24.05.2017., srijeda
Lećevica pokazuje budućnost Hrvatske: zemlja staraca, renti, smeća i monopola HDZ-a
U općini Lećevica, kandidat HDZ-a Ante Baran šesti put zaredom pobijedio s 90% glasova. Što i nije bilo teško, jer nije bilo protukandidata. Od 513 upisanih birača, glasalo je 271, on je dobio 245 glasova a 26 listića je bilo nevažeće.
Glavni projekt za razvoj općine: gradnja županijskog centra za gospodarenje otpadom. Već skoro 15 godina postoji lokalna kampanja protiv gradnje. U početku je Vijeće općine Lećevica bilo protiv gradnje, ali je 2008. promijenilo odluku. Nakon toga, u toj kampanju sudjeluju samo mještani obližnjeg Unešića, koji su osnovali i "Povjerenstvo protiv gradnje Centra za gospodarenje otpadom Lećevica"; članovi Povjerenstva su također HDZ-ovci. U općini Lećevica je 2013. bio održan referendum, na kojem je od 420 glasača projekt podržalo 417.
Ta je kampanja bila privukla i nacionalnu podršku udruga za okoliš, a preko tadašnje stranke "Zelena lista" i međunarodnu podršku Europske zelene stranke.
Moj članak iz travnja 2007.: Od Zagore do Zagreba: purgeri i Dalmoši zajedno za ekološku mudrost!
Foto-reportaža iz srpnja 2008: Fotografije prosvjeda, 4. srpnja 2008. (2): Zagora (opet) u Zagrebu.
Ekologistički, takvi veliki centri, gdje se dovodi nerazvrstani otpad, vrlo su loši. Naprednije zemlje se orijentiraju na primarno razvrstavanje u kućanstvima, što se u Hrvatskoj ponajbolje provodi na Krku.
Područje Lećevice radikalno gubi stanovništvo već oko 80 godina. Nikad na to područje nisu došli ni industrija, ni napredna poljoprivreda. Daleke 1931. bilo je 3.100 stanovnika i to je bio maksimum. Po popisu 1948. bilo ih je 2.851, do 1981. je broj prepolovljen na 1480. godine 2001. bilo ih je 740, a 2011. samo 583.
U toj besperpektivnosti, nije čudno da preostalo stanovništvo, ostarjelo i konzervativno, želi neki "industrijski" projekt kod njih - onako, kako je radio KPH/SKH u mnogim mjestima; ili barem, nešto što će općini donosi rentu. Istovremeno, naravno, ne žele nikakvu strukturalnu promjenu načina života. Za osnovne životne potrebe ipak se nađe, ima se za pojest i popit, ima se kuća, država daje mirovine i još poneku beneficiju, ništa ne narušava spokoj - nije to najgori način života.
I tako, mala Leževica je u svojem tvrdokornom tradicionalizmu istovremeno avangarda. Ona pokazuje smjer, u kojoj se Hrvatska kreće.
Dodajem još jednu vijest iz iste regije: župnik u općini Hrvace govori o pobjedi Sotone, zbog plana gradnje plinske termoelektrane. U tom sporu se radi samo o lokalnoj politici: sukob dviju lokalnih klanova, oba unutar HDZ-a.. Dinko Bošnjak, HDZ-ov kandidat za gradonačelnika iz HDZ-a, pobijedio je sa 77% glasova.
|
- 17:38 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
23.05.2017., utorak
Dilema SDP-a: kad momčad loše igra, je li kriv (samo) trener?
Kakve mu god bile slabosti, Bernardić je izabran solidnom većinom prije 6 mjeseci. Tako da sumnjam da bi se sad moglo nešto poboljšati, da ga se na brzaka mijenja. A čudno mi je kako ga je dosta ljudi iz SDP-a počelo javno blatiti čim je izabran, evidentno šteteći stranci.
Koliko sam vidio, nije koristio uobičajene metode koje je Milanović koristio neštedimice, da izbacuje protivnike iz stranke, raspušta ogranke itd.. Što je možda trebao činiti i što se možda očekivalo da čini.
