Since you’ve gone I been lost without a trace, I dream at night I can only see your face, I look around but its you I cant replace; I feel so cold and I long for your embrace.

Negdje daleko, u beznađu sudnje egipatske noći, oglasila se neka usamljena životinja – neartikuliran, prodoran, ali ipak pjevan krik pomaljao se ledenim zrakom i eterično presjekao zidove uklete piramide, gubeći se u tišini obasutoj poljupcima tame.

„Da! Napokon.“

S čudesno realnim sjajem u očima, Midian jednom profinjenom kretnjom istupi iz polumraka i – najvještije koristeći kratak trenutak naše slabosti – prošaputa riječi neobične, stare čarolije koja je izmamila preplašenu grimasu na Alexisino lice. Munje svjetlosti bljesnuše na vrhu njezina isukana štapića, poslavši svoje oštre, smrtonosne zrake ka dvjema drevnim Knjigama koje – već idućeg trena – beznadežno postaše njezin plijen. Uglasto joj je, stakleno lice dotakao najbliži nagovještaj osmijeha kad su – lebdeći po zraku oslikanom užasom – ti iskonski izvori moći dospjeli pred nju. Omađijane snagom njezine besmrtne duše i pokretima dugačkog štapića sa vrelom aromom jednorogove krvi, teatralno su se spuštale do oltara isklesanog od zlata koji su neočekivano stvorile čarolije nastale njihovim konačnim ujedinjenjem.

Lujiza pomjeri fokus svojih blistavih, smaragdnih zjenica i metu podignutog štapića u Midianinu pravcu, prividno zaboravljajući na Elaine koja je nemoćno ležala na tlu. Njezina vitka, blijeda ruka optočena srebrnim narukvicama silovito je podrtavala u vazduhu, ali ne od straha, nego od bijesa prouzročenog spoznajom da nismo uspjele; zube je snažno zarila u donju usnicu, a sitne pore na mramornom čelu mračno natuštila, doimajući se više ljutitom nego očajnom. „Što da radimo?!“, viknula je, nadjačavajući melodiju Midianina pobjedonosna smijeha što je odzvanjao među kamenim pločama kojima bijahu ukrašeni zidovi ovog paklenog otjelotvorenja.

„Ne znam, ali ne sviđa mi se kako ovo izgleda!“, izustila je Amanda, tek sekundu prije no što nas je zloslutni bljesak svjetlosti nemoguće crne boje sve zaslijepio. Bio je to užasan osjećaj, kao da je netko namjerno razmakao zastore u sobi samrtnika. Osjetila sam bol nalik grubom dodiru oštrice noža na svojim očnim jabučicama, dok se tlo pod nama nekontrolirano treslo, pokoravajući se silini kamenih gromada koje su na njega padale; zidovi su se rascijepili od poda, raspadali su se.

Sve se pomjeralo, sve je bolno jecalo; sve je oživjelo.

Zaneseno mrmljajući na staroegipatskom, Midian je koraknula unatrag, ali nije odvojila oduševljeni pogled od oltara; treperave – sada gotovo crvene – iskre izbijale su iz otvorenih Knjiga čije su se debele, iskrzane stranice same okretale, formirajući sablasne oblike silueta egipatskih božanstava. Pred nama se lagani otvarao pakao u svoj svojoj banalnosti.

„Meni se ne sviđa ni kako zvuči!“, uzviknuh, za dlaku izbjegnuvši jednu ciglu koja tada treskom pade tik do moje noge. Bila sam sigurna da me nitko nije čuo uza svu tu buku koju su prouzročili teški udarci kamena o tlo. Osjetila sam Amandinu ruku na svome zglobu, osjetila sam kako me vuče u nekom nedefiniranom pravcu, ali nisam imala namjeru trčati. Dvoumila sam se, svjesna da vrijeme leti i da će uskoro – kada i ako Midian doista pobijedi - biti prekasno za bilo kakav očajnički pokušaj bjekstva. Nekad treba bježati, a nekad se pak treba tući; tko zna hoću li ikada više imati priliku osvetiti se Midian za sve što nam je učinila. I zato sam, boreći se sa zakonima natprirodnog, bauljala unaokolo s podignutim štapićem u ruci, no nisam bila sposobna dokučiti gdje je tko, što mi je činiti i što se zapravo događa.

„Brzo!“, usklinu Alexis ujednom, tonom glasa koji uopće nije nalikovao na nju. Nisam ju mogla vidjeti zbog koprene gustog dima što nas je progutao, ali sam osjetila njezino prisustvo; bila mi je jako blizu, toplina njezinog tijela je lagano topila hladnoću mojega. „Moramo zatvoriti obje Knjige prije no što se čarolija dovrši, inače je sve propalo!“

„A kako i kad misliš to izvesti?!“

Prije no što bilo kakav odgovor stiže napustiti njezine drhtave usne, ubojiti snop zraka poznate kričavoplave boje presječe zrak poput mača i – s zapanjujućom preciznošću koja je bila karakteristična samo za jednu osobu – pogodi točno u izrezbarenu sredinu oltara. I tada, propraćeni bolnim krikom noći, blistavi komadići zlatne podloge raspršiše se poput maslačka, skupa sa Knjigama čija čarolija momentalno zamre u visokim notama prodornog treska, naznačavajući kraj jedne ere.

I sve zastade. Vrijeme, prostor, magija... sve za trenutak uplovi u košmarno mrtvilo, film bez slika i zvuka. Užasni vrisci bogova, Midianini poraženi uzdasi i ostaci Tutankamonove utvrde kukavički se sakriše pod sigurnost srebrnkastosivog ogrtača kroz koji su nestajali gorki ostaci; izblijedjeli snovi, djelići prošlosti. Duhovi nedovršenih slika i drevne tajne koje su predstavljale samo čistu, iskonsku snagu iščezavali su u crni beskraj, u pakao bez dna, tamo gdje su nastale kao posljedica žudnje za kontrolom i moći koja je očito tinjala u bijednim ljudskim dušama od samog početka vremena.

Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da ležim na tlu, odmah kraj svoje sestre. Krvarila je; imala je duboku posjekotinu na lijevoj ruci. Čim je osjetila moj zabrinuti pogled na sebi, kimnula je glavom kao da želi reći da je sve u redu. Nije bila dovoljno uvjerljiva; skinuh svoju svilenu košulju te ju – ne obazirući se na početno opiranje iznimno kvalitetnog materijala – pocijepah i snažno zamotah oko njezine nadlaktice.

Ali nije bilo gotovo. Još ne.

Ustadoh i osvrnuh se, no činilo se da – izuzev nas dvije – u onome što je ostalo od nekoć veličanstvene dvorane nema niti jedne žive duše. Nikoga nisam mogla vidjeti, nisam mogla uočiti niti jednu siluetu među svim tim ruševinama; ni Alexis, ni Lujizu, ni Midian, pa čak ni Elaine. Samo blijedu svjetlost, kamenje i nesnosne zvuke tišine. Trnci su mi prolazili tijelom, što od nelagodnog osjećaja u dnu trbuha, što od činjenice da na sebi imam samo crnu majicu na bretele.

Tada spazih Elaine. Beživotno je ležala na tlu, ali – iako se doimala mrtvom – znala sam da crno, ledeno srce i dalje kuca u njezinim grudima. Demonstrativno sam posegnula za štapićem i – iako sam mogla bez problema iskoristiti smrtonosnu kletvu – dočarala si na dlan nož optočen šarenim draguljima.

Uzdah zadovoljstva potekao je sa mojih usana kad sam ga, kleknuvši na tlo, snažno zarila u lijevu stranu grudi svoje tete. Isprekidani otkucaji njezinog srca momentalno utihnuše, ali to mi nije bilo dovoljno; zabadala sam oštricu iznova i iznova, želeći osigurati da se ni najsitniji djelić njezine duše neće nekada vratiti i ponovno nam pokušati nauditi. Ruke su mi bile umrljane tamnocrvenom krvlju, ali nisam marila.

„Maggie!“, uzviknu Amanda, povukavši me unatrag. Primila je moja ramena i oprezno me podigla na noge, premda sam se isprva opirala. „Dosta je bilo.“ Nježno smo se zagrlile. „Gotova je. Mrtva je.“

Osjetivši neizmjerno zadovoljstvo, obrisah dlanove u svoju crnu suknju i zaustih da se ponovno obratim sestri, no tada shvatih da je njezin uznevjereni pogled sada fokusiran na sasvim drukčiji prizor.

Mrtvi zid koji je para obrazovala razmicao se poput zastora u kazalištu i u daljini su se ocrtavali obrisi još neprepoznatljive ljudske figure. Bila sam sigurna da je u pitanju muškarac, iako mu nisam mogla vidjeti lice; građa tijela i pokreti su ga odali.

I tada se sivilo potpuno raziđe.

Odmah sam prepoznala njegovu blijedu kožu koja je pod osvijetljenjem djelovala gotovo plavkasto, pravilne linije njegovih usana i njegove moćne, staklenoplave oči što su čuvale mračne tajne i zagonetke koje malo tko može pojmiti.

Više nije bilo sumnje. Bio je to on.

„Tata.“

Lord Voldemort je lagano raširio ruke, spreman da zagrli svoje kćeri kako je to uvijek činio u proteklih petnaest godina. Još jednom sam tiho oblikovala drhtavim, blijedim usnicama riječ „tata“, zaprepaštena činjenicom da ju ponovno izgovaram, ali i nemjerljivo sretna što imam priliku to učiniti i što ću ju – ako sve ovo nije bio prekrasan, ali bolan san – moći ponavljati i do kraja vječnosti.

Osjetila sam kako mi niz lice – po prvi put – klize mramorne suze radosnice.

Bez daljnih riječi i besmislenih fraza koje bi opisale emocije probuđene našim ponovnim susretom, obje smo mu poletjele u zagrljaj. Jednom je rukom čvrsto obgrlio moja, a drugom Amandina ramena, zaronivši lice u meko, rastopljeno zlato njezinih gustih uvojaka. Tek tada, tek kad sam osjetila hladnoću njegovog tijela i toplinu njegovog dodira, postala sam potpuno svjesna da je ponovno tu, uz nas, da smo ponovno njegove male curice, njegove voljene kćeri.

„U redu je“, prošaputao je. Činilo se blagoslovom ponovno čuti njegov melodični, pomalo hrapavi glas kako mi dotiče blijede ušne školjke lagano klizi po pramenovima moje plamenocrvene kose. Utisnuo mi je nježan poljubac na čelo, a potom je okrenuo glavu ka Amandi i ponovio taj čin. „Sve je u redu. Tu sam.“

„Nemoguće.“ Iznenada, Midianin oštri glas propara vazduh. „Ne možeš biti živ!“

Nazirem li ja to tračak očaja u ovom novom napadu?

Stajala je nedaleko od nas, iscrpljeno oslonjena o ruševinu kamenog stupa. Bilo je očito da ju je neuspjela čarolija vidno iscrpila; lice joj je bilo bijelo, gotovo prozirno, nekoć predivne, besmrtne oči bezizražajne i zakrvavljene, a tamna kosa razbarušena i nemarno rasuta po uzanim ramenima.

„Midian.“ Voldemort se zaštitnički ispriječi ispred Amande i mene, čvrsto stežući štapić u desnoj ruci. Glas mu je ogrubio, a lice poprimilo fascinantni, ravnodušni izraz sa blijedim primjesama mržnje. „Rekao bih da se varaš. Ne misliš li tako?“

Midianine oči zasvjetlucaše. „Vratit ću te u grob. Nećeš pobijediti. Nećete pobijediti!“

Najobičnija, melodramatična predstava. Samo je za to bila u stanju.

„Crucio!“, uzviknula je, no Voldemort je – jednim laganim zamahom svoga štapića i potpuno obnovljenom snagom – bez imalo muke poništio djelovanje kletve boli.

„Još jedna pogreška.“ Posprdno se nasmijao. „Avada Kedavra!“

Zelena svjetlost izleti iz njegovog štapića poput munje, leteći ka njezinim grudima – s nevjerojatnom preciznošću, pogodio je točno u ogrlicu koja se bljeskala na njezinom raskopčanom dekolteu. Nije ispustila ni glasa kad se blistavi privjesak raspršio na tisuče komadića; nestajala je u tišini, legendarna Midian, nepobjediva Midian, ona koja je stoljećima i tisućljećima živjela bez početka i kraja, nestajala zauvijek.

Klonula je na tlo, poput slomljene marionete.

„Voldemorte...“, odjednom prošaputa netko. Lujiza.

Donja usnica mu je zadrhtala čim je čuo njezin pjevni glas iz tame, prije no što je elegantnim korakom istupila naprijed, dopuštajući slabašnoj svjetlosti da dotakne crte njezinog savršenog lica. Zastala je na trenutak, nježno ga gledajući svojim smaragdnim očima; bilo je tako divno vidjeti kako joj ledena krinka klizi sa lica, kako ju sreća dotiče kroz smiješak.

Čvrsto su se zagrlili, a potom on skliznu rukama na njezin struk i lagano ju podignu, zavrtivši ju oko njihove osi. Dugi, crni ogrtač zavrtio se skupa s njom dok ga je držala oko vrata, smijući se toliko ljupko da me je zaboljelo oko srca.

„Oh, Lujiza...“, šaputao je, ljubeći ju po licu i kosi. „Moja prekrasna Lujiza... “

„Ne mogu vjerovati da si ponovno tu.“ Ona se ponovno nasmiješi i dotaknu njegov obraz, dok joj je suza radosnica blistala u oku. „Volim te.“

„I ja tebe volim.“ Razmijenili su dug, strastveni poljubac. „Inače, ovo mnogo ljepše izgleda oko tvoga vrata“, rekao je, prije no što je izvadio blistavi medaljon na zmiju iz čijih usta izlazi pauk i – pomjerivši joj slap ugljenocrne kose na rame – oprezno ga stavio oko njezinog mramornog vrata, s još većom nježnošću i ljubavlju nego na dan njihova vjenčanja.

***

„Alexis je do kraja izvela čaroliju prije no što je Midian uzela Knjige“, objašnjavao nam je Voldemort, dok smo šetali po vrtu nebeskoplavih ruža koje su okruživale zidine našeg dvorca. Bilo je to Božićno jutro, dovoljno dugo da se vratimo natrag u Finsku, dovoljno dugo da razgovaramo sa Ameliom, dovoljno dugo da okupimo sve Sljedbenike, dovoljno dugo da se odmorimo, ali suviše kratko da bi smo porazgovarali o svemu - zato smo sada pokušali to nadoknaditi. No, Voldemort iznenada zastade i, držeći Lujizinu ruku u svojoj, okrenu se Alexis. „Kad smo već kod toga, ne znam da ti se zahvalim za sve. Da nije bilo tebe...“

Ona se zamišljeno počeška po bradi, dok su joj na ručnom zglobu poigravale široke, drvene narukvice drečavih boja. „Pa, kutija pralina bi mi dobro došla.“

Amanda se nasmiješi. „Ma, kupit ćemo ti i cijelu fabriku!“

I ja sam se nasmiješila, ali ne tako široko i veselo kao ona. Prizor Lujize i Voldemorta kako se - isprepleteni u nježnome zagrljaju – zaljubljeno gledaju, osmijeh koji je neprestano titrao na licu moje sestre i ushićenost koja se nazirala u treperavom zimskom zraku ispunjavali su moje srce, ali znala sam da je ostala još jedna stvar koju moram učiniti.

Tada ću napokon biti sretna.

***

JILLIAN CLAUDIA RIDDLE
15. 04.1990 – 28.10. 2003
*beloved daughter*

Oči su mi bolno svjetlucale dok sam gledala natpis urezan na mramornom spomeniku malenog staromodnog, mauzoleja, vrteći među blijedim prstima pupoljak tamnoplave ruže. Križ isklesan od tamnog kamena blago se nakrivio u lijevu stranu, a svijeće koje bijahu položene uz njega potpuno dogorjele; uspomene su blijedile, skupa sa slovima koje je vrijeme učinilo gotovo neprepoznatljivim.

Ali ona, moja sestrična, je bila tu. Osjetila sam njezino prisustvo.

I znala sam da me čuva. Zauvijek.

Amelia pređe preko bisernih očiju svojom svilenom, crnom maramicom. Ruke su joj drhtale, iako je svim silama pokušavala zadržati navalu boli i ostati pribrana; njezino je majčinsko srce kucalo jače od crnog srca zle čarobnice. „Previše sam godina potiskivala suze. Vrijeme je da ju pustim da ode“, prošaputala je, naprasito ugrizavši svoju donju usnicu. Nije se mogla pomiriti sa gubitkom života koji je ona podarila, sa gubitkom voljene kćeri koja joj je bila sve na svijetu; prošlost ne umire, a izgubljene je godine nemoguće nadoknaditi.

„Bit ćeš u redu, Amelia“, reče joj Voldemort blago. Nesigurno joj se približio i – na tren očitavši pomalo iznenađen izraz s njezinog umrtvljenog, porculanskog lica – labavo ju zagrlio. Jednom je rukom kliznuo kroz njezinu razbarušenu, crnu kosu, promatrajući sitnu kišicu što je činila da groblje St. Patricka izgleda kao blistavi, začarani grad sačinjen od kamenja. „Još uvijek imaš nas.“

Njihov zagrljaj postade čvršći; nakon toliko godina, brat i sestra su ponovno bili skupa. U skladu proslavljanja ponovnog jedinstva, kroz blagi su smijeh razmijenili nekoliko riječi i, skupa sa Lujizom i Amandom koje su se dotad tiho prepirale, gracioznim koracima kliznuli po popločanoj stazi između najotmenijih grobova i hladnih, monumentalnih statua anđela.

Prije no što sam ih slijedila, položila sam ružu uz spomenik i štapićem zapalila svijeću za spas njezine duše.

Hvala ti za sve, Jillian.

Farewell - no words to say
beside the cross on your grave
and those forever burning candles.

THE END

Purple versed like the funeral hearse that first turned thee over to My... Unbridled kiss when I found thee in mist, dressed for the sepulchre - My Demon bride.

Prigušeni zvuk njezinog imena sa mojih usana izbrisao mi je iz svijesti prizor upravo počinjenog ubojstva, zamjenjujući ga panikom i nijansom straha koji me je prožeo pri pogledu na tu beskrvnu, nedodirljivu goropadnicu. Miris njezine trule ljepote, oduran, oštar smrad sličan mješavini gnoja i snažnog cvijetnog parfema uvlačio mi se u nosnice dok sam se pokušavala pokrenuti, odmaknuti se od nje, ali naprotiv; bivala sam joj sve bliže i bliže, a da se pritom nisam ni pomjerila.

Ščepala me je za ruku. Dodir joj je bio leden, no lagan kao perce.

„Makni se od nje, Natasha! Upozoravam te!“, vrisnula je Lujiza, intonacijom koja je oštro poremetila prazninu što je nastala u mojoj glavi; ponovno sam počela disati, razmišljati, osjećati. Njezin snažni glas, njezini ubrzani koraci koji su odzvanjali u mojoj paraliziranoj podsvijesti natjerali su me da se prenem iz tog hipnotičkog stanja i, otrgnuvši se od Natashe, uzmaknem unatrag za nekoliko centimetara.

„Na što me upozoravaš, Lujiza? Ubit ćeš me?“ Natashini požutjeli zubi ogoliše se u prijezirnom, sarkastičnom smiješku. Prošla je rukom kroz zlaćanu kosu što joj je padala niz desnu polovicu lica; tek tada sam zamijetila parčiće trule kože na njezinim dugim, no tankim prstima. „Ne, lutko. Ne možeš upokojiti one već upokojene.“

Moja majka se zaštitnički ispriječila ispred mene, uperivši štapić u Natashine grudi. U strahu da će ga ispustiti, čvrsto je ovila blijedu šaku oko njega i stisnula ga najsnažnije što je mogla. „Što bi to trebalo značiti?“, otresito je procijedila kroz zube, smetena smirenom reakcijom svoje omražene suparnice.

Natashine usne ostaše izvinute u užasan, podrugljiv osmijeh. „Iznenađena sam činjenicom da ti, ti koja si pobila milijune nedužnih ne prepoznaješ Smrt kad ti stoji pred nosom.“ Bio je to neočekivan početak ispovijesti, gotovo nevjerojatan. Znajući to, zastala je i sa nekim neprirodnim zadovoljstvom očitala zaprepaštene izraze sa naših lica, dok su ju krupne crne muhe spopadale po haljini, po kosi, po rukama. „Da, mrtva sam“, nastavi, sada nekoliko oktava sniženim glasom. „Ubila sam se.“

„Ma što ti to pričaš, Natasha?“, promucala je Amanda, zbunjeno podignuvši obrvu: te su riječi bile suviše jezive i nelogične da bi vječni realist poput moje sestre pristao povjerovati u njih.

Nije odgovorila; znala sam da će radije nastaviti priču tamo gdje ju je moja sestra prekinula. „Ne znate kako je strašno kad sve oko vas gubi važnost, jednostavno prolazi. I kako godine lete, pomisao na smrt vam se čini sve ljepšom i, uopće, smislenijom. Postaje većim darom od života. No Midian mi nije dopustila ni da si prekratim muke.“ Oteo joj se odsječan, bolan uzdah. Posramljeno je pognula glavu, zagledavši se u kamenčić tik do svoje cipele uprljane mokrim pijeskom. „Ta prokletnica. Vjeruje da je cijeli svijet potčinjen njoj, da svi trebaju živjeti i umrijeti onako kako ona odluči. Oh, Midian...“, prošaputala je prijekorno, kao da se obraća nestašnom, ali voljenom djetetu. A onda se trgla, zahvaljujući nekoj skrivenoj misli što ju je podsjetila na započeti monolog. „Ja sam truplo koje misli i osjeća. Ne znam kako bih se drukčije izrazila.“ Glas joj iznenada postade gorak; mrzila je sebe zato što je – sasvim nesvjesno – odabrala groznu sudbinu koja ju je zadesila. „Midian mi je dala od svog života kako bih joj služila, kako bih joj otkrila svetu tajnu koju mi je povjerila Asphodel Abd Oziris.“

„Bože na nebesima.“ I dalje pod dojmom, Amelia je ispustila plah uzdah i počela nervozno grickati nokat na palcu lijeve ruke. „Ova žena je mrtva.“

To objašnjava i ovaj grozni smrad i njezinu otpornost na čarolije, pomislih, prije no što su moje usne same formirale ključnu riječ. „Nastavi.“

Natashin nedefiniran, prazan pogled sada je bio fokusiran na Richardovo mrtvo tijelo što je ležalo na vrelom pijesku, nekoliko metara dalje od nas. „Da. Mrtva sam baš kao što je mrtav i ovaj čovjek, ali i Voldemort.“ Stari, zloćudni sjaj je ponovno bljesnuo u njezinim očima boje neba i poraz je zasjenilo novo oduševljenje. „Samo što se, u slučaju Gospodara Tame, situacija može promijeniti.“ Znala je da je pogodila u najosjetljiviju točku; smiješak joj se ponovno prolomio na hladnim usnama dok je iščekivala našu reakciju.

„Knjiga mrtvih bit će tamo gdje bude Elaine Brown, u to nema sumnje“, izjavila je ležerno, kad su joj – iako je to bilo posve nepotrebno – naši napeti pogledi posvjedočili da konci igri sada neupitno leže u njezinim rukama. „A budući da između drevnih Knjiga postoji neraskidiva veza, moć Knjige mrtvih pomoći će Elaine i Damianu da lociraju Knjigu živih. Zapravo, sasvim je moguće da su njih dvoje – baš kao i Midian – već na putu do oaze Ahm Shere.“

Lujiza se zbunjeno namršti. „Što reče? Ahm-čega?“

Sigurna u vrijednost svojih saznanja, Natasha se ponosito isprsi i prekriži ruke u visini grudi. Uprkos svom stanju, uprkos nestvarnoj plavkastoj nijansi koju je poprimila njezina suha koža, i dalje je bila neobično lijepa; poput zvijezde padalice čiji će se sjaj svakog časa ugasiti. „Oaza Ahm Shere, poveznica između Gornjeg i Donjeg Egipta“, objasnila je, kao da je to nešto što bismo mi već trebale znati. „Tamo se nalazi piramida zaštićena kletvom, piramida koju je prije mnogo stoljeća dao izgraditi faraon Tutankamon.“

Progutala sam pljuvačku, osjetivši kako mi se želudac okreće. Svim silama sam pokušavala zatomiti iznenadnu mučninu i zaustaviti današnji ručak koji mi se propeo u grlo. „K-kletva? Jesi li ti rekla ’kletva’? Zašto uvijek mora biti kletva?’, zacvilih teatralno, pitajući se zašto smo moja obitelj i ja magneti za nevolje otkako znam za sebe.

„Proročanstvo, zapravo“, obrazloži Natasha. Zamahnula je rukom kako bi otjerala dosadnu muhu koja je sletila na njezin ispijeni, hladni obraz. „Budu li se drevne Knjige ujedinile u punoj snazi svoje moći, Nil će presušjeti, pustinja će se izdići, a vojska ne-mrtvih pokorit će svijet i načiniti ga tvorevinom dostojnom svoga novog Gospodara.“

Amanda uzdahnu. „Eh, ovo zbilja zvuči ohrabrujuće.“

„Nil će presušjeti?“, upita Amelia sumnjičavo, pogledavši Natashu iskosa. Njezine smaragdne oči bljesnuše nerazumijevanjem. „Pustinja će se izdići? Ne shvaćam.“

„Mene ipak malo više brine ovaj dio sa ne-mrtvima“, promrmlja Lujiza s uobičajenim prizvukom podrugljivog smiješka, nelagodno vrteći pramen kose oko prsta.

„Natasha, imam jedno pitanje“, oglasih se, prekinuvši ju u namjeri da obrazloži upravo izgovorene riječi. Odvratila sam pogled sa svojih starki i odlučno ga usmjerila na oštre crte njezinog lica. „Postoji li način da se upokoje oni već upokojeni?“

Ona podiže obrvu. „Misliš na Midian, zar ne?“

„Točno.“

„Dobro onda.“ Siktaj koji joj se oteo iz grudi posvjedočio je činjenici da više nema što izgubiti; iako se sada doimala nepobjedivom, bila je isuviše iscrpljena, isuviše slaba da bi lagala. A sve i da je situacija bila imalo drugačija, nismo imale izbora. Morale smo joj vjerovati. „Znači li vam išta fraza Hymeneal gates to darker sides. A glimpse of plinths where Midian lies?“

Amanda kimnu glavom. „Čule smo ju, ali nikad nismo uspjele odgonetnuti što znači.“

„To je ključ svega“, izjavi Natasha odlučno. „Ta je – nazovimo ju tako – poštapalica način na koji se Midian stoljećima sprdala sa svim svojim neprijateljima. Naime, svi su pretpostavljali da je riješenje zagonetke njezina grobnica koja leži iza kapija jedne finske katedrale, mjesto gdje je njezino tijelo položeno prije više od devet stoljeća, nakon što je otrovana. Budale, vjerovali su da je dovoljno da zakopati ju pod svetu zemlju kako se više nikad ne bi povratila svoju moć, no mjesto na kojemu istinski leži Midianina duša jeste srebrni medaljon koji nosi oko vrata. Medaljon koji joj je darovao njezin ljubavnik, Salazar Slytherin. Medaljon koji mora biti uništen.“

„Oh! Ovo zapravo i ima smisla“, zaključila sam oduševljeno, kad su mi se i posljednje kockice složile u glavi. Prisjećala sam se one olujne noći kad je Midian spojila dva dijela svog medaljona u jedan, kad je ponovno zaposjela istinski oblik svoga tijeloa i vratila svoju bezgraničnu, nenadjačanu moć – bilo je to one iste, proklete noći kad je moj otac ubijen.

Lujiza uzdahnu. „OK, sad sam zbilja zabrinuta.“

„Upravo tako; to je vaša briga“, primijeti Natasha. „Ja sam svoju dužnost ispunila.“

Darovala nam je još jedan ledeni, nezainteresirani pogled prije nego je elegantno nestala u tami.

Tupi, ubrzani otkucaji mog srca remetili su novonastalu tišinu, beživotno se gubeći u tami prohladne noći koja je oprezno lepršala na horizontima egipatske prijestonice. Amandine zamagljene, svijetloplave oči počivale su na mojima, a blijedo joj je lice blistalo odlučnošću i unutarnjom snagom. Da, to je bilo to. Odlučujući momenat. Početak raspleta. Prag gdje se razilaze putevi heroja i kukavica. Točka poslije koje više nema povratka.

„Spremne?“, upitala je Alexis tiho, oprezno prelijetajući pogledom preko naših lica sve dok joj se nestašne, tamne zjenice nisu zaustavile na Roxy; i dalje je presamićeno klečala na tlu, nadvijena nad beživotnim tijelom svog voljenog oca.

„Žao mi je, Roxy.“ Prišla sam joj i oprezno dotakla njezino rame, ali ne iz suosjećajnosti ili nekakve nametnute dužnosti; pravi razlog mog neuobičajenog nastupa ležao je u činjenici da si nismo smjele dopustit traćenje vremena na gluposti. Sebična sam, da, ali njezin mi je otac bio potpuno beznačajna figura u životu, pogotovo kad je u pitanju bila sudbina mog oca.

No, ona se neočekivano trže i odgurnu me toliko snažno da sam zateturala. „Žao ti je? Žao ti je?!“, oteo joj se očajni vrisak. Tromo se pridigla, energično otresajući tragove pijeska i boli sa svojih crnih traperica. Porculansko joj je lice bilo razderano od očaja i suza. „Ti si kriva za sve!“

Prije no što sam uspjela uzvratiti i upitati ju kako se usuđuje obraćati mi se tim tonom, Amelia je odlučila to napraviti umjesto mene. „Ne viči na svoju sestru, Roxxane!“

Osjetila sam grč u trbuhu. „Što?!“

„Kakve su to gluposti? Je l’ tebi dobro?“, dopuni me Lujiza šokirano, zureći u Ameliu kao da zahtijeva smislen odgovor, razumno objašnjenje neshvatljive rečenice koju je upravo izustila.

Roxy je odlučila odgovoriti umjesto Amelie. „Mnogo toga ne znate. Ali vrijeme je da se skinu maske. Vrijeme je da čujete Ameliinu priču.“

Učinilo mi se bizarno da u trenu zaboravim Natashine riječi i razlog svog dolaska u Egipat samo kako bih poslušala jednu priču, ali ovu sam toliko dugo iščekivala da bi svako dalje odlaganje bilo nepodnošljivo.

Činilo se da Amelia ne dijeli moje mišljenje. „Ušuti!“, povikala je bijesno, prostrijelivši Roxy svojim najoštrijim, najubojitijim pogledom.

„Prije petnaest godina, Amelia je bila zaručena sa mojim ocem, Richardom Kentom“, poče Roxy, ne obazirući se na njezinu reakciju. Glas joj je bio hladan, bezbojan, kao da prepričava neki roman ili događaj koji se nje lično nije ticao. „Svi su znali da ih skupa održava samo činjenica da je Amelia trudna; nikad se nisu voljeli. A kad je Richard upoznao Patriciu, ženu u koju se zaljubio na prvi pogled, vjenčanje je definitivno propalo. Nedugo nakon toga, Amelia je rodila blizanke. Dvojajčane blizanke. Mene i moju sestru. Po dogovoru, Richard me je uzeo k sebi, a Amelia je cijeli život posvetila odgajanju druge, tri minute mlađe kćeri koju je nazvala Jillian.“

Srce mi je zatreperilo na pomen toga imena.

„Ušuti, vraže mali! Ušuti!“, vrisnu Amelia i naprasito nasrnu na Roxy, ali ju tada Lujiza – iako mnogo sitnija i fizički slabija od nje – čvrsto pograbi za ramena, zaustavljajući ju u toj nesmislenoj namjeri.

„Neka govori, Amelia“, rekla je. „Želimo čuti što ima reći.“

Roxy ju zahvalno pogleda. „Ja sam odrasla u Londonu, uz tatu i Patriciu, a Jillian i Amelia su živjele u gradiću nedaleko od Kaira. Za deset godina vidjela sam svoju sestru blizanku samo jednom, za Božić koji smo provele kod bake“, prošaputala je. Zadubila se u svoju priču, uspomene su ju opčinile. „Bila je doista posebna osoba. Prava mala Riddleica. No, prije dvije godine – kad je meni i Jillian bilo trinaest – ona se razboljela.“ Emocije kojima se ni ona nije nadala počele su navirati iz njezinog melodičnog glasa, iz njezinih očiju koje su ophrvale bolne, kristalne suze.

Ameliin bijes se pretočio u čisti, iskonski očaj. „Molim te, Roxy... nemoj... prekini...“, jecala je, dok su joj se suze kotrljale niz mramorne obraze. Zarila je lice u Lujizin vrat i oslonila se na nju, plačući poput bebe koja je ružno sanjala.

„Dijagnosticiran joj je tumor na mozgu“, reče Roxy. Glas joj se izobličio; postao je tiši, piskaviji, kao da ulaže nadljudski napor da razgovjetno izgovara riječi. Zarila je zube u donju usnicu, obrisavši oči rukavom svoje lepršave košulje. „Prekasno, nažalost. Umrla je u najgorim mukama, tek mjesec dana kasnije.“

Prekrih usta dlanom. „Oh Bože...“

„I zamislite onda kako se Amelia osjećala kad je, po dolasku u Hogwarts, prvi put vidjela svoju nećakinju koja je likom toliko slična Jillian da bi ih bilo prosto nemoguće razlikovati.“

Alexis zaprepašteno zinu. „Jillian... Jillian je izgledala poput Maggs?“

Tada se nesvjesno prisjetih stihova koje sam pronašla na poleđini slike.

Jillian, our dream ended long ago
All our stories and all our glory I held so dear
We won’t be together forever and ever...

Naravno!, odjednom mi je sinulo. To nije bila moja slika. Bila je to slika Ameliine kćeri.

„Geni su čudo, zar ne?“, reče Roxy gorko, a zatim se vrati svojoj priči. „Ionako mentalno nestabilna zbog gubitka voljene kćeri, Amelia je počela umišljati da je ona njezina Jillian. I otpočetka je željela samo jedno; imati Margaret uz sebe. Ili, da se preciznije izrazim, imati Jillian ponovno uz sebe. Sada kad se moj otac pojavio, mislila je da će joj to propasti ako se istina dozna. Potpuno je zanemarila sve planove koje su Crne pantere godinama kovale, potpuno je zaboravila da su smrtonoše i Paukovi sljedbenici njezini smrtni neprijatelji.“

Scene od prethodnih nekoliko mjeseci – Ameliin dolazak u Hogwarts, ponudba za prelazak u Crne pantere, ujedinjenje paukovih sljedbenika i smrtonoša sa Crnim panterama, putovanje u Egipat, susret sa Richardom - kovitlale su mi se u zamračenoj svijesti, čineći konačno riješenje slagalice što je već dugo unosila nemir u moj život. Sve se savršeno uklapalo.

„Više nismo neprijatelji“, reče Lujiza odsječno.

Roxy slabašno kimnu glavom. „Točno. Drago mi je da su Riddleovi na okupu, ali... .“ Prišla mi je i, kajući se zbog svoje prvobitne reakcije, nježno me primila za ruku. Tek tada, kad je stajala nekoliko centimetara dalje od nje, shvatila sam da ima identične oči kao i svi Riddleovi. Prekrasne, blistave, besmrtne oči. „Maggie, nisi upoznala pravu Ameliu Riddle. Ona je luda. Potpuno luda.“

Amelia me pogleda. Očaj i bijes potpuno su se izbrisali iz njezinih vlažnih, zakrvavljenih zjenica, pretapajući se u sjaj iskrene majčinske ljubavi. Tren suza, tren proklinjanja, a sve u strahu da će ponovno ostati sama, bez kćeri koja je bila njezin cijeli svijet. Uprkos zbunjenosti cijelom ovom situacijom, osjetila sam poriv da ju zagrlim, da joj olakšam tu bol što je razdirala njezinu dušu, ali ona se naglo okrenu i otrča ka hotelu.

„Amelia, čekaj!“, zazvala sam ju, bez razmišljanja potrčavši za njom.

Slijedila sam ju kroz svečanu hotelsku salu gdje je božićna igranka već bila na svom vrhuncu; polupijani ljudi su energično skakali uz ritam neke sladunjave rock pjesmice, dok su konobari iznosili sve više i više hrane i alkoholnih pića na stolove. Progurala sam se kroz grupicu veselih tinejdžerica i, zazivajući ime svoje tete toliko glasno da sam zasjenila ljepuškastu bezjačku pjevačicu, izjurila u zamračeno, prazno predvorje. Amelia je bez osvrtaja požurila do ženskog WC-a koji se nalazio iza recepcije, zaključavši vrata za sobom.

„Otvori!“, povikala sam, snažno cimajući kvaku gore-dolje.

„Oprosti mi, dušo...“, šaputala je prislonivši usta na vrata, njezin zvonki glasić okupan tugom i kajanjem odbijao se od hrastovinu na koju je oslonila leđa.

„Amelia, molim te!“

Nije odgovorila, ali nije ni napustila mjesto kraj vrata; osjetila sam njezinu blizinu.

„Maggs, nemamo vremena!“, zazva me mama iznenada. Tek tad sam shvatila da me je slijedila i da stoji nekoliko metara iza mene, zadihano oslonjena o zid. Poraženo sam uzdahnula i prišla joj, uzevši ju za ruku. „Hajde, moramo poći. Amelia je već dovoljno učinila za nas.“

***

Natasha se tromo odvukla nekoliko metara dalje od hotela „Kairo centar“, zanemarujući preglasnu glazbu što je odjekivala praznim, krivudavim uličicama; predosjećala je da će se i ovo malo čvrstine njezinog tijela ubrzo raspasti.

Prsti su joj nemoćno drhtali dok je podizala kantu sa benzinom koju je ukrala iz jednog parkiranog Mercedesa, znajući da je ovo jedini način da se dostojanstveno suoči sa onim što slijedi. Skinula je plastični poklopac sa kante i, čvrsto ju držeći iznad glave, temeljno prosula sadržinu na sebe. Kad je osjetila kako joj hladna tećnost klizi po licu i rukama, izvadila je štapić i tiho, konačno prošaputala presudnu čaroliju.

Smrtonosni ju je plamen odmah zahvatio.

***

Nekoliko stotina metara dalje od Doline kraljeva, u vrelom zagrljaju pješčane oluje, Pakao je pronašao svoje novo, istinito otjelotvorenje; trošno, napušteno, propalo. Bezlične zidine malene piramide izdizale su se nad mjestom koje nije bilo ucrtano niti na jednoj karti, nad tlom obraslim golim drvećem i osušenom travom - nad oazom Ahm Shere. Ove sudnje noći, nebo povrh Egipta je poprimilo boju krvi, a sitne strahote prošlosti postale su naša nova, surova stvarnost.

„Jeza me hvata od ovoga“, prošaputala je Lujiza turobno, dok smo se provlačile kroz mali, četvrtasti otvor presječen u kamenu.

Unutarnjost piramide bila je slabašno osvijetljena bakljama koje su krasile njezine zidine označene meni potpuno nerazumljivim znakovima i slikama, a tlo je bilo meko i prekriveno naslagama pijeska. Slijepa noć što se žustro ovitlala niskim, uzanim tunelom miješala se sa neobično ledenim zrakom, opijajućim dahom proletjelih tisućljeća, tjerajući mi strepnju pod kosti. Ne, nije to bio onaj iskonski, urođeni strah kakav bih osjećala u blizini dementora. Samo osjećaj nezaštićenosti. Iako su Amanda, Alexis i Lujiza stajale tik uz mene, njihovo se prisustvo činilo stoljećima, kilometrima daleko; ili su mi osjetila otkazala, ili su me sablasni zidovi na neki način zavaravali. Ovo mjesto je bilo živo; disalo je, osjećalo je, istrajavalo je u namjeri da nas dokrajči.

Osjetivši prisustvo iznimno moćne čarolije, instinktivno sam se okrenula u tami; prolaz kroz koji smo ušle nestao je, baš kao i prozori. Čvrsto sam stegla štapić u ruci. Odlučnost u meni nastavila je rasti.

Ne možeš me pokolebati. Ne na ovaj način.

Izgubile smo orijentaciju po samom ulasku. Svi hodnici – a bilo ih je poprilično – izgledali su gotovo identično. Neki su bili toliko niski da su Amanda i Alexismorale pognuti glavu, no Lujiza i ja nismo imale taj problem.

S gađenjem sam šutnula malog škorpiona što mi se ispriječio na putu. „Kamo sad?“, upitah zbunjeno, osjećajući da idemo u krug. Iako je pitanje bilo upućeno svim prisutnim, pogledala sam u Alexis, očekivajući da će mi ona – kao kći arheologa koja izučava tajne Egipta od malih nogu – moći dati neki prihvatljiv, smislen odgovor.

Alexis zamišljeno namršti i priđe zidu, iščitavajući hijeroglife uz pomoć plavkaste iskre koja se lijeno meškoljila na vrhu njezinog podignutog štapića. „Desno. Put bez povratka“, prošaptala je mračno i, ispustivši oštar uzdah, usmjerila treperavi snop svjetlosti na desni kut zida oslikanog svetim staroegipatskim simbolima.

Baklje zloslutno zatreperiše, prijeteći da se ugase.

„Put bez povratka?!“, zakuka Lujiza. Snažno se pljesnula dlanom po čelu i iskrivila lice u grimasu. „Maggie, molim te, reci mi da mi je ostalo još pijeska u ušima.“

Grozničavo zavrtih glavom. „Bojim se da nije.“

Zvuk naših ubrzanih, ali opreznih koraka odzvanjao je prazninom, odbijajući se o ploče na zidovima i stvarajući odjek negdje u beskonačnosti. Put nas je odveo do nestabilnih, drvenih stepenica čiji se kraj nazirao u dvorani ispunjenoj beživotnim crnilom. Lujiza je zakoračila prva, pridržavajući se za prašnjavi rukohvat. Slijedile smo ju, dok su daske tiho cvilile pod našom težinom, najavljujući svoj kraj.

„Izdrži“, prošaputah, na tren sklopivši oči.

Naša upornost rezultirala je nagradom; u novootkrivenoj odaji nije bilo ni tračka svjetlosti, ni tračka života, ali ono što je bilo skriveno tamom svakako je bilo vrijedno napora. Svjetla na našim štapićima pobjedonosno bljesnuše, bacajući blistave iskrice po kutovima prostorije iznimno visokih zidova čije je središte krasio izrezbareni drveni oltar prelakiran u boju ponoći. Na njegovoj glatkoj površi, počivala je knjiga debelih korica, izvezena zlatnim nitima i optočena svjetlucavim, svijetlonarančastim draguljima – Knjiga živih.

Amanda se široko osmjehnu. „Pa... to je valjda to. Uspjele smo!“

Pogledala me je u iščekivanju potpore, no moju potpunu pozornost zaokupile su tri mračne siluete što su stajale na poluotvorenim vratima. Perspektiva je bila potpuno drugačija nego posljednji put kad sam ih vidjela, te mi je trebalo nekoliko djelića sekunde da ih prepoznam.

„Ne tako brzo!“

Troyevi su otklonili plašt tame koracima koji su ih još više približili nama, iako nikad nismo bili udaljeniji – krvne niti u trenu su se pokidale, posljednji trag tolerancije ispario je u studenoj pari koja se izdizala sa tla. Sve troje su bili tamo; Elaine, Damian i njihov desetogodišnji sin Paul. Ne, više nije bio moj slatki, simpatični bratić – tek neprijatelj koji u svojim sitnim ručicama drži Knjigu mrtvih, ostvarenje svih naših želja i namjeri.

Frknula sam. „Oh, ne opet ove budale!“

Elaine i Damian su nas pažljivo promatrali, ne otkrivajući izrazima svojih lica što im se mota po mislima. Spletkama i zavrzlamama je došao kraj, ali prije no što se sve završi, prije no što se zlo sukobi sa još većim zlom, očekivala sam da će ostaviti mjesta za razgovore o starim vremenima. „Predlažem zamjenu“, prošaputa Elaine u konačnici, prekriživši ruke. „Predaj mi Knjigu živih, i ja ću lično oživjeti tvog voljenog Voldemorta.“

Lujiza prijezirno frknu, odmjeravajući svoju sestru od glave do pete. Bilo je očito da joj je mučno od nove melodrame koju je Elaine priredila. „Stvarno si glupa“, rekla joj je tiho, instinktivno prislonivši Knjigu živih uz svoje grudi. Ponuda je djelovala primamljivo, ali ona je igrala na sigurno. „Zašto misliš da ću ti vjerovati?“

Elaine naprasito uperi štapić u nju. „Zato što si u suprotnom gotova!“

„Ma zbilja?!“, vrisnu Lujiza bijesno, te jednim spretnim pokretom izvadi štapić iz pelerine i zamahnu njime. „Crucio!“

Čarolija je eksplozivno prodrla u Elainein isuviše raskopčan dekolte; ona stisnu zube i slabašno klonu na koljena, dlanova čvrsto pritisnutih uz tlo. Tijelo joj se treslo, omađijano kletvom boli, ali nije ispustila ni glasa.

„Prestani s tim!“, uzviknu Damian i, namršten kao da osjeća grčeve što su razdirala torzo njegove supruge, grubo nasrnu na Lujizu. Činilo se da mu više nije važno hoće li se časno sukobiti s njom, kao veliki crni mag sa Gospodaricom Tame, ili divljački i kukavički, kao čovjek sa dva metra visine na ženu koja je gotovo pedeset centimetara niža od njega.

Reagirala sam prije no što ju je uspio zgrabiti svojim krupnim šakama. „Lakše malo!“, uzviknuh i čvrsto omotah prste oko svog štapića. „Avada Kedavra!“

Tupi tresak zaparao je zrak kad je Damian pao na pod, razrogačenih očiju i napola otvorenih usta. Tračak ubojite, smaragdne svjetlosti poigravao je na njegovom licu, trzajući se i gaseći se, baš poput njegovog života.

Elaine se pridiže. Brada joj je podrhtavala, a oči bolno treperile, no nije se prepustila očaju. Nije pustila ni suzu." „Kučko prokleta!“, vrisnula je, ali ju je Alexis spriječila u namjeri da me napadne, vidno sretna što napokon ima priliku nekoga isprašiti.

Dok su se njih dvije borile, okrenula sam se Paulu. „Paul, daj mi Knjigu ako ne želiš i sam ovako skončati“, upozorih ga, približavajući mu se dugim, elegantnim koracima. Očekivala sam da će me poslušati, da neću imati problema, ali činilo se da sam ga pogrešno protumačila; ošinuo me je pogledom, grčevito privijajući Knjigu uz prsa.

Njegova razbarušena, tamna kosa lagano je lepršala na vjetru, sakrivajući mu dio mliječnoblijedog čela na kome se bojavila jedna sitna bora. „Ja... ne mogu“, odvratio je šapatom i usmjerio svoje krupne, smeđe zjenice umrljane suzama negdje u prazninu, kao da mi želi reći: učini što moraš, ali ja ne mogu izdati mamu i tatu. Bio je samo nevini dječak, samo dijete koje treba ljubav i toplinu svojih roditelja, ali cijena blaga u njegovim rukama bila je neprocjenjiva.

„Sam si ovo tražio. Avada Kedavra!“, povikah odsječno, očiju uprtih u krupne, crne dragulje kojima je Knjiga mrtvih bila optočena.

Prije no što je Paulovo nepomično tijelo dotaklo mjesto kraj tijela njegovog oca, Amanda se sagnula i, sa zadovoljnim smiješkom na licu, primila Knjigu na blijede dlanove.

Elaine je izbezumljeno promatrala kako – poslije hladnokrvnog ubojstva njezinog muža – bez imalo grižnje oduzimam život i njihovom sinu jedincu. „Neeeee!“, prodorno je vrisnula, zaklonivši usnice drhtavom rukom. Biserne joj suze zablistaše u kutovima razrogačenih očiju; bio je to dokaz da i ona ima ljudsku stranu, da i najtvrđe, najhladnije srce može začas pući. „Što si to napravila?!“

Želeći iskoristiti trenutak njezinog očaja, Lujiza zausti da izgovori smrtonosnu kletvu, ali Elaine je – uprkos svemu – bila dovoljno pribrana da ju zaustavi.

„Expelliarmus!“

Kletva razoružavanja je snažno odbacila Lujizu ka suprotnom zidu, pri čemu ona udari potiljačnim dijelom glave o kamen i – uz prodoran tresak – klonu na tlo, onesviještena. Istog trena, osjetila sam dejstvo čarolije kojom smo bile neraskidivo povezane; zamračilo mi se pred očima, a oštra, nepodnošljiva bol mi se razlila vratom, tjerajući me da ispustim prigušen vrisak.

Pala sam na leđa, dok mi je prošlost tiho šaputala na uho, prizivajući me k sebi.

A onda su mi se očni kapci sami sklopili.

***

Činilo mi se da su prošli sati dok se nisam probudila.

Lijeno sam otvorila oči i, osjetivši tvrdu podlogu pod leđima, zaprepašteno ustanovila da se nalazim u praznoj, zamračenoj dvorani čiji duhovi bijahu usnuli u beskraju vječnosti. Vrata, stropa i prozora nije bilo, kao ni realne granice do koje su se pružali zidovi. Premda je prostorija – ako ju uopće mogu tako nazvati – bila lišena izvora svjetlosti, neke neobične, neprirodne refleksije kovitlale su se njezinim središtem, stvarajući prizoru neki poseban sjaj. Je li postojalo bolje mjesto za realizaciju posljednjeg čina?

Ustavši se, krajičkom oka spazih sjenu mračne, zakukuljene prilike kako mi se približava, što je rezultiralo instinktivnim odmicanjem i oštrim uzdahom s moje strane. Prilika napravi nekoliko sitnih, blijedih koraka, a zatim zastade. Crna kukuljica joj je sakrivala veći dio mramornog lica, ali bila sam sigurna da je u pitanju djevojka. Djevojčica, zapravo. Stajala je uspravno, dostojanstveno, s jednom rukom položenom na bok i – iako joj nisam mogla vidjeti oči – znala sam da me napeto promatra.

Iznenada otkloni kukuljicu i pokaza lice. Lice identično mojemu, sa karakterističnim sjajem u očima i blago povijenim kutovima usana, a potom i gustu, crvenkastosmeđu kosu što joj se u kovrčama rasipala po ramenima ogrnutim u crnu pelerinu.

„Jillian“, prošaputah, koraknuvši ka njoj.

Široko se osmjehnula. „Margaret.“

Šutke smo se gledale nekoliko dugih, ledenih sekundi; dovoljno da mi miris cvijetnog parfema – mog najdražeg – lagano zagolica nosnice, dovoljno da osmotrim njezin zagonetni pogled i rumene obraze, ali nedovoljno da shvatim poantu tog novog svijeta koji se pojavio pred mojim očima.

Sanjam, ubjeđivala sam sebe. Ovo ne može biti stvarno.

Okrenula se na peti, pokazavši mi rukom da ju slijedim. „Ne smijemo gubiti vrijeme. Želim ti nešto pokazati.“

Opčinjeno sam krenula za njom, pridržavajući se za kameni zid kako snažan bol koji mi je rezao glavu ne bi rezultirao ponovnim gubljenjem svijesti. Bila sam sigurna da moj um izvodi neželjene igre sa mnom, ali odlučila sam ih prihvatiti; ništa se ne dešava bez razloga, ne u situaciji neizvjesnoj i napetoj poput one koja se maločas odigravala u svetilištu faraona Tutankamona.

Dovela me je do zrcala koje je bilo položeno uza zid. „Pogledaj.“

Približila sam se širokom, zamagljenom staklu i iznenađeno ustuknula, shvativši da se – umjesto očekivane slike mog odraza – na njegovoj glatkoj površi formira sasvim drukčiji prizor.

Te se ledene skandinavske noći mjesec isprepleo sa granama borova vječno utonulih pod sniježne ogrtače, sipajući svoje treperavo srebro po obrisima zidina začaranog dvorca. Uz ivicu balkona koji je gledao na staklastu površ jezerceta, oslonjeni o ogradu optočenu crnim mramorom, stajali su moji roditelji. Lujiza je bila leđima oslonjena o Voldemortova prsa, dlanova položenih uz njegove ruke što su nježno klizile po njezinim grudima i vitkom struku. Nosila je veličanstvenu kremkastobijelu vjenčanicu čiji je gornji dio podsjećao na korzet, dovodeći njezin bujni dekolte do izražaja, a donji – onako lepršav i raskošan – izgledao je poput renesansne balske haljine. Tijara od bijelog zlata krasila joj je svilenu crnu kosu, skupa sa jednostavnim, poluprozirnim velom koji je padao sve do donjeg dijela njezinih leđa.

Voldemort iznenada skloni ruku s njezinog tijela i zavuče ju u džep svog elegantnog crnog sakoa. Primio je srebrni lančić na dlan i – ne obazirući se na blago iznenađenje koje tada bljesnu na Lujizinom licu – laganim joj pokretom pomjerio slap kose na rame.

„Volim te“, prošaputao je, završivši borbu s kopčom medaljona koji – položen uz njezin goli, mramorni vrat - iznenada poprimi oblik zmije iz čijih usta izlazi pauk.

„I ja tebe volim.“ Lujiza oprezno pređe vrhovima prstiju preko lančića, a zatim se okrenu i dotaknu Voldemortov obraz. „I voljet ću te zauvijek.“

Umjesto odgovora, nježno ju je podigao u naručje i strastveno poljubio njezine plamenocrvene usnice.

A potom sve nestade.

Kakva zadivljujuća iluzija. Ali samo iluzija.

Okrenuh se Jillian. „Što ovo znači?“

„Shvatit ćeš.“ Kameni izraz prouzročen nedostatkom vremena za daljnja pitanja iznenada se izmjeni; crte njezinog lica prepustiše se boli. „No moram te nešto zamoliti.“ Ne čekajući odgovor, nastavila je, premda mnogo tišim i drhtavijim glasom. „Pomozi mojoj mami.“ Kutovi očiju joj zablistaše; suze su doticale njezine duge, tamne trepavice. „Molim te, pomozi joj.“

I ne razmišljajući o svom slijedećem potezu, lagano sam prislonila ruku uz njezin obraz. Hladna, blistava suza kapnula je na moju blijedu kožu, ostavljajući vječan, neizbrisiv trag. „Jillian, dosta je bilo suza“, prošaputah suosjećajno, iako nisam shvatila što točno traži od mene. Trudila sam se zadržati pribranost i ujednačenost u tonu glasa, ali njezin plahi dodir na mojoj ruci sasjekao je taj pokušaj u korijenu. „Naravno da ću joj pomoći.“

Osmijeh, premda bolan, ponovno joj zaigra na porculanskom licu. „Hvala ti, Margaret.“

***

„Maggie, probudi se! Molim te, probudi se!“

Netko me je drmusao, dozivajući me iz velike daljine.

„Amanda...“, prošaputah, prepoznavši njezin umilni, melodični glasić.

U mojoj glavi, oblici ponovno zaživješe, dobiše smisao, čarobniji nego ikad prije.Tamne mrlje ubrzo postadoše slike i shvatih da ležim na tlu, tamo gdje sam pala kad je čarolija pogodila Lujizu, a da Amanda kleči kraj mene i zabrinuto me promatra svojim krupnim, blistavim očima. Obje Knjige, oba drevna blaga bijahu na sigurnom, tik do njezinih koljena, a zvuci borbe koji su mi parali još uvijek pomućenu svijest natjeraše me da pogledam u daljinu; u žaru konačnog obračuna između dvije sestre, bilo je sasvim izvjesno da će Lujiza pobijediti. Elainein gubitak nije se očitovao samo u činjenici da je Lujizina magija bila daleko jača; izgubila je smisao borbe, smisao života, i toga je upravo postala svjesna.

„Već si me zabrinula“, reče Amanda i nježno mi pogladi kosu, ispustivši uzdah olakšanja. „Ona čudakinja se odmah probudila, no ti... “

„Imamo veći problem“, oglasi se Alexis, prekidajući ju pomalo žurno i bezobrazno. Spustila se na tlo i primila Knjigu mrtvih, listajući njezine debele, prašnjave stranice ispunjene zapisima o svetim tajnama Života i Smrti. „Da bismo iskoristile drevnu čaroliju koja oživljava mrtve, trebamo imati neki predmet što pripada osobi čija se duša treba osloboditi iz Podzemnog svijeta.“

Amanda se namršti. „Zašto ne možemo iskoristiti Lujizu?“

„Pobogu, Am, ona nije predmet!“

„Dobro, ne viči.“ Moja sestra pomirljivo slegnu ramenima i zakoluta očima, suzdržavajući se od niza uvrijeda koji je - sudeći po izrazu lica - planirala izreći. „Premda, ja sam poprilično sigurna da nije ni ljudsko biće. A ne želim ju ni nazivati životinjskim imenima jer su životinje ipak plemenita i draga stvorenja.“

Tada instinktivno pogledah k Lujizi, k njezinom vratu obasjanom svjetlošću srebrnog medaljona koji je treperio pri svakom njezinom pokretu.

Prizor sa zrcala ponovno bljesnu u mojim mislima.

To je to! Medaljon!

„Mama! Medaljon!“, uzviknuh i u skoku se ustadoh. Sačekala sam da na tren okrene glavu, da me upitno promotri u iščekivanju objašnjenja, te pokazah rukom na njezin vrat i još više povisih ton glasa. „Daj mi medaljon!“

Poslušala me je; iskoristila je još jednu kletvu boli na svojoj potpuno izmučenoj sestri te je, dok se ona bespomoćno batrgala po tlu, drugom rukom oprezno skinula medaljon i dobacila mi ga.

Zadovoljan osmijeh zablistao je na mome licu kad sam primila ključ naše pobjede na dlan i nestrpljivo ga pružila Alexis.

„Maggie, legendo!“, uskliknu Am ushićeno i čvrsto me zagrli.

Alexis pročisti grlo i, sanjivo zaklopivši oči, poče tiho izgovarati riječi staroegipatske molitve za umrle. U jednoj je ruci čvrsto stiskala medaljon a - kad je napokon izgovorila sudbonosni niz riječi do kraja - onda ga je snažno pritisla uz naličje Knjige. Usne su joj drhtale, djelovala je kao da je u transu, kao da su ju omađijali duhovi koji stoljećima čuvaju Tutankamonovu utvrdu. No odjednom se trže i zbunjeno namršti obrve. Nekoliko trenutaka smo zbunjeno zurile u nju. Nervozno sam cupkala nogom o pod, držeći Amandinu ruku u svojoj. U dvorani je vladala napeta, nepodnošljiva tišina, koju bi povremeno proparao neki Elainein bolni jecaj ili Lujizin nervozni uzdah.

„Zašto se ništa ne dešava?“

Tek što sam to izgovorila, desilo se... ali ne ono što smo mi očekivale; noć je kriknula, tlo se zatreslo, zidovi su zasvijetlili neobičnom, smrtonosnom svjetlošću, stvarajući jezivu žensku siluetu u daljini.

Oteo mi se nijemi vrisak kad sam prepoznala Midianine crte lica pod kukuljicom.

„Maknite se odatle, bijedne smrtnice“, rekla je podrugljivo, zamahnuvši kutom svog crnog ogrtača. Oči joj zlokobno bljesnuše. „Sada ja preuzimam.“

Nastavit će se...

Over the hills and far away, she prays he will return one day. As sure as the rivers reach the seas, back in his arms is where she’ll be.

Elaine se prpošno isprsi; ostaci treperave, sive pare rasuli su se sa njezinih oblina i dekoltea čiji se najveći dio oslobodio stiska crvenog korzeta. Nonšalantno je pomjerila uvojak kovrčave smeđe kose sa ramena i – nastavljajući rezati Lujizin pogled svojim – elegantno istupila dva koraka naprijed. „Trebala bi mi biti zahvalna“, reče odlučno, ne bez uobičajenog, podrugljivog smiješka na usnama boje rubina. „Ti si potomak Brownovih, Lujiza. A tvoja krv – naša krv – ionako se nikad nije smjela pomiješati sa prljavom krvlju lorda Voldemorta.“

Iako smo do tog momenta svi bili samo nepomične, mramorne statue u sceni borbe dvaju sestara, ove riječi su izbrisale duhove prošlosti; više nije bilo taktike i pravila, samo neizmjerna mržnja sa obje strane. Lujiza podiže štapić i zausti da izgovori kletvu, ali – uprkos navali bijesa, uprkos njezinoj duši koja je zavrištala, uprkos njezinom srcu koje je gorko zaplakalo – ne stiže preteći moj razjareni povik.

