Why'd you have to go?!

PART TWO

Voldemortov izraz lica se još više izmijenio - bilo je to nešto između iznenađenja i nevjerice. ''Lujiza, što to govoriš?'' Pogledao ju je, čekajući da kaže kako se samo šalila, čekajući njezin osmijeh, čekajući da mu poleti u zagrljaj kako je inače imala običaj to činiti. Ali ona se odmaknu. Još više. I ne nasmiješi se. ''Sve će biti u redu budeš li se povukao iz Rosewhitea...'' Podigla je obrvu. ''No, ako želiš, možemo se igrati drugačije. Spremna sam se boriti. Tvoj izbor, lorde Voldemorte.'' Presjekla je napetost u zraku jednim zamahom svog štapića. Isto su učinili i ljudi sa crnim maskama što su stajali iza nje. Netremice sam zurila u njih, zbunjena. Ništa mi nije bilo jasno. Ništa nisam shvaćala. Ne znam ni jesam li željela shvatiti.
''Zašto bih se, pobogu, borio s tobom? Ja te volim!'', viknu Voldemort.
Lujiza se posprdno nasmijala. ''Eh, to ti je velika pogreška. Ali još veća pogreška je tvoje vjerovanje da i ja volim tebe.'' Nešto me je presjeklo kad je to izgovorila. ''Izvrsna sam glumica, zar ne?'' Teatralno je prebacila gustu crnu kosu na rame. Voldemort ju pogleda. Njegove oči zasvjetlucaše bolom i zaprepaštenjem. Oborio je pogled. Jasno sam mogla čuti ubrzane otkucaje njegovog srca, kao i isprekidani uzdah koji mu se oteo iz grudi. Osjetila sam čvrsti stisak Amandine ruke na svojoj dok sam gledala u Lujizu. Pokušavala sam pronaći u crtama njezinog mramornog lica bar jednu koja bi me podsjetila na moju majku onakvu kakvu sam ja poznavala. Ali nisam mogla... I ona se okrenu meni. Prostrijeli me pogledom punim mržnje. I mene i Amandu. Poželjela sam da me pograbi za ramena, da me muči Cruciom, da me i ubije ako je to potrebno - jer bi sve boljelo tisuću puta manje od tog njezinog ledenog pogleda. Amanda joj je uzvratila na isti, uobičajen način. Činilo se kao da ju to ni najmanje ne dira. Bila sam ljuta na sebe što nisam mogla učiniti isto.
Zašto sam ja morala biti tako prokleto slaba i okrenuti glavu na drugu stranu?!
Gotovo da nisam primijetila kakva je tišina ovladala prostorijom. Oštra, napeta tišina koju bih u nekom drugom slučaju možda iskoristila da shvatim situaciju koja se upravo odigravala pred mojim očima, ali ovako... Nisam nalazila smisao u bilo kakvom razumijevanju ili saznanju. Nisam više znala ni za što se borim. Slad pobjede se pretvorila u gorčinu i pomogla mi da shvatim samo jednu, možda beznačajnu stvar - ipak imam srce. Jer se upravo slomilo.
''Dobro, Lujiza. Ako je to tvoja odluka, onda neka bude tako'', reče Voldemort u konačnici. Glas mu je bio dostojanstven – kao i uvijek. ''Preuzmi Rosewhite. Tvoj je.''
''Ali, Gospodaru...'', poče Lucius. Voldemort podiže ruku, dajući mu do znanja da se nema namjeru raspravljati. Amanda me pogleda. U očima sam joj vidjela da se ne slaže s Voldemortovom odlukom. Istina je da se ni ja nisam slagala, ali sad je taj prokleti dvorac bio posljednja stvar koja mi je ležala na mislima.
Lujiza se ponovno nasmija, podbočivši se. ''Pametno. Borbu ćemo ostaviti za neki drugi put, ha?'' Tu skrenu pogled na one ljude što su stajali iza nje, mirno i, opet, dostojanstveno. ''Moji sljedbenici i ja ćemo se vratiti za pola sata. Ne želim zateći ni tebe ni tvoje... mislim, naše kćeri ovdje. Jasno?'', upitala je, stavljajući sarkastičan naglasak na to ''naše''. Ne čekajući odgovor, svi njezini sljedbenici krenuše k vratila, jedan po jedan. Htjela ih je slijediti, ali se u konačnici predomislila. Napipala je rukom prekrasni srebrni medaljon koji je uvijek visio oko njezinog vrata. Otrgla ga je, mršteći se. ''Ne trebam ovo...'', promrljala je s prezirom, a potom ga nemarno odbacila u stranu i nastavila koračati prema vratima - preko svih onih mrtvih tijela koja su ostala u spomen na bitku. Zidovi i prozorska stakla su se zatresli kad je lupila vratima, ali se činilo da nitko ne mari za to.
''I? Što sad?'', upita Lexy. Bila je na ivici suza.
Voldemort ju pogleda. ''Alexandra, okupi preostale smrtonoše i Paukove sljedbenike i reci im da se povlačimo sa Roselanda'', rekao je, na što ona kimnu glavom i šutke izađe iz prostorije. Snape i Bellatrix su otišli za njom. Uzdahnuvši, oslonila sam se na Amandu. Ona prebaci ruku preko mojih ramena i prošapta nešto u stilu ''bit će sve u redu''.
Voldemort se sagnuo i dohvatio medaljon koji je Lujiza maloprije bacila. Nekoliko trenutaka je tupo zurio u privjesak u obliku zmije iz čijih je usta izlazio pauk.
''Što je to?'', upitala sam plaho.
''Lančić koji sam joj dao na našem vjenčanju...'' Oteo mu se bolni uzdah.
''Oh... ma, zapravo, ne znam što bih rekla.'' Amanda je slegnula ramenima. Nisam mogla ne primijetiti izvjesnu hladnoću duboko u njezinom pogledu. Čak bih se mogla zakleti da je negdje, u dubini duše, bila sretna zbog ovog što se desilo. Trudila se to prikriti, ali... Predobro sam ju poznavala.
''Hajde...'', rekao je Voldemort u konačnici. ''Vrijeme je da krenemo.'' Okrenuo se i uzdignute glave pošao naprijed, navlačeći kukuljicu preko lica... ali sam ipak uspjela primijetiti malu, skrivenu suzu koja je bljesnula u kutu njegovog oka.

P.S. Ne znam za vas, ali meni se ovaj post prilično svidio. Upravo zato što je drugačiji. I znam da sad većina vas prevrće očima, misleći da pretjerujem i da je nemoguće da se neki crni čarobnjaci ponašaju ovako kako sam ja to opisala, ali to je poanta svih mojih priča. Želim vam pokazati događaje iz neke druge perspektive, a ne držati se one ''Potty je heroj, a Voldy odvratni bezosjećajni negativac kojeg treba ukloniti''. Eto, sad ste imali priliku vidjeti i drugu stranu. :D Nadam se da vam se post na koncu ipak sviđa.