nad-struktura) je u bitnom ostala ista kao u socijalizmu.
Tada smo imali jednu partiju, ali je bilo mnogo klika i interesnih grupa unutar nje (ne mislim na frakcije u političkom smislu, to je na površini, malo bitno), to je označeno kao "pluralizam samoupravnih interesa" (iluzija sustava je bila da se taj pluralizam može riješiti konsezualno kroz "samoupravno dogovaranje i sporazumijevanje"), a danas imamo više partija, ali premreženost kroz KPK veze ide preko granica stranaka.
To vrijedi za Sabor i za lokalne organe vlasti, dok je Europski parlament tamo negdje daleko, van sistema, nešto kao biranje veleposlanika u drugim državama. Nije ljude baš briga kako oni obavljaju svoj posao i kako predstavljaju našu domovinu i zastupaju njene interese. Uglavnom ih vide kao klasične "uhljebe", ali gunđanje zbog (pre)visokih plaća je uglavnom više stvar zavisti, nego bunta.
|
- 18:32 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
22.12.2019., nedjelja
Prvo razmišljanje o drugom krugu izbora za predsjednika RH
Dio onih koji su glasali za Škoru IMHO nisu stvarno desnica, nego traže "alternativu", anti-establišment glasači, protestni glasovi
U drugom krugu, po svoj prilici velik dio od njih će odustati od glasanja. Ali dio bi mogao otići i Milanoviću. Svakako ne možemo te glasove automatski pripisati KGK.
Međutim, ne treba zaboraviti ni faktor koji se pokazao prije pet godina: veća polarizacija u drugom krugu je potakla znatno veći broj glasača da izađe na izbore nego u prvom krugu.
Tada je izlaznost u prvom krugu, 28.12.2014., bila samo 47,12%, a u drugom krugu čak 59,05%!
Sveukupno, KGK je favoritkinja, ali Milanović nije bez šansi. Osobito kad bi uspio kontrolirati svoj antipatični "karakter" (sumnjam da može).
U drugom krugu 2015. izašlo je 400.000 birača više nego u prvom krugu (2,2 milijuna vs 1,8 milijuna). A dio onih koji su glasali u 1. krugu za kandidate koji su ispali vjerojatno su u 2. krugu odustali. Razumno je pretpostaviti da bi slično moglo biti i sad. Dakle, tih pola milijuna birača koji nisu sudjelovali u 1. krugu zapravo su ključni za ishod 2. kruga.
Prvi krug je prošlost. Drugi krug, novi izbori, nova kampanja, znatno različita. Ta je kampanja već počela.
|
- 22:49 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
12.12.2019., četvrtak
Parlamentarni izbori u Ujedinjom kraljevstvu: pobjeda eurofoba neće biti kraj turbulencija
Danas su parlamentarni izbori u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske. Objavljeno je mnogo istraživanja javnog mnijenja.

U četiri tjedna od predaje kandidatura, po anketama je stanje javnog mnijenja uglavnom konstantno, nema nekog trenda rasta ili pada. Konzervativci u sigurnom vodstvu s oko 43%, što je oko 10% ispred laburista. Liberali 11%. SNP sigurno osvaja Škotsku. Brexit Party nestaje sa scene.
Prema projekcijama, konzervtivci osvajaju apsolutnu većinu mandata, oko 340 od 650, a laburisti oko 230.
To bi bio veliki trijumf za Johnsona nakon što je May doživjela fijasko. Težak poraz za Corbyna koji je odlično napredovao 2017.. Fijasko za Nigela Faragea. Potpuni neuspjeh za "Change UK". Zeleni će po predviđanjima održati svoj jedan mandat, održavajući status parlamentarne stranke.
