Marketing
Berlinski zid je srušen, potpuno i bespovratno. Možda i suviše...
Ovo sam počeo pisati kao komentar na dnevnik Vjekoslava Krsnika na kolaborativnom blogu pollitika.com: Berlinski zid u Hrvatskoj još nije srušen. Kako je ispalo prilično dugačko, odlučio sam objaviti kao poseban dnevnik. Tamo je ostao moj komentar o lustraciji i Vjekoslavu Krsniku. (On naime bijesno piše kako u Hrvatskoj nije bilo lustracije, a ne vidim, kako bi neka lustacija komunističkih kadrova mogla zaobići njega, novinara Vjesnika i Tanjuga. Ne zamjeram ja to, tisuće su tako brzo i lako prešli iz jugoslavenske službe u hrvatsku. Ne bih ni spominjao, da nema tog licemjerja.)
Nostalgija za socijalizmom postoji u svim bivšim komunističkim zemljama. Koliko se sjećam da sam nedavno čitao, najjača je, neobično, u Istočnoj Njemačkoj.
.
Prije nekoliko dana Jutarnji liste je objavio članak Slavoja Žižeka na tu temu, povodom 20. obljetnice pada Berlinskog zida. Dulju i nešto prepravljenu verziju istoga članka donosi jučerašnji New York Times. Korisno je pročitati taj tekst, bolje ćete razumjeti njegove teze.
Naime, kaže Žižek nasuprot desničarima koji se po istočnoj Europi danas pjene da nasljeđe kmunizma nije nadvladano, to uopće nije točno: prešli smo u pravi i potpuni kapitalizam, dapače dosljedniji od onog na zapadu gdje je "socijalizam" normalna riječ. To pak, da su se mnogi nekadašnji partijski moćnici i drugi uspješni i utjecajni pojedinci, lako i brzo prilagodili novim uvjetima, govori nešto o prirodi kapitalističkoga sustava.
Istu sam tezu kao Žižek prije par dana iznio u kratkom tekstu Živimo u kapitalizmu, istinskom, kumovskom. Argumentacija je drugačija, prvenstveno se oslanja na ekonomiju, ali bit je ista. Prijevod "kumovski kapitalizam" za englesku sintagmu "crony capitalism" predložio sam u svojem tekstu Milan Bandić - hrvatski Vladimir Putin. Govorimo o srži kapitalizma, ne o nekim aberacijama, samo što je srž na periferiji vidljivija.
Berlinski zid je srušen, potpuno i bezuvjetno. Stare ideologije su odbačene. Možda i previše potpuno i previše bezuvjetno. Desničari (često preobraćenici - gori poturica od Turčina!) i plaćenici u službi krupnoga kapitala još i danas, čim se spomenu ideje solidarnosti i zajedništa među ljudima nasuprot ratu svih protiv svih na "svetom" slobodnom tržištu, počinju urlati: "Dakle, vi biste na vratili u totalitarnu diktaturu!!!!???".
Kod nas se rutinski dodaje i avet Jugoslavije, a posebno još čim se spomene "antifašizam" počne se jednako urlati "dakle, vi biste ponovili Bleiburg!!!!???".
Fraza o "lustraciji" danas, nakon 20 godina, samo je izraz frustracije ekstremne desnice, koja pod njom podrazumijeva"obračun sa svima, koji se s njima ne slažu; obračun u maniri totalitarnih sustava, čijom osudom manipuliraju usmjeravajući ih samo prema komunizmu.
O vrednotama, koje leže u osnovama komunističke koncepcije i ideala, koje se drastično razlikuju od onih u temeljima fašizma i nacizma, pisao sam u članku O bitnoj razlici komunizma i fašizma.
Međutim, u lenjinističkoj i staljinističkoj ideologiji i praksi te su vrednote groteksno izopačene, pa nažalost i kompromitirane, što olakšava gore spomenutu demagogiju i manipulaciju. O tome pak pišem jedan tekst, nadovezujući se i na 92 godine Oktobarske revolucije, koji ću uskoro objaviti.
Ljevica je danas i dalje u defanzivi, u najboljem slučaju u "kulturnoj gerili", unatoč evidentnoj novoj krizi kapitalizma tijekom posljednjeg desetljeća. Izgubila je svoju paradigmu, svoj jasan pojmovni okvir, svoj koherentan diskurs. Međutim, mimo političarske pjene na valovima kapitala, pokreću se dublja društvena gibanja, u Latinskoj Americi, Europi, SAD, pa konačno čak i u Hrvatskoj, koja daju nadu za budućnost u kojoj ćemo nadvladati bezizglednu antinomiju egoizam - autoritarnost (neoliberalizam - nacionalizam).
Post je objavljen 10.11.2009. u 11:43 sati.