Marketing
"Konsenzus" u Hrvatskoj nije poželjan!
Često u javnosti i u privatnim razgovorima ljudi uzdišu: Pa zašto se mi Hrvati svađamo? Zar ne bismo mogli postići konsenzus o osnovnim interesima, zar se ne bismo mogli svi složiti? Neki dan objavljen je na tu temu jedan dnevnik na kolaborativnom blogu Pollitika.com.
To je prirodna žalopojka. U javnosti je žešće zagovaraju obično poklonici desnih, nacionalističkih i konzervativnih političkih opcija. Običnim ljudima, čak iako taj svjetonazor ne djele, ideja često zvuči razumna i privlačna.
Neću sad govoriti o složenom načelnom pitanju odlučivanja konsezusa. Dajem samo opasku o koknretnoj operativi. Moja je ocjena o onome što Hrvatska treba 2010. godine točno suprutna.
Konzenzus mogu sklopiti međusobno sukobljenje frakcije vladajuće klase i politokracije na štetu naroda i posebno radničke klase. Osnovne moguće varijante su dogovor HDZ-SDP ili Vidošević-Bandić. To sam spominjao u nekoliko dnevnika, posljednji je Predsednički izbori samo su uvod u bitnu promjenu političke scene.
Nasuprot tome, treba jasno artikulirati da je društvo antagonističko, da postoje vrlo različiti interesi, programi i vizije. Da je Barack Obama cendrao kako treba postići "nacionalni konsenzus"da je potrebno uvesti opće zdravstveno osiguranje, ne bi se do danas ništa promijenilo.
Kod nas je sve to prigušeno, jer sve političke stranke (nažalost i ona kojoj sam član: Zelena lista) opsesivno inzistiraju da ideje, teorije i ideologije ne znače ništa, sve je gola dnevna pragma.
Kvaka 22 je u tome da bez umnog napora na idejnim osnovama nemoguće sagledati cjelinu, nemoguće artikulirati strategije, a onda u dnevnoj pragmi uvijek nadvladaju trenutno najjači interesi. To je bio problem i u samoupravnom socijalizmu, gdje se načelno "pluralizam samoupravnih interesa" razriješavao konsenzusom.
Važno je razbiti potpunu prevlast nacionalističkog diskursa, koji stalno nameće "jedinstvo". Moramo raditi u civilnom društvu i na političkoj sceni na organizaciji i artikulaciji snovih društvenih i političkih pokreta.
Važna je i "artikulacija": to je zadatak ljevice, dok desnica, pričajući o "jedinstvu", međutim samo jedinstvu Nas protiv "Drugih", uvijek računa samo na sirove emocije. Zato je teže biti ljevičar.
Važna je provokacija, da bi se ostvarila diskusija i tako eventualno razvila bolja rješenja. Ideja s kojom se svi slažu često je pogrešna, a svakako bezvrijedna.
Post je objavljen 16.11.2009. u 23:25 sati.