Treba upak imati na pameti da u britanskom izbornom sustavu, s jednomandatnim izbornim jedinicama, mali pomak u ukupnom broju glasova u zemlji može značiti gubitak znatnog broja mandata. Ako konzervativci ne osvoje 43% nego 2-3% manje, to bi moglo biti dovoljno da padnu ispod apsolutne većine mandata, pa da se ponovi situacija iz 2017..
Na izborima za Europski parlament u svibnju, osvojeni postoci su bili kao da se ne radi o istoj zemlji i istim strankama:
1. Brexit Party 30,5%
2. Liberal Democrats 19,6%
3. Labour 13,6%
4. Green 11,8%
5. Conservative 8,8%
Ipak, ako usporedimo rezultate tih izbora i ovih anketa, nije sulud ovaj zaokret birača. Oni koji su glasali za BP sada se masovno vraćaju konzervativcima. Oni su smatrali da je konzervativna stranka previše mlaka u pregovorima oko izlaska iz EU i dali glas stranci koja tome pristupa radikalno. Izborom Johnsona, stranka Brexit, koja je fokusirana samo na tu jednu temu, gubi smisao.
Znatan broj glasova koji su išli liberalnim demokratima i zelenima vratili su se laburistima.
Ta dva trenda objašnjavaju najveći dio razlike između rezultata izbora za EP i ovih anketa. Nakon što je tradicionalni stranački sustav bio žestoko potresen, stvari se vraćaju u stoljetnu britansku normalu, bar što se tiče odnosa među strankama.
Britanska javnost i dalje je polarizirana oko odnosa prema Europi (ili prema "kontinentu"). Od referenduma 2016. odnos dva tabora, pro-europskog i protiv-europskog (pri čemu oba imaju radikalno i umjereno krilo) stalno ostaje konstantan i izjednačen, nekoliko posto ovamo ili onamo.
Izborni sustav i koncentracija glasova na jednu stranku omogućit će, ako nam birači ne prirede veliko iznenađenje, punu pobjedu protu-europskoj polovici. U proporcionalnom sustavu, uz postotke koje daju ankete, možda bi se stvorila koalicija laburista, liberalnih demokrata, zelenih i SNP (svi umjereno ili radikalno pro-eu), koja bi mogla imati apsolutnu većinu mandata. Ali naravno, da je izborni sustav drugačiji, cijali politički život bi bio drugačiji.
Polarizacija u britanskom društvu će međutim svakako ostati i poprimati nove oblike i nakon što izađu iz EU.
General election 2019: A really simple guide
General election 2019: Voters head to polls across the UK
|
- 15:13 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
24.11.2019., nedjelja
Bitno povećanje plaća učiteljima je prvi korak za bolje obrazovanje
Davno sam predlagao da dio programa mikro političke stranke u kojoj sam djelovao bude da se učiteljima povećaju plaće za 50%. Odmah i bez dodatnih uvjeta.
Time bi se neminovno utjecalo na to da se poveća poštovanje prema učiteljima u društvu i njihovo poštovanje prema samima sebi.
Učitelji koji više cijene sebe, bez obira kakve mane i nedostatke inače imali, većinom će se više truditi. Neki će naravno naprosto skupljati pare i nastaviti kao i prije, ali većina sigurno neće biti tako inertna. Oni najbolji povući se za sobom i druge.
Oni će lakše moći nametnuti suvisle kriterije i odbijati galamu i prijetnje roditelja da njihov anđeo obavezno mora dobiti peticu.
Stvorila bi se atmosfera da je biti učitelj vrijedna karijera, za koju se vrijedi boriti. Ljudi natprosječnih sposobnosti, kojima prije ne bi palo napamet biti učitelj, počet će birati tu karijeru. Neminovno će se kvaliteta učitelja s vremenom poboljšavati. Kako će se povećati konkurencija, moći će se povećavati i kriteriji.
