11.10.2022., utorak
Europa pred brzim razvojem proizvodnje i transporta vodika
Vodik će imati veliki značaj u energetskom sustavu Europe, možda već 2030. g..
"Vodikovodi" mogu prenositi vodik na velike razdaljine. Za tu se svrhu mogu prenamijeniti postojeći plinovodi. Vodik ili spojevi koji sadrže vodik mogu se prevoziti i brodovima.
European hydrogen backbone, ažurirana mapa planova, rujan 2022.. Sve je još na početku, pa ovdje nije ucrtan Srednjoeuropski koridor iz Ukrajine.
Za snabdjevanje gusto napučenih prostora u sjeverozapadnoj Europi, koja će i u budućnosti morati uvoziti energiju, veliki značaj imat će "vodikovi koridori". Jedan takav planiran je u Srednjoj Europi, od Ukrajine, preko Slovačke i Češke do Njemačke.
Central European Hydrogen Corridor
Four gas TSOs unveil plans for Central European hydrogen corridor
Danas (11. listopada) je objavljena vijest o ugovoru, koji su potpisale španjolska kompanija za naftu i plin Cepsa i Roterdamska luka. Cepsa će proizvoditi zeleni vodik iz obnovljivih izvora u San Roque Energy Park, blizu luke Algeciras u Španjolskoj, te ga u obliku amonijaka ili metanola brodovima prevoziti u Rotterdam, najvažniju europsku luku za uvoz energenata. Odatle će se cjevovodima distribuirati u industrijske centre u Nizozemskoj, Belgiji i Njemačkoj.
Uz podršku nizozemske vlade, kao dio Plana energetske tranzicije Rotterdama, uprava Luke i mnoge privatne kompanije razvijaju potrebnu infrastrukturu i postrojenja. Koridor bi trebao proraditi 2027..
Spain's Cepsa Plans Green Hydrogen Corridor to Northern Europe
CEPSA AND PORT OF ROTTERDAM TO ESTABLISH GREEN HYDROGEN CORRIDOR BETWEEN NETHERLANDS AND SPAIN
U travnju o.g. u Španjolskoj su se ujedinili regionalni projekti korištenja vodika iz Aragona, Katalonije, Baskije i Navare u Ebro vodikov koridor. Cilj je brzo i efikasno širenje vidokivoe ekonomije. Formiran je multi-sektorski konzorciji Španjolska vodikova mreža (engleska kratica SHYNE, Spanish Hydrogen Network).
The Ebro Hydrogen Corridor is born with the aim to become a benchmark in the development of this renewable energy
Na sjeveru, formiran je konzorcij Nordijski vodikov koridor (Nordic Hydrogen Corridor, NHC). Švedska planira postići ugljičnu neutralnost do 2045.. U tom planu vodik iz obnovljivih ima bitnu ulogu u prometu.
Nordic Hydrogen Corridor: Paving the way for fossil-free transportation in the Nordic region
Generalna vizija za Europu je Europska vodikova okosnica (kičma?) (European Hydrogen Backbone). Namjeru da se ona realizira do 2030. izrazili su Europskoj komisiji, u srpnju o.g., generalni direktori 31 europske kompanije za plinsku infrastrukturu; među njima je i hrvatska Plinacro. To je konkretizacija plana iz strategije REPower EU, objavljenog u svibnju o.g..
EHB Infrastructure Maps Update September – including latest feasibility estimates and planned hydrogen interconnections
|
- 23:15 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
08.10.2022., subota
Pula: deseti lokalni referendum u Hrvatskoj
U medijima se često spominje da je lokalni referendum za Lungomare, koji se sutra održava u Puli, tek drugi u Hrvatskoj (nakon onoga u Dubrovniku o golfu na Srđu).
To nije točno - bilo ih je desetak. Pred svaki od njih, pa i kasnije, bilo je objava da je prvi ili drugi u Hrvatskoj.
Godine 2014. prikupio sam podatke o devet lokalnih referenduma. Poneki mi je možda izmakao. U članku na blogu od 5. ožujka 2014. je popis i osnovni podaci: Lokalni referendumi u Hrvata.
Od ovih devet, samo dva su uspjela (izlaznost birača preko 50%); od toga jedan na području gdje je bilo 25 stanovnika. Ako taj (područje Babine) ne računamo kao ozbiljan, prvi uspješni referendum - povijesni uspjeh neposredne demokracije? - zabilježen je u veljači 2014. u Goričanu.(Odlučeno je protiv gradnje kompostane. Po mom sudu, besmisleno - radilo se o lokalnim političkim obračunima, ne o zaštiti okoliša. Godinu dana kasnije kompostana je sagrađena nekoliko kilometara dalje, na području općine Prelog.)
Od devet referenduma, četiri su održana u razdoblju 1999.-2003., a pet u razdoblju 2011.-2014.. Pet se odnosilo na lokacije nepopularnih objekata (odlagalište otpada, industrija PVC-a, vjetroelektrana, golf resort, kompostana). U dva slučaja pokušalo se smijeniti načelnika/načelnicu općine. Dva slučaja odnosila su se na promjenu granica jedinica lokalne odnosno regionalne samouprave.
