Marketing
O nestabilnosti kapitalizma i ekološkoj viziji
Moj dnevnik Berlinski zid je srušen, potpuno i bespovratno. Možda i suviše.., koji sam objavlo i na kolaborativnom blogu pollitika.com, izazvao je neke reakcije, koje su me potakle na dodatna razjašnjena, koja ovdje prenosim.
Jedan komentator piše:
nota bene, liberalni kapitalizam podrazumijeva takvu mobilnost ljudi, zanimanja, disciplinu, danas imaš posao sutra nemaš, ostajanje ljudi bez ičega, nagle uspjehe, gradove koji se prazne jer ja propala jedina industrija, kakvu mi valjda ne možemo zamisliti. Ali sve to ne želimo. Sve što Hrvat želi je dobro plaćen i siguran posao, a na političarima je da smisle kako.
A tko, zapravo, može željeti "ostajanje ljudi bez ičega" isl.? Toliko smo vrtoglavo povećali prozvodne snage; anarhisti su još u 19. st. argumentirali da je četiri sata rada dnevno dovoljno da se pokriju osnovne potrebe svih, a ipak nam se može dogoditi da "ostanemo bez ičega", zbog hirova tržišta? Što je loše u tome, da se želi "dobro plaćen i siguran posao"? Zar se prosječan Kinez ili Amerikanac u tome od nas razlikuje?
Imamo u kapitalizmu stalno "kreativno razaranje", prisjećam se propagandne knjižice Claude Jessua: "Kapitalizam", daje tome veliku pažnju; nismo li međutim svjedoci situacija kad razaranje prestaje biti kreativno?
Evo, baveći se nečim posve desetim, naime osnovama fizike, naletio sam na članak o fizikalnom objašnjenju smjera vremena, gdje autor usput osnovne fizikalne pojmove primjenjuje i na kapitalističku ekonomiju. Dajem prijevod tog pasusa:
Tako djeluje kapitalistička ekonomija. Ekonomija je kao tok novca, dobara i usluga. Razlike u prihodime tendiraju povećavati se sa mobilnošću u prostoru, vještinama i znanjima, ali kontrola kroz progresivne poreze, kamatne stope, ograničenje radnih sati idr. ograničava razlike i ne dozvoljava da postanu proizvoljno velike. Razumijevamo da je ta kontrola nužna; potpuno slobodni kapitalistički sistem doživljava kolaps, kao i društvo bez ikakvih različitosti.
Mobilnost jest ključni termin, a problem je kapitalizma oduvijek bio što je kapital daleko mobilniji nego ostali "faktori proizvodnje". Stvaranjem kompjutorske mreže koja povezuje sve burze, brzina njegovog kretanja približava se brzini svjetlosti, pa nastaje ono što je nazvano "ultranestabilnost".
Financijska tržista su po teoriji nužna da bi se postigla "optimalna alokacija" kapitala, koja onda svima donosi dobrobit, onda dolaze čudesni "financijski derivati" koje je Ivo Perišin kod nas slavio još 1980-ih. Međutim, u tom se sustavu stvara "ultranestabilnost", što se pokazuje u financijskim krizama posve transparnentno od 1997., sloma "Azijskih tigrova", pa do prošle godine: svijet je morao dati bogatašima tisuću milijardi dolara, da se sustav održi. Zar stvarno nema alternative? Zar je stvarno neki jači oblik regulacije na globalnom nivou, koji naravno države moraju uvesti (porezi na spekulativni kapital isl.) nešto toliko strašno neprihvatljivo?
Pojednostavljeno, propadne banka negdje u svijetu, zbog toga propadne tvornica u Indoneziji, grad opusti, ljudi tumaraju u potrazi za golim preživljavanjem, jer oni ne mogu biti mobilni kao što je kapital koji se pritiskom na dugme prebaci s jednog kraja svijeta na drugi. Sa stajalista tržišne ekonomije, njihova potražnja za osnovnim životnim potrepštinama nije "efektivna", jer nemaju što ponuditi zauzvrat, pa je sasvim ekonomski racionalno, da pomru od gladi.
Takav sustav na kraju vodi do sloma, ili do nasilne revolucije, ako ne djeluju vanjski regulatori, kroz druga dva mehanizma raspodjele: države i društva. Kapitalizam je kao takav inherentno nestabilan, i trajni problem. Dosadašnji pokušaji gradnje alternative su propali, ali nužno moramo s traganjem nastaviti.
U prirodi postoje stabilni sustavi - to su ekosustavi. Može ih razoriti neki drastični poremećaj izvana, naravno, neka promjena oklonosti. "Ekosustav" kapitalizma je inherentno nestabilan, i onda zahtijeva vanjsku intervenciju, da se stabilizira. To smo vidjeli prošle godine, države su morale najednom davati gomile para, da bi tržišna ekonomija preživjela. Također i puno puta prije, socijalno - da nije bilo Rooseveltovog "New Deala", u SAD bi došlo ili do fašističke diktature, ili do komunističke revolucije. Da ne govorimo o ekološkoj krizi, ovisnosti o stalnom snažnom crpljenju prirodnih resursa: sve dosadašnje mjere prelaska na obnovljive izvore idr. su tek malko olakšale, bitan problem je još tu.
Dakle - inherentna nestabilnost je evidentno slabost sustava. Novi će se oblici kontrole morati razviti. Istina je, da je kapitalizam dosad pokazao začudne mogućnosti preobrazbe, ali ne zaboravimo, sve o čemu govorimo je sasvim kratak vremenski rok, koja stotina godina.
O ekološkom ograničenju, pogledajte moj tekst Ekonomija mora biti podređena ekologiji.
1. Čovjek je dio prirodne cjeline biosfere, koja je ograničena.
2. ''Eko-logija'', kao znanost koja proučava temeljnu "logiku" djelovanja biosfere, nadređena je ''eko-nomiji'', koja je posebna vještina.
3. Ekonomija se ne može dugoročno zasnivati na neograničenom rastu.
4. Sve strategije i politike moraju se zasnivati na načelu održivosti.
5. Održivost podrazumijeva tri komponente, koje moraju biti zadovoljene: ekološka, socijalna i ekonomska.
6. Potreba za osobnim rastom jedna je od osnovnih potreba ljudskog bića. Ona se međutim mora okrenuti ka drugim vrijednostima, a ne materijalnom obilju i vladanju nad prirodom.
Post je objavljen 13.11.2009. u 18:40 sati.