Zoran Oštrić

24.11.2019., nedjelja

Bitno povećanje plaća učiteljima je prvi korak za bolje obrazovanje

Davno sam predlagao da dio programa mikro političke stranke u kojoj sam djelovao bude da se učiteljima povećaju plaće za 50%. Odmah i bez dodatnih uvjeta.

Time bi se neminovno utjecalo na to da se poveća poštovanje prema učiteljima u društvu i njihovo poštovanje prema samima sebi.

Učitelji koji više cijene sebe, bez obira kakve mane i nedostatke inače imali, većinom će se više truditi. Neki će naravno naprosto skupljati pare i nastaviti kao i prije, ali većina sigurno neće biti tako inertna. Oni najbolji povući se za sobom i druge.

Oni će lakše moći nametnuti suvisle kriterije i odbijati galamu i prijetnje roditelja da njihov anđeo obavezno mora dobiti peticu.

Stvorila bi se atmosfera da je biti učitelj vrijedna karijera, za koju se vrijedi boriti. Ljudi natprosječnih sposobnosti, kojima prije ne bi palo napamet biti učitelj, počet će birati tu karijeru. Neminovno će se kvaliteta učitelja s vremenom poboljšavati. Kako će se povećati konkurencija, moći će se povećavati i kriteriji.

Mislim da je sličan slučaj bio sa sucima u Sloveniji ubrzo nakon osamostaljeljan. Znatno su im povećali plaće i rezutat je bio da su se izvrsni ljudi, koji inače ne bi poželjeli biti suci, počeli javljati na natječaje i postajati suci jer su imali odlične reference, te je kvaliteta sudstva porasla. (U Hrvatskoj se išlo suprotno: izvršena je politička čistka među sucima te se njihova kvaliteta možda i pogoršala u odnosu na 1980-e).

- 12:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.09.2019., utorak

Osovina Berlin-Peking u mijenjajućem multipolarnom svijetu

Globalni politički i ekonomski odnosi, suradnja i sukobi, ovise o nizu kratkoročnih slučajnih događaja, ali u okviru dugoročnih trendova, koji uključuju i postepene ili nagle promjene sustava odnosa. Povod ovom članku je posjet njemačke kancelarke Angele Merkel Kini, koji će se dogoditi krajem ovog tjedna. To je njen već 12. posjet Kini od 2005. g.. svaki put dolazi i gomila drugih vladinih dužnosnika i poslovnih ljudi i sklapa se niz ugovora. Njemačka i Kina razvile su intenzivnu ekonomsku suradnju u posljednjih 20-ak godina.

Utakmica Njemačka Kina na svjetskom nogometnom prvenstvu za žene 2019.

Na slici: da bih izbjegao dosadne slike političara i zastava, donosim jednu sliku s utakmice između Kine i Njemačke na Svjetskom nogometnom prvenstvu za šene 2019.. Njemačka je pobijedila 1-0. Njemačka je ispala u četvrtfinalu, a svjetske prvakinje postale su Amerikanke.

Po čemu su slične? Ono što najlakše pada u oči: Kina i Njemačka su prve dvije zemlje svijeta po neto izvozu (List of countries by net exports). Kina ima neto izvoz od +495 milijardi USD 2016. godine, Njemačka +300 milijardi. Znatno zaostaje Južna Koreja ja 3. mjestu s +120, a na četvtom je mala Irska s +114 milijardi. Na drugom kraju skale, SAD su daleko najveći neto uvoznik s -752 milijardi. (Hrvatska je 22. u svijetu po neto uvozu 2016, tj. obrnuto gledano, 173. po neto izvozu.)

Postoje, po mom sudu, također značajne sličnosti u ekonomskom sustavu i osnovnoj koncepciji (filozofiji): Njemačka nikad nije prihvatila anglosaksonsku koncepciju "laises faire" ekonomije, nego je uloga države bila znatna: merkantilizam, kamaralizam, ordoliberalizam, pa do današnje koncepcije eko-socijalne tržišne privrede (predmetak "ekološko" potječe iz godine pada Berlinskog zida, 1989.).

Ima sličnosti s načelima koje Kina u posljednih 40 godina zastupa na svojem "razvojnom putu" (ekološku komponentu su dugo prezirali, a počeli su je priznavati od sredine 2000-ih - važnu ulogu imale su Olimpijske igre u Pekingu 2008.). U linkanom prikazu o eko-socijalnoj tržišnoj privredi, na njemačkom, hvale načela konfucijanizma - koji ima neke sličnosti s "protestantskom etikom" kako ju je analizira Max Weber - a kude aktualni kineski »ekstremno problematični amalgam komunističke diktature s državnim kapitalizmom«.

Kineski sustav se i danas može smatrati prevladavajuće "zapovjednom ekonomijom" (Command economy): iako djeluje tržišni mehanizam, država ima ključnu ulogu; a mogli bismo reći i da upravlja "zapovijedajući" a ne "usmjeravajući" (zato mislim da je bolji izraz "zapovjedna/komandna" ekonomija od "planska", jer planove rade sve razumne vlade). »Kineske ekonomske reforme su dugoročni plan za prelaz od zapovjedne ka mješovitoj ekonomiji. To znači da je sadašnje usporavanje ekonomsko rasta namjerno. To nije (pred)znak kolapsa. To je u skladu s dugoročnim planom koji je kineski predsjednik Si Đinping (Xi Jinping) objavio u studenome 2013..«

Iako su odnos državnog i tržišnog mehanizma donošenja ekonomskih odluka predmet žestokih rasprava i ideoloških sukoba, danas se ekonomije skoro svih industrijskih zemalja klasificiraju kao mješovite; iako je uloga vlada obično veća u zemljama Zapadne Europe nego u SAD, jedine dvije velike zapovjedne ekonomije su Kina i Sjeverna Koreja, a i Kina uvodi tržišne mehanizme. Iako većinom ljudi opisuju SAD kao ekonomiju otvorenog tržišta, ona ima jasna svojstva mješovite ekonomije (Overview of Economics: Getting Organized: Command, Market, and Mixed Economies). A mogli bismo dodati, da taj proces u Kini nije započeo Si Đinping, nego proces koji je u tijeku već više od 40 godina, koji je monopolna politička partija dosad uspješno vodila.

Merkeličina posjeta »naglašava europsko političko priznanje kineskog razvojnog puta i značaja kinesko-njemačkih odnosa«. (Merkel visit expected to deliver fruits, članak na kineskom sajtu globaltimes.ch, koji je pod državnim nadzorom, ali s razumno objektivnim novinarskim pristupom).

Bizaran preokret dogodio se nakon što je Donald Trump postao predsjednik SAD: Njemačka i Kina brane globaliziranu slobodnu trgovinu od američkog protekcionizma. »Ova posjeta dolazi u vrijeme kad je globalni ekonomski rast ugrožen američkim unilateralizmom i međunarodna financijska tržišta su potresena trgovinskim ratovima koje započinje SAD (…) Njemačka i Kina su na istoj strani u obrani globalizirane trgovine i multilateralizma.« Ovu promjenu odnosa artikulirao je kineski predsjednik već u svojem govoru na skupu u Davosu u siječnju 2017..

Uz sličnost i suradnju i zajedničke interese, tu su naravno i različiti interesi i nesimetričnost. Njemački tjednik i portal "Spiegel" je još prije devet godina objavio članak pod naslovom The Dangers of Germany's Dependence on China. To se prilično slaže s aktualnim Trumpovim optužbama na račun Kine: koriste svoju veliku ekonomsku važnost da bi iznudili povoljne uvjete o suradnji među kompanijama, pri čemu kineske kompanije stiču pristup visokim tehnologijama, kopiraju ih i onda postaju konkurenti na svjetskom tržištu, a Kina istovremeno ograničava pristup svom tržištu. Kina koristi svoju snagu da bi iskoristila tržišni mehanizam u svoju korist, blokirajući ga istovremeno tamo gdje joj odgovara.