Ne znam je li bilo još referenduma u međuvremenu. Kad sam pisao taj članak, bio je za 20. travnja 2014. (Uskrs!) najavljen referendum u Dugopolju, na inicijativu građana (20% birača potpisalo) "o visini komunalnog doprinosa za legalizaciju bespravne gradnje i prijedlogu da to bude tek kunu po kubnom metru, umjesto 12 kuna". Ali nije bio održan, ne znam sad pod kojim opravdanjem.
Tri godine kasnije, u siječnju 2017., Visoki upravni sud u Splitu je riješio da referendum treba održati. Međutim do danas nije održan.
|
- 15:26 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
16.10.2021., subota
Je li do krize s prirodnim plinom došlo jer trošimo premalo prirodnoga plina!!??
U zemljama Europske unije (uručunato je i UK) je 2019. godine proizvedeno ukupno (bruto) 2.904 TWh (milijardi kilovatsati) električne energije. To je skromni rast u odnosu na 2000. godinu, kad je bila 2.657 TWh: 9,3% u 19 godina, 0,46% u prosjeku godišnje. Pad proizvodnje (i potrošnje) u posljednje dvije godine: godine 2017. proizvodnja je bila 2.955 TWh.
Svi podaci koje navodim su iz Eurostat : Electricity and heat statistics.
U tih 19 godina jako je narasla proizvodnja iz ne-hidro obnovljivih. Godine 2000. iznosila je samo 57 Twh, a 2019. 660 TWh. Rast za 1058%, u prosjeku 13,8% godišnje.
Proizvodnja iz čvrstih fosilnih goriva (lignit i kameni ugljen su 98,3% od toga) pala je s 800 TWh na 451 TWh.
Proizvodnja iz nuklearnog goriva pala je s 860 na 765 TWh.
Proizvodnja iz prirodnoga plina porasla je sa 331 na 569 TWh.
Ukupno je smanjeno korištenje ugljena i nuklearne. Taj pad je kompenziran, te omogućen ukupni rast, rastom proizvodnje prvo iz ne-hidro obnovljivih, a drugo iz prirodnoga plina.
Može se prigovarati tim kretanjima i strateškim opredjeljenjima koja stoje iza njih. Ali ne izgleda baš suvislo tvrditi da je danas loše što postoje ti ne-fosilni izvori. Iz njih se danas dobiva više nego iz TE na prirodni plin.
Kad bi se tih 660 TWh dobivalo iz prirodnog plina, trebalo bi oko 140 milijardi prostornih metara prirodnoga plina. (OK, naravno, prirodni plin se danas koristi velikom većinom u kogeneracijama, pa se dobiva i toplota. Ali i iz TE na biomasu i bioplin i geotermalne dobija se i toplota.) Za usporedbu, kapacitet pinovoda Sjeverni tok 2, oko kojeg je žestoka politička bitka, je 30 milijardi prostornih metara godišnje.
Stvarno netko misli da bi aktualna kriza oko prirodnoga plina bila lakša kad bismo ga trošili mnogo više?
Stvarno netko misli da je odgovor na krizu zbog nestašice i visokih cijena fosilnih goriva da koristimo više fosilnih goriva?
To je deplasirano kad se spominje ugljen ili plin.
Pro-nuklearci pak mogu reći da bi bilo doblje da smo tih 660 TW, ili bar veći dio toga dobili iz nuklearnih elektrana, tj. da se proizvodnja iz nuklearnih goriva povećala, umjesto da se smanji.
Za to bi trebalo stotinjak novih nuklearnih reaktora od po 1000 MW, koji bi bile priključene na mrežu tijekom tih 19 godina. Kina, koja intenzivno gradi nuklearke, sagradila ih je oko 50 u tom razdoblju.
Europske zemlje imale su razne razloge da to ne naprave, a najvažniji je ekonomski.
U razvoj korištenja ne-hidro obnovljivih izvora trebalo je ulagati (i naravno i dalje se ulaže), ali danas daju znatno jeftiniju struju od nuklearki. Pritom, u R&D nuklearne energije ukupno je u razdoblju od posljednjih 70-ak godina uloženo mnogo više nego u istraživanje i razvoj obnovljivih.
Kad se završi energetska tranzicija (zaokret, Energiewende, koja je u tijeku, ugljen i prirodni plin više uopće neće biti potrebni, a nuklearni reaktori današnje generacije bit će prošlost.
Vjerojatno to neće biti posve ostvareno do 2050.. Ali ugljična neutralnost se može postići.
To je potrebno, prvo, zbog smanjivanja globalnog zagrijavanja, drugo, zbog iscrpivosti fosilnih izvora, te treće zbog problema današnje generacije nuklearnih reaktora.
To je plan o kojem diskutiramo, energetika Europske unije do 2050. godine pa i nešto kasnije.
Čak i kad bismo rekli, ajmo sad okrenuti dugoročnu strategiju i ponovo graditi veći broj nuklearnih reaktora, nijedan novi ne bi mogao biti sagrađen prije 2030. A solarnih i vjetroelektrana, te drugih, možemo sagraditi puno više.
