Pričuckamo mi tako na forum.hr o hrvatskoj povijesti. I kažem ja da treba čitati knjige koje su pisali znanstvenici. Na što slijedi poduka jednog nicka - prenosim, jer mnogi tako misle, i o povijesti i o drugim temama, ali rijetko se usude tako otvoreno reći da su neznalice i da svoje neznanje smatraju kriterijem spoznaje:
»Za sve teme hrvatske povijesti, a što bliže novijoj povijesti to u većoj mjeri, pokazalo se je nažalost da "čitati knjige znanstvenika i znanstvenica koji su se tom temom bavili", nema puno smisla. Ukratko rečeno njihove radove, osim možda radova nekih mlađih povjesničara, možemo slobodno baciti u koš.
Zadnjih nekoliko godina mogu vidjeti jedan vrlo pozitivan trend. Ekipa na ovom podforumu izbjegava "čitati knjige znanstvenika i znanstvenica koji su se tom temom bavili" i nastoji pronaći direktne izvore i interpretirati ih slobodno bez politički obojenih i motiviranih posrednika, bez obzira na njihovu znanstvenu reputaciju i režimski ugled.«
On uistinu zamišlja, da je moguće zaobići sve što su znanstvenici i znanstvenice pisali u posljednjih 150 godina razvoja znanstvene historiografije u Hrvatskoj, pa navodno "pronaći" izvore koji su "direktni" i onda ih "slobodno interpretirati".
Ne treba naravno pritom zamišljati, da on stvarno misli na odlaženje u arhive i muzeje, da se izvori čitaju i proučavaju! I da se čita latinski, grčki, staroslavenski isl., da se proučavaju finese stila i drugo potrebno za analizu i interpretaciju izvora isl..
Sve je to nepotrebna gnjavaža - sve što ti treba su dali razni nickovi na forumima. Pa tako "neideološki" možeš izabrati ono, što odgovara tvojim željama.
Taj je virtualni lik (jer naravno nastupa samo pod nickom na forumu) iznosio niz uistinu kreativnih ideja. Npr. da su najveće ustaške pokolje zapravo počinili komunistički agenti, koji su se lukavo uvukli u ustaške redove, pa pokrenuli pokolje da bi ustaše kompromitirali, a Srbe natjerali na pobunu. (To je zrcalna slike četničke teze da su hrvatski komunisti nastupali kao saveznici ustaša protiv Srba.)
Jedno od novijih njegovih revolucionarnih otkrića bilo je da se mjesto "Srb" u Hrvatskoj zapravo zove "Srp", po alatu za košnju. S prezirom je odbio uvažiti navode o glagolu "serbat", "srbiti" isl., iz hrvatskih izvora (Skokov etimološki rječnik), ruskih (još detaljniji etimološki rječnik), pa čak i Antu Starčevića, koji u članku "Ime Srb" spominje da svako hrvatsko dijete zna, da je "srb" korijen glagola "srbiti". (Danas ne zna, naravno, jer se jezik promijenio.) Korijen "srb-" je povezan sa "srk-", i to čak i u semitskim jezicima, dakle srkanje, sisanje, majčino mlijeko, pa onda i vir ili izvor. Razni lokaliteti imena "srb" vjerojatno su imenovani po izvorima.
Svemrežnje pomaže, da znanje bude dostupno, ali za sticanje znanja ipak treba napor. Neznanje se naprotiv vrlo lako širi.
Čovjek je izgleda postariji, ali u skladu je s trendovima. Takvi uče djecu. Ranije su nas učili jelte komunističkim, jugoslavenskim i srpskim lažima (također i britanskim, talijanskim, ruskim, liberalnim, masonskim isl.), a sad je došlo vrijeme za našu pravu i jedinu hrvatsku Istinu.
Tijekom socijalizma je bio napravljen određeni napredak u smjeru objektivnih kriterija, u historiografiji i drugdje. Čitao sam nedavno knjigu Magdalena Najbar-Agičić: "U skladu s marksizmom ili činjenicama : Hrvatska historiografija 1945-1960", Zagreb: Ibis grafika, 2013.. Znansveni kriteriji postepeno su ipak sticali uvažavanje, iako se naravno moralo praviti kompromise. Vrlo značajan je pritom bio sukob Jaroslava Šidaka i Vase Bogdanova od sredine 1950-ih.
Nakon toga, nema napretka, nego prije nazadak. »Devedesete godine 20. stoljeća u Hrvatskoj su donijele niz kritika prethodnog razdoblja razvoja historiografije. U velioj mjeri radilo se o paušalnim ocjenama iznošenima bez detaljne analize djela i bez posebnih arhivskih istraživanja.« (Najbar-Agičić, 2013:16)
Post je objavljen 06.11.2017. u 11:34 sati.