Ovo je podugačak tekst, 20 kartica po tradicionalnoj mjeri na koju sam kao nekadašnji novinar naviknut. Znam da je previše za običaje na blogovima i da će rijetki sve pročitati. Ali nadam se, da ćete pregledati i pročitati bar nekoliko pasusa.
U prošlom postu sam spomenuo diskusije koje vodim na forum.hr, podforum povijest, te prenio nešto o temi "Zašto HSS nije organizirao pokret otpora".
Ovdje prenosim neke svoje komentare o ubijanju zarobljenika i političkih protivnika od strane komunističkih vlasti DFJ potkraj i nakon završetka rata 1945.. Ponešto sam promijenio te dodao reference i međunaslove. O toj sam temi, inače, puno pisao, prvi put još 1990., a na Svemrežju možda od 1997. stotinu ili više puta.
U tekstu, kojim postavlja temu Egzekucije OZN-e - poslijeratne žrtve u svibnju i lipnju 1945., 5. listopada 2016, povodom donošenja Zakona o istraživanju poslijeratnih komunističkih zločina (ZIPKZ) postavljač teme pisao je:
»Iskapanje žrtava u Hudoj Jami otvorilo je opet isto pitanje;Kako ćemo se suočiti sa nacionalnom traumom?
Kako ćemo ujediniti podijeljeno društvo? (…)
Ono što je ključno jest da podijeljeno društvo ukopano u svjetonazorske rovove proizvodi razne manipulacije po broju i identitetu žrtava. (…)
Sa cijelim tekstom unaprijed želim upozoriti sve zainteresirane na žongliranje brojkama koje je nedopustivo (…) odbijam gnjusne laži velikosrpskih i velikohrvatskih ideologa o polamilijunskim iznosima«
Slijede dijelovi iz mojeg prvog odgovora u tom topicu, napisanog 6. listopada 2016. (uz male promjene)
Ne postoji ni "nacionalna trauma" ni nikakve posebne tajne, za koje se ne zna već oko 25 godina.
Radio sam u redakciji časopisa "Start", kad je 1989. počeo objavljivati seriju svjedočenja preživjelih pod zajedničkim nazivom "Križni put". Nešto kasnije su objavljene knjige "Bleiburg : Otvoreni Dossier", ur. Marko Grčić, Zagreb: Vjesnik 1990., te "Križni put", autori Boris Vlašić i Aleksandar Vojinović, zagreb; Vjesnik, 1991..
Dvojica mojih prijatelja (Želimir Žanko i Nikola Šolić) su u "Večernjem listu" pisali o istraživanjima jame Jazovke, te je to također objavljeno kao knjiga ("Jazovka", Zagreb: Vjesnik, 1990.). S njima sam 1989.-1990. surađivao u pokretu za slobodne izbore.
u razdoblju 1990.-1992. objavljeno je na teme "Bleiburg" i "Križni put" 20-ak knjiga (možda više), od kojih sam desetak pročitao.
Nekih fundamentalnih novih spoznaja o tome, u posljednjih 25 godina, nema. Pobjednička Jugoslavenska Armija poubijala je velik broj zarobljenih pripadniha Hrvatskih oružanih snaga, slovenskih bjelogardejaca, četnika, Nedićevaca idr..
Pojedinačni popis žrtava u Hrvatskoj nažalost nije napravljen (iako se to moglo napraviti 1990-ih, kad je bilo još dosta živih svjedoka, po metodologiji kojom su rađeni popisi žrtava u doba SFRJ, uz pomoć suvremene informatičke opreme). (…)
Prema procjenama, ukupni broj tako pobijenih je oko 80.000, od toga oko 50, možda 60.000 HOS-a.
Sto je prethodilo?
Kad su ustaše preuzeli vlast u travnju 1941., brzo su započeli akcije masovnih pokolja Židova, Roma i Srba. U odgovoru na nemire, kriminalne akcije i akcije grupica koje nisu priznavali novi režim, već krajem travnja i početkom svibnja započeli su akcijama masovnog ubijanja svih muškaraca, a često i staraca, žena i djece na nekom području.
Četnici na to odgovaraju podjednako masovnim pokoljima muslimanskog i hrvatskog stanovništva.
Partizani iskaču iz logike međunacionalne isljučivosti.
Ustaše su, u pravilu, ubijali ne samo sve zarobljene partizane, nego i civilno stanovništvo na područjima obuhvaćenim pobunom. (S četnicima su pak, paradoks povijesti, sklapali saveze.)
Partizani su u pravilu streljali sve zarobljene ustaše (ne i domobrane).
Nemilosrdno je neprijateljstvo bilo i između četnika i partizana, iako je bilo i međusobnih prijelaza (kao i s vremenom masovno iz domobrana u partizane, a ponekad i iz ustaških jedinica; bilo je uostalom i prelaza iz četnika u ustaše).