Godine 2000. u zemljama E-27 bilo je istalirano ukupno 175 MW solarnih elektrana. Godine 2019. bilo je 120.000 MW.
Vjetroelektrana je 2000. godine bilo 12.300 MW, a danas 167.000 MW.
Danas je električna energija iz njih jeftina.
To je put kojim smo krenuli, koji pokazuje svoje prednosti i kojim treba nastaviti.
|
- 22:38 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
08.04.2020., srijeda
Kemijska industrija može postati ugljično neutralna do 2050.
Kemijska industrija jedan je od izvora emisija ugljičnoga dioksida. Smanjivanje emisija značajan je doprinos ograničavanju globalnog zabrijavanja i klimatskih promjena.
Trojica znanstvenika s ETH Zürich (Švicarski savezno tehnološko sveučilište) objavili su analizu u časopisu Industrial & Engineering Chemistry Research, u okviru napora Švicarske da do 2050. ostvari cilj ukupne ugljične neutralnosti. (Prikaz na sajtu Science Daily: How the chemical industry can meet the climate goals.
Kemijska industrija može postati ugljično neutralna, iako postoje razni problemi sa sva tri moguća pristupa.
Za proizvodnju polimera, plastika, sintetičkih tekstilnih vlakana i lijekova potreban je ugljik. Velika većina ugljika dolazi iz nafte i prirodnoga plina. Tjekom proizvodnje i korištenja proizvoda ispušta se ugljični dioksid.
Tri su moguća pristupa da se to promijeni.
1. Nastaviti koristiti fosilna goriva kao sirovinu, ali uz hvatanje i skladištenjem CO2 (Carbon capture and storage, CCS). Na taj način ne moraju se mijenjati postojeće tehnologije. Problem su međutim pogodna podzemna skladišta; danas još u svijetu nisu nađena posve zadovoljavajuća.
2. Korištenje CO2 izdvojenog iz zraka ili iz otpadnih plinova drugih industrija (Carbon capture and utilisation, CCU). Za to bi trebalo znatno primijeniti postojeća postrojenja i industrijsku infrastrukturu. Također, potrebne su vrlo velike količine električne energije.
3. Korištenje biomase (drvo, šećerne i uljane biljke) kao sirovine. Za to treba manje elektrike, ali potrebne su vrlo velike količine zemljišta.
Ipak, po analizi, cilj ugljične neutralnosti kemijske industrije jest dostižan. Sva tri procesa zahtijevaju dodatnu potrošnju električne energije, koja se u budućnosti može dobivati iz ugljično neutralnih elektrana.
Pritom treba imati na pameti i to, da su nafta i plin iscrpivi resurs. Gledajući racionalno, kao sirovina za kemijsku indsutriju puno su korisniji nego kad ih se spaljuju u motorima s unutrašnjim sagorijevanjem. Prelazak prometa na električnu energiju štedi taj vrijedan resurs.
Članak na tu temu na sajtu World Economic Forum:
How to build a more climate-friendly chemical industry
»Teoretski, ugljično neutralna kemijska proizvodnja je moguća s postojećim tehnologijama. Ali primjena u europskoj kemijskoj industriji zahtijevala bi više električne energije iz obnovljivih izvora nego što će biti raspoloživo u Europi čak i u najoptimističkijem scenariju. Bez obzira na to, nema razloga za odustajanje. Naprotiv, to nas treba potaknuti da ponudimo revolucionarne nove ideje.«
Još jedan članak na sajtu AG Chemi Group: The Cost of Carbon Neutrality for the German Chemical Industry.
Riječ je o studiji koju je je nedavno objavio njemački Savez kemijske indsutrije ((the Verband Der Chemischen Industrie, VCI). Zaključak je da njemačka kemijska industrija »može postići ugljičnu neutralnost do 2050, ali uz velike troškove, kako financijski, tako i energetski (…) postizanje neto nulte sume ugljičnog dioskida do sredine stoljeća koštalo bi 45 milijarde eura.«
Osim toga bio bi potreban razvoj nekih još nepostojećih tehnologija. Procjenjuju da bi se one mogle razviti iza 2030. g..
Najveći je izazov veliki rast potrošnje električne energije: čak 11 puta, na 628 teravatsati (milijardi kilovatsati) godišnje. To je jednako ukupnoj današnjoj godišnjoj potrošnji električne energije u Njemačkoj.
Dobra vijest je pak da su emisije CO2 iz kemijske industrije u Njemačkoj u razdoblju 1990.-2017. smanjene za 48%. Dalje redukcije moguće su uz manje investicije.
|
- 15:49 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
22.01.2020., srijeda
Muzika neka davno prošla: osnivanje Zelene akcije 1990.
Prolazi vrijeme, donosi mjene. U priče i sjene polako nas pretvara.*
Krajem 1989. pokrenuo sam inicijativu za osnivanje udruge Zelena akcija. Povodom desetogodišnjice, pozvali su me da zapišem sjećanja o tome za prigodnu brošuru. Napisao sam tekst Osnivanje Zelene akcije i djelovanje do sredine 1991., od kojeg je bio objavljen mali dio.