I sada najednom SAD, potisnute u defanzivu, posežu za obrambenim mjerama. S istog portala, travanj 2017.: »Otkad je Donald Trump ušao u Bijelu kuću, tradicionalna savezništva na međunarodnoj pozornici se preslaguju i SAD, koje su desetljećima stajale s Njemačkom rame uz rame u borbi za slobodnu trgovinu i međunarodni poredak zasnovan na pravilima, otkačile su se od tog sidrišta. Ako se ikakav obrazac može razabrati od Trumpove administracije, to je iskorak ka protekcionizmu. U međuvremenu, Njemačka i Kina, koje su na oprečnim pozicijama u mnogim područjima, istražuju mogućnosti približavanja. (…) Znači li to da će globalna politika ubrzo biti pod utjecajem osovine Peking-Berlin? Eksperti kažu da to nije nezamislivo, ali upozoravaju protiv pretjeranih očekivanja.«

Trumpov "unilateralizam" zasniva se na ideji da se SAD, najjača svjetska sila, ne smiju više oslanjati na pregovore i dogovore u širim krugovima, gdje mogu biti nadglasani ili nadjačani, nego svesti bitke na niz 1-na-1 sukoba, gdje svaki put mogu pobijediti. A onda posljedica može biti da se ostale sile međusobno sukobljavaju, da bi ostale pošteđene u sukobu sa SAD, pa čak i velesile kao Njemačka i Kina. Problem je što se sukobi i bitke time prihvaćaju kao normalno stanje, a ne kompromisi i suradnja (Creating a Future: Nationalism, Patriotism and Global “Oneness”. A SAD moraju spriječavati da se njihovi protivnici ujedine.

Unutar Europske unije, koja se suočava s dubokim unutrašnjim podjelama (mnogo je toga nejasno i prigušeno dok se ne dovrši Brexit), osovina Francuska-Njemačka zasad je još čvrsta. Britanski The Guardian piše: »Macron i Merkel pokušavaju očuvati Europu, a ne njome dominirati«. Sama Angela Merkel kaže da Europa mora stajati jedinstvena prema Kini, Rusiji i SAD ; ali ipak i Njemačka gleda vlastite interese i van EU, u odnosima s Kinom, ali i s Rusijom (gradnja plinovoda Nord Stream 2)

Nakon 2SR svjet je bio bipolaran (SAD i SSSR), 1990-ih bio je unipolaran (SAD kao hegemon), a sad smo u preobrazbi ka multipolarnom svijetu, gdje nama fiksnih blokova, iako postoje razne "osovine" (Peking-Berlin, Berlin-Pariz, Peking-Moskva, Washington-London isl.) i razni savezi, uvijek pod prijetnjom nestabilnosti. Npr. dolazak pro-američkog (dapače, pro-trumpovskog) Jaira Bolsanara na vlast u Brazilu izaziva nedoumice o budućnosti skupine BRICS (Future of BRICS: BRAXIT or ‘Power Next’? (Od 11 najvećih svjetskih ekonomija, gledano po ukupnom BDP-u, sedam je u G7, a četiri u BRIC). Slijedeći, 11. sastanak pet zemalja BRICS održat će se u studenome u Brazilu, s temom "Ekonomski rast za inovativnu budućnost". Bolsonarovo predsjedanje izaziva skepticizam i sumnju (BRICS: The future ahead.

Zasad, transformacija svjetskog sustava je još u pripremnom stadiju. Kako će se stvari kretati, još ne znamo. Mnogo će ovisiti o tome hoće li Trump osvojiti drugi mandat.

Dulje će se vjerojatno održati obrazac po kojem Njemačka i Kina puno neto izvoze, a SAD puno neto uvozi; a to opet jako zavisi o činjenici da je dolar svjetska valuta, koja SAD-u donosi znatnu rentu svake godine.

Kina posjeduje tisuće milijardi američkih dolara u obveznicama, ali dužnik je (zasad?) u boljem položaju: pad vrijednosti dolara pogodio bi Kinu više nego SAD (Why the US Dollar Is the Global Currency). I dalje izgleda malo vjerojatno da se to promijeni u bliskoj budućnosti, ali nije nemoguće (upitno: Can the US Dollar Continue To Defend Its Role as the Lead Currency? ili upozoravajuće: The risks are rising that the dollar could lose its special global standing).

Sankcije prema drugim zemljama koje donosi vlada SAD, kao i protekcionističke mjere, slabe prednosti dolara kao svjetske valute (The risks are rising that the dollar could lose its special global standing. Također, kad bi se jednom dogodio znatan pad vrijednosti dolara, situacija bi se mogla vrlo brzo promijeniti.

Strukturalna promjena može se dogoditi naglo, neočekivano, kad se stvore uvjeti da jedan lepet krila leptira može izazvati oluju (globalni financijski sustav je sustav determinističkog kaosa odnosno nelinearne dinamike).

Gledajući dugoročno tijek povijesti, sustavi se stalno mijenjaju i do promjene će doći prije ili kasnije - kakve, ne možemo znati. Opadanje uloge dolara već se događa: Udio USD u pričuvama središnjih banaka u svijetu bio je najviši, 73%, godine 2001, a 2018. je pao na 62%.

Gore spomenuti kineski plan reformi uključuje i korake, koje provodi Kineska narodna banka, koji bi postepeno mogli otvoriti mogućnost da yuan zamijeni američki dolar kao svjetska rezervna valuta ( China's Economic Reform: Why China's Economy Must Reform or Collapse). Američke sankcije, koje je Trump pokrenuo protiv Kine, Rusije i Indije zbog raznih trgovinskih sukioba, mogu ohrabriti ove tri zemlje da, makar i bez Bolsonarovog Brazila, razvijaju alternativni ekonomski sustav u kojem američki dolar neće biti potreban.

- 23:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.08.2019., subota

Konzervativna većina u Parlamentu UK pala na samo jedan glas

Jedna sama po sebi nevažna vijest iz UK, zanimljiva u kontekstu nedavnog dolaska na vlast Borisa Johnsona.

Na izvanrednim izborima u izbornoj jedinici Breecon i Radnoshire u Wallesu, Konzervativna stranka izgubila je jedan mandat u Parlamentu UK. (Po površini najveća izborna jedinica u Engleskoj i Wallesu, s 53.000 birača, najveći grad ima 9.000 stanovnika.) Izbori su provedeni jer je konzervativni MP, izabran 2017., osuđen zbog prevare s novcem za troškove (osuđen na 50 sati rada za opće dobro i globu od Ł 1.500) te smijenjen na osnovu peticije 10.005 građana iz te izborne jedinice (19% birača); konzervativci su ipak istog čovjeka ponovo istakli kao svog kandidata.

Pejsaž u Wallesu

Pobijedila je kandidatkinja proeuropskih Liberalnih demokrata, koji su sklopili dogovor sa Zelenima i Plaid Cymrijem da oni ne istaknu svoje kandidate. Sve tri stranke su za ostanak u EU i za novi referendum. Takvi dogovori nisu uobičajeni na izborima u UK, pa su im dogovor zamjerili i konzervativci i laburisti.

Boris Johnson je posjetio Walles dva dana pred izbore te pozvao birače da ne glasaju za Brexit Party, jer samo konzervativci mogu provesti Brexit, niti za kandidatkinu liberalnih demokrata, koja će učiniti sve što može da zaustavi Brexit.

