Pregled posta

Karl Marx: vrhunski novinar, moralist i buržuj (uz nešto općenitog mudroslovljenja)

Moj facebook prijatelj, jedan od simpatičnih hrvatskih libertarijanaca (simpatičnih jer, kao i ja, zastupaju političke ideje beznadežno daleke od naših života u kloaki zvanoj Hrvatska), objavio je status u kojem spominje da je Adam Smith bio prvenstveno vjernik i moralni filozof, a tek na toj osnovi »otac klasične ekonomije« (tj. znanosti o privredi - a ne o "gospodarstvu", za što je važniji Aristotel).

Što je sasvim točno (a treba spomenuti i da Smith nije bio zagovornik apsolutne slobode tržišta); ali je dodao, kao navodnu opreku, da je Karl Marx, koji je rekao da je kapitalizam nemoralan, a slijede ga današni "socijalisti" (pri čemu je, koliko kužim, u toj pojmovnoj shemi "socijalist" svatko tko nije libertarijanac) »tip koji u životu nije radio a financirali su ga drugi i zagovarao je nasilje«.


Moral, etika i pravda

Prva stvar jest, da je Marx uistinu također "moralist", ili filozofski točnije etičar (čak i Milan Kangrga je pred kraj života prihvatio termin "etika", a ne samo "revolucija"), jer je njegov društveni i politički aktivizam, teorijski i praktični, bio vođen određenim shvaćanjem pravde.

(Etika traga za univerzalnim načelima, moral je partikularistički. To je sukob onoga što je homo sapiensu prirodno, naime da za odnos prema ljudima naše grupe očito vrijede drugačija načela nego za odnos prema drugima, i poopćenja na odnos prema ljudskom rodu kao takvom, što postoji kod svih velikih etičkih učitelja, kao što su Budha, Sokrat i Ješua: »ne čini drugom ono što ne želiš da drugi tebi čini«, pri čemu je "drugi" svaki pripadnik roda homo sapiens - može biti napisano velikim slovom, kao "Drugi", tuđ, neobičan - a ne samo tvoga plemena.)

Ideju pravde bismo, u jednoj gruboj modroslovnoj shemi, mogli uvrstiti kao četvrtu temelju ideju uz platonove istinu, dobrotu i ljepotu; a od prve tri se razlikuje time, što je usmjerena na spoznaju onoga što treba biti, a ne onoga što jest (dihotomija Is/Ought koju je jasno i jednostavno formulirao David Hume - koji je među inim Imanuela Kanta »trgnuo iz dogmatskog drijemeža«; Kantu je slijedio Hegel; dio Hegelovih učenika prozvali su se "mladohegelovcima", a iz tog kruga je izrastao Karl Marx - i prerastao ga, jer ostali su zaboravljeni).


pozitivni pojam slobode: "Budi ono što nisi"

Kapitalizam tjera ljude da se ponašaju protivno etičkom načelu slobode, shvaćena na način "pozitivne" slobode kako su to shvaćali mladohegelovci razvijajući ideje Kanta i Fichtea (a nasuprot Hegelovoj slobodi kao "spoznatoj nužnosti"): ne samo da svaka osoba mora uživati osnovna ljudska prava na život, slobodu, svojinu, sigurnost, traženje sreće, ravnopravno takmičenje za razne društvene položaje, mišljenje, vjeru, otpor tlačenju… što su promovirali osnovni dokumenti američke i francuske revolucije (ne slažu se svi oko svih prava s liste!), nego i to, da svaka osoba mora uživati slobodu i dapače treba koristiti slobodu da razvija svoje ljudske potencijale i potencijale drugih. Čovjek treba biti više od onoga što prirodno jest: hegelovski, biti ne samo po-sebi (njem. ansichsein) nego i za-sebe (fürsichsein), čemu se Sartre dodati i za-druge (franc. pour-autrui).

Biti slobodan nije samo pravo, nego i dužnost; čovjek nije naprosto dan (njem. gegeben) nego zadan (aufgegeben), zadatak je sebi samom, što je distinkcija koja potječe od Kanta, a u 20. stoljeću razvili su je egzistencijalisti, te je nasuprot totalitarističkoj težnji staljiziranog "dijamata i histomata" Sartre ontološki utemeljivao da svaki čovjek treba razviti i slijediti vlastiti "projekt" koji njegov/njezin život čini jedinstvenim.

Filozofi kao Kangrga i drugi jugoslavenski (a ponajviše hrvatski) praksisovci analizrali su djela mladog Marxa, koji je filozof a ne ekonomist.

Moralistički: trebamo pomagati malenima; etički: čovjekova je dužnost da »ne ide malen ispod zvijezda« (u pjesmi "Opomena" A. B. Šimića izražena je svijest o dvije stvari za koje je Kant rekao da izazivaju divljenje: »zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni«, ali i poetska žudnja da se dihotomija prevaziđe: »Na svom koncu / mjesto u prah / prijeđi sav u zvijezde.«).