Povodom dvadesete godišnjice, snimljen je film 20 Years of Zelena akcija / Friends of the Earth Croatia (1/2), za koji me nisu pozvali da sudjelujem u snimanju niti me spominju, ali su me bar pozvali na svečanost.
Sad se obilježava trideseta godišnjica, konferencijom 30 godina aktivizma, otpora i promjena. U Zelenoj akciji danas više nema gotovo nikoga tko me se sjeća ili mu/joj je bar poznato moje ime.
Ne kažem da su samo drugi za to krivi. Imao sam mnogo mana i greški, a od 2012. povukao sam se od svakog aktivizma.
Većina ljudi ne vole da ih dave s prošlošću. Po svoj prilici većina današnjih mladih aktivista mene više ne bi razumjeli, kao što i ja kao teenager i mlađi punoljetnik 1970-ih nisam razumijevao stare partizane kad su nam pričali o svojoj borbi koja se dogodila davno, davno - prije 30-ak godina.
Iz mog teksta iz 2000.:
»Tako je već u srijedu, 22. studenog [1989.] održan prvi sastanak Inicijativnog odbora. Sastanak je održan pod čudnim i romantičnim uvjetima. Bio je naime sazvan u prostorijama Sveučilišne konferencije SSO [Saveza socijalističke omladine] na Trgu žrtava fašizma, za koji se nadam da će mu vratiti tadašnje ime (trenutno Trg hrvatskih velikana). Kada sam se pojavio malo prije dogovoreno termina rečeno mi je da se njihova politika promijenila i da nam više neće odobravati korištenje njihovih prostorija. Ljudi su se međutim okupili i sastanak je održan u obližnjoj gostionici "Plava laguna" u ulici Božidara Adžije, danas ulica kneza Mislava.«
Na slici: s nekog okupljanja u Zelenoj akciji, 1997..
Moj rad, objavljen 2014. u časopisu "Ekonomska i ekohistorija": Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih (s pogledom iz 2013.)
»Zelena akcija Zagreb (ZAZ) i Savez zelenih Hrvatske (SZH) bit će među prvim autonomnim ("alternativnim", kako se tada govorilo) organizacijama registriranim u veljači 1990., prema zakonskim promjenama koje su omogućile slobodu udruživanja, zajedno s Hrvatskom demokratskom zajednicom, Hrvatskim liberalno-demokratskim savezom idr.. Dok je Savez ostao slabo aktivan (vidi odjeljak 2.4.), od 1992. naglo raste aktivnost i utjecaj ZAZ. Okupivši aktivnu jezgru stručnih i iskusnih ljudi, te stičući "u hodu" nova znanja i vještine, počevši ostvarivati za ono doba visoke prihode, ZAZ je postala ključna institucija u preživljavanju i oživljavanju ekološkoga pokreta. (…) Do toga nije došlo lako. ZAZ je prošla kroz nekoliko kriza, koje su mogle dovesti i do raspada.« (str. 49)
Okolnosti su godinama bile gerilske.
»U poslovnoj zgradi u Radničkoj cesti 22, u prvo vrijeme tajnik ZAZ koristio je samo jedan stol, dvije police i telefon (pozivi van kuće nisu išli izravno, nego preko centrale), a zatim je za besplatnu upotrebu dobivena jedna mala prostorija. (…)
Važno je bilo i to što su članovi ZAZ već od 1992. počeli redovno koristiti elektronsku poštu i računalne mreže, koje se tada grade u svijetu, povezivanjem lokalnih BBS-ova. Tadašnja europska mreža GreenNet bitno je unaprijedila međunarodne kontakte, započete od osnivanja, ali i kontakte unutar Hrvatske s drugim akterima tzv. "civilne scene" (mreža ZaMir).« (str. 50)
Kako da to shvate današnji klinci, odrasli uz Internet i smartphone?
Na slici: S prosvjeda protiv projekta Družba Adria, 2004.. U tih sedam godina sam naglo posijedio.
Događali su se politički sukobi i raskoli unutar ekološkog pokreta, o čemu detaljnije pišem u spomenutom radu. Kad je došlo do promjene političkog režima u svibnju 1990., brzo se pojavio »oprez i prevladavajući konzervativizam većine u SZH, [Savezu zelenih Hrvatske] koji su u promijenjenim političkim okolnostima bili nepovjerljivi prema ZAZ, zbog povezanosti s "alternativnim" svjetonazorom, koji je ponovo bio pod sumnjom kao i u prethodnom sustavu, sada sa stajališta dominantne nacionalističke, "državotvorne" ideologije.« (str. 52)
O ranijoj povijesti, moj rad objavljen 1992.: Ekološki pokret u Jugoslaviji: Građa za proučavanje razdoblja 1971-1991
Samo mali dio prošlosti postaje povijest. Ostalo tone u zaborav. Prije desetak godina često sam polemizirao s osobama koje su bile uvjerene da je globalno zagrijavanje izmislio Al Gore. A sada se javljaju oni kojima se čini da je to izmislila Greta Thumberg. Pa me zovu njenim sljedbenikom, iako bih joj mogao biti djed.