Mislim da je sličan slučaj bio sa sucima u Sloveniji ubrzo nakon osamostaljeljan. Znatno su im povećali plaće i rezutat je bio da su se izvrsni ljudi, koji inače ne bi poželjeli biti suci, počeli javljati na natječaje i postajati suci jer su imali odlične reference, te je kvaliteta sudstva porasla. (U Hrvatskoj se išlo suprotno: izvršena je politička čistka među sucima te se njihova kvaliteta možda i pogoršala u odnosu na 1980-e).
|
- 12:34 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
03.09.2019., utorak
Osovina Berlin-Peking u mijenjajućem multipolarnom svijetu
Globalni politički i ekonomski odnosi, suradnja i sukobi, ovise o nizu kratkoročnih slučajnih događaja, ali u okviru dugoročnih trendova, koji uključuju i postepene ili nagle promjene sustava odnosa. Povod ovom članku je posjet njemačke kancelarke Angele Merkel Kini, koji će se dogoditi krajem ovog tjedna. To je njen već 12. posjet Kini od 2005. g.. svaki put dolazi i gomila drugih vladinih dužnosnika i poslovnih ljudi i sklapa se niz ugovora. Njemačka i Kina razvile su intenzivnu ekonomsku suradnju u posljednjih 20-ak godina.

Na slici: da bih izbjegao dosadne slike političara i zastava, donosim jednu sliku s utakmice između Kine i Njemačke na Svjetskom nogometnom prvenstvu za šene 2019.. Njemačka je pobijedila 1-0. Njemačka je ispala u četvrtfinalu, a svjetske prvakinje postale su Amerikanke.
Po čemu su slične? Ono što najlakše pada u oči: Kina i Njemačka su prve dvije zemlje svijeta po neto izvozu (List of countries by net exports). Kina ima neto izvoz od +495 milijardi USD 2016. godine, Njemačka +300 milijardi. Znatno zaostaje Južna Koreja ja 3. mjestu s +120, a na četvtom je mala Irska s +114 milijardi. Na drugom kraju skale, SAD su daleko najveći neto uvoznik s -752 milijardi. (Hrvatska je 22. u svijetu po neto uvozu 2016, tj. obrnuto gledano, 173. po neto izvozu.)
Postoje, po mom sudu, također značajne sličnosti u ekonomskom sustavu i osnovnoj koncepciji (filozofiji): Njemačka nikad nije prihvatila anglosaksonsku koncepciju "laises faire" ekonomije, nego je uloga države bila znatna: merkantilizam, kamaralizam, ordoliberalizam, pa do današnje koncepcije eko-socijalne tržišne privrede (predmetak "ekološko" potječe iz godine pada Berlinskog zida, 1989.).
Ima sličnosti s načelima koje Kina u posljednih 40 godina zastupa na svojem "razvojnom putu" (ekološku komponentu su dugo prezirali, a počeli su je priznavati od sredine 2000-ih - važnu ulogu imale su Olimpijske igre u Pekingu 2008.). U linkanom prikazu o eko-socijalnoj tržišnoj privredi, na njemačkom, hvale načela konfucijanizma - koji ima neke sličnosti s "protestantskom etikom" kako ju je analizira Max Weber - a kude aktualni kineski »ekstremno problematični amalgam komunističke diktature s državnim kapitalizmom«.
