Zoran Oštrić

22.11.2017., srijeda

O poratnim žrtvama, ubijenim 1945. od strane vlasti DFJ

Ovo je podugačak tekst, 20 kartica po tradicionalnoj mjeri na koju sam kao nekadašnji novinar naviknut. Znam da je previše za običaje na blogovima i da će rijetki sve pročitati. Ali nadam se, da ćete pregledati i pročitati bar nekoliko pasusa.

U prošlom postu sam spomenuo diskusije koje vodim na forum.hr, podforum povijest, te prenio nešto o temi "Zašto HSS nije organizirao pokret otpora".

Ovdje prenosim neke svoje komentare o ubijanju zarobljenika i političkih protivnika od strane komunističkih vlasti DFJ potkraj i nakon završetka rata 1945.. Ponešto sam promijenio te dodao reference i međunaslove. O toj sam temi, inače, puno pisao, prvi put još 1990., a na Svemrežju možda od 1997. stotinu ili više puta.

U tekstu, kojim postavlja temu Egzekucije OZN-e - poslijeratne žrtve u svibnju i lipnju 1945., 5. listopada 2016, povodom donošenja Zakona o istraživanju poslijeratnih komunističkih zločina (ZIPKZ) postavljač teme pisao je:

»Iskapanje žrtava u Hudoj Jami otvorilo je opet isto pitanje;Kako ćemo se suočiti sa nacionalnom traumom?
Kako ćemo ujediniti podijeljeno društvo? (…)
Ono što je ključno jest da podijeljeno društvo ukopano u svjetonazorske rovove proizvodi razne manipulacije po broju i identitetu žrtava. (…)
Sa cijelim tekstom unaprijed želim upozoriti sve zainteresirane na žongliranje brojkama koje je nedopustivo (…) odbijam gnjusne laži velikosrpskih i velikohrvatskih ideologa o polamilijunskim iznosima«

Slijede dijelovi iz mojeg prvog odgovora u tom topicu, napisanog 6. listopada 2016. (uz male promjene)

Ne postoji ni "nacionalna trauma" ni nikakve posebne tajne, za koje se ne zna već oko 25 godina.

Radio sam u redakciji časopisa "Start", kad je 1989. počeo objavljivati seriju svjedočenja preživjelih pod zajedničkim nazivom "Križni put". Nešto kasnije su objavljene knjige "Bleiburg : Otvoreni Dossier", ur. Marko Grčić, Zagreb: Vjesnik 1990., te "Križni put", autori Boris Vlašić i Aleksandar Vojinović, zagreb; Vjesnik, 1991..

Dvojica mojih prijatelja (Želimir Žanko i Nikola Šolić) su u "Večernjem listu" pisali o istraživanjima jame Jazovke, te je to također objavljeno kao knjiga ("Jazovka", Zagreb: Vjesnik, 1990.). S njima sam 1989.-1990. surađivao u pokretu za slobodne izbore.

u razdoblju 1990.-1992. objavljeno je na teme "Bleiburg" i "Križni put" 20-ak knjiga (možda više), od kojih sam desetak pročitao.

Nekih fundamentalnih novih spoznaja o tome, u posljednjih 25 godina, nema. Pobjednička Jugoslavenska Armija poubijala je velik broj zarobljenih pripadniha Hrvatskih oružanih snaga, slovenskih bjelogardejaca, četnika, Nedićevaca idr..

Pojedinačni popis žrtava u Hrvatskoj nažalost nije napravljen (iako se to moglo napraviti 1990-ih, kad je bilo još dosta živih svjedoka, po metodologiji kojom su rađeni popisi žrtava u doba SFRJ, uz pomoć suvremene informatičke opreme). (…)

Prema procjenama, ukupni broj tako pobijenih je oko 80.000, od toga oko 50, možda 60.000 HOS-a.

Sto je prethodilo?

Kad su ustaše preuzeli vlast u travnju 1941., brzo su započeli akcije masovnih pokolja Židova, Roma i Srba. U odgovoru na nemire, kriminalne akcije i akcije grupica koje nisu priznavali novi režim, već krajem travnja i početkom svibnja započeli su akcijama masovnog ubijanja svih muškaraca, a često i staraca, žena i djece na nekom području.

Četnici na to odgovaraju podjednako masovnim pokoljima muslimanskog i hrvatskog stanovništva.

Partizani iskaču iz logike međunacionalne isljučivosti.

Ustaše su, u pravilu, ubijali ne samo sve zarobljene partizane, nego i civilno stanovništvo na područjima obuhvaćenim pobunom. (S četnicima su pak, paradoks povijesti, sklapali saveze.)

Partizani su u pravilu streljali sve zarobljene ustaše (ne i domobrane).

Nemilosrdno je neprijateljstvo bilo i između četnika i partizana, iako je bilo i međusobnih prijelaza (kao i s vremenom masovno iz domobrana u partizane, a ponekad i iz ustaških jedinica; bilo je uostalom i prelaza iz četnika u ustaše).

Kraj rata, masovno zarobljavanje

Na kraju rata, pobjednik je odjednom imao vrlo mnogo zarobljenika. U skladu s dotadašnjim običajima rata (…) poubijali su:

Ď sve koji su bili u uniformama ustaške vojnice (koja je formalno bila ukinuta i s domobranstvom spojena u Hrvatske obrambene snage, ali su pojedine jedinice zadržale posebne uniforme);
Ď mnoge domobranske oficire i druge članove Ustaškoga pokreta;
Ď sve zarobljene četnike (ili im, kao u slučaju posljednjih snaga Draže Mihailovića opkoljenih i uništenih 12-14. svibnja, nije ni dana mogućnost da se predaju - pa se računaju kao poginuli u borbi i ne ubrajaju u onih 80.000 spomenutih gore), među kojima crnogorske četnike Pavla Đurišića koji su (opet jedan povijesni paradoks…) nakon bitke na Lijevča polju bili prešli u "Crnogorsku narodnu vojsku" i bili pod zapovjedništvom HOS, sa statusom kao ustaški zdrugovi;
Ď sve zarobljene slovenske belogardejce,
Ď brojne njemačke vojnike,
Ď a stradalo je i tisuće običnih hrvatskih domobrana.

Masovno ubijanje, kao i umiranje zbog ekstremno loših postupaka, trajalo je do početka kolovoza, a onda se situacija normalizirala.

Da su pobijedile sile osovine i Oružane snage NDH odjednom zarobile 100.000 vojnika NOVJ/JA ili više, pobili bi ih sve.

Takva su eto bila pravila, stvarna pravila ratovanja na ovom terenu. A ustaše su ih prvi uspostavili, to je povijesna činjenica.

(Međunarodne konvencije ne vrijede za neregularne trupe - a tko je "neregularan" ovisi o situaciji: za ustaše su to bili partizani odnosno borci NOVJ/JA, a za partizane i novu komunističku vlast u Beogradu od listopada 1944., koja je dobila legitimitet od Saveznika i samog kralja Jugoslavije, kao vlada i vojska Demokratske Federativne Jugoslavije, to su bili ustaše i domobrani - neregularne trupe, pobunjenici.)

Uzmimo za primjer posljednji organizirani ustaški otpor, obrana Odžaka [zapravo: Podvučjaka] koja je trajala do 24. svibnja 1945. i danas ju neki slave. U prikazima koje sam vidio, navodi se kako su nakon konačne pobjede jedinice NOVJ poubijale skoro se zarobljenike i kako je to zločin.

A isti prikazivači mirno spominju kako su, nekoliko dana prije, ustaški branitelji kad su vršili protunapade nastojali da što više partizana ulove žive (uz uzvik "Hvataj žive!" - vidi npr.: Bitka za Odžak 1945 na sajtu "Župa Potočani": »Donesena je kolektivna odluka da predaje i zarobljenika nema«) te su ih nakon toga ubijali (prema jednom navodu - "nisu na njih trošili metak", tj. klali su ih).

Tako je to bilo. Ružna povijest. Ne ponovilo se. Pobjedici su uistinu mogli biti milosrdniji, ali eto nisu. I Ante Pavelić je mogao pametnije voditi tu državu, ali eto nije.

Traume traju neko vrijeme, pa se zaliječe i ide se dalje. Nekim su se narodima i gore stvari u povijesti događale.

Ubijanje političkih protivnika

Od ove teme, ubijanja zarobljenika, treba pak odvojiti teror nad političkim protivnicima - stvarnim, potencijalnim ili samo umišljenim.

Često se to zajedno obrađuje, npr. u knjizi Josipa Jurčevića "Bleiburg" više od pola knjige zapravo nema veze s "Bleiburgom" (koji je postao simbol ukupnog stradanja ratnih zarobljenika). Nekim se ljudima sudilo zbog kolaboracije i masovnih zločina i osuđeni su na smrt (po svoj prilici, ne bi izbjegli smrt nigdje u Europi u ono doba), ali mnogi drugi su pobijeni bez suda, neki za nešto krivi, drugi minimalno ili ništa (tu je simbol Daksa)- to je bilo neprihvatljivo i za svaku osudu.

Ubrzo nakon toga sam bio napisao još neka svoja razmišljanja o temama "traume", "podjele" i "tajne". Italikom su citati iz teksta postavljača teme.

»Kako ćemo se suočiti sa nacionalnom traumom?«

Pitanje je - u čemu je točno trauma danas? Bio je građanski rat (uz globalni), ne samo dvije strane, ali su se od sredine 1942. podijelili na dva tabora, koji su se međusobno nemilosrdno ubijali. Tragično, ali ni izdaleka jedinstveno. Pobjednici pri kraju pobili u kratkom roku vrlo velik broj poraženih. Pobjednici držali vlast 45 godina, a onda ju izgubili. Došla nova vremena, preživjeli smo i novi rat, došle nove brige.

Ali eto, jedan broj ljudi uvijek iznova odbija to označiti kao "prošlost". Njihova se trauma više ne može svesti naprosto na tugu i bijes jer je netko ubijen prije 70 godina. Istina o tome u bitnom je poznata, puno bolje više i ne može biti. (Za mog djeda po majci ne zna se gdje mu je grob, nikad se neće znati. I što sad? Da prenosim traume zbog toga svojim unucima?) Tako da tu nema zaliječenja. Uzroci su mislim drugi.

Većina manifestacija i napisa o tome u službi je raspirivanja negativnih emocija danas, a ne smirivanja, i političkih ciljeva.

