Nisam se nadao, prije 20-30 godina, da ću kao šesdesetogodišnjak opet morati polemizirati i diskutirati o temama "Jasenovac", "Bleiburg" isl, osim u okviru bavljenja poviješću (kao što proučavamo Stogodišnji rat ili društvena kretanja u drevnom Sumeru i Akadu).
Prenosim tekst, koji sam objavio kao komentar u jednom topicu na forum.hr.
Znam da neki ljudi iz raznih razloga i s raznih polazišta vole kopipejstati uvijek isto, ali stvar je danas jednostavna:
1.
Spor o prirodi Jasenovačkog logora (odnosno, Grupe logora Jasenovac - pet plus Gradina) nikad nije ni postojao: to je bio prvenstveno logor smrti, u kojem su se vršili sustavni masovni pokolji političkih protivnika i etničkih grupa (Srbi, Židovi i Romi), iako je u djelovima bio i "običan logor", naročito Kožara ("Jasenovac V", u samom mjestu Jasenovac), pa su neki ljudi i mirno odslužili svoje i pušteni (što se onda ponekad navodi kao dokaz da ubijanja nije ni bilo).
Žalosno je da je postojalo takvo mjesto masovnog ubijanja u takozvanoj "Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Osim toga, postojali su i drugi logori, a masovni pokolji su također vršeni na terenu, po selima i dr.. Zapravo, većina žrtava fašističkgo terora na području NDH pobijeni su van logora.
To je tragično i sramno, te je normalno da se svaki hrvatski domoljub toga stidi i osuđuje. Kako ja to vidim, nelogično je zvati sebe domoljubom ili rodoljubom ("ljubav prema svom rodu") a da se ne bude spreman osuditi i ono loše, što su ljudi iz tvoga doma ili tvoga roda radili. Tako je valjda normalno prema sebi samom postupati, jer svi smo činili loše stvari u životu, a onda i prema svojem domu i rodu (i šire, do čovječanstva). Da bismo bili bolji u budućnosti. (I da, prije nego skočite: ja kao ljevičar tako postupam.)
Da je to bio logor smrti, poznato je iz ogromnog broja izvora i svjedočenja. (Preporučam za čitanje, iako je samo posredno vezano, "Dnevnik Dijane Budisavljević"; slučaj "djece s Kozare", u čijem je zbrinjavanju sudjelovalo tisuće Zagrepčana, te je svakako jako utjecalo da sredinom 1942. ustaške vlasti izgube potporu 90% Hrvata, kako se procjenjivalo u njemačkim izvještajima). Da su ustaše masovno ubijali ljude, osobito Srbe, poznato je jer su se i sami time hvalili pa i preuveličavali brojke (mislim da i Pero Simić negdje o tome govori).
Da brojka žrtava Grupe logora Jasenovac nije više stotina tisuća, bilo je jasno i poznato za SFRJ (moj otac, povjesničar koji je radio u Institutu za historiju radničkog pokreta gotovo od početka, kad mu je direktor bio Franjo Tuđman, pričao mi je o tome), ali je postojala "službena" brojka (stavljam u navodnike jer naravno nije postojao neki formalni dekret o tome), kao i za ukupni broj žrtava.
O tome se više u javnosti počelo pisati tek u drugoj polovici 1980-ih, kad su pisali i ugledni povjesničari i sudionici NOB-a da je ta brojka uvjerljivo pretjerana (Ljubo Boban, Ivo Jelić koji je napisao i dvotomnu povijest SKH, Mirko Peršen koji je napisao opsežnu knjigu o logorima u NDH - preporučam kao literaturu! idr.). Također su tu demografska istraživanja o ukupnom broju žrtava, te onda koliko od toga mogu biti žrve fašističkog terora na području NDH, te koliko od toga u samoj Grupi logora Jasenovac. Ti su proračuni bili još o 1952. (vidi pregled u Žerjavićevoj knjizi) i više puta kasnije, zatim Bogoljuba Kočovića u emigraciji, te Vladimira Žejravića koji je raspolagao i potrudio se proučiti najviše izvora (radio je četiri godine na studiji).
U doba kad sam ja proučavao tematiku (čitajući svu dostupnu literaturu i razgovarajući s nekim ljudima), krajem 1980-ih, mogući raspon stvarnog broja žrtava bio je negdje između 30.000 i 150.000. Kasnija istraživanja su precizirala brojku.
2.