Većina na koju Johnson može računati u Parlamentu smanjila se na samo jedan glas: ukupno 320 (konzervativci 310 i sjevernoirska DUP 10), opozicija 319 (Labour 245, Škotska nacionalna stranka 35, nezavisnih 16, Liberalni demokrati 13, Change UK 5, Plaid Cymru 4, Zeleni 1).

To je značajna pobjeda za proeuropske stranke. Veliki poraz doživjeli su i laburisti. LD je osvojila 43,5% glasova (+14,3), drugi su konzervativci s 39,0 (-9,6%), 3. Brexit Party 10,5% (nova stranka) a tek četvrti Labour sa samo 5,3% (-12,5%). Gledajući broj postotak glasova, anti-brexit i pro-brexit tabori su ostali izjednačeni.

Zanimljivo, na petom mjestu s 1% glasova je The Official Monster Raving Loony Party; pomislio sam da je nova, ali zapravo postoji još od 1983.. Posljednji je UKIP, s 0,8%, ali oni su i 2017. bili na samo 1,4%.

Bili su objavljeni razultati samo jedne ankete, na skromnom uzorku od 500, provedene 10-18. srpnja. U toj anketi je 20% ispitanika reklo da će glasati za Brexit Party, a samo 28% za konzervativce. Postotak za LD se potpuno slaže s izbornim rezultatima, tako da je po svemu sudeći dio potencijalnih glasača BP odlučio vratiti se konzervativcima, da im glas ne propadne.

Na nacionalnom nivou, istraživanja javnoga mnijenja pokazuju mnogo oscilacija. U posljednjih tjedan dana, otkad je Boris Johnson postao predsjednik vlade, ukupno gledano (8 anketa, nijedna nije obuhvatila Sjevernu Irsku) porastao je broj glasova za konzervativce, s oko 25% na oko 30%, a pao za Brexit Party s oko 20% na oko 15%. Malo je smanjen i broj glasova za Labour koji su sada na oko 25%. Liberalni demokrati su na oko 20%, a zeleni na oko 5%.

Politička scena se strahovito promijenila u posljednje dvije godine, od izvanrednih općih izbora 2017, kad su konzervativci osvojili 42,3% a laburisti 40,0%.

Zanimljivo je da ankete u Wallesu bilježe znatan pad glasova za Labour, ali također i za konzervativce, dok je, nakon osnivanja, naglo skočila u popularnosti Brexit Party, s oko 20%; ranije je UKIP bio marginalan (2% na izborima 2017.). Raste i popularnost Liberalnih demokrata koji su sad na oko 15%, kao i Plaid Cymru.

Eventualni dogovor LD, zelenih i PC mogao bi možda dovesti i do pozitivne sinergije, da za savez glasaju oni koji inače ne bi za pojedine stranke, jer ne žele da im glasovi propadnu. To bi moglo utjecati na rezultate izbora, ali u izbornom sustavu u UK, jednomandatne jedinice i samo jedan krug, teško je reći kako bi to ukupno djelovalo.

Analitičar Stephen Bush u članku What should we expect from the Brecon and Radnorshire by-election? (napisan na dan izbora, prije nego što su bili poznati rezultati) procjenjuje situaciju u odnosu na specifičnosti izbornog sustava za parlamentarne izbore u UK: »Cijena Johnsonovog vodstva jest da će se povećati problemi za torijevce na teritorijima gdje su jaki liberalni demokrati, bilo povijesno ili, važnije, na lokalnim i europskim izborima, i tamo gdje je postotak pristaše ostanka u EU veći od nacionalnog prosjeka.« Bush smatra da se konzervativci nadaju da će gubitke u odnosu na LD i SNP nadoknaditi porastom glasova u izbornim jedinicama u kojima je tradicionalno žestok boj konzervativaca i laburista (Midlands, dijelovi Walesa i sjevera) i tamo gdje pretežu pristaše Brexita (gdje bi konzervativci trebali povratiti glasove koje im je na izborima za EP otela Brexit Party).

Kako sam spomenuo gore, takvi dogovori u pojedinim izbornim jedinicama su rijetki u UK; uobičajeni su u Francuskoj, koja također ima jednomandatne izborne okruge, ali su bitnom razlikom da se održava drugi krug ako u prvom nijedan kandidat/kandidatkinja nema apsolutnu većinu, pa se dogovori redovno sklapaju među srodnim strankama za drugi krug.

Kad bi se recimo dogovorili Labour i LD, uvjerljivo bi osvojili apsolutnu većinu mandata, ali to je praktički nemoguće.

Birači Ujedinjenog kraljevstva su snažno polarizirani oko pitanja Brexita. Sad je aktualna dilema prihvatiti postojeći sporazum ili inzistirati na promjenama uz rizik izlaska bez sporazuma. Slične razlike pokazuju se u anketama gdje se postavlja pitanje je li li referendumska odluka bila ispravna i ne bi li ipak UK trebala ostati u EU: Ukupno gledano, pro-EU stav u anketama ima malu prednost, ali samo u okvirima nekoliko posto ovamo ili onamo, kako je bilo i na referendumu 2016.. Mladi, koji 2016. još nisu imali pravo glasa, su po jednom istraživanju plebiscitarno, sa 76%, za ostanak u EU:

(Ovaj prikaz kompilirao sam na osnovu članaka na telegram.hr, na wikipediji, na sajtu BBC-a, na sajtu "The Guardiana" i .)

- 09:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.07.2019., ponedjeljak

Vrdoljakov "General": film iz 1947.

Jučer sam na fb-u objavio status: »Dakle, koliko kužim prve komentare, film "General" je ispunio očekivanja.« Komentar je nažalost sarkastičan.

scena iz filma 'General'

Film naravno nisam gledao, ali evo na što sam mislio kad sam rekao da je ispunio očekivanja:

Vrdoljakov je “General” - ukratko - ispunio samo jednu svrhu. Ta je svrha ideološka. Cilj ovog filma je bio taj da bude ideološki performativ, da ritualno oblikuje službenu verziju hrvatske novije povijesti kroz lik idealnog hagiografskog reprezentanta. A kao i svi filmovi kroz koje trbuhozbori ideologija, i “General” je suh, siv i dosadan. (…)

Vrdoljak je gestom autocenzure iz Gotovinina života prebrisao sve mesnato, intrigantno, uzbudljivo, prokrvljeno, sve što zvuči opasno, pustolovno i što svjedoči o živom čovjeku. Umjesto filma o avanturistu, napravio je pravovjerni filmski bjelanjak. (…)

U nekoj usporednoj kronologiji, Vrdoljakov “General” nije film iz 1973. ili 1976., nego film iz 1947. Njemu pandan nisu “Sutjeska” i “Vrhovi Zelengore”, nego staljinistički filmovi u kojima Staljin dodirom ruke popravlja traktor, a mudre pravorijeke izriču brkati komesari partije. To je točka na povijesnoj lenti na koju je s “Generalom” pristigao domaći film.