»Kako ćemo ujediniti podijeljeno društvo?«

Volio bih znati. Volio bih da se djelimo zbog suvremenih i suvislih problema i dilema (kako se uključiti u četvrtu industrijsku revoluciju, kako provoditi naše obveze kao dijela čovječanstva u borbi protiv klimatskih promjena, kako suzbijati preveliku moć financijskog kapitala, kako smanjiti nezaposlenost itd.) Međutim, svaka diskusija bude zagađena podjelama iz 1941.-1945..

Nema više bitnih tajni, već 25 godina

»Po posljednjim podacima,nekoliko stotina grobišta u Sloveniji krije stravičnu tajnu žrtava egzekucija bataljona KNOJ pod komandom oficira OZN-e.«

Ali i jest kvaka u tome, da nekih bitnih tajni, koje bi se sad mogle doznati prekapapnjem po raspadnutim leševima, tu više ni nema. U grobištima su ostaci raspadnutih leševa, stravično, ali nema tajne.

Nisu tu bitna povjerenstva; ono iz 1990-ih se propisno osramotilo - u sedam godina, ništa korisno; više su se bavili time da pokušaju smanjiti broj ustaških žrtava, nego da popišu one ranije nepopisane.

Najzad, bi li neki zaključak nekog povjerenstva, pa ma kakav bio, mogao riješiti traumu?

Znanstvenici nešto istražuju, ali su koliko vidim u slijepoj ulici, jer nema više nekih novih materijala za istraživanje. Postoji znanstveni projekt Ljudski gubici Hrvatske u drugom svjetskom ratu i poraću, voditelj dr.sc. Vladimir Geiger, Hrvatski institut za povijest, unutar toga tema “Popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća” (voditelj dr. sc. Josip Kolanović). ali već godinama nema novosti.

(Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija BiH su u siječnju 2012. preuzela na sebe zadatak »popisivanja svih žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća koji su pripadali etničkom korpusu hrvatskoga naroda«, ali ni tu, nakon skoro šest godina, nema vijesti o rezultatima.)

Okvirne brojke se znaju koliko se moglo i mislim da više nema mogućnosti da se točnije odrede.

Što bi sad značilo, da neko povjerenstvo objavi npr. "pobijeno je točno 54.325 Hrvata, pripadnika HOS-a i Wermachta i drugih"? Bi li to nekog smirilo?

Ovdje je jedan rad Vladimira Geigera iz 2010., u kojima iznosi procjene: Ljudski gubici Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i u poraću koje su prouzročili Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Jugoslavije/Jugoslavenska armija i komunistička vlast Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi) Case study: Bleiburg i folksdojčeri

Kasnije, u nekim predavanjima 2012.-2013., iznosi da dvije tamo navedene posljednje procjene smatra najpouzdanijim, naime 80.000 svi skupa i 50-60.000 Hrvati (iako, koliko sam skužio, u potonju brojku su zapravo uračunati i muslimani, brojni u HOS). Do danas bolje procjene, koliko znam, nema.

Godinu dana natezanja

Diskusija (ili natezanje) pod navedenim topicom nastavila su se slijedećih godinu dana. To je nažalost mana foruma, da se diskusije nikad ne završe, te dapače, da obično i nisu dija-log, nego serija mono-loga.

Nakon više od godinu dana, jedan forumaš je spomenuo Odžak, u kojem je otpor ustaša trajao do 24. svibnja, što sam već naveo gore. U odgovoru sam napisao da su branitelji Odžaka ubijali zarobljene partizane, te: »I onda je Jugoslavenska armija, kad je otpor konačno slomljen, postupila isto.«

Dodao sam: »Komunisti su napravili puno gorih stvari od ovoga u Odžaku. To se postepeno saznavalo 1980-ih i ja sam to osuđivao i taj sustav odbacio i borio se za slobodne izbore. Ali, kao i mnogi drugi, nije ovo što imamo danas ono, za što sam se borio.«

Kako sam "progledao" (samo ne 2017., nego 1989.)

I sad se javlja jedan forumaš, s radikalno desne strane političkog spektra, te na ono da je JA postupila isto, ubijajući zarobljenike, kao da je pao s Proksime Centauri, piše:

»Aleluja...
To je poanta cijele price to ti i govorimo cijelo vrijeme.
I tako od Sumadije do Bleiburga pa nazad do Sumadije
Drago mi je da si progledao«

Dijelovi iz mog odgovora (17. studenoga 2017.):

Mislim da si me zamijenio s nekim.

Odžak je, kako sam napisao, poseban slučaj. (…) Odžak je sličniji slučaju kao što spomenuh sa preostalim Dražinim četnicima. Ljudi koji su se ogorčeno borili do kraja, konačno su pobijeni, jer se nisu predali - ili im pak nije ni data šansa da se predaju.

Glede pak generalne situacije, da je nova komunistička vlast poubijala desetine tisuća onih koje možemo spominjati kao prave zarobljenike (slovenski bjelogardejci, četnici, hrvatske oružane snage i drugi) - ako ti se učinilo da razgovaraš s nekim tko to poriče, zamijenio si me s nekim! Lako se možeš uvjeriti da to ne poričem i na ovom topicu. (…)

Puno puta sam mlađima objašnjavao da nije istina da se nekim novim iskapanjima otkriva nešto bitno novo; bitne činjenice znaju još od tog doba (…)

Ovdje sam pak pisao o tome, kako se ta ubijanja zapravo ne mogu, prema tadašnjem međunarodnom pravu, smatrati ratnim zločinom prema Haškoj konvenciji o pravima i običajima rata. To je formalno-pravno gledište.

Sadržajno, mislim da je moralno neprihvatljvo, zločin dakle, masovno ubijati ljude bez suda.

Bilo je nekoliko tisuća pripadnika Ustaške vojnice i Ustaškog pokreta koji su mogi biti izvedeni pred sud i ne bi izbjegli smrt ni pred jednim sudom u tadašnjoj Europi. Ali čak i oni su zaslužili suđenje, a velika većina je likvidirana bez neke stvarne krivice.

Jesu li čelnici Demokratske Federativne Jugoslavije prekršili zakone vlastite države?

Zanimljivo bi pak bilo pitanje tih ubojstava u odnosu na tadašnje zakone u Demokratskoj federativnoj Jugoslaviji. Predmijevam, da su proizvolja ubijanja mogla biti protivna tim zakonima.

Tako npr. mislim da se optužba protiv Boljkovca pozivala na tadašnje zakone; vidio sam je već krajem 1990-ih, ali je on dokumentima pobijao svjedoke, naime da u to doba uopće nije bio na tom mjestu. Zato nikad nije ni podignuta optužnica.

To je pak tema postupanja s ratnim zarobljenicima. A pod "Bleiburg" se trpa i druga tema, koja je IMHO bitno drugačija, naime ubijanje stvarnih i potencijalnih političkih protivnika. Djelomice je povezano, jer npr. domobrani nisu masovno ubijani, ali su neki od njih bili izdvojeni i ubijeni, neki jer su bili članovi ustaškoga pokreta, naročito časnici, ali i oni koji nisu bili krivi za neku bitniju "kolaboraciju" (kao moj djed po majci, koji je bio činovnik srednjeg ranga koji je 1941. naprosto ostao na istom mjestu).

Kako sam proglašen ljudožderom

Nakon toga, drugi forumaš, također s radikalno desnog djela ideološke scene, piše u odgovoru meni:

»Tvoja pisanja me podsjećaju na onaj klasični vic s bradom kada ekipa istraživača antropologa odlazi u Afriku tražiti kanibale. Nakon traženja dođu u neko domorodačko selo i priupitaju lokalnog poglavicu: Ima li ovdje ljudoždera?
A ovaj veli: Nema više. Jučer smo zadnjeg pojeli.«

Odgovorio sam podužim komentarom »o povijesti, znanosti, moralu, sadašnjosti…«

(…) Vic je super, i ja sam ga navodio u okviru filozofskih istraživanja fenomena autorefleksije.

Međutim, s onim što ja pišem to nema veze. Ja nisam nikoga pojeo, ni ubio, niti negiram, niti opravdavam ubojstva; nikad nisam bio član Komunističke partije (odnosno Saveza komunista), tako da nema nekog kontinuiteta s nekadašnjim "kanibalima". (…)

Ti odgovaraš na moj komentar, a ne uvažavaš što sam u njemu napisao (i puno puta prije). Žao mi je zbog toga, ali često se tu nikako ne može utjecati da netko promjeni svoje predrade; nažalost, puno sam puta to vidio u 25 godina na Svemrežju.

"Mi" i "Drugi": jedna jedina "Istina"

Ljudi koji tako postupaju pri tom zastupaju jedno partikularno gledište, jednu perspektivu ("našu") i smatraju obaveznim da i drugi također mogu zastupati jedino partikularno gledište ("naših neprijatelja"), a ne pokušavati sveobuhvatno, multiperspektivno shvatiti prošlu stvarnost (ili, uostalom, današnju stvarnost). To uključuje da postoji samo jedna perspektiva koja je prava, istinita odnosno Istinita, s velikim "I" (ona "naša"), a ostale su naprosto laž i "ideologija" ("mi", u toj pretpostavci, nismo ideolozi, nego se samo držimo "činjenica", možda čak i "znanosti").

Treći problem jest, da se vlastita perspektiva obično zasniva na emocijama (emotivna ekonomija i redukcija). Čest je stav "oni koji nisu MOJI su zli, točka". Ili si na jednoj strani, ili si na drugoj. (…)

»se sa sigurnošću može reći da su počinili drugu vrstu zločina, a to je minimalno zločin protiv čovječnosti.«

Ja se s time slažem (…)

Postoji formalno-pravno ograničenje, da kategorija "zločin protiv čovječnosti" nije postojala 1945. ( zato gore spominjem moralne kategorije: nešto možemo moralno osuditi, iako nije protupravno, kako su npr. radili borci za ukidanje ropstva, zabranu dječjeg rada isl.).

Ona je uvedena u međunarodno, a onda i u nacionalna prava, upravo zahvaljujući pobjedi u svjetskom ratu protiv fašista. (Uostalom, ni zločin genocida nije ranije postojao kao pravna kategorija.)

»Problematična je ta statična slika koja je bila nametnuta od strane Mirko/Slavko ideološke povijesti koja bi propisala što i kako se smije, a što ne smije tumačiti.«

Ovdje bih dao primjedbu, da je pogrešno statično govoriti o nekakvoj "propisanoj ideološkog povijesti" 1945.-1990..

