Pregled posta

Užička republika: jedan od najvažnijih događaja u povijesti Hrvatske

Jučer sam objavio tekst na temu "Dogodilo se na današnji dan", o pogibiji Petra Markovića Peje 30. listopada 1941. i nastanku pjesme "Konjuh planinom". Danas prenosim tekst istog tipa, koji sam bio objavio na facebooku 16. rujna. Unesene su manje promjene.

Podsjetimo se jednog od najvažnijih događaja u povijesti Hrvatske, iako se dogodilo na području Srbije.

Na dan 16. rujna 1941. generalni sekretar KPJ i komandant Glavnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije Josip Broz Tito, kao i još neki članovi Centralnog komiteta KPJ i GŠ NOPOJ, otišli iz Beograda na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije da neposredno rukovode ustankom.

O ovom događaju snimljena je 1986. televizijska serija "Odlazak ratnika - povratak maršala" (drugi dio odnosi se na pobjednički povratak u Beograd tri godine kasnije), koja je, koliko ja mogu procijeniti, napravljena u bitnom vjerno stvarnim događajima, bez patetike i mitologije. Jedna od zanimljivih serija koje je 1986. režirao Sava Mrmak (scenarist je bio Siniša Pavić). Realistički su prikazani događaji i likovi popa Dragoljuba Milutinovića, Jaše Rajtera, Vladislava Ribnikara, Davorjanke Paunović Zdenke idr..

Povodom tog događaja, međutim, želim dodati neke opaske o onome što se događalo u slijedeća tri mjeseca. Podaci nam omogućuju da trezveno sagledamo događaje, odmaknuvši se od svih oblika predrasuda, ideoloških fraza i shema; i to ne samo onih egzaltirano uzvišenih, koje Tita promatraju kao nepogrešivog vođu i poluboga, nego i onih egzaltirano mrzilačkih, koji ga proglašavaju za hohštaplera i demona.

Kad se nepristrasno analizira, Tito je u slijedeća dva i pol mjeseca napravio kardinalnu stratešku grešku: vjerovao je da ustanici mogu obraniti slobodnu teritoriju u zapadnoj Srbiji, koja je bila stvorena u prethodna dva mjeseca, od jače njemačke ofanzive.

Draža Mihailović je bio realniji. Na prvom njihovom sastanku u selu Struganiku 19. rujna, ukazao je Titu da to neće biti moguće, nakon što Nijemci dopreme jače snage. Bio je u pravu: slobodna teritorija "Užičke republike" mogla bi se braniti možda još koji tjedan, da su se četnici borili žestoko kao i partizani, ali završilo bi isto.

Zanimljivo je da je istoga dana, 16. rujna, Hitler dao naređenje da se unište ustanici na Jugoistoku (tj. Balkanu), prvenstveno u Srbiji, te da se za te potrebe prebaci jedna operativna divizija, a po potrebi još jedna. (Morača 1971:510-511)

Ustanici su se pošteno borili s jednom operativnom divizijom (342. pješadijska divizija, pojačana jednim tenkovskim bataljonom; te su snage bile prebačene iz Francuske sredinom rujnu i upućene u Srbiju umjesto na Istočni front - Strugar, 1970:48), koja je nastupala od Save na jug kroz Mačvu.

U tim borbama su sudjelovali i jedan pješački puk i dva bataljona prebačeni iz Grčke, te dvije njemačke posadne divizije, koje su male i slabije naoružane, sastavljene od rezervista starijh godišta; one su bile predviđene više za policijske zadatke, a od vojničkih samo obrambene. Kad je počeo ustanak, Nijemci su napustili neka uporišta, poput Užica 21. rujna, za koja su ocijenili da ih ne mogu braniti. Njemački puk u Valjevu su od sredine rujna do 25. listopada bio u okruženju.