Bio sam aktivist, pa sam bio priča, pa sam postao sjena.
* (Nisam siguran odakle je ovaj citat, koji mi je ostao u sjećanju valjda od djetinjstva. Možda nešto od Branka Ćopića ili od Vesne Parun, njene serije za djecu "Mačak Džingiskan i Miki Trasi".)
|
- 10:49 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
13.01.2020., ponedjeljak
Vrlo brz rast elektrana na obnovljive izvore u Indiji: 150 GW instalirano i u razvoju
Govoreći o akcijama za smanjivanje globalnog zagrijavanja, nerijetko se srećem s tezom da je besmislica tražiti od zemalja Europske unije da smanjuju emisije stakleničkih plinova kad se navodno Indijci i Kinezi smiju i sprdaju kako smo glupi, pa im ne pada napamet nešto raditi na razvoju obnovljivih idr..
Također ljudi često ne razumiju pojam "tender" (ili slično "aukcija"). To je tržišni mehanizam i koliko god se neki ljutili, tenderi za obnovljive se raspisuju zato, jer su ti izvori jeftini, pa subvencije nisu potrebne.
Instalirani kapaciteti elektrana na obnovljive izvore u Indiji, ne računajući velike hidroelektrane (vjetar, sunce, vjetar-sunce hibridi, biomasa i male HE), u prosincu 2019. dosegli su 84,4 GW (GW = gigawat, tisuću megavata). Uz to je u gradnji 36,7 GW, a u tijeku su tenderi za 29,6 GW, od toga 25,8 za solarne i 2,2 za vjetar.
Ukupno instalirano i u razvoju preko 150 GW, od toga 83 GW sunce, 49 vjetar, 10 biomasa.
Indijska vlada je prije nekoliko godina, kao Intended nationally determined contribution (INDC) prema odlukama Konferencije UN o klimi u Varšavi 2013. te Pariškog dogovora, postavila cilj 175 GW kapaciteta obnovljivih (ponavljam, bez velikih HE) do 2022..
Potrošnja električne energije po stanovniku u Indiji još je daleko manja od one u Kini i zemljama OECD-a, tako da joj nije nametnut cilj da potrošnju energije i emisiju ugljičnog dioskida smanjuje u apsolutnom iznosu. Ali je prihvatila cilj da smanji odnos emisija CO2 prema BDP-u za 33-35% u odnosu na 2005. (tj. emisije trebaju drasti znatno sporije od BDP-a).
India's renewable power capacity exceeds 84 GW (Enerdata.net, 13.1.2020.)
Gotovo sav ovaj razvoj dogodio se u posljednjih 5-6 godina, otkad je predsjednik vlade Narendra Modi. U fiskalnim godinama 2014.-2018. uloženo je ukupno 42 milijardi USD. Instalirani solarni kapaciteti porasli su osmerostruko.
Solar power in India (članak na Wikipediji, dobro ažuriran)
Indian Renewable Energy Industry Report (listopad 2019.)
Indija svaka dva dana instalira novih kapaciteta solarnih (fotonaponskih) elektrana koliko je ukupno dosad instalirano u Hrvatskoj (svaki sat instalira se 1 MW).
U gradnji je najveći solarni park na svijetu Pavagada solar park (ili Shakti Sthala), s projektiranim kapacitetom 2000 MW, investirano 2,55 milijardi USD, u pustinjskom predjelu.
Federalna vlada je u lipnju 2018. postavila još ambiciozniji cilj od 225 GW obnovljivih do 2022., uz investicije od 80 milijardi USD 2018.-2022..
Očekuje se da će do 2040. 49% ukupne potrošnje električne energije biti okriveno iz obnovljivih izvora, uz korištenje učinkovitijih baterija za pohranu električne energije i dalji pad cijena solarne energije za 66% u odnosu na današnje. Korištenje obnovljivih umjesto ugljena donijet će uštedu od 8,43 milijarde USD godišnje.
U studenome 2019., ministar energetike je na sastanku ministara energetike zemalja BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) najavio da će cilj za 2030. od 40% obnovljivih u instaliranim kapacitetima obnovljivih 2030. g. biti premašen, te će iznositi 55%, te da će i cilj od 200 GW instaliranih za 2022. biti premašen.
U tom procesu, energetska situacija Indije se bitno promijenila. Od deficita energije sad ima višak i izvozi u susjedne zemlje.
Renewables to account for 55% of energy mix by 2030: Minister
Da budemo korektni, postoje i sumnje hoće li se ambiciozne najave ostvariti. Why India may not achieve its 2022 clean energy target (članak u "Times of India", 3. studenoga 2019.)
|
- 13:03 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
10.01.2020., petak
Nuklearna energija spašava klimu? Zasad ne - vidjet ćemo oko 2030.
Kako stoje stvari s nuklearnom energijom u odnosu na klimatske promjene, odnosno emisije ugljičnoga dioksida? Svjetski mediji svakodnevno objavljuju nešto na tu temu. Jedan podulji tekst ovih dana u Der Spiegel: Can Nuclear Power Offer a Way Out of the Climate Crisis? (citiram englesko izdanje).