Nekoliko sam puta ovdje spominjao da su se sve prešućene teme bliske prošlosti počele pojavljivati u javnosti i o njima diskutirati tijekom 1980-ih, te sam osobno sve to pratio, jer sam tada bio u svojim 20-im godinama, dakle dovoljno zreo, a također i zainteresiran. O tome se onda žestoko polemiziralo u javnosti, pojavljivale su se knjige s oprečnim stavovima, širilo se naše razumijevanje povijesti uvođenjem novih parspektiva. Nažalost, paralelno su se stvarali novi mitovi (u to doba, u javnosti, naročito srpski).

Od toga je pak prošlo 27 godina. A problem "Mirko i Slavko" reduciranja, koje je medijsko a onda i ideološko (naravno da jedan strip za djecu nije davao realnu sliku zbivanja, ali nisu je davali ni holivudski filmovi o 2SR toga vremena), postoji i danas.

Znanstvena historiografija i javne diskusije postojale su i u doba FNRJ/SFRJ

U ondašnjoj historiji (historija = znanost o povijesti), slika je bila ipak puno kompleksnija nego u propagandnim tekstovima i medijskim prezentacijama.

I ranije je bilo znatnih promjena i polemika u historiografiji, npr. nedavno smo ovdje na forumu spominjali jedan nedavni napis na jednom portalu, u kojem se govorilo o sporazumu četnika i partizana u istočnoj Bosni 1942., s tvrdnjom da je u Jugoslaviji to bila tajna o kojoj se nije smjelo govoriti.

Mislim da sam tada uvjerljivo pokazao, ne samo da je ta suradnja 1941.-1942. bila "opće mjesto" u prikazima 2SR, nego se upravo o tom sporazumu javno polemiziralo početkom 1970-ih, u dnevnim novinama "Politika" i "Oslobođenje" i na TV Sarajevo (a vjerojatno je toga bilo još).

Nedavno sam čitao knjigu: Magdalena Najbar-Agičić: "U skladu s marksizmom ili činjenicama : Hrvatska historiografija 1945-1960", Zagreb: Ibis grafika, 2013.. Ako prolistate, vidjet ćete da je stvarnost bila složenija, već do 1960. (vidjeti npr. polemike između Jaroslava Šidaka i Vase Bogdanova). Kompromisi s vladajućom ideologijom bili su neminovni, ali se razvijala ozbiljna, kritička historiografija.

»lokalni "antifašisti"«

Kakve god bile nečije emocije, pojam antifašisti ne treba stavljati u zagradu. Povijesna definicija antifašizma je vrlo jednostavna: antifašist je svatko, tko se aktivno suprotstavljao fašizmu. To ne znači, da je sve što su činili dobro.

»politički cilj ubijanja klasnih, političkih, religijskih i ideoloških neprijatelja.«

Točno. To sam jasno rekao i u komentaru, na koji odgovaraš.

Analitički, smatram da se temu obračuna s tim "neprijateljima" treba odvojito od postupanja s ratnim zarobljenicima, iako je djelomice povezano.

»Time su prešli demokratsku granicu u ono što se zove totalitarizam, kada se ubijalo zbog delikta mišljenja i vjerovanja ili delikta statusa«

Slažem se: prešli su granicu, iako su se stalno pozivali na demokraciju. Sustav koji je uspostavljen je bio totalitaran. (Diskutira se pak o tome, je li bio totalitaran i kasnije, ili samo autoritaran i nedemokratski.) Fatalna strukturalna mana lenjinizma. (…)

»Tako iz ormara s kosturima izlaze kontroverze oko samog početnog "ustanka naroda" gdje su bile prisutne i te nacionalne (etničko čišćenje- eufemizam za genocid) komponente ustanika koji su se u kasnijim fazama promijenile.«

Spomenuo sam gore 1980-e. Pretpostavljam da si i ti mlađi od mene pa nisi to imao prilike pratiti (a možda, iako si bio dovoljno star da imaš tu priliku, nisi je tada iskoristio).

Nikakvi "kosturi" ne izlaze DANAS iz ormara. O tome se intenzivno raspravljalo 1980-ih, dapače i ranije.

Što bi bilo dovoljno, da se "spere" trauma?

»Problem je što "drugarska, partijska, kritika" nije dovoljna da spere osjećaje koje su imale žrtve tih nacionalsocijalističkih, rasističkih eskapada i događanja.«

Tu, moram priznati, naprosto ne znam o čemu točno govoriš.

OK, govoriš o OSJEĆAJIMA - spomenuh gore taj emotivni prilaz i emotivnu redukciju.

Govoriš o "osjećajima koje su imale žrtve". Sudionici tih zbivanja prije 76 godina su gotovo svi mrtvi. Sad je riječ o osjećajima njihove djece i unuka, i svih nas drugih danas, 2017..

Treba li te osjećaje "sprati"? Što bi to značilo? Koja vrsta satisfakcije, osude ili rezona generalno, bi mogla biti prihvatljiva, da povijesne rane zacjele?

Nedavno u intervjuu "Vojnoj povijesti" Alexander Korb piše, da su Nijemci prošli taj proces ("katarza"? - možda prejaka riječ, ali u tom smjeru) 1970-ih, ali da su slučajevi bitno drugačiji. Istina je, mi to kao nacija, i Srbi također, to nismo prošli, još se lomimo oko toga.

Tragična zabluda Srba u Hrvatskoj (barem u onim dijelovima u kojima su podigli ustanak i držali ih četiri godine pod kontrolom) bila je da su 1990.-1991. u potpunosti robovali vlastitim negativnim emocijama, strahu i mržnji, zasnovanim na sjećanjima na 1941.- kao da se sve isto ponavlja. bili su naravno na to smišljeno poticani iz Srbije. Nanijeli su goleme štete Hrvatima, ali katastrofu samima sebi.

Prošlost, zaista, treba pokušavati prevladati.

Moj komentar je bio previše dug, jer na forum.hr najdulji upis može biti 10.000 znakova, pa sam ga razdvojio na dva. Slijede dijelovi iz drugog djela

Dvije oprečne perspektive u knjigama iz 1988. i 2012.

Zanimljivo, zahvaljujući knjizi "Dossier Borićevac" (tiskana 2012.) saznao sam za postojanje knjige "Kazivanja pobjednika smrti", urednik Ilija Rašeta, objavljena 1988., koja mi je tada bila promakla. To je treća važna knjiga objavljena iste godine koja se odnosi na ustanak u Srbu 1941., uz knjige sjećanja Gojka Polovine i Đoke Jovanića.

Te su dvije knjige oprečne. Rašeta je prikupio brojna svjedočenja Srba, koji su uspjeli preživjeti pokolje koje su ustaše vršili u razdoblju do početka ustanka, 27. srpnja.

Njegova je teza da su Hrvati iz Borićevca masovno pristupili u ustaški pokret, te su masovno, a ne samo njih 20-30, sudjelovali u pokoljima i pljački Srba u okolnim selima u lipnju i srpnju 1941..

U tome se razlikuje od ranijih prikaza koje sam čitao i ovdje spominjao, za koje možemo reći da su činili "službenu povijest" (zbornik "Kotar Donji Lapac u NOR" iz 1985, koji sam spominjao, Danilo Damjanović Danić: "Ustanak naroda Hrvatske 1941. u Srbu i okolini", Zagreb, 1972. i drugo),

U zborniku koji je uredio Josip Pavičić 2012., pak, ta se tema ne spominje - spominju se ti pokolji, ali kao da su ih izvršili neki ustaše iz drugih krajeva (prvenstveno iz Gospića i okolice), a da domaći nisu uopće sudjelovali.

Tako imamo dvije oprečne perspektive. (Dakako, jedan jednostavni odgovor jest da jedna od strana sve laže, sve izmišlja).

Prošlost treba razumjeti, a moralno suđenje je druga dimenzija

»Za opravdanje djelovanje Đoke Jovanića u Kulen Vakufu i paktiranja sa okupatorskim fašistima (Talijanima) nije dovoljna partijska osuda i onda drugarski idemo dalje«

Meni, kad čitam o povijesti, nije opravdavanje a ni osuda u prvom planu. Prvo je razumijevanje. (…)

To je pristup kriminologa, a ne kriminalista. Ako kažemo da je kriminalac imao neke razloge i opravdanja za svoje djelovanje, ne znači da kriminal ne osuđujemo; to su dva procesa.

Zato, npr., uz historiju kao znanost o povijesti, spominjem moral kao različitu kategoriju. Ropstvo smatram moralno neprihvatljivim, dapače zločinom protiv čovječnosti, ali kroz skoro cijelu povijest to je bila normalna institucija.

Naravno da je teže, kad se radi o bližoj prošlosti i našim bliskim precima.

A pogotovo je problematično kad prelazimo na ocjene postupaka pojedinaca.

Pravno gledano, koliko znam o tome, moguća je "zapovjedna odgovornost" ako zapovjednik, iako nije zapovijedio, nije spriječio zločine svojih podređenih; ali to ne znači automatsku osudu, ako je naknadno poduzeo određene mjere; a to KPJ, koja je vodila ustanak, jest učinila. Neki počinitelji su osuđeni, prebjegli su četnicima i postali partizanima smrtni neprijatelji.

No, bilo je zaista i onih, koji su sudjelovali u tim pokoljima, a kasnije je to prešućeno. O tome je pisao Gojko Polovina 1988. (u knjizi ""Svedočenje : Sećanja na događaje iz prve godine ustanka u Lici", Beograd: Rad, 1988.; vrlo uzbudljivo štivo, drugačiji diskurs koji je doduše bio vidljiv već u njegovom članku iz 1971. koji sam skenirao i stavio na net i ranije u ovom topicu spominjao), iznio je neke nove stvari i nove optužbe, koje ne moraju biti točne. (On je sebe nastojao opravdati, jer je bio osuđen zbog svog ponašanja u početku ustanka, navodno i osuđen na smrt, dapače i sam Đoko Jovanić je navodno bio osuđen na smrt, ali se kasnije od izvršenja osude odustalo).

O tom problemu, neriješenog odnosa prema tadašnjim počiniteljima zločina sa srpske strane, naveo sam ovdje jednu doktorsku dizertaciju, obranjenu na engleskom 2010, koja se bavi susjednom dolinom Ljutuč (Kulen Vakuf). (Max Bergholz: "None of us Dared Say Anything : Mass Killing in a Bosnian Community during World War Two and the Postwar Culture of Silence", Toronto, 2010.)

Da, tu su ostale neriješene stvari i nezaliječene rane. Ali, zar stvarno još i 2017.?