„Kako se usuđuješ tako govoriti o mome ocu?! Cruc...!“

„Dosta!“

Iako osim nas u prostoriji nije bilo nikoga, odmah sam odagnala mogućnost da je ta zapovijest odzvonila samo u mojoj glavi. Zato zastadoh s podignutim štapićem u ruci i – slijedeći zbunjene poglede ostalih – okrenuh se prema vratima, gdje je stajala djevojka artistokratskih crta lica, svijetlosivih očiju i zlaćane kose koja joj se u kovrčama spuštala do polovice leđa. Uska, bijela haljina prelazila je preko savršenih linija njezinog tijela, spuštajući se sve do tanušnih zglobova i blijedih, bosih stopala. Iako su joj zjenice djelovale umorno, držanjem nije odavala nikakvu slabost; neljudskom je brzinom koračala prema Elaine i Damianu, dinamično stežući i opuštajući svoje male šake ukrašene širokim zlatnim narukvicama.

„Ne miješaj se, dijete”, odbrusi joj Damian podrugljivo, kao da se ne obraća dvadesetogodišnjoj mladoj ženi već djevojčici od dvije godine. „Ovo te se ne tiče.”

Misao joj se – i pored cinizma – očito jako svidjela, te ona teatralno podiže svoj štapić, kao da se sprema napasti ih. „Tiče me se dok ste na mom teritoriju. I zato odlazite prije no što pobjesnim.“ Boja glasa joj se sada pretočila u sasvim konačnu, kao da je tema zaključena.

Elaine prijezirno frknu, procjenjivački odmjeravajući njezinu visoku, vitku priliku od glave do pete. „Dobro, balavice. Ionako imamo važnija posla.“ Bila sam potpuno sigurna u istinitost te tvrdnje; djevojčina prijetnja ju nije uplašila. Nitko ju nije mogao uplašiti u njezinom najodlučnijem, najmahnitijem izdanju. Kao da želi potvrditi tu moju pomisao, drsko je zamahnula slapom blistave, guste kose i fokusirala svoje prekrasne oči na Lujizine. „Vidjet ćemo se mi još, Lujiza Riddle“, rekla je tiho i kratko, odsječno kimnula glavom, kao da želi naglasiti: kad dođe vrijeme konačnog obračuna, biti ću tamo, ti ćeš biti tamo i tada ćemo posljednji put odmjeriti snage.

„Računaj na to, Elaine Troy“, procijedila je Lujiza kroz zube, odsutno gledajući kako Elaine i Damian nestaju u bljesku zasljepljujuće svjetlosti.

No pažnju nas ostalih u potpunosti je zaokupila neznanka vilenjačke ljepote. „Vrijeme je da se predstavim“, reče ona tiho, prolazeći dugim, blijedim prstima kroz valovitu kosu boje meda. „Moje ime je Iulia Aethel. Ja sam Asphodelina učenica. Mislim, bila sam...“ Tiho je uzdahnula, zagledavši se u svoju mrtvu Učiteljicu, blijedu, crvenokosu ljepoticu čiji će san trajati vječno. „Ona je uvijek govorila da ćete doći, da ćete tražiti pomoć od nas.“

„Ma zbilja?“ Lujiza bijesno podiže obrvu, ne skrivajući koliko joj smeta posprdan i nadmoćan ton Iuliina glasa. Približila joj se na svega nekoliko zanemarljuvih centimetara i – ignorirajući činjenicu da je mnogo niža i sitnija od nje – naprasito uperila štapić u njezine grudi. „Onda bi bilo bolje da ju i dobijemo, osim ako ne želiš završiti kao ona“, prosiktala je i skrenula pogled na Asphodelin prerezan vrat, tako pojačavajući dojam koji je ostavila svojom prijetnjom.

Iulia frknu, ali ipak ustuknu i podiže tanke, blijede ruke kao da se predaje. „To mi je, dakle, zahvala što sam vas spasila od njih dvoje.“ Blag, no ironičan smiješak formirao se na rubovima njenih blijedih usnica.

„Ne, to ti je kazna što si nas spriječila da jednom zasvagda završimo sa njima!“

„Ne biste to mogli. Ne dok je Knjiga Mrtvih kod njih.“ Zastala je, napeto iščekivajući podsmijeh koji je ova primjedba mogla izazvati. Nije ga bilo; zato je i nastavila. „No ne brinite; ja sam ovdje da vam pomognem.“

Prihvatila sam igru, istupivši nekoliko sitnih koraka naprijed. Uznemiravala me je njezina blizina; odjevena u bjelinu, sa porculanskim licem i kosom boje rastopljenog zlata podsjećala je na anđela, na oličenje svjetlosti i dobrote, ali sam se svojski potrudila zaboraviti na tu suludu pomisao. „Dobro. Onda nam reci tko je ovo učinio. Elaine?“, iznijela sam svoju prvu pretpostavku, iako više ni u što nisam bila sigurna.

„Ne. Nije Elaine.“ Zatresla je glavom, promatrajući Lujizu koja je sada spustila štapić za nekoliko milimetara i lagano – ali ipak oprezno – zakoračila unatrag. „Vidite, ona je očekivala da će joj Učiteljica otkriti gdje se nalazi Knjiga živih, ali je zakasnila.“

Tada nasta tišina, koju nekoliko sekundi kasnije prekide Ameliin oštar uzdah. „Ljudi, imam dobru i lošu vijest.“ Tu zastade, te poučno podiže kažiprst i zagleda se u pukotine na tlu, kimajući glavom sama za sebe. Gotovo da sam mogla osjetiti kako joj mozak radi, kako rješava tajnu. „Dobra je ta da Elaine i Damian očito još ne znaju točnu lokaciju Knjige, a loša je ta da ista zanima još nekoga.“

Iulia ugrize donju usnicu. „Točno. Istog onoga tko je ovo učinio kako bi bio siguran da vam Učiteljica neće odati tajnu“, potvrdila je naše sumnje. Blago se nasmiješila ispod šiški koje su joj sakrivale dio lica. „No, tko god da je ta misteriozna osoba, morate ju preduhitriti. “

„A to će se desiti samo ako nam kažeš gdje se ona nalazi“, rekoh plaho. Spustila sam ton glasa, ovo je bio trenutak koji je zahtijevao samo besmisleni tračak lažne ljubaznosti.

Ranije ne bih mogla prihvatiti da ovako ovisimo o nekome, o nečijoj pomoći. Ali, promijenila sam se. Boravak u Egiptu me je mijenjao, poigravanje tajnama Života i Smrti me je mijenjalo, Iuliine neizgovorene riječi su me mijenjale. Postala sam mnogo složenija osoba nego prije, ali i odlučnija; svjesna sam da, ako želimo pobijediti, moramo shvatiti i razumjeti kako funkcioniraju dvosmislenosti i paradoksi.

Ne, ne pobijediti. Nije riječ o pobjedi i porazu. Ne na način kakav sam ranije spoznala.

„Egiptom kruže tisuće mitova i legendi o njezinom počivalištu, ali prava istina je sveta tajna koja se u obitelji Abd Oziris prenosila s koljena na koljeno. Budući da Asphodel nije imala potomke, ona ju je odala svojoj najboljoj učenici.“

„Ajme.“ Lujiza bolno uzdahnu i blijedim šakama zakloni lice. „Zašto imam osjećaj da mi se tvoja sljedeća rečenica neće svidjeti?“

„Zato što je jedina osoba koja zna taj podatak Natasha Polanski.“

***

Dok je vrući pustinjski vjetar lijepio zrna pijeska na naša nepomična lica, šutke smo promatrale trošnu vilu obitelji Polanski, jedinu zaostavštinu propalih nasljednika ruske dinastije Romanovih. Sakrivena u zagrljaju zaborava, usred ničije zemlje, činila se mjestom sa kojeg potiču svi duhovi prošlosti. Sada nije bila potpuno mračna; kroz jedan od malenih prozora na drugom katu probijalo se treperavo, prigušeno svjetlo.

„Trebamo plan“, izjavi Am zamišljeno i prisloni kažiprst uz napućene usnice.

„Ja imam jedan“, oglasila se Alexis spremno, zadovoljno trljajući ruke ukrašene okruglim prstenjem i tisućama šarenih, drvenih narukvica. Znala sam što će reći i prije no što je ponovno otvorila usta. „Okrenut ćemo kuju naopako i istresti istinu iz nje.“

Lujiza se nasmiješi. „Sviđa mi se to, Alexis. Idemo.“

Hodajući po neravnom, loše popločanom putu, primijetila sam da su ulazna vrata blago odškrinuta. Čarolije su se pokazale nepotrebnima, premda sam bila spremna razvaliti ih vlastitim rukama ako bude potrebno. Smišljeno ili slučajno, zar je važno? Nije. Ništa više nije važno. Tek sada sam počela shvaćati značenje tih riječi.

Lujiza je ušla prva; lagano je gurnula zarđalu kvaku unatrag i kročila u prazno, zadimljeno predvorje. Iskrivivši lice u grimasu gađenje, začepila je nos kako ne bi morala udisati zrak ispunjen vlagom i groznim trulim smradom. „Fuj, ovdje zaudara na Amandin zadah.“

Zaobišavši drveni stolić zatrpan pločama i najbizarnijim isječcima iz crne kronike, Amanda zakoluta očima i iskrevelji se Lujizi iza leđa. „Sister, podsjeti me da joj očerupam tu njezinu kosurinu čim izađemo odavde“, šapnula mi je tiho, promatrajući prekrasne, crne uvojke koji su poigravali na njezinim leđima dok se pažljivo penjala uz stepenice.

Suzdržavala sam se da ne prasnem u smijeh. „OK. Budem.“

U tišini koja je progutala sve naši su se koraci činili potresno, nepodnošljivo glasnim i – iako smo se trudile hodati što laganije i opreznije – stepenište je krilo isuviše prepreka da bi se moglo napredovati potpuno nezamijećeno. Bila sam sigurna da Natasha prepoznaje svaki pokret u mraku, da se lukavo skriva negdje u sjeni, spremajući se da nas odnekud napadne.

Zaustavile smo se na vrhu stepeništa, krećući se jedna iza druge. Oklijevanje prouzročeno nekim bezimenim strahom je bilo sasvim besmisleno, a Roxyno nervozno cupkanje u mjestu i Ameliino tiho procjenjivanje mogućnosti samo me je još dodatno živciralo. Riječi ovdje neće pomoći; bilo je vrijeme za djelovanje.

Kad smo odmakle malo dalje kroz hodnik ukrašen mračnim, gothičkim slikama, čule smo prigušene glasove koji su dopirali iza jednih od zatvorenih vrata. Koncentrirala sam se, pokušavajući razaznati makar jednu riječ u tom silnom mrmljanju, ali nisam uspjela. Zato se zagledah u Lujizino prelijepo lice te – dobivši znak potvrde koji sam iščekivala – oprezno gurnuh vrata i provirih unutra. Iako je kvaka zaškripala, povišeni glasovi u sobi su nastavili sa svojom prepirkom, nesvjesni našeg prisustva. Sugovornice sam s lakoćom prepoznala; jedna je bila Natasha Polanski, druga Midian Turunen.

„Zašto me niste pustili da umrem, Gospodarice?“, mrmljala je Natasha, obraćajući se Midianinim leđima. Sklupčano je sjedila je na rasklimanoj, drvenoj stolici na ljuljanje, jedinom komadu namještaja koji se nalazio u prostoriji. Praznim je, zastakljenim očima promatrala pukotine na zidu, kao da je slijepa.

„Zato što si mi potrebna, Tasha“, odvrati Midian, nezamislivo tihim glasom. Stajala je okrenuta ka prozoru, odjevena u renesansnu crnu haljinu čiji su svileni rubovi doticali tlo. Tamna kosa stopljena u čvrstu punđu otkrivala je blijedi luk njezinog vrata i dio leđa koja je krasila velika tetovaža zmije. „Duguješ mi još malo vremena. Duguješ mi odgovor.“

Zbunjena Alexis se osloni na dovratak i – pošto je mnogo viša od mene – preko moje glave nepovjerljivo promotri prizor dvaju mračnih silueta, dvaju bijednih bića iz Tame. „Otkud sad ova kravetina?“, prosikta ona ljutito, ali i mnogo glasnije nego što je trebala.

Čuvši njezinu opasku, Midian se naglo okrenu i napravi nekoliko koraka ka nama; hodala je tako elegantno i lagano da sam se zapitala dotiče li tlo stopalima. Gotovo sam mogla čuti kako joj srce ubrzano lupa. „Tko je tamo?!“, povikala je, okrećući glavu s lijeve na desnu stranu poput lisice koja vrijeba svoj plijen, kao da pokušava utvrditi otkud je taj neželjeni zvuk došao.

„Uh... nitko!“, uzviknuh i istog trena osjetih kako me Amanda šutnula u stražnjicu.

No Lujiza teatralno istupi iz okrilja sjena, graciozno prilazeći svojoj dužnici iz prošlosti. Bokovi su joj se lagano njihali dok je hodala, duga suknja klizila je uz savšenu liniju njezinih nogu; svojom je ljepotom zasjenila svaku živu vješticu. Zvuk dodira potpetica njezinih crnih cipela sa tlom ispunio je sobu, proparao napetu tišinu i time joj izmamio blagi smiješak na lice. „Lijepo je opet te vidjeti, Midian.“

„Što... što vi radite ovdje?“, upita Midian. Njezin dosad smiren glas naglo se izobliči, a zamagljene, plave oči se širom otvoriše; naša posjeta ju je vidno iznenadila, ali ne i uznemirila.

„Mislim da bismo mi to trebali pitati tebe.“

Bijes se izbrisa sa oštrih crta Midianina lica. Preuzimajući konce opake igre natrag u svoje hladne, blijede ruke, kimnula je ka Natashi i raširila usne premazane tamnim karminom u poluosmijeh. „Ja samo razgovaram sa starom prijateljicom.“ Vrhovima prstiju prešla je preko izvora svoje moći, srebrnog medaljona koji joj je počivao na mramornom vratu.

Izgledala je poput ledene kraljice, onakve besmrtne, elegantne i nemilosrdne.

„Za ljubav božju, to si bila ti“, prošaputah odjednom, osjetivši kako mi srce počinje snažno razarati grudi. Film sa scenama od prethodnih nekoliko dana razomatavao se u mojoj glavi, komadići slagalice počeli su dolaziti na svoje mjesto, formirajući konačnu sliku druge osobe koja nam je stajala na putu. Njezin samozadovoljan izraz lica dokazao mi je da ne griješim. „Naravno. Ti si ubila Asphodel.“

„Nevjerojatno, povezuješ činjenice tako brzo. Prebrzo za moj ukus, djevojčice.“

Kao po nekoj naredbi koju je samo ona raspoznala u glasu svoje Gospodarice, Natasha se tromo pridiže sa stolice i – promrmljavši nešto posve nerazumljivo na drevnom egipatskom jeziku – razjareno zamahnu svojim štapićem. Usne su joj drhtale dok je šaputala; djelovala je nezamislivo krhko i slabo, poput hodajućeg trupla. No zidovi okupani užasom pokoriše se pod snagom njezine magije, pod zasljepljujućom, svijetlonarančastom svjetlošću koja se neočekivano stopi u široku zraku smrti i pohita k meni.

Roxy vrisnu i hitro me odgurnu u stranu. „Maggie, pazi!“

Čarolija je treskom pogodila oljušteni zid; umjesto tvrde, hrapave površi sada je ostala samo velika rupa.

„Ostavi moju kći na miru!“, povika Lujiza toliko glasno da su se sva prozorska stakla zatresla. U ovakvim ju situacijama nije bilo lako razjariti, ali kad je riječ o meni, iz nedodirljive taktičarke pretvarala se u divlju zvijer. „Crucio!“

Svjetlost sa njezinog štapića oslobodi se zastrašujućom brzinom i udari u Natashine grudi. Nema tog čarobnjaka – ma koliko jak i moćan bio – kome bi ovakvo ranjavanje prošlo bez boli, ali ova je jedva zadrhtala. Nije ništa osjetila.

Lujiza zbunjeno pogleda u svoj štapić, a potom u mene.

„Mama, pazi!“, vrisnula sam, shvativši da se Natasha sprema napasti ju. Čvrsto sam ovila prste oko svog štapića i njime presjekla vazduh ispunjen ledom i onim nepodnošljivim, odvratnim smradom. „Avada Kedavra!“

Preduhitrila sam ju, ali čak se i veličanstvena smrtonosna kletva pokazala nemoćnom. Smargdna svjetlost je zabljesnula zidove, ali je Natasha – kao da se ništa nije dogodilo, kao da joj nisam upravo potpisala smrtnu presudu – jednostavno prasnula u piskutav, arogantan smijeh, osjećajući se više živom nego ikad prije.

Midian se tek zanemarljivo nasmiješi i prekriži ruke na grudima, zadovoljna prizorom. Činilo se da nije imala namjeru boriti se, da nije smatrala da smo toga dostojni; njezina je savjest bila mirna, ruke potpuno čiste, a Natashu je koristila za obavljanje svih prljavih poslova.

U djeliću sekunde, još jedna narančasta zraka iz Natashinog štapića poletjela je prema nama, ali se odbila o staklena vrata i srušila žarulju sa stropa.

Mrak proguta sve.

Moj usplahireni uzdah izgubi se u njemu; nisam znala gdje je tko, nisam znala što trebam napraviti. Sveopća zbrka je potrajala nekoliko trenutaka, no prije nego što je itko uspio upaliti svjetlo na svome štapiću, osjetila sam Lujizine nježne ruke oko struka i miris njezinog parfema sa esencijom ruža, osjetila sam kako me lagano gura ka izlazu. „Trči, dušo“, prošaputala mi je na uho, ostavljajući trag ledenog daha na mome vratu.

Poslušala sam ju; ispreplevši prste sa njezinima, skliznula sam kroz otvorena vrata i po sjećanju požurila do stepenica.

„Lumos“, prošaputa netko iza mojih leđa – Amanda, valjda – i tada uvidjeh da se nalazimo u hodniku. Natashin bolesni hihot i ubrzani koraci odzvanjali su negdje u mračnoj pozadini, dajući jasan znak da se požurimo, inače bi posljedice mogle biti kobne.

„Primite se za putoključ. Odmah!“, vrisnu Amelia i izvadi srebrnkasto penkalo iz džepa. „Ne možemo ostati ovdje.“

***

Tiho sam pjevušila refren pjesme Music of the Night, klizeći dlanovima po uskom, crnom korzetu koji je ocrtavao moj vitki struk i otkrivao veći dio poprsja. Zapitavši se je li prošlost ostavila vidljive znak na meni, samoispitivački sam promatrala odraz u starinskom zrcalu, aristokratske crte svog blijedog lica, pravilne konture usana, te tamnu kosu koja mi se rasipala po vratu i golim ramenima. I trag je bio tu, premda brižljivo prikriven; protekli su ga događaji urezali duboko ispod moje mliječnobijele kože i tamnih kolobara koje nikad prije nisam imala.

Pokušala sam se nasmiješiti, ali je čak i moj osmijeh izgubio onaj prepoznatljivi sjaj.

„Jeste li vidjele ono?“, ponovila je Amelia zabezeknuto, valjda milijuniti put u posljednjih sat vremena. Sjedila je kraj škrto odškrinutog prozora, uznemireno promatrajući nekolicinu paperjastih oblaka koji su se nastanili na glatkom, kristalnoplavom nebu. Prve srebrne zrake sumraka odbijale su se o prozorska stakla i reflektirale se na njezinim rumenim, porculanskim obrazima dok se nervozno meškoljila među prljavosivim jastucima, tražeći udobniji položaj u naslonjaču.

„Naravno. Ne znam kako, ali Natasha je otporna na sve čarolije, koristi se drevnim egipatskim magijama i k tome služi Midian“, promrmlja Amanda zlovoljno. Ležala je na nenamještenom krevetu, glave oslonjene o Alexisino rame. doimajući se iznimno slabom i iscrpljenom. Kosa joj je bila rasuta po ramenima i jednom dijelu ispijenog lica, a ruke nepomično sklopljene pod grudima. „Dam se kladiti da joj je već rekla gdje se Knjiga nalazi. To nije dobro.“

No, Alexis nije dijelila njezino mišljenje. Otkako ju poznajem – a tomu će već gotovo deset godina – bila je osoba koja se hranila izazovima, vječna optimistica i moj izvor sreće. „Dakle, Midian će uzeti Knjigu živih. No ona joj je potpuno beskorisna dok ju ne ujedini sa Knjigom mrtvih, koja se i dalje nalazi kod Elaine“, ispravno je zaključila, položivši kažiprst uz sljepoočnicu poput nekog velikog mudraca. Blagi smiješak joj zaigra na donjoj usnici. „To nam zapravo daje još malo vremena.“

„Ne znam.“ Amanda bolno uzdahnu. „Ovo mijenja sve.“

„Ovo ne mijenja ništa!“, povika Lujiza na nju. Snažno je lupila šakom po malenom, drvenom stolu i tako srušila vazu punu uvelih ljiljana na tlo. Prodoran vuk razbijanja stakla stopio se sa zlokobnim sjajem koji je bljesnuo u njezinim zelenim očima. „Kučke poput Midian i Elaine neće pomutiti moje planove. Vratit ću Voldemorta u život, makar morala pobiti sve koji mi stanu na put, i još tisuću ljudi poslije njih!“

„Pa što nam je onda činiti?“, upitah, pogleda prikovanog za vrhove svojih crnih starki na lubanje.

„I gdje je Roxxane, kvragu?!“, dopuni me Amelia bijesno, ustavši se iz naslonjača. Tamne su joj se obrve skupile a usne blago napućile, ali ljupkost kojom je zračila u potpunosti je zasjenila grub ton njezina glasa, čineći ju nevjerojatno slatkom i djetinjastom.

„Ne znam.“ Lujiza odmahnu rukom. „Ali znam da mi hitno treba piće.“

***

Istovremeno...

„Moram te napustiti, draga.“ Midian zaogrnu dugi, crni kaput oko ramena i, promotrivši obrise svoje vitke vigure u zrcalu, izvadi zlatnu ukosnicu iz punđe koju su formirali njezini gusti uvojci. Tamna joj se kosa tada u kovrčama rasu preko leđa, ramena i grudi, lagano trepereći na hladnom vjetru koji je dopirao kroz polomljena prozorska stakla Natashine vile.

„Napustiti?“, ponovi Natasha zbunjeno. Sjedila je u stolici koja je – po njezinom mišljenju – bila isuviše kitnjasta i udobna, zanimajući se promatranjem pukotina na plafonu. „Kada ćete se vratiti, Gospodarice?“

„Neću se vratiti.“

Natasha se nasmiješi. „Želite reći da sam slobodna?“

„Želim reći da si mrtva, Natasha.“

Osmijeh nestade s Natashinih blijedih, tankih usana. „Što?“

„Mrtva si još od onog trenutka kad sam te pronašla kako ležiš na tlu, probodenog trbuha. Dala sam ti od svog života kako bih ostvarila ono što želim. A sada uzimam svoj plemeniti dar natrag“, reče Midian ledeno, s nevjerojatnom lakoćom, kao da govori o nečemu potpuno nevažnom. „Zato si tako otporna na bol i na kletve; ti si hodajuće truplo. No, istrulit ćeš. Raspast ćeš se. “

Natasha se trže, iako se nije plašila smrti; čak štoviše, priželjkivala ju je. Priželjkivala je vječno oslobođenje od ovog opakog svijeta, od službe svojoj besmrtnoj Gospodarici, a plašila se samo da će u sudnjem času shvatiti da je cijelo vrijeme igrala na pogrešnoj strani. Strahovi su joj se, nažalost, obistinili. „Midian Turunen, netko će jednog dana naplatiti za sve duše koje si uništila u proteklim vijekovima“, prosiktala je bijesno. Iako je njezin izraz lica govorio suprotno i iako je imala tisuću razloga za to, nije mogla mrziti Midian.

„Šteta što ti to nećeš dočekati. Gotova si“, šapnula je Midian na Natashino uho i pompezno joj pogladila luk blijedog vrata, prije no što je krenula u potragu za Knjigom živih, drevnim egipatskim blagom koje je predstavljalo prvi korak do ostvarenja njezinog sna o vladavini cijelim čarobnjačkim svijetom.

***

Hotelska sala se svakako razlikovala od gostionica u kojima sam inače boravila; svijetle, šarene lamperije, crveni tepisi i malena pozornica na kojoj je neki bezjački bend upravo započinjao svoju iznimno lošu svirku nije se uklapao u moju viziju savršenog mjesta za proslavu Božića. Zidovi ukrašeni portretima i mozaicima u potpunosti su izgubili svoje istinske boje, pokoravajući se pod blještavom svjetlošću ukrasnih lampica i figurica Djeda Božićnjaka što su se neprestano njihale na istu, iritirajuću melodiju. Iako je bilo tek sedam sati, sala je bila puna; veseli, nasmiješeni ljudi – bili Francuzi, Talijani, Englezi ili Nijemci, više nije važno – sjedili su za svojim rezerviranim stolovima, vedro čavrljajući. Drugi su, pak, igrali na plesnom podiju i pijuckali gazirane sokove ili martinije iz uskih, staklenih čaša.

Lujiza i ja smo stale pred šank sačinjen od tamne mahagonije, susrećući se sa niskim, preplanulim konobarom. Bio je mlad, najviše osamnest godina, sa smiješnim brkovima koji su se doimali nevješto nacrtanim.

„Dva viskija, molim vas“, reče mu Lujiza, na što on kimnu glavom i okrenu se polici sa pićima.

Oslonila sam se laktovima o hladnu, savršeno uglačanu ploču šanka i zbunjeno ju promotrila. „Mislim da si ti jedina majka koja dopušta kćeri piti alkohol u njezinom prisustvu“, zaključih.

Ona se zvonko nasmija. „Pobogu, Maggs, bila sam u tvojim godinama.“

„Znaš što, mama?“

„Što?“, upitala je tiho, glasom koji se stopio sa zvukom zveckanja velikih kocki leda u čašama koje je konobar položio pred nas prije no što se ponovno okrenuo.

„Volim te“, prošaputah i čvrsto ju zagrlih. Miris parfema koji je stavila, miris njezine hladne kože golicao mi je nosnice, tjerajući me da poželim dovijeka stajati uz nju, sklupčana uz njezine meke grudi.

„Zar zbog viskija?“, upita ona kroz smijeh, klizeći rukom niz moja leđa. Frknula sam i privila se uz nju još jače. „Šalim se“, šapnula je i utisnula mi poljubac u kosu, stisnuvši me u naručju. „I ja tebe volim, dušo.“

Tada preko njezinog ramena ugledah prizor od koga mi se sledila krv u žilama; kraj jednog od stolova, u samom kutu prostorije, Roxy je razgovarala sa onim čudnim, misterioznim čovjekom koji me je – iz dosad nerazjašnjenih razloga – prethodne noći oslovio kćerkom. Činili su se jako bliskima; držao je jednu ruku na Roxynom ramenu, a drugom je nježno brisao malenu suzu koja joj je klizila niz blijedi obraz, ostavljajući za sobom trag razmazane crne olovke.

Naglo sam se odvojila od Lujize i, u trenu zaboravljajući na sladunjavu muziku i netaknuto piće, krenula prema svojoj prijateljici i neznancu koji mi je pomutio misli svojim neobičnim riječima. Ovog puta nisam imala namjeru pustiti da ode, dozvoliti da me ponovno ostavi zbunjenu i uplašenu. Ovog puta, zahtijevala sam odgovor.

„Kamo ideš?“, upita me Lujiza zbunjeno, slijedeći moj odlučni pogled. A onda joj se izraz lica naglo izmijeni; kutovi usana su joj se opustili, a oči širom otvorile. „On? Što on radi ovdje?“

Okrenuh se. „Ti znaš tko je to?“

Kimnula je glavom. „Da. To je Richard, Ameliin bivši zaručnik.“

Prije što sam na bilo koji način uspjela izraziti iznenađenje prouzročeno tim riječima, moje oči se fokusiraše na vrata sale kroz koja neočekivano stupi Amelia. Lujiza i ja smo zabezeknuto promatrale kako trkom prilazi Richardu i Roxy i – ne obazirući se na goste koji su stajali oko njih – započinje žestoku svađu s njima. Nekoliko trenutaka kasnije, oboje ih je primila za ručne zglobove i stala grubo vući kroz sporedna vrata koja su vodila u dvorište. Lujiza i ja smo se bez isprika progurale kroz grupicu već pijanih mladića koji su dobacivali nešto poprilično vulgarno za nama, te slijedile Ameliu, Richarda i Roxy kroz tamu. Bila je prekrasna noć; neobično hladan vjetar njihao je krošnje visokih palmi i kovitlao pijesak kroz zrak, vodeći nas sve do jedne čistine koja se nalazila stotinjak metara dalje od hotela.

Osjećajući da je ovo razgovor koji nitko ne bi trebao slušati, Lujiza i ja smo se pritajile iza jednog usnulog drveta.

„Zašto si došao? Koji kurac hoćeš nakon jebenih petnaest godina?!“, vikala je Amelia na Richarda. Njezino je lice pod blagom svjetlošću mjesečine poprimilo izraz kakav nikad ranije nisam vidjela; s namrštenim čelom, oštrim pogledom i bijesno stisnutim zubima nije izgledala čak ni ljuto, već mahnito i razjareno.

„Došao sam po Roxy.“ Potpuno miran, Richard zaštitnički obgrli Roxy oko ramena. „Ona me je zvala.“

„Nisam iznenađena jer...“ Amelia je ostatak rečenice progutala, vrteći glavom nad besmislom svojih sugovornika. Odmahnula je rukom. „Vodi ju! Ionako nam nije potrebna.“

„Hoćeš li da ti kažem šta je tebi potrebno, Amelia Gabrielle Riddle?!“, vrisnu Roxy, zagladivši svoju prekrasnu crnu kosu. Otrgla se od Richarda i optuživački podigla kažiprst ka Amelii. „Ludačka košulja, serija elektrošokova i višegodišnji tretman na psihijatrijskoj klinici!“

„Kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom?! Avada Kedavra!“

Smrtonosna čarolija poleti ka lijevoj strani Roxynih grudi, tamo gdje je srce, no Richard se bez razmišljanja ispriječi i kletva pogodi njega.

„Tata, ne!“, zavrišta Roxy, bacivši se na koljena kraj njegovog nepomičnog tijela koje, objasjano zelenkastocrnom svjetlošću, treskom pade na pješčano tlo. Suze su joj se slijevale niz blijedo, bezizražajno lice dok ga je tresla za kragnu, dozivajući ga i opipavajući mu puls kojeg nije bilo. A onda najednom podiže pogled i fokusira ga na Ameliinom licu koje je okupao zadovoljan osmijeh. „Ubila si ga. Ubila si ga, otrovnice!“

Plašeći se da bi isto mogla učiniti i Roxy, Lujiza potrča do Amelie i – ne obazirući se na njezin zbunjeni pogled – istrgnu joj štapić iz ruke. Pograbila ju je za ramena i naglo protresla, kao da ju pokušava suočiti sa stvarnošću. „Ame, što to izvodiš?! Što ti je?!“

Htjela sam pojuriti za njom i potražiti odgovore na tisuću zbunjujućih pitanja što su mi proparala svijest, ali tada osjetih nečiju hladnu, beživotnu ruku na ramenu. Nesvjesno sam ispustila paničan vrisak i poskočila, naglo se okrećući ka sablasnoj silueti čije su me prazne, kričavoplave oči netremice promatrale iz tame.

„Natasha?“

Nastavit će se...

Forever may not be long enough for this love; I have a will but I'm lost inside your time. If you could, would you come with me to the other side?

Koljena mi klecnuše. „Vi... mislim da ste me zamijenili s nekim“. Netremice se zagledah u neznanca koji me je nazvao kćerkom, nadajući se tračku svjetlosti, objašnjenja, ali nije bilo ni naznake razumijevanja; samo prazno ništavilo, kako u mojoj glavi, tako i u njegovim očima.

„Točno.“ Alexis nije mogla samo stajati po strani i promatrati; shvatila sam da će se umiješati u ovu igru živaca i prije no što je ona sama to znala. Karakteristično za njezinu borbenu i pomalo agresivnu prirodu, zašititnički je istupila pred mene i podigla ruke kao da se sprema napasti. „Sad nestanite i pustite Maggie na miru, inače...“, izazivački je procijedila kroz zube, ostavljajući prijetnju da visi u zraku poput oštrice koja bi ti se svakog trena mogla spustiti za vrat.

„Maggie.“ Muškarac me pogleda kao slijepac kojemu je vraćen vid. „Naravno. Margaret Riddle.“

„D-da...“, promucala sam, nervozno vrteći pramen bakarnocrvene kose oko kažiprsta. Bijes ili strah, teško je definirati ono što je u meni probudilo njegovo prisustvo. „Otkud znate? Tko ste vi?“

Nepovezano mrmljajući besmislice, okrenuo se i tromim koracima požurio duž krivudave uličice, između dva reda ravnomjerno zasađenih palmi. Htjela sam povikati za njim da stane, da mi objasni, ali ionako ne bi bilo svrhe; ne bi me htio čuti. Dok je hodao, svjetla automobila odbijala su mu se o crni kaput i rastapala nedefiniran oblik njegovog tijela, kao da nije ni bio ljudsko biće – tek priviđenje, utvara čije će me riječi proganjati sve dok ne shvatim njihovu suštinu.

Alexis skupi obrve. „Maggie, ovo će zvučati blesavo, ali ovaj mi čovjek djeluje jako poznato.“

***

Amelia zakopča šarenu dugmad na svojoj drečavoljubičastoj košulji i letimično preleti pogledom preko naših lica, kao da nas želi pitati jesmo li konačno spremne za grupnu apartaciju u Hamunaptru. Oči su joj bile smaragdno bistre, obasjane zlatnom svjetlošću užarenog sunca koje se lijeno pomaljalo na horizontu. Ako je u njima i bilo traga nestrpljivosti, bio je izazvan, izazvan odlučnošću koja se svakim proteklim momentom gomilala u duši svake od nas.

Slijedom toga, sve smo – komunicirajući bez riječi - potvrdno kimnule i šutke krenule prema vratima koja su odvajala hotelsku sobu od malenog hodnika.

Prije no što smo izašle, oprezno sam primila Ameliin rukav i povukla ju u kut kako nitko drugi ne bi čuo naš razgovor. Zbunjeno je podigla obrvu, ali nisam imala namjeru stati; sve ili ništa. „Ame, htjela bih te nešto pitati.“ Ohrabrena blagim pogledom koji mi je tada darovala, odlučila sam prevaliti preko usana pitanje što me je kopkalo od prethodne večeri. „Tko je Jillian?“

Je li to njezinim licem preletjela sjena?

Glava joj se neubjedljivo klatila na vratu. „J-jillian? Nikad čula... “, odvrati u konačnici, kriveći usne u lažnu grimasu iznenađenja koja mi je, skupa sa podrhtavanjem njezinog naizgled ležernog glasa, dala do znanja da ne govori istinu. Kao da je shvatila kakav mi se zaključak mota po mislima, nasmiješila se i nježno primila moju ruku. „Hajde, idemo.“

Shvativši da mi ništa više neće reći, poraženo sam uzdahnula i krenula sa njom do vrata.

No, tada Lujiza, Alexis, Roxy i Amanda neočekivano dotrčaše natrag u sobu kao da ih juri čopor gladnih vukodlaka. „Jebem ti sunce!“, zavapi Lujiza, te panično zalupi vrata i pohita da ih podupre stolicom. Uputila sam joj šokiran pogled, na što se ona pomjerila i – umjesto odgovora – odškrinula vrata tek toliko da bih mogla neprimijetno proviriti kroz njih.

Lagala bih kad bih rekla da je prizor bio previše iznenađujuć; čak naprotiv. „Za ljubav božju, ne opet on!“, uzdahnula sam, tupo zureći u Carlosa Galeottija koji se šepurio polupraznim hodnikom kao mentalno zaostali paun po modnoj pisti. Moja prva i jedina pretpostavka je bila da očekuje ponovni susret s Lujizom i da – uprkos tomu što ga je otkačila kao staru krpu– nema namjeru odustati.

Alexis frknu. „Ovaj lik je gori od gljivične infekcije. Gospodarice, smijem li ga ureći Cruciom?“

Lujiza uzdahnu kako bi se pribrala, te lagano prođe rukom kroz uvojak sjajne, crne kose što joj je umorno klonuo preko ramena. „Da, ako želiš da cijeli Kairo dozna da smo vještice“, procijedila je kroz zube, iako je grimasa čistog gađenja na njezinom licu jasno pokazivala da bi ga najradije lično izmasakrirala.

„Imam ja ideju kako ćemo ga izbjeći“, objavi Am trijumfalno. „I ne bi trebalo biti teško.“

***

Čuvene posljednje riječi, pomislih sarkastično, dok smo se panično gurale kroz skupinu turista, saginjući se i skrivajući Lujizu iza svojih leđa. Amandin plan o tihom prolasku kroz sporedne hodnike na katu se, doduše, pokazao efikasnim, ali bespotrebnim; Carlos je u međuvremenu sišao u prizemlje, u predsoblje hotela. Iako nas je većina turista s pravom gledala kao da smo pobjegle iz ludnice, mi smo bile fokusirane na njega; stajao je za recepcijom, okrenut leđima, i na mješavini arapskog, francuskog i engelskog ispitivao simpatičnog, preplanulog recepcionera o ''Lujizi Riddle, blijedolikoj ljepotici duge crne kose.''

„Mrzim bezjake. Zašto su, kvragu, morali postaviti kamere po cijelom jebenom hotelu?“, promrmljala je Lujiza, kad smo se – poslije uspješnog bijega i višeminutnog traženja sigurne lokacije za apartiranje – sklonile u jednu zabačenu uličicu nedaleko od hotela. Otpuhnula je i – prekriživši vitke ruke u visini grudi – oslonila se leđima o niski, tamni zidić išaran bizarnim grafitima.

Sagnula sam se da zavežem pertlu na svojim maslinastozelenim starkama. Iako sam pritom odsutno kimnula glavom, iako sam dijelila prijezir prema bezjacima, uopće mi nije bilo bitno što smo okružene njima i njihovim besmislenim tvorevinama. Nekada bi mi to bilo nepodnošljivo, ali sada je postalo nevažno. Sve je postalo nevažno u usporedbi s onim po što smo došle.

„Jebem ti život “, gunđala je Roxy, dok je Amelia panično prevrtala po džepovima traperica u potrazi za putoključem. „Sutra je Božić, ja ovdje puzim po hotelu s pogledom na Alexisinu guzicu, poprimam oblik pečenog pileta na suncu, a sad još idem i u obilazak Grada mrtvih.“ Uzdahnula je. „Zašto mora biti Grad mrtvih? Zašto ne Grad glazbe, Grad smijeha ili Grad čokolade?“

Položih ruku na njezino rame. „Razvedri se“, rekoh i namjestih ražoružavajući osmijeh na lice. „To je samo glupavi naziv. Ne može biti baš toliko strašno, zar ne?“

***

Nema sumnje, Hamunaptra je zasluženo nazvana Gradom mrtvih.

Zavejana gustom pješčanom olujom, počivala je na visokoj uzbrdici, nad uzanim koritom zakrvavljenog Nila. Bezbojno nebo nad njome parale su munje, a kamene zidine blještale su neugasivim signalnim vatrama, označavajući stazu umrlim dušama i palim anđelima. Ulaz – željeznu kapiju obraslu u suhi korov – čuvala su dva kamena kipa, dvije improvizirane Sfinge.

Čak se i u neprohodnom, zgrušanom zraku osjećao okus Smrti.

Roxy me je sarkastično gledala dok smo slijedile Ameliu kroz bestjelesnu pustoš, otjelotvorenje prijestonice samog Pakla. Čvrsto sam primila Lujizinu hladnu ruku i ubrzala korak, osjećajući kako me studen pohotno dotiče kroz napukline u tlu popločanom tvrdim kamenom. Sa moje desne strane protezao se beskonačan red gotovo identičnih hramova koji bijahu posvećeni egipatskim božanstvima i faraonima, a s lijeva su nas prodorno promatrale statue isklesane od crnog mramora, paradoksalni prizori poput žene s glavom krokodila i krilima ptice ibis, ili pak zmije otrovnice sa ljudskim licem.

Bilo je nevjerojatno tiho, prazno. Samo mrak sa svim svojim apsurdima.

„Oh, ovo je... impresivno“, promrmljala je Lujiza nesigurno, stegnuvši moju ruku u svojoj.

Amelia se blago osmijehnu, pokazavši ispruženim kažiprstom ka najsjevernijem hramu, onom čije su se trošne zidine pokazivale najizdržljivijima i najponosnijima. „Stigle smo.“

Popevši se uz klimave stepenice optočene naslagama prašine, nađosmo se pred vratima koja su vodila u unutrašnjost hrama. Amelia zamahnu štapićem i s lakoćom ih otvori, te oprezno stupi unutra, dajući nam pogledom znak da ne zaostajemo. Hladni zidovi hrama bijahu – baš poput onih u piramidama – oslikani hijeroglifima i drevnim staroegipatskim simbolima koje su samo odabrani mogli razumjeti, molitvama koje su samo najhrabriji smjeli izgovoriti. Krvava svjetlost plamtećih baklji bila je naš putokaz među uskim, zapetljanim hodnicima koji su, i po izgledu i po mirisu, pripadali prošlosti.

„Asphodel! Zar se ovako dočekivaju gosti?!“ Drzak ton Ameliinog glasa možda nije u potpunosti priličio situaciji, ali čvrsto sam vjerovala da – kao i uvijek - zna što radi i da ćemo od njezine bivše učiteljice doznati sve što nam je potrebno da dođemo do Knjige živih.

„Asphodel!“, vrisnu ona ponovno, sada nešto glasnije, ali nije bilo odgovora.

Prijezirno otpuhnuvši u znak negodovanja, povela nas je niz strme stepenice koje su vodile do prostorije utonule u polumrak, kao da je bila sigurna da će tamo naći odgovore.

„Isuse Kriste!“

Asphodel Abd Oziris, egipatska svećenica i vrsna crna čarobnica, čekala nas je pod okriljem voštanica. Sa bujnom, plamenocrvenom kosom i očima boje neba, nekada je morala biti prava ljepotica, prilika savršenstva koja je plijenila sve poglede. Ali sada ne – sada su joj nasilno osakatili mramorno lice, oteli svu ljepotu, oprali dostojanstvo s tijela njezinom vlastitom krvlju. Lepršava, bijela haljina pripijena uz njezine ženstvene obline bila je umrljana crvenilom, oči iskolačene i zastakljene, a lice obilježeno dubokim tragovima oštrice. I, kao potvrda da ju magijom nitko nije mogao poraziti, vrat joj je bio kukavički prerezan; nož je i dalje bio na mjestu zločina, zariven u bolesno blijedu kožu.

Prizor je bio bolno stvaran, čak su se čuli tupi udarci kapi krvi o tlo.

Amanda prekri usta dlanom, suzdržavajući se od vriska. „Tko bi učinio takvo što?“, prošaputala je zgroženo i – oslonivši se o mene – demonstrativno okrenula glavu u stranu kako više ne bi morala gledati u mrtvo tijelo jedine osobe koja nam je mogla pomoći.

Lujizine oči zablistaše. „Očito netko kome nije odgovaralo da mi doznamo gdje se nalazi Knjiga živih“, zaključila je hladno, u potpunosti ravnodušna pod silinom užasnog prizora; kao da je poslije Voldemortove smrti postala otporna na sve druge strahote.

Njezina smirenost me je opila, natjerala me da zaboravim reflekse i uključim samo centre pribranosti u svom mozgu, isto kao što je i ona učinila. Prišla sam joj i – kratko osmotrivši Asphodelino mrtvo tijelo – iznijela jedinu pomisao koja mi se učinila logičnom. „Elaine, možda?“, pretpostavila sam, upitno položivši kažiprst uz svoja napućena usta.

„Sasvim moguće. Ovakvo kukavičko umorstvo je tako tipično za nju. Vjerujem...“

Nije dovršila rečenicu; nalet hladnog vjetra poharao je prostoriju, zamjenjujući svjetlost dogorjelih voštanica sa neobično tamnim dimom koji mi je u potpunosti pomutio svijest. Ovako plaha i krhkog zdravlja kakva sam od malih nogu, nisam ostala imuna; čim je vrtoglavica uminula, počela sam prigušeno kašljati. Osjetila sam kako me Lujiza demonstrativno povlači k sebi i nježno prima oko struka, kao da me želi zaštititi od tog nepozvanog gosta čiji se obris nejasno nazirao u izmaglici.

„Tko je tamo?“, upita Amanda otresito i istupi nekoliko koraka naprijed, upalivši svjetlo na svom isukanom štapiću. Kutovi tankih usana joj se opustiše. Zastrašila me je činjenica koliko – tako namrštena, odlučna i prikriveno bijesna – zapravo podsjeća na Voldemorta.

Koprena dima se teatralno raziđe, potvrđujući moje sumnje; Elaine i Damian Troy stajali su na neznatnoj razdaljini od nas i prigušeno se cerekali. Potomci dvaju stoljećima čistokrvnih obitelji, tako visoki, tamnokosi i blijedoliki, isuviše sigurni u sebe i svoju moć, njih su dvoje bili naizgled savršen par. Činili su se idealnima, poput lažne slike u kojoj je Elizabeth Brown oduvijek priželjkivala vidjeti obje svoje kćeri.

„Pogrešno si me procijenila, sestrice.“ Elaine pompezno raširi jarkocrvene usne u osmijeh, pri čemu njezini blještavo bijeli zubi dođoše do izražaja. Glas joj je bio blag, neobična mješavina slatkog i trulog, odvratnog i fascinantnog. „Ako sam ikad bila kukavica, ako sam se ikad plašila, to se desilo u periodu kad sam bila sama. Isto kao što si ti sada. Sve se vraća, sve se plaća, zar ne?“

Mržnja me je preplavila; stajala sam pred ženom koja je ubila mog oca, ali nikakav izljev bijesa nije bio dopušten. Lujiza i Voldemort su me odavno naučili najosnovnijim pravilima kojih se morate pridržavati ako se susretnete sa psima ili krvožednim psihopatama. Prvo, ne trčite. Drugo, ne dozvolite da osjete ono što vi osjećate. Treće, suprotstavite im se kad to najmanje budu očekivali; najprije ih natjerajte da povjeruju u svoju nadmoć.

Na Damianovom mladolikom licu zablista lažno suosjećanje. „Nema više tvog voljenog Voldemorta, Lujiza“, rekao je zadovoljno. Njegove sitne oči boje čokolade zatitrale su dok joj je sipao istinu u lice. „Što ćeš sad?“

Lujizu te riječi nisu pokolebale; a ako i jesu, ničim nije to odavala.

Elaine se netremice zagledala u nju; imala sam osjećaj da joj prepredeno krade misli, da shvaća svaku pojedinost naše namjere. „Nikad ga nećete vratiti. Ne dok je Knjiga Mrtvih kod nas.“ Ležerno je skrenula zjenice na svoje duge nokte prelakirane u crveno, kao da neobvezno govori o vremenskoj prognozi ili rasprodaji odjeće. „No, kad malo bolje razmislim, iako on ne može doći k tebi, ti... ti zasigurno možeš otići k njemu. Ja ti to jamčim, draga moja Lujiza.“

„Elaine, ne možeš me zaplašiti svojim praznim prijetnjama“, odvrati ona zastrašujuće mirno, iako sam znala da ju Elaineine otrovne riječi ubijaju. „Poznajem te; mnogo laješ, ali ne ujedaš.“

„Nisu ovo prazne prijetnje. Ovo su upozorenja.“

Lujiza frknu. „Budimo po prvi i posljednji put iskrene jedna prema drugoj, Elaine. Nećemo više imati priliku. Reci mi, jesi li doista spremna prevladati strah od oslobađanja drevnih crnih magija radi vlastitih interesa, ili u pozadini tvojih težnji leži samo žudnja da uništiš mene?“

Iako sam ga tokom brojnih besanih noći pokušavala zamisliti, nisam očekivala da će naš ponovni susret ovako izgledati; razgovor u prostoriji kamenih zidova, dvije sestre otvaraju dušu jedna drugoj. Ovako je bilo znatno izvještačenije, znatno okrutnije. I tada mi je – po prvi put – kroz glavu prošla zastrašujuća pomisao; je li moguće da smo podjednako jaki?

Je li moguće da će ova igra završiti bez pobjednika?

Rocking chair without a dreamer. A wooden swing without laughter. Sandbox without toy soldiers. Yuletide without a flight. Dreambound for life,

Sanctus Espiritus, redeem us from our solemn hour
Sanctus Espiritus, insanity is all around us
Sanctus Espiritus, is this what we deserve,
can we break free from chains of never-ending agony?

Natasha Polanski, bivša Crna Pantera i jedna od vještica za kojima Ministarstvo bezuspješno traga već dugi niz godina, sada je nepomično sjedila u rasklimanom naslonjaču i svojim crnim očima odsutno promatrala bezimene, sjajne točkice na glatkom nebu. Ne, nije gore bilo ničega što bi prosvijetlilo tamu nastanjenu u njezinom srcu, ničega što bi joj odvratilo misli od neminovnog, ali večeras je – onako kako to propisi Sudnjeg dana nalažu – svako dosadašnje shvatanje moralo poprimiti novo obilježje. Večeras je samu sebe zbunila zapažanjem da u čarobnjačkom svijetu, tako punom gubitaka, smrti i boli, te blještave zvjezdice uvijek uspjevaju ostati tako izolirane, tako daleke... kao da ih prolivanje krvi nedužnih ne zabrinjava.
„Svemu je kraj.“
Bila je to jedina sigurna tvrdnja u silnoj neizvijesnosti koja joj trgala dušu dok je teškim, umrtvljenim koracima prilazila ormariću za likere i mrmljajući neprestano ponavljala iste, sudbonosne riječi. Košmari o Apokalipsi pokazat će se surovo istinitim; samo je pitanje trenutka kad će sve otići kvragu, u bijedno ništavilo, odakle je i postalo.
Tanušni kutovi njezinih svijetlih, ispucalih usana izvili su se u bolan smiješak kad je na dlan primila mali nož optočen draguljima, dar njezine učiteljice.
Činilo joj se da je jedina koja je prisebna, jedina koja shvaća da se za drevni ključ propasti bore tri žene, tri hrabre i moćne žene. Svaka sa svojom bezuvjetnom potporom, svaka vođena svojim ciljem – ljubavlju, moći ili osvetom – ali veličanstvene, demonske magije zatočene u kamenim zidinama prije više milijuna godina ionako neće poštediti pobjednicu, ma koja ona bila. Pa zašto onda čekati, zašto ponovno postati slomljena marioneta u rukama bilo koje od njih, kad se sve može riješiti na lakši, bezbolniji način?
Tiho šapućući molitvu, prekrižila se pred srebrnim raspećem što je krasilo zid, te obema rukama primila sklisku dršku noža i svom si ga snagom zarila u trbuh.
Prazne joj se, zamagljene oči naprasito iskolačiše, a usta ostadoše poluotvorena tek toliko da iz njih sklizne tanak mlaz tople, jarkocrvene krvi. Bez prigušenog vriska, bez kajanja, onemoćalo je klonula na koljena, na hladni pod već neizbrisivo označen mrljama slatke krvi koja je liptala iz njezinog probodenog trbuha.
Neugasiva Tama koja joj se stvorila u zamućenoj svijesti, pred njezinim sasvim bijelim očnim jabučicama činila se gotovo kao blaženstvo. Mir, nakon toliko godina.
Iako se krhko, slabašno tijelo mlade crne čarobnice refleksno opiralo u želji za opstankom, život, taj prokleti nepozvani gost, bio je već spreman za odlazak; ubodna rana je bila preduboka.
Crnilo. Praznina. Vječnost.
Ne, još nije bio kraj.
Igra je tek počela.
Isprva je mislila da joj se učinilo, ali sve je jasnije mogla čuti poznat, melodičan, šaputav glas kako ju zaziva imenom, a potom i izgovara neku nedefiniranu čaroliju koja je zaliječila ranu na njezinom trbuhu i zaustavila naizgled nezaustavljivo krvarenje. Svojom se unutarnjom snagom, snagom slobodne volje, borila protiv neželjenog uskrsnuća, ali njezina Spasiteljica držala je konce prepredene igre u svojim rukama. Kao i uvijek.
Vrijeme i prostor ponovno počeše postojati.
Ponovno je vidjela obrise sobe osvijetljene blijedožutim zvjezdanim iskricama, ponovno je osjetila kako ju prožimaju trnci života, kao da su prethodnih nekoliko sekunda u savršenstvu Smrti bile samo plod njezine mašte – jedino što je sada ležala ponizno sklupčana pod prilikom Midian Turunen, sablasno lijepe žene koje su nekoć nazivali Gospodaricom Tame.

Istovremeno...