Kraj rata, masovno zarobljavanje
Na kraju rata, pobjednik je odjednom imao vrlo mnogo zarobljenika. U skladu s dotadašnjim običajima rata (…) poubijali su:
Ď sve koji su bili u uniformama ustaške vojnice (koja je formalno bila ukinuta i s domobranstvom spojena u Hrvatske obrambene snage, ali su pojedine jedinice zadržale posebne uniforme);
Ď mnoge domobranske oficire i druge članove Ustaškoga pokreta;
Ď sve zarobljene četnike (ili im, kao u slučaju posljednjih snaga Draže Mihailovića opkoljenih i uništenih 12-14. svibnja, nije ni dana mogućnost da se predaju - pa se računaju kao poginuli u borbi i ne ubrajaju u onih 80.000 spomenutih gore), među kojima crnogorske četnike Pavla Đurišića koji su (opet jedan povijesni paradoks…) nakon bitke na Lijevča polju bili prešli u "Crnogorsku narodnu vojsku" i bili pod zapovjedništvom HOS, sa statusom kao ustaški zdrugovi;
Ď sve zarobljene slovenske belogardejce,
Ď brojne njemačke vojnike,
Ď a stradalo je i tisuće običnih hrvatskih domobrana.
Masovno ubijanje, kao i umiranje zbog ekstremno loših postupaka, trajalo je do početka kolovoza, a onda se situacija normalizirala.
Da su pobijedile sile osovine i Oružane snage NDH odjednom zarobile 100.000 vojnika NOVJ/JA ili više, pobili bi ih sve.
Takva su eto bila pravila, stvarna pravila ratovanja na ovom terenu. A ustaše su ih prvi uspostavili, to je povijesna činjenica.
(Međunarodne konvencije ne vrijede za neregularne trupe - a tko je "neregularan" ovisi o situaciji: za ustaše su to bili partizani odnosno borci NOVJ/JA, a za partizane i novu komunističku vlast u Beogradu od listopada 1944., koja je dobila legitimitet od Saveznika i samog kralja Jugoslavije, kao vlada i vojska Demokratske Federativne Jugoslavije, to su bili ustaše i domobrani - neregularne trupe, pobunjenici.)
Uzmimo za primjer posljednji organizirani ustaški otpor, obrana Odžaka [zapravo: Podvučjaka] koja je trajala do 24. svibnja 1945. i danas ju neki slave. U prikazima koje sam vidio, navodi se kako su nakon konačne pobjede jedinice NOVJ poubijale skoro se zarobljenike i kako je to zločin.
A isti prikazivači mirno spominju kako su, nekoliko dana prije, ustaški branitelji kad su vršili protunapade nastojali da što više partizana ulove žive (uz uzvik "Hvataj žive!" - vidi npr.: Bitka za Odžak 1945 na sajtu "Župa Potočani": »Donesena je kolektivna odluka da predaje i zarobljenika nema«) te su ih nakon toga ubijali (prema jednom navodu - "nisu na njih trošili metak", tj. klali su ih).
Tako je to bilo. Ružna povijest. Ne ponovilo se. Pobjedici su uistinu mogli biti milosrdniji, ali eto nisu. I Ante Pavelić je mogao pametnije voditi tu državu, ali eto nije.
Traume traju neko vrijeme, pa se zaliječe i ide se dalje. Nekim su se narodima i gore stvari u povijesti događale.
Ubijanje političkih protivnika
Od ove teme, ubijanja zarobljenika, treba pak odvojiti teror nad političkim protivnicima - stvarnim, potencijalnim ili samo umišljenim.
Često se to zajedno obrađuje, npr. u knjizi Josipa Jurčevića "Bleiburg" više od pola knjige zapravo nema veze s "Bleiburgom" (koji je postao simbol ukupnog stradanja ratnih zarobljenika). Nekim se ljudima sudilo zbog kolaboracije i masovnih zločina i osuđeni su na smrt (po svoj prilici, ne bi izbjegli smrt nigdje u Europi u ono doba), ali mnogi drugi su pobijeni bez suda, neki za nešto krivi, drugi minimalno ili ništa (tu je simbol Daksa)- to je bilo neprihvatljivo i za svaku osudu.
Ubrzo nakon toga sam bio napisao još neka svoja razmišljanja o temama "traume", "podjele" i "tajne". Italikom su citati iz teksta postavljača teme.
»Kako ćemo se suočiti sa nacionalnom traumom?«
Pitanje je - u čemu je točno trauma danas? Bio je građanski rat (uz globalni), ne samo dvije strane, ali su se od sredine 1942. podijelili na dva tabora, koji su se međusobno nemilosrdno ubijali. Tragično, ali ni izdaleka jedinstveno. Pobjednici pri kraju pobili u kratkom roku vrlo velik broj poraženih. Pobjednici držali vlast 45 godina, a onda ju izgubili. Došla nova vremena, preživjeli smo i novi rat, došle nove brige.
Ali eto, jedan broj ljudi uvijek iznova odbija to označiti kao "prošlost". Njihova se trauma više ne može svesti naprosto na tugu i bijes jer je netko ubijen prije 70 godina. Istina o tome u bitnom je poznata, puno bolje više i ne može biti. (Za mog djeda po majci ne zna se gdje mu je grob, nikad se neće znati. I što sad? Da prenosim traume zbog toga svojim unucima?) Tako da tu nema zaliječenja. Uzroci su mislim drugi.