To je rascjep koji sam vidio u puno stranaka (a i drugih organizacija!), još od 1989.: našem mentalitetu odgovara da u stranci mora biti jedan šef, točka. Svuda je tako, i u velikim i u malim strankama. I jedino tako stranka funkcionira, inače je kaos. To sam vidio prateći kao aktivist i kao novinar HDZ i HSLS, HDS i druge, i kasnije "Koaliciju narodnog sporazuma" 1989.-1990..
To nije način na koji stranke na zapadu funkcioniraju - uvijek u njima ima frakcija, a ipak kao organizacija funkcioniraju. SDP je valjda jedina značajnija stranka koja u statutu ima mogućnost osnivanja "programskih struja", a koliko znam, nitko dosad nije ni pokušao to napraviti.
Hoću reć, nije Bero kao osoba prvi problem. Izabran je onaj kojeg je stranački plebs smatrao najboljim u datoj situaciji, i što sad, ako nemaš velemajstora na raspolaganju, vodi te majstorski kandidat pa pokušavaš ipak postići maksimum.
Niti je put da se njega sad makne - a tko bi, konkretno, bio bolji, a da je već na raspolaganju?
Mislim da je nezaliječivi problem da je SDP, jednostavno, posve neprincipijelna stranka kronističko-patronatsko-klijentelističkiih veza, kao što su i HDZ, HNS, IDS i druge značajnije. Kad se mreža naruši, stranka se urušava. To se sad definitivno dogodilo HDSSB-u, koji je ovisio o tom djelu nekadašnje HDZ-ove mreže, koju je sa sobom odnio Glavaš, a sad se vraća HDZ-u.
HDZ je uvijek imao jaču tu mrežu nego SDP, vidimo da je odnos članstva 5-1. E sad, ipak je SDP uspijevao igrati u cjelini ravnopravno protiv HDZ-a na nacionalnom nivou 2000.-2015..
Sada HDZ ima boljeg političara na čelu, ali mislim da to nije fundamentalno. Oznake: SDP
|
- 11:07 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
22.05.2017., ponedjeljak
Prva očita posljedica izbora u Zagrebu: ukida se ime Trga maršala Tita
Sastav Gradske skupštine Zagreb i pomak u odnosu na 2013.:
Bandićevi = 14 (-3)
SDP/HNS = 13 (-4)
Švaljekovci i HSLS = 8 (+1)
HDZ = 7 (-3)
Esih = 5 (nova)
ZjN idr. = 4 (+4)
Kod Švaljek sam računao rezultat koalicijske liste HSLS idr. 2013.. Kod ZjN, rezultat "Za grad" 2013. (imali su 3,7%, ispod praga).
Godine 2013. samo su četiri liste ušle u GS, a sada njih šest. Došlo je do jače ideološke polarizacije, ulaskom desničarskih Esihovaca i ljevičarske ZjN. Ovo prvo je puno važnije.
Bandić se bori za život u 2. krugu. U Skupštini, međutim, većinu će svakako činiti HDZ i Bandićevci, plus (moguće su razne kombinacije) Esihovci (to je već 26) i (barem) dio izabranih na listi Švaljek/HSLS. Jedina teorijski moguća druga kombinacija, SDP/HNS + Švaljekovci + ZjN je tek na 25 mandata, jedan fali.
Dakle, kao jednu od prvih odluka novog saziva GS, možemo očekivati promjenu imena Trg maršala Tita u Kazališni trg. (Ovo bi se moglo izbjeći, ako Bandićevci, HDZ i batem 6 od 8 Švaljekovaca formiraju većinu bez Esihovaca.)
Samo je pitanje, hoće li Bandić dobiti u 2. krugu, pa sve bude kao i dosad, ili će izgubiti, pa će onda krajem godine Skupština rušiti proračun AMT i iznuditi prijevremene izbore.
Ima 323.324 važećih listića, a godine 2013. bilo ih je 291.455.
Znatno povećanje dakle, a da 50% ljudi izbori uopće ne zanimaju, jasno je i nema se smisla zbog toga živcirati.