Kineski sustav se i danas može smatrati prevladavajuće "zapovjednom ekonomijom" (Command economy): iako djeluje tržišni mehanizam, država ima ključnu ulogu; a mogli bismo reći i da upravlja "zapovijedajući" a ne "usmjeravajući" (zato mislim da je bolji izraz "zapovjedna/komandna" ekonomija od "planska", jer planove rade sve razumne vlade). »Kineske ekonomske reforme su dugoročni plan za prelaz od zapovjedne ka mješovitoj ekonomiji. To znači da je sadašnje usporavanje ekonomsko rasta namjerno. To nije (pred)znak kolapsa. To je u skladu s dugoročnim planom koji je kineski predsjednik Si Đinping (Xi Jinping) objavio u studenome 2013..«
Iako su odnos državnog i tržišnog mehanizma donošenja ekonomskih odluka predmet žestokih rasprava i ideoloških sukoba, danas se ekonomije skoro svih industrijskih zemalja klasificiraju kao mješovite; iako je uloga vlada obično veća u zemljama Zapadne Europe nego u SAD, jedine dvije velike zapovjedne ekonomije su Kina i Sjeverna Koreja, a i Kina uvodi tržišne mehanizme. Iako većinom ljudi opisuju SAD kao ekonomiju otvorenog tržišta, ona ima jasna svojstva mješovite ekonomije (Overview of Economics: Getting Organized: Command, Market, and Mixed Economies). A mogli bismo dodati, da taj proces u Kini nije započeo Si Đinping, nego proces koji je u tijeku već više od 40 godina, koji je monopolna politička partija dosad uspješno vodila.
Merkeličina posjeta »naglašava europsko političko priznanje kineskog razvojnog puta i značaja kinesko-njemačkih odnosa«. (Merkel visit expected to deliver fruits, članak na kineskom sajtu globaltimes.ch, koji je pod državnim nadzorom, ali s razumno objektivnim novinarskim pristupom).
Bizaran preokret dogodio se nakon što je Donald Trump postao predsjednik SAD: Njemačka i Kina brane globaliziranu slobodnu trgovinu od američkog protekcionizma. »Ova posjeta dolazi u vrijeme kad je globalni ekonomski rast ugrožen američkim unilateralizmom i međunarodna financijska tržišta su potresena trgovinskim ratovima koje započinje SAD (…) Njemačka i Kina su na istoj strani u obrani globalizirane trgovine i multilateralizma.« Ovu promjenu odnosa artikulirao je kineski predsjednik već u svojem govoru na skupu u Davosu u siječnju 2017..
Uz sličnost i suradnju i zajedničke interese, tu su naravno i različiti interesi i nesimetričnost. Njemački tjednik i portal "Spiegel" je još prije devet godina objavio članak pod naslovom The Dangers of Germany's Dependence on China. To se prilično slaže s aktualnim Trumpovim optužbama na račun Kine: koriste svoju veliku ekonomsku važnost da bi iznudili povoljne uvjete o suradnji među kompanijama, pri čemu kineske kompanije stiču pristup visokim tehnologijama, kopiraju ih i onda postaju konkurenti na svjetskom tržištu, a Kina istovremeno ograničava pristup svom tržištu. Kina koristi svoju snagu da bi iskoristila tržišni mehanizam u svoju korist, blokirajući ga istovremeno tamo gdje joj odgovara.
I sada najednom SAD, potisnute u defanzivu, posežu za obrambenim mjerama. S istog portala, travanj 2017.: »Otkad je Donald Trump ušao u Bijelu kuću, tradicionalna savezništva na međunarodnoj pozornici se preslaguju i SAD, koje su desetljećima stajale s Njemačkom rame uz rame u borbi za slobodnu trgovinu i međunarodni poredak zasnovan na pravilima, otkačile su se od tog sidrišta. Ako se ikakav obrazac može razabrati od Trumpove administracije, to je iskorak ka protekcionizmu. U međuvremenu, Njemačka i Kina, koje su na oprečnim pozicijama u mnogim područjima, istražuju mogućnosti približavanja. (…) Znači li to da će globalna politika ubrzo biti pod utjecajem osovine Peking-Berlin? Eksperti kažu da to nije nezamislivo, ali upozoravaju protiv pretjeranih očekivanja.«
Trumpov "unilateralizam" zasniva se na ideji da se SAD, najjača svjetska sila, ne smiju više oslanjati na pregovore i dogovore u širim krugovima, gdje mogu biti nadglasani ili nadjačani, nego svesti bitke na niz 1-na-1 sukoba, gdje svaki put mogu pobijediti. A onda posljedica može biti da se ostale sile međusobno sukobljavaju, da bi ostale pošteđene u sukobu sa SAD, pa čak i velesile kao Njemačka i Kina. Problem je što se sukobi i bitke time prihvaćaju kao normalno stanje, a ne kompromisi i suradnja (Creating a Future: Nationalism, Patriotism and Global “Oneness”. A SAD moraju spriječavati da se njihovi protivnici ujedine.