(Iz kritike Jurice Pavičića, objavljene na webu malo nakon što sam objavio ovaj status: GENERAL JE SUH, SIV I DOSADAN)

Došli smo do 1947; i to je određeni napredak u odnosu na "Četverored"…

Anton Vrdoljak je doživio tužnu regresiju nakon 1990.. Osobno mi je teško zamisliti da je to onaj isti čovjek koji je režirao "U gori raste zelen bor" i "Kad čuješ zvona", filmove koji su bitno utjecali na moj svjetonazor 1970-ih, kad sam bio u formativnom dobu (kao "teen" i "young adult", odnosno kako smo tada govorili, "omladinac"). (Da ne budemo nepravedni: za to da je film bijedan, zaslužan je i Nenad Ivanković, koji je napisao knjigu po kojoj je Vrdoljak napisao scenarij.) I to upravo zato jer su povijesne događaje prikazivali kao ljudsku avanturu, a ne kao hagiografiju i ideološku shemu (u čemu je naravno bitnu ulogu imao i partizanski general Ivan Šibl, koji je bio sposoban tako pisati u svojim autobiografskim zapisima). Takve je filmove bilo moguće snimiti u tadašnjoj Jugoslaviji s KPJ na vlasti, oko 25 godina nakon događaja koje opisuju; danas, u samostalnoj Hrvatskoj s HDZ-om na vlasti, to nije moguće - službena ideologija kao i desna opozicija nastoji da nikad ne izađemo iz, u najboljem slučaju, 1997..

(Međutim, pravde radi, treba reći da je početak 1970-ih bio vrhunac SFRJ, nakon toga slijedi politička i društvena regresija. Nevolja je, što ta regresija traje i danas, što se vidi u širokom rasponu činjenica, od toga da smo po BDP-u u 1980-oj, preko odliva "gastarbajtera", do ovog filma.)

Jurica Pavićić je izvrstan komentator. Prikaz u "Glasu Istre" (SNAŽAN AUTOR I TEMA Vrdoljakova epopeja o Anti Gotovini i Domovinskom ratu) je ublažen, kompromisan, kako u tekstu (Mladen Radić), tako i uredničkom opremom.

Ali zapravo se spominju iste mane - to je "spomenik", a ne film:

Rekli smo na početku da je "General" epski film, a osim po režiji i produkciji, to se vidi i po dijalozima koji kao da su pisani za neki junački ep iz renesansnog doba. Likovi više govore u slobodnim stihovima nego u prozi, kao da su na pozornici u nekom starom kazalištu i to zvuči krajnje umjetno. Ti dijalozi idu od uzvišenih i didaktičnih o Domovinskom ratu i važnosti domoljublja do krajnje banalnih koji kao da su pisani za neku sapunicu.

Film je rađen tako da Domovinski rat i sve one koji su branili Hrvatsku predstavi u najboljem svjetlu, iako si je Vrdoljak dao slobodu da ne prikaže sve u crnim i bijelim tonovima. Primjerice, ima ovdje rekonstruirana ona scena kada se Gotovina žesti na svoje vojnike i viče da "pljačkaju i siluju barbari", što se odnosi na ponašanje nekih vojnika Hrvatske vojske nakon Oluje. Sve drugo složeno je tako da "General" bude spomenik Domovinskom ratu.

Slično Hrvoje Marjanović na portalu Index (Pogledali smo film o Gotovini: Staromodan je, neizdrživo patetičan i unakažen) postavlja pitanje "Gdje je nestao čovjek?".

Možemo to nazvati stilom, ali prvenstveno se radi o povratku u hrvatske filmske devedesete u kojim su svi likovi zvučali uštogljeno i teatralno, a svaka rečenica kao dio nekog bitnog i pomno pripremljenog govora. (…)

Više je nego očito da postoji želja da se Gotovinu prikaže kao heroja i to je razumljivo, ali u tom su procesu potpuno izgubili čovjeka koji ostaje zakopan ispod Vrdoljakovih projekcija i idealiziranja.

Tihomir Dujmović je već reagirao na Pavičićevu kritiku na portalu kamenjar.com, koji je glasilo ljudi koji su mentalno u 1947., prije raskida sa Staljinom (da, sretao sam ponekog takvog u životu, iako su oni 1970-ih već bili dinosaurusi). Ideološka batina bez oklijevanja odmah na početku:

Bijes i neskrivena mržnja, najprije prema Tončiju Vrdoljaku kao redatelju (a pravi objekt te nesnošljivosti je domovinski rat) curkom curi sa prvih stranica Jutarnjeg lista u kojem Jurica Pavičić danas cipelari i Vrdoljaka i domovinski rat i Antu Gotovinu!

scena iz filma 'U gori raste zelen bor'

Mlađim generacijama to može biti nejasno, ali to je potpuno isti narativ, samo s nekoliko riječi promjene ("domovinski rat" umjesto "narodnooslobodilačka borba", "Hrvatska" umjesto "Jugoslavija", "jugozomboidi" umjesto "ostataka buržuazije"), kao onih koji su prije 40 godina ideološkom batinom napadali nepoćudne filmove, knjige i glazbu. O samom filmu kao filmu Dujmović uopće ništa nema ništa za reći. Nije samo general Šibl… ovaj, Gotovina po Dujmoviću svetac, svet je i Narodnooslobodilački… ovaj, Domovinski rat. Dujmović bi, da je sada 1972., jednakim riječima napao i Vrdoljakov "U gori raste zelen bor". A isto kao u ovom svom pamfletu, tada bi se politička optužba proširila i na srušene veličine "Hrvatskog proljeća".

Zabavno je kako proziva trenutnog predsjednika Vlade jer nije bio na premijeri, a istovremeno ne spominje da ni general Ante Gotovina nije bio na premijeri. Vrdoljak o tome:

Nije Ante Gotovina čovjek od takvih predstava. On je malo drugačiji. Kad sam ga jedanput pitao hoće li pročitati scenarij, odgovorio je: "Što ja o tome znam". On je vrlo skroman i vrlo inteligentan čovjek

Slažem se. Ante Gotovina nije "intelektualac", ali očito jest inteligentan čovjek. Shvatio je da ovo nije film o čovjeku, nego o ikoni, pa bi on tu samo smetao. Tita su u filmovima i serijama prikazivali realističnije.

(Dujmoviću u komentarima odmah spominju tekstove u kojima je hvalio Stjepana Mesića i detuđmanizaciju. Da, i to smo vidjeli - one koji su se 1972. nastojali pokazati pravovjernim da se zaboravi što su govorili 1971..)

- 09:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.11.2018., petak

Sto godina od proglašenja republike u Njemačkoj

Na današnji dan prije stotinu godina, 9. studenoga 1918., Njemačka je postala republika. Kratak opis događaja 4.-9. studenoga kompilirao sam prema tekstovima na nekoliko sajtova, a usporedbe s Februarskom i Oktobarskom revolucijomu u Rusiji 1917. uglavnom su moje.

Događaji su tekli na vrlo sličan način kao u Rusiji u veljači 1917.: opće nezadovoljstvo porazima i siromaštvom, neposluh i pobune u vojsci, savezništvo vojnika i radnika (u Rusiji su bili i seljaci), spontano organiziranje lokalnih vijeća ("sovjeta") koja se brzo međusobno povezuju, lokalna pobuna koja djeluje kao kapisla i naglo se proširi, vrh vlasti shvati da ih više nitko ne sluša, abdikacija cara, formiranje privremene vlade. U pet dana, carska vlast se raspala.

Demonstracije u Berlinu početkom studenoga 1918

Slika 1: prosvjedni skup protiv carskog režima u Berlinu, podno spomenika Bismarcku, početkom studenoga 1918..

Nakon poraza njemačke vojske na zapadnom frontu, na dan kad je Bugarska izašla iz rata, 29. rujna 1918., zapovjednik njemačke vojske Paul von Hindenburg i šef Glavnog stožera Ludendorff rekli su caru da je rat izgubljen, te da treba započeti pregovore o primirju. Za novog kancelara, sa zadatkom da to provede, imenovan je carev rođak princ Maximilian od Badena. U njegovu vladu ušli su i predstavnici socijaldemokrata (MSPD), najjače stranke u Njemačkoj.