Na slici: jedno od idejnih rješenja malog, modularnog nuklearnog reaktora (SMR) četvrte generacije, snage 25 MWe (70 MWt). Izvor: Gen4 Power Module (Hyperion Power Generator): A New Paradigm for Power Generation
Climate activist Greta Thunberg herself even broke the nuclear taboo recently. "According to the IPCC (the Intergovernmental Panel on Climate Change), it can be a small part of a very big new carbon free energy solution," she posted on Facebook in March. After protests by her supporters, the 16-year-old Swede corrected herself and added that she is personally against nuclear power.
Thunberg's post and the response to it are emblematic of the dilemma facing nuclear energy. The IPCC, the International Energy Agency, the Sustainable Development Solutions Network of the United Nations, experts from the Massachusetts Institute of Technology (MIT) and even the critical Union of Concerned Scientists in the U.S. all consider nuclear power to be an important means for limiting global warming to 1.5degrees Celsius.
But public mistrust of the technology remains high, at least in Germany, where the government moved to phase out atomic energy following the 2011 nuclear catastrophe in Fukushima, Japan. Critics argue that nuclear reactors are too expensive and too complex, too inflexible for modern power grids and, above all, far too dangerous
Evo što je točno Greta rekla, u jednom duljem, vrlo zanimljivom tekstu objavljenom na facebooku:
Personally I am against nuclear power, but according to the IPCC [the United Nations Inter-governmental Panel on Climate Change], it can be a small part of a very big new carbon free energy solution, especially in countries and areas that lack the possibility of a full scale renewable energy supply - even though it's extremely dangerous, expensive and time consuming. But let’s leave that debate until we start looking at the full picture.
Spiegel naravno ističe Njemačku, ali odluke o istupu iz nuklearne energije donijeli su i Belgija, Švicarska, faktički i Švedska i Španjolska, van Europe Tajvan, drastično je njihov broj reducirao Japan, a znatno će smanjiti broj reaktora čak i Francuska. U Sjedinjenim Američkim državama, iako nema snažnog antinuklearno pokreta i postoje federalni poticaji za nuklearne isto kao i za obnovljive, broj operativnih reaktora od početka ovog desetljeća smanjen sa 104 na 96 (podaci World Nuclear Association.
Reaktori ove (treće) generacije još se grade u Kini, Indiji, u Rusiji i drugim zemljama koje novima zamjenjuju stare reaktore, a također se, neobično, grade ili planira gradnja u nekim od najsiromašnijih zemalja svijeta, kao Bangladeš, Kongo, Kambodža.
U visokorazvijenim zemljama Europe (zemlje EU1995, to su članice EU iz 1995, + EFTA - Švicarska, Island i Norveška) u gradnji su samo tri reaktora: u Finskoj, Francuskoj i UK. Za sva tri je prekoračenje roka završetka skoro za desetljeće i troškova trostruko, pa se u Finskoj vodi sudski spor (za širu informaciju: Construction Arbitrations in the Nuclear Sector). Puno više ih je već isključeno ili će biti isključeno slijedećih godina.
Ono što ovdje treba imati u vidu je razlika između današnjih reaktora (3. generacija) i next-generation nuclear reactors that are small, reputedly safe and suitable to modern power grids (…) At least 40 companies and research institutes are currently working on small, modular reactors or visionary nuclear power plants that they say will be what conventional power plants never could be: clean, economical and safe.
Reaktori u fazi istraživanja i razvoja, o kojima govore Gates i ostali, su "četvrta generacija". Ima više tipova takvih reaktora koji se razvijaju. Google za "fourth generation nuclear reactors" daje članak na Wikipediji i puno drugih tekstova. Članak na sajtu World Nuclear Association nudi možda najbolju sredinu između stručnosti i pouzdanosti s jedne strane, te razumljivosti za laike (iako se određeno pred-znanje ipak pretpostavlja) s druge strane. Riječ je o više tipova reaktora koji su u razvoju (jedan tip koristi torij, o kojem se često priča).
Još nijedan od tih projekata nije doveden do faze demonstracijskog postrojenja (bar koliko znam; vidi dolje video). To će se dogoditi možda tijekom druge polovice slijedećeg desetljeća. U slijedećih deset godina dakle Greta je sigurno u pravu, a za dalje nismo sigurni. Tko doživi, vidjet će.
Trenutno nuklearna energija nije opcija za spasavanje globalne klime (u Hrvatskoj se svakako ne može graditi nuklarna elektrana, tako da tu nemamo što pričati). Sada se intenzivno razvijaju obnovljivi, razvijaju baterije, dograđuju električne mreže prijenosa i distribucije i razvijaju metode upravljanja mrežom.
Tako dolazi do bitne promjene u dizajnu mreže, čemu će se nove elektrane trebati prilagoditi (Nova elektroenergetika: od nanomreže do supermreže). Ono što se isticalo kao prednost nuklearnih reaktora (2. i 3. generacije), da su veliki i pouzdani izvori, postaje mana (pouzdanost im je naime vezana s nefleksibilnošću).