Unutar Europske unije, koja se suočava s dubokim unutrašnjim podjelama (mnogo je toga nejasno i prigušeno dok se ne dovrši Brexit), osovina Francuska-Njemačka zasad je još čvrsta. Britanski The Guardian piše: »Macron i Merkel pokušavaju očuvati Europu, a ne njome dominirati«. Sama Angela Merkel kaže da Europa mora stajati jedinstvena prema Kini, Rusiji i SAD; ali ipak i Njemačka gleda vlastite interese i van EU, u odnosima s Kinom, ali i s Rusijom (gradnja plinovoda Nord Stream 2)
Nakon 2SR svjet je bio bipolaran (SAD i SSSR), 1990-ih bio je unipolaran (SAD kao hegemon), a sad smo u preobrazbi ka multipolarnom svijetu, gdje nama fiksnih blokova, iako postoje razne "osovine" (Peking-Berlin, Berlin-Pariz, Peking-Moskva, Washington-London isl.) i razni savezi, uvijek pod prijetnjom nestabilnosti. Npr. dolazak pro-američkog (dapače, pro-trumpovskog) Jaira Bolsanara na vlast u Brazilu izaziva nedoumice o budućnosti skupine BRICS (Future of BRICS: BRAXIT or ‘Power Next’? (Od 11 najvećih svjetskih ekonomija, gledano po ukupnom BDP-u, sedam je u G7, a četiri u BRIC). Slijedeći, 11. sastanak pet zemalja BRICS održat će se u studenome u Brazilu, s temom "Ekonomski rast za inovativnu budućnost". Bolsonarovo predsjedanje izaziva skepticizam i sumnju (BRICS: The future ahead.
Zasad, transformacija svjetskog sustava je još u pripremnom stadiju. Kako će se stvari kretati, još ne znamo. Mnogo će ovisiti o tome hoće li Trump osvojiti drugi mandat.
Dulje će se vjerojatno održati obrazac po kojem Njemačka i Kina puno neto izvoze, a SAD puno neto uvozi; a to opet jako zavisi o činjenici da je dolar svjetska valuta, koja SAD-u donosi znatnu rentu svake godine.
Kina posjeduje tisuće milijardi američkih dolara u obveznicama, ali dužnik je (zasad?) u boljem položaju: pad vrijednosti dolara pogodio bi Kinu više nego SAD (Why the US Dollar Is the Global Currency). I dalje izgleda malo vjerojatno da se to promijeni u bliskoj budućnosti, ali nije nemoguće (upitno: Can the US Dollar Continue To Defend Its Role as the Lead Currency? ili upozoravajuće: The risks are rising that the dollar could lose its special global standing).
Sankcije prema drugim zemljama koje donosi vlada SAD, kao i protekcionističke mjere, slabe prednosti dolara kao svjetske valute (The risks are rising that the dollar could lose its special global standing. Također, kad bi se jednom dogodio znatan pad vrijednosti dolara, situacija bi se mogla vrlo brzo promijeniti.
Strukturalna promjena može se dogoditi naglo, neočekivano, kad se stvore uvjeti da jedan lepet krila leptira može izazvati oluju (globalni financijski sustav je sustav determinističkog kaosa odnosno nelinearne dinamike).
Gledajući dugoročno tijek povijesti, sustavi se stalno mijenjaju i do promjene će doći prije ili kasnije - kakve, ne možemo znati. Opadanje uloge dolara već se događa: Udio USD u pričuvama središnjih banaka u svijetu bio je najviši, 73%, godine 2001, a 2018. je pao na 62%.