Nakon Bugarske primirje su potpisale i preostale dvije članice Centralnih sila: Otomansko carstvo (30. listopada) i Austro-Ugarske (3. studenoga). Njemačka je ostala sama.

Kaiser Wilhelm je napustio Berlin i boravio u Spa gdje je bio Glavni stožer vojske. Sa svojim generalima pokušavao je naći način da spasi carstvo. Hindenburg je najavljivao masovnu mobilizaciju Nijemaca protiv Saveznika, kao što su se Francuzi mobilizirali u svojim revolucionarnim ratovima; dogodilo se obrnuto.

4. studenoga 1918. pobunili su se mornari u Kielu. Pobuna je počela zbog pogrešne informacije da dolazi naređenje za isplavljanje u beznadežnu bitku protiv nadmoćnih savezničkih snaga, koje su držale pomorsku blokadu. Mornari su osnovali revolucionarno Vijeće, pohapsili časnike, istaknuli crvenu zastavu i poslali svoje zahtjeve vladi.

Pobuna se brzo proširila. Socijaldemokrati su pozvali na generalni štrajk solidarnosti. Mornari u Lübecku i Travemundeu su istoga dana osnovali revolucionarna vijeća. Slijedećeg dana to su učinili i mornari iz garnizona u Hamburgu, Bremenu, Cuxhavenu i Wilhemimsahvenu. Pobunila se Kaiserova slavljena flota, koju je desetljećima brižljivo gradio. Lučki radnici u Hamburgu proglasili su štrajk solidarnosti.

U Spa su diskutirali o slanju trupa da razbiju pobunjene mornare, ali su generali odgovorili cara od tog pokušaja, jer su vjerovali da bi vojnici mogli promijeniti stranu (kao što se dogodilo u Februarskoj revoluciji 1917. u Moskvi s pukovima poslanima da razbiju demonstracije). Zapovjednik Glavnog stožera Wilhelm Groener (koji je 23. listopada zamijenio Ludendorffa) rekao je caru da traži obustavu vatre u subotu 9. studenoga. »Čak i ponedjeljak«, upozoravao je, »bit će prekasno«.

Slijedećih dana revolucionarni pokret se širio u cijeloj Njemačkoj. Svuda su osnivana radnička i vojnička vijeća te hapsila časnike i dužnosnike starog režima, osim onih koji su izrazili spremnost da se pridruže revoluciji. Na terenu su proglašavali republiku.

govor mornarima u Kielu 5 studenoga 2018

Slika 2: Gustav Noske (MSPD) govori mornarima u Kielu, 5. studenoga 1918.

Glavna politička snaga u vijećima bili su socijaldemokrati. Socijaldemokratska stranka se godinu dana ranije zbog politike prema ratu pocijepala na umjerenu "Većinsku SPD" (Mehrheitssozialdemokratische Partei Deutschlands, MSPD) i ljevičarsku "Nezavisnu SPD" (USPD) zbog politike prema ratu. Sada su međutim nastupali zajedno i bili glavna politička snaga u radničkim i vojničkim vijećima. Poslali su ultimatum vladi da proglasi republiku.

Naglo je izbilo svo prikriveno nagomilano nezadovoljstvo Nijemaca prema vladi, potaknuto porazima na frontu i gladovanjem kd kuće. Iako se Kaiser krajem listopada složio da postane ustavni vladar, Nijemci nisu bili zadovoljni pukom promjenom na papiru. Pobunjene mase tražile su njegovu abdikaciju, proglašenje republike i kraj rata.

8. studenoga u pregovorima u Compiegneu u Francuskoj vrhovni zapovjednik savezničkih snaga maršal Ferdinand Foch izdiktirao je njemačkoj delegaciji uvjete primirja, faktički kapitulacije. Revolucionarni pokret zahvatio je i vojnike na Zapadnom frontu.

Slijedećeg dana, 9. studenoga, kancelar Max od Badena objavio je da je car abdicirao. Svoju dužnost predsjednika vlade predao je socijaldemokratu Friedrichu Ebertu, predsjedniku MSPD. Car Wilhelm je zatražio azil u Nizozemskoj. MSPD je proglasio republiku. Istoga dana je Karl Liebknecht iz USPD proglasio "Slobodnu socijalističku republiku". U Berlinu, koji je prethodnih dana ostao miran, radnička i vojnička vijeća preuzela su kontrolu bez krvoprolića. Revolucija je pobijedila uz vrlo malo otpora.

Proglašenje republike Njemačke 9 studenoga 1918

Slika 3: Philipp Scheidemann (MSPD) proklamira republiku s balkona Reichstaga, 9. studenoga 1918.

9. studenoga formirano je nacionalno Vijeće narodnih predstavnika od šest članova: tri iz MSPD i tri iz USPD. Dan kasnije je Opća skupština radnika i vojnika Berlina prihvatila nacionalno vijeće kao privremenu vladu. Ebert je bio jedan od supredsjednika Vijeća (drugi je bio Hugo Haase iz USPD).

Ebert je bio u dvostrukoj ulozi, s dvostrukim provizornim legitimitetom (vrlo slično kao Kerenski u privremenoj vladi Rusije prethodne godine). Dan kasnije, 10. studenoga, Ebert je dogovorom s generalom Groenerom (Ebert-Groener pact) osigurao podršku vojnog vrha novoj vladi. Zajednički interes predstavnika staroga režima i Eberta bio je spriječiti komunističku revoluciju.

Stari režim srušen je, kao i u Rusiji, od strane masovnog pokreta, u kojem su sudjelovale neorganizirane mase i razne radničke i političke organizacije. Dvostruko proklamiranje republike ponovilo je raskol koji se dogodio i u Rusiji.

Nešto o onome što je slijedilo.

Slijedeća dva mjeseca obilježio je sukob umjerenih i radikalnih ljevičara o načinu kako organizirati novu državu: preko Ustavotvorne skupštine, izabrane na općim izborima te konstituiranjem vlasti na osnovu predstavničke demokracije, ili odbacivanjem predstavničkog načela u ime neposredne vlasti naroda kroz revolucionarna vijeća. Marksistički revolucionarni radikali pokušali su ponoviti boljševistički put od Februarske prema Oktobarskoj revoluciji (Lenjin: "Sva vlast sovjetima!").

MSPD je 15. studenoga 1918. postigao dogovor s "kapetanima industrije": zakonsko uvođenje osmosatnog radnog vremena i kolektivnog pregovaranja u zamjenu za obećanje sindikalnih lidera da će se suprotsaviti zaposjedanjima tvornica.

Brzo je došlo do raskola u koalicijskoj vladi; USPD je 28. prosinca istupila iz vlade. 31. prosinca 1918. i 1. siječnja 1919. osnovana je Komunistička partija Njemačke (KPD). Ona je prihvatila Lenjinovu parolu "Sva vlast sovjetima". Međutim je ranije, 16.-21. prosinca u Berlinu, Nacionalni kongres radničkih i vojničkih vijeća većinom od 75% pirhvatio Ebertov plan za hitno održavanje izbora za parlament.

Komunistički pobunjenici u Berrlinu, siječanj 1919

Slika 4: komunistički pobunjenici u Berlinu, siječanj 1919.

Radikali iz USPD i KPD podigli su "Spartakistički ustanak" u Berlinu. Ustanak su ugušile trupe vlade MSPD-a i antikomunističke paravojne jedinice Freikorps, koje je od povratnika s fronta organizirala vlada uz pomoć carskih generala; članovi Freikorpsa su 15.-16. siječnja 1919. ubili lidere KPD Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta.