Većina manifestacija i napisa o tome u službi je raspirivanja negativnih emocija danas, a ne smirivanja, i političkih ciljeva.
»Kako ćemo ujediniti podijeljeno društvo?«
Volio bih znati. Volio bih da se djelimo zbog suvremenih i suvislih problema i dilema (kako se uključiti u četvrtu industrijsku revoluciju, kako provoditi naše obveze kao dijela čovječanstva u borbi protiv klimatskih promjena, kako suzbijati preveliku moć financijskog kapitala, kako smanjiti nezaposlenost itd.) Međutim, svaka diskusija bude zagađena podjelama iz 1941.-1945..
Nema više bitnih tajni, već 25 godina
»Po posljednjim podacima,nekoliko stotina grobišta u Sloveniji krije stravičnu tajnu žrtava egzekucija bataljona KNOJ pod komandom oficira OZN-e.«
Ali i jest kvaka u tome, da nekih bitnih tajni, koje bi se sad mogle doznati prekapapnjem po raspadnutim leševima, tu više ni nema. U grobištima su ostaci raspadnutih leševa, stravično, ali nema tajne.
Nisu tu bitna povjerenstva; ono iz 1990-ih se propisno osramotilo - u sedam godina, ništa korisno; više su se bavili time da pokušaju smanjiti broj ustaških žrtava, nego da popišu one ranije nepopisane.
Najzad, bi li neki zaključak nekog povjerenstva, pa ma kakav bio, mogao riješiti traumu?
Znanstvenici nešto istražuju, ali su koliko vidim u slijepoj ulici, jer nema više nekih novih materijala za istraživanje. Postoji znanstveni projekt Ljudski gubici Hrvatske u drugom svjetskom ratu i poraću, voditelj dr.sc. Vladimir Geiger, Hrvatski institut za povijest, unutar toga tema “Popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća” (voditelj dr. sc. Josip Kolanović). ali već godinama nema novosti.
(Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija BiH su u siječnju 2012. preuzela na sebe zadatak »popisivanja svih žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća koji su pripadali etničkom korpusu hrvatskoga naroda«, ali ni tu, nakon skoro šest godina, nema vijesti o rezultatima.)
Okvirne brojke se znaju koliko se moglo i mislim da više nema mogućnosti da se točnije odrede.
Što bi sad značilo, da neko povjerenstvo objavi npr. "pobijeno je točno 54.325 Hrvata, pripadnika HOS-a i Wermachta i drugih"? Bi li to nekog smirilo?
Ovdje je jedan rad Vladimira Geigera iz 2010., u kojima iznosi procjene: Ljudski gubici Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i u poraću koje su prouzročili Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Jugoslavije/Jugoslavenska armija i komunistička vlast Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi) Case study: Bleiburg i folksdojčeri
Kasnije, u nekim predavanjima 2012.-2013., iznosi da dvije tamo navedene posljednje procjene smatra najpouzdanijim, naime 80.000 svi skupa i 50-60.000 Hrvati (iako, koliko sam skužio, u potonju brojku su zapravo uračunati i muslimani, brojni u HOS). Do danas bolje procjene, koliko znam, nema.
Godinu dana natezanja
Diskusija (ili natezanje) pod navedenim topicom nastavila su se slijedećih godinu dana. To je nažalost mana foruma, da se diskusije nikad ne završe, te dapače, da obično i nisu dija-log, nego serija mono-loga.
Nakon više od godinu dana, jedan forumaš je spomenuo Odžak, u kojem je otpor ustaša trajao do 24. svibnja, što sam već naveo gore. U odgovoru sam napisao da su branitelji Odžaka ubijali zarobljene partizane, te: »I onda je Jugoslavenska armija, kad je otpor konačno slomljen, postupila isto.«
Dodao sam: »Komunisti su napravili puno gorih stvari od ovoga u Odžaku. To se postepeno saznavalo 1980-ih i ja sam to osuđivao i taj sustav odbacio i borio se za slobodne izbore. Ali, kao i mnogi drugi, nije ovo što imamo danas ono, za što sam se borio.«
Kako sam "progledao" (samo ne 2017., nego 1989.)
I sad se javlja jedan forumaš, s radikalno desne strane političkog spektra, te na ono da je JA postupila isto, ubijajući zarobljenike, kao da je pao s Proksime Centauri, piše:
»Aleluja...
To je poanta cijele price to ti i govorimo cijelo vrijeme.
I tako od Sumadije do Bleiburga pa nazad do Sumadije
Drago mi je da si progledao«
Dijelovi iz mog odgovora (17. studenoga 2017.):
Mislim da si me zamijenio s nekim.