Ustanici su pokazali, da se protiv Nijemaca može boriti. Nijemci su u tim borbama od 24. rujna do 15. listopada 1941. imali više izbačenih iz stroja nego u Aprilskom ratu: 271 mrtvog, 472 nestala i 461 ranjenog. (Morača 1971:513-515)

Dok je u zapadnoj Srbiji oko 15.000 naoružanih boraca vodilo žilavu obrambenu borbu, na jugu je osam odreda vodilo ofenzivne akcije; oslobodili su grad Prokuplje i više drugih mjesta. (Strugar, 1970:51) Oni su se borili protiv jedne njemačke posadne divizije i bugarskih snaga.

Tada je, 24. studenoga, s istočnoga fronta u Srbiju stigla 113. pješadijska divizija, te je idućeg dana krenula u prodor iz Kraljeva na zapad prema Užicama. (Strugar, 1970:48-50) Partizani više nisu imali rezervi da joj se odupru. Vrhovni štab se još 26. studenoga odlučio za frontalnu obranu; doduše, tada još nisu imali informacije da na njih ide cijela jedna divizija.

Pred naglim njemačkom prodorom, morali su se 29. studenoga hitro i uz priličnu paniku povući iz Užica. Tito je žrtvovao jedan bataljon (Užički radnički bataljon), koji je na Kadinjači izginuo do posljednjeg (oko 200 ljudi), da bi na pola dana zadržao Nijemce (u toj su borbi poginula samo dva Nijemca; Goldstein, 2015:223).

Preostale snage povukle su se 29. preko planine Zlatibor, te u zoru 30. studenoga dalje. Na Zlatiboru su ostavili bolnicu s teškim ranjenicima, koje nisu mogli nositi. Nadali su se da Nijemci neće doprijeti na njih. Međutim Nijemci su istoga dana prodrli na Zlatibor i pobili sve ranjenike, neke jednostavno gazeći tenkovima. (Đilas, 1990:139)

Slijedio je nagli pad morala među partizanima. Mnoge su se jedinice raspale, borci se razbježali. S Vrhovnim štabom se preko Zlatibora prema Sandžaku povuklo oko 2000 boraca i aktivista - oko jedna desetina snaga koje su postojale tjedan dana ranije. (Morača, 1971:557-561; Đilas, 1990:128-139; Dedijer, 1981:392-393, 404-406)
Takve su se krize, nakon početnog masovnog ustanka i relativno lakih uspjeha, pa onda snažnih ofanziva Nijemaca i Talijana, događale i drugdje (u Crnoj Gori, Hercegovini, Bosanskoj Krajini, Lici); ustanak je »zapadao u ozbilnjne teškoće, pa i krize koje su ponegdje davale utisak poraza.« (Morača 1971:560)

Nije se radilo samo o pogrešnoj taktičkoj odluci, pa čak ni samo o strateškoj (pokušaj frontalne obrane), nego i o načelnom problemu, s kojim se suočila partizanska vojska kao posljedica prethodnih uspjeha i naglog rasta.

To objašnjava Pero Morača: jedinice postaju prevelike da bi poput gerilskih odreda mogle jednostavno isčeznuti pred navalom nadmoćnog neprijatelja, a premale i preslabo opremljene i uvježbane da bi mogle voditi frontalni rat.

Mase boraca vezane su za svoj kraj. Čim je jedinica prisiljena na napuštanje njihovog zavičaja, mnogi je napuštaju ne želeći otići daleko od kuće. Oni koji ostaju, privikavaju se na mobilnost i manevriranje, ali za prelazak na nove oblike organizacije i borbenih dejstava nije bilo dovoljno vremena. (Morača 1971:518-520)

Rehabilitator četništva Aleksandar Stamatović glorificira Mihailovićevu koncepciju i strategiju: »Od organizovanja svoje gerile, pa do njenog kraja, đeneral Mihailović je istu vodio smišljeno i spretno u vojničkom smislu, uvijek bivši svjestan koliku trenutnu ima snagu, i kolike su mu mogućnosti djelovanja. On je kao profesionalni vojnik, tj. đeneralštabni oficir, dobro znao koliko gerila može, odnosno ne može nanijeti štete okupatoru, i pod kojim okolnostima.« (Stamatović, 2000:185)