19. siječnja održani su izbori za Nacionalnu Skupštinu (Nationalversammlung). bile su uvedene zakonske promjene, kojima su žene dobile pravo glasa i dobna granica je spuštena s 25 na 20 godina. Pravo glasa imali su i svi austrijski Nijemci koji borave u Njemačkoj (isto je, s vladom proklamirane Republike Njemačke Austrije, dogovoreno za izbore u Austriji).

Na njima je relativnu većinu osvojila MSPD. Ona je činila tzv. "Weimarsku koaliciju" s umjereno lijevom Njemačkom demokratskom strankom (DDP) i katoličkom strankom Centar (Zendrum) (zajedno su imali 3/4 glasova). USPD je osvojila 7,6% glasova. KPD nije sudjelovala na tim izborima. Velik dio članstva USPD prešao je u KPD, a ostali su se 1922. ponovo spojili sa SPD.

Poučeni sudbinom menjševika i esera u Rusiji, Većinski socijaldemokrati su bili odlučni da razbiju radikale. (U Rusiji su eseri osvojili apsolutnu većinu na izborima za ustavotvornu skupštinu, ali je izabrane zastupnike Crvena garda u ime "vlasti sovjeta" razjurila.) Za to im je trebala suradnja s reakcionarnim snagama, kao što se u to doba događalo i u Rusiji, gdje će ubrzo započeti građanski rat i stvoriti se "bijela" koalicija protiv boljševika, u kojoj su menjševici, desni social-revolucionari (eseri) i konstitucionalni demokrati (kadeti) surađivali s carskim generalima, koji su prezirali demokraciju pa time i svoje saveznike. U Rusiji je taj savez potučen, dok se u Njemačkoj održao na vlasti. Sudjelovanje u vlasti reakcionara, koji su mrzili demokraciju, bilo je trajan izvor nestabilnosti političkog režima Weimarske republike. Drugi trajan izvor nestabilnosti bila je uzajamna mržnja komunista i socijaldemokrata.
All power to the councils!: A documentary history of the German revolution of 1918–1919

THE GERMAN REVOLUTION AND FOUNDING OF THE WEIMAR REPUBLIC

- 22:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.04.2018., nedjelja

Nuklearni rat i "nuklearna zima" i dalje su mogući

Zanimljiva knjiga jednog sudionika o vremenu velike napetosti između SAD i SSSR-a, kad je svima nad glavama visila prijetnja globalnog nuklearnog rata. I naravno podsjećanje, da golemi nuklearni arsenali i dalje postoje.

Masovne nuklearne eksplozije uništile bi naravno velike teritorije, ali bi također mogle izazvati "nuklearnu zimu" koja bi drastično utjecala na cijelu biosferu.

Kako sam od početka 1970-ih bio ljubitelj SF-a, čitao sam ogroman broj djela, u kojima se događa nuklearni rat. Često se mračno predskazivao kao neizbježan. Na kraju je ipak izbjegnut.

Što im god zamjerali, državni lideri od doba Kennedyja i Hruščova do Reagana i Andropova (vidi seriju "Njemačka '83, koja upravo ide na HTV!) su se suzdržali od koraka koji bi doveli do katastrofe - za razliku od Sleapwalkers (Mjesečara), kako ih naziva Christopher Clark, državnih lidera koji su srljali u Prvi svjetski rat, unatoč obimnoj studiji Ivana Blocha "Budućnost ratovanja", koja je točno predvidjela da će cijena biti ogromna, prevelika i za pobjednike.

Tip ponašanja, koji nažalost i dalje ne možemo isključiti kao moguć u budućnosti. Najzad, mi smo mu lokalno ponovo svjedočili.

Book review: Fear of a nuclear winter remains

Bloomsbury Publishing, New York, London, Oxford, New Delhi, Sydney

What would you do if you were a young professional working at your dream job, and you discovered your employer was lying to the public, promoting a disastrous foreign war and steadily expanding a weapons program that threatened to destroy human life on earth? In 1971, that was the dilemma facing Daniel Ellsberg, a brilliant young academic and consultant at the Rand Corporation, a Cold War think-tank with close ties to the US Air Force.

His work for Rand gave him a close look at the dysfunctional underbelly of US nuclear war policy and the decades-old record of government lies that surrounded and supported American involvement in Vietnam. He resolved the crisis of conscience that resulted from these discoveries by smling documents out of his office at Rand and arranging for the evidence they provided that the US government had lied to the American people about Vietnam to be leaked to the New York Times and the Washington Post. Known as the Pentagon Papers, these documents played an important role in the emerging resistance to the war around the world and made Ellsberg a kind of prototypical whistleblower. (Part of this drama is captured in Steven Spielberg’s recent movie “The Post.”)

According to his new book, The Doomsday Machine, Ellsberg wasn’t just concerned about Vietnam and government mendacity about the war. He was also terrified by what he had learned about America’s nuclear arsenal and the dangers to life on earth posed by the inadequate provisions made to prevent the outbreak of an accidental nuclear war.

We tend to think that the end of Cold War tensions has resolved any concerns about nuclear war, but Ellsberg points out that the existing arsenals held by nine states (which come to nearly fifteen thousand warheads) still represent a clear danger to human survival. Even a limited nuclear exchange would be enough to trigger a life destroying “nuclear winter,” and the combination of blast, radiation and climate disruption could wipe out all human life. The seasoned whistleblower argues for a series of reforms that would reduce the risk these weapons pose and challenges his readers to support demands for dismantling the “doomsday machines” maintained by all the nuclear powers. This is a compelling and alarming book, and it should be read by anyone who cares about the human future.

- 13:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

07.04.2018., subota

Solarna energija: tržišni uspjeh 2000.-2017. pramašio sva očekivanja

Cijene fotonaponskih panela naglo su padale i rasli instalirani kapaciteti fotonaponskih elektrana, zahvaljujući poticajnim mjerama niza visokorazvijenih zemalja, na čelu s Njemačkom. Mnogi novi proizvođači pojavili su se na tržištu.

https://www.facebook.com/ekolonomija/posts/2047596401925667

Globalna financijska kriza 2008. uzrukovala je smanjenje poticaja. Godine 2011. došlo je do situacija da je ponuda premašila potražnju. Cijene i dalje padaju, mnogi proizvođači propadaju.

Tržiste se stabiliziralo 2014.. Međutim, cijene su nastavile padati. Danas su solarne elektrane najjeftiniji izvor električne energije u povijesti.

Današnji "PV magazine - The Weekend Read"

SOLAR DOMINANCE

A number of reports and forecasts have been issued over the past seven days, each a shining signal of the positive, and dominant, trajectory the solar PV industry is on. The week began with news that Spain’s government expects solar to dominate the country’s energy mix by 2030, with up to 77 GW. The same day, oil giant, Shell released a new report, which envisions a very strong role for renewable energy, particularly solar, starting well before 2050.

South Africa also showed support for its renewables industry, after finally signing the 27 outstanding PPAs on Wednesday, meaning the country’s utility-scale solar sector can finally move on again.

A day later, the IEA was criticized, again, for its negativity surrounding renewables. Oil Change International and the IEEFA have taken the agency to task for misleading governments on climate policy through its energy forecasts.

Concurrently, IHS Markit said that with 11 GW, India is set to become the second largest solar PV market in 2018, usurping the U.S., as global demand reaches 113 GW. It adds that Q4 will be the biggest quarter in history for installations, with 34 GW expected; and IRENA announced that global renewable energy generation capacity hit 2,179 GW last year. Leading the charge were renewable hydro, onshore wind and solar PV.