U drugom krugu broj možda poraste - polarizacija dovodi do pojačane mobilizacije barem nekih segmenata birača.
|
- 05:33 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
08.05.2017., ponedjeljak
Lokalni izbori u Zagrebu: 1. za Tomaševića, 2. protiv Bandića
Mislim da ću na lokalnim izborima u Zagrebu u prvom krugu glasati za Tomaševića i "zeleno-lijevu" koaliciju. Takvo je, ekologističko-lijevi, moje idejno opredjelljenje u posljednje 32 godine.
Oni nisu glasali za mene kad sam kao društveni aktivist (osnivač Zelene akcije 1990. čiji je predsjednik kasnije bio Tomašević, osnivač Antiratne kampanje 1991. s Vesnom Teršelič koja je sada u "Novoj ljevici" i još neki bliski) bio i politički aktivan u zelenim strankama, 1999.-2010.; odnos je bio između ignoriranja i otvorenog neprijateljstva (a između ta dva eksrema je bilo i dvoličnosti i prikrivenog neprijateljstva). U izbornu bitku sad ulaze mnogi koji su godinama pa i desetljeima odlučno odbijali politički angažman.
Od mojih stranačkih angažmana, ono što je ostalo od "Zelene liste" (koja je u frakcijskom obračunu 2010. mene isključila iz članstva - uostalom otišao sam i sam malo prije toga) je 2013. ušlo u ORaH i tu je ostao aktivan jedan čovjek (Darko Stošić; možda još poneko).
Ali eto, ne možeš očekivati idealnu stranku, kao ni idealnog bračnog druga. :-p
Lista ima šanse preći 5%, iako ne bih položio puno novca na to. Godine 2009. je "Zelena lista" za gradsku skupštinu osvojila 2,8% glasova, a 2013. je "Za grad" osvojila 3,7%. Svaki promil iznad toga osvaja se teškom borbom. Savez s ljevicom (RF i "Nova ljevica") neke promile donosi, ali neke i odnosi.
U drugom krugu - za onu kandidatkinju, koja ostane protiv Bandića. Ne očekujem dramatične obrate kad Bandić ode, jer će kronističko-klijentelistička struktura ostati, čvrsto uvriježeni običaji i odnosi bez obzira na povećanje moći nekih a smanjenje moći drugih aktera; velika većina će se prilagoditi, a novi akteri će se neizbježno uklopiti u postojeću strukturu, jer je ne mogu razbiti i zamijeniti novom. Ali barem mali potres može donijeti neku korist. Osim samoug upravljanja gradom, svakako bi bilo korisno marginalizirati radikalnu desnicu.Oznake: Zagreb, lokalni izbori
|
- 13:09 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
06.05.2017., subota
Za ideale ginu budale, pokornima bar nešto kapne
Jedna moja fb prijateljica prenijela je dugačag, deprimirani status koji ne mogu odoljeti da ne prenesem, kao i svoj kratki komentar.