Odžak je, kako sam napisao, poseban slučaj. (…) Odžak je sličniji slučaju kao što spomenuh sa preostalim Dražinim četnicima. Ljudi koji su se ogorčeno borili do kraja, konačno su pobijeni, jer se nisu predali - ili im pak nije ni data šansa da se predaju.
Glede pak generalne situacije, da je nova komunistička vlast poubijala desetine tisuća onih koje možemo spominjati kao prave zarobljenike (slovenski bjelogardejci, četnici, hrvatske oružane snage i drugi) - ako ti se učinilo da razgovaraš s nekim tko to poriče, zamijenio si me s nekim! Lako se možeš uvjeriti da to ne poričem i na ovom topicu. (…)
Puno puta sam mlađima objašnjavao da nije istina da se nekim novim iskapanjima otkriva nešto bitno novo; bitne činjenice znaju još od tog doba (…)
Ovdje sam pak pisao o tome, kako se ta ubijanja zapravo ne mogu, prema tadašnjem međunarodnom pravu, smatrati ratnim zločinom prema Haškoj konvenciji o pravima i običajima rata. To je formalno-pravno gledište.
Sadržajno, mislim da je moralno neprihvatljvo, zločin dakle, masovno ubijati ljude bez suda.
Bilo je nekoliko tisuća pripadnika Ustaške vojnice i Ustaškog pokreta koji su mogi biti izvedeni pred sud i ne bi izbjegli smrt ni pred jednim sudom u tadašnjoj Europi. Ali čak i oni su zaslužili suđenje, a velika većina je likvidirana bez neke stvarne krivice.
Jesu li čelnici Demokratske Federativne Jugoslavije prekršili zakone vlastite države?
Zanimljivo bi pak bilo pitanje tih ubojstava u odnosu na tadašnje zakone u Demokratskoj federativnoj Jugoslaviji. Predmijevam, da su proizvolja ubijanja mogla biti protivna tim zakonima.
Tako npr. mislim da se optužba protiv Boljkovca pozivala na tadašnje zakone; vidio sam je već krajem 1990-ih, ali je on dokumentima pobijao svjedoke, naime da u to doba uopće nije bio na tom mjestu. Zato nikad nije ni podignuta optužnica.
To je pak tema postupanja s ratnim zarobljenicima. A pod "Bleiburg" se trpa i druga tema, koja je IMHO bitno drugačija, naime ubijanje stvarnih i potencijalnih političkih protivnika. Djelomice je povezano, jer npr. domobrani nisu masovno ubijani, ali su neki od njih bili izdvojeni i ubijeni, neki jer su bili članovi ustaškoga pokreta, naročito časnici, ali i oni koji nisu bili krivi za neku bitniju "kolaboraciju" (kao moj djed po majci, koji je bio činovnik srednjeg ranga koji je 1941. naprosto ostao na istom mjestu).
Kako sam proglašen ljudožderom
Nakon toga, drugi forumaš, također s radikalno desnog djela ideološke scene, piše u odgovoru meni:
»Tvoja pisanja me podsjećaju na onaj klasični vic s bradom kada ekipa istraživača antropologa odlazi u Afriku tražiti kanibale. Nakon traženja dođu u neko domorodačko selo i priupitaju lokalnog poglavicu: Ima li ovdje ljudoždera?
A ovaj veli: Nema više. Jučer smo zadnjeg pojeli.«
Odgovorio sam podužim komentarom »o povijesti, znanosti, moralu, sadašnjosti…«
(…) Vic je super, i ja sam ga navodio u okviru filozofskih istraživanja fenomena autorefleksije.
Međutim, s onim što ja pišem to nema veze. Ja nisam nikoga pojeo, ni ubio, niti negiram, niti opravdavam ubojstva; nikad nisam bio član Komunističke partije (odnosno Saveza komunista), tako da nema nekog kontinuiteta s nekadašnjim "kanibalima". (…)
Ti odgovaraš na moj komentar, a ne uvažavaš što sam u njemu napisao (i puno puta prije). Žao mi je zbog toga, ali često se tu nikako ne može utjecati da netko promjeni svoje predrade; nažalost, puno sam puta to vidio u 25 godina na Svemrežju.
"Mi" i "Drugi": jedna jedina "Istina"
Ljudi koji tako postupaju pri tom zastupaju jedno partikularno gledište, jednu perspektivu ("našu") i smatraju obaveznim da i drugi također mogu zastupati jedino partikularno gledište ("naših neprijatelja"), a ne pokušavati sveobuhvatno, multiperspektivno shvatiti prošlu stvarnost (ili, uostalom, današnju stvarnost). To uključuje da postoji samo jedna perspektiva koja je prava, istinita odnosno Istinita, s velikim "I" (ona "naša"), a ostale su naprosto laž i "ideologija" ("mi", u toj pretpostavci, nismo ideolozi, nego se samo držimo "činjenica", možda čak i "znanosti").