U vrhu svjetskog novinarstva 1850-ih

Drugo, Karl Marx je povremeno ljenčario i tulumario, te živio od financijske pomoći Friedricha Engelsa (treba imati u vidu da je živio kao politički emigrant; te: zašto bi bilo moralno pogrešno živjeti od pomoći prijatelja, a ne recimo od nasljedstva koje ti je ostavio otac?), ali je nesumnjivo bio vrlo marljiv radnik.

Među inim, malo se spominje da je bio ne samo novinar, nego je u tome bio i vrlo uspješan: tijekom 1850-ih je spadao u sam vrh svjetskog novinarstva, jer je bio dopisnik najtiražnijih novina na svijetu!

U ediciji "Penguin Classics" je 2008. objavljena knjiga "Dispatches for the New York Tribune: Selected Journalism of Karl Marx", koju je uredio Jim Ledbetter. Marx je bio novinar i urednik novina u manjoj ili većoj mjeri čitav život, od 1842, kad je počeo pisati za Rheinische Zeitung, kojem je ubrzo postao glavni urednik.

Taj novinarski rad, kako je kasnije pisao, bio je bitan za njegov misaoni razvoj. Tada se prvi put morao baviti "materijalnim interesima", za što nije bio pripremljen prethodnim svojim studijem i istraživanjima filozofije, prava i teologije. To ga je učinilo sposobnim razumjeti o čemu piše pragmatični sin biznismena Friedrich Engels u knjizi "Položaj radničke klase u Engleskoj", objavljeno 1845..

Urednih dnevnih novina "The New York Tribune" Charles A. Dana upoznao je Marxa godine 1848, kad je posjetio Köln. Nekoliko godina kasnije, pisao mu je iz SAD i ponudio da bude redovni dopisnik. Marx je radio taj posao od 1852. do 1862.. Nije to bilo nešto usputno. "The New York Tribune" je tada izlazio u 200.000 primjeraka i bio je najtiražnije novine na svijetu! Tijekom deset godina, za njih je napisao 350 članaka (Engels je napisao 125, a 12 su napisali zajedno).

Novinarstvo je tada, naravno, bilo drugačije: tekstove su preko oceana prevozili parobrodi, tada još nova i skupa izmišljotina, zahvaljujući čemu su se pojavljivali u tisku već nakon 10-15 dana, a ne nekoliko mjeseci.

Marx se savjesno trudio prikupiti podatke za svoje članke, koliko su mu u u to doba mogli stajati na raspolaganju (pisao je ne samo o Njemačko i Engleskoj, nego i o Rusiji, Indiji, Kini idr.). Trudio se dati svojim čitateljima cijeloviti uvid u tijek događaja, na način specijaliziranih novinara koji prekoračuju granice pukog izvještavanja i tragaju za onim što se naziva "u pozadini vijesti". (Tako i ja radim, dozvolite mi neskromno isticanje, na blogu i fb stranici "Ekološka ekonomija" - naporan rad, za koji međutim nisam plaćen, pa se s određenog etičkog stajališta to i ne priznaje kao pravi rad.)

The New York Tribune su bile politički angažirane progresivne novine, sa sklonošću "utopijskom socijalizmu", ali i snažnom religijskom notom. Bili su angažirani za ukidanje ropstva, protiv rata, protiv alkoholizma, duhana, prostitucije i kockanja. Razvijajući ozbiljno novinarstvo, nasuprot senzacionalističkim rivalima Herald i Sun, uveli su niz inovacija, među inim angažiranje stalnih dopisnika iz inozemstva.

Marx je objavljivao i u više drugih novina, iako neredovito. Ledbetter kaže da on ima svoje ugledno mjesto i u povijesti novinarstva. Knjiga "Karl Marx Dispatches for the New Yor Tribune" dostupna je na netu kao pdf.


Etika, nasilje, socijalisti i komunisti

Glede pak Marxove "moralne filozofije" tj. etike, te nasilja, ne zaboravimo u koje je doba odrastao, formirao se kao osoba i napisao "Komunistički manifest": u to je doba, 1830-ih i 1840-ih godina, feudalizam bio još vrlo jak, a s druge strane radnička je klasa, pedeset godina nakon Adama Smitha, bila u najgorim mogućim uvjetima. Kapitalisti su bez pardona koristili nasilje kad su se radnici bunili, te su sustavno odbijali mjere u korist radnika, čak npr. i zakonsko ograničenje rada u tvornicama djece ispod 12 godina na najviše 12 sati tjedno.

To je, kako sam gore već spomenuo, u svojoj knjizi opisao tada 25-godišnji Friedrich Engels, jedan od onih bogataša koji su osjećali da nije pravedno što su u toliko privilegiranom položaju. Engels je bitno utjecao na Marxa da se okrene filozofskom (moralističkom, etičkom, sociološkom, ekonomskom) promišljanju situacije proletarijata.

Kome je stalo do pravde, treba se za nju boriti. Ako nosioci nepravde koriste nasilje, ponekad će ga trebati koristiti i zastupnici pravde. To je naravno stari i nerješiv problem metode, koji vodi do teorijske aporije i nema jednostavnog razrješenja. Ali čak i i Mahatma Gandhi učio, da u nekim situacijama jest opravdano posegnuti za nasiljem.