Ljudi su u pravilu nevjerojatno sebični ili su kukavice. Bila sam svojedobno predsjednica sindikata u srednjoj školi, izabrali su me jer sam uvijek nešto prigovarala na nastavničkim vijećima. Drugi su šutjeli. Primjerice, jednoj je kolegici 'falilo' dosta sati, predavala je tjelesni. Pa se dosjetila da može namaknuti brdo sati organizacijom hodočašća u Mariju Bistricu. Trideset dva ili više kilometara. Traje to sestro, skupe se sati samo tak'... Javila sam se i rekla da je to nečuveno, skandalozno, čak... jer ima valjda među djecom i onih drugih vjeroispovijesti, ili su možda ateisti.. Rekoh, organiziraj, brate mili, pješačenje, kakvo hodočašće... Pojeli su me, logično. Pa sam postala sindikalna povjerenica i nakon kratkog vremena uvidjela da je predsjednica na nacionalnoj razini korumpirana i da je glupo trošiti članarinu na večere ili izlete. Htjela sam utrošiti članarinu na stvarnu pomoć kolegama ili kolegicama kojima pomoć treba. Da ne duljim, ubrzo sam dala ostavku jer sam im uskratila zabavu i obrušili su se na mene, kao grabežljivci. Na razrješenje su došli svi povjerenici, iz svih škola. Ja sama za katedrom. Stiskali su mi kolege ruke nakon govora, ali nasamo, na hodniku. 'Svaka ti čast', rekoše. I onda sam razotkrila hobotnicu, izbrabljivanje učenika koji su umjesto prakse, strukovnjaci, radili u gazdinim vinogradima, cure su čuvale djecu, peglale... Nitko, ali baš nitko od službi nije reagirao. Obišla sam ih sve, išla kod majstora (sama) prijetila im oduzimanjem licenci... Paralelno sam radila u Jutarnjem, uvijek sam bila radoholičar. Sve su to objavili. Stvar se riješila, gazdama se zaprijetilo, a ja sam otišla iz škole... Ima toga još. Zapitajte se, ukratko, s kim bi bili na bojištu. Borila sam se kasnije za svoje kolege u novinama, kojima je prijetilo smanjenje plaće. Bila sam glavna urednica. Otišla sam zbog nepravde. Nitko od njih me nikada nije nazvao. Kasnije sam opet nešto pokrenula. Reče gazda 'ti ostani, tebe trebam, drugi su višak'. Otišla sam, kao kapetan. Sukus: za ideale ginu budale. Zato ne vjerujem nikome tko se zgraža nad tuđim 'nemoralnim' postupcima jer znam da bi postupili isto, ili slično.
Puno puta sam čuo ili svjedočio sličnoj priči, u posljednjih oko 35 godina, dakle još iz socijalizma. Na tome sam i temeljio svoje teze da se osnovna društveno-politička struktura odnosa i mentalitet nisu promijenili od socijalizma. To je mreža patronsko-kklijentelističkih odnosa, gdje postoji samo vertikalna solidarnost ("kum", zaštitnik prema sljedbenicima, uzajamni ali nesimetični odnos) a ne horizontalna (simetrični odnos, na kojem se temelje sindikalne akcije, društveni pokreti, građanski aktivizam).
Tko iskoči kao zastupnik raje, raja ga tapša po leđima i skrivečki mu čestita, ali ne idu za njim/njom.
Opći rezultat: društvo funkcionira, ali s trajnom krizom moralnosti jer stvarne vrednote ne odgovaraju proklamiranima (ideologija to onda tumači hajkom na "griješne jarca", pozivanjem na kolektivnu budnost protiv neprijatelja koji nikad ne spava i čišćenje "mangupa u našim redovima" - latinska "lustracija", žrtva očišćenja, to odično analizra Rene Girard u "Nasilje i sveto" - kao što je bilo i u socijalizmu: onda se pozivalo na budnost protiv nacionalista, tehnomenadžera, anarholiberala, a danas Jugoslavena, Srba, komunjara - struktura je ista) i s niskim stupnjem ekonomske učinkovitosti zbog toga što ogroman dio društvene energije odlazi u traženje rente a ne stvaranje viška vrijednosti (kao rezultat, BDP otprike upola od potencijalno mogućeg.)
|
- 23:54 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
05.05.2017., petak
Nešto o logoru Jasenovac - nažalost, moramo ponavljati
Nisam se nadao, prije 20-30 godina, da ću kao šesdesetogodišnjak opet morati polemizirati i diskutirati o temama "Jasenovac", "Bleiburg" isl, osim u okviru bavljenja poviješću (kao što proučavamo Stogodišnji rat ili društvena kretanja u drevnom Sumeru i Akadu).
Prenosim tekst, koji sam objavio kao komentar u jednom topicu na forum.hr.
Znam da neki ljudi iz raznih razloga i s raznih polazišta vole kopipejstati uvijek isto, ali stvar je danas jednostavna:
1.