Još uvijek prilično zadihana od trčanja uz stepenice, lagano sam odškrinula vrata naše hotelske sobe i provirila unutra. Nestvarna, plavkastosiva svjetlost koja je treperila oštrim zrakom na neki je neobičan način sve činila bestjelesnim, pa čak i Lujizinu nisku, vitku figuru okrenutu ka prozoru.
„Mama, je li sve u redu?“, upitala sam ju tiho, osluškivajući kako mi potpetice sandala škripe pri dodiru sa mramornim tlom. „Jesi li dobro?“
Uzdahnula je, smeteno kimajući glavom. „Jesam“, prošaputa, te se – zamahnuvši slapom ravne, crne kose koja joj se pritom pružila do donjeg dijela leđa – polako okrenu k meni i promotri me svojim zastakljenim očima .„Maggs, oprosti što sam onako odjurila. Ja...“
„Nije sramota pokazati bol, ne u situaciji poput ove“, prekidoh ju, te stadoh naspram nje i nježno primih njezinu meku, hladnu šaku u svoju. Tako isprepletene, ruke su nam izgledale gotovo identično; vitke, blijede, dugi nokti nalakirani u crnu boju, zglobovi ukrašeni tankim srebrnim narukvicama. Blago sam se nasmiješila na tu pomisao. „Ali ja ti sa sigurnošću mogu reći da će se uskoro sve biti dobro. Sve će biti kao prije.“
„Imaš pravo.“ Nadlanicom je obrisala malenu suzu s obraza. „Uspjet ćemo. A znaš zašto?“
U tom sam se trenu sjetila svog tate, njegovog zagonetno dubokog glasa i riječi njime uobličenih, riječi koje su ostavile neizbrisiv trag na mojoj duši. Prije ih nisam potpuno razumjela, ali sada sam znala da je suština svih borbi u njihovoj neporecivoj istinitosti. Znala sam, i napokon sam bila spremna ponoviti ih s odlučnošću i ponosom.
„Jedan pametan čovjek mi je jednom rekao da smo nepobjedivi zato što naša najveća snaga leži u našem zajedništvu.“ Promotrivši sjetan osmijeh koji se prolomio na njezinim usnicama kad je shvatila o kome govorim, uzdahnula sam i blago se namrštila. „Uh mama, ja možda nisam baš najnormalnija osoba na svijetu, ali mi se čini da ovo nije naš stil.“
Lujiza se nakratko zamisli. „Točno. Dosta je bilo suza.“ I dalje čvrsto držeći moju ruku, energično je poskočila ka vratima i raširila krupne usne u ohrabrujuć, odlučan smiješak od koga me je prožela neka neobična toplina. „Hajde, čeka nas važan posao. Moramo se dokopati te nesrećne knjige, a bogme i isprašiti guzicu mojoj glupoj sestri i onom njezinom govnaru!“

***

Činilo se da će ’isprašivanje’ ipak morati malo pričekati; naime, na prvom okretištu stepenica što su vodile do restorana presreo nas je zgodan muškarac crnih očiju i kose boje rastopljenog zlata – isti onaj koji je za večerom tako napadno odmjeravao Lujizu.
„Oprostite, gospođice, je li vam dobro?“, upitao ju je ljubazno, s izraženim irskim akcentom i prizvukom zabrinutosti u slatkastom tonu glasa, oslonivši se o rukohvat nevješto prelakiran u prljavo sivu boju. Njegov je pogled pohotno, pomalo bezobrazno prodro u dubinu njezinog.
Lujiza sumnjičavo izvi obrvu i podboči se, ne skrivajući dozu drskosti koju je u njoj probudilo to neočekivano pitanje. „Da, dobro mi je. I ja nisam...“, zaustila je da odbrusi kako nije gospođica već gospođa, gospođa Riddle, ali se činilo da ju novi udvarač nije baš najpozornije slušao; čak štaviše, cijelo je vrijeme čežnjivo zurio u njezine prekrasne oči.
„Vidio sam kako ste izletjeli iz restorana, pa sam pomislio da vam je pozlilo. Jeste li sigurni da ne želite da vas pregledam?“ Zavodnički je prošao prstima kroz kratku, razbarušenu kosu koja mu je uokvirivala okruglasto lice, pritom izgledajući poput tinejdžera; samo su sitne, gotovo neprimjetne bore oko njegovih očiju odavale koliko mu je godina. „Ja sam, inače, Carlos Galeotti. Liječnik“, dodao je žurno i namignuo joj, pruživši joj svoju krupnu, preplanulu ruku.
Nije ju prihvatila. „Krasno“, promrmlja sarkastično, kolutajući očima u znak nezainteresiranosti. Glas joj je bio hladan, bezdušan. „Oprostite, ali doista žurimo.“ Zaobišla ga je, te se graciozno se okrenula na peti i pošla niz strme stepenice, povukavši me za ruku.
„Stanite!“, povika on za nama, znajući da će njihovom razgovoru doći kraj ako ne pronađe način da ga održi, premda je bilo jasno da ona ni ne pomišlja na to; njezin pogled i izraz lica jasno su mi pokazali da je sposobna misliti samo na Voldemorta. „Mogu li barem znati vaše ime?“, upitao ju je Carlos mazno, očito uvjeren kako niti jedna žena ne može odoljeti njegovom savršenom tijelu, gustoj plavoj kosi i pravilnim crtama lica, pa tako ni ova neobična strankinja. Po mirisu muževnog, skupog parfema koji je ispunjavao zrak shvatila sam da nas slijedi.
Lujiza se čak nije ni osvrnula. „Lujiza Riddle, iako te se to ne tiče.“
„Prekrasno ime“, dobacio je i šarmantno se nasmijao, misleći da je ću taj komentar bar malo smekšati. „I priliči takvoj ljepotici kao što ste vi.“
Ona iskrivi lice pozelenjelo od gađenja grimasu i drsko se okrenu se, ošinuvši ga pogledom. „Odjebi, plavušo.“

***

Dok smo se vozile u nekom smiješnom, žutom automobilčiću što ga je Amelia iznajmila na aerodromu, teški su oblaci sve napadnije i izazovnije prekrivali mračni nebeski svod, bacajući sjene zastrašujućih oblika na užareni pijesak. Obrisi rijeke Nil sablasno su plesali na liniji udaljenih horizonata, podložni zvijezdama koje su svojim magičnim, zlatnim kistom po njima ispisivale posljednje stihove najtužnijih ljubavnih balada.
„Mislim da smo stigle.” Ugledavši trošnu, staromodnu građevinu u pješčanoj izmaglici, Amelia je zaustavila auto na neravno popločanom prilazu i ugasila bučni motor.
Kuća je izbliza izgledala još neprijatnije; desetljećima neokrečeni zidovi, prozori sakriveni debelim roletnama i prašnjavi otirač za noge stvarali su ugođaj koji je – čak i meni – utjerao nelagodu pod kosti. Zamajavajući se pitanjem kako bi netko mogao živjeti na takvom mjestu, gotovo da nisam ni osjetila Amandin blagi stisak na zapešću.
„Sis, ja moram na zahod”, prošaputala je tiho, naginjući se k meni kao da se plaši da bi povišenjem tona ili nekom izraženijom gestikulacijom probudila nemirne duhove prošlosti. Nervozno je zagrizla suhu donju usnicu, nestrpljivo cupkajući u mjestu kako bi mi pokazala istinitost svoje očajne tvrdnje.
„Ne sad, Am”, rekoh joj, nonšalantno odmahnuvši rukom. "Strpi se."
„Moram! Sad!” Kao da je zaboravila razloge koji su ju dosad održavali staloženom, bolno je viknula i teatralno se primila za donji dio trbuha, prelijetajući pogledom po jednoličnom krajoliku koji nas je okruživao. „Ima li ovdje neki žbun?”
„Za ljubav božju, u pustinji smo!”, Roxy iskaza tu nespornu činjenicu, pomalo razdraženo zakolutavši krupnim, nebeskoplavim očima u kojima se prelamao odsjaj punog mjeseca.
Ne obazirući se na nju niti na malu, vragolastu prepirku koju smo vodile iza njezinih leđa, Lujiza odlučno pokuca na ulazna vrata, ali iznutra nije čuo nikakav znak kretanja, života. Ponovno je pokucala, nešto snažnije, provjeravajući da li bi se vrata mogla provaliti, ali su se – sudeći po njezinom izrazu lica – pokazala isuviše čvrstim i teškim.
„Gospodarice, ja mislim da unutra nema nikoga osim pacova i insekata”, promrmljala je Alexis sumnjičavo, obuhvativši dugim, tankim prstima zarđalu metalnu kvaku i par ju puta cimnuvši gore-dolje. No činjenica da su vrata zaključana bila je i više nego dovoljna da u korijenu presiječe njezinu neosnovanu pretpostavku.
„Alexis, možda su insekti unutra, ali pacov je s nama!“, uskliknuh veselo, pokazavši na Amandu koja mi tada prilično neprijatno opsova i stade me juriti oko kuće u namjeri da me zgromi; spasila sam se tek dva kruga i dvije minute kasnije, kad sam se kukavički sakrila iza Lujize i prkosno isplazila Amandi jezik.
„Budi tiho, dušo.“ Utisnula mi je nježan poljubac na blijedo čelo te lagano položila prst na vrh svojih usana boje rubina, osluškujući. „Natasha!”, zazvala je zvonko, iako sjenovit izraz njezina lica nije odavao ni tračak slične vedrine. „Ja sam, Lujiza. Lujiza Riddle. Znam da si tu.” Pokucala je još jednom, ali sada već šakom.
Odjednom, odgovor stiže iz neposredne blizine. „Idi dovraga.”
Amelia nije bila nimalo iznenađena. „Moramo razgovarati”, prosiktala je, tresnuvši otvorenim, blijedim dlanom po dovratku. Oči joj bljesnuše mržnjom. „Otvori!”
„Kako ste me pronašle, zmije?”, procijedi Natasha kroz zube, potvrđujući time moju sumnju da je stajala odmah iza zaključanih vrata i da je vjerojatno cijelo vrijeme bila tamo.
„I sama si imala običaj reći da smo svemoguće, zar ne?”
Začiu se uzdah. „Dobro. Pobijedile ste.” Zvuk ključa u bravi prethodio je škrtom otvaranju vrata, pri čemu se iz tame predsoblja djelomice promolilo nenašminkano, ali ipak ljepuškasto lice Natashe Polanski. Bila je to relativno mlada žena – možda Lujizina vršnjakinja – prodornog pogleda, dosta visoka i prilično mršava, što je još dodatno naglasila odjećom sličnom kao kod većine ljudi koje sam vidjela u Egiptu. Preplanulo joj je čelo bilo prekriveno neurednim vlasima duge smeđe kose prošarane plavim pramenovima, a prazne, crne oči prikovale su se za mene poput kandži.
„Oh. Ovo je zasigurno tvoja i Voldemortova kćerka”, rekla je glasom okupanim ironijom, odvrativši ledeni pogled na svoju staru prijateljicu, dužnicu iz mračne prošlosti.
„Da. To je moja Margaret”, odgovori Lujiza odsječno, položivši hladni dlan na moje rame kao da me želi zaštiti od njezina smrtonosna pogleda. Uzdahnula je. „Slušaj, Natasha... “
„Ne troši riječi.” Natasha podiže ruku, ispravivši se do svoje pune visine; sa svojih je sto osamdeset centimetara bila dosta viša od svih nas, naročito od mene i Lujize i to joj je očito davalo neki osjećaj nadmoći. “Znam zašto ste ovdje.”
Roxy sarkastično frknu, isprsivši se. „Ma zbilja?”
Time nije zadobila Natashinu punu pozornost; i dalje se obraćala samo Lujizi. „Tvoja je sestra jutros bila ovdje. I reći ću ti isto što sam rekla i njoj; ne igraj se životom i smrti. Mi smrtnici nismo dorasli tomu.” Ispustivši dug uzdah nedefinirane forme, tankim je rukama skliznula na svoje kukove i preletjela pogledom preko naših lica. „Svaka civilizacija, svaki narod ima svoje viđenje Smrti i Podzemlja. Kod Egipćana, ono je utjelovljeno u Svetim Knjigama. U Knjizi Mrtvih, koja vraća život, i u Knjizi Živih, koja ga oduzima. No istinsko otjelotvorenje Pakao će naći tek u njihovoj kombinaciji; cijela će Zemlja poprimiti njegova obilježja.” Zastala je, osjetivši da ono što govori postaje sve čudnije i besmislenije, te da će, ako kojim slučajem nastavi, dovesti i ono malo razumljivosti svojih riječi u pitanje.
„Nas ne zanima Knjiga Živih”, rekla sam odlučno, prekriživši ruke u visini grudi.
Lujiza kimnu glavom. „Točno. Sve što želim jeste oživjeti svog muža.”
„A sve što ja želim jeste klozetska školjka”, promrmljala je Amanda, toliko tiho da sam ju samo ja mogla čuti, i dalje cupkajući crnim balerinkama u mjestu.
„Šteta što se tvoja sestra nije time zadovoljila.” Natasha se namrštila, pri čemu joj se gornja usna podigla otkrivajući savršene, bijele zube. „Gledaj, Lujiza... Već sam nekoliko puta umalo izgubila glavu pomažući tebi, Amelii i Voldemortu. Zbog vas se i moram skrivati u ovoj prokletoj kući, neprestano strahujući od aurora. Neću dopustiti da me dokrajčiš. Ti i Elaine nemate pravo uvući cijeli svijet u svoj prokleti sukob“, prosiktala je, ne prikrivajući bezgraničnu mržnju koja je eksplodirala u njoj, prije nego je sablasno iščezla natrag u kuću i zalupila vratima najsnažnije što je mogla.
Zavladala je grozna tišina.
Bijesno frknuvši, Alexis iznenada zasuče rukave svoje lepršave, šarene košulje i zagleda se u Lujizu, spremna na fizički obračun. “Gospodarice, smijem joj promijenit’ lični opis?”
„Ne sad, Alexis.“ Lujizine oči zasvjetlucaše. „Kasnije ćemo se pobrinuti za tu kuju.“

***

„Ako je i Elaine bila kod Natashe, to je dobar znak“, izjavila je Amelia pametno, nervozno se šetkajući gore-dolje po crvenom perzijskom tepihu što je prekrivao tlo sobe koju su dijelile Amanda, Alexis i Roxy. Zabrinutost u glasu i pogledu je nastojala zatomiti herojskim izrazom lica, ali su ju odale blijede ruke, drhteći uprkos nesnosnoj vrućini. Prigušeno, jedino svjetlo lampe sa drvenog radnog stola blago joj je obasjavalo potiljak i crnu kosu nemarno skupljenu u dvije pletenice, a mrak koji se nakupljao u sobičku je oblik njezina krhkog tijela stapao u nešto monolitno, nedefinirano.
„Zašto?“, upitala ju je Amanda bezbrižno i promeškoljila se u kožnom naslonjaču, zainteresirano prelistavajući Metal Hammer.
Amelia prenese zamišljeni pogled na nju. Lice joj je bilo otjelotvorenje ubjedljivosti i odlučnosti. „Zato što to znači da još ne zna gdje je Knjiga Živih.“
„Ali zašto bi nas uopće trebalo biti briga za Knjigu Živih?“, zapitala sam zbunjeno, ne dopuštajući joj da predahne. Ležala sam na jednom od tri malena kreveta presvučena lepršavom, narančastom posteljinom, u svom omiljenom položaju; sa glavom udobno namještenom na Lujizinom krilu i nogama prebačenim preko Alexisinih koljena.
„Zato što je njezina lokacija sljedeće mjesto na koje će Elaine i Damian zasigurno otići“, objasni mi Amelia strpljivo, sjednuvši na metalni rukohvat naslonjača u koji se umorno zavalila moja sestra. Nije se živcirala što sam te večeri bila daleko odsutnija nego ikad prije, a ako i jeste, ničim to nije pokazivala. „Ako ih presretnemo tamo, bit će nam lakše da im uzmemo Knjigu Mrtvih i... i...“ Uzdahnula je, skrenuvši nedefinirani pogled ka tlu kako nitko ne bi vidio suzu u njenom oku. „...oživimo mog brata.“ Činilo se da je i samu sebe iznenadila količinom emocija kojima su prštale te neočekivane riječi.
Bio je to prvi put da je Amelia Voldemorta nazvala bratom.
„No kako ćemo otkriti tu lokaciju?“, Alexisin meki glas propara zvuk tišine koja je vladala nekoliko kratkih, napetih sekundi.
„Mislim da imam rješenje.“ Jedan zaprepašćujuće složen izraz zablista na oštrim crtama Ameliina lica. „Postoji jedna osoba za koju sam sigurna da mora znati taj podatak.“
Njezin zagonetan ton je vidno zaintrigirao Lujizu. „Tko to, Amelia?“, upitala je, nježno me gladeći po raspuštenoj, bakarnocrvenoj kosi koja se razlila po njezinim koljenima.
„Asphodel Abd-Oziris.“ Pred Ameliin pogled se ispriječi sjena crnoj zastora koji je nemirno lepršao oko otvorenog prozora. Stisnula je sitne šake i iskrivila poruclansko lice u nezadovoljnu, bolnu grimasu, sklapajući oči ophrvane neopisivom mržnjom „Svećenica koja je godinama podučavala Natashu i mene crnoj magiji. Posjetit ćemo ju u njezinom hramu u Hamunaptri.“
Lujiza šokirano zinu. „A? Hambur-putar?“, upita zbunjeno, tražeći od nje da još jednom ponovi te neobične riječi. „Što je to? Je l’ se to jede?“
„Hamunaptra, Lu.“ Amelia zatrese glavom glavom. „Još ju nazivaju i Gradom Mrtvih.“
Amanda utonu još dublje u naslonjač. „E, to zvuči baš ohrabrujuće!“, konstatirala je, s uobičajenim prizvukom ironije u glasu, energično okrećući stranice časopisa.
Dajući joj podršku podjednako tihim gunđanjem, lijeno sam se pridigla sa kreveta i sitnim, blijedim koracima prišla stolu za kojim je zamišljeno sjedila Roxy, okrenuta leđima. Ne samo da nije progovorila niti jedne jedine riječi otkako smo se vratile iz posjeta Natashi, nego je cijeli dan izbjegavala bilo kakav kontakt s nama; bilo joj je draže povući se u mračnu tišinu, škrabati nešto po svojim bilježnicama i boriti se sa iluzijama koje ju nisu ostavljale na miru. Bila je toliko drugačija od onog veselog, brbljivog djevojčeta koje sam nekoć poznavala.
Oprezno sam položila ruku na njezino rame što je provirivalo pod tankom, crnom tunikom na lubanje. „Što radiš, Rox?“, upitala sam zvonko, glupavo se nadajući da ću ju izvještačenim, ljubaznim nastupom privoljeti da mi napokon povjeri koji se to vrag dešava s njom.
Dlanom je zaklonila bijeli papir koji je počivao pred njom, ne želeći da pročitam ono što je ispisivala prethodnih nekoliko minuta. „Ja... samo sam pisala pismo“, odvratila je tiho, pognuvši pogled ka svojim stopalima kao da ne želi razgovarati na tu temu. Glas joj je bio čudan, nekako skriveno molećiv; htjela je da se maknem, ali se ustručavala to pokazati.
Kad je vidjela da nemam namjeru poslušati njezinu grčevitu, neizgovorenu molbu, zaustila je da mi još nešto kaže ali ju je iznenadan, prodoran Ameliin vrisak zaustavio u tom naumu.
Naglo sam se okrenula i demonstrativno izvadila štapić iz džepa, podižući ga za nekoliko centimetara. „Što je bilo?!“, upitala sam ju, prelijetajući uznevjerenim pogledom po praznim kutovima sobe i tražeći nekoga s kim bih se trebala obračunati. „Jesi dobro?!“
„Istrošila sam sve zalihe banana!“ Amelia se teatralno sruši na krevet poput labuda na samrti. „Neću to preživjeti... oh... umirem...“, cvilila je, držeći se za mramorni vrat kao da će se svakog trena ugušiti.
Roxy prijezirno zakoluta očima. „Nismo mi te sreće“, prosiktala je tiho, gotovo nečujno; primijetila sam da pokreće svoje blijede usnice samo zato što sam gledala u nju.
Iako iznenađena tim otvoreno neprijateljskim nastupom, ipak sam više pažnje pridala Ameliinu molećivu pogledu što je vedro poigravao na mom licu, propraćen neodoljivim, smaragdnim sjajem u krupnim očima. „Ame, nemoj me gledati tim Maggie-skokni-do-dućana pogledom“, upozorih ju, već unaprijed naslujućujući što slijedi.
Zatreptala je svojim dugim, tamnim trepavicama. „Alexis i Am mogu ići s tobom.“
„Dobro.“ Zakolutah očima. „Daj pare! Keš!“
„Uzmite iz moje torbice.“ Široko se nasmiješila.
Iscerila sam joj se svojom prkosnom facom i polako pošla ka vratima, rukom pozivajući Alexis i Amandu da me slijede. Ignorirajući nekog debelog, sijedog turista koji se komično prepirao sa sobaricom oko troškova posluge i nekih nestalih peškira, sve tri smo se žalile i prigušeno psovale Ameliinu opsjednutost i sklonost ka prežderavanju bananama dok smo prolazile mračnim, krivudavim hodnikom na čijem se kraju nalazila soba koju sam dijelila s mamom i tetom.
„Gdje joj je sad ta torba?“, upitala sam s rukama na struku, letimično prelijetajući pogledom preko stolića i ostalih dijelova starinskog namještaja.
Tada ju Amanda pronađe; bila je položena na Ameliin krevet i zaklonjena sa dva meka, drečavozelena jastuka. ,„Bože, ova torba je rupa bez dna“, promrmlja ona, kopajući po tisućama šnalica za kosu, otkačenih šarenih naušnica, otvorenih paketa Orbit žvaka s okusom naranče, plišanih privjezaka za ključeve i ostalih sitnica koje je Amelia skupljala poput hrčka. „Eureka!“ Odjednom zastade i pobjedonosno podiže mali, crveni novčanik, pri čemu iz njega iskliznu komad hartije i odleprša na pod. Ne mogavši savladati radoznalost, Amanda se sagnula i podigla ga.
Propela sam se na prste kako bih mogla pogledati preko njezinog ramena i ustanoviti da u ruci drži moju sliku. Zbunjeno sam ju uzela i fiksirala zjenice na svoje blijedo lice, izražene jagodice, smaragdne oči, riđu kosu ispletenu u dvije široke pletenice, pune crvene usne... da, nema sumnje, bila sam to ja. Iz perioda kad sam imala nekih dvanaest ili trinaest godina. Ali otkud Amelii moja slika?, pomislih, prije no što sam ju instinktivno okrenula i, još zbunjenija nego na početku, poluglasno iščitala stihove ispisane na njezinoj hrapavoj poleđini.

Jillian, our dream ended long ago.
All our stories and all our glory I held so dear
We won't be together for ever and ever,
No more tears.
I'll always be here, until the end!

„Nemam pojma.“ Alexis razrogači oči i zatečeno slegnu ramenima, vrteći pramen valovite, crne kose oko prsta.
Amanda je zaustila da nešto kaže – po izrazu njezina lica sam zaključila da bi odgovor bio sličan Alexisinom – ali Ameliin povik što je odjeknuo cijelim katom nije joj dao priliku za to.
„Požurite s tim bananama!“
Sarkastično smo se pogledale, ali ipak nismo mnogo prigovarale; u trenu zaboravljajući na gunđanje i tu neobičnu pjesmicu, spustile smo se stepenicama sve do prizemlja hotela Kairo centar. Iako je već bila kasna večer, većina gostiju je još uvijek bila na nogama. Jedni su šetali zajedničkim dnevnim boravkom, drugi su se upravo vraćali sa zatvorenog bazena boreći se sa peškirima i dušecima različitih boja i oblika, a treći su pak su odlučili boravak u egipatskoj prijestonici zapečatiti kušanjem arapskih specijaliteta u restoranu; činilo se kao da je ovaj Božić više od polovice stanovnika Europe odlučilo provesti blagdane u Egiptu.
Nažalost, jedan od tih je morao biti i Carlos Galeotti.
„Hej, sačekaj!“, zazvao je dok smo prolazile kraj recepcije, elegantno trčeći za nama pri čemu su mu plavi pramenovi nestašno plesali oko lica okupanog neizbrisivim, zaraznim smiješkom.
Ispustih očajan uzdah, ali se u konačnici ipak okrenuh. „Opet ti?“
Prišao mi je. Bio je nekih tridesetak centimetara viši od mene, te se blago sagnuo kako bi umanjio tu razliku u visini. „Da. Opet se srećemo...“ Nasmiješio se. Na obrazima rumenim od trčanja pojavile su se simpatične rupice. “Oprosti, kako ti je ime?“
„Jillian“, bez razmišljanja slagah, a onda se naglo stresoh.
Zašto sam to rekla?
„Jillian“, ponovi on zvonko, ne obazirući se na zgranute poglede kojima su me probole Alexis i Amanda. Položio mi je ruku na rame. „Možeš li reći svojoj sestri da...“
Namrštih se. „Za ljubav božju, Lujiza mi nije sestra, nego mama.“
„I, pošto voli njezinog tatu, sumnjam da bi se petljala sa nekim ufuranim plavušanom čiji su mozak pojeli silni proteini!“, povika Alexis ljutito i odlučno uperi prst ka drugoj strani hodnika. Frknula je nosom. „Zato, marš!“
Carlos ju promotri pomalo zatečeno, bojažljivo, a potom se okrenu i dade petama vjetra.
Zadovoljno se cerekajući, Alexis me upitno pogleda. „Maggs, tko je ovaj čudak kojeg sam upravo napala?“
Slegnuh ramenima. „Ma, jedan dosadnjaković što se upucava Lujizi.“
„Baš je zgodan“, prokomentira Amanda skromno, odmjerivši pogledom njegovo atletsko tijelo. „Ta ne bi prepoznala dobrog frajera ni da joj Brad Pitt dođe na vrata.“
Zakolutah očima i odmaknuh se iza Alexis, u slučaju da me Amanda opet pokuša zgromiti nakon što izgovorim opasku na račun muškarca njezinih snova. „Da, Brad Pitt, koji se u Troji šeta naokolo u suknjici, maše gumenom sabljom i pokazuje svoje vještačke trbušne mišiće.“
Odlazak do dućana, višeminutno natezanje sa prodavačicom koja nije razumjela ni jednu riječ na engleskom niti na Alexisinoj verziji arapskog i povratak u hotel protekli su u raspravi da li je Brad Pitt ljepotan ili samo pozer.
Baš kad smo prolazile kroz uska, obrtna vrata, osjetila sam nečiji snažan stisak na nadlaktici. Ispustila sam prigušen vrisak i naglo se okrenula, zaustavljajući zbunjeni pogled na visokom, tamnoputom muškarcu koji me je promatrao s nepojmljivom, neporecivom nježnošću.
„Ne mogu vjerovati da te opet vidim.“
Pokušala sam se otrgnuti, ali nisam uspjela. „Pustite me!", uzviknuh, zureći u njegove sanjive, smeđe oči. "Koji vam je vrag čovječe?“
Nekako se snuždio, opustivši stisak svoje krupne šake. „Zar me se ne sjećaš? Bože, prošlo je toliko vremena.“ Uzdahnuo je i prošao rukom kroz kratku, crnu kosu koja mu je padala na čelo pod neobičnim uglovima.
Zavrtila sam glavom, bojažljivo se sklupčavši iza Amande. „Nemam pojma tko ste vi.“
Oči mu bljesnuše. „Zar me doista ne prepoznaješ, kćeri?“

Nastavit će se...

Forgive me, for I don't know what I gain, alone in this garden of pain. Enchantment has but one truth; I weep to have what I fear to lose.

* Post posvećen Joachimu Löwu i njegovim fantastičnim izabranicima koji nažalost nisu uspjeli osvojiti naslov Eura, ali su za mene od samog početka bili i ostali najbolja reprezentacija. Elf 4 ever!!!


Uske, krivudave uličice veličanstvene egipatske prijestonice više nisu bile izvorišta neopisivih gužvi, šetališta tamnoputih ljudi čija se namrštena lica bijedno raspoznavaše pod debelim maramama ili pak mamci za znatiželjne turiste; u ovom trenutku, u podsvijesti djelomice otcijepljenoj od surovosti realnosti, bile su moja, samo moja Getsimanija.

Istina, biblijske legende nisu nešto čemu bih se okrenula, njihov Bog nije netko koga bih zazivala, ali suhoća i žega u okusu teškog poslijepodnevnog zraka neodoljivo su podsjećale i na temelj priče o Potopu, tragediji odigranoj najtoplijeg ljeta koje se pamti. Paradoksalna je spoznaja da je prosinac na izmaku, da se godina bliži kraju, a da u Kairu vladaju vrućine kakvih u mojoj Finskoj, u mom rodnom Kiteeu, nije bilo od početka vremena.

U konačnici, sve je stasalo na paradoksu. Munje koje sijevaju vedrim nebom, žena koja se okretajem pretvara u stup soli, narod koji uprkos svemu dobija obećanu zemlju; besmisleno, a nekima sasvim dovoljno za ono što zovu vjerom. Sva se ta čuda – kiše, igre i lažna pravda – prepredeno skrivaju iza fasada svakodnevnice, te samo oni najobdareniji mogu jasno opaziti Apokalipsu kako pokazuje svoj sjaj gradu izblijedilom od sunca.

„Po mojoj stručnoj i profesionalnoj procjeni, hotel Kairo centar bi trebao biti ovdje negdje.“ Amelia odvoji pogled sa karte grada nagrižene od vremena i pobjedonosno uperi prst ka skupini visokih, bijelih građevina koje su se izdizale nad obližnjom tržnicom.

„Ame, neprestano to ponavljaš!“, viknu Lujiza činjeničnim tonom, boreći se da nadglasa zvuk automobilskih sirena što se nestašno orio kroz koprene užarenog zraka.

„Ovog puta to zaista i mislim.“ Spremila je kartu u svoju šarenu torbu i laganim nam zamahom ruke sugerirala da ju slijedimo kroz ogromnu, neprohodnu gužvu koja se stvorila oko tezgi sa voćem i povrćem.

Sudarajući se sa histeričnim turistima i starosjediocima iznimno zanimljivih nošnji, instinktivno sam primila rub Lujizine uske, crne majice i stala ubrzano koračati po neravnom pločniku. Tako zaokupljena čitanjem zagonetki sa bezizražajnih lica prolaznika, zanemarila sam obrise zgrada koje su se vrtoglavom brzinom izmjenjivale u kutovima mojim polusklopljenih očiju. Gotovo da nisam registrirala ni trenutak dolaska pred hotel, visoku, staromodnu zgradu koja je počivala u sjajnoj izolaciji usred labirinta prilaznih i izlaznih ulica.

„Dovraga, gdje su sad one tri budale?“ Zastala sam na strmim stepenicama što su vodile do obrtnih vrata, bacivši kratak, mutan pogled preko ramena. Mreškala sam čelo i nervozno cupkala nogom o tlo sve dok nisam začula Amandine prigušene psovke, a potom ju i spazila kako se skupa sa Alexis i Roxy provlači kroz gužvu, boreći se sa našom prtljagom.

Lujiza nestrpljivo zakoluta očima, slijedeći moj pogled. „Stići će nas.“ Primila me je za ruku. „Hajde, idemo unutra. Ako ostanem još malo na ovom suncu, poprimit ću oblik gulaša.“

Nakon nekoliko dugih i iscrpnih minuta koje su Amelii bile potrebne da na svom nevještom
arapskom ubijedi tvrdoglavog recepcionera kako nam treba dati sobe bez obzira na činjenicu da nemamo rezervaciju, nas tri smo uzele svoje teške kovčege i mramornim se stepenicama uputile na treći kat, tražeći sobu sa oznakom 156.

Nekoć je morala biti impresivna. Možda bi bila i sada, samo da su vlasnici uložili malo više u nju. Ta se prostorija niskih zidova, ispunjena užasom koji je s njih ljuštio tamnosive tapete, sastojala od dva dijela; sjevernog, gdje bijahu položena dva starinska bračna kreveta sa krvavocrvenim baldahinima, i južnog, gdje se osim velikog ormara od ebanovine nalazio još samo razvaljeni klavir prelakiran u ugljenocrnu boju. Kraj jedinog prozora, stajao je vještački borić okićen jednostavnim crnim kuglicama i ukrasima u obliku rumenih anđelčića. Većina lampica nije bila uključena, a one koje su gorile davale su zamračenim kutovima sobe gotovo dvodimenzionalni izgled. Ovdje se razuzdala esencija čiste moći; njezini ostaci svjetlucali su po prašnjavim površima, a vazduh je bio srebrnkast i iznenađujuće svjež.

Opipljiv košmar. Nestvarno mjesto.

Laganim potezom mramornog dlana, Lujiza si rasplete gustu kosu koja se tada rasu po njezinim ramenima u prekrasnim, krupnim uvojcima boje Tame. Iako je bila odjevena u jednostavne traperice sa niskim strukom i moju Nightwish majicu, svaki je pokret njezinog savršenog tijela zračio harmonijom elegancije; bila je neljudski, natprirodno lijepa. Okrutna Aphrodita podzemnoga svijeta. Uvijek sam se osjetila polaskanom kad bi mi ljudi rekli da joj sličim. „I što sad?“, svojim je glasom povišenim za nekoliko oktava rasparala melankoliju u bistrom zraku, prodorno pogledavajući naša lica.

Osjetila sam kako mi je stražnji dio majice mokar od znoja. „Ja ću se prvo otuširati“, rekoh zvonko, prevrćući po svom pretrpanom kovčegu u potrazi za čistim vešom i peškirom.
Promotrivši me, Amelia se udobno smjestila na meku, svilenu posteljinu mirisa borovine i – nakon nekoliko kratkih trenutaka razmišljanja - izvadila bananu iz torbice. „Ja ću prvo pojesti bananu!“, objavila je svečano, halapljivo guleći svijetložutu koru.

„Ne mislim na to.“ Na Lujizinom blijedom licu se ukaza bespuće uspomena; bol i odlučnost. Vatra mržnje i žudnje za osvetom. Sjaj ljubavi i odanosti.

Trag njegovog prisustva.

„Oh...“ Naglo se uozbiljivši shvatanjem poruke, Amelia je promijenila položaj na lepršavom prekrivaču; sjela se po turski i sanjivo uperila svjetlucave, smaragdne oči ka izlizanom stropu. Odsutno grickajući vrh banane, mekim je, zamišljenim glasom započela monolog. „Najprije rezimirajmo situaciju. Elaine, Damian i njihov sin su ovdje u Kairu, to znamo. Žele pronaći Knjigu Živih, to znamo. Knjiga Mrtvih je kod njih, i to znamo. Da vidimo što ne znamo.“

Nisam imala priliku odmah odgovoriti.

„Oprostite što smetam...“ Roxy oprezno promoli glavu kroz odškrinuta vrata, dopuštajući blagoj svjetlosti da se reflektira na njezinom ispijenom, obilježenom licu; izgledala je izmučeno. Tamna joj je šminka bila nemarno razmazana po očnim kapcima, a krupne usnice blago ispucale i lišene uobičajenog, zaraznog osmijeha koji me je neodoljivo podsjećao na nekoga, samo se nikad nisam mogla točno sjetiti na koga. Nisam shvaćala ni razlog njezine tmurnosti; istina, svatko bi drugi bio namrgođen poslije čitavih pet sati lutanja Kairom, traženja hotela i slušanja Amelie kako melje o predivnim pejzažima i uzgoju banana u Africi, ali Roxy jednostavno nije bila takva osoba. „Gospođice, zaboravili ste ovaj kovčeg“, rekla je tiho, gotovo bojažljivo, pažljivo mi ga predajući na bijele dlanove.

Kimnula sam glavom. „Oh... pa, hvala Roxy“, odvratila sam zbunjeno i hitro ga odbacila do Ameliinog ogromnog, svijetlozelenog kovčega sa motivom banane, vraćajući se slaganju svojih stvari. Iznenadio me njezin rezerviran i isuviše poslovan nastup; jako se promijenila u posljednjih nekoliko mjeseci, i to ne na bolje. Isprva sam se pitala zašto je Amelia uopće inzistirala da ona pođe s nama, ali obrazloženje u skladu sa njezinim zavidnim čarobnjačkim sposobnostima bilo mi je sasvim dovoljno.

Graciozno se okrenula na peti, zagledana u vrhove svojih crvenih starki. „Uzgred, gospođica Amanda vam je poručila da ste nepodnošljivi vrtni patuljak i da ćete joj krvavo platiti za to što ste ju natjerali da vuče vaše kovčege kroz cijeli Kairo“, dodala je, prije no što je lagano pritvorila hrastova vrata i kliznula niz klaustrofobično mali hodnik, boreći se sama sa sobom.

Zanemarivši ju, vratile smo se našem razgovoru.

„Ne znamo cijelu legendu“, nevoljko sam iznijela osnovnu, otežavajuću činjenicu i oslonila se leđima na tvrdu površ zida, odsutno vrteći pramenje guste, riđe kose oko kažiprsta. Razorena tjeskobom, strahom od mogućeg neuspjeha, ispustila sam bolan uzdah.
Amelia se nakratko zamislila, otežalo žvačući komad banane kao da je riječ o čavlima. Njezino pantomimičarsko lice iznenada sinu. „Da, no znamo tko ju sigurno zna.“
Procjenjivački sam skupila obrve. „Zar znamo?“
„Naravno, Maggs.“ Oči su joj vragolasto zacaklile dok je veselo kimala glavom, hitro se okrećući ka mojoj mami. „Draga, što ti govori ime Natasha Polanski?“

***

„Ame, bit će ti zlo.“ Odložila sam čašu hladnog soka u stranu, prateći njezin pohlepni pogled do staklene posude sa voćem koja je zauzimala središnji dio stola. Spoznaja o veoma obilnoj količini banana koje je pojela u proteklih nekoliko minuta tjerala me je na smijeh, ali sam se trudila zadržati ozbiljan izraz upozorenja na licu, tek da bih situaciju učinila zanimljivijom.
Amelia je sa oduševljenjem prihvatila igru; primila je još dvije banane i brižljivo ih položila na rub svoga porculanskog tanjura, nestašno mi se osmjehnuvši. „Ma nemoj. A kako majmun jede pa mu ništa ne bude?”

Lujiza nabra čelo. „Ako si i ti majmun, onda se tovi”, dobacila je cerekavo, žmirkajući pri neugodnoj svjetlosti koja je tinjala oko golih sijalica i drvenih ventilatora na stropu.
Nemirne sjene, avetinjski treperavo svjetlo; prava parada duhova.

Amelia se samo nacerila, s ogromnim se apetitom vraćajući obroku.

„Izgleda kao gorila, ponaša se kao gorila, ali ne; to je samo naša Amelia.“ Kolutajući očima u znak neodobravanja, Amanda je diskretno dlanom prekrila usne izvijene u smiješak kako bi bila sigurna da nitko osim mene nije čuo njezinu nelaskavu opasku.

„Samo ne shvaćam kako pored ovakve hrane možete jesti banane“, izjavila je Alexis punih usta, gestikulirajući oko tanjura sa neobičnim arapskim specijalitetima koji su bili ravnomjerno poredani po pletenom, bijelom stolnjaku sa motivom palmica. Skupa sa zastorima identične boje i dizajna, donekle su razbili monotoniju hotelskog restorana utonulog u bespredmetni polumrak. Blještave vaze, raskošni tepisi i zidovi ukrašeni vješto naslikanim piramidama i staroegipatskim božanstvima svjedočili su o neizmjernom duhovnom bogatstvu i ekstravaganciji mjesta, ali večeras su se činili zanemarljivim.

„Kako god.“ U grčevitom pokušaju zadržavanja dobre atmosfere za večerom, Amelia teatralno podiže čašu. Osmijeh na njezinom licu se još više raširio. „Za našu novu avanturu!“

Podignute se čaše zvučno sudariše u zraku.

„Za našu novu avanturu!“, ponovile smo istovjetno, nazdravljajući.

„Uh... Maggs, mislim da nas onaj lik promatra.“ Otpivši kratak gutljaj ledenog čaja od breskve, Alexis me potapša po ramenu i neprimijetno uperi prst ka osobi koja je sjedila za susjednim stolom. Bio je to mladolik, privlačan muškarac u ranim četrdesetim, odjeven u moderno crno odijelo ispod kojeg su se jasno ocrtavale savršene konture trbušnih mišića. Dio njegovog ljepuškastog lica ljubomorno su skrivale razbarušene, svijetloplave šiške, ističući zagonetan sjaj u ponoćnocrnim očima prikovanim za Lujizin dekolte.

Ona to nije zamijetila. „Naravno da nas promatra kad Ame izgleda kao klaun“, zaključila je vedro, pogledavajući Ameliu od glave do pete sa podrugljivim cerekom na usnama; nosila je crni šešir, ljubičaste tajice, teksas minicu, široku majicu na Sponge Boba i šarene starke. Doista je izgledala pomalo neobično u odnosu na Lujizu i mene, u potpunosti zavijene u crninu.

Nije bila iznenađena tom primjedbom. „Shvatit ću ovo kao kompliment, Lu“, nasmijala se, umačući bananu u nekakav zeleni sos.

In this world you tried
Not leaving me alone behind
There's no other way
I'll pray to the gods: let him stay
The memories ease the pain inside
Now I know why

Lujiza je zaustila da joj odgovori, no u toj ju je namjeri presjekla ista opijajuća melodija koja je izbrisala osmijeh sa njezina lica. Bila je to jedna od onih ljubavnih pjesama ispunjenih beskrajnom žudnjom, jedna od onih koje istovremeno otapaju led tvoga srca i mame ti suze na oči; kao da je svaki stih svjedočio o nepodnošljivom gubitku ljubavi, njezine ljubavi.

All of my memories keep you near
In silent moments imagine you'd be here
All of my memories keep you near
Your silent whispers, my silent tears

Roxy nelagodno ugrize donju usnicu. „Ja... odmah ću ih zamoliti da promijene radio-stanicu...“, promrmljala si je ispod glasa, te – graciozno se ustavši– gipkim koracima pošla na drugi kraj nepregledne sale, ravno ka šanku za kojim su dvojica mladih, tamnoputih konobara puštala glazbu.

Lujizi se ote dug, prigušen siktaj. Gotovo da sam mogla osjetiti oštru bol u predjelu njezinih grudi i udahnuti nemjerljiv očaj koji ju je razarao iznutra. Kao da ju je u trenu napustila volja za borbom. Potapkala je svoje krupne, tamnocrvene usne papirnatim rupčićem pri čemu sam jasno zamijetila koliko joj ruke drhte. „Ispričajte me.“ Njezin se prekrasni glas tiho stopio sa depresivnim tonovima glazbe kad je teškim pokretom uzmakla od stola i pomjerila slap ugljenocrne kose preko lica, skrivajući oči kristalne od navirućih suza.

Čemu onda ustajati, kad je samo pitanje trenutka u kojemu ćeš ponovno pasti?

Zaboljelo me je u trbuhu od te grozne pomisli. Odgurnula sam stolicu u stranu i skočila na noge, pri čemu sam rukavom svilene košulje nehotice zakačila dvije čaše. „Mama...!“, prodornim sam povikom nadglasala zvuk razbijanja stakla, ali me nije mogla čuti; obnevidjela od suza, izbjegavajući zbunjene poglede ostalih gostiju, već je trčala ka starim, škriputavim stepenicama koje su vodile do hotelskih soba.

Together in all these memories
I see your smile, all the memories I hold dear
Darling you know I love you till the end of time.

I tek sam tad shvatila važnost i težinu predstojeće borbe.

In the summer of our life, in the magic of love, storms above scattered away, lovers dreaming in the night, reaching for paradise, but as the dark shadows fade… love slips away.

"Ne. Nemoguće." Zatečeno sam zavrtila glavom, odbijajući povjerovati u riječi uobličene baršunom Ameliina nježna glasa. Tamni zidovi sobe počeli su nestvarno plesati sa mojom sviješću; stoga sam se spustila na ivicu kauča, ruku nemoćno oslonjenih na klecava koljena. "On ne može biti živ!", povikala sam odsječno, prešutno tražeći u Ameliinu sućutnu pogledu nešto što bi potvrdilo tu moju tvrdnju – bezuspješno.

"Naravno da ne može! Ne može... jer sam ga ja ubila!"

Umrtvljenim pokretima izrazito blijedih ruku, Lujiza bijesno odgurnu sve predmete sa stola. Njezin očajan krik stopio se sa zvukom razbijanja stakla i tupim udarcima drveta o tlo.

"Draga, polako... " Amelia se podiže sa kreveta te – proletjevši između stola i ormara položenih ka sjeveru – stade iza Lujize i nježno ju obgrli oko struka. Tankim prstima je kliznula kroz vlasi njezine svilene kose, ulažući sve napore i snage k očitoj težnji da ju umiri. "Hoćeš li da ti donesem šalicu vrućeg čaja?"

Lujiza odmahnu glavom i lagano joj stisnu ruku u znak zahvalnosti. Crte njezina ispijena lica gubile su nijansu bijesa, poprimajući ono uobičajeno, nezdravo blijedilo. "Ne, hvala. Čaj neće riješiti moje probleme... ", uzdahnula je, suznih očiju uprtih u zamišljene, bezimene pojmove beskonačnosti. Polako se izvukla iz Ameliinog ohrabrujućeg zagrljaja, dotaknuvši njezino rame, te se teškim i sporim koracima odvukla do otvorenog prozora.

"Ne razumijem." Zadržavajući navalu gorkih suza koje su joj blještale u očima, Lujiza naprasito zagrize svoju donju usnicu. Tanak mlaz jarkocrvene krvi neprimijetno skliznu niz njezinu bradu, a grudi joj se počeše ubrzano nadimati i spuštati. "Kako se to desilo? Ubila sam ga vlastitim rukama. Gledala sam ga kako umire. Kako je onda uspio oživjeti?"

Uzdahnula sam, odsutno promatrajući ostatke razbijene čaše tik do svoje nepomične noge. Hladan vjetar oprezno se poigrao sa odlučnošću na mom licu dok sam prebirala po nesuvislim mislima, tražeći posljednji tračak pribranosti koji bi mi pomogao da nešto poduzmem. U konačnici, podigla sam pogled sa zamišljenih točaka na tlu i uperila safire svojih stisnutih očiju u majku i tetu. "Postoji samo jedan način da to doznamo."

***

Beč nas nije dočekao raširenih ruku; kao da su duhovi veličanstvenih građevina iz doba Austro-Ugarske monarhije naslutili razlog našeg dolaska.

Jutro se netom pomaljalo na tanušnim linijama horizonta, ali drugih naznaka života nije bilo; samo tuga i sivilo koje se protezalo u beskraj. Magla se slijepo kovitlala praznim ulicama bogataškog dijela grada, stvarajući koprenu svoje monotonije preko velikih, raskošnih vila koje su se ravnomjerno protezale sa obje strane kamenih pločnika.

Gotovo nesvjesno, moje zjenice se ukočiše pred kapijama jednog imanja. Temelji kuće okrečene u anđeoski bijelu boju počivali su na zapadnom dijelu brižno njegovanog travnjaka. Na kamenitom prilazu bila je parkirana moderna, crna limuzina, zaklonjena sjenama drvoreda čempresa koji se prostirao ka istoku – sve do velikog, jednostavnog paviljona gdje je sjedio muškarac tridesetih godina i prelistavao jutarnje novine.

Iznenada, iz kuće istrčaše dvije identične, nasmijane djevojčice – trogodišnjakinje možda - i projuriše između redova nebeskoplavih i bijelih ruža.
"Tata, tata!"

Ustao se. Vjetar je razbarušio njegovu gustu, svijetlosmeđu kosu kad se spustio na koljena i dočekao kćeri u nježan zagrljaj. Utiskujući poljupce u njihove rumene obraščiće, usmjerio je pogled na prelijepu, tamnokosu ženu koja je dotrčala za blizankama. Nešto je prošaputala kroz smijeh, promatrajući ga očima što su isijavale toplinom i nemjerljivom srećom, te mu se lagano približila i strastveno prislonila usne uz njegove.

Knedla mi je zastala u grlu. Ljubio ju je kao što je Voldemort ljubio Lujizu, gledao je djevojčice kao što je Voldemort gledao nas, volio ih je kao što je Voldemort nekoć volio nas. Stresla sam se, više od vlastitih misli nego od obamrle hladnoće koja je nemarno šarala ulice.

Uspomena na njega ponovno je zaplamtila u mojim grudima, natjeravši toplu suzu da mi sklizne niz obraz i otopi led kojim sam godinama bila okovana.

Bili su sretni kao što mi nikad više nećemo biti.

"Maggs, požuri se." Amanda je duboko udahnula – zanemarujući razaranje vidljivo u staklastim zjenicama – te pomalo grubo primila moju ledenu ruku. Osjetila sam drhtaje njezinog zgrčenog tijela, bol u njezinom grčevitom dodiru, iako je kameni izraz na njezinom nekoć blagom licu svjedočio drugačije. Bila je loše, jako loše, ali nije željela to pokazati.

Šutke smo koračale, svaka u svojim zbrkanim mislima, sve do stare kuće Brownovih. Bila je to velika, jednostavna vila u džordžijanskom stilu, tamnih zidova i škriputavih prozorskih kapaka koji su se sablasno njihali na vjetru. Monotoniju crnila i tame u prednjem dvorištu kvarili su samo obrisi raznobojnog cvijeća koje je Elizabeth Brown tako brižljivo gajila.

Amanda je otključala zarđalu kapiju i povukla me po puteljku posutom šljunkom.

Dvokrilna vrata kuće su bila otvorena, ali nisam si uzela za pravo da tek tako uđem; ovog puta nismo dolazile kao bakine i djedine zaigrane djevojčice, nego odrasle djevojke, osvetnice, u potrazi za odgovorima.

Pozvonila sam.

No, iznutra se ništa nije čulo.

"Nemamo vremena za igrice." Amanda prijezirno frknu i – ponovno uzevši moju ruku u svoju – ubrzanim koracima stupi u kuću. Prošle smo sve sobe u prizemlju, bez riječi, bez zvuka, tražeći bilo kakav znak života po njihovim praznim prostorima. Antikviteti koje je Mark Brown skupljao od svojih studentskih dana još su više pojačavali osjećaj napuštenosti.

Skrenule smo u hodnik što je vodio u dnevnu sobu. I ona je bila prazna.

Veliki plazma televizor je radio – upravo je išla jedna od sladunjavih sapunica koje baka redovito prati – a na malom, okruglom stoliću počivale su porculanske šalice sa neispijenom kavom. Njezin svjež miris miješao se sa mirisom kuhanog krumpira i mesa koji se lagano širio iz obližnje kuhinje. Svjetlost mrtvila iz dvorišta padala je po mnogobrojnim komadima namještaja; raskošnim naslonjačima, zaključanom plakaru u kutu sobe, ormariću za likere i starom klaviru prelakiranom u tamnosmeđu boju.

Zagledala sam se u veliku sliku obitelji Brown – bake, djeda i Elaine – koja je krasila zid.

"Pitaš se zašto na njoj nema tvoje majke, Margaret?"

Osjetila sam njihovo prisustvo u sobi i prije no što sam čula bakin glas, ali okret je bio neophodan.

"U vrijeme kad je nastala ova slika, ona je već bila njegova. Već je bila gospođa Riddle." Bakino lice označeno tragovima prošlosti sablasno se promolilo iz polutame hodnika dok je prijezirno šaputala te riječi, zureći u spornu sliku. Uprkos zvuku njezine mržnje, izgledala je zadovoljno; ispijenost nekoć blijedih obraza prekrila je rumenilom, kosu boje kasne jeseni pokupila je u urednu punđu, a jarkocrvene usne su joj bile izvijene u zastrašujući osmijeh. Kao da se hranila činjenicom da Voldemorta više nema. "Drago mi je da ste došle, cure."

Amanda se nije dala prevariti ljubaznošću njezinog melodičnog glasa kad nam se obratila onako nježno i blago kako je inače to činila. "Ni ne pomišljaj na to." Spretno je izvukla štapić iz pelerine, uspravljajući ga za par milimetara; tek toliko da pokaže da se ne šali.

"Točno. Znate vi dobro zašto smo ovdje." Prekrižila sam ruke u visini grudi i promotrila njihova kamena lica oštrim pogledom koji je uklonio i posljednje tragove krinki. Uzvratili su ga; u dva para tih bezbojnih očiju, više nisam bila njihova draga unuka, već nasljednica kćeri koja je prekršila obiteljski zavjet udavši se za Voldemorta – djevojka u kojoj se “plemenita krv Brownovih pomiješala sa krvlju jednog mješanca”.

Djed nonšalantno zagladi rijetku crnu kosu prošaranu sijedim pramenovima. Kutovi njegovih izboranih usana neprimijetno su formirali pobjednički smiješak. "Ako ste došle zbog Elaine, zakasnile ste."

Amanda se blago trže. "Molim?"

"No, sigurno ste gladne. " Bakin izraz lica ponovno se izmijenio; vidno je uživala u našoj zbunjenosti. Pretvarala se da se ništa nije desilo, zanemarila je svaku razmijenjenu riječ, znajući da su u tim trenucima svi konci bili u njihovim rukama. "Idem izvaditi krumpir iz rerne." Zastala je u dovratku i kratko se okrenula ka djedu. "Mark, ti postavi stol. "

Poput utvara, oboje su u trenu iščezli iz sobe.

Glasno sam otpuhnula, osjećajući kako mi bijes raste preko ivice svijesti. "Am, navedi mi samo jedan razlog zašto ih ne bismo trebale ubiti." Drsko sam prebacila slap bakarnocrvene kose na leđa i okrenula se sestri kako bih još jednom očitala prijezir iz njezinih treperećih zjenica što su netremice zurile u pravcu kuhinje.

Frknula je. "Ne mogu; nema ga."

Napeta tišina potrajala je nekoliko trenutaka.

"Pssst! Maggie! Amanda!"

Saskočile smo se. Na vrhu stepeništa, stajao je naš desetogodišnji bratić Paul.

"Dođite ovamo!"

Uspele smo se uz stare stepenice prekrivene crnim sagom, trudeći se obuzdati zvukove naših ubrzanih koraka i škriputanja drveta. Pogled bi mi svakog časa oprezno odletio iza ramena; Paulov nastup – usplahireni šapati i loše prikrivena panika – jasno mi je dokazivao da ga ne bismo trebale ni pogledati, a kamoli ne razgovarati s njim.

Uveo nas je u svoju sobu na katu. Zanemarujući naše prisustvo i stare komade namještaja, bila je praktično prazna. Veliku drvenu policu – djedov ručni rad – više nisu krasile Paulove plišane igračke i plastični kamiončići, a vješalice u odškrinutom ormaru bile su u potpunosti lišene odjeće. Odgovor na spontano postavljeno pitanje bila su dva velika kovčega na krevetu, koga je pokrivala uredno zategnuta posteljina sa likom Mickeya Mousea.

"Ideš nekud?", upitala sam ga tiho.

Sjeo se na krevet i kimnuo glavom, pri čemu mu je razbarušena smeđa kosa vragolasto zaigrala oko preplanulog lica. Uprkos tomu, bio je uznemiren. Krupne oči boje rastopljene čokolade otkrivale su dio njega koji još nikad nisam spoznala. "Bojim se da da." Uzdahnuo je. "Tako mi je drago da ste došle. Ne brinite, još niste zakasnile."

Stala sam naspram njega. "Što se dešava, Paul? Kako je moguće da je tvoj otac...?"

On me prekide bez ustručavanja, kao da mu je kamen pao sa srca izgovaranjem riječi koje nije smio izgovoriti. "Moja mama ga je uskrsnula", rekao je. "Vratila ga je život uz pomoć drvenog staroegipatskog blaga koje se naziva Knjigom mrtvih."

"Što? Knjiga mrtvih?", upitah nesigurno, prebirajući po mislima u pokušaju da se sjetim bilo čega što bih mogla povezati sa tim pojmom, no nisam uspjela.

Kimnuo je glavom, ponovno. "To je stara legenda. Knjiga mrtvih daje život, a Knjiga živih ga oduzima. Gospodar obje oslobodit će drevne, zaboravljene duhove koje su prvi faraoni zatočili iz straha od njihove sablasne moći – moći dovoljne da uništi, ali i da pokori cijeli svijet. " Izrecitirao je tu legendu kao napamet naučenu pjesmicu, glasom koji se sve više stanjivao i prigušivao. Iznenadio me je njegov zamišljeni pogled; tako odrastao, oštar i pun nemjerljive strepnje.

Amanda namreška nos. Ovlažila je usnice vrhom jezika i oslonila se laktovima na ploču drvenog plakara, zamišljeno gledajući u jedinu zraku svjetlosti koja je nevino poigravala u kutu prostorije. "Oh. To ne zvuči dobro."

"I nije dobro. Moji roditelji, Elaine i Damian, već imaju jednu Knjigu. Ne želim ni zamisliti što će se desiti ako pronađu i drugu!" Zvučalo je kao loš predosjećaj, definiralo se kao slutnja, ali nije bilo ništa drugo doli upozorenje.

"A gdje se ona nalazi?"

"Precizna lokacija je još uvijek nepoznanica, no pretpostavlja se da je u Egiptu. Vjeruj mi, oni će učiniti sve da ju pronađu. Već večeras kreću u Kairo."

Njihove su mi riječi stvarale samo buku u pozadini; još uvijek sam bila fokusirana na početak našeg razgovora.

Vratila ga je život uz pomoć drvenog staroegipatskog blaga koje se naziva Knjigom mrtvih.

Vratila ga je u život.

Vratila ga je u život.

Blago nakrenuh glavu prema svojoj sestri.

Uzvratila je pogled. Lice joj se u trenu ozarilo, a prelijepe oči zablistale neobičnim, veselim sjajem. Šireći usne u blagi smiješak, tiho je progovorila. "Maggs, misliš li isto što i ja mislim?"

***

"Lujiza, da li si svjesna da tu čaroliju može koristiti samo osoba koja zna čitati staroegipatski?"
Amelia je sitnim, gracioznim koracima slijedila Lujizu kroz hodnik, ne obazirući se na činjenicu da ju ona u potpunosti ignorira. Gusti crni uvojci su žustro poigravali oko njezinog sjenovitog lica, ali činilo se da ne mari za vlasi koje su joj se nadvile nad usplahirene oči.

"Baš me briga." Lujiza hitro primi baklju sa zida i nastavi hodati sve do strmih stepenica koje su vodile do tame podzemnih odaja. Plavkastožuti plamen osvijetlio je jednu polovicu njezinog lica, čineći kontrast sa ugljenocrnom kosom i tamnom olovkom kojom je vješto prikrila kolobare. Nikad ju prije nisam vidjela tako odlučnu, tako upornu da ostvari ono čemu je težila; ovog puta, igra je bila opasnija, bitka teža, a ulog nemjerljiv.

Amelia ju povuče za čipkasti rub haljine. "Nitko od nas to ne zna!"

"Riješeno." Spretno se otrgla od nje i produžila korak. "Alexis Parker. "

"Njezin je otac arheolog, mnogo je naučila od njega", obrazložila sam, primivši se za Lujizin rukav. Ona me nježno obgrli oko struka i poljubi u mramorno čelo.

Amelia nervozno otpuhnu i prepriječi nam put. Oslonila je dlanove o obje strane zidova koji su klaustrofobično zatvarali hodnik. "Stanite! Znate li vas dvije koliko je rizik upustiti se u takvo što? "

"Baš me briga." Lujiza se nonšalantno provuče ispod njezine ruke i produži dalje, zanemarivši pogled pun upozorenja.

"A kako planiraš stići Elaine i Damiana? Da te ispalim iz topa, možda?"

Lujiza zastade na sredini stepeništa i – uz graciozan okret koji je naglasio njezinu prelijepu kosu – uperi pogled u Ameliu. Njezine su oči napokon izgubile ružnu, krvavorvenu nijansu, poprimajući uobičajen smaragdni sjaj. "Ame… moram pokušati. Neću moći mirno živjeti ako to ne učinim."

Amelia frknu, ali u konačnici ipak primi njezinu hladnu ruku. Prisilila se je da razvuče kutove usana u smiješak. "Imaš pravo. Ništa ne možemo izgubiti. Osim vlastite glave." To posljednje si je promrmljala u bradu, ali ipak dovoljno glasno da i mi čujemo - i već sam tad znala da je gotova.

Zidovi dvorane bili su zastrašujuće crni; niti jedan tračak svjetlosti, niti jedan tračak života nije ih dotakao već stoljećima. Tijelo mi je u trenu obgrlila neopisiva hladnoća; jeziva studen je izbijala iz pukotina na popločanom tlu, poigravajući se sa plamenom baklje.

Lujiza ju predade u moje ruke i pope se na metalno postolje - pridržavajući kutove raskošne haljine - kraj sanduka prelakiranog u svijetlosmeđu boju. Uzdahnuvši, teško je otvorila poklopac i zagledala se u Voldemortovo mrtvo tijelo.

Krvava kap boli skliznula joj je niz blijedi obraz.

"Vratit ću te u život, dragi." Nagnula se i dodirnula njegovo nepomično čelo vrhovima svojih vlažnih, jarkocrvenih usana. "Obećajem."

From the bottom of my broken heart.

Lujiza je nepomično stajala uz kamenu ogradu balkona, zagledana u sivilo jutra, u ples ledenih iskrica koji joj se prelamao na kamenim crtama lica. Zakrvavljene očne duplje počivale su u tami sjenovitih oblaka, lišene onog uobičajenog, otrovnog sjaja koji je inače krasio i upotpunjavao čar njezine sablasne ljepote. Bezlične, mramorne suze tekle su joj niz obraze, miješajući se sa lelujavim pahuljama i zimskom monotonijom koja je parala zrak.
Tiho je zajecala, dok su njezine krvavocrvene usnice drhturile na vjetru.
Uzdahnula sam, gledajući kako ju unutarnji demoni nemilosrdno uništavaju, rastržu, ubijaju, gledajući kako se pred mojim očima gubi i posljednji trag osobe koju sam poznavala i voljela.
"Maggie, znaš li što me jedino spriječava da si prekratim muke?"
Knedla mi je zastala u grlu, ali nisam ništa rekla.
"Spoznaja da bih time i tebi oduzela život."
Nanoseći taj bolni vapaj, vjetar je zaledio jednu suzicu na mome obrazu. Prošaputala sam njezino ime tiho, gotovo nečujno, na što se ona okrenula i grčevito me primila u zagrljaj. Pritisnula je svoje lice ovlaženo suzama uz moje, kao da je vapila za djelićem lažne snage koju sam vizualirala samo da bih ubijedila sebe kako sam, barem malo, jača od Smrti.
"Ja sam kriva za sve. Da sam bila dovoljno snažna da se oduprem Midianinoj čaroliji, ništa od ovog se ne bi desilo. On bi još uvijek bio živ", prošaputala je, oslanjajući glavu na moje rame. Nježno sam ju poljubila u prekrasnu, lepršavu, crnu kosu, dok su mi se suze nakupljale u kutovima sklopljenih očiju. Hladnoća krhkog tijela moje majke melankolično mi se raspirivala po dlanovima stopljenim u njenim uzdrhtalim šakama, stvarajući posljednji ton sjetne balade u spletu nesuvislih misli što su me žustro pritiskale.
"Ne govori to!" Povisila sam ton, kao da sam na taj način htjela vratiti onu hrabru i dostojanstvenu ženu koja je izdahnula skupa sa Voldemortom. "Nisi ti kriva!"
Oteo joj se nježan, neprimijetan siktaj. Skrenula je nedefinirani pogled negdje u stranu, na neki odsjaj prizora koji je samo ona mogla vidjeti i osjetiti, ali nije željela odgovoriti. Bilo joj je lakše i okrenuti se i zanemariti moje pokušaje da vikanjem zaliječim njezino slomljeno srce.
"Mama... ", uzdahnula sam, ali prije no što je ta spontano započeta rečenica bila dovršena, staklena vrata koja su odvajala balkon od sobe naglo poletješe unatrag. Amelia i Amanda se gotovo istog trenutka pojaviše pred nama, pridržavajući se jedna za drugu. Polovica prelijepog lica moje sestre bila je zaklonjena svilenom, crvenom maramicom kojom je pokušavala otkloniti ostatke minule boli. Amelia se držala dostojanstveno, nedodirljivo, ali nisam mogla ne primijetiti kristale u njezinim očima. Kao da je plakala.
Je li to moguće?
"Maggie... Lujiza... žao mi je", prošaputala je. "Iako je bio glupi pokvareni skot, bio mi je brat. I u dubini duše sam ga voljela."
Izgledalo je kao da se dvoumi na trenutak, ali ipak je prišla polako prema Lujizi, raširivši ruke. Lujiza ju je gledala blijedo, kao da u glavi ponavlja riječi koje je čula, a onda joj je potrčala u zagrljaj, glasno uzdahnuvši.
"Hvala. Ovo mi zaista znači...", odgovorila je plačnim glasom.
Amelia ju je potapšala po ramenu, a onda ju odmaknula od sebe. "Bićeš uredu. The show must go on! Imaš sada da se brineš za Maggie. Ona treba mamu."
Lujiza se osmjehnula i rukavom crvene haljine obrisala bisernu suzu. ''Hvala, Ame.''
"Nema potrebe da mi se zahvaljuješ. Možeš računati na mene za sve što ti bude trebalo." Ispreplela je prste sa njezinima, prislanjajući tako spojene ruke na svoje čvrste grudi. "Što se Elaine tiče, ja ću se pobrinuti za nju. Moje Pantere su već na putu k njezinoj kući."
Šutjele smo. Sve četiri. Šutjele smo, dijeleći identične, mračne misli o priči Elaine Brown. Nisu postojale riječi kojima bih uobličila nemjerljive količine mržnje koja se javljala samim pomenom njezinog imena, samim prisjećanjem na nju u cjelini. Bila mi je teta, krv moje krvi, ali i osoba koju sam u tim trenutcima prezirala najviše od svih; ubojica moga oca. Nisam vjerovala da će netrepljivost koja je postojala između Lujize i Elaine dovesti do ovoga, bez obzira na činjenicu da je taj okrutni čin bio zapravo... osveta. Osveta zbog smrti Damiana Troya, Elaineinog muža kojeg je Lujiza hladnokrvno ubila prije nekoliko godina, ostavljajući svoju sestru samu sa tada petogodišnjim sinom Paulom.
No čak ni to, čak ni spoznaja da će Crne Pantere ubrzo presuditi i samoj Elaine ionako ne mijenjaju ništa. Voldemorta više nitko ne može vratiti.
"Moramo ići, Maggie. Moramo se vratiti u Hogwarts." Vidjevši da sam utonula u duboko razmišljanje, Amanda me lagano dodirnu po ramenu, te me tako surovo suoči sa stvarnošću. Bacila je pogled na svoj ručni sat i, shvativši koliko smo zapravo nastave tog jutra propustile, ispustila bolan uzdah.
Odsutno sam slegnula ramenima, naglašavajući koliko mi je zapravo svejedno bilo u tom trenutku, ali me je Lujizin povik ipak spriječio da zakoračim naprijed.
"Maggie! Ne želim da se vraćaš tamo. Ne samo zato što stvari počinju izmicati kontroli, nego... " Ugrizla je usnicu, oborivši pogled na mokro, zasniježeno tlo. "... jako te trebam, dušo. Sad imam samo tebe. "
Posegnula je za mojom rukom, želeći me primiti, želeći me grčevito zadržati uz sebe. Njene prekrasne, crvenkaste oči otkrile su nepojmljivu nježnost, nijansu nezamislive slabosti kakvu u njima nikad ranije nisam naslutila.
"Vratit ću se u Hogwarts, ali samo da uzmem svoje stvari." Osjetivši njezin hladan dodir na svojoj mramornoj koži, razvukla sam usnice u bolan smiješak. "Ta prokleta škola ionako nikad nije bila pravo mjesto za mene."
Amanda me zbunjeno pogleda. "Ali... "
Oštro sam ju pogledala, spriječavajući ju da sumnja u ispravnost moje možda prebrzo donesene odluke. "Nema ali, Am. Već sam odlučila. Odlazimo iz Hogwartsa."

