Pregled posta

Zašto HSS nije organizirao pokret otpora 1941.-1945.

Kako su blogovi tijekom drugog desetljeća 21. stoljeća pali u drugi plan (u odnosu na ono doba, kad smo čak osnovali "Hrvatsku blogersku organizaciju"), puno svojih tekstova i diskusija objavljivao sam i vodio na društvenim mrežama i forumima. Ali to onda ostane zatrpano unutar jedne diskusije s puno drugih. Sad si mislim, da je zgodno neke stvari naprosto kopipejstati ovdje, jer ostaje pod mojim imenom i veća je mogućnsot da netko zainteresiran "naleti" na tekst, kad gugla.

Ovo je iz polemike na forum.hr, podforum "Povijest", topic "poslijeratne žrtve u svibnju i lipnju 1945.", komentar br. 895 (poveznica će vas ovesti na stranicu 45, na svakoj stranici je 20 komentara, tako da donekle možete vidjeti kontekst). Objavljeno 2. srpnja 2017.

Komentar, koji ovdje prenosim, nije neposredno vezan s topicom, nego smo počeli diskusiju i o tome, kako i zašto HSS nije organizirao svoje snage otpora tijekom 2SR.

Kako je došlo do toga, da 1945. KPJ bude apsolutni pobjednik, a svi ostali potpuno nemoćni?



Odlučne borbe za opstanak i jačanje Narodnooslobodilačkog pokreta, pod vodstvom komunista, vodile su se od kraja 1941. do jeseni 1944. na području NDH. Zbog ustaških masovnih i neselektivnih pokolja i progona, došlo je do ustanka u kojem sudjeluju u velikoj većini Srbi.

U početku su ustanici kaotični, a s vremenom se dijele na dva posve nepomirljiva pokreta, partizane i četnike. Raskol je u Sjevernoj Dalmaciji bio potpun već u rujnu 1941., a generalno završen do proljeća 1942.. Oni postaju međusobno smrtni neprijatelji.

Partizani, iako su velika većina Srbi, uključuju u svoje redove i nezanemariv broj Hrvata, muslimana i drugih. Sredinom 1942., četnici prevladavaju istočno od rijeka Bosne i Neretve, a partizani zapadno.

Većina Hrvata prilično brzo se razočarala i okrenula protiv ustaškoga režima, iz raznih razloga. Naravno, ustupanje srednje Dalmacije i Primorja i Gorskog Kotara bilo je bitan čimbenik. Ljudi s tog područja najviše su bili skloni stupiti i u oružanu borbu, protiv Talijana (i također četnika koje Talijani pomažu), ali i protiv ustaškog režima.

Mnogi Hrvati su bili zgroženi i surovim terorom režima, masovnim pokoljima Srba, uništavanjem Židova, surovim kažnjavanjem političkih protivnika, apsolutnom kontrolom javnog života, mobilizacijom vojnika za napad na SSSR, ekonomskom podređenošću Njemačkoj, oskudicom, inflacijom idr.. Dio njih također postaje spreman pridružiti se oružanom otporu, a više njih potajno ga pomagati.

Zašto HSS nije uspio artikulirati i organizirati ogorčenje Hrvata ustaškim režimom? Simpatizeri HSS-a, a također i mnogi niži i srednji dužnosnici i dio vođa HSS-a (oko 20% od potonjih), s vremenom su se pridužili partizanima i prihvatili komunističku hegemoniju unutar NOP-a.

U središtu je vjerojatno povijesni promašaj Vladka Mačeka. On je ostao bespomoćno zarobljen u svojem strahu od rata, odbijanju svake suradnje s komunistima i povjerenju u Engleze.

Povijesna situacija se radikalno promijenila: on je bio vrhunski politički taktičar, a vremena su tražila vojnog i ideološkog stratega. Bio je bespomoćan, kad je 6. travnja 1941. igra na koju je navikao postala bespredmetna (kao otprilike: igramo šah, a onda netko bijesno sruši figure i počne opća tučnjava, a ti si i dalje sposoban misliti samo o šahu, a ne o boksu).

Sjećam se iz Mačekovih memoara, negdje u ljeto 1941., kad je još živio uglavnom slobodno u Kupincu, dolaze mu predstavnici Srba, jer on je i njihov politički vođa (na čelu Seljačko-demokratske koalicije), pitaju ga što da rade, ustaše vrše masovne pokolje, narod bježi u šume, boravi u zbjegovima, je li u redu da uzmu oružje i krenu u borbu (i pritom surađuju s komunistima, koji su borbu već počeli).

Maček uporno odgovara i njima i Hrvatima, i tada i kasnije (izoliran u svojem stanu, strože, ali naravno mogao je krijumčariti poruke): ne, nikako, ne smijete se boriti, pognite glavu, trpite, čekajte da Englezi dobiju rat, "Dok se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom", nikako suradnja s komunistima (tu se nije ugledao u premijera UK)…

I onda i Srbi, jer je ustaško divljanje neizdrživo, odlaze u partizane (oni koji su glasali za Srpsku demokratsku stranku i za Seljačko-demokratsku koaliciju), a postepeno i Hrvati, jer jednostavno ne mogu sjediti i trpiti pokolje i drugi teror.