Slično je pisao i Aleksandar Bajt u svojim vrlo zanimljivim memoarskim zapisima (on je 1943.-1944. radio za predstavništvo četnika, tj. "Jugoslovenske vojske u otadžbini", u Rimu). Opisujući nešto kasnije događajue u istočnoj Bosni, u siječnju 1942., piše da je četnička gerilska taktika bila "celishodnija". Tvrdi da su tada oni faktički puno pomogli da se partizani spasu pred njemačkim napadom. (Bajt, 2006:441)

Pred realnom slikom događaja, moramo zaključiti da je krajem studenoga 1941. Mihaihović bio u pravu. Ali kasnije su partizani ostvarili više nego što je izgledalo moguće, a Mihaihović je srljao iz jedne fatalne odluke u drugu i završio kao kao izdajica (izdao je naime i samoga sebe, tj. načela koja je od svibnja 1941. propagirao).

Slavko i Ivo Goldstein u Titovoj biografiji (djelo koje je posljednja, iako sigurno ne i zadnja riječ znanosti o povijesti o Josipu Brozu Titu) pišu da je jedan od razloga njegove greške bilo uvjerenje, kojem je i sam podlegao iako je bio trezveniji od većine svojih suradnika i sljedbenika, da će rat brzo završen pobjedom Crvene armije. (Goldstein, 2015:207)

Nakon povlačenja (ili, pošteno rećeno, bijega) Tito je shvatio svoju grešku. Bio je vrlo potresen te je na sastanku Politbiroa KPJ 7. prosinca. »u danima posvemašnjeg rasula«, ponudio ostavku na položaje generalnog sekretara i vrhovnog komandanta. (Goldstein, 2015:224-225) Ostavka je odbijena i Tito je ostao neupitni autoritet. »Bilo je to vrijeme kad je Tito ubrzano učio iz vlastitih grešaka«, a također i iz grešaka svojih podređenih. (Goldstein, 2015:229)

Od ljeta 1941. do ljeta 1942. Tito je »u ponečem lutao, u ponečem griješio, ali je naposljetku našao nov, originalan način ratovanja, pri čemu je partizanski oblik oružane borbe bio osnova, ali to nije bio klasični partizanski rat, nego "trajan partizanski rat"«, u kojem su, kako je pisao Peko Dapčević, manevar, pokretljivost i dinamičnost najvažnije odlike strategije.(Goldstein, 2015:230) (Ovdje neću o problemu političke strategije.)




CITIRANA LITERATURA

(Bajt, 2006)
Aleksander Bajt: Bermanov dosije, Beograd: Srpska reč, 2006. Prevod sa slovenačkog: Miljenka Vitezović. https://www.scribd.com/document/3645244/Aleksander-Bajt-Bermanov-dosije

(Dedijer, 1981)
Vladimir Dedijer: "Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita", 2, Zagreb: Mladost i Rijeka: Liburnija, 1981.

(Đilas, 1990)
Milovan Đilas: "Revolucionarni rat", Beograd: Književne novine, 1990..

(Goldstein, 2015)
Ivo Goldstein, Slavko Goldstein: "Tito", Zagreb: Profil, svibanj 2015.

(Hronologija, 1964)
"Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije 1941.-1945", Beograd: Vojnoistorijski institut, 1964., http://www.znaci.net/00001/53.htm (također dostpuno na haslovnici mrežnog sjedišta znaci.net, s padajućim izbornicima za datum)

(Morača, 1971)
Pero Morača: "Jugoslavija 1941.", Beograd: Institut za savremenu istoriju, 1971.

(Stamatović, 2000)
Dr. Aleksandar Stamatović: "Istina o četnicima", Zemun: ZIPS - Srpska radikalna stranka, 2000.

Post je objavljen 02.11.2017. u 15:16 sati.