Gore spomenuti kineski plan reformi uključuje i korake, koje provodi Kineska narodna banka, koji bi postepeno mogli otvoriti mogućnost da yuan zamijeni američki dolar kao svjetska rezervna valuta ( China's Economic Reform: Why China's Economy Must Reform or Collapse). Američke sankcije, koje je Trump pokrenuo protiv Kine, Rusije i Indije zbog raznih trgovinskih sukioba, mogu ohrabriti ove tri zemlje da, makar i bez Bolsonarovog Brazila, razvijaju alternativni ekonomski sustav u kojem američki dolar neće biti potreban.
|
- 23:02 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
03.08.2019., subota
Konzervativna većina u Parlamentu UK pala na samo jedan glas
Jedna sama po sebi nevažna vijest iz UK, zanimljiva u kontekstu nedavnog dolaska na vlast Borisa Johnsona.
Na izvanrednim izborima u izbornoj jedinici Breecon i Radnoshire u Wallesu, Konzervativna stranka izgubila je jedan mandat u Parlamentu UK. (Po površini najveća izborna jedinica u Engleskoj i Wallesu, s 53.000 birača, najveći grad ima 9.000 stanovnika.) Izbori su provedeni jer je konzervativni MP, izabran 2017., osuđen zbog prevare s novcem za troškove (osuđen na 50 sati rada za opće dobro i globu od Ł 1.500) te smijenjen na osnovu peticije 10.005 građana iz te izborne jedinice (19% birača); konzervativci su ipak istog čovjeka ponovo istakli kao svog kandidata.

Pobijedila je kandidatkinja proeuropskih Liberalnih demokrata, koji su sklopili dogovor sa Zelenima i Plaid Cymrijem da oni ne istaknu svoje kandidate. Sve tri stranke su za ostanak u EU i za novi referendum. Takvi dogovori nisu uobičajeni na izborima u UK, pa su im dogovor zamjerili i konzervativci i laburisti.
Boris Johnson je posjetio Walles dva dana pred izbore te pozvao birače da ne glasaju za Brexit Party, jer samo konzervativci mogu provesti Brexit, niti za kandidatkinu liberalnih demokrata, koja će učiniti sve što može da zaustavi Brexit.
Većina na koju Johnson može računati u Parlamentu smanjila se na samo jedan glas: ukupno 320 (konzervativci 310 i sjevernoirska DUP 10), opozicija 319 (Labour 245, Škotska nacionalna stranka 35, nezavisnih 16, Liberalni demokrati 13, Change UK 5, Plaid Cymru 4, Zeleni 1).
To je značajna pobjeda za proeuropske stranke. Veliki poraz doživjeli su i laburisti. LD je osvojila 43,5% glasova (+14,3), drugi su konzervativci s 39,0 (-9,6%), 3. Brexit Party 10,5% (nova stranka) a tek četvrti Labour sa samo 5,3% (-12,5%). Gledajući broj postotak glasova, anti-brexit i pro-brexit tabori su ostali izjednačeni.
Zanimljivo, na petom mjestu s 1% glasova je The Official Monster Raving Loony Party; pomislio sam da je nova, ali zapravo postoji još od 1983.. Posljednji je UKIP, s 0,8%, ali oni su i 2017. bili na samo 1,4%.
Bili su objavljeni razultati samo jedne ankete, na skromnom uzorku od 500, provedene 10-18. srpnja. U toj anketi je 20% ispitanika reklo da će glasati za Brexit Party, a samo 28% za konzervativce. Postotak za LD se potpuno slaže s izbornim rezultatima, tako da je po svemu sudeći dio potencijalnih glasača BP odlučio vratiti se konzervativcima, da im glas ne propadne.