***

"Što? Maggie, ne možeš to učiniti!", rekla je Roxy, postajući time prva koja se usudila prekinuti tišinu što je zavladala u spavaonici poslije mojega dugog monologa.
Zanemarila sam njezin prijekorni pogled. "Naravno da mogu", odvratila sam i složila svilenu crnu haljinu u otvoreni kovčeg, osjećajući u sebi neko neprirodno zadovoljstvo.
"Znamo da ti je teško zbog ovoga što se dogodilo. Svima nam je. Ali ne možete tek tako otići. Ne u ovom trenutku", usprotivila se Sara. Prošla je rukom kroz svoju bakarnocrvenu, gustu kosu što je savršeno isticala duboke tamnoplave oči, molećivo zaustavljene na mom bezizražajnom licu.
Nisam se ni trudila odgovoriti joj.
Dohvatila sam Amandine crne traperice sa svog namještenog kreveta i dobacila ih sestri, otpuhnuvši. Ona ih vješto presavi i strpa u kovčeg. "Maggie ima pravo", rekla je pritom. "Ništa nas ne veže za ovo mjesto."
Draco ju je procjenjivački promotrio, vrteći glavom. "Amanda, ne znamo što se desilo s Midian, ali vrlo je vjerojatno da je još živa i da će se vratiti." Sklonio je pramen prekrasne, plave kosa koji mu je nehotice skliznuo na blijedi obraz.
Prijezirno sam frknula. "Draco, umijemo se same čuvati. Uostalom, ako se to i desi, bolje je da Lujiza i ja budemo skupa. Bar dok dejstvo čarolije ne prestane", rekoh odlučno. Stala sam pred napuknuto zrcalo i, ogledajući se u zamagljenom staklu, popravila svoje lepršave, crvenkastozlatne uvojke koji su mi padali niz ramena.
Zavladala je tišina. Tišina ispunjena bolnim uzdasima i značajnim pogledima koje su naši mladi sljedbenici živahno razmjenjivali, ustručavajući se da bilo što kažu.
Preletjela sam pogledom preko njihovih lica. "Naravno, očekujemo od vas da nastavite s ovim što smo započeli. Očekujemo da ćete prevesti još mladih vještica i čarobnjaka na našu stranu. Niste nas nikad dosad iznevjerili, te se stoga nadam da i ovog puta možemo računati na vas", rekoh, zatvarajući kovčeg. Glas mi je napokon poprimio onaj uobičajen, miran, dostojanstven ton. Zakopčala sam jaknu i, primivši Amandu pod ruku, posegnula da otvorim vrata. Ville i Tony su ponijeli naše kovčege, slijedeći nas, skupa sa svim ostalim sljedbenicima koji su nam proteklih godina bili najveća potpora.
Zvuk naših elegantnih, sporih koraka odzvanjao je među tamnim, iskrzanim zidovima Hogwartsa, miješajući se sa šapatima što su ih razmjenjivali učenici okupljeni na hodniku. Koračali smo kao nekad, plijeneći sve poglede svojim mračnim, nedodirljivim pojavama.
"Gospođice Riddle! Što bi ovo trebalo značiti?" Neočekivano, Dumbledore i McGonagallica nam prepriječiše put, upućujući nam prijekorne, upitne poglede.
"Vidite i sami, Albuse", odgovorila je Amanda hladno, igrajući se sa svojim privjeskom u obliku zmije. Njezine nebesko plave oči surovo su počivale na Dumbledoreovima.
Nekoliko trenutaka nas je samo promatrao, gladeći svoju čupavu sivu bradu, a onda je upotpunio napetost u zraku grubim, ali ipak melodičnim glasom. "Znate, gospođice, ovaj isti prizor sam vidio prije mnogo godina. Na istom ovom hodniku, Lord Voldemort i Lujiza Brown stajali su preda mnom isto kao što vas dvije sada stojite, gledali su me tim istim otrovnim pogledima koji sada blješte na vašim licima."
Bolno sam uzdahnula. "Možete li nas poštediti svojih filozofiranja?"
"Znam što se sinoć desilo, gospođice. Pokušao sam vas upozoriti, ali sudbina je odredila drugačije." Popravio je svoje velike, staromodne naočale, kao da se ustručava da nastavi. A činio je istu stvar kao i obično – govorio je u zagonetkama. "Možemo se samo nadati da vam ista neće okrenuti leđa u pohodu koji slijedi."
"Nemamo vremena za ovo", procijedi Amanda kroz zube, ne skrivajući bijes koji ju je u trenu preplavio. Uzela me je za ruku i odlučno povukla ka dvorskim kapijama.
"Sretno.. ", prošaputao je Dumbledore, gledajući za nama. Postala sam svjesna njegove zabrinutosti tek kad sam nehotice uhvatila taj blag, sućutan pogled pun strepnje.
Zanemarila sam ga. Svoje kamene zjenice usmjerila sam naprijed, bez osvrtaja, bez pozdrava.
Vjerujem da su bili sretni što odlazimo.
Ali mi smo bile još sretnije. Jer, uprkos svemu, odlazile smo kao pobjednice.

***

"Maggie, sačekaj!"
Čuvši Dracov povik, zastala sam i graciozno se okrenula.
Dotrčao je do mene. Tempo disanja mu je bio nesređen a obrazi rumeni od trčanja, ali to ga nije spriječilo da mi pruži prekrasnu, tamnoplavu ružu. "Izvoli... za oproštaj", rekao je.
Osmijeh mi se prolomio na usnama. "Gdje si našao plavu ružu?", upitala sam, dopuštajući njezinom opojnom mirisu da mi grubo raspara nosnice.
"Znam da voliš plavu boju", odvratio je tiho, zagledan u uzburkane talase na jezeru. Sjaj u njegovim očima je netragom ispario; sad su bile nedefinirano tamne, ophrvane nestvarnom slutnjom. Čak je i blijedi osmijeh oko blago ispucalih usana uminuo, pretapajući se u vid najiskrenije tuge.
Shvatila sam o čemu razmišlja. Izraz njegovog lica mi je sve govorio. "Žao mi je što je moralo ovako ispasti, ali... " Uzdahnula sam, tražeći prave riječi kojima bih iskazala da je našoj vezi doista došao kraj. "...vjerujem da i sam znaš da ljubav na daljinu jednostavno ne opstaje. Valjda nikad nismo bili jedno za drugo", rekoh u konačnici, izbjegavajući njegov pogled. Ne zato što sam ga još uvijek voljela, ne zato što me je boljela njegova tuga, nego zbog činjenice da sam osjećala zahvalnost zbog svega što je dosad učinio za mene.
"Ne slažem se s tim, ali odluka je tvoja. Ako želiš da završimo ovdje i na ovaj način, onda neka tako i bude", rekao je u konačnici, kao da je očekivao taj odgovor.
"Hvala ti." Nježno sam dodirnula njegov mramorni obraz svojim usnama, a zatim ponovno primila Amandinu ruku i dopustila joj da me povede prema Zabranjenoj šumi. "Vidimo se, Draco. Doviđenja", rekoh tiho, šapatom koji se izgubio negdje u umirujućim tonovima depresivne jesenje balade.

From the bottom of my broken heart
There’s just thing or two I’d like you to know
You were my first love, you were my true love
From the first kisses to the very last rose
From the bottom of my broken heart
Even though time may find me somebody new
You were my real love, I never knew love ‘til there was you.
From the bottom of my broken heart...

***

Oštro sam udahnula težak miris tamjana što se provlačio mojom zamračenom sobom. Duga, crna suknja nemarno se vukla za mojom presamićenom, tmurnom prilikom dok sam se nemoćno vukla po tlu. Dohvatila sam pehar crnog vina sa noćnog stolića i s teškom mukom otpila dug, neprijatan gutljaj. Krvavocrveni plamičak voštanice poigravao se sa očajom na mom preblijedom licu, tjerajući ledene suze da mi kliznu niz obraze.
Zašto se ovo moralo desiti baš sad, kad smo mogli biti tako sretni? Zašto se cijeli moj svijet morao srušiti
baš sad, kad je u njemu napokon mogao zavladati mir?
Oteo mi se vrisak. Bolan, glasan vrisak. U afektu, primila sam maleni privjesak u obliku križa i bijesno ga otrgla sa svog blijedog vrata. Odbacila sam ga kroz odškrinuti prozor, u vječne bjeline začarane finske šume, što dalje od sebe i svog praznog života. Odbacila sam posljednji tračak svjetlosti iz svoga srca, posljednji dio svoje ljudskosti.
''Ne! Amelia, reci mi da se šališ!''
Lujizin prodorni povik probio se kroz tamne zidove sobe, vraćajući me u stvarnost.
Nekoliko trenutaka sam samo nestrpljivo osluškivala, očekujući nešto što bi obrazložilo takvu reakciju, ali sam u konačnici shvatila da bi bilo bolje da provjerim što se događa. Pridigla sam se sa hladnog poda i, očistivši sa sebe tragove boli i prašine, teškim koracima krenula prema spavaćoj sobi na drugom kraju hodnika.
''Draga, smiri se!'' Kad sam odškrinula stara, hrastova vrata, Amelia je zaštitnički grlila Lujizu koja je tiho jecala u njezinom naručju. Ali ne od boli, ne od tuge, nego od bijesa.
''Što se dešava?'', upitala sam tiho, oslonjena leđima na zid.
Amelia je duboko udahnula. ''Elaine...''
''Mrtva je, zar ne?'', upitah, osjetivši kako mi srce nestrpljivo poigrava.
Njezine prekrasne oči poprimiše neobičnu, mračnu nijansu. ''Bojim se da ne. Nekom je neobičnom čarolijom pobila desetoricu Crnih Pantera, a jedan koji je preživio vratio se da mi saopći nevjerojatne vijesti; Damian Troy je živ.''

Nastavit će se...

I sure got my feathers burned, but I’m stronger than the flames!

Amelijin užasnuti krik prolomio se kroz crnu koprenu dima.
"Ne! Stani!"
Djelići ogoljelog tla gubili su se pod mojim cipelama dok sam mahnito, nezaustavljivo trčala u plameni zagrljaj kaosa. Nisam stala. Nisam se okrenula.
Naravno. Spasit ću sebe.
A ja nisam ništa bez svoje obitelji.
Neka čudna, neslućena sila gurala me je naprijed, ka savršenoj interpretaciji Pakla. Osjetila sam nepodnošljivu toplinu, nepojmljiv žar na svim dijelovima svoje blijede kože, dim mi je maglio ustreptale poglede, ali spoznaja da su Amanda i Voldemort još uvijek unutra bila je jača od razuma suočenog sa užasom.
Ruševine Rosewhitea činile su se živima. Kameni zidovi uvijali su se oko mene, trgajući mi posljedni dah iz usplahirenih grudi. Okus tamnog vela, okus propasti koji se prosuo po mom jeziku nije me spriječio da skupim preostalu snagu i povičem glasno, najglasnije.
"Amanda!"
Zakašljala sam se. Nijanse narančaste i crvene boje miješale su se pred mojim staklenim zjenicama, pretapajući se u boju najgušće tame, u prelijepu crnu boju. Nešto iznenada proleti, projuri u blizini. Nešto, ili netko?
"Amanda!"
Zvuk ubrzanih koraka gubio se u ništavilu dok sam besciljno jurila kroz hodnike i prazne, oronule prostorije, zazivajući sestrino ime. Snažan, slatkast miris neočekivano se probio kroz dim i dotakao mi nosnice.
Miris ženskog parfema. Poznat miris. Još je netko u ovom dvorcu.
"Amanda!!!"
Moje suzne, zamagljene oči prepoznaše obris u daljini, na drugom kraju hodnika. Kontrast njezine uske bijele haljine i crne kose ukazivao je na činjenicu da je ta osoba koja usplahireno juri na posljednji kat žena. Ali ne Amanda. Ne Midian. Još je netko u ovom dvorcu.
Slijedila sam ju, slijedila sam njezin opojan miris koji dočekaše i zgrabiše iskre vatre i, kao osvetnički, pomamno ga raspršiše po dvorcu okovanom plamenom.
Probijala sam se naprijed, vođena neljudskom odlučnošću, sve do klimavih stepenica koje su išle na krov.
Oslonila sam se na željeznu ogradu i oslobodila grudi oštrog uzdaha, raširivši umorne, izgubljene očne kapke. Hladan, treperavi vjetar pozdravio je moje poruculansko lice jednim nježnim dodirom, pomiješan sa krupnim kišnim kapima što su se slijevale iz tamnosivog neba. Činilo se kao da vatra pomalo slabi, kao da drhtavo izumire i klizi u beskonačnost, ali tada nisam bila sposobna misliti o tome.
Poznati glasovi kovitlali su se sa melodijom svitanja, prijeteći, upozoravajući.
Ljudski obrisi obasjani sivilom zore zaklonili su moj nedefinirani pogled.
Zvuci borbe parali su mi svijest.
Sklupčana pod mokrim, debelim ogrtačem, Amanda je napeto trljala ruke i grizla donju usnicu, a Voldemort i Elaine Brown stajali su na kiši – jedno naspram drugog. Njihovi podignuti štapići presijavali su se pod bljeskom plave munje, pod njezinom jezivom čarolijom, svjedočeći o obračunu koji se upravo odigravao. Kletve su letjele, glasovi su se miješali. Krv je potekla. Vikali su. Elaine se histerično smijala, gestikulirala, govoreći kako je napokon došlo vrijeme osvete zbog ubojstva njezinog muža. Voldemort joj je isprva uzvraćao samo ledenim, posprdnim smijehom i oštrim pogledima u kojima su se neprestano miješali mržnja i sažaljenje, u svojoj ponižavajućoj kombinaciji.
"Crucio!", zagrmi on u jednom trenutku, stisnuvši štapić u svom hladnom dlanu. Iskra prigušene svjetlosti presjekla je gusti, zamagljeni vazduh i pogodila Elaine u grudi. Njezin bolan, oštar vrisak proparao je Rosewhite dok je nemoćno padala na mokro tlo.
Udarila je glavom o kamene pločice. Zjenice joj se raširiše divlje, preneraženo. Krv joj poteče iz potiljka, slijevajući se po vlasima tamne kose i bijeloj haljini koja je savršeno isticala njezino skladno, vitko tijelo. Lokva vode u kojoj je nepomično ležala pretapala se iz bezbojne u zanosnu, prekrasnu, crvenu boju.
Bila je mrtva. Izgledala je kao da je mrtva.
Čak ni Avada Kedavra nije bila potrebna.
Nebom se prolomi prasak groma. Negdje u daljini, čulo se umiruće zavijanje gladnih vukova, pomiješano sa urlicima vjetra i vapajima oluje što je nemilosrdno potresala zemlju, raznoseći ljute iskre vatre na sve strane.
Osjetivši nestvarnu radost i neizmjerno olakšanje, potrčala sam k Voldemortu i Amandi. "Jeste li dobro?", upitala sam, grleći ih oboje.
Amanda se iznenađeno nasmija i pozorno me promotri svojim lijepim, prodornim zjenicama. "Da, ali... otkud ti ovdje?", odvratila je, sklanjajući sa lica mokri pramen boje rastopljenog zlata.
"Duga priča." Odmahnula sam rukom. "No, Elaine...?" Pogled mi mahinalno odleti na njezino blijedo, mrtvo tijelo. Tamne, nepomične usne i lepršava bijela haljina čiji su se rubovi izdizali na vjetru stvarale su dojam palog anđela.
"Iznenada se pojavila i napala nas. Ništa bolje nije ni zaslužila", reče Voldemort. Na licu mu se prelomio hladan, zadovoljan osmijeh.
Amanda preplašeno frknu. "Isto će se desiti i nama ako brzo ne smislimo kako da nestanemo odavde!", izjavila je odsječno, melodičnim glasom, upotpunjavajući napetost i paniku u svojim svjetlucavim očima. "Što da radimo?!"
"Mislim da znam put do dvorskih kapija", rekoh u konačnici.
Odlučno sam se okrenula i pošla ka stepenicama, navlačeći kukuljicu preko lica, kao da ću se tako zaštititi od vatre. "Hajde, slijedite me."

***

"Hvala Bogu da ste dobro! Malo je falilo da me strefi infarkt!" Amelijin predivan, djetinjasti glas stopio se sa monotonim udarcima nebeske vode po hrapavom, ugljenom tlu. Stajala je u nemirnoj sjeni oronulog hrasta, pridržavajući Lujizu koja je bila oslonjena na nju.
Vatra se djelomice gasila, povijena pod kišom kao gospa pod voljom i željom svoga gospodara – neupitno slobodna, a istovremeno tako spriječena. Pripadale su joj još samo rasplamsane ruševine nekoć cijenjene škole, a na ostalim mjestima njezinog prijašnjeg razaranja sada je ostajao samo nedokučivi, prazni užas – crna zemlja, srušeno drveće, ogoljelo granje i ostale sitne stvari što inače čine prizore lijepima.
"Ne bismo ni uspjeli da nije bilo Maggie!" Amanda se zahvalno nasmiješi i zagrli me.
Amelia nas procjenjivački promotri svojim dubokim, smaragdnim očima. Ugrizla je usnicu, kao da joj je taj zagrljaj smetao. "Erhm... a što se desilo s Midian?"
"Ne brini. Otjerao sam ju. Zasad." Rekavši to, Voldemort priđe Lujizi i nježno kliznu dlanom po njezinom blijedom, mramornom obrazu. Ona teško podiže glavu i, uzdahnuvši, zaustavi svijetloplave zjenice na njegovom licu.
"Voldemorte... ", prošaputala je.
Zaštitnički, obuhvatio je rukama njezin uski struk i dopustio joj da se osloni na njega. "Mislio sam da sam te izgubio ", odvratio je tiho, privijajući ju uz sebe, uz svoje toplo tijelo.
Lujizine oči zanosno zablistaše. "Hej, nećeš me se tako lako riješiti. Znaš da te volim."
"I ja tebe volim." Osmjehnuvši se, utisnuo je kratak, nježan, posljednji poljubac na njene hladne usne.
"Avada Kedavra!"
Zrakom se prolomio usklik. Pobjedonosan, osvetnički usklik. A kad je okrvavljeno, ispijeno lice Elaine Brown zadovoljno bljesnulo, kad je šumu zatresao Lujizin glasan, nestvaran krik očaja, kad je moje u trenu prepuknuto srce počelo ponovno kucati, već je bilo suviše kasno.
On je već bio mrtav.

Sadness in the night.

Noćni vjetrovi plesali su posljednji valcer po krvlju oblivenim zidovima, raspirujući guste slojeve prašine, ljubeći prigušenu svjetlost baklji. Zarila sam nokte u Amandinu meku, blijedu kožu, pribivši tijelo obgrljeno drhtajima uz njezina leđa.
Ophrvala me slabost. Poklekla sam.
Uski hodnici dvorca počeše mi sličiti na ralje gladne zvijeri.
Amanda je ispreplela prste sa mojima. ''Maggie, jesi li dobro?'', upitala me nježno, proučavajući me krupnim očima u kojim su se prelamale najljepše nijanse plave boje.
Duboko sam udahnula miris plijesni, miris boli kojim bijaše okupan hladni zrak. Kimnula sam glavom i uspravila leđa, skrivajući malaksalost, skrivajući tu nepojmljivu slabost. ''Dobro sam. Ne brini.'' Vještim pokretom ruke, primih štapić iz ogrtača i izvih ga pred licem, pripremajući se za mogući napad, za moguću obranu – i za neupitan obračun.
''Amelia, kamo sad?'' Voldemort letimično preleti pogledom po spletu sasvim identičnih hodnika, te zastade kraj kamenog stupa izdignutog u slavi i stilu vizantijske kulture. Blijedožuta iskra odlučnosti poigravala je u njegovim užarenim, bademastim zjenicama što sada počivaše na Amelijinom staklenom licu.
Ona zavrti glavom i ljutito otpuhnu, cupkajući u mjestu. ''Ne znam. Nisam ti ja jebeni kompas'', promrmljala je, s neuspješno prikrivenom nervozom u baršunastom glasu.
Voldemort joj je uputio oštar pogled, ali riječi nisu poticale s njegovih ispucalih i ustreptalih usana. Zagledao se naprijed, natrag u daljine beskonačnih prolaza, proučavajući ih.
Tišina. Bljesak. Jecaj.
Nagovještaj nevolje.
Oslonila sam se leđima na stup, osjetivši obamrle uzdahe kako mi sijeku grlo.
...Maggie... ne mogu... ne mogu disati...
''Izdrži, mama. Dolazimo'', prošaputala sam, prislonivši dlan uz naličje svog mramornog vrata. Amelia i Voldemort me zabrinuto promotriše, a zatim neočekivano spojiše poglede. ''Ovo postaje jako ozbiljno. Moram ju spasiti!'' Voldemort zamahnu pelerinom i zakorači u tamu, s ludom hrabrošću i prkosom koji su drhtavo plamtili u njemu.
''Stani, tikvo jedna tvrdoglava!'' Amelia ga teatralno primi za ramena i grubo pogura uz kameni zid. ''Rosewhite je ogroman. Misliš da ćeš ju naći na vrijeme? Mogla bi biti bilo gdje!'', vikala je nestrpljivo, nepovezano, unoseći mu se ravno u lice.
On ju prijezirno pogleda, stisnutih očiju. ''Pa, zasigurno nemam namjeru ni stajati ovdje i ne poduzeti ništa!'' Odgurnuo ju je u stranu, popravljajući rukave crnog ogrtača koji su se pogužvali prilikom njezinog neočekivanog nasrtaja. Oči su mu čudno svjetlucale pri nejasnom svjetlošću kojom bijahu dodirnute.
''Ne paničari!'', siknu Amelia bijesno, naglašavajući zamah slapom blještave crne kose. Uplela si je jednu dugu vlas oko kažiprsta, grizući pritom rub donje usnice. ''Hajde da logički razmislimo o ovome.''
''Nemamo vremena za razmišljanje!'' Voldemort je zazvučao gotovo očajno, nemoćno. Njegov glas je savršeno upotpunjavao napetost i strah koji su obigravali oko nas.
Najednom mi je sinulo.
Najednom mi je sinulo kako riješiti misteriju.
''Amanda, ti si prije pohađala Rosewhite. Poznaješ dvorac, je li tako?'', upitah, okrećući se k svojoj sestri i zaustavljajući pogled pun nadanja na njezinim krupnim očima.
Neodlučno je kimnula glavom, mreškajući nos. ''Da, valjda... '' Podigla je pogled sa kamenog tla iz čijih su pukotina šibali tračci jezive studeni. ''Zašto?''
''Mislim da ju Midian drži u nekoj od spavaćih soba – nekoj koja posjeduje krevet sa crnim baldahinom'', obrazložila sam, prizivajući si u misli slike trenutaka koje sam provela u toj zamračenoj sobici, nesvjesna činjenice da je do mene ležala istinska, prava Lujiza.
Amanda se zamisli, ne obazirući se na pogled nadražen iščekivanjem što joj ga je Voldemort kradomice darivao. ''Crni baldahin? To bi trebale biti spavaonice Andore, jednog od tri bivša školska doma'', izjavila je u konačnici. ''I mislim da znam kako doći do njih.''
Šutke, slijedili smo ju kroz dugački hodnik obložen polomljenim zrcalima i ostacima skupocjenih slika. Zastori na prozorima, zastori sa logom Rosewhitea, bijahu razdrljeni i prekriveni tragovima prašine. Tek povremeno, niz oronulu tavanicu bi skliznula pokoja kap kiše koja bi, poput čiste i iskrene suze, sprala nečistotu i otkrila dio njihove prave boje. Komadići uvelih bijelih ruža padali su na goli pod, nošene krilima prohladnog vjetra. Paučina se nakupljala u svakom kutu, izazivajući pomamu za uspomenama na sve što je Rosewhite nekoć bio – na sve što smo mi nemilosrdno uništili.
Usne mi se same razvukoše u ironičan poluosmijeh.
Zar nije prekrasna spoznaja da si ti zaslužan za tu slatku propast?
''Brže! Mislim da sam čula korake... '' Amelijin ustreptali šapat se gubio u bijesnom hriptanju vjetra dok nas je naizmjenično gurala uz strme, rasklimane stepenice. Posegnula sam da se primim za ogradu, ali ona bijaše potpuno razvaljena i beskorisna.
Nisam se okretala. Ako nas netko doista slijedi, nisam ga htjela spoznati.
''Skrenimo ovdje!'' Amanda nas povede kroz uzani prolaz na lijevoj strani hodnika, stežući štapić u oznojenom dlanu. Svjetlosna iskra s njegovog vrha ubrzano se kretala duž zida.
U konačnici, našli smo se pred odškrinutim, labavim vratima. Staklo koje ih je prekrivalo bijaše polomljeno na nekoliko mjesta. Zapazila sam i djelić školskog grba na njihovom vrhu, shvaćajući da se nalazimo pred ulazom u nekadašnju društvenu prostoriju.
''Gdje su ovdje spavaonice?'', zapita Voldemort tiho, kao da se plaši da ne probudi davno zaboravljene duše što su počivale u tvrdim zidinama, u svakom neznatnom djeliću vazduha koji smo udisali. Proučio je pogledom cijelu zamračenu prostoriju, krcatu kožnim naslonjačima i nemarno razbacanim učeničkim knjigama.
Amanda kimnu glavom prema popločanim stepenicama. ''Gore. Sigurno.''
Najzad, nasumice izabrasmo jednu od brojnih sobica. Bijahu tamo dva prazna kreveta sa crnim baldahinima, noćni stolić i četiri rasklimane stolice. Miris vlage, nekoć prijatan vonj smrti parao mi je nosnice toliko jako da sam se morala povući unatrag, na prostrani hodnik prepun identičnih, zatvorenih vrata.
Pregledali smo redom sve sobe, sve dok nismo nabasali na jednu koja se, naizgled, nije ni po čemu razlikovala od ostalih. ''Hey... pogledajte ovo!'', uskliknu Amelia i pokaza rukom na niska vrata što počivaše u kutu prostorije, kraj lepršavih crnih zastora.
Pritisnula je kvaku i lagano ih povukla k sebi, provirujući u drugi hodnik.
Tajna vrata. Tajni prolaz.
Naši koraci odzvanjali su tim praznim, uskim tunelom dok smo se tiho približavali visokim metalnim vratima što ponosito stajaše na njegovom bliskom kraju.
Voldemort je prvi kročio unutra, otvorivši ih uz trzaj.
''Lujiza...!'' Zadržavajući dah, zagledao se u njezino prekrasno, polumrtvo lice. Jeziva čarolija voštanica, nadjačana sjajem njezinog medaljona, stvarala je prizor neljudske ljepote i beskrajne unutarnje snage. Doimala se kao da spokojno sniva, ali uzdrhtale, vlažne usnice odavale su prisutnost bolnih grčeva, grčeva koje sam i ja osjetila.
Voldemort se spustio na ivicu kreveta, kraj njezina uzglavlja, milujući joj blijede obraze. ''Lujiza, čuješ li me?'', zazvao ju je tiho, ali odgovora nije bilo.
''Ne čuje te.'' Amelia bolno uzdahnu i prekriži vitke ruke na grudima. ''Dugo je bila pod dejstvom presnažne čarolije. Trebat će neko vrijeme da se oporavi. ''
Nervozno sam se osvrnula oko sebe, drhteći više od vlastitih misli nego od hladnoće koja je sjekla crne zidove. ''Možemo li sada ići? Ježim se od ovog mjesta.''
"Maggie ima pravo." Amanda mrzovoljno krenu prema vratima. "Idemo. "
Voldemort nježno podiže Lujizu, kao da je riječ o krhkoj porculanskoj lutkici koja bi se svakog časa mogla prelomiti u njegovom naručju. ''Bit ćeš dobro, draga. Sad si na sigurnom.'' Šapućući te smirujuće riječi, utisnuo je vreli poljubac na njezino čelo.
Hodali smo tiho, neopaženo, ali i brzo. Brže no ikad. Prepušteni neupitnoj vladavini vjetrovitih nanosa, crveni pramenovi moje razbarušene kose kovitlali su se u zraku, padajući mi po obrazima i vrhovima usnica. Podovi dvorana i hodnika kojima smo prolazili na putu do glavnog hola na trećem katu jezovito su šaputali posljednje stihove svoga škriputavog rekvijema, naslućujući poraz.
Nešto me žignu kroz srce.
Nejasno sam razaznala i zvuk koraka. Udaljenih, ubrzanih koraka.
Da li nas netko doista slijedi?
Trgoh se. ''A zašto se jednostavno ne možemo apartirati?'', promrmljala sam nelagodno, stežući Amandinu toplu ruku u svojoj, hladnoj. Zamahom isukanog štapića, Amelia naglo osvijetli put, hodnik koji se pružao pred nama. ''Nemoguće je apartirati se među zidinama Rosewhitea'', dobacila je, ubrzavajući kroz koprenu tame što nas je u potpunosti obavila.
''Ali ja sam se jednom uspjela apartirati'', usprotivila sam se.
Amelia neočekivano zastade i iznenađeno me promotri, trepćući dugim, tamnim trepavicama. ''Molim...?'' Njezin nepovjerljivi šapat iščeznu u beskonačnost tišine.
Kimnula sam glavom. ''Da. Onda kad me je Midian zatočila.'' Uzdahnula sam, shvativši da svi netremice zure u mene, fiksirajući me neprijatnim pogledima. ''Što me tako gledate? Mislim, moguće je napraviti iznimku, zar ne?''
Voldemort se zamisli i privi Lujizu još bliže sebi. ''Da, ali samo u slučaju da je netko u tom trenu poništio čini koje štite Rosewhite. Samo u slučaju da je netko htio da se apartiraš. ''
''Naravno da sam htjela. ''
Okrenula sam se na ledenu melodiju smijeha što se prolomio hodnicima, odjekujući svom svojom neupitnom silinom. Moje kamene zjenice raspoznaše ženski obris u nemirnim sjenama susjedne dvorane. Srebrnkasta svjetlost je slobodno kružila zrakom, zanoseći naše iznenađene poglede, tjerajući nam neopisiv osjećaj nemoći pod kosti.
''Midian?'', otelo mi se.
''Tako je. '' Elegantno je istupila iz tame, dopuštajući svijetlim tračcima da obasjaju njezine istinske crte lica.
One više ne bijahu identične Lujizinim.
Pred nama je stajala Midian Turunen u svom pravom tijelu. Bila je to prelijepa, visoka žena blijede puti i tamnosmeđe kose koja joj je uokvirivala porculansko lice. Nosila je crnu haljinu, pripijenu uz skladno, vitko tijelo. Krupne plave oči dobijale su nijansu mahnitosti i razjarenosti pod prigušenim svjetlom, naglašavajući snagu dojma koji je ostavljala.
No, ono što je najviše privuklo moju pažnju bijaše srebrni lančić u obliku srca, lančić koji je počivao na njezinim grudima – konačno sastavljen. Konačno cijeli. Konačno moćan.
''Naravno da sam htjela da pobjegneš, Maggie. Misliš da nisam računala na činjenicu da ćete se svi uskoro okupiti ovdje? Misliš da nisam znala da će biti lakše i slasnije da vas ubijem sve odjednom?'' Oslonila se na zid, nasmijana. Cijela situacija ju je nevjerojatno zabavljala i nije se trudila to prikriti. ''Naravno, isprva sam planirala da se za početak riješim samo tebe i tvoje mamice. Zato sam vas i povezala Nemesisom. Htjela sam ukloniti dvije muhe jednim udarcem, ali... imam osjećaj da će ovo biti mnogo zabavnije!''
Amelia ju ošinu neprijatnim pogledom, mršteći se. ''Gledaj, prastara nakazo... ne znam ni što planiraš ni kako si se stvorila ovdje, ali zahtijevam da mi kažeš što želiš od nas!''
Midianine oči zasvjetlucaše. ''Ovo!'' Raširila je svoje bijele dlanove na kojima se tada prelomi plamteća iskra, iskra zasljepljujuće moći koja se spremala eksplodirati iz nje. Zamahnula je rukom ka meni, usmjeravajući mlaz svjetlosti u moje usplahirene grudi.
Tresak. Povik.
Sagnula sam se. Sagnula sam se na vrijeme.
Crvenkasta svjetlost je preletjela preko mojih savijenih leđa i pogodila drveni plakar.
''Sklanjaj se odatle!'', vrisnu Amanda i energično me privuče k sebi. Zadihano sam se oslonila na nju, oštro uzdahnuvši. Osjetila sam neugodan miris, miris paljevine, miris dima.
Plamičak neobične, blijede vatrice poigravao je na klimavom plakaru, šireći se.
Midian to nije primijetila. Bijesno je stisnula zube i ispružila dlan k meni i Amandi, šapućući si nešto nerazumljivo u bradu – nešto nalik na drevnu molitvu.
Još jedan neuspjeh. Još jedan promašaj.
Pomjerile smo se u stranu, a novi plamen zahvatio je zastore što su sablasno poigravali oko polomljenog prozorskog stakla. Vatra se širila zastrašujuće brzo, stvarajući sivi oblak dima nad nama.
Voldemort lagano položi onesviješćenu Lujizu u Amelijine ruke. ''Skloni ih na sigurno, a ja ću se pobrinuti za ovu glupaču! Dolazim odmah za vama!'' Izvadio je štapić iz pelerine, stisnuvši zube u žaru odlučnosti i borbenosti, u agoniji očite želje za osvetom zbog onog što je napravila Lujizi.
"Ne! Voldemorte, nemoj... ", Amanda ga je pokušala zazvati, odvratiti od tog nauma, ali nije bilo svrhe – ne u ovakvoj situaciji.
Shvativši to, Amelia nam je dala znak da ju slijedimo. Prebacila je Lujizu preko ramena i potrčala niz hodnik. Amanda i ja smo, šutke, krenule za njom.
Vatra je postajala sve jača, sve vrelija – sve ubojitija.
Okruživala nas je. Potiskivala nas je.
Njezino bolno urlikanje miješalo se sa tihim povicima borbe što su sve više blijedili i iščezavali u pozadini mojih pomućenih misli. Čvrsto sam stezala rub Amelijina debela ogrtača, svoj jedini putokaz u zanosnom, gracioznom plesu dima i vatre.
Grlo me je peckalo.
Zaslijepljene oči su mi suzile.
Nevidljive sile grčevito su se uvijale oko mog onemoćalog tijela, stežući me, gušeći me svom svojom jezivom silinom. Htjela sam vrisnuti iz petnih žila, osloboditi se tjeskobe, ali nisam mogla – samo sam stisnula uzdrhtale zube, ubrzavajući sitne korake.
Nastavljala sam. Ponekad bih poklekla, pala, ali bih uvijek nastavljala. Kako je rastao i nemilosrdni vatreni plamen, rastao je i plamičak prkosa u mojim grudima.
Činilo mi se kao da je protekla vječnost dok se nismo našle pred rastvorenim dvorskim kapijama, dok nisam osjetila Amelijinu ruku na svojoj, njezin ohrabrujući stisak, a potom i milovanje hladnog, svježeg vjetra po ispijenom licu.
"Uspjele smo...!", ote joj se zadihan povik oduševljenja.
Klonuvši na hladnu, ogoljelu tratinu, usmjerih pogled preko vlastitog ramena. Dobar dio dvorca već je bio obuhvaćen zagrljajem plamena, obasut poljupcima pregustog tamnosivog dima koji se izdizao do tmurnih nebesa.
Još strašnija spoznaja me naglo presječe.
"Amelia! Gdje su Amanda i Voldemort?!", vrisnula sam, osvrćući se.
Vjetar mi je odgovorio svojim silovitim puhanjem, svojom silovitom kadencom Smrti.
No nije bilo potrebno odgovoriti. Nije bilo potrebno pitati. Plamena balada i hladna, jeziva slutnja koja je strujala mojim tijelom već su dovoljno pokazivale.
Pridigla sam se. "Moram im pomoći!", povikah, potpuno spremna i odlučna u neshvatljivoj namjeri da se vratim među rasplamsale zidine.
Amelia energično položi Lujizu na tlo i pritrča mi, obuhvativši rukama moj struk. "Jesi li ti luda?! Poginut ćeš!", zavrištala je i povukla me natrag.
"Ali... ali... moj otac i moja sestra su još uvijek unutra!", vikala sam izbezumljeno, otimajući se iz njezinog snažnog stiska.
Pograbila me je za ramena i zagledala se u moje prazne oči, lišene uobičajenog smaragdnog sjaja. "Žao mi je. Ali mi moramo ići!"
Ote mi se bolan, dugačak vapaj.
Imala je pravo. Znala sam da je, ali nisam se mogla pomiriti s tim. Vatra je već zahvatila nekoliko borova koji su okruživali dvorac, i bilo je samo pitanje vremena kad će se proširiti i na tratinu gdje smo mi stajale. Bila je suviše jaka da bismo ju mogle ugasiti, suviše strašna da bismo joj se mogle suprotstaviti, bez obzira na preveliku cijenu koju je naša nemoć nosila.
Morale smo otići. Morale smo se spasiti.
"OK, Amelia", prošaputala sam tiho, susprežući tople, krvave suze.
Ponovno je podigla Lujizu, koja se tada promeškolji i duboko uzdahne, potpuno nesvjesna stvarnosti. "Hajde! Moramo otići do Mračne šume da bismo se mogle apartirati!" Kimnula je glavom ka zimzelenom šumarku na istočnoj strani otoka, potrčavši.
Potrčala sam i ja. Potrčala sam, bez osvrtaja. Bez osjećaja.
Znam što moram učiniti.
Znam što ću učiniti.
Žao mi je. Ovaj put, spasiti ću sebe.

Nastavit će se...

P.S. Post posvećen Roxy i Alexis, iz nekih mojih razloga.

Save one breath for me.

Kamene crte Voldemortova lica poprimile su još blijeđu, još zaprepašteniju nijansu od one koja mu se žustro prelamala u očima. Iskolačene, svjetlucave zjenice se fiksiraše na srebrnom privjesku što ga je Amelia pobjednički stezala među svojim dugim prstima, podsmjehujući se. Prefinjenost i eleganciju svakog njezinog pokreta zasjenile su odvažnost i nadmoć – činjenice probuđene otrovnom spoznajom da posjeduje jedinu stvar koja može do kraja slomiti Voldemorta.
''Što?'' U panici, u šoku, stisnuo je bijele usne i prostrijelio ju pogledom. ''Što to govoriš?''
Amelia sklopi hladne dlanove oko skupocjenog privjeska i prisloni ih uz grudi. Njezin uobičajeni poluosmijeh naglo iščeznu, čineći posljednji, odlučujući potez po platnu krajnje ozbiljnosti i napetosti što nas je nemilosrdno poharala. ''Istinu'', reče zagonetno, značajno, te se teatralno pomjeri za nekoliko koraka unatrag. Potpetice njezinih staromodnih čizama stvarale su oštar zvuk pri dodirima sa mramornim tlom. ''Lujizin život visi o tankoj niti i...''
Voldemort ju prekide, povisivši ton. ''Ne igraj mi po živcima, gnjido šugava! Govori što si joj učinila!'' Nemoćan u pokušaju da obuzda navalu ljutnje, zgrabio je njezina ramena i snažno ju protresao, unoseći joj se u lice.
Ona frknu i nonšalantno ga odgurnu od sebe, mreškajući čelo. ''Smiri živce. Ja joj nisam ništa učinila!'', posebno je naglasila svaku riječ, popravljajući bretele crne haljine. Blago je nagnula glavu u stranu i procjenjivački promotrila njegove oči, oči iz kojih su frcale iskre neskrivenog bijesa. ''Je li, dragi moj brate, imaš li ti kakvih psihofizičkih problema?''
''Bit će da nemam.'' Neprestano je stiskao i opuštao šake, suzdržavajući se.
Amelia se zacereka i prekri dlanom jarkocrvene usnice. ''Eh, imat ćeš kad čuješ što vam imam reći.'' Letimično je preletjela pogledom preko naših zbunjenih lica, te pompezno ispružila ruku prema kauču. ''No, sjednite se.''
Smjestila sam se na kožnu presvlaku, između oca i sestre. ''I? Dakle?'' Graciozno prekrižih noge i netremice se zagledah u Ameliu, osjećajući kako mi se grlo suši.
Sjela se naspram nas, na okrugli stolić načinjen od tamnosmeđe hrastovine. ''Polako. Počet ćemo ispočetka'', rekla je melodičnim, baršunastim glasom. Na trenutke bih stekla dojam da uživa u neizvijesnosti, u neizbježnoj strepnji koje je stvarala samo tim riječima, ali bi me demantirala zabrinutost u njezinom snenom pogledu, kao i nervoza s kojom je uvijala svilen pramen kose oko prsta. ''Vjerujem da se sjećate pohoda na Rosewhite, zar ne?''
''Da. Kako bih to mogao zaboraviti?'', promrmlja Voldemort i duboko uzdahnu, kao čovjek koji ne poriče dostojanstveno podnijet poraz i bol nastalu spomenutim činom. Šutke, položila sam ruku na njegovo rame i ohrabrujuće kimnula glavom, ne obazirući se na svoja stopala dotaknuta hladnom studeni, niti na neizgovorene šapate koji su mi zastajali u grlu. Amanda se nakratko zaustavila zjenice na meni, da bi se, u konačnici, vratila nezainteresiranom promatranju svojih dugih noktiju, bez prikrivanja sablasne hladnoće koja joj je ispunila srce.
''Tada je sve započelo'', nastavi Amelia zagonetnim tonom. Prebacivala si je lančić sa jednog dlana na drugi. ''Mislili ste da se Lujiza okrenula protiv vas, da vas je izdala, ali – nije. Ono nije ni bila Lujiza. Ono je bila Midian.'' Pomno se zagledala u nas, kao da želi provjeriti da li vjerujemo u njezine nelogične, zbunjujuće tvrdnje.
A nismo joj vjerovali. Nitko od nas.
Prijezirno sam otpuhnula. ''Ma daj, molim te!'', usprotivih se, zvučeći mnogo srditije nego što sam namjeravala. ''Midian Turunen je živjela prije više od tisuću godina.''
Voldemort kimnu glavom. ''Slušaj, Amelia... '' Ustao se sa kauča i, prijeteći, primakao se svojoj sestri. ''Ne znam što si ovog puta smislila, ali budi sigurna da ti neće uspjeti.''
Nacerila se i prekrižila ruke na grudima, kao da je očekivala takvu reakciju. ''Dopustite mi da završim!'' Iz nekog neobičnog razloga, taj je prkosni povik više zvučao kao pitanje nego kao naredba. A iz nekog drugog, još neobičnijeg razloga, Voldemort je popustio i sjeo se kraj mene, ne pomjerajući oštar pogled svojih sitnih zjenica sa Amelie.
''Imam dokaze za ovo što govorim.'' Elegantnim koracima, prišla je drvenom plakaru što je zauzimao kut prostorije, te uzela knjigu sa prašnjave police. Bijaše to knjiga o drevnim kletvama i čarolijama, knjiga o povijesnim ličnostima kakva je i Midian Turunen – ista ona knjiga koju smo Amanda i ja donijele iz školske knjižnice, u neispunjenom pokušaju pronalaska nekih odgovora.
Okretala je izlizane, zaboravljene stranice sve dok joj pogled nije zastao na željenom poglavlju. ''Slušajte ovo.'' Pročistila je grlo i počela čitati naglas. ''... smrt njezinog ljubavnika, Salazara Slytherina, bacila ju je u očaj. Legenda kaže da je tada i srebrni lančić kojeg joj je Salazar darovao prepukao na dva dijela – baš poput njezinog zaljubljenog srca. Jedni kažu da je popila otrov. Drugi tvrde da su ju neprijatelji nečasno pogubili. Ali jedno je sigurno – iako tijelo finske grofice i dan danas počiva u staklenom standuku, skriveno pod ledenom zemljom, njezina besmrtna duša dovijeka će lutati svijetom.'' Amelia zaklopi tvrde stranice knjige i odloži ju na stolić, uzdahnuvši.
Voldemort se namršti. ''Da...? I što s tim?'', upitao je nestrpljivo.
''Isprva ni ja nisam shvaćala. Neobvezno sam prelistala ovu knjigu kad ju je Maggie ostavila u mom kabinetu. Iako mi je bilo čudno što se ona i Amanda uopće zanimaju za Midian, nisam razmišljala o tomu sve dok nisam doznala za natpis koji je navodna Lujiza ostavila na zidu. Hymeneal gates to darker sides. A glimpse of plinths where Midian lies.'' Glas joj je pukao, zahrapavio kad je to izgovorila. Oslonila se leđima o zid, zagledajući blještavu srebrinu na svom drhtavom dlanu. ''Nisam uspjela riješiti tu zagonetku. Nikako. Ali je razgovor Dumbledorea i Minerve McGonagall, razgovor koji sam slučajno načula bio sasvim dovoljan da shvatim što se zbilja dešava.'' Pomislila sam da će ponovno to napraviti, da će ponovno doći do određenog trenutka u priči i uto prestati govoriti, ali nije. Samo je duboko udahnula čestice zastrašujuće hladnog zraka i pomjerila kosu s lica, nastavljajući. ''Kroz sva ova stoljeća, Midianina je duša bila neraskidivo vezana za medaljon. Ali sada, ta je mračna, jeziva utvara preuzela Lujizino tijelo pomoću drevne čarolije imena Nymphetamine. Rijetki su čarobnjaci koji su uspjeli izvesti tako kompliciranu i jaku čaroliju, ali – ona je uspjela.''
''N-ne razumijem...'', promucala sam, zbunjena. ''Kakva je to čarolija?''
''Dejstvo Nymphetamine je u nespornoj činjenici da prava Lujiza leži u komi, na tanušnoj granici između svijeta mrtvih i pakla živih, dok Midian održava svoje postojanje u kopiji njezinog tijela samo ispijanjem krvi i neprestanim ponavljanjem te iste čarolije'', objasni Amelia. Zatreptala je dugim, tamnim trepavicama. ''Ona teži k ponovnom spajanju oba dijela svog lančića, jer će joj moć skrivena u naizgled beznačajnim komadićima srebra omogućiti da vrati svoje tijelo i snagu koju je nekoć posjedovala.''
''Dakle, taj privjesak... '' Voldemort se zagleda u njezine ruke okupane srebrnastim sjajem.
Potvrđujući, kratko je kimnula glavom prije no što ta misao bijaše dovršena. ''Da. Bio je sakriven u Hogwartsu, u tajnoj prostoriji ispod ravnateljskog kabineta. Dumbledore je računao da će Midian doći po njega, ali sam ju preduhitrila'', dodade samozadovoljno, ponosna na svoje djelo. Usne joj se razvukoše u polusmiješak. Razrogačila sam oči, u želji da odgonetnem što se krije iza tog lijepog lica što se ispriječilo preda mnom.
Zapitala sam se, otkud joj snaga? Otkud joj odvažnost?
Divim joj se, mada sa osjećajem stida.
''A druga polovica...?'', upita ju Voldemort. Glas mu je podrhtavao u ritmu pahulja što su nježno milovale prozorska stakla, ječeći skupa sa pjevnim krikovima zimske oluje.
''Bila je u Rosewhiteu. Midian ju je uzela.'' Amelia savi nogu u koljenu i prisloni potpeticu uz zid. ''I, sudeći po onome što je Dumbledore rekao, neće se smiriti dok ne uzme i ovaj. ''
Amanda podiže pogled. ''To nije dobro'', rekla je, prenuvši se iz stanja duboke monotonije.
Amelia ju začuđeno promotri, kao da ne razumije čemu tolika hladnoća i odsutnost. ''Naravno da nije. Jer, čim joj Lujiza više ne bude bila potrebna, Midian će ju ubiti!''
Nešto u meni naglo puče. Prelomi se. Tek tako, poput stakla, poput surovo ugašene snage.
Susretoh Voldemortov pogled. Nije ništa rekao, ali su bijes i odlučnost u njegovim očima bili dominantniji i značajniji od bilo kakve fraze koja je mogla biti upotrebljena.
On će ju spasiti, rekoh sebi. On neće dopustiti da joj se nešto desi.
''To je dobro'', izjavi Amanda, te prkosno izvi svijetlu obrvu.
''Možda, ali... samim tim, nastradala bi i Maggie.'' Amelia me zabrinuto promotri i zagrize donju usnicu, njišući glavom. Činilo se kao da grozničavo smišlja što bi sljedeće napravila.
''Oh! To definitivno nije dobro!'' Amanda me zaštitnički obrgli oko struka, prislonivši vreli obraz uz moje čelo.
''Naravno da...'' Tek tada, informacija je došla do mojih misli i suočila ih sa zastrašujućom spoznajom. Progutala sam pljuvačku. ''Čekaj malo! Kako to misliš, Amelia?!''
Ona obori pogled i prođe rukom kroz razbarušenu kosu. ''Gledaj, Maggs... ti i Lujiza ste povezane. Čarolijom. Čarolijom imena Nemesis. I sve što se desi Lujizi, desi se i tebi.''
''Zašto uvijek ja moram nadrljati?!'' Lagano, usporeno, djelići slagalice počeše dolaziti na svoja mjesta. Zagonetka se poče rješavati, otkrivajući tisuće novih izazova i pitanja kojima je bila samo bedem. Većina stvari je počela dobijati smisao. ''Znači, sva ona krvarenja, sve one ozlijede... '', prošaputala sam, prisjećajući se trenutaka u kojima sam bila suočena sa neobičnim, neobjašnjenim ozlijedama i jakim fizičkim bolima.
''Tako je. '' Amelia sućutno kimnu glavom. ''Kad si ti krvarila, Midian je ispijala njezinu krv. Kad si se osjećala loše, ona je bila podvrgnuta posljedicama upotrebljene kletve. Sve što se dešavalo njoj, dešavalo se i tebi'', ponovila je značajno, dodirnuvši me po ramenu.
Lupila sam se po čelu. ''Kako sam bila glupa! Lujiza bespomoćno leži u nekoj odvratnoj, prašnjavoj sobi, dok Midian slobodno šeta svijetom u njezinom tijelu. To znači da sam, prije nepunih sat vremena, bila uz nju... uz pravu Lujizu... i mogla sam joj pomoći... '', šaputala sam isprekidano, trudeći se da suspregnem suze prouzročene bijesom. ''Mogla sam spasiti i nju i sebe... ''
Voldemort uzdahnu i nježno pomilova moju kosu. ''Margaret, ne govori tako. Sve će biti dobro. Sve će biti kao prije.'' Zagrlio me je. ''Spasit ću vas. Spasit ću vas obje. Obećajem.''
Bolno sam se nasmiješila, oslanjajući se na njega. ''Znam da... '' Zastadoh. Riječi su mi se izgubile u napadaju gušenja. Primila sam se za grlo, otvarajući i zatvarajući usta poput ribe na suhom, ali niti jedan tračak vazduha nije htio doprijeti do mojih pluća...
Nisam mogla udahnuti. Nisam mogla disati.
Gušila sam se.
''Maggie! Maggie, što je bilo?!'', upita Voldemort zabrinuto, posjednuvši me na stolac.
Zahriptala sam, ali ništa nisam uspjela reći.
Boje su mi se miješale pred očima.
Lica su blijedila u izmaglici, a uplašeni glasovi i povici postajali sve tiši, sve dalji.
Maggie, pomozi mi... Ne mogu disati...
Na granici između svijesti i beskrajnog crnila, čula sam šapat. Lujizin šapat. Njezino tiho, bolno dozivanje, sada jasnije i postojanije nego prvi put.
Maggie, pomozi mi...
''Lujiza... '', prošaputala sam hrapavo. ''Lujiza, diši. Moraš disati.''
Osjetila sam kako pritisak u grlu lagano popušta. Ponovno sam mogla vidjeti Amandu, Voldemorta i Ameliu kako stoje okupljeni oko mene, gledajući me zabrinuto. Amanda me je natjerala da otpijem jedan gutljaj vode iz staklene čaše. ''Sister, jesi li dobro?'', upita.
''Mislim... mislim da joj se Lu obratila... '', reče Voldemort tiho.
Kimnula sam glavom. Od oštrog uzdaha, osjetila sam bol u grudima.
Amelia se zamisli, prislonivši si prst uz usnice. ''Ako se Lujiza može obratiti Maggie, onda se možda i Maggie može obratiti Lujizi!'', zaključila je pobjedonosno, pljesnuvši rukama.
''Vidiš, to ti nije glupo.'' Voldemort mi pokloni nježan pogled. ''Maggie, pokušaj.''
''OK. Pokušat ću.'' Sklopila sam oči, koncentrirajući se na sve svoje telepatske moći. ''Lujiza... Lujiza... Lujiza, čuješ li me? Ne mogu ti pomoći ako mi ne kažeš gdje si... ''
Nova tišina bijaše nepodnošljiva, oblivena iščekivanjem. Prislonila sam ruke uz sljepoočnice, šapćući njezino ime.
Rosewhite... Rosewhite...
Jesam li ja to dobro čula?
Rosewhite... Rosewhite...
Poskočila sam sa stolca. ''Rosewhite!'', kriknula sam. ''Drži ju u Rosewhiteu!''
Voldemort teatralno zamahnu pelerinom, stisnuvši usne. Olakšanje, strah i odlučnost mješali su mu se na licu. ''Tako je. Sad se sve uklapa'', prošaputao je, više za sebe.
U konačnici, okrenuo se Ameliji. ''Daj mi taj lančić!''
Uzmakla je unatrag, prislonivši lančić uz grudi. ''Neće ići.''
''Nakazo...'', prosikta Voldemort. Lice mu se zacrvenilo. ''Daj mi lančić.''
Zavrtila je glavom, odbijajući. ''Ne tako brzo. Ali, možemo se dogovoriti i...''
''Nemamo vremena za dogovaranje!'' Zamahnuo je štapićem, sa čijeg uzanog vrha poleti mlaz plave svjetlosti i okruži srebrni, polukružni privjesak, privlačeći ga na svoju stranu. Amelia hitro izvadi štapić iz ogrtača, te uputi prodornu zelenkastu čaroliju u istom pravcu, vukući privjesak u suprotnu, svoju stranu. Amanda i ja smo zbunjeno promatrale kako komadić srebra poigrava po zraku, pomjerajući se čas ka Ameliji, čas ka Voldemortu.
''Pusti!'', zaurla Amelia.
''Ne! Ti pusti!'', odvratio je Voldemort.
Njihova blesava prepirka bila je prekinuta miješanjem najljepše, najblještavije svjetlosne zrake, zrake sniježno bijele boje, pri kojoj su njihove čarolije djelovale tako bijedno, tako... nisko. Zasljepljujuća magija s lakoćom povuče lančić u pravcu vrata, i on se zastavi na dlanu svoje istinske Gospodarice. Na dlanu žene koja se krila pod tijelom moje majke.
Midian Turunen je stajala na dovratku. Smiješila se, gledajući opijeno u drugi dio lančića. Nezdravi, bolesni sjaj se prelamao u tmini njezinih dubokih očiju.
Iako je izgledala kao Lujiza, više nije ni podsjećala na nju. Nije bila tako lijepa. Nije bila tako dostojanstvena. Nije bila ona – nije, i sada smo napokon to znali.
Pa ipak, gledajući njezinu zastrašujuću pojavu, priliku odjevenu u crninu u konstrastu sa blijedožutom svjetlošću, iznenada me je obuzeo strah – strah za vlastiti život!
''Midian... '', prošaputa Voldemort, strijeljajući ju pogledom. ''Midian Turunen.''
''Glavom i bradom.'' Nasmijala se, napućivši krupne usne, usne nijanse rubina. ''Lorde Voldemorte, žao mi je što nećeš imati priliku oprostiti se od svoje voljene. No, život je takav. Surovo ti oduzima one koje ti najviše znače.'' Rekavši to, iščezla je poput magle, neopaženo i tiho – isto onako kako se i pojavila.
''Eto! Vidiš li što si napravila?!'' Voldemortov bijesni povik upućen Ameliji neočekivano razbi groznu tišinu koja je zavladala.
Ona frknu. ''Ja?! Ti si mene prvi napao, idiote!'', uskliknula je prkosno. A onda se, začudo, naglo umiri. Kao da ju je nešto presjeklo. Kao da se nečeg sjetila. ''Ma, zapravo, ne slušaj tu vanbračnu kći krave i majmuna.'' Blago je otpuhnula tanušni pramen kose koji joj se zloslutno nadvio nad čelo. ''Imamo još malo vremena prije no što čarolija za povratak njezinog tijela počne djelovati. Jeste li spremni?''
Ne čekajući odgovor, sve nas je apartirala pred metalnu kapiju zaraslu u korijenje, pred zaboravljene zidine nekadašnje čarobnjačke škole.
Pred Rosewhite.

Nastavit će se...

I wanna hold on, but it hurts so bad... and I can't keep something that I never had.

''Mama...?''
Pokušala sam viknuti.
Pokušala sam ju zazvati njezinim pravim imenom.
Pokušala sam, ali me drhtave, vlažne usnice nisu htjele poslušati – ispustile su samo taj tihi šapat, šapat što je srušio sve zidine i koprene koje bijahu grčevito uvijene oko spleta mojih istinskih osjećaja.
Kako li sam samo krhko zvučala!
Promotrila me je zjenicama koje tada izgubiše onu prekrasnu, prepoznatljivu kombinaciju plavo-zelenog sjaja, pretapajući se u dubine beskonačne tame. ''Da, Maggie. Mama je...'' Na usnama joj se prelomi ironičan osmijeh. Načinila je par koraka ka meni – ne previše, ali dovoljno da mi se nesvakidašnji miris njezinog parfema zareže u nosnice. Sjene su se lagano teturale za njom, za rubovima duge, sivkastocrne haljine koju je nosila.
''Što... što je ovo? Što ti radiš ovdje?'', zapitala sam, ovog puta čak za nijansu čvršće i glasnije, dok je Lujiza elegantnim koracima kružila oko mene. Pritom si je prebacivala štapić sa jednog hladnog dlana na drugi, ne pokušavajući prikriti sablasnost što je isijavala iz svakog njezinog djela i svakog njezinog pogleda – sablasnost kojom me je oduvijek uspijevala iznova fascinirati.
Iznenada zastade. ''Nije li očito, Maggie?'', uzvrati pitanjem.
Pratila sam pogled njezinih očiju što pohlepno zaiskriše, prilijepljene za ulaz u tajnu, podzemnu prostoriju. Kamena statua u mojoj ruci se gotovo savila od jačine stiska, stiska nastalog kao posljedica straha i nervoze koji su mi se nakupljali u grudima. Prije no što sam se uspjela sabrati, prije no što sam uspjela postaviti jedno od tih silnih pitanja koja su mi potisnula suvisle misli, Lujiza se trgla iz transa i teatralno stala pred mene. ''Pametna si ti, Maggie. Vidiš, ja se nikad ne bih dosjetila da je stari trik sa statuom zapravo način za otvoriti tajna vrata. Ali jadni stari Dumbledore očito nije računao da ćeš mi ti nesvjesno pomoći.'' Zahihotala se, ali to ne bijaše njezin uobičajen, zvonki hihot – ovo bijaše tako neprirodno, tako bolesno. ''No to nije jedini razlog što mi je drago vidjeti te.''
Ugao obrve mi demonstrativno poleti ka namrštenom čelu. ''Kako to misliš?'', upitala sam, uzmičući unatrag.
Ona pak zakorači prema meni, satjeravajući me u kut zamračene prostorije. Oči joj zagonetno bljesnuše. ''Polako. Sve u svoje vrijeme, Maggie.'' Istrgla je statuu iz moje ruke i nemarno ju odložila na radni stol. ''Sve u svoje vrijeme...'' Snažno me je primila za kosu i privukla k sebi, uz svoje ledeno tijelo, bez ijednog osvrta na bolni jauk koji nesvjesno ispustih. Savila mi je ruke iza leđa i grubo obuhvatila moj struk. ''Ideš sa mnom. Savršeno se uklapaš u slagalicu koju već dugo pokušavam riješiti...'' Posprdno se nasmijala kad sam se pokušala iskobeljati iz njezinog stiska. ''Budi mirna. Neće puno boljeti, dušo'', šapnula mi je na uho dok me je gurala niz popločane stepenice što su vodile u unutrašnjost tla, u unutrašnjost tajne sobe.
A najgore...?
Najgore je bilo to što sam se mogla oduprijeti.
Najgore je bilo to što sam imala dovoljno snage – bar u fizičkom smislu. U bilo kojem od tih dugih trenutaka, mogla sam se istrgnuti i primiti svoj štapić iz pelerine, mogla sam se okrenuti k njoj i izgovoriti samo dvije jednostavne, sudbonosne riječi kletve, da, svakako sam mogla, ali – nisam željela. Čak iako nisam shvaćala zašto ovo čini, čak iako nisam razumjela zašto je dopustila da sve ode k vragu, pa čak iako sam mrzila samu sebe zbog toga, nju sam suviše voljela da bih ju mogla ozlijediti ili, još gore, ubiti...
S usana mi poteče još jedan u nizu bolnih uzdaha. Bezizražajno sam sagledala niske zidove sobice u kojoj smo se našle. Osim nekoliko izlomljenih starih stolaca i police sa knjigama, na središtu neravnog tla ležao je okrugli, kameni oltar sa kutijicom na svojoj uglačanoj površi.
Lujizin stisak lagano uminu. Zadovoljno je zagrizla rub svoje donje usnice, zamahnuvši slapom nestvarno crne kose. ''Napokon'', prošaputa očarano, zadržavajući dah. ''Napokon...!'' Primila je moju podlakticu i, vukući me za sobom, prišla oltaru po prašnjavom tepihu što je prekrivao najveći dio poda. Laganim zamahom štapića i pjevušenjem nekih nerazumljivih čarolija, pomjerila je četvrtasti poklopac sa kutijice i – ustuknula.
Izraz lica joj se naglo izmijenio. Zjenice joj se zakrvaviše a usne širom rastvoriše, dok se vrisak zaprepaštenja gubio u beskonačnosti.
Staklena kutija je bila prazna.
Potpuno prazna.
Lujiza se naglo okrenu i bijesno me pograbi za ramena. ''Gdje je?!'', vrisnu, unoseći mi se u lice. Pramenovi njezine kose nježno padoše preko mojih mramornih obraza, a usplahireni dah mi pomilova lice.
''Gdje je tko?'', upitah, sada već potpuno zbunjena. Nisam ništa shvaćala, ali nju očito nije bilo briga. Ili to nije primijetila?
Prodrmala me je. ''Ne pravi se glupa, Maggie! Gdje je?!'', vikala je i dalje, razjarena i ljutita kao nikad prije.
''Ne znam o čemu...!'' Prije no što sam uspjela dovršiti rečenicu, ona me odgurnu ka suprotnom zidu najjače što je mogla. Izgubila sam ravnotežu i zateturala se unatrag, padajući.
Vrisnula sam kad sam osjetila kako udarac potiljačnog dijela glave u kameni, debeli zid.
Skliznula sam na tvrdi pod.
Zamaglilo mi se pred očima; svjetla su postajala sve blijeđa i nejasnija, mijenjajući se u ritmu pulsirajućeg bola koji se širio mojim tijelom. Zamijetila sam samo Lujizin oštar pogled prije no što sam utonula u tminu, sklapajući oči...