Ending on a high note, Friday saw the release of two reports, one drafted by BNEF, UNEP, and the Frankfurt School-UNEP Collaborating Centre, which stated that global solar energy investments overshadowed all other forms of electricity generation in 2017; and another from GTM Research, which showed that global inverter shipments increased 23% in 2017, and revenues 11%, thus representing another record year. A market first, three-phase string inverter shipments overtook those of central inverters.

Finally, from the April issue of pv magazine, you can read Large-scale PV: Three markets, three questions.

Španjolska: https://pv-magazine.us13.list-manage.com/track/click?u=2790e780a1533f4bc05c8679a&id=4166bbb4e9&e=c8f9afb277

Shell: https://pv-magazine.us13.list-manage.com/track/click?u=2790e780a1533f4bc05c8679a&id=a5428f75ca&e=c8f9afb277

Južna Afrika: https://pv-magazine.us13.list-manage.com/track/click?u=2790e780a1533f4bc05c8679a&id=5fdc449dae&e=c8f9afb277

Kritike IEA: https://pv-magazine.us13.list-manage.com/track/click?u=2790e780a1533f4bc05c8679a&id=6ee2843294&e=c8f9afb277

Global demand: https://pv-magazine.us13.list-manage.com/track/click?u=2790e780a1533f4bc05c8679a&id=8dd9d16d27&e=c8f9afb277

IRENA anaunced: https://pv-magazine.us13.list-manage.com/track/click?u=2790e780a1533f4bc05c8679a&id=a8cb8a7272&e=c8f9afb277

Izvještaj BNEF idr.: https://pv-magazine.us13.list-manage.com/track/click?u=2790e780a1533f4bc05c8679a&id=b62b96ae93&e=c8f9afb277

Global inverter shipments: https://pv-magazine.us13.list-manage.com/track/click?u=2790e780a1533f4bc05c8679a&id=047a9b8a13&e=c8f9afb277

- 10:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.03.2018., subota

Kina od početka pro-tržišnih reformi 1978.: uspješna kapitalistička ekonomija i politički monopol

Kina od početka pro-tržišnih reformi 1978.: uspješna kapitalistička ekonomija i politički monopol

Jedna od ključnih tema svjetske povijesti u posljednjih 40 godina. Kao uvod u temu, poslužio mi je navedeni intervju. Na priloženom linku je tekst i video.

Profesor Steve Cohn govori o svojoj novoj knjizi "Competing Economic Paradigms in China : The Co-Evolution of Economic Events, Economic Theory and Economics Education, 1976-2016".

Godine 1978, kad su započele reforme, ekonomska profesija u Kini je potpuno slijedila marksistički diskurs. Brzo su prešli na neoklasični. Steve Cohn navodi pet čimbenika koji su utjecali da se taj prelaz brzo i učinkovito provede.

1. Odluka državnog vrha;
2. interes srednjih slojeva birokracije;
3. interes raznih stručnjaka ("professionals"): knjigovođe, bankari, pravnici, novinari isl.;
4. studenti koji su se nadali pristupu poslovima na zapadu;
5. utisak znanstvenosti koje neoklasična ekonomija, sa svojim matematičkim modelima, ostavlja, nasuprot visoko-politiziranom jeziku "Kulturne revolucije".

To je bio proces kulturalne promjene u mnogim dimenzijama.

Reforme, koje su započele 1978., tijekom 1980-ih su dovele do velike inflacije (oko 30% godišnje) i pada realnih nadnica. S druge strane, širila se masovna korupcija. Počeo se narušavati "društveni ugovor" o kojem ovisi stabilnost sustava, tj. da niži slojevi podržavaju sustav. Iskaz toga bili su masovni studentski prosvjedi na Tien An Menu 1989..

Nakon kraće pauze, od 1992. nastavljen je proces prelaska na tržišnu privredu ("marketization"), s napuštanjem kontrole cijena i privatizacijom. Vlast je pokazala da neće trpjeti suprotstavljanje. 1990-ih je došlo do rasta nezaposlenosti, ali vlast je zadržala kontrolu.

Proces u Kini je u bitnom bio pogonjen internim čimbenicima, smatra Cohn. Kineski lider Deng Xiaoping je 1979. promovirao "Četiri osnovna načela", povezujući "marketization" (hm, potržišnjenje?) s očuvanjem apsolutnoga autoriteta Komunističke partije. To je bilo mnogo prije krize u SSSR i europskim komunističkim zemljama.

Kineska strategija prelaska u tržišnu ekonomiju bila je postepena i oprezna, za razliku od "šok terapije" u SSSR-u i Istočnoj Europi početkom 1990-ih. Postepeno se razvijala ekonomska liberalizacija, a puno manje politička. I to se pokazalo uspješnijim.

Zapadni utjecaj (SAD, Svjetska banka idr.) je bio značajan i pomogao je da se restrukturiranje provede brzo i široko, ali to je bio utjecaj na poziv ("invited influence"). Npr. kineska država je najboljim diplomiranim ekonomistima davala stipendije za doktorske studije u SAD, u čemu su pomagale i američke zaklade (Ford Foundation, American Economci Association). Također su obje strane financirale zapadne trustove mozgova (think tanks), koji su napisali nove kineske ekonomske udžbenike, reorganizirali studij managementa idr.

Danas Kina ima raznih problema koje je razvoj izazvalo: socijalni problemi (kao nejednakost), ekološki, financijska krhkost (fragility), razne krize dugova. Ali kineski lideri osjećaju da je ta strategija na bitne načine ojačala Kinu, i vjeruju da se mogu nositi s tim neželjenim učincima, da mogu i dalje "jahati tigra kapitalizma". Neoklasična paradigma sadrži optimizam, da rastuća ekonomija stvara nove resurse kojima se mogu riješiti problemi.

http://therealnews.com/t2/index.php?option=com_content&task=view&id=31&Itemid=74&jumival=21218%27%20style=%27color:#000;

Ima i nekih zanimljivih komentara čitatelja.

» The paradox is that the PRC is now being called a capitalist society when all the major banks are state owned, as are the largest industries. What is called capitalism in the PRC would be called communism or socialism if such a system were proposed here in the US. Perhaps it makes it easier for our capitalists to say they are doing business with fellow capitalists in the PRC, rather than admit they are hand in glove with state owned enterprises over there.«

»Maybe its just my own prejudice against the term "Neoliberalism" that is coloring my view but I question its validity when "Chinese characteristics" are factored in. China still insists it uses socialist principals, is engaged in huge poverty reduction planning and work (not neoliberal), has already lifted 700 million people out of poverty (…) I especially reject analysis based on Western ideology and how China rejects or accepts it as the criteria for understanding China.«

- 11:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.03.2018., četvrtak

Tri dana pred parlamentarne izbore u Italiji

Ove nedjelje su parlamentarni izbori u Italiji. Izborni sustav je ponovo promijenjen: uveden je mješovit sustav, tako da se dio mandata dijeli u jednomandatnim izbornim okruzima a dio proporcionalno; Hrvatska je imala taj sustav 1992. i 1995.. Postoje predizborne koalicije. Sustav nagrađuje najjaču koaliciju dodatnim mandatima, ali manje nego što je to bilo u prethodnom izbornom sustavu. (Italija je mijenjala izborne sustave toliko često da je to gotovo nemoguće sve registrirati.)