»To, u današnje vrijeme nije dovoljno dobro«

Što bi po tebi bilo "dovoljno dobro" 2017. godine? A da se ne vrtimo stalno u istom krugu?

Ne postoji simetrija između partizana s jedne, te ustaša i četnika s druge strane

Na stranu recimo svi drugi - što bi ti recimo od mene očekivao da kažem, pa da to bude "dovoljno dobro" da me ne uspoređuješ s kanibalima?

Opća osuda tadašnjeg srpskog ustanka u načelu? Prihvaćanje ocjene da je on bio prvenstveno motiviran velikosrpskom ideologijom?

To ne mogu prihvatiti, sa stajališta historijske analize a ne morala, kako sam već govorio. Ustaše jesu u oko mjesec i pol prije 27. srpnja 1941. počinili u tom kraju (Kotar Donji Lapac) masovne pokolje, za to imamo obilje izvora. Spominje se pojedinačno popis žrtava s preko 900 imena do 27. srpnja, odnosno više od 5% ukupnog stanovništva općine. Pobijene su i mnoge žene i djeca. Srbi su pobjegli u šume, tamo se počeli organizirati i spremati protunapad.

Zbog toga ih ne mogu osuditi; i nije im za to trebala neka posebna ideologija. Njihove ideje su u početku konfuzne, a kasnije se polariziraju na dva pokreta.

Generalno osuditi tadašnje djelovanje KPJ, partizana i kasnije NOVJ? Ni na to ne mogu pristati, jer mislim da su neke ideje, koje su promovirali, bile ispravne; i svakako bolje od ideja ustaša i četnika.

»Nije se samo zalomilo, bilo je tu sistema.«

Naravno da se nije "samo zalomilo", ni u napadu na Boričevac, ni kod Drvara, ni u Kulen Vakufu.

Napadi na Boričevac i Kulen Vakuf bili su međutim opravdani, jer to su bili centri, iz kojih se polazilo u pokolje u okolicu, bez obzira na to, koliko lokalno hrvatsko i muslimansko stanovništvo u tome sudjelovalo.

Slijedio je pokolj i palež, koji nikako nisu opravdani.

Komunistička partija Jugoslavije osudila je takve postupke i uskoro su četnici, koji su tako i dalje postupali, postali njihov smrtni neprijatelj.

Kako god danas nepopularno zvučalo, gledajući tadašnji povijesni kontekst, 1941, podržavam parolu "bratstvo i jedinstvo" (danas, u promijenjenom kontekstu, podržavam ideju bratstva, što je jedna od tri ideje Francuske revolucije, a jedinstvo jedino sa stajališta ljudskog roda), u odnosu na "do istrage vaše ili naše", u čemu su se slagali ustaše i četnici.

»Druga stvar je da su u Bleiburškim, postratnim događanjima više stradali katolički od pravoslavnih svećenika, da je pobijeno više Hrvata iz kvinsliških vojski, nego nekih drugih nacija. I to nisu male brojke.«

Tako je. Točno to sam napisao u komentaru, na koji ti ovdje odgovaraš. Dakle, ako se tu slažemo, ako ja to navodim i osuđujem, čemu to, da me uspoređuješ s kanibalima?

Naravno da ubijanja nisu bila slučajna

»Slučajno ili ne, nevažno.«

Naravno da nije bilo "slučajno". Očito su postojale direktne naredbe da se neke kategorije zarobljenika odmah pobije, te su mogle doći jedino sa samog vrha odnosno od Josipa Broza Tita, iako nemamo pismeni dokaz (možda i nisu davane pismeno; Pero Simić je objavio navodnu izjavu jednog tadašnjeg udbaša da je usmeno prenosio naredbu o ubijanju zarobljenika; iako je vjerojatno da je to išlo tako, konkretno svjedočenje je sporno, ne možemo ga provjeriti).

»Pa čak i saznanja o tome što se dešavalo i danas izaziva više nego nelagodu.«

Ono što me čudi i zbunjuje, s obzirom na osobno iskustvo, jest da se i danas stalno govori, kao da su to neke bitno nove spoznaje, kao da se nešto i dalje nastoji sakriti.

Međutim, kako rekoh, ja sam to prošao, saznao za sve što se događalo i to mi je izazvalo "više nego nelagodu" tijekom 1980-ih, a definitivno početkom 1990-ih (spomenuh tadašnji feljton "Križni put" u Startu). Sve bitno se zna već 25 godina.

Kako to, da se iznova i iznova piše, kao da je to nešto novo i kao da tek treba "rasčistiti" s poviješću?

»Partizani i te kako imaju putra na glavi usprkos neupitnoj borbi na pravoj strani.«

Točno. I što sad? Partizani su mrtvi, osim ponekog starca (i mladića Josipa Manolića, koji će nas sve nadživjeti). Mrtva je i komunistička partija, i Jugoslavija. (SDP je pravni nasljednik KPJ, ali ona se odrekla fundamentalnih postavki svoga programa - formalno su imali nepromijenjen program od 1958.- još 1989.-1990.)

Zašto Hrvatska danas propada?

Ali imamo one, koji se deru i prijete po ulicama (doduše, jedino kad Hrvati pogrešno glasaju, pa HDZ nije na vlasti) da treba obračunati s "jugoslavenima". Ma daj, ne serite!

Imamo Hrvatsku koja propada, kojom se loše upravlja. A ja ne prihvaćam diskurs, da su za to krivi "jugoslaveni", udbaši, partizani, komunjare isl, kao što 1980-ih nisam prihvaćao, da su za probleme tadašnje Jugoslavije krivi ostaci buržoaskog društva, nacionalisti, anarholiberali, tehnokrati isl..

Nakon tih mojih upisa, s prilično detaljnim pokušajem da razjasnim svoje stavove, forumaš koji me je prije usporedio s kanibalima nastavio je s istim monologom, podržan od nekoliko drugih koji jednako postupaju: uopće ne obraćaju pažnju na to što oponent kaže, izražavaju emocije, bore se protiv Drugog (s velikim "D") koji je njihova ideološka konstrukcija.

Nije, naravno, odgovorio na moje pitanje: "Što bih ja trebao reći, pa da me prestaneš uspoređivati s kanibalima?". Poremetilo bi mu ideološki apriori, kad bi dopustio mogućnost da je pogriješio u prosudbi (tj. pred-rasudi). To je, naravno, upravo onaj način mišljenja koji osuđuje kod Drugih.

Nije, dapače, uopće ni pročitao moj odgovor. Niti je čitao relevantnu literaturu. Kao ni nekoliko njegovi asistenata, koji su se javili. Žalio se da ga vrijeđam, a istovremeno mene kleveće. Nakon što sam vrlo jasno i više puta napisao da smatram kako je ubijanje ratnih zarobljenika i političkih protivnika zločin, on vergla svoje: »dobro zapamti svoju poziciju toleriranja masovnih zločina protiv civilnog stanovništva zbog ideoloških razloga i zašto je ona sasvime neevropska, nazadna i vrlo blizu Hitleru i Staljinu«.

Ta je "slijepa pjega", nespremnost i nesposobnost da se vodi suvisli dijalog (raz-govor, kad dvije strane dijele isti govor, makar se i svađali), povezana s partikularističkim shvaćanjem morala: "familistički moralizam", po kojem jedna moralna načela vrijede samo unutar naše zajednice (porodice, naroda, nacije) a druga (ili nikakva) u odnosima prema Drugima (dok "etički univerzalizam", kod etičkih propovjednika kao što su Ptah-Hotep, Ješua ben Josef ili Imanuel Kant, zastupa da se prema svim ljudima treba postupati po istim načelima). To je pak teška filozofska tema, o kojoj neću više ovdje.

A ima i složenijih problema s "Mi" i "Oni" - "dobro" i "zlo", "sveto" i "kleto" – kad se zastupa da se "Mi" moramo permanentno čistiti od "mangupa u vlastitim redovima" koji su u službi "Njih" - heretici, buržuji, pederi, Jugoslaveni…

To je povezano s problemom osobnog i kolektivnog identiteta: u čemu se on utemeljuje (temelj je ono "sveto") i što isključuje (kao ono "kleto").

- 13:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #

18.11.2017., subota

Zašto HSS nije organizirao pokret otpora 1941.-1945.

Kako su blogovi tijekom drugog desetljeća 21. stoljeća pali u drugi plan (u odnosu na ono doba, kad smo čak osnovali "Hrvatsku blogersku organizaciju"), puno svojih tekstova i diskusija objavljivao sam i vodio na društvenim mrežama i forumima. Ali to onda ostane zatrpano unutar jedne diskusije s puno drugih. Sad si mislim, da je zgodno neke stvari naprosto kopipejstati ovdje, jer ostaje pod mojim imenom i veća je mogućnsot da netko zainteresiran "naleti" na tekst, kad gugla.

Ovo je iz polemike na forum.hr, podforum "Povijest", topic "poslijeratne žrtve u svibnju i lipnju 1945.", komentar br. 895 (poveznica će vas ovesti na stranicu 45, na svakoj stranici je 20 komentara, tako da donekle možete vidjeti kontekst). Objavljeno 2. srpnja 2017.

Komentar, koji ovdje prenosim, nije neposredno vezan s topicom, nego smo počeli diskusiju i o tome, kako i zašto HSS nije organizirao svoje snage otpora tijekom 2SR.

Kako je došlo do toga, da 1945. KPJ bude apsolutni pobjednik, a svi ostali potpuno nemoćni?

Maček-Pavelić-Tito

Odlučne borbe za opstanak i jačanje Narodnooslobodilačkog pokreta, pod vodstvom komunista, vodile su se od kraja 1941. do jeseni 1944. na području NDH. Zbog ustaških masovnih i neselektivnih pokolja i progona, došlo je do ustanka u kojem sudjeluju u velikoj većini Srbi.

U početku su ustanici kaotični, a s vremenom se dijele na dva posve nepomirljiva pokreta, partizane i četnike. Raskol je u Sjevernoj Dalmaciji bio potpun već u rujnu 1941., a generalno završen do proljeća 1942.. Oni postaju međusobno smrtni neprijatelji.

Partizani, iako su velika većina Srbi, uključuju u svoje redove i nezanemariv broj Hrvata, muslimana i drugih. Sredinom 1942., četnici prevladavaju istočno od rijeka Bosne i Neretve, a partizani zapadno.