Spor o prirodi Jasenovačkog logora (odnosno, Grupe logora Jasenovac - pet plus Gradina) nikad nije ni postojao: to je bio prvenstveno logor smrti, u kojem su se vršili sustavni masovni pokolji političkih protivnika i etničkih grupa (Srbi, Židovi i Romi), iako je u djelovima bio i "običan logor", naročito Kožara ("Jasenovac V", u samom mjestu Jasenovac), pa su neki ljudi i mirno odslužili svoje i pušteni (što se onda ponekad navodi kao dokaz da ubijanja nije ni bilo).
Žalosno je da je postojalo takvo mjesto masovnog ubijanja u takozvanoj "Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Osim toga, postojali su i drugi logori, a masovni pokolji su također vršeni na terenu, po selima i dr.. Zapravo, većina žrtava fašističkgo terora na području NDH pobijeni su van logora.
To je tragično i sramno, te je normalno da se svaki hrvatski domoljub toga stidi i osuđuje. Kako ja to vidim, nelogično je zvati sebe domoljubom ili rodoljubom ("ljubav prema svom rodu") a da se ne bude spreman osuditi i ono loše, što su ljudi iz tvoga doma ili tvoga roda radili. Tako je valjda normalno prema sebi samom postupati, jer svi smo činili loše stvari u životu, a onda i prema svojem domu i rodu (i šire, do čovječanstva). Da bismo bili bolji u budućnosti. (I da, prije nego skočite: ja kao ljevičar tako postupam.)
Da je to bio logor smrti, poznato je iz ogromnog broja izvora i svjedočenja. (Preporučam za čitanje, iako je samo posredno vezano, "Dnevnik Dijane Budisavljević"; slučaj "djece s Kozare", u čijem je zbrinjavanju sudjelovalo tisuće Zagrepčana, te je svakako jako utjecalo da sredinom 1942. ustaške vlasti izgube potporu 90% Hrvata, kako se procjenjivalo u njemačkim izvještajima). Da su ustaše masovno ubijali ljude, osobito Srbe, poznato je jer su se i sami time hvalili pa i preuveličavali brojke (mislim da i Pero Simić negdje o tome govori).
Da brojka žrtava Grupe logora Jasenovac nije više stotina tisuća, bilo je jasno i poznato za SFRJ (moj otac, povjesničar koji je radio u Institutu za historiju radničkog pokreta gotovo od početka, kad mu je direktor bio Franjo Tuđman, pričao mi je o tome), ali je postojala "službena" brojka (stavljam u navodnike jer naravno nije postojao neki formalni dekret o tome), kao i za ukupni broj žrtava.
O tome se više u javnosti počelo pisati tek u drugoj polovici 1980-ih, kad su pisali i ugledni povjesničari i sudionici NOB-a da je ta brojka uvjerljivo pretjerana (Ljubo Boban, Ivo Jelić koji je napisao i dvotomnu povijest SKH, Mirko Peršen koji je napisao opsežnu knjigu o logorima u NDH - preporučam kao literaturu! idr.). Također su tu demografska istraživanja o ukupnom broju žrtava, te onda koliko od toga mogu biti žrve fašističkog terora na području NDH, te koliko od toga u samoj Grupi logora Jasenovac. Ti su proračuni bili još o 1952. (vidi pregled u Žerjavićevoj knjizi) i više puta kasnije, zatim Bogoljuba Kočovića u emigraciji, te Vladimira Žejravića koji je raspolagao i potrudio se proučiti najviše izvora (radio je četiri godine na studiji).
U doba kad sam ja proučavao tematiku (čitajući svu dostupnu literaturu i razgovarajući s nekim ljudima), krajem 1980-ih, mogući raspon stvarnog broja žrtava bio je negdje između 30.000 i 150.000. Kasnija istraživanja su precizirala brojku.
2.