Na nacionalnom nivou, istraživanja javnoga mnijenja pokazuju mnogo oscilacija. U posljednjih tjedan dana, otkad je Boris Johnson postao predsjednik vlade, ukupno gledano (8 anketa, nijedna nije obuhvatila Sjevernu Irsku) porastao je broj glasova za konzervativce, s oko 25% na oko 30%, a pao za Brexit Party s oko 20% na oko 15%. Malo je smanjen i broj glasova za Labour koji su sada na oko 25%. Liberalni demokrati su na oko 20%, a zeleni na oko 5%.
Politička scena se strahovito promijenila u posljednje dvije godine, od izvanrednih općih izbora 2017, kad su konzervativci osvojili 42,3% a laburisti 40,0%.
Zanimljivo je da ankete u Wallesu bilježe znatan pad glasova za Labour, ali također i za konzervativce, dok je, nakon osnivanja, naglo skočila u popularnosti Brexit Party, s oko 20%; ranije je UKIP bio marginalan (2% na izborima 2017.). Raste i popularnost Liberalnih demokrata koji su sad na oko 15%, kao i Plaid Cymru.
Eventualni dogovor LD, zelenih i PC mogao bi možda dovesti i do pozitivne sinergije, da za savez glasaju oni koji inače ne bi za pojedine stranke, jer ne žele da im glasovi propadnu. To bi moglo utjecati na rezultate izbora, ali u izbornom sustavu u UK, jednomandatne jedinice i samo jedan krug, teško je reći kako bi to ukupno djelovalo.
Analitičar Stephen Bush u članku What should we expect from the Brecon and Radnorshire by-election? (napisan na dan izbora, prije nego što su bili poznati rezultati) procjenjuje situaciju u odnosu na specifičnosti izbornog sustava za parlamentarne izbore u UK: »Cijena Johnsonovog vodstva jest da će se povećati problemi za torijevce na teritorijima gdje su jaki liberalni demokrati, bilo povijesno ili, važnije, na lokalnim i europskim izborima, i tamo gdje je postotak pristaše ostanka u EU veći od nacionalnog prosjeka.« Bush smatra da se konzervativci nadaju da će gubitke u odnosu na LD i SNP nadoknaditi porastom glasova u izbornim jedinicama u kojima je tradicionalno žestok boj konzervativaca i laburista (Midlands, dijelovi Walesa i sjevera) i tamo gdje pretežu pristaše Brexita (gdje bi konzervativci trebali povratiti glasove koje im je na izborima za EP otela Brexit Party).
Kako sam spomenuo gore, takvi dogovori u pojedinim izbornim jedinicama su rijetki u UK; uobičajeni su u Francuskoj, koja također ima jednomandatne izborne okruge, ali su bitnom razlikom da se održava drugi krug ako u prvom nijedan kandidat/kandidatkinja nema apsolutnu većinu, pa se dogovori redovno sklapaju među srodnim strankama za drugi krug.
Kad bi se recimo dogovorili Labour i LD, uvjerljivo bi osvojili apsolutnu većinu mandata, ali to je praktički nemoguće.
Birači Ujedinjenog kraljevstva su snažno polarizirani oko pitanja Brexita. Sad je aktualna dilema prihvatiti postojeći sporazum ili inzistirati na promjenama uz rizik izlaska bez sporazuma. Slične razlike pokazuju se u anketama gdje se postavlja pitanje je li li referendumska odluka bila ispravna i ne bi li ipak UK trebala ostati u EU: Ukupno gledano, pro-EU stav u anketama ima malu prednost, ali samo u okvirima nekoliko posto ovamo ili onamo, kako je bilo i na referendumu 2016.. Mladi, koji 2016. još nisu imali pravo glasa, su po jednom istraživanju plebiscitarno, sa 76%, za ostanak u EU:
(Ovaj prikaz kompilirao sam na osnovu članaka na telegram.hr, na wikipediji, na sajtu BBC-a, na sajtu "The Guardiana" i .)
|
- 09:33 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|