Većina Hrvata prilično brzo se razočarala i okrenula protiv ustaškoga režima, iz raznih razloga. Naravno, ustupanje srednje Dalmacije i Primorja i Gorskog Kotara bilo je bitan čimbenik. Ljudi s tog područja najviše su bili skloni stupiti i u oružanu borbu, protiv Talijana (i također četnika koje Talijani pomažu), ali i protiv ustaškog režima.

Mnogi Hrvati su bili zgroženi i surovim terorom režima, masovnim pokoljima Srba, uništavanjem Židova, surovim kažnjavanjem političkih protivnika, apsolutnom kontrolom javnog života, mobilizacijom vojnika za napad na SSSR, ekonomskom podređenošću Njemačkoj, oskudicom, inflacijom idr.. Dio njih također postaje spreman pridružiti se oružanom otporu, a više njih potajno ga pomagati.

Zašto HSS nije uspio artikulirati i organizirati ogorčenje Hrvata ustaškim režimom? Simpatizeri HSS-a, a također i mnogi niži i srednji dužnosnici i dio vođa HSS-a (oko 20% od potonjih), s vremenom su se pridužili partizanima i prihvatili komunističku hegemoniju unutar NOP-a.

U središtu je vjerojatno povijesni promašaj Vladka Mačeka. On je ostao bespomoćno zarobljen u svojem strahu od rata, odbijanju svake suradnje s komunistima i povjerenju u Engleze.

Povijesna situacija se radikalno promijenila: on je bio vrhunski politički taktičar, a vremena su tražila vojnog i ideološkog stratega. Bio je bespomoćan, kad je 6. travnja 1941. igra na koju je navikao postala bespredmetna (kao otprilike: igramo šah, a onda netko bijesno sruši figure i počne opća tučnjava, a ti si i dalje sposoban misliti samo o šahu, a ne o boksu).

Sjećam se iz Mačekovih memoara, negdje u ljeto 1941., kad je još živio uglavnom slobodno u Kupincu, dolaze mu predstavnici Srba, jer on je i njihov politički vođa (na čelu Seljačko-demokratske koalicije), pitaju ga što da rade, ustaše vrše masovne pokolje, narod bježi u šume, boravi u zbjegovima, je li u redu da uzmu oružje i krenu u borbu (i pritom surađuju s komunistima, koji su borbu već počeli).

Jančiković, Tomo

Maček uporno odgovara i njima i Hrvatima, i tada i kasnije (izoliran u svojem stanu, strože, ali naravno mogao je krijumčariti poruke): ne, nikako, ne smijete se boriti, pognite glavu, trpite, čekajte da Englezi dobiju rat, "Dok se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom", nikako suradnja s komunistima (tu se nije ugledao u premijera UK)…

I onda i Srbi, jer je ustaško divljanje neizdrživo, odlaze u partizane (oni koji su glasali za Srpsku demokratsku stranku i za Seljačko-demokratsku koaliciju), a postepeno i Hrvati, jer jednostavno ne mogu sjediti i trpiti pokolje i drugi teror.

Maček nema ništa za reći. On i dalje nije sposoban razmišljati van "šahovskih" kombinacija. Dok se okolo "veliki"mlate, on se skriva pod stolom; nevolja je, tamo će i ostati. To se naziva pacifizmom koji je dio ideologije HSS-a; Stjepana Radića su uspoređivali sa Gandhijem, ali i Gandhi je pisao da je metoda nenasilja nije uvijek primjenljiva.

Komunisti pak, iako mali, prihvaćaju bitku i, neočekivano, postaju veliki.

Prvi komunistički pokuša organiziranja odreda u Dalmaciji u ljeto 1941. završio je katastrofom. U Primorju i Gorskom Kotaru išli su opreznije; tijekom zeme 1941.-1942. stvara se Prvi primorsko-goranski odred, prva partizanska jedinica koja ima Hrvatsku većinu. Sredinom 1942. su dva odreda, oko 2500 boraca, od toga 80% Hrvati, pod potpunom kontrolom KPH.

Slijedi mobilizacija Dalmatinaca. od sredine 1942. do siječnja 1943, kad je započela njemačka operacija Weiss (4. neprijateljska ofanziva), otišlo je s područja Dalmacije u partizane oko 12.000 dobrovoljaca i dobrovoljki, od toga oko 80% Hrvati. Većina njih odlazi u borbu van područja Dalmacije ("Bihaćka republika"), formiraju pet brigada i mnogi se upućuju u druge brigade da nadoknade njihove gubitke.

Također, iz Zagreba i drugih gradova odlaze u partizane manje grupe, to je možda oko 1000 ljudi ukupno do siječnja 1943. (neka moja procjena), ne velik broj u ukupnom broju boraca (oko 50.000 boraca u zapadnom dijelu NDH - zapadno od rijeka Bosne i Neretve, plus zapadna Slavonija, a od te glavnine odsječena je "enklava" na području istočnoga Srijema i istočne Bosne, 6. istočnobosanska brigada i 3 odreda, oko 3.000 boraca), ali simbolski vrlo važno, jer je bila posebna avantura otići iz grada u šumu i jer je tu bilo i uglednih pojedinaca čiji je bijeg odjeknuo (grupa glumaca Hrvatskog narodnog kazališta, dva avijatičara, Vladimir Nazor idr.).

Plus, nekoliko tisuća muslimana - domaćih seljaka i komunista iz gradova.

Tako se u studenom 1942. stvara Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, oko 95% boraca je na području NDH. Srbi su u većini, ali i Hrvata i muslimana ima u značajnom broju, plus jedinice u Sloveniji s kojima postoji komunikacija. (A snaga pokreta na području NDH, koji je 100% kontroliran od komunista, utjecala je i na to da su nekomunisti u Sloveniji "Dolomitskom deklaracijom" u veljači 1943. priznali vodstvo KP Slovenije.)

NOVJ je snaga pod neupitnom centralnom kontrolom, kakva treba biti redovna vojska, stvarno prava vojska, a ne puka grupa gerilskih odreda. Ima zapovjednika koji je neupitni autoritet, o čemu je Draža Mihailović mogao samo sanjati.

U prvoj polovici 1943., NOVJ preživljava najžešće bitke. Unatoč gubicima, iz tih borbi izlazi jača, nego što je bila početkom godine.

HSS pak i tada i kasnije, dok NOVJ proživljava najteža iskušenja i kad je očito da jačaju, a i očito je da će Saveznici dobiti rat, i dalje oklijeva, kao, išli bi u borbu, bilo je nekih lokalnih inicijativa, ali ajmo prvo natenane politički dogovorit, nemojmo se previše umorit… Ne mogu inspirirati, mobilizirati opremiti i organizirati ni jednu četu ljudi da se bore pod nekim znakom hrvatske trobojnice ili slično, s poltičkim komesarom iz HSS isl..

Trojica vođa, koji su se pokazali nesposobnim u stvorenim okolnostima, zarobljeni u svoje idiosikrazije (Pavelić, Maček i Mihailović), manje ili više dobri samo u taktici, hametice potučeni od izuzetno sposobnog vođe, vrhunskog stratega koji je na fascinatan način kombinirao ideološku rigidnost i pragmatičnu prilagodljivost, kako u politici tako i u ratovanju, a to je savršeno odgovaralo okolnostima koje su stvorene; a u stvaranju tih okolnosti ključnu ulogu su imali ustaše svojom masovnom neselektivnom surovošću (dok su recimo Nijemci u Srbiji bili masovno, ali selektivno surovi, i to je funkcioniralo).

Ova trojica doživjeli su i politički i moralni poraz (dvojica i vojni, a treći to nije ni pokušao iako je mogao barem potaći svoje političke sljedbenike).

Tako je ostao jedino Stepinac, druga jedna fascinatna pojava, koji od početka i jest bio samo moralni a nikad politički autoritet (za razliku od svojih kolega nadbiskupa u Sloveniji i Slovačkoj i valjda još nekih).

- 16:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.11.2017., ponedjeljak

Ako vas zanima neka tema, nemojte čitati znanstvenike! Nickovi na netu sve znaju! :-)

Pričuckamo mi tako na forum.hr o hrvatskoj povijesti. I kažem ja da treba čitati knjige koje su pisali znanstvenici. Na što slijedi poduka jednog nicka - prenosim, jer mnogi tako misle, i o povijesti i o drugim temama, ali rijetko se usude tako otvoreno reći da su neznalice i da svoje neznanje smatraju kriterijem spoznaje:

»Za sve teme hrvatske povijesti, a što bliže novijoj povijesti to u većoj mjeri, pokazalo se je nažalost da "čitati knjige znanstvenika i znanstvenica koji su se tom temom bavili", nema puno smisla. Ukratko rečeno njihove radove, osim možda radova nekih mlađih povjesničara, možemo slobodno baciti u koš.
Zadnjih nekoliko godina mogu vidjeti jedan vrlo pozitivan trend. Ekipa na ovom podforumu izbjegava "čitati knjige znanstvenika i znanstvenica koji su se tom temom bavili" i nastoji pronaći direktne izvore i interpretirati ih slobodno bez politički obojenih i motiviranih posrednika, bez obzira na njihovu znanstvenu reputaciju i režimski ugled.«

On uistinu zamišlja, da je moguće zaobići sve što su znanstvenici i znanstvenice pisali u posljednjih 150 godina razvoja znanstvene historiografije u Hrvatskoj, pa navodno "pronaći" izvore koji su "direktni" i onda ih "slobodno interpretirati".

Ne treba naravno pritom zamišljati, da on stvarno misli na odlaženje u arhive i muzeje, da se izvori čitaju i proučavaju! I da se čita latinski, grčki, staroslavenski isl., da se proučavaju finese stila i drugo potrebno za analizu i interpretaciju izvora isl..

Sve je to nepotrebna gnjavaža - sve što ti treba su dali razni nickovi na forumima. Pa tako "neideološki" možeš izabrati ono, što odgovara tvojim željama.

Taj je virtualni lik (jer naravno nastupa samo pod nickom na forumu) iznosio niz uistinu kreativnih ideja. Npr. da su najveće ustaške pokolje zapravo počinili komunistički agenti, koji su se lukavo uvukli u ustaške redove, pa pokrenuli pokolje da bi ustaše kompromitirali, a Srbe natjerali na pobunu. (To je zrcalna slike četničke teze da su hrvatski komunisti nastupali kao saveznici ustaša protiv Srba.)