Prema anketama, pojedinačno najjača stranka je Pokret pet zvijezdica (M5S), koja u anketama dobiva oko 28% glasova; oni nastupaju samostalno, status zabranjuje koalicije. Ukupno gledano vodi koalicija centra i desnice, u kojoj su glavne stranke Berlusconijeva "Forza Italia" i Sjeverna liga (sad se nazivaju samo "Liga"; povezani sa strankama kao što su Nacionalni front u Francuskoj i Putinova "Ujedinjena Rusija"), koji ukupno dobivaju oko 37%. Koalicija centra i ljevice, koja je na vlasti od izbora 2013., na čelu s Demokratskom strankom, na skromnih je oko 25%.

https://en.wikipedia.org/wiki/Italian_general_election,_2018

»A disillusioned electorate, multi-billion-euro campaign promises and the return of Silvio Berlusconi: Italy is muddling its way through a strange election campaign with an uncertain outcome. The consequences for Europe could be significant.«

http://www.spiegel.de/international/europe/berlusconi-hopes-to-play-kingmaker-in-italian-election-a-1195453.html

Berlusconi se nada da će uspjeti postići apsolutnu većini zastupnika, za što bi trebalo oko 40% glasova. Der Spiegel: »It's as if time has stood still in Italy. Just recently, it seemed inconceivable that a man who served as prime minister four times and who - in addition to turning his country into the butt of myriad jokes - almost bankrupted Italy would once again be speaking of his political future at the ripe old age of 82.« Ukoliko u tome ne uspije, doći će do vrlo nejasne situacije s tri jaka bloka.

Velik broj birača pak oscilira između bijesa i rezignacije. »A trip through Italy this winter (…) exposes a significant level of rage among the electorate. And resignation.« Prema anketama, 81% Talijana ne vijeruje državi, još više ne vjeruje političkim strankama. Nekoliko dana pred izbore, 2/3 ispitanika ne zna ili niti ne želi znati tko su kandidati u njihovoj izbornoj jedinici.

Ekonomija raste, ali nova radna mjesta su "prekarna", tj. nesigurna. 8,4 milijuna Talijana su siromašni, a gotovo 5 milijuna živi u "apsolutnom siromaštvu" i socijalnoj isključenosti. Mnogi mladi, naročito visokoobazovani, odlaze, a dolazi znatan broj migranata koji vide Italiju kao kapiju Europe (625.000 od 2014.).

Postoji sukob unutar desne koalicije, između vrlo eurofobne Lige i pro-europskog Berlsconija; ne povezuje ih mnogo više od želje za vlašću. Post-fašistička stranka Fratelli d'Italia je također dio bloka, tako da je "centar" u imenu koalicije samo fraza.

Govorka se također da je Berlusconi obećao, u susretu s predsjednikom Europske komicije Jea-Caludeom Junkerom (predstavnikom Europske pučke stranke, najjače grupacie u EP, pro-europskih konzervativaca), da u slučaju pobjede neće stvarati vladu s Ligom, nego će sklopiti savez s Demokratskom strankom Matea Renzija.

»It has been a confusing campaign. There are no signs lining the streets. No televised debates between the candidates. Newspapers, meanwhile, are running squalid stories about candidates who have stolen, committed fraud or abused their wives. It is a campaign of illusionists (…)«

Lider M5S, 31-godišnji Luigi Di Maio, ograničen je dogmom ovog prosvjednog pokreta da nikad neće sklapati koalicijske dogovore. Izjavljuje, slično kao Božo Petrov 2015. (njegova je stranka naravno mnogo jača i s puno više iskustva), da će u slučaju da ne osvoje aspolutnu većinu mandata, tražit će da se sve političke snage okupe oko nekih zajedničkih načela.

- 16:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.12.2017., nedjelja

Energetski ciljevi Europske unije do 2030.

Odbor za industriju i energiju Europskoga parlamenta prihvatio je u utorak 28. studenoga stav da obavezujući cilj za smanjivanje potrošnje energije na razini Europske unije, do 2030. (odnosno, točnije, povećanje energetske učinkovitosti) treba biti 40%. To je ambicioznije od prijedloga Europske komisije da cilj bude 30%. (Cleaner energy: new binding targets for energy efficiency and use of renewables)

Svaka zemlja EU trebat će donijeti svoje nacionalne ciljeve energetske učinkovitosti u okviru općeg cilja.

Komitet je izglasao i cilj, da 2030. g. najmanje 35% potrošnje energije u EU treba biti pokriveno iz obnovljivih izvora.

ovi će se ciljevi, kad budu konačno doneseni u pregovorima Europskog parlamenta, Europske komisije i vlada zemalja članica, nadovezati na aktualne postojeće ciljeve za 2020. g..

Prva odluka izglasana je vrlo tijesno, s 33 glasova za i 30 protiv uz dva odsutna. Druga je izglasana velikom većinom, sa 43 glasa za i 14 protiv.

Odobren je i prijedlog odluke koja će osigurati da potrošači električne energije, koji je i sami proizvode, mogu tu energiju trošiti i instalirati sustave pohrane energije bez plaćanja bilo kakvih pristojbi ili poreza.

Parlamentarci, članovi Odbora, žele pomoći ljudima da osnivaju zadruge (kooperative) za obnovljivu energiju u svojim lokalnim zajednicmaa, gdje mogu zajednički instalirati solarne panele, vjetrene turbine ili male hidroelektrane. Pozivaju zemlje članice da osiguraju mogućnosti građanima da slobodno, bez nepravednih uvjetovanja ili procedura, pristuapju takvim energetskim zajednicama.

Obje zakonodavne rezolucije ići će na glasanje plenarne sjednice Europskog paqrlamenta u siječnju 2018.. Nakon toga, ako budu izglasane, predstavnici EP će započeti pregovore s vladama EU.

Cilj od 40% poboljšanja energetske učinkovitosti znači da bi ukupna potrošnja na nivou EU smjela biti maksimalno 1132 milijuna tona ekvivalentne nafte (Mtoe) primarnih oblika energije, i 849 Mtoe finalne potrošnje. To bi značilo smanjenje za 34% i 31% u odnosu na 2005. godinu. (Ostatak do 40% odnosi se na poboljšanje odnosa bruto društvenog proizvoda prema potrošnji energije - tj. s jedinicom potrošene energije dobiti više proizvoda.)

Udio obnovljivih izvora energije u finalnoj potrošnji energije u Europskoj uniji godine 2015. bio je 16,7%, a obavezujući cilj za 2020. je 20%.

Raspon po zemljama ide od 5% u Malti i Luksemburgu do 53,9% u Švedskoj. Još viši udio imaju Island i Norveška, zemlje koje nisu članice EU ali su se dobrovoljno pridružile zajedničkim ciljevima i postavile nacionalne ciljeve za 2020.. Island ima, godine 2015, udio obnovljivih u finalnoj potrošnji energije od 70,2%, a Norveška 69,4%; u oba slučaja to je iznad postavljenog cilja za 2020.. Glavni udio u tako visokom postotku ima ogromna proizvodnja električne energiju u hidroelektranama, a uz nju geotermalne elektrane-toplane na Islandu te vjetroelektrane i biomasa u Norveškoj.

Nacionalne ciljeve za 2020. dobrovoljno su postavile i Albanija, Crna Gora i Makedonija.

Godine 2004. udio je, u 28 zemalja koje su danas članice EU, bio 8,5%. (Podatke vidi u publikaciji Eurostata).

Hrvatska je 2015. imala udio od 29%, što je znatno iznad obavezujućeg cilja od 20% za 2020.. Međutim, to većim dijelom nije posljedica stvarnog rasta udjela, nego drastične promjene u podacima o stvarnoj potrošnji ogrijevnog drveta, koja je znatno veća nego što se ranije računalo. Zato će i obavezujući cilj za 2020. svakako biti povećan. O tome dr.sc. Branko Vuk u intervjuu za časopis "HEP Vjesnik" br. 2/2017, str. 20-21, dostupan na netu kao pdf.

- 14:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>