***

Neugodna bol u predjelu grudi prisilila me je da razmaknem svoje teške očne kapke i udahnem čestice gustog i hladnog vazduha što je ispunjavao prostoriju. Prigušena svjetlost voštanica mazila mi je lice dok sam se lagano uspravljala, prisjećajući se onog što se zbilo i pitajući se gdje se zapravo nalazim. Dodiri meke satenske posteljine po mom tijelu ukazivali su na činjenicu da ležim na površi kreveta – velikog, udobnog kreveta sa crnim baldahinom.
Uzdahnula sam, shvativši da Lujiza sniva kraj mene. Naglo sam skočila sa kreveta i odmakla se na sigurnu distancu, u kut, očekujući da će se i ona probuditi i ponovno nasrnuti na mene, ali – nije.
Nije se ni pomjerila. Nije reagirala. Samo su njezine usnice blago zadrhturile, kao da ima nemirne snove. I što sam ju više promatrala, što sam više uživala u toj nestvarnoj ljepoti koja ju je vječno krasila, primjećivala sam više detalja. Tamnocrveni karmin na usnama, opojan miris cvijetnog parfema, blijede ruke sklopljene ispod grudi... Ne znam odakle bih počela. Ostavljala je dojam krhke, usnule, ledene kraljice. Potvrđujući tu zavidnu sliku, crna kosa joj je u slapovima padala preko bijelih ramena što su izvirivala pod bretelama krvavocrvene haljine.
Crvena haljina? Kad se, k vragu, stigla presvući?
Ponovno se zagledah u nju, u njezino blijedo, preblijedo lice, osvjetljeno sjajem medaljona koji joj je počivao na mramornom vratu – medaljona u obliku zmije iz čijih usta izlazi pauk.
Promotrila sam ga još jednom. I još jednom.
Da. Nema sumnje. Bio je to taj medaljon.
Ali, nije li ga ona bacila?
Kako je moguće da je opet kod nje?
''Ohhh...'' Promeškoljila se. Taj njezin trzaj, taj neočekivani uzdah koji je ispustila natjerao me je da se konačno priberem i skrenem misli na ono o čemu sam doista trebala odlučivati.
Moram otići odavde prije nego što se probudi, pomislih.
Pogled mi zastade na prozoru dok sam nervozno prevrtala po džepovima crnog ogrtača, tražeći štapić. Mračno nebo i bezimene zvjezdice prosute po njegovom beskonačnom prostranstvu uvjerile su me da je i dalje noć, da i dalje imam priliku otići k Voldemortu.
Osvrnula sam se, posljednji put. Kratko sam ju promotrila, stisnutih očiju, osjećajući kako se u meni obnavljaju gorčina i bijes. ''Zašto ti je sve ovo trebalo...?'', prošaputala sam tiho, prije no što sam se apartirala u Finsku, u ledene predjele gdje se uzdizaše moćne, neprobojne zidine Voldemortova dvorca.

***

''AMANDA!!!''
Energično sam se probijala kroz grupicu Sljedbenika koji su stajali na hodniku, gurajući ih u stranu. Osjetila sam njihove zbunjene, začuđene poglede na sebi, ali nisam prestala trčati i zadihano dozivati sestru.
''AMANDA!!!''
Dvojica Paukovih sljedbenika su završila na podu od siline mojeg naguravanja, ali ni to nije bilo dovoljno da me natjera da zastanem.
''AMANDA!!!''
Popela sam se na treći kat starim, nestabilnim stepenicama koje su pritom neugodno škripale pod mojom težinom. Ubrzala sam korak, približavajući se širokom hodniku što je skrivao tisuće misterioznih vrata, a među njima bijahu i vrata prostorije koju sam trebala – vrata dnevne sobe.
''Gnome, gdje si ti dosad?!'' Prije no što sam uspjela bilo što reći ili učiniti, Amanda je skočila sa kožnog kauča i potrčala mi u susret. Netremice me je promotrila, vrteći pramen zlatne kose oko kažiprsta. Voldemort stade kraj nje, vidno uznemiren, ali ne reče ništa.
''Zašto urlaš?!'', odvratih vikom.
Amanda se naceri. ''Zato što si ti gnom.''
''A ti si pacov!'', uskliknuh prkosno.
Frknuvši, ona pogleda u Voldemorta, kao da čeka njegovu reakciju. Činilo se da to nije ni primijetio, jer su njegove sitne, bademaste zjenice bile odsutno zakovane za uramljenu Lujizinu sliku što je stajala na polici. ''Voldemorte! Čuješ li što mi je rekla?'', viknu Am ljutito, lupkajući nogom o pod.
Taj ga je povik vratio u stvarnost. ''Uh. Što?'', odvrati on smeteno.
''Da je pacov!'', vrisnula sam.
Snažno me je lupila po glavi, mršteći se. Uzvratila sam na isti način, a mogućnost da se sve pretvori u jedan od naših uobičajenih fizičkih sukoba spriječila je samo Voldemortova intervencija. ''Dobro, dosta!'', rekao je, zakolutavši očima. ''Smirite se.''
Kimnula sam glavom, gledajući u svoju sestru. Ona se zavjernički zacereka i stisnu mi ruku, u znak pomirenja. ''Mislim da on, za promjenu, ima pravo'', šapnu mi nježno.
Uzvratila sam joj smiješak. ''Da...'' Tu zastadoh i pokazah rukom na kauč. ''No, sjednite se. Imam vam toliko toga za ispričati...''

***

''Pa ne mogu da vjerujem! Dakle, Lujiza je ovaj put stvarno prevršila sve mjere!'', izjavi Amanda krotko, čim sam završila svoje živopisno izlaganje popraćeno gestikulacijom i povremenim uzdasima koji bi mi se oteli iz grudi. Promeškoljila sam se u udobnom naslonjaču, preletjevši pogledom preko njihovih zbunjenih i iznenađenih lica.
''Da... ali nikako ne mogu razumijeti što je tražila. I zašto me je napala? Što sam joj ja skrivila?'' Više sam si mrmljala u bradu, govoreći samo za sebe, nego što sam istrajavala u svojoj prvobitnoj namjeri da ta pitanja postavim naglas.
''Sve je to tako čudno...'', promrmlja Voldemort zamišljeno, slijedeći moj primjer. Šetkao se gore-dolje po tamnocrvenom perzijskom tepihu, trljajući ruke. Njegov sneni i zabrinuti pogled sada bijaše uperen u odškrinuti prozor, u staklo gdje su se prelijevale čarobne zrake mjesečine. ''I uopće ne sliči na nešto što bi Lu napravila.'' Uzdahnuo je.
Amanda iskrivi lice u grimasu i teatralno se lupi dlanom po čelu. ''Dakle, ti ćeš mi definitivno izvaditi i posljednji živac!'', zaječa bolno, strijeljajući ga pogledom. ''Zar joj, pored svega, još moraš i tepati?!'' U konačnici, snizila je ton i procjenjivački ga promotrila, shvativši da je pretjerala. ''Voldemorte, mislim da se je krajnje vrijeme da se pomiriš sa činjenicom da Lujiza nije onakva kakvom si ju smatrao!'' Čak ni njezine oštre, surove riječi koje su sadržale prijeko potrebnu dozu drskosti nisu bile dovoljne da trgnu Voldemorta i natjeraju ga da se suoči sa realnošću. Da, ona bijaše okrutna i nepravedna, ali... nije li u tome sva njezina bit i ljepota?
Pa ipak, teško je riječima i besmislenim frazama opisati nelagodu i tugu koju sam osjetila gledajući ga tako smrknutog, tako bezvoljnog, tako... slomljenog. Na dan kad je Lujiza otišla, nestalo je još mnogo toga, čak više nego što smo u početku bili svjesni, ali sad – sad nije ni bilo važno. Ništa više nije bilo važno. Nitko nije ništa više ni govorio. Ni Voldemort, ni ja, ni Amanda. Amanda bi se povremeno pobjednički nasmiješila, ali sve je ostalo na tupim, praznim pogledima i uspomenama čiji su se neizbrisivi ožiljci nazirali u zraku. Inače bi mi ta tišina nanijela neugodan osjećaj u dno trbuha, loš predosjećaj ili nešto slično, ali ovako... više nisam osjećala ništa.
''Gospodaru...!'' Sve troje smo se trgli na ton glasa Luciusa Malfoya što najednom propara prostoriju. Stajao je kraj otvorenih vrata, nervozan i uznemiren. Nevjerica u njegovim krupnim, plavim očima svjedočila je o mojoj pretpostavci da se nešto ozbiljno dešava. ''Imate posjetu.''
''Posjetu?'', ponovi Voldemort zbunjeno. ''Kakvu posjetu?''
Prije no što je Lucius stigao dati odgovor na to pitanje, prilika sa crnom kukuljicom preko lica odgurnula ga je u stranu i stupila u dnevni boravak, zatvarajući vrata za sobom. Lagano je pomjerila kukuljicu, otkrivajući prelijepo blijedo lice i vražje zelene oči što su ga dostojanstveno krasile i tako upotpunjavale sliku sablasne ljepote.
''Amelia?!'', upitah, šokirana.
Nježno me je pogledala i kimnula glavom, okrećući se k Voldemortu. Očekivala sam da će ga napasti, da će mu uputiti neku riječ kojom bi iskazala mržnju i prezir što su se godinama nakupljali između njih, ali su se ta očekivanja pokazala neistinitima. Jer, izraz ozbiljnosti i neuobičajene mirnoće nije nestajao sa crta njezinog lica.
No, u njegovim očima se momentalno prelomi neskrivena, bezgranična mržnja. ''Ne mogu da vjerujem...'' Izvio je usne u usiljeni osmijeh, pun ironije. ''Da li je moguće, gaduro glupa, da se ponovno srećemo?''
Ona drsko okrenu glavu, te tako prebaci slap crne kose na leđa. Zakoračila je ka njemu, na taj način dopuštajući krajevima tamnog ogrtača da dotaknu tlo. ''Čini se da je tako, Voldemorte'', odvratila je prkosno, gledajući ga ravno u svjetlucave oči.
Namrštio se i izvadio štapić iz pelerine, te teatralno zamahnuo njime kroz ledeni zrak. ''A sjećaš li se ti, draga moja sestrice, što sam ti rekao da ću učiniti ako se ikad ponovno sretnemo?'', procijedio je kroz zube, zadrhtavši od bijesa. Zaustavio je pogled na njezinim prelijepim zjenicama, kao da ju želi podsjetiti na nešto iz prošlosti, nešto što bijaše zakopano u njezinim vječnim tajnama, ali ne i zaboravljeno...
Amelia ironično podiže obrvu. ''Sjećam se.''
''I?!'', zaurla on, toliko bijesno i jako da su se prozorska stakla i debeli, crni zidovi nakratko zatresli.
Amanda i ja se pogledasmo, suzdržavajući se od napada smijeha.
Amelia se unese Voldemortu u lice. ''Što je, Voldemorte?! Što i?! Jesi li ti zaboravio tko sam ja?!'' Povisila je ton, ali je taj tračak ljutnje ubrzo iščezao, dopuštajući ledenom, kamenom izrazu da opet zablista na njezinom licu.
Frknuo je. ''Ti si jedna nepodnošljiva, mutava, dosadna, debela kokoš koja ždere stotine banana na dan i puni mojoj kćeri glavu glupostima!'' Tu se oboje nakratko okrenuše ka meni, ali se njihovi oštri pogledi ubrzo ponovno susretoše. Voldemort joj, prijeteći, mahnu štapićem ispred očiju, ali ga ona demonstrativno primi za zglob i tako spusti njegovu ruku. Nije uopće imala namjeru da se bori – nije, i nije to pokušavala prikriti.
Ležerno se prošetala kraj njega, zabacujući kosu, dok su joj se na usnicama prelamale prve naznake osmijeha što je ubrzo uslijedio. ''Pod jedan, ja za svoju visinu imam sasvim pristojnu kilažu. Pod dva, ne žderem stotine nego tisuće banana na dan. I pod tri...''
On ju nestrpljivo prekide. ''Slušaj me vrlo pažljivo, nakazo... kunem ti se svojim kćerima, ima da te s užitkom objesim na onaj bor pred dvorcem!''
Posprdno se nasmijala. ''Naravno.'' Frknula je, mreškajući svoj prćasti nos. ''Svi Riddleovi su isti – nevaspitane životinje!''
''A koji si ti vrag? Marsovac?!''
Potapšala ga je po ramenu, cereći se. ''Oh, mislim da će ti na kraju ipak biti drago što me vidiš. Imam nešto za tebe.'' Zavukla je ruku u džep svog dugog ogrtača, da bi u konačnici izvukla prekrasan srebrni lančić što se presijavao u polutami – lančić koji je svojom opijajućom čarolijom plijenio neminovne poglede divljenja i očaranja.
Voldemort se namršti i glasno otpuhnu, negodujući. ''Amelia, ovo je još jedna tvoja prljava igra, zar ne? Koji je to vrag?''
Oči boje smaragda joj zagonetno zasvjetlucaše – kao i uvijek kad bi se spremala odati neku tajnu, neku važnu tajnu. Približila je privjesak u obliku polukruga ka njegovom blijedom licu i duboko udahnula, podignuvši tanku obrvu. ''Voldemorte, ovaj komad srebra je jedino što održava tvoju ženu na životu.''

Nastavit će se...

P.S. Zahvaljujem se mom bratu, malom dosadnom desetogodišnjem kenjcu koju mi je dao ideju za ovaj post, za daljnji tijek priče i napravio mi dizajn. I love you, kid! :D

You chose the long road, but we'll be waiting...!

Ustuknula sam, šokirana. ''Ti želiš da ja...?'' Nisam bila u stanju složiti svoje zbrkane misli i dovršiti nesmotreno započetu rečenicu.
Amelia kimnu glavom. Smaragdne oči su joj zasvjetlucale kao u transu, a rukom je još uvijek nježno klizila po mom vratu i ramenima, ostavljajući leden, ugodan trag. ''Da, Maggie. Zamisli samo što bismo mogle skupa učiniti. Cijeli svijet bi bio naš.'' Zavodila je moja razmišljanja naglašenim, odlučnim riječima i opijala me pobjedonosnim pogledima svojih zjenica, zjenica u kojima sam gotovo nazirala njezinu viziju o tome što se moglo desiti. Nedostajalo je tako malo da ju primim za ruku, da pristanem na njezinu ponudu, te tako ostvarim početak nečeg novog, nečeg boljeg, ali... u konačnici, sabrala sam se – jer, morala sam to učiniti.
Dobila bih mnogo, istina, ali gubila bih previše.
Nisam mogla to podnijeti.
Nisam mogla ostaviti oca i sestru.
Zato sam morala ostati snažna. Morala sam ostati Riddle.
Ustala sam i odmakla se za nekoliko kratkih koraka čiji je odjek bio jedini izvor zvuka u tmurnoj prostoriji. ''Doista me ne poznaješ, Amelia'', odgovorih hladno, s izraženom mirnoćom u glasu. Nonšalatno sam razgledala svoje duge, njegovane nokte prelakirane u crnu boju – moju boju. ''Možda jesam zla, hladnokrvna kučka, ali nikad ne bih izdala svoju obitelj. Nikad.''
Amelia ispusti glasan uzdah, uzdah iznenađenja i ljutnje. Oštro me je pogledala, ne skrivajući... razočaranje. ''Oh... ali upravo si to učinila, Margaret.'' Pognula je glavu. Uredno začešljane vlasi kose raspustile su se i klonule preko njezinih mramornih obraza. ''Izdala si me. Vjerovala sam da ćeš stati uz mene, da ćeš mi pomoći, ali ti si me izdala.''
''Ja sam tebe izdala? Ja tebe?!'' Povisila sam ton. Trgla se i stala naspram mene, ispravljajući se do svoje pune visine. Očekivala sam da će mi uzvratiti vikom, ali ona je samo šutke zurila u prazno. Ta tišina je ostavljala dovoljno vremena, dovoljno napetih trenutaka da mi se misli u glavi lagano poslože, a riječi nezaustavljivo poteku sa usana. ''Lexy i Snape su imali pravo. Trebala sam se čuvati tvojih spletki! Glumila si da ti je stalo do mene, a cijelo vrijeme si samo htjela da ti se pridružim!'', procijedila sam kroz zube. Vjerojatno sam djelovala bijesno i histerično, možda čak i više nego što sam trebala, ali nisam marila...
Amelia se nasmijala, prekriživši ruke na grudima. Željela je tim uobičajenim, posprdnim osmijehom nadomjestiti onih nekoliko trenutaka razočaranja i zbunjenosti koji su joj očito smetali. ''Nemojmo se zavaravati, draga.'' Ugao tanke obrve joj za tren poleti prema čelu. ''Od samog početka si znala za sukob između mene i tvojih roditelja, ali si ipak htjela provoditi vrijeme sa mnom, jer i sama znaš da bi se naše moći mogle ujediniti u nezaustavljivu silu.'' Primila me je za ruku u pokušaju da nježno ispreplete prste sa mojima, ali joj nisam željela to dopustiti. Otrgla sam se, frknuvši nosom u znak negodovanja i odbijanja. Napravila sam još nekoliko koraka unatrag, sve dok nisam osjetila površinu hladnih, drvenih vrata pod leđima. ''Mogle bi, Amelia. Mogle bi, ali neće'', odbrusila sam. Primila sam željeznu kvaku i naglo ju povukla prema dole. ''Sad me ispričaj. Moram ići. I vidimo se na večeri!''
Otvorila sam vrata i zakoračila na hodnik, ali me je njezin glas natjerao da zastanem. ''Odabrala si duži put, ali ja ću svejedno čekati.'' Sjela se u naslonjač. Njezino blijedo lice je poprimilo izraz najhladnijeg kamena, izraz odlučnosti i samouvjerenosti. Bilo je to pravo lice Amelie Gabrielle Goth Riddle. ''Ja ti mogu dati sve što poželiš. Samo što ti, budalasta mamina i tatina curice, još uvijek nisi toga svjesna'', rekla je, prije no što sam demonstrativno zalupila teškim vratima i, mrmljajući si nešto prilično neugodno u bradu, požurila prema društvenoj prostoriji.

***

''Maggs, neću reći da sam ti rekla, ali... rekla sam ti.'' Amanda nervozno prođe rukom kroz kosu koja joj se presijavala poput najvrijednijeg, najblještavijeg zlata pod prigušenim svjetlom glavnog hodnika. Koračale smo prema Velikoj sali, u pratnji naših sljedbenika što su nas okruživali sa svih strana, gradeći na taj način neku vrstu neprobojnog štita. Tada sam u njezinom zamišljenom pogledu zamijetila i prelamanje nejasne kombinacije prezira i neodobravanja. Primila sam ju pod ruku i oslonila se na nju, razvukavši usne premazane modernim, rozim sjajilom u bolan smiješak. ''U zadnje vrijeme prečesto imaš pravo'', primijetih, na što se svi tiho zacerekaše. Bacih kratak pogled na veliki, zidni sat što je tiho kucao, sat čije su nas prebrze, metalne kazaljke neminovno podsjećale da je došlo vrijeme večere. ''Požurite se. Zakasnit ćemo.''
Nisam bila sigurna da me je itko slušao – činilo se, zapravo, kao da svi oni predano razmišljaju o nečemu drugom, nečemu ozbiljnom, nečemu... značajnom.
''Znala sam ja da toj Ameliji nije za vjerovati. Uvijek mi je bila odvratna'', izjavi Alexis otresito, mršteći preplanulo lice. ''Ona i njezine banane... čak i da su doveli neku mentalno zaostalu čimpanzu iz ZOO vrta i rekli; ovo je vaša nova profesorica OOMS-a, mislim da bi ostavila bolji utisak.'' Frknula je i zanjihala glavom, dok su joj smeđe vlasi neukrotivo padale po obrazima i ramenima.
Mi ostali potvrdismo njezine riječi laganim kimanjem glave i osmijesima koji su rastjerali ostatke uobičajene, tmurne atmosfere... bar zasad. Jedino je Roxy smeteno zakolutala očima i promrmljala si nešto u bradu, nešto što nitko nije uspio razumjeti. ''Dosta više s tom Ameliom. Smučila mi se'', izjavila je u konačnici. Podigla je pogled sa vrhova svojih crvenih martinki i oprezno ga zaustavila na meni. ''Inače, Maggie, kako je bilo s Potterom danas?''
Otpuhnula sam. ''Ne spominji mi tog jebenog debila! Tri sata sam sjedila s njim u jebenoj knjižnici i pokušavala učiti jebenu lekciju iz jebenog Travarstva, ali...'' Tada naglo zastadoh, prisjetivši se jedne male sitnice koju sam očito zanemarila poslije svega ovog sa Ameliom. Iz grudi mi se ote uzdah. ''Ajme! Koja sam ja glupača!''
''Jesi, čim si bila s Potterom.'' Draco se namršti, nastavljajući sa svojim ljubomornim spikama koje su mi sve više išle na živce. Udarila sam ga po ramenu, prilično jako. ''Ne mislim na to, skote!'', povikah, cereći se sarkastično. ''Srela sam Robyn u knjižnici, te mi je ona dala knjigu gdje se može pronaći nešto o famoznoj Midian. A ja sam ju ostavila kod Amelie! Koja glupača!'', ponovih, lupivši se dlanom u čelo.
Amanda se nasmiješi i nonšalantno mi prebaci ruku preko ramena. ''Ne brini, Maggs. Otići ćemo po nju poslije večere'', reče tada, smirujući me – a oduvijek je bila najbolja u tome. Oduvijek joj je bilo stalo. Zato sam joj i sada uzvratila taj ljubazni, nježni smiješak na način kako sam najbolje znala i mogla, već osjećajući blago olakšanje.
Skrenuli smo u susjedni hodnik na čijem su se bliskom kraju nazirala širom otvorena vrata Velike sale, krcata učenicima koji su se gurali kako bi što prije stigli na večeru i smjestili nešto u svoje prazne trbuhe. Netko je tada prošaputao da dolaze blizanke Riddle, te su se svi naglo umirili i raščistili nam prolaz do stola za kojim su već bili okupljeni neki Slytherinci, većinom prvašići. Smjestili smo se u sredinu, na mjesta koja su uvijek ostajala prazna – mjesta koja su ostavljali praznima jer smo mi uvijek sjedili tamo. Nasula sam si sok od bundeve u široku, staklenu čašu i, osluškivajući Leni i Alexis koje su se odmah posvađale oko jednog sočnog komada mesa, bacila pogled ka profesorskom stolu. Nadala sam se da ću uočiti Ameliu, ali nisam. Nije bilo ni McGonagallice, ni Dumbledorea, ni Amelie.
Da nisam isuviše zaokupljena s kroasanima, vjerojatno bih pomislila da je ovo čudno, zaključila sam iznenađeno, bacajući se na večeru.

***

Lagano sam pokucala na vrata Amelijina kabineta.
''Da?'', začuo se njen oštar, ali ipak melodičan glas.
''Mi smo, Maggie i Amanda'', odvratih, gledajući u svoju sestru. Ona zakoluta očima. ''Smijemo li ući?''
''Uđite!'', doviknula je Amelia, prije no što sam blago gurnula vrata i zaustavila procjenjivački pogled na njoj, stupivši u polutamu velike prostorije. Sjedila je na rubu svog stola i prelistavala knjigu – knjigu koju mi je Robyn dala. Podigla je zainteresiran pogled za iskrzanih, požutjelih stranica i dubokim zjenicama preletjela preko Amandinog, a potom i preko mog lica. ''Već si se predomislila?'', zapitala je ironično, dok joj je na blago ispucalim usnama poigravao neprimijetan osmijeh.
''Sanjaj.'' Frknula sam. ''Samo sam došla po svoju knjigu.''
Zaklopila je tvrde, prašnjave korice i bez riječi mi ju pružila, gledajući me pomalo iznenađeno. ''A otkad se vas dvije zanimate za Midian Turunen?'', zapitala nas je. Oslonila se rukama na uglačanu površinu stola, zabacujući lepršavu crnu kosu na leđa.
Amanda uzdahnu. ''Duga priča.'' Odmahnula je rukom. ''Zaboravi.''
''Oh, ja imam vremena. Ispričajte mi ju'', reče Amelia. Tada primijeti naše poglede pune prezira, poglede upućene upravo njoj, te lagano izmijeni izraz lica. Blago se nasmiješila. ''Molim vas.''
Bio je to prvi put da sam čula kako ona kaže ''molim vas''.
Amanda i ja se pogledasmo. Po njezinom pogledu, po onome što sam pročitala sa ohrabrujućeg izraza njezinog lica, jasno sam zaključila da misli kako bismo ju trebale poslušati. Ne znam kako, ne znam zašto, ali... morala sam se složiti s njom. ''Dobro. Neka ti bude'', odvrati Am u konačnici. ''Prije no što si ti, nažalost, došla u Hogwarts, Lujiza je ubila Dolores Umbridge i njezinom krvlju ispisala poruku na zidu.''
''Poruku? Kakvu poruku?'' Djelovala je zbunjeno.
''Djevičanske kapije ka mračnijim stranama. Bljesak kamena gdje leži Midian'', rekoh. Sklopljenih očiju, još jednom sam se prisjetila tog prizora što mi je svaki put iznova tjerao neobičnu, hladnu jezu u kosti. ''Zadovoljna?'' Ne čekajući odgovor, pružila sam knjigu Amandi i napravila nekoliko koraka ka izlazu, ka hodniku. Krajičkom oka, vidjela sam kako se Amelijin pogled, pogled uperen u neku daleku prazninu neprestano mijenja. Kimala je glavom sama za sebe i tiho, prigušeno mrmljala. Izgledala je kao da duboko razmišlja, kao da joj mozak ubrzano radi, rješavajući... nešto.
''A što je njoj?'', zapita me Amanda šapatom.
''Luda je.'' Zakolutah očima. ''Hajde, idemo. Ionako ne bismo trebale biti ovdje.''
''Imaš pravo. Hajde.'' Zastala je na dovratku, bacivši kratak, preziran pogled na Amelijino i dalje zamišljeno, odsutno lice. Primila sam ju za rub crnog ogrtača i nježno izgurala vani.
''Maggs, ja... rekla sam Voldemortu da ćemo noćas doći'', šapnula mi je moja sestra, kad smo već bile na sigurnoj distanci. Pa ipak, hitro se obazirala oko sebe, tek toliko da bude sigurna da nas nitko neće i ne može čuti. Začuđeno sam ju promotrila. ''Da...? A zašto?'', upitah.
Namrštila se. ''Dogovorile smo se da ćemo ga pitati da li išta zna o Lujizi i tvojim neobjašnjenim ozlijedama, zar ne?'', uzvratila je pitanjem. Knjiga u njezinim rukama se gotovo presavila od jačine stiska. Kimnula sam glavom, dodirnuvši ju po ramenu. ''Da. Dobro.'' Zamislila sam se. ''Taman ćemo ga pitati može li uz pomoć ove knjige nekako povezati Lujizu i Midian, pa...''
Prekinuo me je nervozan glas koji je dopirao sa drugog kraja hodnika, nekoliko metara iza nas. Bijaše to Dumbledoreov glas. ''Gospođice Margaret, molim vas, stanite!'' Prišao nam je, noseći nekoliko debelih, starih knjiga u rukama. Djelovao je uspaničeno i smeteno.
Pomislila sam da će nam prigovoriti nešto vezano za naše lutanje školom za vrijeme kad bismo trebale biti u društvenoj, ali, začudo – nije. ''Gospođice, idite u moj kabinet i sačekajte me tamo. Želio bih porazgovarati s vama'', izjavio je, promatrajući me.
Podigoh obrvu. ''Što sam sad učinila?''
Nije odgovorio. Samo je kimnuo glavom, produživši dalje. ''Dolazim za nekoliko minuta. Moram potražiti... nešto... '', mrmljao je pritom, dok se njegova prilika gubila u gustom mraku hodnika.
Amanda i ja smo se zbunjeno zgledale. Otpuhnula sam, kriveći usta u grimasu. ''OK. Ovako ćemo. Ti odmah kreni u dvorac, a ja dolazim čim vidim što ovaj bradati slon hoće od mene!'', razvila sam strategiju, na što je ona samo potvrdno kimnula glavom i, navlačeći crnu kukuljicu preko lica, otrčala u drugom pravcu.

***

Dumbledoreov kabinet je bio okupan veselim bojama, topao i krajnje neugodan – baš kao i svaki put do sada. Budući da sam tamo često boravila, sve mi se činilo normalno i uobičajeno. Nisam zamijetila ništa drugačije ni dok sam koračala ispod velike, drvene police koja bijaše krcata knjigama i staromodnim ukrasima. Tople, svjetlucave varnice što su isijavale iz širokog kamina stvarale su nepodnošljivu vrućinu, čak toliku da sam morala prići prozoru i širom ga otvoriti, dopuštajući hladnom, noćnom zraku da mi pomiluje lice. Pogledala sam dolje, u tamu. Za tren mi se učinilo da se nečija sjena ili nešto slično pomjerilo iza drveta, ali sam to pripisala svojoj nesuvisloj mašti...
''Hm... koga ja to vidim?''
Čuvši taj hrapavi, grubi glas, naglo sam poskočila. Okrenula sam se, ali moje širom otvorene, razrogačene oči nisu mogle uočiti ništa. Instinktivno sam podigla štapić u zrak, bacajući naokolo letimične, bijesne poglede.
''A zašto ne pokušaš sa policom, Margaret?''
Odahnula sam. Bio je to razredbeni klobuk.
Samo stari, ofucani razredbeni klobuk.
''Mogao bi završiti na otpadu zbog ovog, smrdljiva vrećo buha'', procijedila sam kroz zube, spremajući štapić natrag u pelerinu.
Klobuk opsova, kranje neprijatno.
Ignorirajući ga, oslonila sam se rukama na uglačanu radnu površinu Dumbledoreova stola. Pogled mi je nesmotreno sletio na sat neobična oblika što je simbolično prekrivao sitan, zanemarljiv djelić smeđeg zida.
Što uopće radim ovdje?
Što Dumbledore hoće od mene?
Razmišljajući, razmatrajući nepovezane činjenice u glavi, slučajno sam zapazila neobičnu statuu na rubu stola. Imala je oblik zmije što se uvijala oko visokog stupa. Zanimljivo, pomislih, primivši ju u ruke. Kamen od kojeg je bila načinjena ugodno je hladnio moje vrele dlanove.
''Ne! Ne diraj to, mala nakazo!!!'', zaurla klobuk.
Zbunjena, pogledah u svoje dlanove.
Ne. Nije ih hladio kamen.
Hladila ga je tečnost. Tečnost što je curila iz kamena.
Slila se niz moju ruku i kanula na tlo.
Ono zadrhta. I zidovi zadrhtaše.
Popločani pod najednom poče tonuti, prelijevajući se čudnom čarolijom u stepenice – stepenice što su vodile do novootkrivene prostorije u samoj unutrašnjosti podzemne tame.
Razrogačila sam oči i otvorila usta, osjećajući kako mi srce ubrzano lupa.
Što se to desilo?!
Nisam morala predugo razmišljati.
Začula sam korake iza svojih leđa. ''Čestitam. Kćerkice, ovog puta si nadmašila samu sebe. Pronašla si tajnu prostoriju. Pronašla si ono što mi treba.'' Zadrhtala sam. Taj mi glas bijaše tako poznat, tako dostojastven, a opet... tako hladan. Tako prokleto dalek. Miljama dalek. Mislim da sam odmah znala kome pripada, ali morala sam se uvjeriti – što sam drugo mogla? Okrenuh se. Pramen kose mi skliznu preko bijelog obraza, a snene zjenice u polutami prepoznaše prekrasno, kameno lice. Lice moje majke.

Time will not heal all these scars. Time will kill.

Umišljam. Ne čujem nikakve glasove, pomislih. Skočila sam sa tvrdog kreveta i potrčala prema noćnom stoliću, ne obazirući se na neugodan osjećaj što mi se stvarao u nogama dok sam bosim stopalima dodirivala mramorni pod. Ruka me je još uvijek nepodnošljivo boljela, u toj mjeri i na takav način da se nisam mogla uzdržati od snažnog zarivanja zuba u donju usnu. Rakrvarila sam ju, te tako osjetila slatkast dodir krvi i na jeziku.
Drugom, zdravom rukom zapalih svijeću čiji sitan, gotovo neprimijetan plamen osvijetli moje lice i usplahireno tijelo. Oborila sam sneni pogled na desnu nadlanicu iz koje je još uvijek kapala krv, slijevajući se svuda po mojoj spavaćici i prašnjavom tepihu. Ispustila sam bolan uzvik sa naznakama panike, tražeći pogledom rupčić ili nešto drugo čime bih mogla očistiti ranu.
''Maggie, pomozi mi... molim te, pomozi mi...''
Hladni, neprijatni trnci mi naglo prođoše kroz tijelo kad sam shvatila kome pripada taj glas što je ponovno prošaputao. Jasno sam ga čula, raspoznavala sam njegov jezivi odjek negdje u daljinama, u pozadinama svojih nesuvislih misli.
Bijaše to Lujizin glas. Lujizin šapat.
''Sis, što ti se desilo?!'' Amanda odgurnu debeli pokrivač sa svog tijela na pod, te naglo ustade iz kreveta i u dva koraka se stvori kraj mene. Lagano me je posjela na stolicu, držeći moju okrvavljenu ruku na svom dlanu. ''Što se desilo?'', upitala je uspaničeno. ''Jesi li se posjekla?''
''Ne, ja...'', započela sam, ali nisam dovršila tu misao. Roxy i Alexis su stale iza Amande, podjednako zabrinute i, čak, pomalo iznenađene. Gledale su me kao da iščekuju odgovor na pitanje koje je moja sestra maloprije postavila. Nisam znala što da im kažem. Da mi je ruka prokrvarila tijekom noći, a nitko me nije porezao? Da se rana stvorila sama, niotkuda? Ili nešto treće?
Amanda je izvadila bijeli rupčić iz džepa i lagano mi ga omotala oko dlana, u namjeri da spriječi krvarenje. ''Možda bi trebala ići kod madame Pomfrey'', rekla je. Tračak zabrinutosti što se pojavio u plavetnilu njezinih očiju kad ih je zaustavila na mojim zjenicama dokazivao je da ozbiljno misli. Slegnula sam ramenima. ''Ne znam, Am. Mislim da to doista nije potrebno'', promrmljala sam nelagodno.
''Sva sreća da rana nije duboka'', zaključi Roxy stručno. Podigla je zbunjeni pogled sa moje ruke. ''Maggs, meni još uvijek nije jasno što se desilo.''
Otpuhnula sam pramen kose što mi se nadvio nad čelo. ''Ni meni. Oštra bol me je trgla iz sna i shvatila sam da krvarim. To je sve.''
''Ponovno?!'' Roxy je djelovala doista uplašeno. ''Maggie, ovo nije prvi put da ti je ruka neobjašnjeno prokrvarila.''
''A da ne spominjemo i onaj misteriozni pad u nesvijest od prije tjedan dana'', podsjetila me Alexis. Prekrižila je ruke i oslonila se leđima na zid, gledajući me krupnim, tamnim očima u kojima se presijavao plamen svijeće. ''Doista bi trebala otići u bolnicu.''
''Otići ću u bolnicu onda kad ja odlučim da je to potrebno.'' Glas mi je bio miran, odlučan i uobičajeno hladan. Legla sam natrag u krevet, namještajući si meki jastuk pod glavu. ''Sad se i vi vratite na spavanje'', prošaputala sam. Amanda mi je nježno dodirnula raspuštenu kosu prije no što je laganim otpuhom ugasila svijeću i legla kraj mene. ''Ni ne pokušavaj se buniti jer...'' Zaspala je prije no što je dovršila tu rečenicu. Rub usana mi je nakratko poletio prema obrazu, čineći blagi, maleni osmijeh na mom licu. Namjestila sam pokrivač preko ramena moje sestre i, sklopivši oči, naslonila se na nju. Imala sam osjećaj da joj nisam trebala ništa reći o šapatu koji je cijelo vrijeme potiskivao ono o čemu sam doista trebala brinuti, uključujući i te misteriozne rane – bar ne tu, ne na takav način. Usmjerila sam sva svoja čula i misli na lijeni topot kišnih kapi preko prozorskih stakala, pokušavajući usnuti – ali odjek Lujizinog glasa nisam mogla izbrisati iz sjećanja. Možda, poslije svega što je učinila i nije zaslužila da se brinem, no to je nešto što je jače od mene, nešto protiv čega se ne mogu i ne želim boriti.
Ali zašto bi ona trebala moju pomoć?
Što joj se moglo desiti?
Što joj se dešava?

***

''Maggs, jesi li sigurna?'', upitala je Amanda sumnjičavo, kad sam joj ispričala sve o Lujizinom dozivanju što me je mučilo još od prošle noći. Zatvorila je svoju knjigu iz Preobrazbe i odložila ju u stranu, zaustavljajući upitan pogled na mom licu. Kimnula sam glavom i prekrižila noge, tražeći udobniji položaj na klupi sakrivenoj u sjeni starog hrasta. ''Am, pitaš me već tisuću i prvi put!'', rekoh prijekorno. ''Ličim li ti ja na idiota?''
''Ličiš, zato i pitam'', odvratila je, zureći u tlo, u suhe, narančaste listove nošene prohladnim povjetarcem. Suzdržavala se da ne prasne u smijeh. ''Ali nije li moguće da si sanjala, ili tako nešto?'', dodala je brzo, prije no što sam uspjela i posegnuti za knjigom u namjeri da ju udarim po glavi.
''Ne. Mislim da nije.'' Uzdahnula sam, skrećući pogled na obližnju tratinu kraj jezerceta gdje su Mikko i Tony izvodili neku od svojih uobičajenih predstava. Kako im nikad ne dosadi da nasmijavaju prvašiće izigravanjem gorila?, zapitala sam se, prije no što je Amanda ponovno progovorila, prekidajući oštru, neugodnu tišinu. ''Možda taj šapat ima neke veze sa onim neobičnim krvarenjem'', izjavila je neodlučno, popravljajući rubove svoje crne pelerine. ''Možda Lujiza čini sve ovo kako bi nam što više napakostila.''
Zaustila sam da nešto kažem, da opovrgnem tu njezinu tvrdnju, ali me je nešto zaustavilo u tome. Pred očima mi se ukazao kameni izraz što je poigravao na Lujizinom licu one noći kad je Rosewhite pao, kad se sve raspalo... Prisjetila sam se onog oštrog, ledenog pogleda u njezinim očima i užasnih riječi koje su me nemilosrdno probadale poput vrelog noža – i počela sam shvaćati da je Amanda vrlo vjerojatno imala pravo. Nisam željela to priznati naglas, ali vjerujem da je moj izraz lica dovoljno govorio. ''Slažem se'', rekoh u konačnici. Pravila sam se da promatram ogoljelo zemljište pod mojim skupim, modernim cipelama. ''Mislim da bismo trebale popričati sa Voldemortom o tome. Možda će on uspjeti sve povezati.''
Tada podigoh pogled. Netko je trčao prema nama.
''Lendora! Što ti radiš ovdje?'', upitala ju je Amanda.
Leni se oslonila rukama na koljena, presamitivši se. Grašci znoja su izbijali na njezinom čelu što bijaše sakriveno dugim, plavim vlasima. ''Čekaj malo, vidiš da ne mogu doći do duše...'' Nekoliko puta je duboko udahnula, okrećući se meni. ''Uh! Maggie, Amelia ti je poručila da hitno dođeš do nje'', izgovorila je zadihano. ''I izgledala je prilično ozbiljno.''
Podigoh obrvu. ''Pa, morat će malo pričekati. Trebam se vidjeti sa onim moronom Potterom'', rekoh bolno, ustavši se sa klupe. Bacila sam kratak pogled na svoj ručni sat. ''Već kasnim, zapravo. Vidimo se!''
''Sretno, sister! I pazi da se ne izrigaš!'', doviknula mi je Amanda suosjećajno. Zastavši, okrenula sam se i uputila joj blagi osmijeh, zabacujući kosu iza ramena. ''Trudit ću se!'', odvratila sam, prije no što sam nastavila koračati popločanim putem što je vodio ka vratima.

***

''Ne, Harry, nema teorije. Ne kužim.'' Još jednom sam proučila stranicu knjige gdje su bili označeni najvažniji dijelovi, osjećajući njegov sneni, zaneseni pogled na sebi. Krajičkom oka sam spazila smiješak što mu je tada zaigrao na rubu usana. ''Ali jednostavno je'', usprotivio se u konačnici, popravljajući naočale. ''Da bi se napravila tekućina za održavanje listova te biljke, potrebno je 35 % morske vode, 15 % sline žabe krastače i 50 % ...''
Prekidoh ga. ''Eh, sad 100 % znam da ništa ne kužim.'' Otpuhnula sam, vrteći glavom. Oduvijek sam mrzila Travarstvo i sve vezano za taj predmet.
''Onda će biti najbolje da ti samo uradim ovu zadaću.'' Harry se ponovno nasmiješio, dohvativši bilježnicu što je dotad ležala na drugoj strani malog, drvenog stola. Tko bi rekao da će mi i ovaj gmaz jednom dobro doći?, pomislila sam, dok sam ga promatrala kako ispisuje neke nerazumljive stvari na hrapave listove. Osjećala sam nevjerojatan poriv da istog trena skočim na njega i zadavim ga vlastitim rukama, te da tako riješim veliki dio svojih problema, ali... znala sam da još nije došao taj trenutak, iako sam u dnu trbuha predosjećala da se opasno približava. Trebala sam samo naći način da ga odvučem što dalje od Hogwartsa, što dalje od njegovih malih prijatelja.
Ali kad? I kako?
Moram ga ubiti! Moram ga se riješiti što prije!
Koliko će ovo mučenje još trajati?
Uzdahnuvši, preletjela sam pogledom po knjižnici, gdje je vladala iznenađujuće tiha i mirna atmosfera. Čulo se samo škripanje pera po hartiji i neprijatan zvuk što ga je stvaralo ubrzano okretanje stranica knjiga.
''Maggie! Dobro je da si tu!''
Okrenuh se, trgnuvši se na zvuk glasa što je dopirao iza mojih leđa. Moje zjenice se zaustaviše na Robyn, Hermioninoj prijateljici koju sam par dana ranije upoznala na ovom istom mjestu. Sklonila je dugu, izblajhanu vlas sa tamnoputog lica, gledajući me jednim od onih mudrih pogleda koji mi se nikad nisu sviđali. A, odmah kraj nje, stajao je meni nepoznat dečko u ravenclawskoj pelerini, držeći prašnjavu, staru knjigu u rukama.
''Oh. Robyn. Otkud ti?'', upitah, hladno i nezainteresirano.
''Pronašla sam nešto što bi te vjerojatno moglo zanimati'', saopćila mi je, pogledavši u onog simpatičnog dečka. ''Inače, ovo je moj bratić, Jake.''
''Jake Rawn, drago mi je.'' Pružio mi je ruku i približio se. Tek tad sam primijetila njegove prekrasne tamne oči.
Rukovali smo se. ''Ja sam...'', započela sam, ali on me prekide.
''Znam. Svi znaju čuvenu Margaret Riddle, zar ne?'' Nasmiješio se. Nije to bila jedna od onih uobičajenih, niskih provokacija s kakvim sam se svakodnevno susretala.
''Tako je.'' Uzvratila sam smiješkom. ''A što ste to pronašli?''
Jake položi onu knjigu pred mene na stol. Nakašljala sam se od oblaka prašine koji se pritom stvorio.
''Zapravo, Hermiona ju je pronašla. Tu su zapisane neke legende o Midian Turunen'', objasni Robyn. ''Označila sam ti te dijelove crvenim markerom.''
Harry se zamisli. ''A da li ste uspjeli shvatiti kakve bi ta Midian mogla imati veze sa osobom koja je ubila Umbridgeicu?'', upitao je tiho.
Jake slegnu ramenima. ''Ne. Nismo uspjeli pronaći ništa što bi upućivalo na to'', rekao je, ne skrivajući razočarenje u boji svoga glasa.
''Pa, bar je nešto dobro izašlo iz njezine smrti'', zaključi Robyn. ''Više ne moramo trpiti neograničene količine roze boje i masnoće koja se slijevala unaokolo bez ikakvog posebnog smisla.'' Nasmijala se.
''Slažem se. Iako mi ni Amelia nije ništa posebno'', reče Harry.
Vjerujem da se moj izraz lica tada naglo izmijenio. ''Jao!'', vrisnula sam, toliko glasno da su se svi okrenuli i zbunjeno pogledali u mene. Lupila sam se dlanom po čelu. ''Ajme meni, Amelia! Potpuno sam zaboravila na nju!'' Primila sam knjigu i hitro skočila sa stolice, te potrčala u pravcu vrata, ispraćena iznenađenim izrazima lica svih onih koje sam ostavila za sobom.

***

''I, kažeš, Paukovi sljedbenici su prešli pod Voldemortovo vodstvo?''
Amelia je sjedila u raskošnom naslonjaču i jela veliku, zrelu bananu. Katkad doista pomislim da Amelia živi od tih banana. Ali, ovog puta, u očima joj je poigravala kombinacija zbunjenosti i iznenađenja – nečega što nikad ranije nisam zapazila kod nje.
''Tako je'', odvrati jedan glas, dobro poznati glas.
Pritajila sam se iza vrata što su odvajala zamračeni kabinet od hodnika, provirujući unutra. Spazila sam Roxy kako stoji naspram Amelie, namrštenog lica i prekriženih ruku. Djelovala je suviše mrzovoljno za onu veselu i otkačenu djevojku kakva je inače bila.
''I baš prešli?'', zapita ju Amelia ponovno, razrogačenih očiju. Odgrizla je još jedan komad banane, tako da je zapravo govorila i punih usta.
Roxy glasno otpuhnu. ''Da, prešli! Nisu valjda preplivali!'', povika. Zvučala je i izgledala kao da je već bila na ivici živaca.
Amelia se zamislila, odbacivši koru od banane u kantu za smeće. ''Pogodak! Pet poena!'', uskliknula je. A tada se naglo uozbiljila. Dohvatila je još jednu bananu iz velike, crne posude što je stajala položena na njezinom radnom stolu i, guleći koru, nastavila tiho govoriti. ''Ipak, to je čudno. Što bi moglo natjerati Lujizu da tek tako ostavi mog brata? Doista su se voljeli, zar ne?''
Zaokrenula sam očima. Možda me je upravo činjenica da nisam željela ni trenutak dulje slušati o tome natjerala da lagano pokucam na visoka, tamna vrata načinjena od hrastovine. ''Amelia, ja sam. Mogu li ući?'', upitala sam.
''Oh, da, draga. Uđi.'' Amelia se lagano ustade iz naslonjača, nasmiješena. Bacila je kratak, oštar pogled ka Roxy, koja tada samo poslušno kimnu glavom i krenu prema meni, u pravcu vrata. Dodirnula je moje rame u znak pozdrava prije no što se izgubila u zamršenom spletu hodnika što su vodili prema društvenoj. Zbunjeno sam se osvrnula, gledajući za njom.
Što je ona uopće radila ovdje?
''Roxxane je odrađivala kaznu kod mene, pa sam se usudila da ju pitam nešto o Voldemortu.'' Amelia je s nevjerojatnom lakoćom odgovorila na pitanje koje mi je do tada kružilo kroz glavu. Uvijek je bila dobra u tome. Uvijek je uspijevala točno pogoditi što mislim. ''A kad smo već kod toga, željela bih porazgovarati. Sjedni se.''
Sjela sam se u naslonjač naspram njezinog, odloživši knjigu u stranu. Oslonila sam se leđima na modernu, kožnu presvlaku i zaustavila upitan, zainteresiran pogled na Amelijinim zjenicama.
''Hoćeš li bananu?'', upitala je, gurnuvši zdjelu sa voćem preko stola.
Podigoh ruku, mršteći se. ''Ne, hvala. Na dijeti sam.''
''OK.'' Sjela se na rub stola, nadvijajući se nad moje lice poput zlokobne sjene. Oči su joj zasvjetlucale neobičnim sjajem kad se nagnula i svojom ledenom, bijelom rukom pogladila moj obraz. Osjetila sam i ugodan miris njezinog parfema kako mi se uvlači u nosnice, ostavljajući trag. ''Pozvala sam te ovdje da ti iznesem jednu ponudu koju nećeš moći odbiti, ponudu koja će ti promijeniti život. Na bolje.''
Podigoh obrvu. Jer, po prvi put, zagonetni ton njezinog glasa mi nije prijao.
''Ne razumijem, Ame. O čemu je riječ?'', upitah ju.
Duboko je udahnula, položivši mi ruku na rame. Njezine su oči počivale na mojima. ''Draga, želim da priđeš k meni'', izgovorila je naposlijetku. ''Želim da ti i ja zajedno predvodimo Crne Pantere.''

Nastavit će se...

P.S. Isprike, isprike... Nije me bilo dugo jer sam bila druga smjena u školi, te nisam stizala otići do internet caffea. Lijepa vijest je da uskoro dobijam novi komp pa ću češće biti aktivna! :D
Volim vas!!!

This is where heroes and cowards part ways.

Draco nasrnu na Harrya. Primio je njegov okovratnik i nemilosrdno ga odgurnuo u stranu, ka velikoj tratini po kojoj su bili razbacani stari, oronuli borovi. Harry mu uzvrati na isti način, dok se njegov bijesni povik gubio među uzvicima podrške i navijanja što su dopirali sa svih strana.
Dracove plave oči bljesnuše neobičnim, zagonetnim sjajem iz kojeg se jasno čitala samo mržnja. Čista, bezgranična mržnja. Snažno je stisnuo šaku i zamahnuo prema Harryjevom licu koje bijaše crveno od bijesa.
''Naprijed, Draco!'', skandirali su Ville, Tony i još neki dečki iz Slytherina, plešući svoj otkačeni ples i na taj način formirajući krug oko njih.
Harry ispusti bolan povik. Njegove naočale padoše na zemlju, vjerojatno polomljene. Mlaz jarkocrvene krvi potekao mu je iz nosa, slijevajući se niz njegovu bradu i ruku kojom je prekrio lice. ''Sredit ću te, Malfoy'', procijedio je kroz zube. Zaletio se u njega s očitom namjerom da nastavi tuču, ali je to spriječio McGonagalličin povišen glas što je proparao cijelo školsko dvorište i natjerao učenike da se razmaknu u dva reda, praveći joj mjesta za prolaz. ''Gospodine Malfoy! Gospodine Potter! Sunce ga ne ubilo, kakav je ovo cirkus?!'', upitala je ljutito. Ubrzanim koracima je gazila zelenu tratinu dok su se rubovi njezine crne pelerine vijorili na krilima vjetra. Harry i Draco se odmaknuše, strijeljajući jedan drugoga prezirnim, oštrim pogledima. ''On me je napao. Morao sam se obraniti'', promrmlja Harry u konačnici, sagnuvši se da dohvati ostatke svojih naočala.
McGonagallica frknu. ''Ne zanima me tko je započeo. Neću tolerirati ovakve ispade. Dođite u moj kabinet. Obojica!'', naredila je strogo, krenuvši poločanim puteljkom koji je vodio do vrata dvorca. Harry i Draco su ju slijedili, premda prilično iznervirano i nevoljko.
Nekoliko trenutaka je vladala napeta tišina u kojoj su svi tupo gledali za njima, a potom su se počeli vraćati svatko svojem poslu.
Nasmijala sam se i bacila buket ruža koji mi je Harry poklonio na jedan dio ogoljelog zemljišta. Gazila sam prelijepe crvene cvjetove, uništavala ih, uživajući u njihovom raspadanju na sitne, beznačajne djeliće što ih je poslije odnio vjetar. I to i činjenica da sam ja jedan od glavnih razloga te tuče (ako ju uopće možemo nazvati tako) koja se upravo odigrala pred našim očima stvarala je u meni neko nezdravo, bolesno zadovoljstvo. Osjetila sam i kako me Roxy, Leni i još neke osobe koje ne zaslužuju biti spomenute probadaju pogledima, ali, jasno, nisam im imala namjeru dozvoliti da mi pokvare raspoloženje. Zato sam se demonstrativno odvojila od njih i krenula prema dvorcu, gurajući se kroz gužvu koju su mali Hufflepuffi radili oko vrata.
Htjela sam odmah otići do Amande i prepričati joj što se desilo, ali su me na glavnom hodniku presreli Lexy i Snape.
''Maggie, dobro da si naišla!'', rekla je Lexy veselo. Držala je Snapea pod ruku, oslanjajući se na njega.
Zbunjeno sam ih promotrila, što zbog tih riječi, što zbog neuobičajene prisnosti koju sam nazirala između njih. ''Zašto?'', upitah. ''Je li se nešto desilo?''
''Moramo porazgovarati s tobom'', rekao je Snape. Hladnoća i distanciranost u njegovom grubom glasu sada je ustupila mjesto zabrinutosti koja se čitala i iz njegovih tamnih zjenica. ''Postoji nešto što moraš znati. Hajde, dođi.''
Slijedila sam ih sve do kraja hodnika, do Lexynog kabineta. Nisu ništa govorili dok se nismo smjestili u naslonjače koji su okruživali njezin radni stol krcat gramofonskim pločama i otkačenim, šarenim ukrasima. ''Naime, ovo se tiče Amelie'', uzdahnula je Lexy, sjednuvši se na rub stola. Smjestila sam se na kožni kauč i uputila joj još jedan zbunjen pogled.
''Za ime Salazara Slytherina, što ti je sad Amelia skrivila?'', zapitala sam, prebacujući noge preko drvene ivice kauča.
''Pa vidiš, ona je... mislim, Voldemort i Lujiza su...'' Snape je počeo zamuckivati, kao da ne može pronaći prave riječi kojima bi objasnio to što je imao na umu i što ga je, očito, pritiskalo.
Zakolutala sam očima. ''Ne hodajte mi po živcima, nego mi lijepo recite što nije u redu!'', prosiktala sam. Podigoh obrvu, čekajući odgovor, čekajući objašnjenje.
Lexy je shvatila da nemam namjeru nadmudrivati se s njima, te je zato duboko udahnula i napokon prešla na stvar. ''Voldemort i Amelia su se oduvijek mrzili. Oduvijek su se natjecali, i u poznavanju crne magije, i u svemu ostalom. A postoji i proročanstvo koje govori o njima, proročanstvo u kojemu je zapisano da će iz nemilosrdne borbe koja će započeti između brata i sestre samo jedno od njih dvoje izići živo. Prije više godina, kad su Voldemort i Lujiza počeli okupljati svoje sljedbenike, i Amelia je okupila pristaše koji su nazvani Crnim Panterama'', rekla je zamišljeno, pogleda prikovanog za zamišljenu točku na zidu. Imala sam utisak da joj se u glavi javljaju slike iz prošlosti, slike koje bi potvrdile sve to što je izgovorila. ''I doista, borba je započela. Voldemort je, naizgled, pobijedio. Svi smo vjerovali da je Amelia mrtva dok se nije pojavila ovdje, u Hogwartsu.''
Nisam znala što bih odgovorila. Nisam sigurna ni da je postojala bilo kakva razumna rečenica koju sam u tom trenu mogla ili trebala sročiti. ''Ali...'', promucala sam naposlijetku. Ustala sam se sa kauča i napravila nekoliko sporih koraka prema prozoru od kojeg su dopirali dodiri hladnog popodnevnog vjetra. ''Ne znam.'' Uzdahnula sam. ''Ali kakve to veze ima sa mnom?''
Snape mi priđe. ''Sigurni smo da Amelia nešto smjera. Ne znam što, ali ona je osoba kojoj se ne smije vjerovati. Moraš je se dobro čuvati, Margaret. Kloni je se'', savjetovao me je, dodirnuvši me po ramenu.
Okrenuh se. ''Meni je Amelia sasvim OK!'', rekoh buntovno. Ne znam zašto sam osjećala potrebu da ju branim, ali ipak – jesam. ''Uostalom, nije mi ništa loše napravila.''
''Još uvijek'', dodade Lexy sarkastično, okrećući očima. ''Ipak mi obećaj da ćeš biti jako oprezna.''
Odmahnula sam rukom. ''Kako god. Obećajem.'' Sklonila sam pramen kose što mi se nadvio nad lice, te odšetala do odškrinutih vrata. ''Ispričajte me, sad doista moram ići...'', promrmljala sam prije no što sam izašla na hodnik, premda nisam bila sigurna da su me čuli.

***

Kad je večera već završila i kad smo se svi počeli polako povlačiti prema svojim društvenim prostorijama, Harry me je presreo na hodniku. Po njegovom izrazu lica i nesređenom tempu disanja dalo se zaključiti da je trčao. ''Bok, Maggie... imaš li par minuta?'', upitao je zadihano, oslanjajući se rukom na zid.
Kimnula sam glavom. ''Da, naravno...'' Razvukla sam usne u osmijeh. ''Postoji li neki problem?''
Procjenjivački me je pogledao, stisnutih očiju. ''Maggs, ti više nemaš ništa sa Malfoyem, zar ne?'', upitao je to tako sumnjičavo, tako nepovjerljivo, tako... tužno. Tako da sam se morala nasmijati.
''Što je tako smiješno?'', upitao je ozbiljno, podignuvši obrvu.
Sabrala sam se. ''Molim te, Harry... Kako uopće možeš pomisliti takvo što? Napravila sam grešku u mladosti što sam se zabavljala s njim, ali to je svršeno. A, uostalom...'' Sada sam ja bila ta koja je na licu imala procjenjivački pogled. ''... ja ionako soliram. Ne vidim zašto bi to bila greška, čak i da je istina.''
Oborio je pogled. Mogla sam nejasno čuti kako si nešto mrmlja u bradu, ali nisam uspjela razumjeti što. ''Erhm.. ovaj... što misliš da sutra poslijepodne odemo skupa učiti u knjižnicu?'', upitao je u konačnici, kao da se na taj način pokušavao riješiti očitih sumnji koje su ga mučile.
Zato sam se nasmiješila nevinim, ljubaznim osmijehom. ''Naravno. Vidimo se na doručku.'' Brzo sam ga cmoknula u obraz i, ne obazirući se na mučninu što mi se tada stvorila u trbuhu, ležernim koracima odšetala u pravcu hodnika gdje se nalazi društvena prostorija Slytherina.
Znala sam da Potter nešto sumnja. Znala sam da još nije sve gotovo.
Znala sam da ću morati završiti s njim prije no što me otkrije, prije no što bude prekasno.
I, priznajem, osjetila sam blagu nervozu, ali ona se nije mogla ni trebala mjeriti sa zadovoljstvom koje je u meni stvarala ta spoznaja.