Treći problem jest, da se vlastita perspektiva obično zasniva na emocijama (emotivna ekonomija i redukcija). Čest je stav "oni koji nisu MOJI su zli, točka". Ili si na jednoj strani, ili si na drugoj. (…)
»se sa sigurnošću može reći da su počinili drugu vrstu zločina, a to je minimalno zločin protiv čovječnosti.«
Ja se s time slažem (…)
Postoji formalno-pravno ograničenje, da kategorija "zločin protiv čovječnosti" nije postojala 1945. ( zato gore spominjem moralne kategorije: nešto možemo moralno osuditi, iako nije protupravno, kako su npr. radili borci za ukidanje ropstva, zabranu dječjeg rada isl.).
Ona je uvedena u međunarodno, a onda i u nacionalna prava, upravo zahvaljujući pobjedi u svjetskom ratu protiv fašista. (Uostalom, ni zločin genocida nije ranije postojao kao pravna kategorija.)
»Problematična je ta statična slika koja je bila nametnuta od strane Mirko/Slavko ideološke povijesti koja bi propisala što i kako se smije, a što ne smije tumačiti.«
Ovdje bih dao primjedbu, da je pogrešno statično govoriti o nekakvoj "propisanoj ideološkog povijesti" 1945.-1990..
Nekoliko sam puta ovdje spominjao da su se sve prešućene teme bliske prošlosti počele pojavljivati u javnosti i o njima diskutirati tijekom 1980-ih, te sam osobno sve to pratio, jer sam tada bio u svojim 20-im godinama, dakle dovoljno zreo, a također i zainteresiran. O tome se onda žestoko polemiziralo u javnosti, pojavljivale su se knjige s oprečnim stavovima, širilo se naše razumijevanje povijesti uvođenjem novih parspektiva. Nažalost, paralelno su se stvarali novi mitovi (u to doba, u javnosti, naročito srpski).
Od toga je pak prošlo 27 godina. A problem "Mirko i Slavko" reduciranja, koje je medijsko a onda i ideološko (naravno da jedan strip za djecu nije davao realnu sliku zbivanja, ali nisu je davali ni holivudski filmovi o 2SR toga vremena), postoji i danas.
Znanstvena historiografija i javne diskusije postojale su i u doba FNRJ/SFRJ
U ondašnjoj historiji (historija = znanost o povijesti), slika je bila ipak puno kompleksnija nego u propagandnim tekstovima i medijskim prezentacijama.
I ranije je bilo znatnih promjena i polemika u historiografiji, npr. nedavno smo ovdje na forumu spominjali jedan nedavni napis na jednom portalu, u kojem se govorilo o sporazumu četnika i partizana u istočnoj Bosni 1942., s tvrdnjom da je u Jugoslaviji to bila tajna o kojoj se nije smjelo govoriti.
Mislim da sam tada uvjerljivo pokazao, ne samo da je ta suradnja 1941.-1942. bila "opće mjesto" u prikazima 2SR, nego se upravo o tom sporazumu javno polemiziralo početkom 1970-ih, u dnevnim novinama "Politika" i "Oslobođenje" i na TV Sarajevo (a vjerojatno je toga bilo još).
Nedavno sam čitao knjigu: Magdalena Najbar-Agičić: "U skladu s marksizmom ili činjenicama : Hrvatska historiografija 1945-1960", Zagreb: Ibis grafika, 2013.. Ako prolistate, vidjet ćete da je stvarnost bila složenija, već do 1960. (vidjeti npr. polemike između Jaroslava Šidaka i Vase Bogdanova). Kompromisi s vladajućom ideologijom bili su neminovni, ali se razvijala ozbiljna, kritička historiografija.
»lokalni "antifašisti"«
Kakve god bile nečije emocije, pojam antifašisti ne treba stavljati u zagradu. Povijesna definicija antifašizma je vrlo jednostavna: antifašist je svatko, tko se aktivno suprotstavljao fašizmu. To ne znači, da je sve što su činili dobro.
»politički cilj ubijanja klasnih, političkih, religijskih i ideoloških neprijatelja.«
Točno. To sam jasno rekao i u komentaru, na koji odgovaraš.
Analitički, smatram da se temu obračuna s tim "neprijateljima" treba odvojito od postupanja s ratnim zarobljenicima, iako je djelomice povezano.
»Time su prešli demokratsku granicu u ono što se zove totalitarizam, kada se ubijalo zbog delikta mišljenja i vjerovanja ili delikta statusa«
Slažem se: prešli su granicu, iako su se stalno pozivali na demokraciju. Sustav koji je uspostavljen je bio totalitaran. (Diskutira se pak o tome, je li bio totalitaran i kasnije, ili samo autoritaran i nedemokratski.) Fatalna strukturalna mana lenjinizma. (…)
»Tako iz ormara s kosturima izlaze kontroverze oko samog početnog "ustanka naroda" gdje su bile prisutne i te nacionalne (etničko čišćenje- eufemizam za genocid) komponente ustanika koji su se u kasnijim fazama promijenile.«
Spomenuo sam gore 1980-e. Pretpostavljam da si i ti mlađi od mene pa nisi to imao prilike pratiti (a možda, iako si bio dovoljno star da imaš tu priliku, nisi je tada iskoristio).