Jedno od novijih njegovih revolucionarnih otkrića bilo je da se mjesto "Srb" u Hrvatskoj zapravo zove "Srp", po alatu za košnju. S prezirom je odbio uvažiti navode o glagolu "serbat", "srbiti" isl., iz hrvatskih izvora (Skokov etimološki rječnik), ruskih (još detaljniji etimološki rječnik), pa čak i Antu Starčevića, koji u članku "Ime Srb" spominje da svako hrvatsko dijete zna, da je "srb" korijen glagola "srbiti". (Danas ne zna, naravno, jer se jezik promijenio.) Korijen "srb-" je povezan sa "srk-", i to čak i u semitskim jezicima, dakle srkanje, sisanje, majčino mlijeko, pa onda i vir ili izvor. Razni lokaliteti imena "srb" vjerojatno su imenovani po izvorima.

Svemrežnje pomaže, da znanje bude dostupno, ali za sticanje znanja ipak treba napor. Neznanje se naprotiv vrlo lako širi.

Čovjek je izgleda postariji, ali u skladu je s trendovima. Takvi uče djecu. Ranije su nas učili jelte komunističkim, jugoslavenskim i srpskim lažima (također i britanskim, talijanskim, ruskim, liberalnim, masonskim isl.), a sad je došlo vrijeme za našu pravu i jedinu hrvatsku Istinu.

Tijekom socijalizma je bio napravljen određeni napredak u smjeru objektivnih kriterija, u historiografiji i drugdje. Čitao sam nedavno knjigu Magdalena Najbar-Agičić: "U skladu s marksizmom ili činjenicama : Hrvatska historiografija 1945-1960", Zagreb: Ibis grafika, 2013.. Znansveni kriteriji postepeno su ipak sticali uvažavanje, iako se naravno moralo praviti kompromise. Vrlo značajan je pritom bio sukob Jaroslava Šidaka i Vase Bogdanova od sredine 1950-ih.

Nakon toga, nema napretka, nego prije nazadak. »Devedesete godine 20. stoljeća u Hrvatskoj su donijele niz kritika prethodnog razdoblja razvoja historiografije. U velioj mjeri radilo se o paušalnim ocjenama iznošenima bez detaljne analize djela i bez posebnih arhivskih istraživanja.« (Najbar-Agičić, 2013:16)

- 11:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

04.11.2017., subota

Karl Marx: vrhunski novinar, moralist i buržuj (uz nešto općenitog mudroslovljenja)

Moj facebook prijatelj, jedan od simpatičnih hrvatskih libertarijanaca (simpatičnih jer, kao i ja, zastupaju političke ideje beznadežno daleke od naših života u kloaki zvanoj Hrvatska), objavio je status u kojem spominje da je Adam Smith bio prvenstveno vjernik i moralni filozof, a tek na toj osnovi »otac klasične ekonomije« (tj. znanosti o privredi - a ne o "gospodarstvu", za što je važniji Aristotel).

Što je sasvim točno (a treba spomenuti i da Smith nije bio zagovornik apsolutne slobode tržišta); ali je dodao, kao navodnu opreku, da je Karl Marx, koji je rekao da je kapitalizam nemoralan, a slijede ga današni "socijalisti" (pri čemu je, koliko kužim, u toj pojmovnoj shemi "socijalist" svatko tko nije libertarijanac) »tip koji u životu nije radio a financirali su ga drugi i zagovarao je nasilje«.

Moral, etika i pravda

Prva stvar jest, da je Marx uistinu također "moralist", ili filozofski točnije etičar (čak i Milan Kangrga je pred kraj života prihvatio termin "etika", a ne samo "revolucija"), jer je njegov društveni i politički aktivizam, teorijski i praktični, bio vođen određenim shvaćanjem pravde.

(Etika traga za univerzalnim načelima, moral je partikularistički. To je sukob onoga što je homo sapiensu prirodno, naime da za odnos prema ljudima naše grupe očito vrijede drugačija načela nego za odnos prema drugima, i poopćenja na odnos prema ljudskom rodu kao takvom, što postoji kod svih velikih etičkih učitelja, kao što su Budha, Sokrat i Ješua: »ne čini drugom ono što ne želiš da drugi tebi čini«, pri čemu je "drugi" svaki pripadnik roda homo sapiens - može biti napisano velikim slovom, kao "Drugi", tuđ, neobičan - a ne samo tvoga plemena.)

Ideju pravde bismo, u jednoj gruboj modroslovnoj shemi, mogli uvrstiti kao četvrtu temelju ideju uz platonove istinu, dobrotu i ljepotu; a od prve tri se razlikuje time, što je usmjerena na spoznaju onoga što treba biti, a ne onoga što jest (dihotomija Is/Ought koju je jasno i jednostavno formulirao David Hume - koji je među inim Imanuela Kanta »trgnuo iz dogmatskog drijemeža«; Kantu je slijedio Hegel; dio Hegelovih učenika prozvali su se "mladohegelovcima", a iz tog kruga je izrastao Karl Marx - i prerastao ga, jer ostali su zaboravljeni).

pozitivni pojam slobode: "Budi ono što nisi"

Kapitalizam tjera ljude da se ponašaju protivno etičkom načelu slobode, shvaćena na način "pozitivne" slobode kako su to shvaćali mladohegelovci razvijajući ideje Kanta i Fichtea (a nasuprot Hegelovoj slobodi kao "spoznatoj nužnosti"): ne samo da svaka osoba mora uživati osnovna ljudska prava na život, slobodu, svojinu, sigurnost, traženje sreće, ravnopravno takmičenje za razne društvene položaje, mišljenje, vjeru, otpor tlačenju… što su promovirali osnovni dokumenti američke i francuske revolucije (ne slažu se svi oko svih prava s liste!), nego i to, da svaka osoba mora uživati slobodu i dapače treba koristiti slobodu da razvija svoje ljudske potencijale i potencijale drugih. Čovjek treba biti više od onoga što prirodno jest: hegelovski, biti ne samo po-sebi (njem. ansichsein) nego i za-sebe (fürsichsein), čemu se Sartre dodati i za-druge (franc. pour-autrui).

Biti slobodan nije samo pravo, nego i dužnost; čovjek nije naprosto dan (njem. gegeben) nego zadan (aufgegeben), zadatak je sebi samom, što je distinkcija koja potječe od Kanta, a u 20. stoljeću razvili su je egzistencijalisti, te je nasuprot totalitarističkoj težnji staljiziranog "dijamata i histomata" Sartre ontološki utemeljivao da svaki čovjek treba razviti i slijediti vlastiti "projekt" koji njegov/njezin život čini jedinstvenim.

Filozofi kao Kangrga i drugi jugoslavenski (a ponajviše hrvatski) praksisovci analizrali su djela mladog Marxa, koji je filozof a ne ekonomist.

Moralistički: trebamo pomagati malenima; etički: čovjekova je dužnost da »ne ide malen ispod zvijezda« (u pjesmi "Opomena" A. B. Šimića izražena je svijest o dvije stvari za koje je Kant rekao da izazivaju divljenje: »zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni«, ali i poetska žudnja da se dihotomija prevaziđe: »Na svom koncu / mjesto u prah / prijeđi sav u zvijezde.«).

U vrhu svjetskog novinarstva 1850-ih

karl-marx-new-york-daily-tribune

Drugo, Karl Marx je povremeno ljenčario i tulumario, te živio od financijske pomoći Friedricha Engelsa (treba imati u vidu da je živio kao politički emigrant; te: zašto bi bilo moralno pogrešno živjeti od pomoći prijatelja, a ne recimo od nasljedstva koje ti je ostavio otac?), ali je nesumnjivo bio vrlo marljiv radnik.

Među inim, malo se spominje da je bio ne samo novinar, nego je u tome bio i vrlo uspješan: tijekom 1850-ih je spadao u sam vrh svjetskog novinarstva, jer je bio dopisnik najtiražnijih novina na svijetu!

U ediciji "Penguin Classics" je 2008. objavljena knjiga "Dispatches for the New York Tribune: Selected Journalism of Karl Marx", koju je uredio Jim Ledbetter. Marx je bio novinar i urednik novina u manjoj ili većoj mjeri čitav život, od 1842, kad je počeo pisati za Rheinische Zeitung, kojem je ubrzo postao glavni urednik.

Taj novinarski rad, kako je kasnije pisao, bio je bitan za njegov misaoni razvoj. Tada se prvi put morao baviti "materijalnim interesima", za što nije bio pripremljen prethodnim svojim studijem i istraživanjima filozofije, prava i teologije. To ga je učinilo sposobnim razumjeti o čemu piše pragmatični sin biznismena Friedrich Engels u knjizi "Položaj radničke klase u Engleskoj", objavljeno 1845..

Urednih dnevnih novina "The New York Tribune" Charles A. Dana upoznao je Marxa godine 1848, kad je posjetio Köln. Nekoliko godina kasnije, pisao mu je iz SAD i ponudio da bude redovni dopisnik. Marx je radio taj posao od 1852. do 1862.. Nije to bilo nešto usputno. "The New York Tribune" je tada izlazio u 200.000 primjeraka i bio je najtiražnije novine na svijetu! Tijekom deset godina, za njih je napisao 350 članaka (Engels je napisao 125, a 12 su napisali zajedno).

Novinarstvo je tada, naravno, bilo drugačije: tekstove su preko oceana prevozili parobrodi, tada još nova i skupa izmišljotina, zahvaljujući čemu su se pojavljivali u tisku već nakon 10-15 dana, a ne nekoliko mjeseci.

Marx se savjesno trudio prikupiti podatke za svoje članke, koliko su mu u u to doba mogli stajati na raspolaganju (pisao je ne samo o Njemačko i Engleskoj, nego i o Rusiji, Indiji, Kini idr.). Trudio se dati svojim čitateljima cijeloviti uvid u tijek događaja, na način specijaliziranih novinara koji prekoračuju granice pukog izvještavanja i tragaju za onim što se naziva "u pozadini vijesti". (Tako i ja radim, dozvolite mi neskromno isticanje, na blogu i fb stranici "Ekološka ekonomija" - naporan rad, za koji međutim nisam plaćen, pa se s određenog etičkog stajališta to i ne priznaje kao pravi rad.)

The New York Tribune su bile politički angažirane progresivne novine, sa sklonošću "utopijskom socijalizmu", ali i snažnom religijskom notom. Bili su angažirani za ukidanje ropstva, protiv rata, protiv alkoholizma, duhana, prostitucije i kockanja. Razvijajući ozbiljno novinarstvo, nasuprot senzacionalističkim rivalima Herald i Sun, uveli su niz inovacija, među inim angažiranje stalnih dopisnika iz inozemstva.

