Marketing
Za slobodnu diskusiju o socijalizmu
Jedan od većih problema Hrvatske danas je opća mentalna paraliza, do koje dolazi kad se pokuša zamisliti bolji svijet i preinake, koje bi do njega mogle dovesti. Osobito su grupe i organizacije (instituti, ministarstva, tvrtke, političke stranke) konzervativnije od pojedinaca.
Jedna od grubih definicija političke podjele na desnicu i ljevicu u načinu mišljenja i doživljaja svijeta, jest da "desnica" označava konzervativizam: u bitnom, želi održati stanje onakvo kakvo jeste, a "ljevica" težnju ka uvođenju novina, kroz reforme ili čak revoluciju.
Ljevica je zato uvijek intelektualnija, jer ovisi o kritici postojećeg i prijedlozima promjena postojećeg. Njena je načelna slabost, naravno, u tome što traži korak iz poznatoga u nepoznato. A nepoznato uvijek donosi opasnosti; možemo predvidjeti da će se pojaviti i problemi, koje nismo predvidjeli.
Većina ljudi većinu vremena tendira ka konzervativnosti i to je normalno. Ljudi su navikli na ono što jest, boje se izgubiti ono što imaju ma kako god bilo malo. Promjene uvijek donose rizik. Promjene se često traže ne zato, da bi se nešto zaista promjenilo, nego da bi se sačuvalo ono, što jest..
S druge strane, velike se promjene stalno događaju, željeli mi to ili ne, i valja se stalno prilagođavati. Nasuprot glorificiranom ekonomskom poduzetništvu, apsolutno je nužno i društveno poduzetništvo.
Mentalna paraliza povezana je s bijegom od pojma "ljevica" u političkom opredjeljivanju i javnom političkom diskursu (jedna varijanta jest da se razlika "ljevice" i "desnice" proglašava zastarjelom), te s općim užasom koji izaziva riječ "socijalizam". Primjerice, SDP je članica Socijalističke internacionale, ali to nikada ne spominje.
To je djelomice razumljivo, s obzirom na negativno iskustvo koje smo imali s jednopartijskim političkim poretkom, gdje se vladajuća stranka nazivala "komunističkom", a poredak "socijalizmom" (doduše, samoupravnim). Nemamo diskurzivno iskustvo da je moguće govoriti o istinski demokratskom socijalizmu.
Međutim, emotivna snaga odbacivanja socijalizma i ljevice u Hrvatskoj je znatno povećana povezivanjem s nacionalnim pitanjem. I danas, onaj koji spomene da je ljevičar učas može biti optužen kao "jugoslavenčina". Nema to nikakve veze: ORJUNA i kralj Aleksandar Karađorđević nisu bili ljevičari, a prvi značajni svjetski državnici kji su proklamirali pravo naroda na samoopredjeljenje bili su Vladimir Iljič Lenjin i Lav Trocki.
Ne mislim reći da je sad nužno, da svi postanu ljevičari i socijalisti. Prvi je uvjet: treba biti sposoban bez strasti o ljevici i socijalizmu razmišljati, kao mogućem iako ne i obaveznom pogledu na svijet, koji možda može ponuditi bar neke razumne prijedloge.
To je debata koja se žestoko razbuktala u razvijenim zemljama posljednjih godina, zahvaljujući rastućim krizama i seriji financijskih skandala i slomova.
Ali, naravno, ipak nije u pitanju samo debata, nego i socijalna borba. Ne samo u Hrvatskoj, širenje histerije pred "socijalizmom" dio je strategije protivnika promjena.
Da sačuvamo hladne glave, pogledajmo kako "socijalizam" definira Encyclopaedia Britannica:
Sustav društvene organizacije u kojem su privatno vlasništvo i distribucija dohodaka podvrgnuti društvenoj kontroli. (... ) Društveno i ekonomsko učenje koje se zalaže za javno radije nego privatno vlasništvo ili kontrolu vlasništva i prirodnih resursa. Prema socijalističkom nazoru, individue ne žive i ne rade u izolaciji, nego u suradnji jedni s drugima. Dapače, sve što ljudi proizvode je na neki način društveni proizvod i svatko tko pridonosi proizvodnji dobara ima pravo na udio u njima. Društvo kao cjelina, dakle, treba posjedovati ili barem kontrolirati vlasništvo za dobrobit svojih pripadnika.
To ipak ne zvuči tako užasno, osim ako ne pripadate onoj manjini radikalnih liberala koji bjesno nasrću na svaku ideju o ograničavanju slobode tržišta. Danas svaka vlada u svijetu, a osobito u razvijenim zemljama, provodi "društvenu kontrolu nad privatnim vlasništvom i distribucijom dohodaka". Pitanje je samo, kako i koliko.
Imamo međutim uvijek pred očima i strašno iskustvo lijevog totalitarizma u 20. stoljeću. Moramo se čuvati radikalnih postupaka, ali ne i radikalne misli. Ne smijemo ni na trenutak zamišljati da imamo pri rudi jednostavne odgovore i gotova rješenja. Otvoriti moramo svoje mišljenje ka kritici postojećeg - ne zatvarati ga, prema kritici mišljenja.
Mi Hrvati moramo razbiti blokadu naših vlastitih društvenih energija, koja traje već četiri desetljeća. (Socijalne blokade, koje nisu srušene promjenom političkog režima 1990-ih. Nešto o tome, nadovezujući se na "krizologe" iz 1980-ih, pisao sam prije godinu dana.)
Mi Hrvati moramo razbiti mentalnu paralizu koja nas zahvaća kad pokušamo razmišljati o tome, da bi svijet zaista mogao biti bolji i da bismo ga mi mogli učiniti boljim. Posebno, moraju uvijek biti otvorene opcije kritike kapitalizma.
Hrvatska treba respektabilnu političku stranku, koja se neće sramiti reći da pripada političkoj ljevici i da se zalaže za demokratski socijalizam.
Post je objavljen 30.11.2009. u 22:42 sati.