***

U sljedećih nekoliko dana, možda sasvim nesvjesno, provodila sam sve više vremena u Amelijinom društvu. Započelo je to sa nekim nedoumicama oko zadaće što nam ju je tog dana zadala, da bi se u konačnici pretočilo u vesele razgovore o... svemu. O svemu izuzev onoga što me je najviše zanimalo - o sukobu koji je započeo između Voldemorta i nje još dok su bili učenici, dok su bili mojih godina. Možda je prava istina da ju nisam željela pitati iz razloga što sam se plašila odgovora i činjenice da bi Lexy i Snape mogli imati pravo.
Fascinirala me je okrutnost i sablasnost koje je Amelia posjedovala i koje se nikad nije trudila sakriti, a opet, prema meni se odnosila s nježnošću i pažnjom. Fascinirao me je način na koji je pokušavala i uspijevala sve učiniti onakvim kakvim je to željela i zamislila. Fascinirala me je i moć koja je isijavala iz njezinog uvijek snenog pogleda i mirnog, dostojanstvenog glasa kojim mi je često govorila o jednom začaranom hramu u Egiptu, u Hamunaptri, gdje se svih ovih godina bavila usavršavanjem svog poznavanja crne magije.
A Amanda se nije slagala sa mnom. Smatrala je Ameliu samo izvrsnom glumicom.
''Sis, ja tebi kažem da je ona idiot.'' Amanda je promijenila položaj na kauču u društvenoj, gledajući me svojim lijepim, plavim očima. Spustila sam glavu na njezino krilo i prebacila noge bočno preko naslona. ''Istina je da postoji nešto čudno vezano za nju'', priznala sam u konačnici. ''Često imam osjećaj da mi nešto želi reći, ali kao da se ne usuđuje. Kao da smatra da nije došlo vrijeme za to.'' Zijevnula sam.
Am zaokrenu očima. ''Vidjet ćemo'', rekla je mudro. A potom podiže obrvu. ''Tebi se već spava?''
Kimnuh glavom. ''Posljednjih dana imam nevjerojatan osjećaj malaksalosti. Samo bih spavala'', požalila sam se, ustajući sa kožnog kauča. ''Idem leći.''
''Čekaj mene!'', viknu Am i, skočivši, pođe za mnom.
''A kamo ćeš ti?'', upitah ju.
Slegnula je ramenima. ''U spavaonicu. Nemam što raditi sa svim ovim moronima kad ti nisi tu'', nasmiješila se, preletjevši letimično pogledom preko Slytherinaca koji s puštali gramofonske ploče i izvodili neke lude plesove po društvenom. Uzvratila sam joj smiješak i nastavila koračati prema našoj spavaonici.
Svukla sam pelerinu i prebacila ju preko stolice, bacajući se na krevet. Kosa mi je pala preko lica. ''Am, gdje je moja spavaćica?'', upitala sam lijeno, tražeći ju pogledom - ali bezuspješno.
Am zavrti glavom, zakopčavajući dugmad na svojoj šarenoj pidžami. ''Kako bih ja mogla znati gdje je tvoja spavaćica?'', upitala je nestrpljivo. ''Gdje si ju stavila?''
Frknula sam. ''Misliš li da bih ju tražila da znam gdje sam ju stavila?'', uzvratih retoričkim pitanjem, zavlačeći se pod krevet. Bilo je tamo svega i svačega, počevši od čarapa, knjiga i papira od slatkiša, ali ne i onoga što sam tražila - kao i obično.
''A da radije pogledaš u ormar?'', upita Amanda.
Zamislila sam se. ''Vidiš, nije ti to loša ideja.''
Ispostavilo se da je imala pravo. Kad sam navukla svoju svilenu rozu spavaćicu, ugasila sam mirisnu svijeću i legla na krevet. Amanda se već ušuškavala među debele, tople prekrivače. Još neko vrijeme smo razgovarale i zbijale šale na McGonagalličin račun, a kad nas je konačno svladao umor, utišale smo se i, ubrzo, obje smo uspjele zaspati.
Ne koliko je prošlo kad me je iz nemirnog sna u kojem mi je netko šaputao na uho trgla oštra bol u desnom dlanu. Možda sat, možda dva, a možda svega nekoliko minuta... Opipala sam bolno mjesto prstima druge, lijeve ruke. Trnci su mi prošli niz leđa kad sam osjetila gustu, ljepljivu masu na jagodicama prstiju, koja je po mirisu i sladu što su sjekli zrak nevjerojatno podsjećala na... krv.
I prije no što sam uspjela povikati, prije no što sam uspjela upaliti svjetlo i sagledati što mi se zapravo desilo, začula sam onaj isti tihi, bolni šapat za koji sam tek tad shvatila da nije bio samo beznačajan dio sna..
''Maggie... Maggie... pomozi mi...''

Nastavit će se...

P.S. Imam jednu molbu; please, napišite mi u komentarima koja bi pjevačica, po vašem mišljenju, bolje predstavila lik Lujize Brown.


Sharon den Adel


Tarja Turunen

Unaprijed hvala!
Ljubim vas!

I'm so tired of being here, suppressed by all my childish fears...

Otvaranje vrata propratio je glasan zvuk škripanja starog drveta. Uljudan pljesak odjeknu između zidova Velike sale. Iz polutame hodnika isijala je svjetlost dubokih zelenih očiju Amelie Gabrielle Goth Riddle. Ona istupi naprijed i zagonetnim pogledom preleti preko cijele prostorije, počevši od stola Gryffindora za kojim su Harry i Ron organizirali food-fight, preko stola Hufflepuffa za kojim je grupica djevojaka vodila filozofske rasprave, da bi se njezine prodorne zjenice u konačnici zaustavile na meni. Nasmiješila mi se, prilazeći profesorskom stolu, dok su se pramenovi crne kose nemarno prosipali po njezinim ramenima.
Bila je tako lijepa. Tako dostojanstvena. I nevjerojatno moćna.
Bila je Riddle.
Amanda je zbunjeno promotrila njezino usiljeno rukovanje sa Dumbledoreom, kao i neupitnu zabrinutost koja se prelamala na Snapeovom i Lexyinom licu dok su razmjenjivali neobične poglede. ''Maggs. Tko je ova?'', zapitala je šapatom, podignuvši obrvu. Slegnula sam ramenima. ''Ne znam, Am. Nikad ju ranije nisam...''
Tada naglo zastadoh, boreći se za dah. Ubojita, nepodnošljiva bol je surovo presjekla moje tijelo, tjerajući me da poželim vrisnuti. Ali nisam mogla.
Nisam mogla ispustiti ni glas. Nisam mogla disati.
Gušila sam se.
Staklena čaša iskliznu iz moje ruke i razbi se o popločani pod, proizvodeći užasan zvuk. Svi se okrenuše i iznenađeno pogledaše u mene. ''Maggie? Jesi li dobro?'', upita Amanda zabrinuto. ''Da li izgledam tako?!'', procijedila sam kroz zube. Skupljajući posljednji atom snage, ustala sam se i posegnula za pokalom vode.
Bol. Ponovno. Ponovno ona ista pulsirajuća bol.
Srušila sam se na pod. Boje i svjetla su mi se mutili pred očima, da bi se u konačnici pretočile u bezimeno crnilo...

***

''Maggie? Maggie, čuješ li me?''
Amanda je nježno pomjerila pramen kose koji je skliznuo na moj obraz kad sam se promeškoljila. ''Am? Što se desilo? Gdje sam?'', upitah, gledajući oko sebe.
''U bolničkom krilu. Onesvijestila si se'', podsjeti me. Blago se nasmiješila, premještajući se sa stolice na kojoj je dotad sjetila na rub mog kreveta. ''Kako se osjećaš?''
''A što misliš? Da li bih bila u jebenoj bolnici da sam dobro?'', siknula sam. Jedan pogled ka odškrinutom prozoru bio je dovoljan da shvatim da je već svanulo. Sve je bilo prekriveno koprenom magle i tamnim oblacima koji su se skupljali na nepreglednom nebu, najavljujući nevrijeme. Duboko sam udahnula, kao da sam se time željela uvjeriti da napokon mogu normalno disati.
''Madame Pomfrey je rekla da moraš još dan, dva ostati u bolnici'', nastavi Amanda tiho. Htjela je još nešto reći, ali je bila naglo prekinuta u tome.
''Oprostite... mogu li ući?''
Amanda i ja se okrenusmo u pravcu iz kojeg je dopirao blagi ženski glas. A tamo, kraj vrata, stajala je Amelia. Uska crna haljina je savršeno isticala njezine oči za koje sam tek tada shvatila da su identične mojima. Osmijeh joj je zablistao na bijelom licu. ''Dakle?'', upitala je ljubazno, prolazeći rukom kroz kosu zavezanu u rep.
Amanda ju pogleda. ''Već ste ušli, profesorice'', odvratila je oštro. Amelia se nije obazirala na prezir kojim je isijavao glas moje sestre. Zaobišla je kolica sa lijekovima što ih je madame Pomfrey tu ostavila, te se sjela na drvenu stolicu i prekrižila svoje duge noge. ''Margaret, kako se osjećaš?'', upitala me je brižno. Slegnula sam ramenima, pomalo začuđena činjenicom da netko tko me praktično ne poznaje uopće brine za mene. ''Pa... bolje. Hvala na pitanju'', odgovorila sam. Podigoh pogled. ''A zašto ste vi ovdje?''
Činilo se kao da ju je lagani smiješak koji sam joj uputila na neki način ohrabrio. ''Želim razgovarati s vama. Želim vam otkriti tko sam zapravo'', rekla je ozbiljno, bez trunke okolišanja. ''Osim što sam profesorica, ja sam Voldemortova mlađa sestra. Ja sam vaša teta.''
''Molim?!'', upitah, iznenađena. Istina, nalazila sam smisao u njezinim riječima što su mi još uvijek odzvanjale u pozadini misli, no istovremeno sam osjećala da nešto nije u redu – kao da nam nije rekla cijelu istinu.
Kimnula je glavom. ''Da, Margaret. Ja sam vaša teta'', ponovila je svečano. Promijenila je položaj na stolici i popravila rub haljine koji se pritom izgužvao. ''Pa kako je onda moguće da nikad ranije nismo čule za tebe?'', upita ju moja sestra u konačnici.
Ona se graciozno ustade sa stolice i baci kratak pogled ka prozorskim staklima na kojim su se skupljala zrnca magle. ''Čudno je to, slažem se. Ali sad sam ovdje...'', rekla je zagonetno. Njezini kratki, ali odlučni koraci odzvanjali su prostorijom dok je hodala prema vratima. ''Vidimo se uskoro. Bok, cure'', rekla je, pritisnuvši metalnu kvaku. Okrenula se i namignula mi prije no što je izišla na mračni hodnik. Amanda i ja smo dugo gledale za njom, bez ijedne izgovorene riječi što je možda mogla dočarati vidnu zbunjenost koju smo obje osjećale. ''Mislim da bi ova žena trebala živjeti još tri tisuće godina za sve psihoterapije koje su joj potrebne'', reče Am, podižući ruke u znak odustajanja. Nasmiješih se. ''Meni je simpa. Samo me jedna sitnica muči. Zašto nam Voldemort i Lujiza...'' Htjela sam naglas izreći to što mi nije bilo jasno, ali sam na kraju gorko izvila usne, u trenu zaboravljajući na Ameliu. Shvatila sam što da sam nesvjesno izgovorila nešto što možda nisam trebala. ''Znaš, Am, ovo je doista čudno.''
''Što?'', upitala je.
''Voldemort i Lujiza. Čuvena poštapalica, zar ne?'', upitah bolno. Sneni pogled mi je odletio na pukotine raznih oblika što su pokrivale zid. Uzdahnula sam. ''Kako ću se navići na činjenicu da više nikad nećemo govoriti o njima kao o paru?''
Amanda odmahnu rukom. ''Maggie, ne dramatiziraj. Gledaj dobru stranu toga – riješile smo se Lujize!'', izjavila je oduševljeno. Pobjedonosni osmijeh je zaigrao na njezinim punim usnama. Ošinuh ju pogledom, ali ne rekoh ništa. Nisam imala ni volje ni snage da se prepirem. ''Amanda, radije idi. Želim se odmoriti'', progovorih na kraju. Namjestila sam se u ležeći položaj i spustila se na bijele jastuke, okrećući joj leđa. Negdje u pozadini, u daljini, čula sam njezine korake, a potom i zvuk lupanja teških drvenih vrata. Ona neobična bol je ponovno dotakla moje tijelo, ali sada mnogo blaže nego prethodne večeri... Nisam se pitala što ju uzrokuje. Nisam tražila način da ju spriječim. Nisam marila. Znala sam da će proći. Takva fizička bol, ma koliko snažna i oštra bila, uvijek prođe... Iščezne kao da nikad nije ni postojala. Po tome je bila različita od osjećaja koji su potiskivali ono o čemu sam doista trebala misliti.
Gušilo me je razočaranje.
Gušio me je bijes.
I očaj.
Oni u svojoj kombinaciji ostavljaju neizbrisive tragove na duši.
A sada sam i ja obilježena.

***

''Madame Pomfrey, samo da vas pitam...''
''Ne.''
''Kad vas ja molim...''
''Ne.''
''Ali otkud znate što ću vas pitati?''
Frknula je. ''Pitate me cijeli dan, gospođice Riddle. Ne možete još uvijek napustiti bolničko krilo!'', rekla je odlučno. ''Takve iznenadne i neobične boli nisu dobre, čak ni u čarobnjačkom svijetu.''
''Da ste vi prava bolničarka dosad bi već znali što mi je! Uostalom, meni je sada sasvim dobro!'', pobunih se. ''Mogla bih...''
''Ne.''
''Ali to je tiranija!'' Buntovno sam prekrižila ruke i klonula natrag na jastuke.
''Jeste. I nemojte se previše naprezati, moglo bi vam opet pozliti'', dobacila je, gurajući kolica prema vratima. Tada mi je sinula ideja. ''Čekajte!'', povikala sam za njom, skočivši iz kreveta. ''Što kažete na nagodbu?''
Zastala je. ''Nagodba? Slušam'', izjavi krotko, pogledavši me.
''Ako mi dopustite da odem odavde, neću vas maltretirati narednih tjedan dana. Znači, nema zavitlavanja, nema bacanja smrdobombica u kutije sa lijekovima i nema stavljanja super ljepila na bolničke krevete'', predložila sam, dižući pritom desnu ruku kao da se zaklinjem.
Madame Pomfrey se zamisli. U konačnici, kimnula je glavom. ''Dogovoreno!'', rekla je zadovoljno.
Rukovale smo se.

***

Imala sam osjećaj da većini učenika moj povratak uopće nije odgovarao – kao da su se nadali da me još neko vrijeme neće vidjeti. Vjerojatno je da su za to imali jake i neupitne razloge, ali ovako... Užitak je, jednostavno, bio još veći. U meni je rastao neopisiv osjećaj nadmoći dok sam hodala glavnim školskim hodnikom kao po modnoj pisti, između svih onih što su se nesvjesno razmicali u dva reda kako bi me propustili naprijed. Zastala sam na izlazu u dvorište, bacajući kratak pogled preko ramena. Željela sam ponovno vidjeti mržnju sa izvjesnim dozama strahopoštovanja koja se prelamala na njihovim licima. Ponovno zakoračih naprijed, kroz maglu, zakopčavajući svoju usku crvenu jaknu. Bilo je neobično hladno za sredinu rujna, ali ni magla ni kiša što je već uveliko prijetila nisu uspjele spriječiti učenike da iskoriste to poslijepodne za šetnju po dvorištu. Produžila sam dalje, kroz grupicu dečkiju što su mi dobacivali svoje uobičajene poštapalice, pa sve do kamene klupe na kojoj su sjedile Leni i Roxy. ''Hey, curke!'', pozdravila sam krotko, sjednuvši se između njih. Leni me je procjenjivački pogledala. ''Maggie, tebi nije hladno u toj suknjici?'', upitala je oprezno, ližući veliku čokoladnu jabuku na štapiću. Istrgla sam joj ju iz ruke i snažno bacila preko nestvarno zelenog travnjaka. ''Ne. I ti bi doista morala prestati jesti to kalorično đubre. Udebljat ćeš se'', rekla sam, ne dopuštajući joj čak ni da mi pokuša proturiječiti. Frknula je, razmijenivši jedan značajan pogled sa Roxy, ali nije ništa rekla. Ignorirala sam ih i nemarno zabacila kosu iza ramena, zagledana u tamnosivo nebo. Ledeni vjetar je na svojim krilima nosio lišće prodorne žućkaste nijanse, pjevajući svoju uobičajenu jesenju baladu. Njezini tužni tonovi su u meni stvarale nagovještaje nekog neprirodnog zadovoljstva. ''Bok, Maggie.'' Nečiji glas me trže iz zanosa. Okrenula sam glavu u pravcu iz kojega ga je vjetar donio, da bi se moje zjenice u konačnici zaustavile na Angeli Thunder koja je stajala nedaleko od nas i veselo mi mahala. Nosila je široki zeleni kaput sa izvezenim škorpionom na grudima. ''Bok, Angie'', odvratila sam veselo. ''Hey, jako mi se dopada tvoj kaput.''
Nasmiješila se. ''Hvala. Baka mi ga je poklonila!'' Njezin povik se izgubio u masi drugih glasova koji su odjekivali igralištem, dok se gurala kroz gužvu koju su radile djevojčice sa druge godine. Nekoliko trenutaka sam gledala za njom, a onda se okrenuh natrag Leni i Roxy. ''Od svih njezinih modnih katastrofa, ovaj odvratni kaput je definitivno bez konkurencije'', dobacila sam podrugljivo, vraćajući se besciljnom promatranju okoline. Leni i Roxy razmijeniše još jedan od svojih pogleda koje nikad nisam shvaćala. ''Maggie, Angie je naša prijateljica!'', izjavi Roxy prijekorno.
Frknula sam. ''Prijateljica?!'', prosiktala sam. ''Moja jedina prijateljica je Amanda.''
Nisu ništa odgovorile. Nisu se usudile. Roxy se šutke vratila prelistavanju knjige iz Napitaka, a Leni je neodređeno zurila u svoje duge nokte koji bijahu prekriveni svjetlucavim lakom. Letimično sam preletjela pogledom preko njihovih lica, osjetivši kako mi na usnicama poigrava zluradi smiješak.
Mir i spokoj koje je načinila ta ugodna tišina prekinuti su kad sam, možda sasvim slučajno, krajičkom oka spazila Harrya Pottera kako ubrzano korača prema nama. U ruci je držao buket krupnih ruža čiji se opojni miris miješao sa česticama magle, a prekrasne jarkocrvene latice mamile poglede i uzdahe svih koji su bili prisutni. Glumeći oduševljenje, ustala sam se s klupe i krenula mu u susret. Osmijehnuo se, pomalo nervozno. ''Bok, Maggie...'', reče tada. Pružio mi je buket. ''Tražio sam te kod madame Pomfrey, ali ona mi je rekla da si već izašla. Evo, izvoli...''
''Hvala. Baš lijepo od tebe.'' Duboko sam udahnula, očekujući još jači miris zanosnih latica, ali u konačnici osjetih samo miris boli i krvi... Krvi koja je lagano tekla iz male rane na mom dlanu i kapala po laticama ruža. ''Oh... Jesi li dobro?'', upita Harry zabrinuto. Pogledao me je krupnim zelenim očima, primivši moju ruku. Osjetila sam nevjerojatno gađenje i odvratnost od tog dodira.
''Jesam, ne brini... Vjerojatno sam se ubola na trn.'' Otrgla sam se od njega i nonšalantno obrisala dlan o jaknu.
On zamišljeno zanjiha glavom. ''Maggie, ovo su posebne ruže iz Hagridova vrta. Nemaju trnje'', rekao je. U glasu mu se i dalje nazirao onaj zabrinuti ton.
Slegnula sam ramenima. ''Kako god. Dobro sam'', ponovih, premda ni sama nisam bila sigurna u to. Pogled mi je ponovno sletio na buket koji sam držala u rukama. ''U svakom slučaju, prekrasne su'', dodala sam, uz lažni smiješak što mi se tada prolomio na licu. Harry je položio ruku na moje rame i zaustio da nešto kaže, ali mu tada netko pritrča s leđa i naglo ga povuče na drugu stranu. Zlatna kosa i oči boje oceana u kojima je blještala neskrivena mržnja dala su mi do znanja da je riječ o Dracu.
''Miči se od nje, Potteru!'', povikao je bijesno.
''Da mi nećeš možda ti narediti, Malfoy?!''
Stali su jedan naspram drugog, gledajući se s prezirom i nekom ludom odlučnošću koja je tjerala učenike da svoje zainteresirane poglede usmjere ravno na njih, iščekujući dvoboj...

Nastavit će se...

When you walk away I count the steps that you take... Do you see how much I need you right now?

''Ne razumijem...'', prošaputala sam, pogleda prikovanog za poruku na zidu. I što sam ju više puta iščitavala, što sam više razmišljala o njezinom neobičnom sadržaju, to sam postajala sve zbunjenija i začuđenija. Okrenula sam se Amandi. ''Am, što bi ovo trebalo značiti?'', upitala sam. Ona nesigurno slegnu ramenima i nastavi promatrati slova ispisana krvlju. ''Djevičanske kapije ka mračnijim stranama. Bljesak kamena gdje leži Midian. Ovo bi trebala biti nekakva zagonetka ili...?'' Tada zastade, ostavljajući misao nedorečenom. I to ne zato što nije znala kako bi nastavila – samo zato što ju je zvuk ubrzanih koraka koji su odzvanjali susjednim hodnikom natjerao da se sabere. ''Moramo se sakriti, netko...'' Prije no što sam uspjela dovršiti rečenicu, Amanda me je ponovno povukla iza kamenog stupa. Položila je prst na usta, dajući mi do znanja da moram šutjeti. Kimnula sam glavom u znak razumijevanja.
''Oh, za ime Boga!'' Do nas dopre Lexyin uplašeni povik. Bila sam spremna potrčati prema njoj i objasniti joj što se desilo, ali me je u tome spriječio samo jedan pogled na Dumbledorea i McGonagallicu koji su stajali kraj nje. ''Oh...'', zaječa McGonagallica. Njezin glas je zazvučao neprepoznatljivo. Gotovo očajno. ''Albuse, znaš li što ovo znači?'', upitala je. ''Bojim se da znam, Minerva'', odvrati on, bez uobičajene sabranosti i mirnoće koju je uvijek posjedovao. Nagnuo se nad Umbridgeicino tijelo, skinuvši svoju plavu kapu - u znak poštovanja, valjda. McGonagallica je zabrinuto oborila pogled na tlo, kao da se plašila da ponovno ugleda natpis koji je Lujiza ostavila. ''Što znači?'', upitala je Lexy zbunjeno, ali odgovor na to pitanje nije dobila – i imala sam osjećaj da ga neće ni dobiti.
Amanda je iskoristila trenutak njihove nepažnje da me povuče dalje niz hodnik, prema društvenoj prostoriji Slytherina.

***

''Dakle? Zašto bi Gospodarica napustila Gospodara? Zašto bi ubila Umbridgeicu? I zašto bi ostavila tako zbunjujuću poruku na zidu? I zašto...'', mrmljao je Tony neprekidno, šetkajući se gore-dolje po društvenoj. Izgledao je zbunjeno i zamišljeno u isto vrijeme – baš kao i mi ostali. Sjedili smo u jednom kutu društvene i pokušavali shvatiti značenje Lujizine poruke, ali sve je ostalo upravo na pokušajima. Sama činjenica da je Lujiza iza sebe ostavljala bilo kakve zagonetke je dovoljna da me potpuno zbuni. Nikad nije bila takav tip – bila je poput mene. Mrzila je misterije i pitanja na koje nije mogla pronaći odgovore. Smatrala ih je glupim i nepotrebnim. A sad je valjda sve postalo takvo. Otpuhnuvši, otpila sam gutljaj gaziranog soka iz čaše. ''Tony, ako nastaviš blebetati, moglo bi ti se desiti da izletiš naglavačke kroz zatvoreni prozor'', upozorih ga. Onda skrenuh pogled na Saru. ''A kako je moguće da ti ne znaš ništa o ovome? Ti poznaješ svaki detalj vezan za naš svijet, zar ne?!'' Sara slegnu ramenima i ljutito uzdahnu, kao da i njoj samoj to jako smeta. ''Ne znam. Doista ne znam. Iako mislim da sam ime Midian već negdje čula'', rekla je, mršteći se. To je bio znak da duboko razmišlja. ''Možda ćeš bolje razmišljati ako ti lupim dva, tri šamara'', reče joj Mikko, cereći se. Ona iskrivi lice u grimasu i lupi ga po ruci. ''Pusti me na miru, kišna glisto!''
''Reći ću te mami, kozo!'', zacvili on, počupavši ju za kosu.
''Reći ću te tati, prasac!'', vrisnula je, šutnuvši ga u koljeno.
Blago sam se osmjehnula, ali prije no što sam si dozvolila da prasnem u smijeh, Roxy mi reče:''Baš me zanima tko će nam predavati OOMS sad kad je Umbridgeica otegnula papke.'' Zločesto se nasmijala. Svi pogledaše u nju – čak su se i Mikko i Sara na tren prestali tući. ''Što je tu smiješno?'', upita Ville, podignuvši obrvu. Roxy odmahnu rukom. ''Ma, ništa. Zaboravi. Samo mi je drago što smo se riješili Dolores Umbridge'', izjavila je. ''Mrzila sam ju'', dodala je, započinjući trač-partiju u koju su se kasnije svi uključili. Svi osim mene i Amande. ''Sis, mislim da znam tko bi nam mogao dati neke odgovore. I točno znam gdje ćemo naći tu osobu'', rekoh joj, na što ona nevoljko slegnu ramenima, ali se ipak ustade i krenu za mnom.

***

Preletjela sam pogledom po knjižnici, oslonjena na dovratak. Bila je gotovo prazna. Knjižničarka je sjedila za svojim stolom, usredotočena na hrpu papira koje je pregledala. Između visokih drvenih polica krcatih knjigama spazila sam i nekolicinu učenika u ravenclawskim i gryffindorskim pelerinama kako se žustro raspravljaju oko nekih referata. Inače bih vjerojatno zastala i 'počastila' ih sa većim brojem uroka, ali sada nisam imala namjeru zamajavati se s tim. ''Hajde, Am. Sigurna sam da je ovdje'', rekoh svojoj sestri. Progurale smo se kroz gužvu koju je napravila ona skupina prljavih mutnjaka, ispraćene njihovim međusobnim šaputanjima što su se sigurno ticala nas. Bacila sam kratak pogled preko ramena. ''Da sam na vašem mjestu, pazila bih što pričam'', procijedila sam kroz zube. I, doista, zašutjeli su. Tada sam, tek sitnim krajičkom oka, spazila Hermionu Granger. Stajala je okrenuta prema jednoj polici, prelistavajući debelu staru knjigu. Duga kovrčava kosa se prosipala niz njezina ramena. Amanda i ja joj priđosmo, ali nas nije primijetila sve dok nisam progovorila. ''Bok, Hermiona.'' Glas mi je bio pun lažne ljubaznosti. Bio je to jedan od onih trenutaka kad sam morala koristiti svoje glumačke sposobnosti najbolje što sam mogla. Podigla je pogled sa knjige. ''Oh, bok, cure. Otkud vi ovdje?'', upitala je, pomalo iznenađeno. Amanda se nasmiješila. ''Tražile smo te. Htjele bismo porazgovarati o onoj poruci koju su danas pronašli na zidu.'' Moja sestra je, kao i obično, odmah prešla na stvar. Ja nisam ništa rekla. Činjenica da stojim naspram mutnjakuše a da ju pritom ne smijem ukloniti jednim potezom svog štapića stvarala je neopisiv bijes u meni. Bijes koji sam vješto sakrila slatkastim osmijehom. Hermiona mi ga je uzvratila. ''Hey, to je baš čudno. Moja prijateljica Robyn...'' Tu skrenu pogled na jednu djevojku koja je stajala nedaleko od nas, razgledajući knjige. ''... i ja upravo pokušavamo pronaći nešto o njoj''. U glasu joj se raspoznavala velika zainteresiranost.
''O kome?'', upitala sam, podignuvši obrvu.
''O Midian. Midian Turunen'', reče ona zamišljeno. ''Zar niste čule za nju?''
Odmahnula sam glavom. ''Ne. Mislim da ne. Tko je ona?'', upitah.
''Sve što znam je da je živjela u vrijeme osnivača Hogwartsa i da je bila velika ljubav Salazara Slytherina. Vjerujem da poruka koju je ubojica ostavio ima neke veze s njom'', objasnila je. Lice joj se najednom smrači. Snažno je zatvorila knjigu i vratila ju na policu. ''Ali ne mogu pronaći niti jedan drugi podatak.'' Izgledala je kao da ju ta spoznaja čini još nervoznijom nego što je zapravo bila. Glasno je otpuhnula. Nisam ju željela ništa više pitati. Ne da ju ne bih dodatno uzrujala – nego zato što se više nisam mogla uzdržavati. ''Pa, mi bismo sad morale ići. Imamo kaznu kod Snapea'', rekoh, zaokrenuvši očima. Bila je to prva stvar koja mi je došla do misli u tom trenutku. ''Javite mi ako još nešto doznate, može?''
''Može. Nema frke'', odvrati Hermiona. Mahnula nam je. ''Vidimo se.'' Okrenula se i pošla prema Robyn, s namjerom da joj se pridruži u daljnjem istraživanju.
''Tko bi rekao da će nam ta prljava mutnjakuša možda biti od neke koristi'', šapnula sam Amandi, kad smo izašle na hodnik. Ona se nasmiješila, popravljajući izgužvane rubove svoje suknje. ''Da, zaista.'' Osmijeh iznenada ispari s njezinog lica. ''Samo se moramo paziti da nas ne skuži. Niti ona, niti Ron, a pogotovo ne Harry Potter.''
Odmahnula sam rukom. ''Ne moraš me podsjećati. Nisam zaboravila na njih.'' Gotovo da nisam primijetila da sam ugrizla usnicu toliko snažno da sam ju raskrvarila. Mržnja me je, ponovno, razdirala iznutra. ''Sredit ću ja Pottera jednog dana. Sredit ću ga, makar mi to bilo posljednje.''

***

''Ovaj kolač deset jezika govori'', izjavio je Crabbe sljedeće večeri. Goyle kimnu glavom, ali ništa ne reče – bio je suviše zaokupljen krađom makarona sa sirom iz Mikkovog tanjura. Draco ih je obojicu s gađenjem promotrio. Imala sam osjećaj da mu se želudac okreće. ''Krmci jedni neotesani, kako možete toliko jesti? Eksplodirat ćete jednog dana'', promrmljao je. Nasmijala sam se na tu njegovu dosjetku. ''Nadam se da će to biti uskoro'', dodadoh. Crabbe je nešto promrmljao, ali ga nisam čula – bila sam zauzeta usiljenim mahanjem Potteru koji se upravo smiještao za stol Gryffindora. ''Daj prestani s tim!'', reče Draco odjednom, povukavši me prema sebi. Djelovao je prilično ljutito. Pogledah ga, izvijajući obrve. ''Što je tebi?!'', siknula sam. Odmahnuvši glavom, dohvatila sam bokal sa sokom od bundeve i napunila svoju čašu. Zavladala je tišina ispunjena samo tihim žuborom tečnosti po njezinom dnu. ''A što misliš?'', upita Draco u konačnici. ''Neprestano ga pozdravljaš i smješkaš mu se u prolazu kao... kao da ti se sviđa.''
''Oh, Bože... Čuj, Draco, tebi još samo fale dugačke uši pa da budeš kompletan ljubomorni magarac!'', izjavila sam. Ošinula sam ga pogledom. Nisam bila ljuta – jednostavno mi je išao na živce sa tim svojim ljubomornim spikama. Činilo se da je to shvatio, jer se priljubio uz mene poput malog djeteta i poljubio me u obraz. ''Znam. Oprosti'', šapnuo je. Nasmiješila sam se i nježno prošla rukom kroz njegovu plavu kosu. Roxy nas je pogledala, cereći se. ''Slatki ste, ali radije se koncentrirajte na svečanost. Mislim da će Dumbledore upravo predstaviti novu predavačicu Obrane'', ispravno je zaključila, upirući prstom ka profesorskom stolu. Dumbledore se ustao sa stolice i pljesnuo rukama, tražeći pozornost. ''Čast mi je da vam predstavim novu profesoricu Obrane od mračnih sila, koja će zamijeniti tragično preminulu Dolores Umbridge'', rekao je, kad su se svi učenici stišali. ''Molim vas, pozdravite Ameliu Gabrielle Goth Riddle!''

***

EPILOG

* ispisano u trećem licu *

Uz bijesni povik, Voldemort je snažno bacio staklenu čašu prema zidu. Razbila se u tisuće komadića – baš poput njegovog srca. Suzdržavao se da ne uništi i sve ostalo što su njegove oči pune bola i razočaranja u tim trenutcima mogle zapaziti, a da zapravo nije ni znao zašto to čini. Nije ni razmišljao o tome. Nije mogao. Nije želio. Razmišljao je samo o... njoj. O njoj, koju je toliko volio.
O Lujizi. O svojoj Lujizi.
Tek sad je shvaćao koliko mu je doista značila.
Tek sad je shvaćao da ne može i ne želi dalje bez nje.
Tek sad je shvaćao da bi za nju sve učinio.
Izašao je na balkon, navlačeći svoj crni ogrtač preko ramena. Nadao se da će mu svježi noćni zrak bar malo razbistriti misli, ali mu se u konačnici činilo da i u svjetlosti zvijezda koje su se prosule po tmurnom nebu vidi njezin zanosni osmijeh.
Kako će se boriti s njom?
Oslonio na kamenu ogradu, zureći u tlo. Drugom rukom je čvrsto stezao svoj štapić. Isti onaj štapić kojim je prolio beskonačno mnogo krvi. Isti onaj štapić kojim će se morati suprotstaviti i njoj. Znao je to. Bio je svjestan što slijedi i nije se želio s tim pomiriti.
Kako će se boriti s njom?!
Izvadio je medaljon iz džepa. Medaljon u obliku zmije iz čijih usta izlazi pauk. Medaljon koji joj je poklonio na njihovom vjenčanju. Medaljon koji je Lujiza otrgla i bacila one noći kad je Rosewhite pao. Sad mu se i on učinio nekako drugačiji... Prazan. Potpuno prazan. Beznačajan. Bez one uobičajene magije kojom je znao odisati kad je visio oko njezinog mramornog vrata.
Poželio ga je baciti negdje u beskonačnost noći koja se nadvila nad njim, ali se u konačnici ipak predomislio i prislonio ga uz svoje grudi, znajući da je to jedino što mu je sada ostalo od nje...

Lujiza je ležala na krevetu, sklopljenih očiju. Lice joj je bilo mrtvački blijedo – isticale su se samo usne boje krvi, iste one boje kakvu je imala i njezina haljina. Drhtala je, što od hladnoće koja se širila cijelom zamračenom prostorijom, što od boli koja je nemilosrdno sjekla njezino tijelo. Široki krevet na kojemu je ležala bio je okružen tisućama svijeća, ali one nisu bile jedini izvor svjetlosti. Medaljon u obliku zmije iz čijih usta izlazi pauk, medaljon koji je visio sa njezinog vrata, bio je daleko jači i realniji i po pitanju blještave svjetlosti i po pitanju značaja koji je imao.
Vladala je tišina. Grozna, napeta tišina.
Samo nalet jezivo hladnog vjetra poleti kroz sobu i svojom ubojitom snagom sruši porculansku figuru koja je dotad stajala na polici. Strahovit tresak je proparao zrak, ali Lujiza nije reagirala...
Nije se čak ni trgla...
I dalje je samo nepomično ležala...

Nastavit će se...

P.S. Zahvaljujem se mom bratu, koji mi je dao inspiraciju za ovaj post!
P.P.S. Inače, ispričavam se i što je toliko dugačak, ali doista nije mogao biti kraći. Da je bio bar za jednu stranicu kraći, ne bih ništa uspjela objasniti kako treba. Tako da se ipak nadam da ćete ga bar letimično pročitati.

Everything is falling apart...

Vratili smo se u Hogwarts skupa sa svitanjem nove zore. Njezini neprimjetni sivi tračci na svojim su krilima donijeli još tisuće pitanja i nedoumica koje nisam mogla riješiti. Ne zato što nisam željela, ne zato što nisam trebala... nego jednostavno nisam mogla. Ni ja ni nitko drugi. Čak ni Snape i Lexy. Nadala sam se da će me bar oni moći ohrabriti i podržati u ovom prokletom trenutku, ali stvari su ostale upravo na tome; na nadama... Praznim, beznačajnim nadama. Da je u meni postojalo dovoljno snage i volje, sigurno bih zabacila kosu i ispustila vrisak koji bi bar malo ublažio moju psihičku bol, ali ovako... Nisam mogla. Previše me je boljelo. Ovako se sve svelo na tihe, neprimjetne suze koje su tekle niz moje blijede obraze dok sam odsutno zurila u rađanje jutra na horizontu. A prelijevanje čudnih boja preko gustih oblaka kao da je imalo za zadatak uništiti djeliće već slomljenog srca. Uzdahnuvši, navukla sam zastore i obrisala oči rukavom crne haljine. U spavaonici je vladala grozna tišina. Roxy, Alexis i Amanda su koristile još tih nekoliko preostalih sati za spavanje. Bilo mi je pomalo krivo što i ja nisam mogla samo tako usnuti, kao da je sve u redu, kao da se ništa nije desilo. Jer... previše toga je bilo izgubljeno, a ja se s tom spoznajom nisam mogla pomiriti. Mogla sam samo razmišljati o Lujizi. I što sam više razmišljala, što sam se više prisjećala naših zajedničkih trenutaka, to sam postajala sve zbunjenija i tužnija...
Mama, zašto ti je ovo trebalo?! Zašto si morala otići?!

***

''Ljudi, jeste li čuli novosti?! Smrtonoše i Paukovi sljedbenici su zauzeli Rosewhite!''
Dominic Scott, prvašić iz Ravenclawa, uzbuđeno je trčao školskim hodnicima i mahao najnovijim izdanjem Dnevnog proroka. Njegovo sićušno tijelo obuzimali su drhtaji straha. Pramenovi njegove smeđe kose su padali niz zajapurene obraze, vlažni od znoja. Netremice sam zurila u razrogačene plave oči koje su mu krasile lice, da bih u konačnici samo glasno otpuhnula, upotpunjujući dojam laganim zamahom ruke. Jer, Dominic nije bio jedini kojeg sam ujutru vidjela u takvom izdanju. U konačnici, sve se odvijalo isto kao i poslije pada Durmstranga. Ista ona panika je zloslutno poigravala na licima učenika koje sam susretala na putu do Velike sale. Sove su ponovno letjele i sudarale se na hodnicima, noseći sa sobom pisma i druge oblike upozorenja koje su im roditelji slali. Novinski članci su nevjerojatno podsjećali na one od prije tjedan dana, kad je sve i započelo. Čak mi se činilo da sam ranije čula i govor koji je Dumbledore održao za doručkom. Nisam sigurna koliko je dobro da svi vjeruju u tvrdnju da su smrtonoše i Paukovi sljedbenici zauzeli još jednu cijenjenu čarobnjačku školu, ali sam sigurna da još nitko nije spomenuo da je Rosewhite pripao Lujizi i njezinim novim pristašama. Ne znam da li bih to prije nazvala ironičnim ili smiješnim, ali... u konačnici, razlike nije bilo. Ili ju ja nisam vidjela nigdje osim u pogledima koje sam imala na sve što se dogodilo. Ne želim se vraćati na početak i govoriti o osjećajima koji su me razdirala iznutra u tim trenutcima, ali činjenica je da ih nitko nije primjećivao. Jednostavno, nastojala sam ostaviti onaj dojam na koji su se svi već bili navikli. ''Hoćeš li više prestati s tim?'', došapnula mi je Leni pod satom Preobrazbe. Gledala me je prijekorno – kao i uvijek kad sam se spremala napraviti neku spačku. ''Hoću li prestati s čim, Leni?'' Uzvratila sam joj širokim osmijehom i bacila još jednu ping-pong lopticu prema McGonagallici koja je stajala okrenuta leđima, ispisujući nazive čarolija po ploči. Pogodila sam ju u sam vrh nakrivljenog šešira, koji tada skliznu s njezine glave i pade na pod. ''Smiri duhove dolje. Gospođice Riddle, vi...'' Sagnula se i dohvatila šešir. Uputila mi je jedan od svojih nadmenih pogleda dok ga je namještala na prosijedoj kosi skupljenoj u punđu. Bila sam sigurna da će još nešto dodati, ali ju je u tome spriječio prodorni zvuk školskog zvona koji je proparao zrak i označio kraj sata. Skočila sam stolice i, zgrabivši torbu sa poda, brzo istrčala van. Nisam željela riskirati da ponovno dobijem kaznu.
''Maggie, sačekaj! Ispala ti je knjiga.'' Alexis me lagano primi za podlakticu. Zastadoh, okrenuvši se. Pružila mi je knjigu iz Preobrazbe, koju sam potom mrzovoljno strpala u torbu.
''Hvala...'' Pogledah ju. ''Nisam ni primijetila da sam ju ispustila.''
Krenule smo skupa niz hodnik, gurajući se kroz gužvu koju su napravili prvašići. Njihovi povici i njihov prodorni smijeh odzvanjali su cijelim drugim katom, ali su se stišali čim su me ugledali. Prijatna neka tišina, rekla bih. Krajičkom oka sam spazila Roxy i Mikka kako se zamajavaju smrdobombicama pred Lexyinim kabinetom, ali je moju pažnju tada zaokupio Alexisin glas. ''Kako si?'', upita me. Nije mi se svidjela nijansa zabrinutosti koja je bljesnula u njezinim očima. Zato sam se namrštila i ubrzala korak. Sustigla me. Primila me je za ruke i lagano posjela na kamenu klupu što nam se našla na putu. Podigla sam obrvu. ''A, pa kako bih bila...? Dobro sam, naravno'', slagah. Ako sam išta mrzila, to je bilo upravo ovo. Sažaljenje. Otrgla sam se od nje i demonstrativno skrenula pogled u stranu, glumeći zainteresiranost za djetinjaste gluposti koje su moje prijateljice izvodile na drugom kraju hodnika.

***

Tek uvečer, kad su svi bili zaokupljeni pisanjem zadaće za Umbridgeicu, tek tad sam imala priliku ponovno ostati sama. Šetala sam popločanom stazom uz jezero, ogrnuta debelom crnom jaknom. Prva zraka mladog mjeseca probila se kroz slojeve silovitog vihora i nježno dotakla moje lice, ali nisam uspjela uživati u svemu što je donosila. Zagledala sam se u nebo. Njegove tamnoplave nijanse i čarolije bezimenih zvijezda činile su se tako monotonim, tako nezanimljivim, tako... dalekim. Okrenuh glavu, u glupoj nadi da će me sneno promatranje uzburkane vode više ispuniti. Krajičkom oka spazila sam osobu zavijenu u crnu pelerinu kako stoji u sjeni visokog hrasta. I promatra... mene. ''Hey! Tko je tamo?!'' Čim sam zazvala, ta se osoba okrenula i brzo potrčala prema Zabranjenoj šumi. Htjela sam ju slijediti, ali tada osjetih nečiji snažan stisak na ramenu. Naglo sam se okrenula i ugledala Amandu. ''Am?'', upitah s olakšanjem. Ona me zbunjeno pogleda, sklonivši pramen kose sa čela. ''A koga si ti očekivala?'', uzvratila je pitanjem. ''Nisam nikog očekivala. Znala sam da si to ti'', odgovorih, cereći se. Procjenjivački me je promotrila. ''Kako si me vidjela?''
''Nisam te vidjela, nego sam te nanjušila. Zaudaraš kao mošunsko goveče!'', izjavih. Kad sam shvatila da se sprema da me ubije, brzo sam promijenila temu. ''A što ti zapravo radiš ovdje? Mislila sam da pišeš zadaću.''
Slegnula je ramenima, zaboravljajući na ljutnju. ''Naredila sam Alexis da mi ju uradi'', reče. Primila me je za ruku i povela prema dvorcu. Suho lišće je šuštalo pod našim cipelama. ''Idemo posjetiti jednu osobu.''
''Koga? Hagrida?'', upitah s oduševljenjem.
''Ne. Umbridgeicu'', reče moja sestra, uz vragolasti osmijeh na licu.

***

''Platit ćete mi, bando razbojnička! Naći ću vas, ne zvala se ja Dolores Umbridge!'' Umbridgeica je patrolirala hodnicima, naoružana velikim drvenim prutom. Iako nisam shvaćala zašto je bilo potrebno praviti toliku frku oko njezinih polomljenih figurica, prihvatila sam Amandinu ponudu da se sakrijemo u ostavu za metle dok se bura ne stiša – kao i obično. ''Am, mi bismo u naše osobne iskaznice trebale unijeti ostavu kao stalno prebivalište'', izjavila sam, sjednuvši se na ledeni pod. Nakašljala sam se zbog prašine koja se pritom podigla. Amanda se osloni leđima na zid. ''Ponijela sam ovo za slučaj da nam bude dosadno'', saopćila mi je, izvadivši špil karata iz džepa svoje pelerine. ''Hajde da odigramo jednu.''
Umbridgeicini ljutiti povici prestali su tresti hodnik tek kad smo završavale treću partiju pokera. Budući da je zavladala tišina, zaključile smo da je vazduh čist. I doista, kad smo provirile iz zamračene ostave, hodnik je bio potpuno prazan. ''Nešto nije u redu'', reče Amanda mudro, dok smo se lagano kretale prema društvenoj prostoriji. ''Suviše je tiho.''
Htjela sam joj prigvoriti što opet grakće kao ptica zloslutnica, ali me je presjekao bolni vrisak koji je proparao cijeli Hogwarts. Amanda i ja se pogledasmo. Čitala sam izvjesni strah iz tog njezinog pogleda. ''Odakle ovo dopire?'', prošaputala sam. Am drhtavim potezom ruke pokaza u pravcu susjednog hodnika, a potom se i polako zaputi tamo. Koračala je na vrhovima prstiju, gotovo neprimjetno, kao da se plaši da bi ju netko mogao čuti. Slijedila sam ju, držeći rub njezine školske pelerine. Tada sam osjetila kako mi se neka neobjašnjiva napetost skuplja u grlu. Neki loš predosjećaj, rekla bih.
''Pazi! Sakrij se!'', siknu Amanda iznenada. Zvučala je prestravljeno. Snažno me je primila za ramena i pritom povukla iza najbližeg kamenog stupa. ''Što...'', započela sam, provirivši na onaj dio hodnika odakle se začuo onaj vrisak. Tada zastadoh. Stresla sam se od prizora koji se ukazao pred mojim očima. U zamračenog kutu, ispod širom otvorenog prozora, nepomično je ležala Dolores Umbridge. U lokvi jarkocrvene krvi. Mrtva. Oči su joj bile širom otvorene, iskolačene, kao u panici... kao u agoniji nepojmljive boli. U njezine grudi, kroz debeli rozi kaput, bijaše zaboden veliki nož čija se oštrica presijavala pod prigušenom svjetlošću. A kraj njezinog tijela je stajala... Lujiza. Stajala je okrenuta prema kamenom zidu, pišući po njemu vrhovima prstiju koji bijahu zamrljani krvlju. Istom onom krvlju koja je kapala po rubovima njezine uske zelene haljine. Istom onom krvlju koja je nezaustavljivo lila iz Umbridgeicinih grudi i zaklanjala veliki dio mramornog poda. Nisam se mogla dulje uzdržavati. Vrisnula sam. Lujiza se istog trena okrenu. Pogledala me je svojim prekrasnim plavo-zelenim očima. Opako. Podrugljivo. Pobjedonosno. Smiješila se. Očekivala sam da će nešto reći, ali umjesto toga, obrisala je ruke o haljinu i izvadila štapić iz svog kratkog strukiranog kaputa. Amanda i ja smo netremice zurile u nju. S moje strane je to bila nevjerica, a sa Amandine čista mržnja. Lujiza se još jednom nasmijala prije no što je prošaputala čaroliju na nekom drevnom jeziku – čaroliju kojom se, na moje veliko iznenađenje, uspjela apartirati. ''Oh, Bože... '', prošaputa Amanda. Oslonila se na mene, gledajući s gađenjem u Umbridgeicu. Negdje u pozadini sam čula kako mi nešto govori, ali su moje misli i moj pogled bili prikovani isključivo za neobičnu poruku koju je Lujiza ostavila iza sebe. Hymeneal gates to darker sides. A glimpse of plinths where Midian lies.

Nastavit će se...

P.S. Ispričavam se svima kojima proteklog tjedna nisam komentirala postove. Ispričavam se i što nisam pisala niti na jednom od svojih blogova. No, komp mi je otišao k vragu – ovoga puta definitivno. Sad su, napokon, stigli praznici tako da ću ovo vrijeme iskoristiti da se malo organiziram i posvetim se svakom svom blogu pojedinačno. Moj blog, promisesundertherain.blog.hr, sam izbrisala jer priča nije tekla u smjeru koji sam isprva zamislila, ali ne brinite; znate da ću za par dana otvoriti novi blog o Maggie u kojem ću to ispraviti jer sam ovisna o njima.
P.P.S. Želim vam svima čestit Božić (s malim zakašnjenjem), sretnu Novu godinu i sve predstojeće blagdane... Da ne tupim dulje, znajte da vas sve volim i da vam poručujem da se ludo zabavite!

Why'd you have to go?!

PART TWO

Voldemortov izraz lica se još više izmijenio - bilo je to nešto između iznenađenja i nevjerice. ''Lujiza, što to govoriš?'' Pogledao ju je, čekajući da kaže kako se samo šalila, čekajući njezin osmijeh, čekajući da mu poleti u zagrljaj kako je inače imala običaj to činiti. Ali ona se odmaknu. Još više. I ne nasmiješi se. ''Sve će biti u redu budeš li se povukao iz Rosewhitea...'' Podigla je obrvu. ''No, ako želiš, možemo se igrati drugačije. Spremna sam se boriti. Tvoj izbor, lorde Voldemorte.'' Presjekla je napetost u zraku jednim zamahom svog štapića. Isto su učinili i ljudi sa crnim maskama što su stajali iza nje. Netremice sam zurila u njih, zbunjena. Ništa mi nije bilo jasno. Ništa nisam shvaćala. Ne znam ni jesam li željela shvatiti.
''Zašto bih se, pobogu, borio s tobom? Ja te volim!'', viknu Voldemort.
Lujiza se posprdno nasmijala. ''Eh, to ti je velika pogreška. Ali još veća pogreška je tvoje vjerovanje da i ja volim tebe.'' Nešto me je presjeklo kad je to izgovorila. ''Izvrsna sam glumica, zar ne?'' Teatralno je prebacila gustu crnu kosu na rame. Voldemort ju pogleda. Njegove oči zasvjetlucaše bolom i zaprepaštenjem. Oborio je pogled. Jasno sam mogla čuti ubrzane otkucaje njegovog srca, kao i isprekidani uzdah koji mu se oteo iz grudi. Osjetila sam čvrsti stisak Amandine ruke na svojoj dok sam gledala u Lujizu. Pokušavala sam pronaći u crtama njezinog mramornog lica bar jednu koja bi me podsjetila na moju majku onakvu kakvu sam ja poznavala. Ali nisam mogla... I ona se okrenu meni. Prostrijeli me pogledom punim mržnje. I mene i Amandu. Poželjela sam da me pograbi za ramena, da me muči Cruciom, da me i ubije ako je to potrebno - jer bi sve boljelo tisuću puta manje od tog njezinog ledenog pogleda. Amanda joj je uzvratila na isti, uobičajen način. Činilo se kao da ju to ni najmanje ne dira. Bila sam ljuta na sebe što nisam mogla učiniti isto.
Zašto sam ja morala biti tako prokleto slaba i okrenuti glavu na drugu stranu?!
Gotovo da nisam primijetila kakva je tišina ovladala prostorijom. Oštra, napeta tišina koju bih u nekom drugom slučaju možda iskoristila da shvatim situaciju koja se upravo odigravala pred mojim očima, ali ovako... Nisam nalazila smisao u bilo kakvom razumijevanju ili saznanju. Nisam više znala ni za što se borim. Slad pobjede se pretvorila u gorčinu i pomogla mi da shvatim samo jednu, možda beznačajnu stvar - ipak imam srce. Jer se upravo slomilo.
''Dobro, Lujiza. Ako je to tvoja odluka, onda neka bude tako'', reče Voldemort u konačnici. Glas mu je bio dostojanstven – kao i uvijek. ''Preuzmi Rosewhite. Tvoj je.''
''Ali, Gospodaru...'', poče Lucius. Voldemort podiže ruku, dajući mu do znanja da se nema namjeru raspravljati. Amanda me pogleda. U očima sam joj vidjela da se ne slaže s Voldemortovom odlukom. Istina je da se ni ja nisam slagala, ali sad je taj prokleti dvorac bio posljednja stvar koja mi je ležala na mislima.
Lujiza se ponovno nasmija, podbočivši se. ''Pametno. Borbu ćemo ostaviti za neki drugi put, ha?'' Tu skrenu pogled na one ljude što su stajali iza nje, mirno i, opet, dostojanstveno. ''Moji sljedbenici i ja ćemo se vratiti za pola sata. Ne želim zateći ni tebe ni tvoje... mislim, naše kćeri ovdje. Jasno?'', upitala je, stavljajući sarkastičan naglasak na to ''naše''. Ne čekajući odgovor, svi njezini sljedbenici krenuše k vratila, jedan po jedan. Htjela ih je slijediti, ali se u konačnici predomislila. Napipala je rukom prekrasni srebrni medaljon koji je uvijek visio oko njezinog vrata. Otrgla ga je, mršteći se. ''Ne trebam ovo...'', promrljala je s prezirom, a potom ga nemarno odbacila u stranu i nastavila koračati prema vratima - preko svih onih mrtvih tijela koja su ostala u spomen na bitku. Zidovi i prozorska stakla su se zatresli kad je lupila vratima, ali se činilo da nitko ne mari za to.
''I? Što sad?'', upita Lexy. Bila je na ivici suza.
Voldemort ju pogleda. ''Alexandra, okupi preostale smrtonoše i Paukove sljedbenike i reci im da se povlačimo sa Roselanda'', rekao je, na što ona kimnu glavom i šutke izađe iz prostorije. Snape i Bellatrix su otišli za njom. Uzdahnuvši, oslonila sam se na Amandu. Ona prebaci ruku preko mojih ramena i prošapta nešto u stilu ''bit će sve u redu''.
Voldemort se sagnuo i dohvatio medaljon koji je Lujiza maloprije bacila. Nekoliko trenutaka je tupo zurio u privjesak u obliku zmije iz čijih je usta izlazio pauk.
''Što je to?'', upitala sam plaho.
''Lančić koji sam joj dao na našem vjenčanju...'' Oteo mu se bolni uzdah.
''Oh... ma, zapravo, ne znam što bih rekla.'' Amanda je slegnula ramenima. Nisam mogla ne primijetiti izvjesnu hladnoću duboko u njezinom pogledu. Čak bih se mogla zakleti da je negdje, u dubini duše, bila sretna zbog ovog što se desilo. Trudila se to prikriti, ali... Predobro sam ju poznavala.
''Hajde...'', rekao je Voldemort u konačnici. ''Vrijeme je da krenemo.'' Okrenuo se i uzdignute glave pošao naprijed, navlačeći kukuljicu preko lica... ali sam ipak uspjela primijetiti malu, skrivenu suzu koja je bljesnula u kutu njegovog oka.

P.S. Ne znam za vas, ali meni se ovaj post prilično svidio. Upravo zato što je drugačiji. I znam da sad većina vas prevrće očima, misleći da pretjerujem i da je nemoguće da se neki crni čarobnjaci ponašaju ovako kako sam ja to opisala, ali to je poanta svih mojih priča. Želim vam pokazati događaje iz neke druge perspektive, a ne držati se one ''Potty je heroj, a Voldy odvratni bezosjećajni negativac kojeg treba ukloniti''. Eto, sad ste imali priliku vidjeti i drugu stranu. :D Nadam se da vam se post na koncu ipak sviđa.

Why'd you have to go?!