Marx je objavljivao i u više drugih novina, iako neredovito. Ledbetter kaže da on ima svoje ugledno mjesto i u povijesti novinarstva. Knjiga "Karl Marx Dispatches for the New Yor Tribune" dostupna je na netu kao pdf.

Etika, nasilje, socijalisti i komunisti

Glede pak Marxove "moralne filozofije" tj. etike, te nasilja, ne zaboravimo u koje je doba odrastao, formirao se kao osoba i napisao "Komunistički manifest": u to je doba, 1830-ih i 1840-ih godina, feudalizam bio još vrlo jak, a s druge strane radnička je klasa, pedeset godina nakon Adama Smitha, bila u najgorim mogućim uvjetima. Kapitalisti su bez pardona koristili nasilje kad su se radnici bunili, te su sustavno odbijali mjere u korist radnika, čak npr. i zakonsko ograničenje rada u tvornicama djece ispod 12 godina na najviše 12 sati tjedno.

To je, kako sam gore već spomenuo, u svojoj knjizi opisao tada 25-godišnji Friedrich Engels, jedan od onih bogataša koji su osjećali da nije pravedno što su u toliko privilegiranom položaju. Engels je bitno utjecao na Marxa da se okrene filozofskom (moralističkom, etičkom, sociološkom, ekonomskom) promišljanju situacije proletarijata.

Kome je stalo do pravde, treba se za nju boriti. Ako nosioci nepravde koriste nasilje, ponekad će ga trebati koristiti i zastupnici pravde. To je naravno stari i nerješiv problem metode, koji vodi do teorijske aporije i nema jednostavnog razrješenja. Ali čak i i Mahatma Gandhi učio, da u nekim situacijama jest opravdano posegnuti za nasiljem.

"Socijalisti" su u ono doba bili uglavnom dobrodušni ljudi iz viših slojeva, koji su propovijedali, u raznim modelima, ono što smo u doba režima koji se pozivao na marksizam zvali "utopijski socijalizam": "moralistički"/etički stav, da je dužnost bogataša da djelom svojih prihoda pomažu siromašnima, da je dužnost kapitalistima da pruže svojim radnicima podnošljive radne uvjete, pristojne prihode i druge životne olakšice.

Kao "komunisti" su pak tada bili imenovani bijesni siromasi ("Bijesni", franc. Les enrages, su bili jedna radikalna grupacija u Francuskoj revoluciji), koji su, manje ili više artikulirano, željeli oteti bogatašima imovinu i podijeliti je siromasima. Strah od "komunizma" tj. (uglavnom neartikuliranog) bijesa širokih masa uistinu je vladao 1840-ih, pa su vladajući zbog tog straha pristajali na ustupke, npr. i u Hrvatskoj, ukidanjem kmetstva 1848..

Nasuprot feudalizmu, Marx je bezrezervno na strani kapitalizma: neke njegove stranice su vrlo rječita apologija kapitalizma.

Glede nasilja, i feudalci i kapitalisti tada su ga, a i kasnije, bez pardona masovno koristili protiv potlačenih.

Ipak, tijekom slijedećih desetljeća, dok su Marx i Engels još bili živi, stvari su se, i za radnike, pomalo počele popravljati. Njihovi idejni protivnici, ali i i oni koji su se na njih pozivali kao socijalni demokrati, "revizionisti", pristaše reformnog puta evolucije a ne revolucije (npr. fabijanci iaustromarksisti), postigli su više u poboljšanju uvjeta života radničke klase i napretku čovječanstva nego radikali. Obje strane (bogataši i siromasi, kapitalisti i radnici, progresisti i konzervativci) moraju biti spremne činiti neke ustupke da bi se opća razina nasilja u političkom životu smanjivala. U suprotnom, može doći do eskalacija i eksplozija.

Dijagnoza, prognoza i terapija

Karl i Jenny Marx

Marx je bio izdanak svoga vremena, ali i vrlo marljiv radnik. Naporno je radio kopajući za podacima iproučavajući literaturu da bi razvijao svoje teorije. Dao je neke izvanredne uvide. Njegova metoda kritike političke ekonomije je i dalje važno sredstvo dijagnoze temeljnih slabosti kapitalističkog poretka; npr. nakon financijskog sloma 2008. mnogi su ponovo čitali Marxa, njegove analize o kapitalističkim ciklusima i krizama te, specifičnije, o odnosu stvarno i financijskog kapitala (u trećoj knjizi "Kapitala", koja nije tiskana za njegovog života pa je malo čitana). Od brojnih novijih napisa, vidi npr. članak Are We All Marxists Now? na mrežnom sjedištu "The Imaginative Conservative".

Ali pokazala se kao slabo sredstvo za prognozu i dijagnozu, jer zanemaruje neke važne aspekte kapitalizma i liberalizma (koji se s vremenom spojio s demokracijom): šumpeterevsko "kreativno razaranje", poduzetništvo, inovativnost, osobna sloboda, sustav podjele vlasti koji ograničava opasnost od bjesomučnih svemoćnika.

Revolucionarno nasilje je pak, čak i kad ga se može opravdati kao odgovor na nasilje vlasti, vrlo rizično sredstvo jer iz sredstva otpora tlačenju prelako postaje sredstvo tlačenja.

Nešto o Marxovom osobnom životu

Imao je raznih osobnih mana. Previše je pušio, povremeno se napio, povremeno bio neodgovoran, često arogantan, netolerantan prema idejnim protivnicima, nerijetko brutalno sebičan, napravio je dijete svojoj služavci - prilično tipičan buržuj onoga doba. (O njegovom osobnom životu, knjiga tiskana 2011. koja je dobila Pulitzerovu nagradu za biografiju: Mary Gabriel: "Love and Capital: Karl and Jenny Marx and the Birth of a Revolution".)

"Existencial Comics" je vrlo zabavan strip, koji se bavi filozofijom. Treba imati osnovna znanja o povijesti filozofije, da bi se moglo pratiti; ali često su uz strip i korisna kratka objašnjenja.

Ovo je zgodna priča, sigurno ne baš 100% istinita, ali blizu: The 100% True Story of the Writing of the Communist Manifesto. Jest povremeno bio nepouzdan, ali na kraju je napisao obećani program.

Kasnije je, radeći na "Kapitalu", bio i previše savjestan, što je produljivalo rad ("zatezalo", engl.: procrastinator); ne bi mogao opstati kao novinar danas, a ni kao znanstvenik, jer treba redovno objavljivati radove i biti citiran.

Bio je vizionar, ali ipak dijete svoga doba. Kao i mnogi drugi značajni ljudi u povijesti, u nekim stvarima može nam biti uzor, a u drugima ne; ali svakako ne idol.

- 11:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.11.2017., četvrtak

Užička republika: jedan od najvažnijih događaja u povijesti Hrvatske

Jučer sam objavio tekst na temu "Dogodilo se na današnji dan", o pogibiji Petra Markovića Peje 30. listopada 1941. i nastanku pjesme "Konjuh planinom". Danas prenosim tekst istog tipa, koji sam bio objavio na facebooku 16. rujna. Unesene su manje promjene.

Podsjetimo se jednog od najvažnijih događaja u povijesti Hrvatske, iako se dogodilo na području Srbije.

Na dan 16. rujna 1941. generalni sekretar KPJ i komandant Glavnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije Josip Broz Tito, kao i još neki članovi Centralnog komiteta KPJ i GŠ NOPOJ, otišli iz Beograda na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije da neposredno rukovode ustankom.

O ovom događaju snimljena je 1986. televizijska serija "Odlazak ratnika - povratak maršala" (drugi dio odnosi se na pobjednički povratak u Beograd tri godine kasnije), koja je, koliko ja mogu procijeniti, napravljena u bitnom vjerno stvarnim događajima, bez patetike i mitologije. Jedna od zanimljivih serija koje je 1986. režirao Sava Mrmak (scenarist je bio Siniša Pavić). Realistički su prikazani događaji i likovi popa Dragoljuba Milutinovića, Jaše Rajtera, Vladislava Ribnikara, Davorjanke Paunović Zdenke idr..

Povodom tog događaja, međutim, želim dodati neke opaske o onome što se događalo u slijedeća tri mjeseca. Podaci nam omogućuju da trezveno sagledamo događaje, odmaknuvši se od svih oblika predrasuda, ideoloških fraza i shema; i to ne samo onih egzaltirano uzvišenih, koje Tita promatraju kao nepogrešivog vođu i poluboga, nego i onih egzaltirano mrzilačkih, koji ga proglašavaju za hohštaplera i demona.

Kad se nepristrasno analizira, Tito je u slijedeća dva i pol mjeseca napravio kardinalnu stratešku grešku: vjerovao je da ustanici mogu obraniti slobodnu teritoriju u zapadnoj Srbiji, koja je bila stvorena u prethodna dva mjeseca, od jače njemačke ofanzive.

Draža Mihailović je bio realniji. Na prvom njihovom sastanku u selu Struganiku 19. rujna, ukazao je Titu da to neće biti moguće, nakon što Nijemci dopreme jače snage. Bio je u pravu: slobodna teritorija "Užičke republike" mogla bi se braniti možda još koji tjedan, da su se četnici borili žestoko kao i partizani, ali završilo bi isto.

Zanimljivo je da je istoga dana, 16. rujna, Hitler dao naređenje da se unište ustanici na Jugoistoku (tj. Balkanu), prvenstveno u Srbiji, te da se za te potrebe prebaci jedna operativna divizija, a po potrebi još jedna. (Morača 1971:510-511)

Ustanici su se pošteno borili s jednom operativnom divizijom (342. pješadijska divizija, pojačana jednim tenkovskim bataljonom; te su snage bile prebačene iz Francuske sredinom rujnu i upućene u Srbiju umjesto na Istočni front - Strugar, 1970:48), koja je nastupala od Save na jug kroz Mačvu.

U tim borbama su sudjelovali i jedan pješački puk i dva bataljona prebačeni iz Grčke, te dvije njemačke posadne divizije, koje su male i slabije naoružane, sastavljene od rezervista starijh godišta; one su bile predviđene više za policijske zadatke, a od vojničkih samo obrambene. Kad je počeo ustanak, Nijemci su napustili neka uporišta, poput Užica 21. rujna, za koja su ocijenili da ih ne mogu braniti. Njemački puk u Valjevu su od sredine rujna do 25. listopada bio u okruženju.