Meni će biti drago ako za 10 godina budemo imali nešto sigurno, pouzdano, fleksibilno i ekonomično. Prirodno sam sumnjičav, s obzirom na dosadašnja iskustva s nuklearnom energijom.
A onda, nakon 2030, tko zna, možda se pojave i prototipovi fuzijskog reaktora. Tu sam isto skeptičan, jer za fuzijske elektrane se posljednjih posla stoljeća priča "evo samo što nisu" (Why Nuclear Fusion Is Always 30 Years Away).
Današnji reaktori padaju na sigurnosti, problemu nuklearnog otpada i ekonomičnosti. Iz teksta u Spiegelu: »Currently, a kilowatt hour of nuclear power costs more than 10 cents to produce in Germany, whereas electricity from onshore wind turbines and gas- or coal-fired plants costs only four to eight cents.«
Video "World's first Generation IV nuclear power plant" (u Kini):
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=JRCIwSV7NMk&w=560&h=315]
Ono što me zbunjuje: nalazim na netu niz tekstova, od 2011., o gradnji tog tog demonstracijsko projekta u Rongchengu u kojima se najavljuje početak rada 2017. ili 2018., ali ne nalazim sigurnu potvrdu da radi. Na sajtu najkopetentnije organizacije, Wordl Nuclear Association, u članku o nuklearnoj energiji o Kini, iako je updatiran u prosincu 2019, stoji: »In April 2017 the graphite moderator elements were loaded. Commercial operation was expected in 2018.«.
|
- 23:59 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
26.12.2019., četvrtak
Zašto ljudi (ne) glasaju? Kumovi, pajtaši, kmetovi
Jedna prijateljica moje prijateljice na facebooku pitala je:
— Zasto ljudi u vecini odustaju od glasanja na izborima? Nepovjerenje u ovu vrst demokracije? Nevjera u mogucnost blagostanja? Razocarnost (ne)djelovanjem politickih elita?
Odgovorio sam sažimajući tezu koju zastupam posljednjih godina (na osnovu sociološke literature, ponajviše Josipa Županova i istraživanja " social backwardness", "amoralnog familizma" i "sociokulturnog kapitala"; to čini "strukture dugog trajanja", gledao sa to historijski od ukidanja feudalizma 1848. kad se promoviraju "uhljebi"). Ovdje sam odgovor samo malo uredio i dopunio.
— Svakako svi ti čimbenici imaju neki udio, ali je također i važno i to, da ne vide svoj osobni interes u tome. Kod nas je bitno za politiku ono što ja označavam kraticom KPKM = Kronističko-patronatsko-klijentelistička mreža. Ili, neformalnije a opet točno: kumovi – pajtaši – kmetovi. Zbog toga ljudi izlaze na glasanje kad vide svoji interes unutar KPKM, a nije ih briga kad ga ne vide.
Ljudi se ne pouzdaju niti u "institucije sistema" (nego u osobe, nekog svog "kuma Luku") niti u kolektivnu, socijalnu akciju za poboljšanje stanja neke grupe s kojom imaju jednak interes (društvena "horizontalna solidarnost"). Svaki saborski zastupnik povezan je s nizom svojih "cronies", to je mreža elite, par tisuća ljudi u Hrvatskoj, a svi ovi nastupaju kao patroni koji imaju svoje "klijente", a ovi opet mogu imati svoje klijente na nižem nivou ("vertikalna solidarnost", odnos patrona i klijenta koji je uzajaman, ali nije simetričan; i kmetovi su ovisili o dobrim gospodarima; odnos patrona i klijenta bio je jedna od ključnih institucija rimskog društva, te do danas ima manje ili više utjecaja).
Ta je mreža jača od formalnih stranačkih struktura, mreža osobnih odnosa jača od institucija. Ona je 1970-ih i 80-ih osiguravala stabilnost sustava, kako je analizirao Josip Županov (i još bi, da je Jugoslavija bila jednonacionalna država), potresla se početkom 1990-ih ali se regenerirala i ta bitna društvena struktura (ili možda nad-struktura) je u bitnom ostala ista kao u socijalizmu.
Tada smo imali jednu partiju, ali je bilo mnogo klika i interesnih grupa unutar nje (ne mislim na frakcije u političkom smislu, to je na površini, malo bitno), to je označeno kao "pluralizam samoupravnih interesa" (iluzija sustava je bila da se taj pluralizam može riješiti konsezualno kroz "samoupravno dogovaranje i sporazumijevanje"), a danas imamo više partija, ali premreženost kroz KPK veze ide preko granica stranaka.
To vrijedi za Sabor i za lokalne organe vlasti, dok je Europski parlament tamo negdje daleko, van sistema, nešto kao biranje veleposlanika u drugim državama. Nije ljude baš briga kako oni obavljaju svoj posao i kako predstavljaju našu domovinu i zastupaju njene interese. Uglavnom ih vide kao klasične "uhljebe", ali gunđanje zbog (pre)visokih plaća je uglavnom više stvar zavisti, nego bunta.
|
- 18:32 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
22.12.2019., nedjelja
Prvo razmišljanje o drugom krugu izbora za predsjednika RH
Dio onih koji su glasali za Škoru IMHO nisu stvarno desnica, nego traže "alternativu", anti-establišment glasači, protestni glasovi
U drugom krugu, po svoj prilici velik dio od njih će odustati od glasanja. Ali dio bi mogao otići i Milanoviću. Svakako ne možemo te glasove automatski pripisati KGK.