Nikakvi "kosturi" ne izlaze DANAS iz ormara. O tome se intenzivno raspravljalo 1980-ih, dapače i ranije.
Što bi bilo dovoljno, da se "spere" trauma?
»Problem je što "drugarska, partijska, kritika" nije dovoljna da spere osjećaje koje su imale žrtve tih nacionalsocijalističkih, rasističkih eskapada i događanja.«
Tu, moram priznati, naprosto ne znam o čemu točno govoriš.
OK, govoriš o OSJEĆAJIMA - spomenuh gore taj emotivni prilaz i emotivnu redukciju.
Govoriš o "osjećajima koje su imale žrtve". Sudionici tih zbivanja prije 76 godina su gotovo svi mrtvi. Sad je riječ o osjećajima njihove djece i unuka, i svih nas drugih danas, 2017..
Treba li te osjećaje "sprati"? Što bi to značilo? Koja vrsta satisfakcije, osude ili rezona generalno, bi mogla biti prihvatljiva, da povijesne rane zacjele?
Nedavno u intervjuu "Vojnoj povijesti" Alexander Korb piše, da su Nijemci prošli taj proces ("katarza"? - možda prejaka riječ, ali u tom smjeru) 1970-ih, ali da su slučajevi bitno drugačiji. Istina je, mi to kao nacija, i Srbi također, to nismo prošli, još se lomimo oko toga.
Tragična zabluda Srba u Hrvatskoj (barem u onim dijelovima u kojima su podigli ustanak i držali ih četiri godine pod kontrolom) bila je da su 1990.-1991. u potpunosti robovali vlastitim negativnim emocijama, strahu i mržnji, zasnovanim na sjećanjima na 1941.- kao da se sve isto ponavlja. bili su naravno na to smišljeno poticani iz Srbije. Nanijeli su goleme štete Hrvatima, ali katastrofu samima sebi.
Prošlost, zaista, treba pokušavati prevladati.
Moj komentar je bio previše dug, jer na forum.hr najdulji upis može biti 10.000 znakova, pa sam ga razdvojio na dva. Slijede dijelovi iz drugog djela
Dvije oprečne perspektive u knjigama iz 1988. i 2012.
Zanimljivo, zahvaljujući knjizi "Dossier Borićevac" (tiskana 2012.) saznao sam za postojanje knjige "Kazivanja pobjednika smrti", urednik Ilija Rašeta, objavljena 1988., koja mi je tada bila promakla. To je treća važna knjiga objavljena iste godine koja se odnosi na ustanak u Srbu 1941., uz knjige sjećanja Gojka Polovine i Đoke Jovanića.
Te su dvije knjige oprečne. Rašeta je prikupio brojna svjedočenja Srba, koji su uspjeli preživjeti pokolje koje su ustaše vršili u razdoblju do početka ustanka, 27. srpnja.
Njegova je teza da su Hrvati iz Borićevca masovno pristupili u ustaški pokret, te su masovno, a ne samo njih 20-30, sudjelovali u pokoljima i pljački Srba u okolnim selima u lipnju i srpnju 1941..
U tome se razlikuje od ranijih prikaza koje sam čitao i ovdje spominjao, za koje možemo reći da su činili "službenu povijest" (zbornik "Kotar Donji Lapac u NOR" iz 1985, koji sam spominjao, Danilo Damjanović Danić: "Ustanak naroda Hrvatske 1941. u Srbu i okolini", Zagreb, 1972. i drugo),
U zborniku koji je uredio Josip Pavičić 2012., pak, ta se tema ne spominje - spominju se ti pokolji, ali kao da su ih izvršili neki ustaše iz drugih krajeva (prvenstveno iz Gospića i okolice), a da domaći nisu uopće sudjelovali.
Tako imamo dvije oprečne perspektive. (Dakako, jedan jednostavni odgovor jest da jedna od strana sve laže, sve izmišlja).
Prošlost treba razumjeti, a moralno suđenje je druga dimenzija
»Za opravdanje djelovanje Đoke Jovanića u Kulen Vakufu i paktiranja sa okupatorskim fašistima (Talijanima) nije dovoljna partijska osuda i onda drugarski idemo dalje«
Meni, kad čitam o povijesti, nije opravdavanje a ni osuda u prvom planu. Prvo je razumijevanje. (…)
To je pristup kriminologa, a ne kriminalista. Ako kažemo da je kriminalac imao neke razloge i opravdanja za svoje djelovanje, ne znači da kriminal ne osuđujemo; to su dva procesa.
Zato, npr., uz historiju kao znanost o povijesti, spominjem moral kao različitu kategoriju. Ropstvo smatram moralno neprihvatljivim, dapače zločinom protiv čovječnosti, ali kroz skoro cijelu povijest to je bila normalna institucija.
Naravno da je teže, kad se radi o bližoj prošlosti i našim bliskim precima.
A pogotovo je problematično kad prelazimo na ocjene postupaka pojedinaca.