PART ONE

Amandin pogled se susreo sa mojim negdje u sjeni visokog drveća koje je sa svih strana okruživalo Rosewhite. Ona se nasmiješi. Veselo. Ohrabrujuće. Samouvjereno. Vješto je sakrivala napetost koju sam čitala iz njezinih nježnih plavih očiju, kao da mi želi reći da će sve ispasti dobro. Kimnula sam glavom, nastavljajući s promatranjem visokim zidina načinjenih od kamena što su se ponosito uzdizale pred nama u svom punom sjaju. A mi smo bili ti koji smo ga trebali ugasiti. ''Slijedite nas...'', rekoše Snape i Lexy u isti glas. Sakrili su lica pod crne kukuljice i tiho krenuli naprijed, po popločanoj stazi. Mi ostali krenusmo za njima, bez riječi. Čulo se samo šuštanje smeđeg lišća i otpalih grančica pod našim cipelama. Čvrsto sam stezala štapić u ruci, osvjetljujući neravni put pred sobom. Jak miris tek uminule kiše parao mi je nosnice. Nisam se osvrnula niti na jedan od šumova koji su prolazili krošnjama drveća i grmljem pod njihovim okriljem. Misli su mi bile usmjerene samo na ono što je stajalo preda mnom. Na borbu. Na napad. Na ubijanje... Kako smo se približavali izlazu iz šume i kako je stisak moje ruke na štapiću postajao sve jači i jači, osjećala sam sve više napetosti. Čula sam kako mi Amanda nešto šapuće, ali sam se trgla tek kad je pred nas istupila jedna prilika u crnoj pelerini. Bijaše to Lord Voldemort. ''Tu ste... Izvrsno.'' Svi mladi sljedbenici mu se duboko pokloniše. Snape i Lexy su se samo lako naklonili. Voldemort ih je jedan dugi tren pomno promatrao, a onda je skrenuo pogled na mene i moju sestru. ''Znao sam da me nećete razočarati'', rekao je, nasmiješivši se. Amanda i ja smo mu uzvratile na isti način.
''Gospodaru, gdje su ostali? Gdje je Gospodarica?'', upita Snape nestrpljivo, obazirući se oko sebe. Grašci znoja su izbijali na njegovo čelo, svjedočeći o neprijatnosti koja se osjećala samim boravkom u Tamnim šumama Roselanda.
''Smrtonoše i Paukovi sljedbenici su zauzeli svoje položaje. Čekaju na moj znak'', odgovori Voldemort. ''A Lujiza je odlučila ostati u dvorcu. Ne osjeća se baš najbolje.'' Glas mu je zazvučao zabrinuto.
Amanda frknu. ''Sigurno je igrom nesretnog slučaja vidjela svoj odraz u zrcalu, pa joj se smučilo'', izjavila je, ne skrivajući prezir kojim je isijavao njezin glas.
Voldemort se disketno nakašlja. ''Ima jaku glavobolju. Ovaj put ćemo morati bez nje...'' Teatralno je zamahnuo svojom dugom pelerinom. Onda podiže štapić ka tamnom nebu na kojm su se prelamale zrake krvavo crvenog mjeseca. ''Morsmorde!''
Sitni tračci prodorne zelenkaste svjetlosti poletješe u visinu i, razbijajući kišne oblake, formiraše se oblik zmije iz čijih je usta izlazio pauk. Naš žig. Novi, izmijenjeni žig. Mješavina Tamnog znamena i Paukovog pečata. Oteo mi se uzdah oduševljenja, pogotovo zato što je pojava žiga na nebu ujedno i označila početak borbe. Par djelića sekunde kasnije, hladni noćni znak je proparan nekolicinom preplašenih uzvika, a cijelim otokom je odjeknuo jedan zastrašujući tresak. Vrata su pala. Skupina smrtonoša i Paukovih sljedbenika, izvrsnih čarobnjaka s licima skrivenim u crnim kukuljicama, nemilosrdno je uletjela unutra.
''Sljedbenici su ušli u Rosewhite...'', prošaputala je Leni očarano, zagledavši se prema magli u čijem su se zagrljaju nazirale srušene kapije škole Rosewhite. Voldemort nam je dao znak da ga slijedimo. ''Maggie, Amanda... vas dvije idite sa mnom. Vi ostali, riješite se Strallmanovih čuvara koji štite podzemne hodnike'', rekao je, kad smo zauzeli glavni hodnik. Svi su poslušali njegovu zapovijed i otrčali u drugom pravcu, spremni na obračun, a Voldemort je poveo Amandu i mene u novu borbu. Najkrvaviju borbu do sada. Našem posprdnom smijehu i uplašenom vrištanju učenika bi se katkad pridružili i tupi padovi tijela na popločani pod. Učenici i profesori su uspaničeno jurili hodnicima, u pidžamama. Možda je bilo kukavički napasti Rosewhite usred noći, ali stvari su na taj način ispadale komičnije i mnogo zabavnije. Slast je bila veća. Strallman, ravnatelj škole, pokušavao je skloniti preživjele učenike na sigurno. Ali sigurnih mjesta više nije bilo. Kletve su letjele na sve strane, ubojite i nemilosrdne. Upravo onakve kakve su trebale biti. I u tim sam predivnim trenutcima shvatila da je Amanda imala krivo. Uopće nije bilo teško. Bilo je, čak, možda i previše lako. Ili sam samo ja toliko ojačala kao vještica da mi se više ništa nije činilo nemogućim. Navikla sam uvijek dobiti ono što želim, a u ovom slučaju je to bila pobjeda. Pobjeda koja se nazirala još od samog početka. Smrtonosne riječi su tekle s mojih usana poput neke dječije pjesmice, a štapić mi je savršeno ležao u ruci. I mogla sam si zamisliti kakvom su me tada vidjeli - isto onako kako godinama vide moje roditelje. Upravo tako me je gledao i sam Strallman, dok se moja sjena nadvijala nad njegovo onemoćalo tijelo. Sitne zelene oči tog starog čarobnjaka zaiskrile su prezirom, ali i neskrivenim strahom.
''Stat će vama netko u kraj, Riddleovi... '', procijedio je kroz zube, već na izmaku snaga od svih kletvi mučenja koje sam mu darovala. U dvorani je vladala napeta tišina. Jedini koji su ostali stajati na nogama bili su Amanda, Voldemort i još nekolicina naših sljedbenika.
Nasmijala sam se. ''Dobro pogledaj moje lice'', rekoh Strallmanu s visoka. ''Što vidiš?''
''Vidim Voldemortove vražje oči... i Lujizine otrovne usne.''
''Da... a to je ujedno i posljednje što ćeš vidjeti. Avada Kedavra!'' Mlaz zelene svjetlosti poleti iz mog štapića i pogodi Strallmana ravno u grudi. Poslije bolnog uzdaha, njegove oči se sklopiše i on usnu u vječni san. Ne skidajući blagi smiješak s lica, okrenula sam se i pažljivo promotrila prizor koji se pružao pred mojim očima. Pod je gotovo u cjelosti bio prekriven mrtvim tijelima. Bilo je tu i nekoliko smrtonoša, ali mi niti jedan od tih izgubljenih života nije ništa značio. Jer, imena ljudi koji mi doista nešto znače u životu mogla bi se nabrojati na prste jedne ruke. A, uostalom, ovi su imali najveću moguću čast koja teče rijekom života - umrli su za slavu svojih Gospodara. Usne mi se razvukoše u još širi i iskreniji osmijeh. Prije no što je itko uspio bilo što reći, prije no što je itko uspio bilo što učiniti, vrata dvorane se treskom otvoriše i unutra stupiše Lucius Malfoy i Bellatrix Lestrange. ''Pobijedili smo!'', vrisnula je Bella. Po prvi put, njezin glas mi se nije učinio iritantnim. ''Zauzeli smo Rosewhite!''
Imala je pravo. Sasvim slučajno, moj pogled je odletio na prozor kroz koji se jasno vidjelo kako svi neprijatelji koji su preživjeli okršaj bježe glavom bez obzira u pravcu okolnih sela. ''To! Doista smo uspjeli!'', vrisnu Amanda. Potrčala sam k njoj. Čvrsto smo se zagrlile. Zapravo, ja sam skočila na nju, ali to inače nazivamo našim uobičajenim zagrljajem.
''Šteta samo što Lujiza nije ovdje...'', reče Voldemort.
Htjela sam reći da nije važno što ona nije fizički prisutna, ali me je u toj namjeri zaustavio nalet hladnog vjetra koji sam osjetila na tijelu... samo ne znam iz kojeg pravca. Osjetili su ga i ostali. Dalo se to zaključiti po njihovim zbunjenim pogledima koje su bacali unaokolo bez nekog posebnog smisla.
''Oh... ali ja zapravo jesam ovdje.'' Lujizin ledeni glas je odjeknuo prostorijom. Bilo je doista teško shvatiti odakle dopire, sve dok nismo pogledali u pravcu sporednih vrata, koja sada bijahu širom otvorena. Istupila je nekoliko koraka naprijed. Bila je prelijepa, kao i uvijek. Smijala se. Zlobno. Podrugljivo. Kao da nešto smjera. Njezine plave oči su svjetlucale nekim neprirodnim sjajem koji nikad ranije nisam vidjela kod nje. Rubovi njezine duge krvavo crvene haljine su se poigravali sa vjetrom. I nije bila sama. Iza njezinih leđa bila je okupljena gomila ljudi sa neobičnim crnim maskama na licu.
''Lujiza, ljubavi...'' Voldemort joj pokuša prići, iako se u njegovom glasu naziralo blago čuđenje. Htio ju je zagrliti. Ona se hladno odmakne od njega. Činilo se kao da ga je presjekla ta njezina hladnoća. Podigla je svoj štapić, prijeteći. ''Poštedi me toga. Radije napusti moj dvorac, prije nego što budem prisiljena da te povrijedim.''

Nastavit će se...

P.S. Eto... Napokon smo došli i do Rosewhitea. Ne znam, meni se čini da je post ispao dobro, iako se nisam previše trudila da detaljnije opišem bitku – jer, zapravo, sama bitka nema neki prevelik značaj u priči. Kraj posta je najznačajniji, i zato vas molim da dobro obratite pažnju na detalje. Prvenstveno na boju Lujizine haljine. Sad vam vjerojatno zvuči glupo što to govorim, ali kasnije ćete shvatiti zašto :=D
P.P.S. Kad počnu praznici, uzet ću si malo vremena da sredim boxeve. Na svim svojim blogovima. A doista mrzim to raditi :=D

What would you do if for every moment you were truly happy there would be 10 moments of sadness?

Krvavo crvene zrake jutarnjeg sunca dodirnule su moje lice. Budile su me na isti način kao i svakog drugog jutra. Mrzovoljno sam se okrenula u krevetu i navukla debeli pokrivač preko glave. Još uvijek nisam bila spremna za novi dan koji se uzdigao na horizontima, u iščekivanju da otvorim oči i pogledam čaroliju koju je donosio. ''Navucite zastore...'', promrmljala sam.
Roxy se se nadvila nad mene poput sjene. Osjetila sam miris njezinog parfema. ''Maggie, ustani se. Doručak je za pola sata.'' Lagano me je prodrmala. ''Ne želiš propustiti sve one kroasane, zar ne?'', dodala je pritom.
Frknula sam. Roxy me je uvijek znala pogoditi u najslabiju točku. Natjerala sam sebe da se uspravim u krevetu i protrljam svoje napola zatvorene oči. Alexis je sjedila na podu i prelistavala knjigu koja je, sudeći po njezinom izrazu lica, bila jako napeta i zanimljiva. Podigla je pogled i nasmiješila mi se, ne obazirući se na Amandine psovke koje su odzvanjale spavaonicom samo zato što nije mogla pronaći drugu čarapu. Dohvatila sam crnu haljinu što je još od sinoć ležala prebačena preko stolice.
''Hvala Bogu!'' Amanda je pronašla svoju čarapu u krletci moje vrane Carmille. Posegnula je da ju izvadi, ali ju je Carmilla snažno udarila krilom u namjeri da zaštiti svoj plijen. Moja sestra naglo izmače ruku. ''Dovraga! Maggie, ovo tvoje klupko perja je zrelo za ludnicu!'', promrmljala je ljutito, bacajući se u potragu za drugim parom čarapa.
''Taman možete tamo dijeliti sobu...'' Nasmijala sam se, stajući pred zrcalo. Amanda me je pažljivo promotrila dok sam se češljala. U konačnici, iskrivila je lice u grimasu. ''Jako duhovito, gnome.'' Nakon nekoliko trenutaka popunjenih samo Roxyinim i Alexisinim tihim hihotanjem, moja sestra stade kraj mene. ''Stvarno, Maggs, izludjet ću od ove vrane. Kad više misliš nabaviti sovu?'', upitala me je. Uzela je četku od mene i lagano ju provukla kroz moju kosu. ''Nikad'', dala sam kratak i jasan odgovor, koji ju je natjerao da zaokrene očima.
''Hajde, sad mi napravi neku lijepu frizuru, pa idemo na doručak'', rekoh. Amandine se razvukoše u osmijeh. Moje također. Istina, većini je bilo neobično što sam umjesto sove pismonoše kao ljubimca imala vranu koju sam sasvim slučajno pronašla u Hogsmeadeu, ali meni se to činilo zanimljivo. Nije bila stvar u tome što su mi sove išle na živce. Nikad nisam imala običaj poštivati školska pravila, a nisam ni imala namjeru sada započeti. Odbijala sam nositi školsku pelerinu na satovima, njuškala sam po onom dijelu knjižnice koji nije bio dozvoljen učenicima, a šetnje Zabranjenom šumom postale su neka vrsta mojeg rituala. Nije mi smetala činjenica da sam dobijala deset puta teže kazne od ostalih koji su bar pokušali učiniti isto, a sve samo zbog položaja na kojemu sam bila u odnosu na njih. Ionako školovanje u Hogwartsu nisam ni shvaćala previše ozbiljno. Pogotovo ne sada. Sve moje misli bile su usmjerene na izazov koji je stajao preda mnom. Rosewhite. Pad Rosewhitea.
''Misliš li da ćemo uspjeti?'', upitala me je Amanda za doručkom, toliko tiho da sam se morala dobro napregnuti da ju čujem. Iako dotad nismo razgovarale o tome, znala sam na što misli. Odložila sam vilicu na rub tanjura. ''Da. Sigurna sam.'' Iako se tada nasmiješila, osjetila sam da je zabrinuta. Valjda je to opet bila ona telepatija koje je postojala između nas dvije. Ona neraskidiva veza. Uvijek smo znale kako se ona druga osjeća. I zato sam čvrst stisnula njezinu toplu ruku, a sve u pokušaju da ublažim nervozu zbog tog napada koji nas je očekivao za svega tri dana.

***

Učionica Čarobnih napitaka bila je, osim tajnih školskih hodnika, jedno od rijetkih mjesta u Hogwartsu gdje sam se mogla u potpunosti opustiti. Napitci su oduvijek bili moja strast i svaki put bih iznova ostajala fascinirana činjenicom što sve mogu učiniti pomiješavši nekoliko različitih tečnosti. Mogla sam to dobiti jednim potezom svog štapića, ali ovako sam vidjela više izazova i neizvijesnosti. ''Sad ćemo vidjeti da li ste dobri samo u lupetanju gluposti i akrobacijama po mojim živcima, ili ima nade i u napitcima za uspavljivanje'', rekao je Snape, zagladivši rukom svoju masnu kosu. Pogledom nam je dao znak da zauzmemo svoja mjesta oko kotlića. Sara, Mikko i ja smo formirali grupicu oko jednog od njih.
''Ovo će biti lako! Hajde, požurite, moramo prvi završiti!'', izjavila je Sara entuzijastično, započinjući sa pregledanjem sastojaka. Pogledala sam u Mikka, koji samo nemoćno slegnu ramenima. Vjerujem da ni on nije razumio tu opsesiju njegove sestre da bude prva i najbolja. Znalo je to biti zabavno, pogotovo kad bi se nadmetala sa Hermionom Granger, svojom jedinom i najvećom konkurenticom. Ona je stajala nedaleko od nas, skupa sa Harryem i Ronom koji su blijedo gledali u nju dok im je davala upute za rad. ''Hajde! Što čekate?!'', podviknu Sara. Mikko i ja smo joj se bez pogovora pridružili u spravljanju napitka. Nije nam trebalo dugo da završimo. Imala je pravo. Bilo je i previše lako.
''Eto, gotovo je...'', reče Sara zadovoljno, prekriživši ruke. Bacila je kratak pogled ka Hermioni, Ronu i Harryju, koji su očito imali poteškoća oko rada.
''Nije još...'', reče Mikko. Na licu mu je zatitrao vragolasti smiješak. Izvadio je iz pelerine jednu bočicu ispunjenu zelenkastom tekućinom. ''Ostao je još jedan sastojak.''
''Da... a to bi bilo?'', upitala sam.
Podigao je obrve. ''Jednorogova slina.'' Otvorio je bočicu u namjeri da uspe njezin sadržaj u kotlić, ali ga je Sara zaustavila. ''Mikko Vuorinen! Znaš li ti da jednorogova slina izaziva eksploziju u smjesi sa ružinim sokom?!', prosiktala je.
''Znam'', odvrati on.
''Neću ti dopustiti da sve upropastiš.''
''Nemaš pravo da mi naređuješ, stariji sam od tebe osamnaest minuta!''
''Da, i gluplji si od mene osamnaest puta!''
Shvatila sam da slijedi jedna od njihovih uobičajenih rasprava. Zato sam povisila ton i glasno pljesnula rukama - dovoljno glasno da su se svi okrenuli i pogledali u mene. Čak se i Snape prestao nervozno šetkati po učionici i promatrati kako napreduje posao.
''Dosta!'', rekla sam, ne obazirući se na njih ostale. Sara i Mikko se prestadoše prepirati i pogledaše u mene sa izvjesnim strahopoštovanjem. Kad su se svi vratili poslu, uzela sam bočicu i sasula jednorogovu slinu u kotlić. Nas troje smo se pomjerili u stranu. Uslijedila je snažna eksplozija. Sadržaj napitka je završio na visokim crnim zidovima, na pelerinama učenika koji su stajali u blizini i, u konačnici, na samom Snapeu. On bolno uzdahnu i baci očajan pogled k nebesima. ''Bože, čime sam ja ovo zaslužio? Čitav život sam bio dobar i pošteno sam radio. Nikad nikog nisam prevario. Nikad nikome nisam stao na žulj. Nikad nisam nikog povrijedio. Čime sam ja zaslužio da me ovako kažnjavaš?'', zakukao je, lupajući glavom o zid. Svi Slytherinci i Gryffindorci prasnuše u smijeh. Mikko mi namignu. ''Legendo!'', rekao mi je, prije no što smo se zadovoljno pljesnuli rukama.

***

Amanda je pristojno pokucala na vrata Snapeovog kabineta. ''Mi smo!'', uskliknula sam oduševljeno, prije no što nam je on doviknuo da uđemo. Sjedio je u svom naslonjaču i vlažnom krpom čistio tragove onog napitka sa svoje duge pelerine. ''Margaret, Amanda... uprkos svemu, drago mi je da ste došle.'' Kimnuo je glavom. Imala sam osjećaj da je ono ''uprkos svemu'' bilo upućeno na moj račun, ali nisam ništa rekla. Samo sam se nasmiješila.
''Severuse, moramo razgovarati s vama'', reče Amanda ozbiljno. Sjele smo se u naslonjač naspram njega.
''Znam'', odgovorio je. Ton glasa mu se naglo snizio. ''Želite znati sve detalje vezane za upad u Rosewhite, zar ne?''
Kimnula sam glavom. ''Tako je.''
''Dakle, u ponoć između nedjelje i ponedjeljka, Lexy i ja ćemo čekati vas i odabrane mlade Sljedbenike u Zabranjenoj šumi. Svi zajedno ćemo se apartirati na Roseland, otok na kojem se nalazi Rosewhite. Gospodar i Gospodarica će biti tamo. A znate što poslije slijedi...'' Razvukao je usne u opaki smiješak. Isti onakav smiješak kakav se tada prolomio na mome i na licu moje sestre. Razgovori sa Snapeom su mi uvijek pomagali da se osjećam bolje. Čak i kad sam bila sasvim mala, znao mi je vratiti smirenost u onim trenutcima kad ju najviše trebala. Sada se to ponovilo. I dok smo Amanda i ja išle natrag u društvenu prostoriju, osjetila sam kako se ona neobjašnjiva nervoza u mojim grudima polako topi i nestaje.

***

Dan je bio prekrasan. Bar su ga drugi nazivali takvim. Sunce, blagi povjetarac i ples vunastih oblaka po svijetloplavom nebu nisu se uklapali u moje viđenje ''prekrasnog'', ali me ipak nisu spriječili da se odem prošetati kraj jezera. Većina mojih prijatelja je bila tamo. Sara je sjedila sama na klupi i čitala knjigu, ne obazirući se na Villea i Tonya koji su se dobacivali metlobojskim balunom preko njezine glave. Alexis i Leni su stajale su u sjeni hrasta i pregledale Leninu zbirku gramofonskih ploča. Smijale su se. Svi su se smijali. Zračili su vedrinom i razdraganošću, kao i svaki drugi put kad bih ih ugledala u prolazu. Nakon dugog razmišljanja, odlučila sam im prići. Tony me je prvi primijetio. Nekoliko riječi je poteklo sa njegovih usana, a potom su se svi trgli i krenuli mi u susret, okupljajući se u krug oko mene. ''Hey... gdje si bila?'', upita me Roxy blagim glasom. Izvadila je slušalice iz ušiju i spremila svoj MP4 player u džep pelerine.
''Amanda i ja smo išle kod Snapea.'' Zaustila sam da im prepričam sve što nam je Snape rekao, ali me je u toj namjeri zaustavio glas koji sam začula iza sebe. ''Vidi, vidi... družina budala. I famozna Margaret Riddle kao predvodnica čete.'' Okrenula sam se. Na tratini su stajale Victoria Goldelion i Alex Black Tonks. Gryffindorke. Djevojke mješane krvi. Ruka mi je demonstrativno poletjela prema džepu pelerine iz kojeg sam izvadila svoj štapić. Svi ostali su slijedili moj primjer.
''Mutnjakuše, držite te vaše prljave jezike za zubima. Inače bi vam se moglo desiti da vas rasporim i da bacim vaše utrobe među Hagridove pse, pa ćete gledati kako vas rastržu'', upozorila sam ih. Glas mi je bio iznenađujuće miran i podrugljiv.
Victoria me je netremice gledala. ''Šutjela sam kad si na meni isprobavala sve uroke koji su ti pali na pamet. Ali sad neću. Kako si samo mogla reći mojoj sestrici da zaslužuje smrt samo zato što nije čistokrvna?!'' Povisila je ton, što mi se nimalo nije svidjelo.
''Oh, Goldelionice...'', nasmijala sam se. Moji prijatelji se nasmijaše skupa sa mnom. ''Netko te je pogrešno informirao. Nisam tako rekla. Rekla sam joj da zaslužuje smrt zato što je prljava mutnjakuša.''
''Ona ima samo jedanaest godina!'', umiješa se Alex. ''Jadnica je plakala je cijelu večer.''
Slegnula sam ramenima. ''Ne krivim ju. I ja bih plakala da sam mutnjakuša'', rekoh nonšalantno. Victoria je stisnula zube i zamahnula svojim štapićem, spremajući se da izgovori neku kletvu, ali ju Alex spriječi u tome. ''Znaš što, Riddleova?'', prošaputala je s mržnjom. ''Ti si jedna odvratna hladnokrvna kučka.'' Okrenule su se i, mrmljajući si nešto u bradu, polako otišle u pravcu dvorca. Prasnula sam u smijeh, njišući glavom. Hvala na komplimentu, proletjelo mi je kroz glavu dok sam pogledom tražila sljedeću osobu koju bih na bilo koji način mogla povrijediti - iz čistog zadovoljstva koje sam osjećala svaki put kad bi netko patio zbog mene...

P.S. No, dobro. Neka vam bude. Dobili ste Lindsay natrag.
Ljubim vas!!!

You`ve got to get close to the flame to see what it's made of. You`ve got to get close to the flame to see what you`re made of.

Naša dosad najteža borba je upravo završena. Pobjedom. Smrtonoše i Paukovi sljedbenici su upravo zauzeli Durmstrang. Međutim, ono što slijedi bit će još teže. Zato ćemo trebati tvoju pomoć. Želim da do kraja tjedna okupiš najbolje od naših mladih pristaša. Pridružit ćete nam se u pohodu na školu Rosewhite. Nemoj me iznevjeriti, Margaret. Računam na tebe.
Tvoj otac, lord Voldemort

Pročitala sam pismo naglas. Moja je odlučnost svakom izgovorenom riječju sve više rasla. Niti u jednom od tih trenutaka nisam pomislila da zgužvam hrapavi papir koji je ležao na mojim zastrašujuće hladnim dlanovima i odbacim ga negdje iza sebe, uz misao kako se ne želim upuštati u nešto takvo. Već tada, dok su me Amanda, Roxy i Alexis napeto gledale čekajući da reagiram, već tada sam znala što mi je činiti.
''Ovo zvuči zanimljivo.'' Spremila sam pismo u ladicu prije no što sam se sjela na svoj krevet. Amanda se sjela kraj mene. Na njezinom licu se prelamala izvjesna zabrinutost. ''Slažem se. Ali, ipak...''
Prekidoh ju. ''Što ipak, Am? Što sad znači ipak?'', upitah nestrpljivo.
''Strallman, ravnatelj Rosewhitea, je izuzetan čarobnjak i ima veze u aurorskom uredu. A na kraju krajeva, ja sam prije pohađala tu školu, tako da sa sigurnošću znam da će poslije pada Durmstranga mjere zaštite u Rosewhiteu biti znatno povećane.'' Pogledala je u mene svojim krupnim plavih očiju kao da mi želi reći kako bih trebala bar malo razmisliti o njezinim riječima. Roxy i Alexis su joj dale podršku laganim kimanjem glavom. Oduvijek je bilo tako. Ja sam bila brzopleta i često bih prenaglo donosila odluke, dok je Amanda bila moj glas razuma. I, doista, obično bih ju poslušala i pažljivije razmotrila svoja osjećanja, ali sad je bilo drugačije... Sad sam samo odmahnula rukom i lijeno namjestila glavu na jastuk.
''Nisam rekla da će biti lako, ali... Svejedno, sigurna sam da ćemo uspjeti.'' Zabacila sam kosu i duboko udahnula. Amanda je legla uz mene i čvrsto mi stisnula ruku. ''Dobro, seko. Ako si tako odlučila, ja sam uz tebe.''
''I mi isto'', dopuni ju Roxy, nasmiješivši se. ''A sigurna sam da nećemo biti jedine.''

***

Sljedeće mračno i kišovito jutro što se izdiglo nad horizontima obilježila je vijest da je Durmstrang pao. Sove su dolijetale sa svih strana i donosile učenicima brojna pisma od obitelji i najnovija izdanja Dnevnog proroka. Bilo bi teško besmislenim riječima i praznim frazama opisati paniku i strah koji se očitovao u očima svakog koga sam vidjela u Velikoj sali za vrijeme doručka. Neki od tih uplašenih pogleda su se povremeno zaustavljali na meni, proučavajući me, kao da sam i ja na neki način umiješana u to. Možda zato što se nisam trudila ni sakriti ushićenost zbog pobjede koju su Voldemort i Lujiza izvojevali. Ledeni osmijeh je titrao na mom licu dok sam lagano prelijetala pogledom preko profesorskog stola za kojim je Dumbledore nešto objašnjavao McGonagallici i Sproutici, pritom gestikulirajući najviše što je mogao. Nešto dalje od njih, Snape i Lexy su se prigušeno smijali i razmjenjivali poglede koji su mi dokazali koliko su ponosni na ono čemu su doprinijeli prethodne večeri.
''Ne pamtim kad sam se osjećala ovako ispunjeno.'' Otpila sam gutljaj soka iz staklene čaše i okrenula se k Dracu, koji je takođe bio iznimno dobro raspoložen.
''Ni ja. Znaš, nisam očekivao da će pad Durmstranga podići ovoliku prašinu'', rekao je.
Namrštila sam se. ''Doista. Podjednako su uspaničeni kao i onda kad smo nas dvoje podigli lažnu uzbunu da su Crabbe i Goyle eksplodirali od količine čokolada koju su navodno požderali'', rekoh, bacajući se na doručak.

***

''Bok, Maggie'', pozdravio me je Harry u prolazu. Nasmiješio se, bez trunke mržnje i straha s kojima su me ljudi inače promatrali. Valjda zato što sam često boravila u njegovoj blizini, a sve u cilju ispunjenja jednog od zadataka koje su moji roditelji željeli da ispunim - steći njegovo povjerenje.
''Bok.'' Natjerala sam se da mu uzvratim taj smiješak. I, eto, opet sam preko svog pravog lica navukla koprene načinjene od svojih vlastitih laži, započinjući razgovor.
''Mi sad skupa imamo Obranu, zar ne?'', upitala sam, dok smo išli kroz hodnik prepun prvašića koji su, s zbunjenošću u očima, pokušavali pronaći svoje učionice.
''Da'', odgovorio je. ''Još se nisam privikao na novi raspored.''
Slegnula sam ramenima. ''Ja nisam naučila ni novi ni stari, tako da mi je potpuno svejedno.'' Bila je to jedna od rijetkih stvari u kojima sam bila iskrena prema njemu. On se samo nasmiješi. Ponovno. ''Vjerujem...'' Tada njegovog osmijeha naglo nestade. Ton glasa mu se promijenio - postao je daleko zabrinutiji. ''A, čula si što se desilo, zar ne?''
Kimnula sam glavom, zagrizavši svoju donju usnu. Nastojala sam ostaviti isti utisak kakav je on ostavio na mene. ''Da, jesam... Doista strašno.''
Stigli smo u učionicu Obrane od mračnih sila, a potom sam ga usiljeno pozdravila i sjela se za stol kraj Amande. ''Imam osjećaj da ovog četverookog kretena iz dana u dan mrzim sve više'', prosiktala sam, tek toliko da me je ona mogla čuti. Nasmiješila se. ''Mislim da ćeš nešto mrziti još više. Osvrni se oko sebe''.
Preletjela sam pogledom po prostoriji koja mi se tada učinila odvratnijom i čudnijom nego ikad prije. Šareni ukrasi neobičnih oblika bili su postavljeni gdje god bih se okrenula, zastori su bili roze boje koju sam toliko mrzila, a čak su i zidovi bili okrečeni. U istu tu boju, naravno... Napravila sam grimasu baš u trenu kad je nova profesorica ponosno kročila u učionicu. Djelovala je još deblje i niže nego prethodne večeri, kad sam ju vidjela za profesorskim stolom. ''Dobro jutro, učenici'', rekla je piskutavim glasom. ''Moje ime je Dolores Umbridge i ja ću vam ove godine predavati Obranu od mračnih sila.''
Zaokrenula sam očima. Bila sam sigurna da je ona to primijetila, ali mi nije smetalo. To mi je, u konačnici, bila i namjera. Nisam željela učiti kako da se branim od mračnih sila. Od malena su me učili kako ovladati mračnim silama i primijeniti svaku od njih ako to bude potrebno, tako da nisam vidjela razlog zašto bih se branila od nečega što me toliko privlači. Da, Obrana od mračnih sila je oduvijek bila jedan od meni najgorih predmeta. Najgori, zapravo. Mrzila sam ga. A sad, nakon što sam upoznala novu profesoricu, imala sam osjećaj da ću ga mrziti još više.

***

Kapi jesenje kiše udarale su sve jače i jače. Stajala sam okrenuta prema prozoru, promatrajući ih. Ili sam se barem pretvarala da to činim. Moj bi pogled povremeno odletio na sat što je stajao na zidu društvene prostorije Slytherina. Krajičkom oka sam spazila kako se većina Slytherinaca sprema za večeru, što me je natjeralo da se okrenem.
''Molim vas za malo pažnje.'' Pljesnula sam rukama tri puta. Svi zastadoše i pogledaše u mene. Uzvratila sam im te poglede, posebno proučavajući svakog od njih, a sve u pokušaju da odlučim tko bi bili najsposobniji za upad u Rosewhite. ''Želim da Lendora, Draco, Crabbe, Goyle, Ville, Sara, Mikko, Tony, Angie, Alexis i Roxy ostanu u društvenom'', rekoh u konačnici. Amanda je stala kraj mene i potvrdno kimnula glavom.
''Ali propustit ćemo večeru'', pobuni se Crabbe, gledajući ostale Slytherince kako izlaze.
Amanda se nacerila, sjedajući se na kauč. Sjela sam se do nje. ''Bolje ti je da propustiš jednu večeru nego ostatak svog života.''
To je bilo dovoljno da se svi poslušno okupe oko kauča na kojem smo sjedile moja sestra i ja. Crabbe i Goyle su nešto gunđali, ali je i to njihovo gunđanje prestalo kad sam počela govoriti. ''Vjerujem da vam je već poznato da su Gospodar i Gospodarica osvojili Durmstrang'', rekoh. Svi kimnuše glavama u isto vrijeme, kao roboti. ''Dobro. Isto će se desiti i sa Rosewhiteom, samo što će ovog puta nešto ipak biti drugačije... Naime, mi ćemo učestovati u tome.''
Ville ustuknu. ''Ali...''
''U čemu je problem?'' Dobacila sam mu jedan oštar pogled.
''N-nije problem nego... samo me zanima kad? I kako?'', upitao je.
''Porazgovarat ću sa Snapeom. Vjerujem da će on znati sve detalje.'' Ustala sam se sa kauča i prišla otvorenom prozoru. Iako sam im bila okrenuta leđima, mogla bih se zakleti da su svi gledali u mene. ''Odabrala sam vas vjerujući da ste najbolji od svih mladih pristaša koje smo Amanda i ja okupile u Hogwartsu. Nemojte me razočarati. Nemojte razočarati Gospodara i Gospodaricu.''
''Ne brini se, Maggie.'' Sara se veselo nasmiješi. ''Vjerujem da govorim u ime svih vas kad kažem da ćemo dati sve od sebe da uspijemo.''
''To želim čuti.'' I ja sam se nasmiješila. ''Idemo sada na večeru.''

P.S. Ovog puta se neću žaliti zbog nedostatka inspiracije, nego ću samo reći da sam izvršila neke promjene što se tiče svojih blogova. Neke od njih sam obrisala, tako da me sada možete čitati na nolittleangel.blog.hr, promisesundertherain.blog.hr i, naravno, na ovom blogu. Što se tiče mywinterstorm666.blog.hr, nešto sam zeznula (ne znam što) i više ne mogu objavljivati postove niti mijenjati boxeve, tako da sam bila prisiljena zatvoriti ga. Možda na kraju krenem sa novom pričom na novoj adresi, ali još nisam sigurna... Sve u svemu, otvorit ću još jedan blog, pa ću vam javiti za njega.
P.P.S. Pogledajte box i moju sliku! :D
P.P.P.S. Nemojte me ubiti zbog toga!

I have chosen my own fate and my own destiny…

Obrisi zidina dvorca nazirali su se negdje u daljini, ispod gustog vela magle. Sama ta pojava jasno je naznačila da smo skoro stigli. Blago sam se namrštila i pritom preletjela pogledom preko nasmiješenih lica Lendore Malfoy i Roxy Kent, s kojima sam dijelila odjeljak u vlaku. Draco Malfoy, moj dečko, ostao je ozbiljan. Vjerujem da se osjećao isto kao i ja. Ne govoreći ništa, prebacio je ruku preko mog ramena i privukao me još bliže sebi. I nije prošlo mnogo, a već smo užurbano prolazili kroz visoka vrata škole Hogwarts, dočekani od strane naše profesorice, Minerve McGonagall. Hodnici kojima smo prolazili činili su mi se još dosadniji i monotoniji nego ikad prije. Nisu bili ništa u poređenju sa hodnicima Voldemortova dvorca i nepojmljivom snagom crne magije kojom su oni odisali. Često sam znala čuti druge učenike da govore kako je Hogwarts njihov dom. Jedini pravi dom. Jedini realni spas. Jedina istinska utjeha. Smiješno, ironično, jadno - to je sve što imam reći. Voljela sam takve prezirno pogledavati i smijati im se u lice, upućujući im neki od svojih prilično neugodnih komentara. Jer, ja sam u Hogwarts išla samo zato što sam morala. Valjda sve one vrijednosti koje su moji vršnjaci cijenili meni nisu značile mnogo. Nisu mi značile ništa, zapravo. Bilo to iz razloga što su se moj život i moje odrastanje znatno razlikovali od njihovog, bilo samo zbog mog prezimena, svejedno. Bila sam drugačija od drugih. Posebna, kako je Voldemort često govorio. A tu se svoju ''posebnost'' nikad nisam ni trudila prikriti. Nije bilo potrebe za tim. Barem ju ja nisam nalazila. I ovog je puta bilo isto. Nastavilo se točno tamo gdje je stalo završetkom četvrte godine mojeg školovanja. Sa mrzovoljnim pozdravima i ledenim rukovanjima. Sa pogledima prepunim strahopoštovanja kojima su me neki promatrali. Sa pogledima prepunim mržnje kojima sam ja promatrala druge, prvenstveno Gryffindorce. Sa glasinama koje su kružile. Sa krvlju mojih neprijatelja koja kao da je čekala da bude prolivena. Ili sam samo ja čekala da ju prolijem. Ponovno. Ispočetka. Uprkos svemu, ležerno sam ušetala u Veliku salu, držeći se za rukav Amandine duge pelerine. Bile smo okružene našim prijateljima. Ili sljedbenicima... Možete ih nazvati kako god želite. Ja nisam pravila razliku. U konačnici, svi zajedno smo se sjeli za raskošni stol Slytherina, smijući se i prepričavajući jedni drugima događaje sa praznika. Nakon što su prvašići i novi učenici razvrstani u domove, Albus Dumbledore se ustao i održao govor, u kome nam je predstavio novu profesoricu Obrane od mračnih sila, Dolores Umbridge.
''Nije li preslatka?'', prišapnula mi je Alexis ironično čim se nova profesorica ustala sa stolice kako bi pozdravila sve učenike. Prigušeno sam se nasmijala na tu njezinu dosjetku, a onda ohrabrujuće kimnula glavom. ''Da... pomalo podsjeća na prase u haljini'', izjavila sam, ne pomjerajući pogled dalje od profesorskog stola.
''Ispravka. Ona jeste prase u haljini'', rekao je Draco, moj dečko smiješeći mi se. Htjela sam mu uzvratiti na taj prelijepi smiješak, ali je moju pažnju tada zaokupila velika čokoladna torta koja je stajala na pladnju. Činilo se da nisam bila jedina. Crabbe i Goyle su takođe posegnuli za njom, nemilosrdno mašući noževima.
''Stanite! Ja ću vam točno odrediti zone torte koje smijete ugroziti!'', siknula sam, pomno proučavajući tortu iz svakog kuta. ''Uzmite ovaj zagorjeli dio sa rubova.''
Njih dvojica se pogledaše. ''Ne, hvala. Prošla me je glad.'' Crabbe okrenu očima i otpi gutljaj soka od bundeve.
''Jeste li sigurni?'', upitah. Njegova izjava me je prilično iznenadila, jer je općepoznato da njih dvojica nikad ne odbijaju hranu.
''Da!'', odvrati Goyle, tražeći pogledom nešto drugo za jelo.
''Dobro.'' Amanda privuče pladanj i smjesti ga između nas dvije. Namignula mi je. ''Seko, onda ćemo se ti i ja obračunati s ovom tortom.''

***

''Maggie! Pa jesi li baš morala?!'' Leni se zadihano oslonila na zid. Bacila je kratak pogled preko ramena, očito se želeći uvjeriti da nas Hagrid više ne slijedi. Kako je već bio mrkli mrak, bilo je to prilično teško razaznati, ali su nam njegove psovke što su postajale sve tiše i dalje davale do znanja da je negdje pogrešno skrenuo. Kimnula sam glavom i razvukla usne u osmijeh. ''Da. Morala sam.'' Prisjetila sam se izraza Hagridovog lica kad je sjeo na zamku za medvjede koju sam postavila na njegovu stolicu, što me je natjeralo u još jedan napad smijeha. Leni me je samo promorila, njišući glavom. Pretpostavila sam da se po njezinim mislima mota ista slika poput one u mojim.
''Tek smo stigle! Zar nisi mogla pustiti jadnog čovjeka da se barem malo odmori?'', promrmlja ona u konačnici. Krenula je za mnom niz hodnik koji vodi do Slytherinske društvene prostorije.
''Odmarao se puna tri mjeseca!'', usprotivih se. Slegnula sam ramenima. ''Uostalom, ovo je bilo samo za dobrodošlicu. Neka vrsta uvertire, rekla bih.''
''Znaš što, tebe će Hagrid jednog dana drmnuti buzdovanom ili nekom sličnom stvarčicom'', zaključila je mrzovoljno. Ubrzala je korak. Nisam ništa odgovorila na tu njezinu provokaciju. Samo sam se smiješila. Podrugljivo. Još uvijek. Privila sam pelerinu uz tijelo, kako bih bar malo smirila hladnoću koja se uvukla pod moje kosti. Bilo je neobično hladno za ovo doba godine. Ipak, nije mi smetalo. Oduvijek sam voljela jesen, najsumornije i najtužnije godišnje doba. Doba kad hladnoća prima sve u svoj bolni zagrljaj. Doba kad vjetar svojim silnim udarcima raznosi posljednje ostatke vedrine i toplote što je dotad vladala. Odgovaralo mi je to. I to ne zato što sam se i ja slično osjećala, nego zato što je uvlačila tugu u misli svih onih koji su bili oko mene. Situacija je bila upravo takva. Inače smo imali običaj prve školske večeri organizirati zabavu u društvenoj, ali se sada činilo da nitko nije raspoložen za to. Zapravo, bilo je jako tiho i mirno. Možda i više nego što bi trebalo, ali budući da je većina učenika već otišla u svoje spavaonice, nisam se uopće začudila. Slijedeći njihov primjer, pozdravila sam se sa Leni i produžila prema spavaonici koju dijelim sa Amandom, Roxy i Alexis.
''Hey, pa gdje si ti dosad?'', upitala je Alexis, sjedajući se na svoj krevet. Skinula sam pelerinu i nemarno ju bacila u stranu. ''Išla sam do Hagrida. Mislim da ne moram ništa više reći, zar ne?'', odvratih, prilazeći zrcalu. Roxy i Alexis se zakikotaše. Amanda se ustala iz naslonjača i prišla mi. U ruci je držala nekakvu omotnicu. ''Maggs, ovo ti je maloprije stiglo'', rekla je. Uzela sam omotnicu od nje. Na tamnoj i hrapavoj poleđini je bilo ispisano moje ime. Moje interesiranje je još više poraslo kad sam shvatila da se radi o rukopisu lorda Voldemorta...

Nastavit će se..

P.S. Eto... I hope you like it. Nadam se da ću uskoro naći vremena da sredim boxeve, ali sad stvarno ne stignem. Odlučila sam koji likovi ulaze u priču: Leda, Chiara, Annabell, Victoria i Crystal. Što se tiče ostalih, takođe ću ih pokušati ukombinirati u priču, ali ništa ne obećajem. Nadam se da se neki neće ljutiti zbog ovog, ali ne želim pretrpanu priču.
Volim vas!
P.P.S. Za sve one kojima nisam javila... otvorila sam jedan novi blog. link

I'm tired of rumors starting...

Moje mi je prezime često znalo donositi neprijatnosti, ali niti jedna od njih nije bila dovoljna da poljulja čast s kojom sam ga nosila. Prezime Riddle svi su povezivali sa hladnokrvnim ubojstvima i neopisivim zlom. Ni ja nisam bila pošteđena toga. Ljudi bi se znali zgražavati kad bih im rekla svoje ime, znali su me gledati sa prezirom i strahom, kao da je sama činjenica da sam ja ta famozna Margaret Annabell Revenge Riddle značila da im je život ugrožen u mojemu prisustvu. Prezime Riddle je postalo sinonim za užas još u doba kad je moj otac, Tom Marvolo Riddle, pohađao Hogwarts. Tada je sve počelo. Godinama je on, skupa sa svojom ljubavi Lujizom Brown, izučavao sve ljepote i snage crne magije. Godinama su njih dvoje okupljali svoje sljedbenike, smrtonoše i Paukove sljedbenike, koji su kasnije postali njihova potpora u dovršavanju plemenitog posla koji je započeo Salazar Slytherin - očistiti Hogwarts od svake kapi prljave krvi. I nisu se zaustavili samo tu. Cijeli je čarobnjački svijet, u strahu i panici, godinama padao na koljena pod njihovim terorom, njihovom okrutnošću i, u konačnici, njihovom neograničenom moći. Idilu zajedništva dvoje najvećih crnih čarobnjaka u posljednjem stoljeću ubrzo je upotpunilo i rođenje dvije kćeri blizanke. I, doista, moglo bi se reći da smo moja sestra Amanda i ja djeca začeta iz ljubavi, negdje u ledenim predjelima Finske. A daljnja priča, priča koja je vremenom postala legenda, svima je poznata. Sve se raspršilo u tisuće komadića, poput razbijenog zrcala. Lord Voldemort je izgubio svoje moći u pokušaju da ubije Harryja Pottera, iste noći kad je Lujiza zatočena u podzemnu tamnicu Bastillu. Matt i Jane Harrison, njihovi poznanici iz mladosti, uzeli su tada Amandu k sebi i odgojili ju. A ja, ja sam odrasla uz Severusa Snapea i Lexy Slytherin, koji su me iz dana u dan učili da bezuvjetno slavim imena svojih roditelja. Živjela sam okružena crnom magijom, učila sam od najboljih, odrastajući sa jednim jasnim ciljem - biti poput svojih roditelja. Sve je to postalo još snažnije i upečatljivije kad su se moji roditelji vratili, kad su se komadići davno razbijenih obećanja ponovno sastavili u sklopu te prokleto jake sile koja se sprema opet pokoriti svijet. I, eto, sada sam tu, uz svoje roditelje. Uz svoju sestru. Uz smrtonoše i Paukove sljedbenike. Napokon, ovom snagom koju sada posjedujem, rušim zidove i skidam lažne osmijehe kojima sam se godinama štitila od drugih. Jer, da, drugi su uživali ako bi me na bilo koji način mogli povrijediti. I naravno da sam uzvraćala... Još jače. Još strašnije. Još krvavije. I tako sam, sa nepunih petnaest godina, vjerojatno ubila više osoba nego što itko može zamisliti. Drugi su to možda i pretpostavljali. Možda je to bio razlog zašto sam se stalno susretala sa tim čudnim pogledima i šaputanjima iza vlastitih leđa koji su me pratili u stopu. I upravo sada, dok se češljam pred zrcalom u svojoj sobi, dok u njemu promatram djevojku duge plave kose i vražjih zelenih očiju što se presijavaju u polutami, razmišljam kako me to ponovno očekuje. Da, bila je posljednja večer kolovoza, posljednja večer pred početak moje pete školske godine u Hogwartsu. Ne mogu reći da se nisam veselila tomu, ali opet, pretjerala bih ako bih rekla da sam jedva čekala da opet vidim neka od tih lica koja sam mrzila. Jednostavno, odlučila sam ostati hladnokrvna. Ako je to bilo moguće, naravno. Uzdahnuvši, odložila sam četku na stolić. Kratko sam bacila pogled na Amandin krevet. Spavala je, držeći svoje plišano svinjče u rukama. Vjerujem da su i svi ostali spavali. Bilo je već jako, jako kasno. Skinula sam svileni ogrtač koji mi je dotad grijao tijelo i nemarno ga prebacila preko stolice, da bih potom legla u svoj krevet, među tople pokrivače. Negdje u pozadini misli, čula sam lagano udaranje kišnih kapi po prozorskim staklima. Sklopila sam oči i umirila se, osluškujući. Ubrzo sam zaspala, sli nisam sanjala. Nisam mogla. Snovi su me napustili prije mnogo vremena, možda istog dana kad i savjest. I, vjerujte, nikad nisam žudjela za njihovim povratkom.

***

''Pacove, diži se!'' Skočila sam na Amandu i svukla pokrivač sa njezinog tijela, premda se opirala.
''Pusti me na miru, gnome!'' Gurnula me je sa sebe i sakrila glavu u jastuk. Frknula sam i nemoćno slegnula ramenima. Pogled mi je sletio na sat što je stajao na mom noćnom stoliću. ''Amanda! Zakasnit ćemo! Vlak polazi za sat vremena, a ti još nisi ni dupe digla!'', povikah. Nekoliko trenutaka sam šutila, a onda se, u konačnici, odlučila za drastične mjere. ''Probude me koraci, razdvoje nas ljudi zli, o zabranjena moja ljubavi...''
''Nema mi ništa ljepše od toga kad me probudiš tim tvoj predivnim glasom'', popusti moja sestra na kraju i, u konačnici, mrzovoljno se diže sa kreveta. Promatrala sam ju dok je išla prema kupatilu a, kad su se vrata sobe za njom zalupila, tada sam se pobjedonosno nasmiješila i pokušala se natjerati da spakiram odjeću u svoj crni kovčeg.

***

Sišla sam se na glavni hol, gdje su tekle pripreme Sljedbenika za upad u Durmstrang. Svi su stajali okupljeni oko mojih roditelja i pomno slušali njihove upute. Naslonila sam se na visoka vrata i, podbočivši se, pažljivo ih promotrila.
''Imaš li ti jezik da kažeš dobro jutro, džukelo jedna nevaspitana?!'', viknula je Lexy nestrpljivo, čim me je spazila. Ona je, kao jedna od najmoćnijih i najvjernijih smrtonoša stajala s desne strane Voldemortu i Lujizi. Na taj njezin komentar, svi skrenuše poglede i zaustaviše ih na meni. Zanjihala sam glavom. ''Maca mi je pojela jezik'', nacerila sam se, prilazeći im. Voldemort i Lujiza se nasmijaše.
''Jesi li se spakirala?'', upita me Voldemort. Odložio je svoj štapić na stol.
Kimnula sam glavom. ''Jesam. Zapravo, naredila sam Pacolikom... ovaj, Snapeu da to učini umjesto mene.'' Osmijeh mi je preletio preko lica kad sam se prisjetila Snapea kako se, psujući, muči da zatvori moj kovčeg.
''A gdje je ono debelo, klempavo đubre?'', upitala je Lujiza.
''Jedva sam ju digla iz kreveta'', odgovorih brzo, prije no što je Lujiza stigla još nešto dodati. Jer, iako su se moja majka i moja sestra nemjerljivo mrzile, nikad nisam voljela kad bi vrijeđale jedna drugu u mojemu prisustvu. ''Ona je fakat posljednji ekser u mom mrtvačkom sanduku.''
''Ja to govorim čitav život.'' Lujiza slegne ramenima.
Voldemort ju pogleda, nakašljavajući se. Htio je nešto reći, ali ga je u tome zaustavio Amandin povik što je proparao cijeli dvorac. ''Gnome, požuri se!'', doviknula mi je. ''Zakasnit ćemo! K vragu, zašto uvijek moram da te čekam?!'' Bilo je to tipično za nas. Neprestano smo se prepirale, ali su i ptice na granama znale koliko se zapravo volimo. Nakezila sam joj se svojom prkosnom facom a onda se čvrstim zagrljajem oprostila od Voldemorta i Lujize. Nisam se ni pokušala smirivati, nisam si ni pokušala reći kako će sve biti u redu kad stignem u Hogwarts. Nisam nalazila smisao koji je ležao u tome. Bilo bi to nešto poput lijepljenja već po tisućiti put slomljenog srca, a takvo što mi doista nikad nije trebalo – jer sam već imala sve što sam željela.

I SEE EVERYTHING IN RUINS...

Zastrašujuće je što ti jedan trenutak slabosti može učiniti... a ja sam savršen primjer za to. Ustala sam se sa kauča i pošla za Marcom. Iako sam ga bezgranično mrzila, na neki način, zanimalo me je što ima reći. Slijedila sam ga do izlaza iz društvene prostorije. Radoznalost, valjda... Ili samo očaj? Možda razlike i nije bilo... Nisam bila sigurna. Zapravo, ni u šta više nisam bila sigurna, pa tako ni u samo viđenje života koje sam dotad imala...
''I? Što hoćeš od mene, Marco?'', upitah. Zastala sam na sredini hodnika gdje su se nalazile muške spavaonice. Pogledala sam Marca, s iščekivanjem.
''Želim ti nešto pokazati. Hajde!'' Otvorio je vrata svoje spavaonice i propustio me naprijed. Nekoliko trenutaka sam oklijevala, ali sam se, u konačnici, ipak odlučila ući. Spavaonica je bila potpuno prazna i začuđujuće tiha - samo se povremeno čuo žalostan huk Marcove sove Gwife. Sjela sam se na rub jednog nenamještenog kreveta, te uputila svom polubratu upitan pogled. ''Marco, hoćeš li mi već jednom reći što hoćeš?'', prosiktala sam.
Bez ijedne izgovorene riječi, bez ikakvog logičkog obrazloženja, otvorio je svoj ormar za knjige i iz njega izvadio tri kristalne čaše. Nakon što ih je položio na radni stol, uzeo je i flašu jednog od najskupljih čarobnjačkih vina, Nymphomaniac Fantasia. ''Čemu to?'', zapitah.
''Slušaj, Maggie... znam da me mrziš. Ali, ipak bi me trebala saslušati. Jer, znaš, ovo se tiče tebe.'' Žubor tečnosti po dnu čaše nakratko je bio jedini zvuk koji sam mogla čuti. Podigla sam obrvu, te prebacila nogu preko noge. Marco je napunio sve tri čaše vinom - do vrha.
''Priđi, Maggie'', reče potom, pogledavši me. Ustala sam se s kreveta i napravila par koraka, sve dok nisam stigla do njega.
''Pa?'', upitah kratko, preletjevši pogled preko sve tri čaše u kojima se nalazila podjednaka količina jarkocrvenog vina.
''Što vidiš?'', uzvratio je pitanjem.
''Vidim vino...'', rekoh, a potom zastadoh. Prizor koji se nalazio pred mojim očima podsjetio me je na još nešto... nešto slatko i zanosno. ''... i krv.''
Marco kimnu glavom. ''Da, krv... To je cilj svega. Cilj sve tri moćne sile koje se bore...'', rekavši to, pokazao je rukom na čaše. Uzdahnula sam. Pretpostavljam da sam izgledala i pomalo zbunjeno, pošto je tada užurbano nastavio. ''Svaka od ove tri čaše predstavlja po jednu silu. Jedna predstavlja Albusa Dumbledorea i sve ostale koji se bore na strani Dobra. Druga predstavlja tvoje roditelje, kao i sve smrtonoše i Paukove sljedbenike. A treća...'' Tu zastade i spusti pogled, meškoljeći se kao da je upravo rekao nešto što nije smio.
Isprsila sam se i ispravila se do svoje pune visine. ''Da, Marco? Koga predstavlja treća čaša? Andreinu Slytherin i tebe, koji si se pridružio njoj i njezinim Osvetnicima kako bi lakše uspio ubiti mene?!'', povisila sam ton. Iz mene je počelo izlaziti ono što sam u već dugo, dugo vremena željela reći.
''Ne, Maggie. Treća čaša predstavlja moju Gospodaricu. Mračnu kraljicu. Drevnu egipatsku kraljicu Terru, koju su njezine tri najvjernije sljedbenice uskrsnule iz svijeta Podzemlja. Treća čaša predstavlja nju i sve njezine vjerne sljedbenike, a takvih je mnogo'', rekao je, glasom koji mi je zaledio krv u žilama. Svejedno ili ne, kockice su se polako počele slagati na svoje mjesto. Pojam misteriozne Gospodarice napokon je dobio konačno značenje. Da mi je netko ranije rekao da ću vjerovati da je to bila osoba iz drevne legende, vjerojatno bih mu rekla da je lud. Ali, poslije svega... Morala sam vjerovati. Morala sam shvatiti. I jesam. Shvatila sam... pa, skoro sve.
''Znači, Amanda je imala pravo. Ti si... Odnosno, vi ste...'' , mrmljala sam, ali me on prekide. ''Da. Mi smo ubili Katyju Owens i Kelly Joan Slytherin'', rekao je. ''Mračna kraljica je morala doznati tko je ta djevojka koja će joj pomoći da povrati nekadašnju moć. Morali smo doznati tko je Izabranica Tame. Zato smo ubijali djevojke rođene u listopadu, znajući da će se samo jedna moći obraniti od smrtonosnih egipatskih čarolija. Samo prava Izabranica Tame. Ti, Maggie.''
Frknula sam. Više nisam osjećala strah... samo mržnju. Ponovno. ''Znam to!'', odbrusila sam. ''No, još mi nisi rekao tko je uskrsnuo Terru. I nisi mi objasnio kakve veze ove jebene čaše imaju s tim!''
Ostao je začuđujuće miran, čak i poslije mog povika od kojega su se čak i zidovi zatresli. Ponovno je pogledao u čaše. ''U svakoj od njih ima dovoljno vina. Ali će samo jedna od njih biti napunjena do vrha. Baš kao što će i jedna od tri sile odnijeti konačnu pobjedu. Ona koja bude imala tebe na svojoj strani'', rekao je zagonetno. Nasuo je još malo vina u čašu koja je stajala u sredini. Malo, ali ipak previše. Crvena tekućina se počela slijevati niz kristalne rubove, poput krvi iz prerezanih žila. Nekoliko trenutaka sam ju promatrala, kao u zanosu, ali u konačnici osjetih kako me prožima jeza. ''Ako misliš da ću ti pomoći, grdno se varaš. Znam tko sam, a još bolje znam s kim sam'', bilo je sve što sam rekla, prije no što sam se graciozno okrenula i izišla iz njegove spavaonice.
''Razmisli, Maggie. S nama možeš imati sve. A što imaš sa Voldemortom i Lujizom, koje je ionako briga samo za tvoju moć?!'', doviknuo je.
Udarila sam vratima najjače što sam mogla, a tresak koji tada odjeknu tišinom gotovo da nisam ni čula. Kakav paradoks... Sve je krenulo naopako, a ja se s tim ne znam nositi. Sve je postalo nespojivo, nepojmljivo i neobjašnjivo, a ja ga ne znam učiniti onakvim kakvo bi trebalo biti. I to samo zato što ne znam kakvo doista treba biti...

***

Premda bezrazložno, dugo sam gledala svoj odraz u ogledalu. Svidjelo mi se ono što vidim. Izgledala sam kao da sam nekoliko godina starija, ili kao da sam bolesna. Lice mi je bilo blijedo poput lica same smrti, premda sam ujutru stavila rumenilo. Oči su mi i dalje svjetlucale nekim neprirodnim i nezdravim sjajem, koji je na taj način još više dolazio do izražaja. Koliko god da su drugi pokušavali vratiti ono što sam nekad bila, ja im to neću dopustiti. Nikad. U boji mojih očiju jednostavno nije pristajala vedrina njezinih. Među pramenovima svoje kose nisam nalazila niti jednu njezinu vlas. Niti u jednoj svojoj riječi nisam prepoznavala boju njezinog glasa. Niti u jednom otkucaju kamena u mojim grudima nije bilo otkucaja njezinog srca. Dohvatila sam svoju torbicu, te iz nje izvadila sjaj za usne i četku za kosu. Dok sam se trudila da obuzdam plave vlasi koje su mi klizile po ramenima, u spavaonicu su ušle Evelyn i Leni. ''Bok, Maggs'', reče Evelyn. ''Možemo li ući?''
''Već ste ušle'', odvratila sam. Odložila sam četku na Haleyin noćni stolić i okrenula se, prilazeći im. ''I?''
''Došle smo ti reći da večeras u 20 h počinje party povodom Noći vještica. Tako da je bolje da se počneš spremati'', reče Evelyn, pomalo uzbuđeno.
Bacila sam pogled na sat. ''Eve, zaboga... sad je 16.30!'', rekoh.
''Pa, šminka, frizura, izbor odjeće...'', počela je nabrajati. Onda se odjednom trže. ''Čekaj malo! Jesi li ti rekla 16.30?! Jao, moram se spremati!!!'' Okrenula se i otrčala van, kao da joj život zavisi od toga. Leni i ja se nasmijasmo. ''Kad smo već kod toga...'', reče Leni. ''Ti da si se stvorila kraj jezera u ponoć, jasno?''
Podigoh obrvu. ''Hagridovih mu džinovskih gaća, čemu sad to?''
''Gospodar i Gospodarica će te tamo čekati, pileći mozgu'', podsjeti me ona. Na spomen mojih roditelja, nešto me je steglo u grudima. Istina, pomalo sam strahovala od tog susreta. Iako sam bezuvjetno bila uz njih, strahovala sam od potvrđivanja vlastite sumnje da samo žele moju moć. Moć koju bih trebala dobiti upravo na taj dan. Na 31. listopad. Na svoj petnaesti rođendan. Samo zato što sam se plašila da ništa neće biti kao prije... Jesam li doista dostojna biti njihova kći?
''Lendora, što oni hoće od mene?'', upitah u konačnici.
''Nemam pojma.'' Leni je zanjihala glavom, te krenula prema vratima.
''Leni!'', pozvah ju.
''Da?'', upita ona, zabacujući kosu na rame.
''Trebam tvoju pomoć.''
''Oko čega?''
''Oko jedne... spačke. Znaš, kao u dobra stara vremena.''

***

Leni, Amanda i ja smo prišle vratima i provirile u dvoranu gdje je Hagrid pripremao plesni podij za večeras. ''Čekajte tu'', šapnula sam im, a potom se prišunjala Hagridu s leđa. ''HAGGY!!!'', vrisnula sam, na što je on odskočio. Međutim, poskliznuo se na mokru krpu i izgubio ravnotežu, te tresnuo glavom u kantu s vodom. Leni i Amanda prasnuše u smijeh.
''Ti mala...'', promrmlja Hagrid, cijedeći bradu (koja je, poslije onog incidenta kad sam mu ju zapalila, dobro izrasla). Rukavom svoje odore obrisao je vodu s lica, tek toliko da bi se uvjerio da sam to ja. ''Što hoćeš?!''
''Došla sam ti reći da Dumbledore napolju dijeli besplatne kolačiće'', slagala sam. ''Tako da ti je bolje da se požuriš, prije no što Crabbe i Goyle sve požderu. Mi ćemo ulaštiti podij umjesto tebe.''
Nije mu trebalo dva puta govoriti. Već idućeg trena, projurio je kroz vrata, zaboravljajući na sve oko sebe. ''Hvala Bogu'', promrmlja Amanda. Izvadila je ono što je već duže vrijeme skrivala pod pelerinom. Bila je to velika flaša ulja, koju smo netom ukrale iz kuhinje. ''Ovo prepuštamo tebi'', reče Leni. Onda se zamisli. ''Kao i sve ostalo, doduše.''
Spustila sam se na koljena, primila krpu i, nekoliko minuta kasnije, podij je bio potpuno ulašten. Ali ne vodom – uljem. Nasmijala sam se. ''Večeras ćemo imati ples koji obara s nogu'', zaključila sam.

***

Imala sam pravo. Zabava je bila – kako bi Lujiza to rekla – jebeno fantastična. Možda bih čak mogla reći da sam uživala. Možda... A možda je i to bilo pretvaranje. Prokleto pretvaranje. Ipak, trudila sam se zadržati osmijeh na licu dok sam gledala šašave ukrase i zapaljene svijeće koji su činili atmosferu još magičnijom. Dumbledore, naravno, nije mogao proći bez nekoliko uvodnih riječi. Kad je napokon završio, većina učenika je pohrlila na plesni podij – i svi su popadali poput zrelih krušaka.I opet sam se smijala... i to ne zato što mi je spačka uspjela - samo zato što je netko drugi nastradao zbog mene... I taj jedan njihov bolni udarac je bio dovoljan.
''Znala sam da će upaliti'', rekoh Leni, koja se tada prigušeno nasmija. Najviše od svega me je iznenadila činjenica da su nama dvjema mnogi Gryffindori, Hufflepuffi i Ravenclawi dolazili čestitati rođendan. Naravno, među njima i Potter i njegova ekipa. A, u konačnici, mogla sam i naslutiti zašto... Zato sam se trudila držati se dalje od njih. Sjedila sam za stolom sa Amandom, Dracom, Michaelom i Silverom. Pili smo plamenviski i zbijali šale, sve do ponoći, kad je zabava bila u punom jeku. Bez ikakve najave, ustala sam se sa stolice. ''Kamo ideš?'', upita Draco.
''Prošetati'', odvratila sam, prije no što sam se izgubila u gužvi. Probijala sam se kroz polupijane učenike i prvašiće maskirane u majmune, sve dok nisam stigla do vrata. Izišla sam, te potrčala niz hodnik, želeći da što prije stignem do jezera... I možda pronađem neke odgovore.