"Socijalisti" su u ono doba bili uglavnom dobrodušni ljudi iz viših slojeva, koji su propovijedali, u raznim modelima, ono što smo u doba režima koji se pozivao na marksizam zvali "utopijski socijalizam": "moralistički"/etički stav, da je dužnost bogataša da djelom svojih prihoda pomažu siromašnima, da je dužnost kapitalistima da pruže svojim radnicima podnošljive radne uvjete, pristojne prihode i druge životne olakšice.

Kao "komunisti" su pak tada bili imenovani bijesni siromasi ("Bijesni", franc. Les enrages, su bili jedna radikalna grupacija u Francuskoj revoluciji), koji su, manje ili više artikulirano, željeli oteti bogatašima imovinu i podijeliti je siromasima. Strah od "komunizma" tj. (uglavnom neartikuliranog) bijesa širokih masa uistinu je vladao 1840-ih, pa su vladajući zbog tog straha pristajali na ustupke, npr. i u Hrvatskoj, ukidanjem kmetstva 1848..

Nasuprot feudalizmu, Marx je bezrezervno na strani kapitalizma: neke njegove stranice su vrlo rječita apologija kapitalizma.

Glede nasilja, i feudalci i kapitalisti tada su ga, a i kasnije, bez pardona masovno koristili protiv potlačenih.

Ipak, tijekom slijedećih desetljeća, dok su Marx i Engels još bili živi, stvari su se, i za radnike, pomalo počele popravljati. Njihovi idejni protivnici, ali i i oni koji su se na njih pozivali kao socijalni demokrati, "revizionisti", pristaše reformnog puta evolucije a ne revolucije (npr. fabijanci iaustromarksisti), postigli su više u poboljšanju uvjeta života radničke klase i napretku čovječanstva nego radikali. Obje strane (bogataši i siromasi, kapitalisti i radnici, progresisti i konzervativci) moraju biti spremne činiti neke ustupke da bi se opća razina nasilja u političkom životu smanjivala. U suprotnom, može doći do eskalacija i eksplozija.


Dijagnoza, prognoza i terapija

Marx je bio izdanak svoga vremena, ali i vrlo marljiv radnik. Naporno je radio kopajući za podacima iproučavajući literaturu da bi razvijao svoje teorije. Dao je neke izvanredne uvide. Njegova metoda kritike političke ekonomije je i dalje važno sredstvo dijagnoze temeljnih slabosti kapitalističkog poretka; npr. nakon financijskog sloma 2008. mnogi su ponovo čitali Marxa, njegove analize o kapitalističkim ciklusima i krizama te, specifičnije, o odnosu stvarno i financijskog kapitala (u trećoj knjizi "Kapitala", koja nije tiskana za njegovog života pa je malo čitana). Od brojnih novijih napisa, vidi npr. članak Are We All Marxists Now? na mrežnom sjedištu "The Imaginative Conservative".

Ali pokazala se kao slabo sredstvo za prognozu i dijagnozu, jer zanemaruje neke važne aspekte kapitalizma i liberalizma (koji se s vremenom spojio s demokracijom): šumpeterevsko "kreativno razaranje", poduzetništvo, inovativnost, osobna sloboda, sustav podjele vlasti koji ograničava opasnost od bjesomučnih svemoćnika.

Revolucionarno nasilje je pak, čak i kad ga se može opravdati kao odgovor na nasilje vlasti, vrlo rizično sredstvo jer iz sredstva otpora tlačenju prelako postaje sredstvo tlačenja.


Nešto o Marxovom osobnom životu

Imao je raznih osobnih mana. Previše je pušio, povremeno se napio, povremeno bio neodgovoran, često arogantan, netolerantan prema idejnim protivnicima, nerijetko brutalno sebičan, napravio je dijete svojoj služavci - prilično tipičan buržuj onoga doba. (O njegovom osobnom životu, knjiga tiskana 2011. koja je dobila Pulitzerovu nagradu za biografiju: Mary Gabriel: "Love and Capital: Karl and Jenny Marx and the Birth of a Revolution".)

"Existencial Comics" je vrlo zabavan strip, koji se bavi filozofijom. Treba imati osnovna znanja o povijesti filozofije, da bi se moglo pratiti; ali često su uz strip i korisna kratka objašnjenja.

Ovo je zgodna priča, sigurno ne baš 100% istinita, ali blizu: The 100% True Story of the Writing of the Communist Manifesto. Jest povremeno bio nepouzdan, ali na kraju je napisao obećani program.

Kasnije je, radeći na "Kapitalu", bio i previše savjestan, što je produljivalo rad ("zatezalo", engl.: procrastinator); ne bi mogao opstati kao novinar danas, a ni kao znanstvenik, jer treba redovno objavljivati radove i biti citiran.

Bio je vizionar, ali ipak dijete svoga doba. Kao i mnogi drugi značajni ljudi u povijesti, u nekim stvarima može nam biti uzor, a u drugima ne; ali svakako ne idol.

Post je objavljen 04.11.2017. u 11:03 sati.