U aktualno popisu žrtava, koji je on-line odstupan na sajtu JUSP Jasenovac, neka imena mogu biti sporna, ali to nije velik broj. Nije naravno ništa čudno da se od 80.000 ljudi u nekim slučajevima ne zna točna godina rođenja isl. (po selima, nepismeni ljudi nisu vodili precizne evidencije o tome, u nekim slučajevima pobijene su cijele porodice i cijela sela pa su tek dalji rođaci i susjedi davali podatke itd.). Nije čudno ni ako se ne zna baš točno gdje je netko ubijen - ljudi su svjedočili da su ga odveli ustaše, a je li odveden u Jasenovac i tamo umro ili ubijen, ili su ga streljali negdje usput, ili je poslan u neki drugi logor van NDH, ili čak recimo pobjegao pa poginuo tek kasnije isl., to nije čudno da ne znamo. Zato ima nekih nesigurnosti. Za Rome osobito jednostavno ne znamo, često oni nisu bili ni u popisima, stalno migriraju i zakopčani su prema vlastima.
A ima naravno svakako i slučajeva da se nekome naprosto ne zna trag, nitko nije o njemu dao podatke, pa nije ni uveden u neki popis.
Takvih spornih slučajeva nagore ili nadolje nema više mnogo. Neka je i nekoliko tisuća, u odnosu na ove 83.000, pet posto ili čak 10% na ovu ili onu stranu, nije bitno.
Shvaćam da neki imaju potrebu u svakoj pojedinoj stvari braniti "svoje" i negirati da su "naši" ikada napravili nešto loše. Pa čak i to, da se i nakon skoro 30 godina otkad su objavljeni dokumenti i proračuni koji su oborili preuveličavanje, neki smatraju da je ponovo važno voditi tu bitku da nije 700.000 (te da se pritom ne smije priznati ni 10× manja brojka).
Žao mi je zbog toga. Nisam vjerovao da će to tako biti. U ono doba, kad smo rušili komunističku vlast i borili se za slobodu misli i govora (ja sam tada bio među "peticionašima"), iako sam već bio stariji nego što je vjerojatno većina moji sugovornika ovdje danas (bio sam u svojim tridesetima), idealistički sam vjerovao da će se rušenjem tabua i mitova kroz nekoliko godina stvoriti objetivna slika prošlosti, pa ćemo to staviti ad acta od aktualne politike.
Tako npr. Bleiburg - čitao sam skoro sve što je o tome bilo objavljivano u razdoblju od 1989. (kad je magazin "Start", u kojem sam bio stalni suradnik, počeo objavljivati seriju tekstova o Bleiburgu i "Križnom putu") do 1992. ili 1993. (tada sam čitao skoro sve, a kasnije dio objavljene literature); tada su sve bitne činjenice objavljene i nema nikakvih velikih tajni koje bi se tek trebale otrivati. (Također, radi se zapravo o dva različita događanja: ubijanje zarobljenika s jedne strane, te stvarnih i potencijalnih političkih protivnika s druge. Misli da je vrlo pogrešno što se se to svodi pod naziv "Bleiburg"; npr. u knjizi Josipa Jurčevića "Bleiburg" više od pola teksta uopće se ne odnosi na postupke sa zarobljenicima).
Sloboda govora, dostupnost izvora i sloboda istraživanja iznijele su na vidjelo sramne stvari o komunistima, ali ništa slavno o ustašama i četnicima. Ono što su nam pričali o "Narodnooslobodilačkom ratu i i socijalističkoj revoluciji" te o "gradnji socijalizma" isl., trebalo je uvelike revidirati. Ali ono što su nam pričali o ustašama i četnicima, pokazalo se, bilo je istinito. Bili su to šupčine, krvoloci i kreteni, i o njima se ne može reći ništa dobro (dok se za partizane, komuniste i socijalizam ipak može uz negativno reći i dosta pozitivnog).
Nažalost, eto, to se nije dogodilo. Grade se novi mitovi i nove jednostranosti, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji i BiH.
Dodatak
Diskusije su se vodile o demografskim podacima i izračunavanjima, npr. o broju Srba koji su živjeli 1941. na području na kojem je bila proglašene tzv. NDH. Jedan članak na koji sam već bio zaboravio; napisao sam ga prije deset godina na hrvatskoj wikipediji. Dao sam analizu, na koju su me potakle tadašnje polemike protiv srspki mitomana na srpskoj wikipediji i drugdje na netu. Naravno, objektivna analiza vrijedi i protiv suprutne propagande.