Pravno gledano, koliko znam o tome, moguća je "zapovjedna odgovornost" ako zapovjednik, iako nije zapovijedio, nije spriječio zločine svojih podređenih; ali to ne znači automatsku osudu, ako je naknadno poduzeo određene mjere; a to KPJ, koja je vodila ustanak, jest učinila. Neki počinitelji su osuđeni, prebjegli su četnicima i postali partizanima smrtni neprijatelji.
No, bilo je zaista i onih, koji su sudjelovali u tim pokoljima, a kasnije je to prešućeno. O tome je pisao Gojko Polovina 1988. (u knjizi ""Svedočenje : Sećanja na događaje iz prve godine ustanka u Lici", Beograd: Rad, 1988.; vrlo uzbudljivo štivo, drugačiji diskurs koji je doduše bio vidljiv već u njegovom članku iz 1971. koji sam skenirao i stavio na net i ranije u ovom topicu spominjao), iznio je neke nove stvari i nove optužbe, koje ne moraju biti točne. (On je sebe nastojao opravdati, jer je bio osuđen zbog svog ponašanja u početku ustanka, navodno i osuđen na smrt, dapače i sam Đoko Jovanić je navodno bio osuđen na smrt, ali se kasnije od izvršenja osude odustalo).
O tom problemu, neriješenog odnosa prema tadašnjim počiniteljima zločina sa srpske strane, naveo sam ovdje jednu doktorsku dizertaciju, obranjenu na engleskom 2010, koja se bavi susjednom dolinom Ljutuč (Kulen Vakuf). (Max Bergholz: "None of us Dared Say Anything : Mass Killing in a Bosnian Community during World War Two and the Postwar Culture of Silence", Toronto, 2010.)
Da, tu su ostale neriješene stvari i nezaliječene rane. Ali, zar stvarno još i 2017.?
»To, u današnje vrijeme nije dovoljno dobro«
Što bi po tebi bilo "dovoljno dobro" 2017. godine? A da se ne vrtimo stalno u istom krugu?
Ne postoji simetrija između partizana s jedne, te ustaša i četnika s druge strane
Na stranu recimo svi drugi - što bi ti recimo od mene očekivao da kažem, pa da to bude "dovoljno dobro" da me ne uspoređuješ s kanibalima?
Opća osuda tadašnjeg srpskog ustanka u načelu? Prihvaćanje ocjene da je on bio prvenstveno motiviran velikosrpskom ideologijom?
To ne mogu prihvatiti, sa stajališta historijske analize a ne morala, kako sam već govorio. Ustaše jesu u oko mjesec i pol prije 27. srpnja 1941. počinili u tom kraju (Kotar Donji Lapac) masovne pokolje, za to imamo obilje izvora. Spominje se pojedinačno popis žrtava s preko 900 imena do 27. srpnja, odnosno više od 5% ukupnog stanovništva općine. Pobijene su i mnoge žene i djeca. Srbi su pobjegli u šume, tamo se počeli organizirati i spremati protunapad.
Zbog toga ih ne mogu osuditi; i nije im za to trebala neka posebna ideologija. Njihove ideje su u početku konfuzne, a kasnije se polariziraju na dva pokreta.
Generalno osuditi tadašnje djelovanje KPJ, partizana i kasnije NOVJ? Ni na to ne mogu pristati, jer mislim da su neke ideje, koje su promovirali, bile ispravne; i svakako bolje od ideja ustaša i četnika.
»Nije se samo zalomilo, bilo je tu sistema.«
Naravno da se nije "samo zalomilo", ni u napadu na Boričevac, ni kod Drvara, ni u Kulen Vakufu.
Napadi na Boričevac i Kulen Vakuf bili su međutim opravdani, jer to su bili centri, iz kojih se polazilo u pokolje u okolicu, bez obzira na to, koliko lokalno hrvatsko i muslimansko stanovništvo u tome sudjelovalo.
Slijedio je pokolj i palež, koji nikako nisu opravdani.
Komunistička partija Jugoslavije osudila je takve postupke i uskoro su četnici, koji su tako i dalje postupali, postali njihov smrtni neprijatelj.
Kako god danas nepopularno zvučalo, gledajući tadašnji povijesni kontekst, 1941, podržavam parolu "bratstvo i jedinstvo" (danas, u promijenjenom kontekstu, podržavam ideju bratstva, što je jedna od tri ideje Francuske revolucije, a jedinstvo jedino sa stajališta ljudskog roda), u odnosu na "do istrage vaše ili naše", u čemu su se slagali ustaše i četnici.
»Druga stvar je da su u Bleiburškim, postratnim događanjima više stradali katolički od pravoslavnih svećenika, da je pobijeno više Hrvata iz kvinsliških vojski, nego nekih drugih nacija. I to nisu male brojke.«
Tako je. Točno to sam napisao u komentaru, na koji ti ovdje odgovaraš. Dakle, ako se tu slažemo, ako ja to navodim i osuđujem, čemu to, da me uspoređuješ s kanibalima?