U aktualno popisu žrtava, koji je on-line odstupan na sajtu JUSP Jasenovac, neka imena mogu biti sporna, ali to nije velik broj. Nije naravno ništa čudno da se od 80.000 ljudi u nekim slučajevima ne zna točna godina rođenja isl. (po selima, nepismeni ljudi nisu vodili precizne evidencije o tome, u nekim slučajevima pobijene su cijele porodice i cijela sela pa su tek dalji rođaci i susjedi davali podatke itd.). Nije čudno ni ako se ne zna baš točno gdje je netko ubijen - ljudi su svjedočili da su ga odveli ustaše, a je li odveden u Jasenovac i tamo umro ili ubijen, ili su ga streljali negdje usput, ili je poslan u neki drugi logor van NDH, ili čak recimo pobjegao pa poginuo tek kasnije isl., to nije čudno da ne znamo. Zato ima nekih nesigurnosti. Za Rome osobito jednostavno ne znamo, često oni nisu bili ni u popisima, stalno migriraju i zakopčani su prema vlastima.
A ima naravno svakako i slučajeva da se nekome naprosto ne zna trag, nitko nije o njemu dao podatke, pa nije ni uveden u neki popis.
Takvih spornih slučajeva nagore ili nadolje nema više mnogo. Neka je i nekoliko tisuća, u odnosu na ove 83.000, pet posto ili čak 10% na ovu ili onu stranu, nije bitno.
Shvaćam da neki imaju potrebu u svakoj pojedinoj stvari braniti "svoje" i negirati da su "naši" ikada napravili nešto loše. Pa čak i to, da se i nakon skoro 30 godina otkad su objavljeni dokumenti i proračuni koji su oborili preuveličavanje, neki smatraju da je ponovo važno voditi tu bitku da nije 700.000 (te da se pritom ne smije priznati ni 10× manja brojka).
Žao mi je zbog toga. Nisam vjerovao da će to tako biti. U ono doba, kad smo rušili komunističku vlast i borili se za slobodu misli i govora (ja sam tada bio među "peticionašima"), iako sam već bio stariji nego što je vjerojatno većina moji sugovornika ovdje danas (bio sam u svojim tridesetima), idealistički sam vjerovao da će se rušenjem tabua i mitova kroz nekoliko godina stvoriti objetivna slika prošlosti, pa ćemo to staviti ad acta od aktualne politike.
Tako npr. Bleiburg - čitao sam skoro sve što je o tome bilo objavljivano u razdoblju od 1989. (kad je magazin "Start", u kojem sam bio stalni suradnik, počeo objavljivati seriju tekstova o Bleiburgu i "Križnom putu") do 1992. ili 1993. (tada sam čitao skoro sve, a kasnije dio objavljene literature); tada su sve bitne činjenice objavljene i nema nikakvih velikih tajni koje bi se tek trebale otrivati. (Također, radi se zapravo o dva različita događanja: ubijanje zarobljenika s jedne strane, te stvarnih i potencijalnih političkih protivnika s druge. Misli da je vrlo pogrešno što se se to svodi pod naziv "Bleiburg"; npr. u knjizi Josipa Jurčevića "Bleiburg" više od pola teksta uopće se ne odnosi na postupke sa zarobljenicima).
Sloboda govora, dostupnost izvora i sloboda istraživanja iznijele su na vidjelo sramne stvari o komunistima, ali ništa slavno o ustašama i četnicima. Ono što su nam pričali o "Narodnooslobodilačkom ratu i i socijalističkoj revoluciji" te o "gradnji socijalizma" isl., trebalo je uvelike revidirati. Ali ono što su nam pričali o ustašama i četnicima, pokazalo se, bilo je istinito. Bili su to šupčine, krvoloci i kreteni, i o njima se ne može reći ništa dobro (dok se za partizane, komuniste i socijalizam ipak može uz negativno reći i dosta pozitivnog).
Nažalost, eto, to se nije dogodilo. Grade se novi mitovi i nove jednostranosti, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji i BiH.
Dodatak
Diskusije su se vodile o demografskim podacima i izračunavanjima, npr. o broju Srba koji su živjeli 1941. na području na kojem je bila proglašene tzv. NDH. Jedan članak na koji sam već bio zaboravio; napisao sam ga prije deset godina na hrvatskoj wikipediji. Dao sam analizu, na koju su me potakle tadašnje polemike protiv srspki mitomana na srpskoj wikipediji i drugdje na netu. Naravno, objektivna analiza vrijedi i protiv suprutne propagande.
Srbi u NDH: Broj žrtava
Diskusija na srpskoj wikipediji 2006. (moj nick je Fausto)
Post je objavljen 05.05.2017. u 17:05 sati.