Međutim, ne treba zaboraviti ni faktor koji se pokazao prije pet godina: veća polarizacija u drugom krugu je potakla znatno veći broj glasača da izađe na izbore nego u prvom krugu.
Tada je izlaznost u prvom krugu, 28.12.2014., bila samo 47,12%, a u drugom krugu čak 59,05%!
Sveukupno, KGK je favoritkinja, ali Milanović nije bez šansi. Osobito kad bi uspio kontrolirati svoj antipatični "karakter" (sumnjam da može).
U drugom krugu 2015. izašlo je 400.000 birača više nego u prvom krugu (2,2 milijuna vs 1,8 milijuna). A dio onih koji su glasali u 1. krugu za kandidate koji su ispali vjerojatno su u 2. krugu odustali. Razumno je pretpostaviti da bi slično moglo biti i sad. Dakle, tih pola milijuna birača koji nisu sudjelovali u 1. krugu zapravo su ključni za ishod 2. kruga.
Prvi krug je prošlost. Drugi krug, novi izbori, nova kampanja, znatno različita. Ta je kampanja već počela.
|
- 22:49 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
12.12.2019., četvrtak
Parlamentarni izbori u Ujedinjom kraljevstvu: pobjeda eurofoba neće biti kraj turbulencija
Danas su parlamentarni izbori u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske. Objavljeno je mnogo istraživanja javnog mnijenja.
U četiri tjedna od predaje kandidatura, po anketama je stanje javnog mnijenja uglavnom konstantno, nema nekog trenda rasta ili pada. Konzervativci u sigurnom vodstvu s oko 43%, što je oko 10% ispred laburista. Liberali 11%. SNP sigurno osvaja Škotsku. Brexit Party nestaje sa scene.
Prema projekcijama, konzervtivci osvajaju apsolutnu većinu mandata, oko 340 od 650, a laburisti oko 230.
To bi bio veliki trijumf za Johnsona nakon što je May doživjela fijasko. Težak poraz za Corbyna koji je odlično napredovao 2017.. Fijasko za Nigela Faragea. Potpuni neuspjeh za "Change UK". Zeleni će po predviđanjima održati svoj jedan mandat, održavajući status parlamentarne stranke.
Treba upak imati na pameti da u britanskom izbornom sustavu, s jednomandatnim izbornim jedinicama, mali pomak u ukupnom broju glasova u zemlji može značiti gubitak znatnog broja mandata. Ako konzervativci ne osvoje 43% nego 2-3% manje, to bi moglo biti dovoljno da padnu ispod apsolutne većine mandata, pa da se ponovi situacija iz 2017..
Na izborima za Europski parlament u svibnju, osvojeni postoci su bili kao da se ne radi o istoj zemlji i istim strankama:
1. Brexit Party 30,5%
2. Liberal Democrats 19,6%
3. Labour 13,6%
4. Green 11,8%
5. Conservative 8,8%
Ipak, ako usporedimo rezultate tih izbora i ovih anketa, nije sulud ovaj zaokret birača. Oni koji su glasali za BP sada se masovno vraćaju konzervativcima. Oni su smatrali da je konzervativna stranka previše mlaka u pregovorima oko izlaska iz EU i dali glas stranci koja tome pristupa radikalno. Izborom Johnsona, stranka Brexit, koja je fokusirana samo na tu jednu temu, gubi smisao.
Znatan broj glasova koji su išli liberalnim demokratima i zelenima vratili su se laburistima.
Ta dva trenda objašnjavaju najveći dio razlike između rezultata izbora za EP i ovih anketa. Nakon što je tradicionalni stranački sustav bio žestoko potresen, stvari se vraćaju u stoljetnu britansku normalu, bar što se tiče odnosa među strankama.
Britanska javnost i dalje je polarizirana oko odnosa prema Europi (ili prema "kontinentu"). Od referenduma 2016. odnos dva tabora, pro-europskog i protiv-europskog (pri čemu oba imaju radikalno i umjereno krilo) stalno ostaje konstantan i izjednačen, nekoliko posto ovamo ili onamo.
Izborni sustav i koncentracija glasova na jednu stranku omogućit će, ako nam birači ne prirede veliko iznenađenje, punu pobjedu protu-europskoj polovici. U proporcionalnom sustavu, uz postotke koje daju ankete, možda bi se stvorila koalicija laburista, liberalnih demokrata, zelenih i SNP (svi umjereno ili radikalno pro-eu), koja bi mogla imati apsolutnu većinu mandata. Ali naravno, da je izborni sustav drugačiji, cijali politički život bi bio drugačiji.
Polarizacija u britanskom društvu će međutim svakako ostati i poprimati nove oblike i nakon što izađu iz EU.
General election 2019: A really simple guide
General election 2019: Voters head to polls across the UK
|
- 15:13 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|