Maček nema ništa za reći. On i dalje nije sposoban razmišljati van "šahovskih" kombinacija. Dok se okolo "veliki"mlate, on se skriva pod stolom; nevolja je, tamo će i ostati. To se naziva pacifizmom koji je dio ideologije HSS-a; Stjepana Radića su uspoređivali sa Gandhijem, ali i Gandhi je pisao da je metoda nenasilja nije uvijek primjenljiva.

Komunisti pak, iako mali, prihvaćaju bitku i, neočekivano, postaju veliki.

Prvi komunistički pokuša organiziranja odreda u Dalmaciji u ljeto 1941. završio je katastrofom. U Primorju i Gorskom Kotaru išli su opreznije; tijekom zeme 1941.-1942. stvara se Prvi primorsko-goranski odred, prva partizanska jedinica koja ima Hrvatsku većinu. Sredinom 1942. su dva odreda, oko 2500 boraca, od toga 80% Hrvati, pod potpunom kontrolom KPH.

Slijedi mobilizacija Dalmatinaca. od sredine 1942. do siječnja 1943, kad je započela njemačka operacija Weiss (4. neprijateljska ofanziva), otišlo je s područja Dalmacije u partizane oko 12.000 dobrovoljaca i dobrovoljki, od toga oko 80% Hrvati. Većina njih odlazi u borbu van područja Dalmacije ("Bihaćka republika"), formiraju pet brigada i mnogi se upućuju u druge brigade da nadoknade njihove gubitke.

Također, iz Zagreba i drugih gradova odlaze u partizane manje grupe, to je možda oko 1000 ljudi ukupno do siječnja 1943. (neka moja procjena), ne velik broj u ukupnom broju boraca (oko 50.000 boraca u zapadnom dijelu NDH - zapadno od rijeka Bosne i Neretve, plus zapadna Slavonija, a od te glavnine odsječena je "enklava" na području istočnoga Srijema i istočne Bosne, 6. istočnobosanska brigada i 3 odreda, oko 3.000 boraca), ali simbolski vrlo važno, jer je bila posebna avantura otići iz grada u šumu i jer je tu bilo i uglednih pojedinaca čiji je bijeg odjeknuo (grupa glumaca Hrvatskog narodnog kazališta, dva avijatičara, Vladimir Nazor idr.).

Plus, nekoliko tisuća muslimana - domaćih seljaka i komunista iz gradova.

Tako se u studenom 1942. stvara Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, oko 95% boraca je na području NDH. Srbi su u većini, ali i Hrvata i muslimana ima u značajnom broju, plus jedinice u Sloveniji s kojima postoji komunikacija. (A snaga pokreta na području NDH, koji je 100% kontroliran od komunista, utjecala je i na to da su nekomunisti u Sloveniji "Dolomitskom deklaracijom" u veljači 1943. priznali vodstvo KP Slovenije.)

NOVJ je snaga pod neupitnom centralnom kontrolom, kakva treba biti redovna vojska, stvarno prava vojska, a ne puka grupa gerilskih odreda. Ima zapovjednika koji je neupitni autoritet, o čemu je Draža Mihailović mogao samo sanjati.

U prvoj polovici 1943., NOVJ preživljava najžešće bitke. Unatoč gubicima, iz tih borbi izlazi jača, nego što je bila početkom godine.

HSS pak i tada i kasnije, dok NOVJ proživljava najteža iskušenja i kad je očito da jačaju, a i očito je da će Saveznici dobiti rat, i dalje oklijeva, kao, išli bi u borbu, bilo je nekih lokalnih inicijativa, ali ajmo prvo natenane politički dogovorit, nemojmo se previše umorit… Ne mogu inspirirati, mobilizirati opremiti i organizirati ni jednu četu ljudi da se bore pod nekim znakom hrvatske trobojnice ili slično, s poltičkim komesarom iz HSS isl..

Trojica vođa, koji su se pokazali nesposobnim u stvorenim okolnostima, zarobljeni u svoje idiosikrazije (Pavelić, Maček i Mihailović), manje ili više dobri samo u taktici, hametice potučeni od izuzetno sposobnog vođe, vrhunskog stratega koji je na fascinatan način kombinirao ideološku rigidnost i pragmatičnu prilagodljivost, kako u politici tako i u ratovanju, a to je savršeno odgovaralo okolnostima koje su stvorene; a u stvaranju tih okolnosti ključnu ulogu su imali ustaše svojom masovnom neselektivnom surovošću (dok su recimo Nijemci u Srbiji bili masovno, ali selektivno surovi, i to je funkcioniralo).

Ova trojica doživjeli su i politički i moralni poraz (dvojica i vojni, a treći to nije ni pokušao iako je mogao barem potaći svoje političke sljedbenike).

Tako je ostao jedino Stepinac, druga jedna fascinatna pojava, koji od početka i jest bio samo moralni a nikad politički autoritet (za razliku od svojih kolega nadbiskupa u Sloveniji i Slovačkoj i valjda još nekih).

Post je objavljen 18.11.2017. u 16:12 sati.