Srbi u NDH: Broj žrtava
Diskusija na srpskoj wikipediji 2006. (moj nick je Fausto)
|
- 17:05 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
02.05.2017., utorak
Kolike su globalne zalihe sirove nafte? I koliko je to danas važno?
Zbog velikog smanjenja investicija u traganje za novim izvorima, prema upravo objavljenim podacima Međunarodne energetske agencije (IEA), globalna otkrića novih izvora sirove nafte dramatično su pala 2016. g, na samo 2,4 milijardi barela (Gbl); u prethodnih 15 godina iznosila su u prosjeku 9 Gbl/god..
[Jedan barel ekvivalentne nafe (boe) = 159 litara, odnosno 140 kg sirove nafte. Energetski sadržaj: 5,86 GJ (gigadžula) = 1628 kWh]
Porasle su investicije u istraživanje novih izvora nafte iz glinenih škriljevaca (šejla) u SAD, te su smanjeni proizvodni troškovi.
Za usporedbu: Globalna potrošnja sirove nafte u svijetu je oko 90 milijuna barela dnevno, odnosno oko 33 milijardi barela (Gb) godišnje (jedna zanimljiva interaktivna karta). Dakle, po gore navedenoj brojci, u posljednih 15 godina, novootkrivene dokazane zalihe su tek oko jedna četvrtina godišnje potrošnje.
Međutim, drugi podaci su različiti, pa je laiku teško snaći se što točno koja brojka znači.
Naftna kompanija BP objavljuje godišnje izvještaje i procjene o rezervama sirove nafte i raznim drugim energetskim temama. Godine 2010. objavili su da dokazanih rezervi nafte na svijetu ima za još 40 godina pri sadašnjem tempu potrošnje. Samo na osnovu tog podatka nije potrebno paničariti, jer ima još mnogo potencijalnih zaliha, koje postaju dostupne tehnološkim unapređenjima.
Dokazane rezerve su 2015. malo opale i iznose malo manje od 1.700 Gbl, prema podacima na mrežnom sjedištu BP. Rezerve su ipak porasle za 24% u posljednjih deset godina i sad su dovoljne za pokrivanje 50,7 godina sadašnje proizvodnje.
Drugi ekstrem u odnosu na "ekološke paničare" su "tehnološki lakoćemoisti" (moj termin). :-) Oni kažu da ni o čemu ne moramo brinuti, rješit će se problemi sami od sebe. (vidi npr. članak u "Forbesu", 25. lipnja 2015..
Istovremeno se međutim događa dramatičan tehnološki razvoj s dalekosežnim ekonomskim posljedicama. Na dulji rok, cijene ekploatacije novih izvora će vjerojatno rasti. S druge strane, u posljednjem desetljeću znatno su opale cijene proizvodnje električne energije iz vjetra i sunca, te padaju i cijene baterija. Električni automobili postaju realna alternativa i prijete industriji nafte, bez obzira na zalihe.
U visokorazvijenim zemljama, potrošnja nafte opada od sredine 2000-ih.To možda ukazuje da je u početnom stadiju nova tehnološka i industrijska revolucija (Industrie 4.0, ili možda ipak tek druga faza 3. industrijske revolucije, započete mikroelektronikom 1970-ih) ili šesti Kondratijev ciklus. (Dva Kondratijeva ciklusa traju stotinjak godina, koliko i jedna industrijska revolucija, s početkom oko 1780..)
Svi su izgledi da će nafta gubiti na važnosti, kao što se dogodilo s ugljenom. Iznevjerena su međutim očekivanja iz vremena početka 3. industrijske revolucije da će masovna primjena nuklearne energije postati primarni izvor. Danas su u prvom planu obnovljivi, a do kraja ovog Kondratijevog ciklusa, u drugoj polovici 21. stoljeća, možda se stvori stabilna kombinacija fuzije i obnovljivih.)
|
- 15:52 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|