Ustanici su pokazali, da se protiv Nijemaca može boriti. Nijemci su u tim borbama od 24. rujna do 15. listopada 1941. imali više izbačenih iz stroja nego u Aprilskom ratu: 271 mrtvog, 472 nestala i 461 ranjenog. (Morača 1971:513-515)

Dok je u zapadnoj Srbiji oko 15.000 naoružanih boraca vodilo žilavu obrambenu borbu, na jugu je osam odreda vodilo ofenzivne akcije; oslobodili su grad Prokuplje i više drugih mjesta. (Strugar, 1970:51) Oni su se borili protiv jedne njemačke posadne divizije i bugarskih snaga.

Tada je, 24. studenoga, s istočnoga fronta u Srbiju stigla 113. pješadijska divizija, te je idućeg dana krenula u prodor iz Kraljeva na zapad prema Užicama. (Strugar, 1970:48-50) Partizani više nisu imali rezervi da joj se odupru. Vrhovni štab se još 26. studenoga odlučio za frontalnu obranu; doduše, tada još nisu imali informacije da na njih ide cijela jedna divizija.

Pred naglim njemačkom prodorom, morali su se 29. studenoga hitro i uz priličnu paniku povući iz Užica. Tito je žrtvovao jedan bataljon (Užički radnički bataljon), koji je na Kadinjači izginuo do posljednjeg (oko 200 ljudi), da bi na pola dana zadržao Nijemce (u toj su borbi poginula samo dva Nijemca; Goldstein, 2015:223).

Preostale snage povukle su se 29. preko planine Zlatibor, te u zoru 30. studenoga dalje. Na Zlatiboru su ostavili bolnicu s teškim ranjenicima, koje nisu mogli nositi. Nadali su se da Nijemci neće doprijeti na njih. Međutim Nijemci su istoga dana prodrli na Zlatibor i pobili sve ranjenike, neke jednostavno gazeći tenkovima. (Đilas, 1990:139)

Slijedio je nagli pad morala među partizanima. Mnoge su se jedinice raspale, borci se razbježali. S Vrhovnim štabom se preko Zlatibora prema Sandžaku povuklo oko 2000 boraca i aktivista - oko jedna desetina snaga koje su postojale tjedan dana ranije. (Morača, 1971:557-561; Đilas, 1990:128-139; Dedijer, 1981:392-393, 404-406)
Takve su se krize, nakon početnog masovnog ustanka i relativno lakih uspjeha, pa onda snažnih ofanziva Nijemaca i Talijana, događale i drugdje (u Crnoj Gori, Hercegovini, Bosanskoj Krajini, Lici); ustanak je »zapadao u ozbilnjne teškoće, pa i krize koje su ponegdje davale utisak poraza.« (Morača 1971:560)

Nije se radilo samo o pogrešnoj taktičkoj odluci, pa čak ni samo o strateškoj (pokušaj frontalne obrane), nego i o načelnom problemu, s kojim se suočila partizanska vojska kao posljedica prethodnih uspjeha i naglog rasta.

To objašnjava Pero Morača: jedinice postaju prevelike da bi poput gerilskih odreda mogle jednostavno isčeznuti pred navalom nadmoćnog neprijatelja, a premale i preslabo opremljene i uvježbane da bi mogle voditi frontalni rat.

Mase boraca vezane su za svoj kraj. Čim je jedinica prisiljena na napuštanje njihovog zavičaja, mnogi je napuštaju ne želeći otići daleko od kuće. Oni koji ostaju, privikavaju se na mobilnost i manevriranje, ali za prelazak na nove oblike organizacije i borbenih dejstava nije bilo dovoljno vremena. (Morača 1971:518-520)

Rehabilitator četništva Aleksandar Stamatović glorificira Mihailovićevu koncepciju i strategiju: »Od organizovanja svoje gerile, pa do njenog kraja, đeneral Mihailović je istu vodio smišljeno i spretno u vojničkom smislu, uvijek bivši svjestan koliku trenutnu ima snagu, i kolike su mu mogućnosti djelovanja. On je kao profesionalni vojnik, tj. đeneralštabni oficir, dobro znao koliko gerila može, odnosno ne može nanijeti štete okupatoru, i pod kojim okolnostima.« (Stamatović, 2000:185)

Slično je pisao i Aleksandar Bajt u svojim vrlo zanimljivim memoarskim zapisima (on je 1943.-1944. radio za predstavništvo četnika, tj. "Jugoslovenske vojske u otadžbini", u Rimu). Opisujući nešto kasnije događajue u istočnoj Bosni, u siječnju 1942., piše da je četnička gerilska taktika bila "celishodnija". Tvrdi da su tada oni faktički puno pomogli da se partizani spasu pred njemačkim napadom. (Bajt, 2006:441)

Pred realnom slikom događaja, moramo zaključiti da je krajem studenoga 1941. Mihaihović bio u pravu. Ali kasnije su partizani ostvarili više nego što je izgledalo moguće, a Mihaihović je srljao iz jedne fatalne odluke u drugu i završio kao kao izdajica (izdao je naime i samoga sebe, tj. načela koja je od svibnja 1941. propagirao).

Slavko i Ivo Goldstein u Titovoj biografiji (djelo koje je posljednja, iako sigurno ne i zadnja riječ znanosti o povijesti o Josipu Brozu Titu) pišu da je jedan od razloga njegove greške bilo uvjerenje, kojem je i sam podlegao iako je bio trezveniji od većine svojih suradnika i sljedbenika, da će rat brzo završen pobjedom Crvene armije. (Goldstein, 2015:207)

Nakon povlačenja (ili, pošteno rećeno, bijega) Tito je shvatio svoju grešku. Bio je vrlo potresen te je na sastanku Politbiroa KPJ 7. prosinca. »u danima posvemašnjeg rasula«, ponudio ostavku na položaje generalnog sekretara i vrhovnog komandanta. (Goldstein, 2015:224-225) Ostavka je odbijena i Tito je ostao neupitni autoritet. »Bilo je to vrijeme kad je Tito ubrzano učio iz vlastitih grešaka«, a također i iz grešaka svojih podređenih. (Goldstein, 2015:229)

Od ljeta 1941. do ljeta 1942. Tito je »u ponečem lutao, u ponečem griješio, ali je naposljetku našao nov, originalan način ratovanja, pri čemu je partizanski oblik oružane borbe bio osnova, ali to nije bio klasični partizanski rat, nego "trajan partizanski rat"«, u kojem su, kako je pisao Peko Dapčević, manevar, pokretljivost i dinamičnost najvažnije odlike strategije.(Goldstein, 2015:230) (Ovdje neću o problemu političke strategije.)

CITIRANA LITERATURA

(Bajt, 2006)
Aleksander Bajt: Bermanov dosije, Beograd: Srpska reč, 2006. Prevod sa slovenačkog: Miljenka Vitezović. https://www.scribd.com/document/3645244/Aleksander-Bajt-Bermanov-dosije

(Dedijer, 1981)
Vladimir Dedijer: "Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita", 2, Zagreb: Mladost i Rijeka: Liburnija, 1981.

(Đilas, 1990)
Milovan Đilas: "Revolucionarni rat", Beograd: Književne novine, 1990..

(Goldstein, 2015)
Ivo Goldstein, Slavko Goldstein: "Tito", Zagreb: Profil, svibanj 2015.

(Hronologija, 1964)
"Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije 1941.-1945", Beograd: Vojnoistorijski institut, 1964., http://www.znaci.net/00001/53.htm (također dostpuno na haslovnici mrežnog sjedišta znaci.net, s padajućim izbornicima za datum)

(Morača, 1971)
Pero Morača: "Jugoslavija 1941.", Beograd: Institut za savremenu istoriju, 1971.

(Stamatović, 2000)
Dr. Aleksandar Stamatović: "Istina o četnicima", Zemun: ZIPS - Srpska radikalna stranka, 2000.

- 15:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.11.2017., srijeda

Konjuh planinom…

Ovo sam objavio na facebook prekjučer. Sređujući svoje bilješke, a sa željom da više objavljujem na blogu, prenosim ovdje.

Prenosim s portala znaci.hr, koji na naslovnici svaki dan objavljuje što se događalo na taj dan u doba 2SR. Podaci su preneseni iz knjige "Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije 1941.-1945", Beograd: Vojnoistorijski institut, 1964.

30 listopada 1941.: Delovi Birčanskog i Ozrenskog NOP odreda (oko 400 boraca) posle teških dvodnevnih borbi razbili Prvi bataljon 8. domobranskog pešadijskog puka i zauzeli selo Stupare. Time je spojena slobodna teritorija Birčanskog i Ozrenskog NOP odreda, odsečen Kladanj od Tuzle i uništen tuzlanski vodovod. Ranjen u toj borbi, na putu za bolnicu podlegao je ranama Pejo Marković, husinski rudar, narodni heroj.« (Hronologija, 1964:126)

Sahranjen je na vrhu planine Konjuha. Pri prelazu Grupe istočnobosanskih udarnih bataljona (odnosno 6. istočnobosanske brigade) preko Konjuha 26. svibnja 1942., grupa suboraca Petra Markovića Peje, u znak sjećanja na mrtvog druga, zaboli su crvenu zastavu na mjestu gdje je pokopan. Inspiriran tim događajem, partizan i pjesnik Miloš Popović Đurin je napisao stihove, koje je kasnije uglazbio Oskar Danon. Tako je nastala jedna od najpopularnijih partizanskih pjesama "Konjuh planinom". .

Pjesma je bila i naslovna tema filma "Konjuh Planinom" iz 1966., redatelja Fadila Hadžića i scenariste Meše Selimovića, za koju je muziku napisao Oskar Danon.

Pjesmu Konjuh Planinom obradio je i izvodio sastav Azra 1980-ih. U obradi Đonija Štulića, originalni stihovi su malo promijenjeni. Heroj i pjesma žive i dalje, modificirani u aktualnim obradama. S SH-wikipedije prenosim:

Početkom 2014. u istom kraju pjesma je korištena prilikom protesta nezaposlenih, osiromašenih i obespravljenih, a lokalni portali parafrazirali su narodnu "Drumovi će poželjet Turaka, a Turaka nigdje biti neće". "Sjetiće se hajvan partizana, al partizana više nikad biti neće, ali će zato biti sve više i više nezaposlenih, gladnih i pokornih hajvana u novokomponovanoj demokratiji, hajvana kojim se šatro-poštuju njihova ljudska prava, a za vrijeme komunista ili partizana, ko biva, nisu se poštivala."

Ideje tadašnjih komunista su pokpane, ali vrednote nisu.

- 12:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>