Nastavit će se...

I AM BROKEN, BUT I AM HOPING...

''Pa, profesore?'', upitah u konačnici. Nastojala sam djelovati sabrano i mirno, onako kako se ni u jednom pogledu nisam osjećala. Zagledala sam se u Dumbledoreovo naborano lice, iščekujući da mi kaže nešto, nešto što će razriješiti sve moje sumnje. ''Margaret, dobro me saslušaj. Sve ovo se tiče tebe i više no što misliš'', rekao je zagonetno. Ah, te zagonetke... mrzila sam ih. Mrzila sam kad god bih morala drugima čitati misli, ili pak čitati između redova. Zato samo zabacih kosu na rame i uputih mu još jedan pogled. Samo, ovog puta, gledala sam ga mnogo oštrije i odlučnije. Shvatio je poruku. ''Prije mnogo godina, u Egiptu...''. započeo je.
Prekinula sam ga. ''Znam sve o legendi'', rekoh.
''Oh, gospođice, nije to legenda. To je proročanstvo. Proročanstvo koje se ostvarilo. Izabranica Tame je tu. Tu je već gotovo petnaest godina.'' Dumbledore se ustade i priđe prozoru, kojeg je idućeg trena širom otvorio. Hladan vjetar mi je oduvao dugi pramen kose s lica. ''Znate li tko je ona, profesore?'', upitala sam, premda sam bila sigurna da zna. Samo sam željela čuti da li će mi to priznati, ili će pak slagati... Ustala sam se iz naslonjača i približila mu se, hvatajući njegov zabrinuti pogled. Okrenuo je glavu i pogledao me, popravljajući svoje naočale. ''Kako ne bih znao, kad upravo stoji naspram mene?'', uzdahnu on. Ponovno se zagledao u kišu koja je lila iz mračnog nebeskog pokrivača. A ja? Ja sam se oslonila na stol, pokušavajući doći do daha, ali nisam mogla. Nisam mogla niti pronaći smisao u njegovim riječima. ''Što? Vi govorite o...'', zaustih, ali me je glas tada izdao.
''Da, Margaret. Ti si ona zbog koje čuvari Terrina hrama ubijaju djevojke. Ti si ona koju traže, jedina koja bi mogla preživjeti njihove napade. Ti si Izabranica Tame'', odgovori Dumbledore.
''Nema teorije!'', zavrištala sam. ''Kako možete biti toliko sigurni u to?!''
Bez ijedne izgovorene riječi, sagnuo se i dohvatio zlatni štap koji je dotada ležao pod njegovim radnim stolom. Pružio mi ga je. Onog trena kad su moje ruke dotakle hladnu površinu štapa, on zasvijetli jakom žućkastom svjetlošću, otkrivajući egipatske simbole koji su bili ispisani po njemu. ''Što je ovo?'', upitah. Glas mi je bio povišeniji i ispunjeniji bijesom nego što sam očekivala. ''Dokaz'', reče Dumbledore, kad sam odložila štap na naslonjač. Nisam ništa odgovorila. Jednostavno sam ostala stajati, pogleda prikovanog za pod. Na neki ludi i možda nemogući način, vjerovala sam u njegove riječi. Činilo se kao da je to primijetio. ''Vaša moć će na vaš rođendan postati onakva kakva je oduvijek trebala biti. Neograničena. Savršena. Onakva kakvu svi oni žele. Moramo vas zaštititi od njih.'' Ispružio je ruku prema meni. ''Mogu vam pomoći. Bit će dovoljno da se klonite Voldemorta i Lujize.''
Odmakla se u sam kut prostorije. Sav strah i nevjericu koju sam osjećala sada je u potpunosti zamijenila mržnja. Mržnja, u svojoj punoj snazi. ''Što time želite reći?'', procijedila sam kroz zube.
''Gospođice, krvna je veza najjača od svih veza. Ali i ona može biti prekinuta'', odvratio je.
Osjetila sam kako nešto u meni puca. ''K vragu, dosta!!!'', zavrištala sam. ''Dosta više! Ja odlučujem o svojemu životu!''
Istrčala sam van iz njegova kabineta, ne osvrćući se. Čula sam njegovo dozivanje, ali nisam zastala. Tempo disanja mi se još više ubrzao, ali niti zbog toga nisam zastala. Moji ubrzani koraci odzvanjali su praznim hodnicima Hogwartsa. Nisam znala gdje idem, nisam znala zašto bježim, niti od čega bježim... Možda od same sebe. Možda od te nove spoznaje o sebi. Izabranica Tame... Taj pojam, ta titula, sada mi je zazvučala čudnije i misterioznije nego ikada prije. Nametalo se jedno jednostavno pitanje; zašto ja? Sjela sam se na klupu u predvorju, promatrajući noć kroz mokra prozorska stakla. I dalje sam drhtala. Ne mogu vam opisati kakav je to bio osjećaj. Fraze i prazne riječi nisu dovoljne za to. Osjećala sam se tako preplašeno, tako slabo, tako... usamljeno. Da, to je riječ koju sam čitavo vrijeme tražila. Sve što su željeli od mene bila je moć. I Dumbledore, a možda i Elaine i svi njihovi bliski suradnici. To su bili razlozi njihove ljubaznosti posljednjih dana. Nisam se stigla zapitati kakve Elaine ima veze s tim, jer mi je jedno drugo, važnije pitanje zaokupilo misli. Da li su Voldemort i Lujiza znali za ovo? I, ako jesu, zašto mi nisu rekli? Je li moguće da su i oni, moji vlastiti roditelji, samo željeli tu prokletu moć?!
Je li moguće da sam, čak i za njih, postala samo izvor neograničene moći?

***

Da li ste ikada osjetili nemjerljivu bol u duši, toliko jako da ste mislili da nećete izdržati? Toliko jaku da ste satima nekontrolirano plakali, proklinjući i Boga i sve oko sebe? I da li ste tu istu bol sakrivali onim lažnim, beznačajnim osmijehom, koji je izazivao isti takav na licima drugih, za koje ste nekoć vjerovali da vas vole? Jeste li ikada bili slomljeni, ali se ipak trudili skupiti komadiće vlastitog srca i krenuti dalje, uzdignute glave? Jeste li se ikad osjećali kao da ste posve sami? Da li ste ikad posegnuli za nečijom rukom, ali ju pustili, uvidjevši koliko je dodir hladan? Da li ste se ikad osjećali kao ja u tim posljednjim danima listopada, kad je zima već polako počela zamjenjivati jesen, ali i ono što ste nekad zvali svojom dušom?

***

''Sretan rođendan, Maggie!'', vrisnula je Roxy. Prenula sam se iz sna i polako sklonila pokrivač sa lica još uvijek vlažnog od suza koje sam isplakala, dok su svi ostali čvrsto spavali. Bio je to posljednji dan listopada, moj o Amandin rođendan. Roxy, Haley i Amanda su stajala kraj mojega kreveta i široko se osmjehivale. ''Hvala'', promrmljala sam, nevoljko ih grleći sve po redu. Kad sam zagrlila Amandu, rekla sam:''Sretan rođendan i tebi, sis.'' Možda je njezin dodir ipak bio jedini u kojemu sam pronalazila neku iskrenost i toplinu. Zato mi je dugo trebalo da se odvojim od nje.
''Imamo malo iznenađenje za vas dvije u društvenom'', rekla je Haley veselo, bacivši mi pelerinu. Prihvatila sam ju i počela se bezvoljno oblačiti. Amanda je već bila obučena - stajala je kraj dovratka, smiješeći se. Pomalo sam joj zavidjela na tome. Haley i Roxy su nas primile za ruke i izvukle nas u društveni, gdje nas je doista dočekalo iznenađenje - veliko iznenađenje. Svi iz doma Salazara Slytherina, svi oni koje sam poznavala, svi oni koje sam mrzila, svi oni koje nisam poznavala - svi su bili tamo. Draco, Leni, Stephanie, Evelyn, Melody, Angela, Enika, Marco, Crabbe, Goyle, Michael, Anduril... i mnogi, mnogi drugi. Na zidu je visio veliki transparent sa natpisom kojima su nam čestitali rođendan. Draco mi je prvi prišao i poljubio me. Poželjela sam ga odgurnuti od sebe. Nisam željela da me itko dodiruje. Nisam željela ničije dodire, ničije slatkaste riječi, ničije darove... Koja je, u konačnici, svrha toga? Imala sam osjećaj kao da se nalazim u nekom bezizlaznom košmaru, dok su se svi oko mene dovikivali i gurali mi darove sa šarenim vrpcama u ruke. Lagala bih kad bih rekla da nisam poželjela vrisnuti i razbiti sve i, u konačnici, pobjeći... Pobjeći od svih njih, pobjeći od Dobra, pobjeći od Zla, pobjeći od moći... Ali već sam tada bila svjesna da to neće biti moguće.
''Maggie, ne moraš biti vesela, ali se barem pretvaraj. Rođendan ti je, pobogu'', siknula je Leni, dok smo pile sok i sjedile u naslonjaču. Bijes se u meni gomilao, samim tim što sam morala gledati sve druge kako se vesele... Skrenula sam pogled na Leni, koja me je i dalje upitno promatrala.
''Znam'', odgovorih mrzovoljno. ''Sve znam.''
''Uzgred, umalo da zaboravim...'', Leni se lupi po čelu. ''Gospodar i Gospodarica te žele vidjeti večeras.''
Zagrcnula sam se, te umalo ispustila staklenu čašu koju sam držala u ruci. ''Molim?'', rekoh.
''Poručili su ti da će doći. Samo ih trebaš sačekati kod jezera'', rekla je.
''Molim?''
''Valjda ti žele čestitati rođendan'', pretpostavila je. ''Nisu ništa rekli.''
''Molim?''
Leni se namršti. ''Maggie, budeš li to ponavljala poslije svake moje rečenice, nećemo daleko dogurati'', promrmljala je. Htjela sam joj nešto odgovoriti, opsovati valjda, ali sam na kraju samo slegnula ramenima i nastavila piti. Krajičkom oka sam spazila mog polubrata Marca kako prilazi. Htjela sam se ustati i otići, ali sam se osjetila kao prikovana za kauč. ''Što hoćeš?!'', upitala sam ga, ne skrivajući bijes. Začudo, on se nasmiješio.
''Najprije ti čestitati rođendan. Amandi sam već čestitao'', rekao je i poljubio me u obraz. Namrštila sam se, brišući lice. ''I želim razgovarati s tobom. Možeš li izaći nakratko?''

Nastavit će se...

THE LUCKY ONES WILL DIE FIRST

Ni sama ne znam koliko sam dugo hodala. Trčala, zapravo... Trčala sam bez cilja, bez nekakve posebne svrhe, sve dok se nisam zaustavila kraj jedne klupe. Sjela sam se, kako bih došla do daha. Ponoć je već odavno bila prošla. Školski hodnici su bili potpuno prazni. Ništavni. Mračni. Uz pomoć svjetlosti sa vrha svog štapića, otvorila sam pismo koje mi je Stephanie dala. Iz kuverte sam izvadila hrapav papir, čiji su iskrzani rubovi svjedočili o njegovoj starosti. Ono što sam osjećala pod prstima kad bih ga dodirivala natjeralo me je da zadršćem. Pogotovo zato što mi je taj osjećaj bio poznat... Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, sasvim slučajno, zaključila sam da u ruci držim stranicu iz Janeinog dnevnika. Onu nestalu stranicu. Ključ cijele legende o Izabranici Tame. Možda i ključ cijele zagonetke onih ubojstava. Razmotala sam ju, i shvatila da imam pravo... Bez da sam išta pročitala, potrčala sam natrag prema svojoj spavaonici. Nije me bilo briga da li će me netko čuti ili vidjeti, jer je ovo bilo važnije. Možda i najvažnije od svega... Sve je bilo prazno, ali sam osjećala kao da je oko mene tisuću demona. No ni to nije bilo važno u tome trenutku. Ništa osim dnevnika...
''Pobogu, Maggie, što izvodiš?'', promrmljala je Roxy umorno, uspravivši se u krevetu. Upalila je lampu i glasno zijevnula, dajući mi do znanja da sam ju probudila. Amanda i Haley su me samo mrko promatrale kroz napola sklopljene oči, ali nisu bile sposobne bilo što izreći.
''Am... gdje je Janein dnevnik?'', upitah zadihano, sjednuvši se rub Haleyinog kreveta. Osjetila sam upitne poglede svojih prijateljica na sebi, ali sam i dalje nastavila napeto gledati u Amandu. Ona se ustala i počela prevrtati po ladicima, gunđajući, sve dok nije izvadila kožnu crnu knjižnicu. Janein dnevnik. Dnevnik njezine pomajke. Dnevnik u kome se nalazio prvi dio legende o Izabranici Tame. Uzela sam ga iz njezinih ruku, pomalo grubo. Sjela sam se natrag na krevet, i pročitala legendu, ovaj put cijelu. I sve se uklapalo...
''Prije pet tisuća godina, dok su Gornji i Donji Egipat još uvijek bili sjedinjeni, tim veličanstvenim kraljevstvom vladaše faraon Seti I i njegova supruga Nefertiti. Poslije njihove smrti, naslijedile su ih njihove kćeri; Terra, Nasira i Yasmina. No, njih tri se nikako nisu mogle dogovoriti kojoj će magiji služiti njihov narod. Yasmina i Nasira su željele vladati silama Dobra, dok je Terra vjerno služila snagama Zla. Poklonivši svoju dušu Anubisu, egipatskom bogu podzemlja, Terra je stekla dovoljno moći kojima je ubila svoje sestre i zagospodarila cijelim Egiptom, te time postala jedna od najvećih crnih vještica u povijesti. No, prije no što su izdahnule, moćne čarobnice Yasmina i Nasira su ju proklele na smrtan život, s tim da će ju netko moći svojom voljom oživjeti samo onog dana kad sve moći Zla budu ujedinjene u jednoj osobi. U jednoj djevojci. Onog dana kad se rodi djevojka koju nazivaju Izabranicom Tame. Dan njezina rođenja označit će se kad kamen koji je Terra ostavila u svome hramu zasvijetli krvavo crvenom bojom..
Tisuće godina su prošle, i čuvari Terrina hrama su izgubili nadu da će uz pomoć Knjige mrtvih moći oživjeti svoju Gospodaricu. No, kamen je zasvijetlio. Zasvijetlio krvavo crvenom bojom. I to na listopad. Listopad prije gotovo petnaest godina. Od tog dana, svijet je izložen novoj opasnosti. Nova sila Zla, najmoćnija među najmoćnijima, Izabranica Tame - bila je rođena. Istina, neće moći koristiti niti jednu od svojih moći sve do svojega petnaestog rođendana. Po jedna godina za svaki djelić od petnaest djelića na koji se razbio kamen nakon što je zasvijetlio... Po jedna godina za svaki od petnaest djelića koji su kasnije formirali legendarni izvor moći nazvan Anubisovo žezlo.
Prepreka više nije bilo. Mračna Kraljica, kraljica Terra će ponovno ustati. Ponovno će pokazati svoju moć, svoju energiju čistoga Zla. No, pobjedit će samo bude li uz sebe imala moći Izabranice Tame. Samo ako ih bude uzela, ponovno će biti ona ista čarobnica kao prije pet tisuća godina. I moćnija.... Još moćnija. Najmoćnija. A bude li Izabranica Tame prešla na njezinu stranu, sve će ići glatko. No, ako se to ne desi, svijet očekuje jedna velika borba. Najveća borba koju je itko do sad vidio. Borba u kojoj će krv preplaviti sve pustinje i piramide drevnog Egipta... I sretnici će biti oni koji umru prvi.''
Završila sam sa čitanjem i, uz jedan glasan uzdah, odložila dnevnik i iscijepanu stranicu na krevet. Haley, Roxy i Amanda su netremice zurile u mene, plašeći da da išta izgovore. Plašeći se da će na taj način možda, čak, učiniti proročanstvo istinitim. Imala sam isti osjećaj. Prožimala me je želja da spalim taj dnevnik, da ga u potpunosti uništim, da zaboravim na sve to, ali sam na kraju samo uspjela leći na krevet i prošaputati:''Mislim da sve shvaćam.'' To je bilo najgore od svega. Shvaćala sam, razumjela sam sve. Skoro sve, zapravo.
''Naravno... Katya i Kelly Joan... obje su bile rođene u listopadu... obje su trebale napuniti petnaest godina u listopadu'', mrmljala sam. A potom se uspravih i povisih ton. ''Netko ih je ubio jer je postojala mogućnost da neka od njih bude Izabranica Tame.''
''Tako je'', složi se Amanda. Pogledala je u mene, tako da sam joj u očima čitala nevjericu i strah. ''Mislim da je Lexy imala pravo. Marco bi mogao imati neke veze s tim. Možda on radi za Terru. Možda je ona doista ustala.''
Odmahnula sam glavom. ''Ma daj! Ne vjerujem u to!'', promrmljala sam, premda nisam bila sigurna u svoje riječi. Naime, prisjetila sam se jednog trenutka. Trenutka koji je možda bio presudan.

Flashback

Nastavili smo šetati hodnicima, sve dok nismo stigli do jedne prostorije cija su vrata bila odškrinuta. Iznutra je dopirala blaga svjetlost, nalik na svjetlost svijeća.
''Gospodarice, započinjemo večeras'', začuo se iznenada ženski glas. Neodoljivo me je podsjecao na nekoga, ali se nikako nisam mogla sjetiti na koga... Zbunjeno sam pogledala u Draca.
''Pronaći ćemo ju'', rece potom glas koji je zvučao baš kao glas mog polubrata Marca. ''Makar nam za to trebala cijela vječnost, pronaći ćemo Izabranicu Tame.''

End of flashback

Ne. Nešto mi tu, ipak, nije štimalo. Nije imalo smisla. Ako su doista željeli pronaći tu djevojku, zašto bi ju ubili? Zašto su ju tražili na taj način? I tko je bila ta žena sa Marcom? Boja njezinog glasa mi je bila poznata, ali nisam mogla shvatiti tko je. Nisam mogla shvatiti mnogo toga. Zapravo, citirat ću najvećeg filozofa od svih, Sokrata; sad znam da ništa ne znam.
Susrela sam Amandin pogled, i dalje prepun straha. Tada mi je, iznenada, proletjela kroz glavu jedna misao... Misao koja je i mene natjerala da zadršćem.
Nismo li Amanda i ja rođene 31. listopada?! 31. listopada prije petnaest godina?!

***

''Mrzim listopad! Zar nas Voldemort i Lujiza nisu mogli napraviti mjesec dana kasnije?!'', zakukala je Amanda, dok smo žurile da stignemo na trening. Čvrsto je stiskala svoj Nimbus u ruci, pokazujući na taj način paniku i nervozu koje su ju ovladale.
Zakolutala sam očima. ''Ne bih rekla. Nemoguće je njih spriječiti u takvim stvarima'', prognuđala sam. Uzdahnula sam. Nešto tako nestvarno, a opet tako snažno, iznenada me presječe. Neki čudan osjećaj. Poput straha... Zastala sam i spustila torbu sa opremom na zemlju, osjećajući kako odjednom sve postaje teže, pa tako i nekoliko komada odjeće koje sam držala u ruci. Osjetila sam zebnju pod kostima. Priznajem, bilo me je strah.
''Sis, što ako...'', poče Amanda, kao da mi čita misli. A potom čvrsto stisnu moju ruku. ''Što ako je neka od nas sljedeća?''

***

''Mislim da previše paničarite'', izjavila je Leni za večerom. Sjedila je za stolom Slytherina, između Amande i mene, promatrajući netaknutu hranu na našim tanjurima. Dumbledore je istovremeno pokušavao održati govor, ali su ga veseli povici i nezaustavljivi smijeh učenika u tome spriječavali.
''Nemoj ti da misliš, nego nam reci što da radimo'', nacerila sam joj se, pogledom punim prkosa. Lupkala sam noktima o stol, već spremna za svađu. Leni je to primijetila, te samo kimnu glavom, kao da mi želi reći da se smirim. ''Polako. Možda bi trebala porazgovarati sa Tikvomirom'', predložila je, gledajući u Dumbledorea koji je i dalje mahao rukama, u namjeri da utiša prvašiće koji su radili cirkus od Velike dvorane. Amanda se zamislila, provlačeći prste kroz svoju dugu kosu. Pretpostavljam da je pokušavala naći smisla u Leninim riječima. Pokušavala je ono što meni nikako nije uspijevalo...
''Ma daj, Lendora!'', oslovila sam ju njezinim pravim imenom, što ju je pomalo iznenadilo. Povisila sam ton. ''Zašto bih ja razgovarala s njim?!''
Slegnula je ramenima. ''Nisi li rekla da si čula razgovor između njega i McGonagallice u kojemu su spominjali Izabranicu Tame?'', upitala je oprezno, pretpostavljajući da ćemo Amanda i ja odmah početi divljati.
Ovog puta, i ja sam se zamislila. ''Možda imaš pravo'', priznadoh na kraju, premda nevoljko. Uzdahnula sam. ''Am, morat ćemo večeras u odaje grofa Von Tikvana.''
''Ti ćeš morati'', reče Amanda. ''Meni je Lexy zadala referat za sutra.'' Otpila je gutljaj soka iz čaše, skrećući pogled prema Dumbledoreu. Tek tad sam primijetila da se sve utišalo. Svi su gledali u ravnatelja, očekujući da napokon uspješno održi govor. Učinila sam isto, premda nisam bila nešto naročito zainteresirana za to. U biti, uopće ga nisam slušala, sve dok nije rekao:''Danas je određeno novo pravilo za sve učenike, ali i profesore; nitko, izuzev mene i Minerve McGonagall, ne smije ulaziti u ravnateljski kabinet. Tko se usudi prekršiti ga, bit će najstrože kažnjen.''
Zavladala je napeta tišina. Smrdljivih mu papuča Godrica Gryffindora, o čemu on to govori? Pročitala sam iznenađenost i na licima svih profesora. Lexy je nešto šapnula Snapeu na uho, a potom se počela nervozno klatiti na stolici. Tada se moj i Elainenin pogled susretoše. Nasmiješila mi se, a potom okrenula očima, diskretno pokazujući na Dumbledorea. Počela je praviti grimase, imitirajući ga. Iskreno, izmamila je osmijeh i na moje lice. No, sjetivši se koliko ju mrzim, naglo sam se uozbiljila i skrenula pogled. Nekamo... nekamo dalje.... dalje od nje.
''A sada ću vam saopćiti sretnije vijesti. Naime, kao i svake godine, za Noć vještica održava se mala zabava za sve učenike. Tog dana neće biti nastave, a u večernjim satima ćete se svi okupiti u plesnoj dvorani, gdje vas očekuje veliko iznenađenje'', nastavi Dumbledore.
Više ga nisam slušala. Što sam trebala? Radovati se Noći vještica? Radovati se svome rođendanu? Radovati se zabavi? Nema šanse. To je posljednja stvar koju sam imala na umu. Možda će se nekima činiti bezrazložno ili čak besmisleno, ali ja sam tako odlučila... Onda neka tako i ostane...

***

''Tik... ovaj, profesore!'', zazvala sam, prilazeći Dumbledoreu s leđa. Bilo je to nekoliko minuta nakon završetka večere, kad su svi već bili na putu ka svojim društvenima. Dumbledore se okrenuo, zabacivši svoju sijedu kosu preko ramena koje je pokrivala ljubičasta pelerina. ''Oh, gospođice'', rekao je, ne skrivajući iznenađenje. Popravio je naočari i promotrio me.
''Profesore, htjela bih razgovarati s vama'', rekoh mu.
''Svakako, gospođice. Krenite za mnom'', odgovorio je, vodeći me prema novoj prostoriji u kojoj će vršiti mentalne torture na učenike. Bio je to, igrom slučaja, McGonagalličin kabinet. Sjela sam se u jedan od naslonjača i, kad me je Dumbledore zainteresirano pogledao, bez okolišanja rekla:''Molim vas, profesore, recite mi nešto o Izabranici Tame.''
Otvorio je usta, ali nije ništa rekao. Izgledao je kao da je upravo vidio duha. Preblijedio je, ali nisam odustajala. Nastavila sam ga gledati sa zanimanjem, kao da ne primjećujem njegovu reakciju. ''Pa?'', rekoh.
Promeškoljio se u naslonjaču. ''Dobro, gospođice Riddle'', rekao je naposlijetku, ustručavajući se. ''Dobro. Reći ću vam sve.''

Nastavit će se...

P.S. Eto, opet ja i moji postovi od pet stranica worda... Nadam se da volite duge postove, pa čak i ako su pomalo dosadni kao ovaj. Nije moglo biti drugačije, iako se nadam da je dobro ispao. Moraju biti dugi, pošto se uskoro približava ključni trenutak dijela priče koja pripada petoj godini. Ne brinite, jer kraj, čak ni uprkos tomu i nedostatku moga vremena, neće doći brzo.
P.P.S. Pogledajte box... opet sam promijenila sliku...

FOR THE HEART I ONCE HAD

U biti, to je jutro bilo sasvim uobičajeno. Bila je to samo još jedna od mojih jutarnjih šetnji, koje su mi inače služile za razmišljanje. A ova je služila samo za ponovnu pobjedu onoga što jesam. Sve je bilo sasvim prazno i sivo, ali istovremeno i tako svijetlo u poređenju sa mojom dušom. Možda je uživanje u tome bilo moj najveći grijeh, ali kako sam uopće mogla osjećati bilo što drugo? Stajala sam kraj jezera i ledeno gledala u rađanje jutra na horizontima Tame. Nije me bilo briga... Uopće ne... Jer je u meni do vječnosti bila noć, bez obzira na sve ostalo. Nisam se uopće osjećala čovječnom. Nisam se osjećala živom. Ništavilo u mome srcu je, kao posljedica svega što sam doživjela, bilo nemjerljivo. Bila sam nešto kao - ledena kraljica. Odvrativši pogled sa svog odraza u blještavilu jezera, zaputila sam se... nekamo. Svakim korakom koji bih učinila sve je postajalo još mračnije i bolje, bar za mene. Ne bih znala reći kad, ni zašto sam se zaustavila pred vratima Hagridove kolibe. Valjda je to bila navika, iako mu nisam priredila nikakvu značajnu spačku u posljednje vrijeme. Pokucala sam na vrata, očekujući da Hagrid izleti i izdere se na mene, kao u stara dobra vremena. I, doista, tek nekoliko sekundi kasnije, vrata se otvoriše. Hagrid, još uvijek u pidžami i sa kapom za spavanje na glavi, protrlja oči i upita:''Maggie? Što ti radiš ovdje ovako rano?''
Izvila sam obrve, zapanjena i iznenađena. Bio je to prvi put da mi se Hagrid obratio bez one prepoznatljive nervoze i panike u glasu koji je odisao čak i mržnjom. Nisam mu uspjela odgovoriti na pitanje koje je ionako bilo besmisleno, a on me je već pozvao da uđem. I ušla sam. Ušla sam, premda sam se i dalje neprestano zapitkivala da li je poludio.
''Jesi li za čaj?'', upitao je, kad sam se sjela na jednu od stolica. Neodređeno sam kimnula glavom i nešto promrmljala, tek toliko da bih ubijedila samu sebe da unutar mene još ima života.
''Poprilično hladno jutro, zar ne?'', dobaci Hagrid, dok je završavao svoj općepoznati čaj od latica plavih ruža. Osjećajući prijatan miris kako se širi po prostoriji, zanjihala sam glavom. ''Nije baš toliko'', rekoh. A potom mi je prekipjelo. Ustala sam se sa stolice i prišla mu. ''Slušaj, Hagride... nemoj misliti da sam glupa pa da ne primjećujem tu tvoju iznenadnu ljubaznost. Što se dešava?''
Pogledao me. ''Jednostavno sam ti odlučio oprostiti sve one podlosti koje si mi servirala. Znaš, za razliku od tebe, ja sam dobre duše'', pohvali se. Spustio je šalicu vrućeg čaja na stol, pokazujući mi rukom da se sjednem natrag na stolicu. I, doista, sjela sam se. Prinijela sam šalicu ustima i otpila jedan gutljaj, ne skidajući pogled sa Hagrida.
''Jesi li ti siguran da nisi stavio neki otrov u ovo?'', upitah s prezirom.
''Nemamo svi bolesne ideje kao i ti'', odbrusio je, stavljajući posudu sa keksima ispred mene. Nekoliko dugih trenutaka sam ga znatiželjno promatrala, ali u konačnici samo slegnuh ramenima i nastavih piti čaj.

***

''Profesorice, smijem li na zahod?'', upitala sam.
Lexy je za tren prestala ispisivati definicije kletvi i čarolija po ploči. Okrenuvši se, elegantno je prebacila svoju lepršavu plavu kosu na ramena, otkrivajući blijedi vrat na kome se nalazila tetovaža zmije. ''Ne'', rekla je krotko, prekriživši ruke. Izvila je obrve, kao da me je time željela podsjetiti na događaj od prethodnog dana, kad sam tražila da idem na zahod, a u biti se nisam vratila sve do kraja sata. Činilo se da Lexy, za razliku od mene, nije to smatrala zabavnim.
''Ali hitno mi je!'', slagala sam, držeći se za trbuh. Neki učenici se zakikotaše. ''Boli me bubreg!'', bubnula sam na kraju.
Lexy je glasno otpuhnula. ''Dobro. Gubi se'', prosiktala je, pokazavši rukom ka vratima učionice. Nasmiješila sam se, prije no što sam se ustala i krenula van. Amanda se također ustala i krenula za mnom, dok ju je Lexy strijeljala pogledom. ''A kamo ćeš ti?'', upitala je ljutito.
''Idem obaviti veliku nuždu'', odvrati Amanda. Čim smo izišle na hodnik i zalupile vratima, prasnule smo u smijeh i pljesnule se rukama tri puta. Bila je to, zapravo, neka vrsta našeg rituala. Navika. Ili nešto slično... Uvijek smo to radile kad bismo nekog nadmudrile, pobijedile ili priredile neku spačku. Možda su to bile jedine situacije u kojima sam se mogla smijati. Ali samo površno i neiskreno, jer osjećati više nisam mogla.
''Pogledaj tamo!'', reče Amanda odjednom, mahnuvši rukom prema skupini učenika koji su stajali u hodniku drugog kata. Propela sam se na prste i, nakon nekoliko trenutaka osmatranja, zaključila da je riječ o Slytherinima i Gryffindorima sa šeste godine. Stephanie i Marco su takođe bili tamo. Činilo se kao da razgovaraju. Kao da se svađaju, zapravo. U gomili sam vidjela i Draca, tako da sam odmah pritrčala k njemu.
''Hej! Zar ti ne bi trebao biti na satu?'', upitah, primivši ga za ruku.
''Nemamo sat Povijesti magije. Čini se da je Elaine nekamo otišla'', odgovorio je, a zatim me nježno poljubio. Amanda i Silver su nas zaklonili, kako bismo bili sigurni da nas Potter nije vidio. Jer, da, Harry Potter jest stajao nedaleko od nas. Njegovi prijatelji su bili s njim, i činilo se da me nisu primijetili. Sve dok im nisam mahnula, nabacivši osmjeh na lice. Ipak, bilo je malo neobično... U tako malom prostoru, u jednom takvom uskom hodniku, bile su obuhvaćene sve tri strane. Sve tri zaraćene strane. Bili su tu, dakle, Potter i njegovi prijatelji. Tako blizu njima, bili su i Marco i njegovi prijatelji, svi Andreinini mladi sljedbenici. Na kraju, tu smo bili i mi. Smrtonoše. Paukovi sljedbenici. Nisam dozvolila da me to dodirne, te sam samo zamahnula pelerinom i otišla se pozdraviti sa Gryffindorima.
''Maggs, što ti radiš ovdje?'', upita Harry, pomalo iznenađeno. No, ipak je to iznenađenje bilo neznatno poredivši se sa oduševljenjem. Nekom čudnom srećom, rekla bih. Ashlee, Isabell i Ron su se takođe nasmiješili.
''Čekaj, pustite me da pogađam!'', javi se Ron. ''Rekla si profesorici Slytherin da ideš na zahod, zar ne?''
''Nevjerojatno kako me dobro čitate'', rekoh, zanjihavši glavom.
Razgovarala sam s njima još par minuta. Možda deset, a možda samo dvije... Tko bi znao? Pričala sam, lagala sam, sve dok Amanda nije prišla i položila ruku na moje rame. ''Lexy je naredila da se požurimo'', rekla je. Shvatila sam njezinu poruku, te se obratih Gryffindorskoj družini.
''Moram ići. Vidimo se na večeri!'', pozdravila sam ih, već na odlasku. Tada sam - i ne znam da li je to bilo slučajno ili namjerno - bacila pogled na Stephanie, koja je sada stajala sama u kutu hodnika. Pošto smo prolazile kraj nje na putu do učionice, iskoristila sam priliku da porazgovaram s njom. Ili, bolje rečeno, pokušala sam.
''Stephanie, moramo...'', zaustila sam.
Prekinula me je naglim trzajem ruke. ''Odlazi, Maggie! Ne možemo sad razgovarati!'', prosiktala je, bacivši pogled na Marca, koji je stajao nešto dalje od nas. ''Ono pismo...'', rekoh, ne obazirući se na nju.
''Maggie!'', povikala je. ''Ne sad! Slušaj, dođi večeras na metlobojski teren. Čekat ću te tamo u ponoć.''
''U redu, Stephanie'', prošaputala sam, premda mi ništa nije bilo jasno. ''Bit ću tamo.''

***

''Maggs, jesi li uradila zadaću iz Napitaka?'', upitala me je Roxy, podignuvši pogled sa knjige koju je upravo čitala. Zapravo, čitala je neki časopis, ali ga je položila na otvorenu knjigu, tako da bi izgledalo kao da uči. Moram priznati, bilo je mnogo vedrije otkako nam ona se pridružila u spavaonici. Odlično smo se razumjele. Iako smo se i prije dosta družile, imala sam osjećaj da smo se sad dodatno zbližile.
''Ma daj, Roxy!'', frknula sam, mahnuvši rukom.
Prevrnula je očima. ''Oh, da. Pardon. Zaboravila sam da tebi vjersko ubjeđenje zabranjuje da učiš'', promrmljala je. A potom se ustade iz naslonjača i pruži mi nekakav papirić. ''Molim te, skokni do knjižnice i donesi mi ovu knjigu. Treba mi da iz nje prepišem zadaću.''
''Ne pada mi na pamet'', odbrusila sam.
''Slučajno ću razbiti Potterovu facu za večerom'', nasmiješila se ona.
Lice mi se ozarilo. ''Dogovoreno. Idem odmah!''
Našla sam se u knjižnici nekih par sekundi kasnije. Bilo je nevjerojatno što me je ta mržnja prema Potteru tjerala da radim. Bila sam spremna na sve, samo ako bi to na bilo koji način povrijedilo njega. Razmotala sam papirić koji mi je Roxy dala i pročitala ime knjige koja joj je bila potrebna.
''Hmmm... Drevni napitci... Drevni napitci...'', mrmljala sam sebi u bradu, razgledajući te silne knjige na gornjoj polici.
''Ovo tražiš?'', upita jedan dobro poznati muški glas. Naglo sam se okrenula, odmaknuvši se nekoliko koraka unatrag. Baš zato što mi je bio poznat...
''Marco?!'', upitah. Nisam željela zvučati toliko bijesno, ali valjda nisam mogla reagirati drugačije.
Pružio mi je knjigu na kojoj je, krupnim crnim slovima, bilo izvezeno; Drevni napitci. ''To je ta knjiga'', rekao je blagim glasom, kao da ne primjećuje moje raspoloženje. Kao da ga nije briga...
''Pa, hvala...'', promrmljala sam mrzovoljno.
''Nema na čemu.'' Kratkim zamahom ruke sklonio je šiške sa svog čela i uputio mi osmjeh. Lažan osmjeh, naravno. Ili se samo meni tako činilo. Ipak, poslije svega što mi je priredio, kako sam uopće i mogla pomisliti nešto drugo?

***

Ponoć. Stajala sam na hodniku, nervozna i nestrpljiva, cupkajući nogom o pod. Bacala sam pogled u različitim pravcima, očekujući da ću ugledati Stephanie kako dolazi iz nekog od njih. Ali, nje nije bilo. Nije bilo nikoga. Čak ni McGonagallica nije stražarila na hodnicima, kako je inače imala običaj to činiti. Blaga jeza je prošla mojim tijelom. Počela sam nesvjesno vrtjeti pramen kose oko prsta, i dalje u iščekivanju... I nisam prestajala, sve dok nisam vidjela Stephanie kako mi ide u susret.
''Kasniš'', rekoh joj.
Uzdahnula je. ''Oprosti. Evo, ovo sam ti željela dati'', izgovorila je, pruživši mi jednu kuvertu. Primila sam ju, ali ju nisam otvorila.
''Što je ovo? Još jedno pismo?'', upitah pomalo grubo. ''Slušaj, ako misliš da ćeš mi sa nekom besmislenom porukom poput one...''
''Ne. To je ono što sam ti trebala već odavno dati. Ni sama ne znam mnogo, ali tebi će ovo pomoći da shvatiš'', izgovorila je, prije no što se okrenula i otišla u mrak. Ostavljajući me sa tisućama pitanja. Ali, opet, i ostavljajući me onakvom kakva sam oduvijek željela biti. Sama...

FOR THE LOWER SHE GOES THE DARKER IT GROWS...

Osjećala sam neopisiv bijes čak i poslije, kad sam koračala prema društvenom. Leni i Amanda su i dalje šutile, iako sam po njihovim licima mogla zaključiti da su u potpunosti uz mene. Pomisao na mrtvu Alexis Ann Parker me je u konačnici činila sretnom, premda sam istovremeno bila bijesna... Kako se usudila reći to o mome ocu, o svome Gospodaru? Kako se samo usudila?! Činilo mi se kao da Smrt nije bila dovoljna kazna na nju. Možda sam ju prvo trebala mučiti. Možda sam ju kletvama trebala dovesti na ivicu ludila. A možda bih to i učinila, da sam u tom trenu mogla reagirati na neki drugi način...
''Što sad?'', upitala je Leni šapatom, zastavši na hodniku. Naslonila se na zid i prebacila svoju zlatnu kosu preko ramena. Uzdahnuvši, uputila mi je upitan pogled. ''Margaret?''
''Misliš da će Skywalkerica nešto reći?'', upita me sad i Amanda, prisjećajući se da je Angela ipak bila svjedok ubojstva koje se odigralo u ženskom WC-u nekoliko minuta ranije. Odmahnula sam rukom i nabacila samouvjereni osmijeh na lice. ''Ne brini, Am'', rekoh joj. ''Neće se usuditi.''
''Tko se neće usuditi, Maggs?'', začula sam tada Haleyin glas. Prilazila nam je, sa zainteresiranim izrazom lica. Primijetila sam da se žuri, ali ju nisam pitala kamo. Samo sam se vragolasto nasmiješila i rekla:''Ma, opet sam zavitlavala Hagrida. Ništa strašno.''
''Mogla sam si to i misliti'', odvrati ona veselo. A potom krenu niz hodnik. ''Moram na zahod. Vidimo se kasnije!'', doviknula je, odlazeći prema WC-u Plačljive Myrtle. Leni, Amanda i ja se pogledasmo. Znale smo što slijedi. Znale smo da će pronaći Alexisino mrtvo tijelo. No, nismo ništa govorile. Samo smo stajale i razmjenjivale poglede. Nismo ništa rekle čak ni kad se, nešto kasnije, začuo Haleyin užasnuti vrisak. Vrisak koji bi svima sledio krv u žilama. Ali, ja sam i dalje bila potpuno hladnokrvna... Toliko hladnokrvna da sam i samu sebe zaprepastila.

***

Cijeli dom Slytherina ostao je šokiran spoznajom da je Alexis mrtva. Alexis Ann Parker, ona koja nas je vječito zabavljala i nasmijavala. Haley, Anduril, Amy i Roxy satima nisu prestajale plakati, a dala bih se zakleti da sam vidjela suze i na licima nekih Gryffindora. Čak su ju i oni voljeli. U cijelom je Hogwartsu vladala neka neopisiva tuga.
A znate li što je bilo najgore od svega? Najgore je bilo to što ja i dalje nisam osjetila ni trunku kajanja zbog toga što sam napravila. Najgore je bilo to što sam jedva skrivala svoje zadovoljstvo. I ljepotu tog osjećaja... Nikad se nisam bolje osjećala. Pogotovo zato što nitko nije ni posumnjao na mene. Dumbledoreov odgovor je ponovno bio; Andreina. Andreina Slytherin. Jedino smo Angela, Lexy i Pacoliki (njima sam morala reći), Amanda, Leni i ja znale pravu istinu...
''Rekla sam ti da će sve glatko proći'', rekla sam Amandi, dok smo šetale kroz hodnike. Bilo je to tog istog dana, negdje pred večeru. Imala sam potrebu izaći iz društvenog i napokon disati punim plućima, napokon pokazati svoje prave osjećaje, bez straha da će me netko otkriti.
''Moram ti priznati da sam isprva bila skeptična'', odgovori moja sestra. ''Ali, sad je sve u redu.''
''Ipak, Am, mene jedna stvar muči...'', započela sam nesigurno.
''Andreina, zar ne?'', upitala je, kao da mi čita misli.
Kimnula sam glavom. ''Nekako imam osjećaj da ona nije ni ubila Katyju Owens i Kelly Joan Slytherin'', napokon sam joj priznala ono što se danima motalo po mojim mislima. Ono što mi se, kako je vrijeme prolazilo, činilo sve više mogućim...
''Slažem se. Možda ju Dumbledore samo koristi kako bi prikrio ubojstva koja se dešavaju po Hogwartsu. Možda ni on ne zna tko je pravi ubojica'', rekla je zamišljeno. A onda se iznenada trže. ''Brzo! Sakrij se!''
Prije no što sam uspjela što se dešava, zgrabila me je i povukla iza jednog stupa. Pogledala sam u istom pravcu u kojemu je i ona gledala, te spazih Dumbledorea i McGonagallicu na kraju hodnika. Djelovali su jako, jako zabrinuto. Zabrinutije nego ikad. Nisam razumjela zašto bismo se morale skrivati, ali se činilo kao da Amanda očekuje da će nešto doznati...
''Albuse, ne razumijem'', reče McGonagallica. ''Zašto Alexis Parker?''
''Ne znam, Minerva'', odvrati Dumbledore. ''Stvarno ne znam.''
McGonagallica se namršti. ''Što ako to nisu bili oni?'', upitala je.
''Sve je moguće. Parkeričin je rođendan bio u lipnju. Zato uopće ne vidim razlog zašto bi ju ubili. Ona nije mogla biti...'', započeo je, a onda naglo zastade. ''Znaš već tko'', promrmljao je naposlijetku.
''Slažem se'', reče profesorica. Lice joj se smračilo. ''Albuse, mislim da je ovo kraj Hogwartsa. Trebalo bi ga zatvoriti. Moramo spasiti te djevojke.''
''Ne. Oni će ih pronaći, gdje god bile'', usprotivio se Dumbledore.
''Onda bi bilo najbolje da jednostavno kažemo tko je ona. Ne smijemo dopustiti da sve te djevojke poginu zbog nje!'', reče McGonagallica. Povisila je ton. ''Nije vrijedna toga!''
''Minerva!'', upozori ju on. ''Vrijedna je. Itekako je vrijedna. A mi smo u prednosti, jer znamo njezino ime. Znamo identitet Izabranice Tame.''
Poslije toga, nisam ništa više čula. Otišli su niz hodnik, isuviše uznemireni da bi nas primijetili. Pogledala sam u Amandino bezizražajno lice. Bila je podjednako zbunjena i šokirana kao i ja. Da li ovo znači da netko ubija učenice po Hogwartsu kako bi pronašao Izabranicu Tame? Djevojku iz legende?! Da li doista postoji djevojka u kojoj su ujedinjene sve snage Zla? Tko je ona?! I kakve veze rođendani imaju s tim?
''Maggie, ovdje se nešto jebeno strašno dešava'', ispravno je zaključila Amanda.

***

''Jeste li vi potpuno sigurne u to što lupetate?'', upitala je Lexy pomalo uplašeno. Pogledala je u Pacolikog, čije je lice bilo još blijeđe i ispijenije nego obično. Amanda se nervozno vrpoljila u naslonjaču. ''Naravno. Misliš da bismo vas zvale da nismo sigurne?'' prosiktala je.
Pacoliki je glasno otpuhnuo. ''Ovo nije dobro'', reče mudro.
''Znamo'', rekoh mu, iskezivši se. ''Pa... imate li ikakvih prijedloga?''
''Znate što?'', upita Lexy. ''Ja mislim da je Marco Riddle umiješao svoje kandže u ovo. Maggie, sjećaš se kad ste Draco i ti čuli da govori kako želi naći tu Izabranicu Tame?''
''Da. Sjećam se. Ali, ne vjerujem da bi on mogao učiniti takvo što'', rekoh, sjednuvši se na rub stola.
''Tako je. Naš je polubrat prevelik slabić'', složila se moja sestra. No, činilo se da Pacolikom to nije bilo dovoljno. Nekoliko trenutaka se nervozno šetkao po sobi. A onda, u konačnici, zastade i uputi nam jedan od onih svojih ledenih pogleda. ''A što ako je imao pomoć?'', predložio je.
Zamislila sam se. ''Čekaj malo... nije li Marco Andreinin sljedbenik?'', sinulo mi je tada.
''Jeste!'', uskliknu Amanda. ''Kad bolje promislim, možda su Andreina i Marco ipak zajedno u ovome!''
Lexy se zacrvenila, ugrizavši se za usnu. ''Ne!'', vrisnula je bolno. ''Nema teorije! Andreina nije takva! Moja sestra nije takva!''
Prevrnula sam očima. ''Ma daj. Svi znamo kakva je ona. Poubijala je toliko ljudi da joj nekoliko djevojčica ništa ne znači'', rekoh pakosno, prisjećajući se svega što je Andreina učinila meni i mojim roditeljima. Kad sam to izgovorila, Lexy je briznula u plač. Suze su se slijevale niz njezino porculansko lice, u toj mjeri da sam imala osjećaj da ih je već dugo zadržavala. Tijelo joj je drhtalo kao nikad do sad. Djelovala je tako slomljeno... Tako drugačije od one Lexy koju poznajem. Bio je to prvi put da sam ju vidjela kako plače. Ona je oduvijek bila optimistična i vesela. Nikad nije bila tužna. Nikad nije plakala. Sve do sada...
''Lexy, što nije u redu?'', upitao je Pacoliki zabrinuto, položivši ruke na njezina ramena. Ona mu se bacila u zagrljaj i kroz suze promrmljala:''Ne mogu više ovo podnijeti, Severuse... Nedostaje mi... Nedostaje mi moja sestra...''

***

Sjela sam se na rub svog kreveta, između Roxy i Draca, te izvadila pismo iz pelerine. Pismo koje mi je Angela dala... Pismo koje mi je Stephanie poslala.
''Baš me zanima što mi je moja najdraža sestrična napisala'', procijedila sam kroz zube, cijepajući rub omotnice. Izvadila sam iz nje glatki bijeli papir na komu je, krupnim crvenim slovima, bilo ispisano:

Moraš se čuvati. Moraš se dobro čuvati. Žele te ozlijediti na najgori mogući način. Žele ti uništiti obitelj. Žele ti uzeti moć. Žele uništiti tebe. Molim te, čuvaj se!
Tvoja sestrična Stephanie

''Molim?!'', vrisnula sam. ''Ona to meni prijeti?!''
Draco me je primio za ruku. ''Polako, Maggie. Upozorava te na nešto. Ne prijeti ti. Upozorava te na nekoga'', objasnio je, pomalo zamišljeno. A potom je napravio grimasu. ''Stvarno, mogla bi se malo opustiti. Nisu ti svi neprijatelji.''
Otrgla sam se od njega i digla se s kreveta. Nekoliko puta sam nervozno otpuhnula, šetkajući se gore-dolje po spavaonicu. A onda, naposlijetku, odložih pismo u ladicu. ''Vidjet ćemo. Razgovarat ću s Stephanie. A ako je ovo neka glupa šala, ubit ću ju baš kao što sam...'' Tu zastadoh.
''Baš kao što si što?'', upita Roxy začuđeno.
Odmahnula sam rukom. ''Ništa, Roxy. Baš ništa.''

P.P.S. Odlučila sam mijenjat sliku svog lika. Ovog puta definitivno. Znam da ste se svi (ko i ja) navikli na Lohanicu, ali mi ona izgleda previse dobronamjerno. A lik u priči baš i nije takav. :D Dakle, slika je sad od Anette Olzon.

SWEET RAPTURE AND LIFE, IT ENDS HERE TONIGHT

Bijes. Mržnja. Prezir. Gađenje. Bilo bi doista teško nabrojati sve te osjećaje koji su se miješali u meni dok sam se gledala oči u oči sa Elaine Brown. Sa ženom koju sam trebala nazivati svojom tetom... Stajala je naslonjena na vrata svojega kabineta i smiješila se. Smiješila mi se onim svojim prepoznatljivim osmjehom, koji je bio sve samo ne iskren. Uzvratila sam joj na isti način, skrivajući svoju mržnju. Što sam drugo mogla učiniti?
''Jesi li dobro?'', upita me Amanda. Vjerojatno je i njoj samoj to pitanje zazvučalo glupo u ovakvoj situaciji, ali nije postojalo ništa drugo što je mogla reći. Nije mi mogla postaviti niti jedno drugo pitanje na koje bih joj znala dati odgovor. Zato sam zabacila kosu preko lijevog ramena i promrmljala:''Da. Valjda.''
Taj hladni dan četrnaestog listopada je sam po sebi slutio na nevolju. Na krv. I na Smrt...
Rano ujutru, nekoliko sati nakon što smo se vratili iz Zabranjene šume. ubijena je još jedna djevojka. Djevojka imena Katya Owens. Njezino mi ime, zapravo, nije mnogo značilo. Zapravo, nije mi ništa značilo. Iako smo bile u istom domu, na istoj godini, nismo se družile. Jedino što sam o njoj znala bilo je da je ubijena na dan prije svog rođendana. I doznala sam to sasvim slučajno, kad sam zatekla njezinu sestru Evelyn u razgovoru sa Roxy. ''Ne mogu vjerovati da se ovo desilo. Sutra bi napunila petnaest godina'', jecala je. Oči su joj se osvijetlile bijesom. ''Pronaći ću ubojicu, tko god da on bio! Platit će mi! Pronaći ću ubojicu svoje sestre, ne zvala se ja Evelyn Elyon Owens!''
Pretpostavljam da me je ovo trebalo dirnuti, ali nije... Bilo mi je smiješno. Besmisleno. Pogotovo zato što je Dumbledore na zboru učenika objavio da je osveta Andreine Slytherin odnijela još jednu žrtvu. Ne znam da li mu je već prešlo u naviku da svu krivicu prepisuje Andreinu, ali se doimao prilično sigurnim u ono što govori.
Ipak, to nije bilo dovoljno. Barem meni nije. Nije bilo logike. Nije bilo smisla. Istina, nisam se imala namjeru zabrinjavati oko ovoga, ali ipak mi je bilo čudno. Previše čudno. Andreina me je u nekoliko navrata molila za pomoć. Činila mi se iskrena... Kao da se kaje... Ne znam, možda sam ja ta koja se prevarila. Ali, ako sam imala pravo, zašto bi Andreina onda nastavila sa ubijanjem?
Ili to ipak nije učinila ona?

***

''Gospođice Riddle! Zašto jedete na satu?!'', povikala je Sproutica na mene, dok sam jela čipse sa ukusom pizze. Svi ostali su se bavili sađenjem nekih čudnih biljaka pod nazivom Amaranth, ali sam se ja bavila stvarima koje život znače. Doduše, Anduril i Alexis su u kutu prepisivale zadaću iz Preobrazbe od Alex, ali ih Sproutica nije ni pogledala. Jedino je meni držala prodike. Svi profesori su uživali kad bi me mogli napasti. Ne znam da li je to bilo zbog mog ponašanja ili zbog mog prezimena, ali su doista uživali u tome. Samo što su rijetki uspijevali dobiti ''bitku'' sa mnom...
''Zato što sam gladna'', odvratih, punih usta.
''Ovo nije banket, nego nastava!'', povika profesorica. ''I zato bih, na vašem mjestu, pomjerila svoje cijenjeno dupe i uživjela se u ljepote Travarstva.''
''Mislim da je to neizvodljivo. Znate, od roditelja sam naslijedila alergičnost na biljke'', rekoh joj, sjednuvši se na rub stola. Na spomen mojih roditelja, cijela prostorija je utihnula. Sve je utihnulo. Vesela šaputanja učenika su naglo prekinuta. Strah i nevjerica ispuniše sve što nas je okruživalo. Susrela sam Amandin pogled. Nasmiješila mi se i blago kimnula glavom. Uzvratila sam joj na isti način, a potom sam pogledala u profesoricu pogledom punim prijetnje i prezira... Pogledom kojim sam joj željela reći:''Ostavi me na miru. Ne znaš s kim imaš posla.'' Činilo se da je shvatila poruku, pošto se istog trena nakašljala i rekla:''Dakle, kao što sam govorila, Amaranth je cvijet koji se razvija u svim uvjetima. Nije mu potrebna nikakva njega da bi rastao. Posebno je poznat po tome što u njegovoj blizini ne može opstati niti jedan drugi cvijet...''
Baš poput mene, pomislila sam zadovoljno, zagledavši se kroz prozor - u sivilo magle koja je potpuno progutala Hogwarts.

***

''Hej, Draco! Dobro da sam te našla'', rekoh, kad sam ga ugledala u društvenom kako radi zadaću iz Obrane od mračnih sila. Prišla sam i sjela se na kauč između njega i Crabbea koji je nemilosrdno jeo neki komad mesa.
Draco je zaklopio svoju bilježnicu i primakao mi se. ''Baš mi je drago što te vidim'', rekao je, a potom mi se primakao i poljubio me.
''Moram razgovarati s tobom. Radi se o Narcissi i Bellatrix'', naposlijetku sam se sjetila zašto sam ga tražila. Znala sam da će mu ovo teško pasti, ali je morao znati. Morao je znati istinu o svojoj majci. Ne znam zašto je Lucius zamolio baš mene da mu to kažem, pošto nikad nisam bila preterano dobra u tome. Recimo da sam bila suviše direktna. Ili tako nešto...
''O čemu se radi, Maggs?'', upitao je pomalo iznenađeno.
Uzdahnula sam. ''Njih dvije su Izdajnice. Izdale su Gospodara i Gospodaricu'', saopćila sam.
''Što?!'' Njegovo lice poprimilo je bijelu boju. Gotovo da sam mogla čuti ubrzano lupanje njegovog srca. Nekoliko trenutaka se nije ni pomjerio. Nekoliko trenutaka je samo zurio u mene, kao da ne može vjerovati da mu to govorim... Možda ni ja ne bih povjerovala da nisam vidjela svojim očima. Bella i Cissy, kako sam ih ranije zvala, bile su jedne od najboljih smrtonoša. Bile su tako vjerne i odane. Barem su se izvana činile tako...
Eto dokaza da nitkom ne treba vjerovati. Eto dokaza da se ispod krinke prijatelja uvijek mogu skrivati najljući neprijatelji...
''Njih dvije su se sa Elaine udružili protiv lorda Voldemorta. Protiv Lujize. Protiv svih nas'', rekla sam, s neskrivenom mržnjom u glasu.
Draco je bolno uzdahnuo. ''Jadna moja mama'', promrmljao je.
''Molim?! Jadna tvoja mama?!'', povikah. ''Ako nisi znao, tvoja mama je pokušala ubiti moju mamu!''
Imala sam osjećaj kao da nije čuo što sam rekla. ''Znao sam da će se nešto ovako dogoditi'', mrmljao je sebi u bradu. A potom je pogledao u mene. ''Maggie, čini mi se da se ona na taj način želi osvetiti mom ocu. I Lexy.''
Što sam više razmišljala o tome, činilo mi se sve više moguće. Iako i dalje nisam shvaćala kakve Bellatrix i Elaine imaju veze s tim...

***

Kad se sumrak već spustio, otišla sam malo prošetati dvorcem sa Leni i Amandom. Hodnici su uglavnom bili prazni, jer su svi najviše vremena provodili u društvenom pišući zadaće i referate. Tu i tamo bi se našao poneki zalutali prvašić, kojeg bismo obvezno uputili u pogrešnom pravcu.
Kad smo jednu djevojčicu koja je tražila knjižnicu uputili u pravcu metlobojskog terena, Amanda je rekla:''Ovo je doista zabavno.''
''Je. Ali ne onoliko koliko i bacanje kletvi na mutnjake'', našalila se Leni, na što smo sve tri prasnule u smijeh. I tada smo naletjele smo na Alexis.
''Hej, cure!'', pozdravi nas ona. ''Kamo ste krenule?''
''Ne znam. Nikamo'', odgovorih, slegnuvši ramenima.
Nasmiješila se. ''Super. Onda idete sa mnom do WC-a'', nije ni dovršila rečenicu, a već nas je sve tri vukla niz hodnik. Za manje od tri minuta, našle smo se među četiri zida WC-a Plačljive Myrtle. Tamo smo zatekle Angelu Skywalker, koja je razgovarala sa Myrtle. No, čim me je Myrtle vidjela, vrisnula je i nestala. Angela se nasmiješila. Ljubazno smo ju pozdravile, a onda je Alexis otrčala u jednu od kabina.
''Maggie, Stephanie me je zamolila da ti ovo dam'', reče Angela, pruživši mi jednu omotnicu na kojoj je bilo nažvrljano moje ime. Začuđeno sam ju pogledala. Zašto bi Stephanie meni uputila bilo kakvo pismo? Je li to neka njezina spletka? Doista nisam mogla shvatiti što želi od mene, ali sam ipak spremila omotnicu u pelerinu i zahvalila se Angeli.
Baš u tom trenutku, Alexis je izišla iz kabine.
''Gotova sam'', objavila je, dok je prala ruke.
''Možda je vrijeme da odem'', reče Angela. ''Moram uraditi zadaću iz Preobrazbe.''
''Sva sreća da ju ja uvijek mogu prepisati od Alex'', nasmiješi se Alexis.
Frknula sam. ''Alexis, ne mogu vjerovati da si pala tako nisko. Prepisuješ zadaću od jedne mutnjakuše'', procijedila sam kroz zube.
Oštro me je pogledala. ''Alex je moja prijateljica'', rekla je.
''Nemojte se...'', poče Angela, ali joj nisam dopustila da završi.
''To ne može promijeniti njezinu prljavu krv!'', viknula sam, na što se Alexis zacrvenila.
Stisnula je šake. ''Maggie, mislim da ti nisi prava osoba koja to može komentirati. Na kraju krajeva, ni tvoj otac nije čistokrvan!'', odvratila je.
To je bilo to. Tijelo mi se treslo od bijesa. I mržnje... Što si ona umišlja da je?! Kako se usuđuje tako nešto reći o mome ocu?! Izvadila sam štapić iz pelerine i zavrištala:''Gotovo je, Parkerice! Avada Kedavra!''
Zelena svjetlost je veličanstveno poletjela prema Alexis. I pogodila ju. Pogodila ju je ravno u grudi. Začuo se samo njezin prigušeni jecaj, a potom i tupi udarac tijela o popločani pod. Bila je mrtva. Mrtva. Nasmiješila sam se, dok me je Angela preneraženo promatrala.
''Maggie...'', dahnula je Leni, gledajući u Alexisino mrtvo tijelo. Bila je šokirana. A Amanda se smiješila... Činila se zadovoljnom, zapravo.
Prišla sam Angeli i snažno ju odgurnula na zid. Bila je jača i viša od mene, ali se ipak nije opirala. Položila sam štapić na njezin vrat.
''Usudiš li se nekome reći istinu, završit ćeš isto kao i Alexis Ann Parker! I ako i ti imaš što reći o mome ocu, sad je jebeno vrijeme da to učiniš!!!'', prosiktala sam.
''N-ne...'', zajeca Angela.
''Idemo'', naredila sam Amandi i Leni, zamahnuvši rubom svoje pelerine. Bez riječi su krenule za mnom. ''Više nemamo što ovdje tražiti.''