Naravno da ubijanja nisu bila slučajna
»Slučajno ili ne, nevažno.«
Naravno da nije bilo "slučajno". Očito su postojale direktne naredbe da se neke kategorije zarobljenika odmah pobije, te su mogle doći jedino sa samog vrha odnosno od Josipa Broza Tita, iako nemamo pismeni dokaz (možda i nisu davane pismeno; Pero Simić je objavio navodnu izjavu jednog tadašnjeg udbaša da je usmeno prenosio naredbu o ubijanju zarobljenika; iako je vjerojatno da je to išlo tako, konkretno svjedočenje je sporno, ne možemo ga provjeriti).
»Pa čak i saznanja o tome što se dešavalo i danas izaziva više nego nelagodu.«
Ono što me čudi i zbunjuje, s obzirom na osobno iskustvo, jest da se i danas stalno govori, kao da su to neke bitno nove spoznaje, kao da se nešto i dalje nastoji sakriti.
Međutim, kako rekoh, ja sam to prošao, saznao za sve što se događalo i to mi je izazvalo "više nego nelagodu" tijekom 1980-ih, a definitivno početkom 1990-ih (spomenuh tadašnji feljton "Križni put" u Startu). Sve bitno se zna već 25 godina.
Kako to, da se iznova i iznova piše, kao da je to nešto novo i kao da tek treba "rasčistiti" s poviješću?
»Partizani i te kako imaju putra na glavi usprkos neupitnoj borbi na pravoj strani.«
Točno. I što sad? Partizani su mrtvi, osim ponekog starca (i mladića Josipa Manolića, koji će nas sve nadživjeti). Mrtva je i komunistička partija, i Jugoslavija. (SDP je pravni nasljednik KPJ, ali ona se odrekla fundamentalnih postavki svoga programa - formalno su imali nepromijenjen program od 1958.- još 1989.-1990.)
Zašto Hrvatska danas propada?
Ali imamo one, koji se deru i prijete po ulicama (doduše, jedino kad Hrvati pogrešno glasaju, pa HDZ nije na vlasti) da treba obračunati s "jugoslavenima". Ma daj, ne serite!
Imamo Hrvatsku koja propada, kojom se loše upravlja. A ja ne prihvaćam diskurs, da su za to krivi "jugoslaveni", udbaši, partizani, komunjare isl, kao što 1980-ih nisam prihvaćao, da su za probleme tadašnje Jugoslavije krivi ostaci buržoaskog društva, nacionalisti, anarholiberali, tehnokrati isl..
Nakon tih mojih upisa, s prilično detaljnim pokušajem da razjasnim svoje stavove, forumaš koji me je prije usporedio s kanibalima nastavio je s istim monologom, podržan od nekoliko drugih koji jednako postupaju: uopće ne obraćaju pažnju na to što oponent kaže, izražavaju emocije, bore se protiv Drugog (s velikim "D") koji je njihova ideološka konstrukcija.
Nije, naravno, odgovorio na moje pitanje: "Što bih ja trebao reći, pa da me prestaneš uspoređivati s kanibalima?". Poremetilo bi mu ideološki apriori, kad bi dopustio mogućnost da je pogriješio u prosudbi (tj. pred-rasudi). To je, naravno, upravo onaj način mišljenja koji osuđuje kod Drugih.
Nije, dapače, uopće ni pročitao moj odgovor. Niti je čitao relevantnu literaturu. Kao ni nekoliko njegovi asistenata, koji su se javili. Žalio se da ga vrijeđam, a istovremeno mene kleveće. Nakon što sam vrlo jasno i više puta napisao da smatram kako je ubijanje ratnih zarobljenika i političkih protivnika zločin, on vergla svoje: »dobro zapamti svoju poziciju toleriranja masovnih zločina protiv civilnog stanovništva zbog ideoloških razloga i zašto je ona sasvime neevropska, nazadna i vrlo blizu Hitleru i Staljinu«.
Ta je "slijepa pjega", nespremnost i nesposobnost da se vodi suvisli dijalog (raz-govor, kad dvije strane dijele isti govor, makar se i svađali), povezana s partikularističkim shvaćanjem morala: "familistički moralizam", po kojem jedna moralna načela vrijede samo unutar naše zajednice (porodice, naroda, nacije) a druga (ili nikakva) u odnosima prema Drugima (dok "etički univerzalizam", kod etičkih propovjednika kao što su Ptah-Hotep, Ješua ben Josef ili Imanuel Kant, zastupa da se prema svim ljudima treba postupati po istim načelima). To je pak teška filozofska tema, o kojoj neću više ovdje.
A ima i složenijih problema s "Mi" i "Oni" - "dobro" i "zlo", "sveto" i "kleto" – kad se zastupa da se "Mi" moramo permanentno čistiti od "mangupa u vlastitim redovima" koji su u službi "Njih" - heretici, buržuji, pederi, Jugoslaveni…
To je povezano s problemom osobnog i kolektivnog identiteta: u čemu se on utemeljuje (temelj je ono "sveto") i što isključuje (kao ono "kleto").
Post je objavljen 22.11.2017. u 13:34 sati.