In the summer of our life, in the magic of love, storms above scattered away, lovers dreaming in the night, reaching for paradise, but as the dark shadows fade… love slips away.

"Ne. Nemoguće." Zatečeno sam zavrtila glavom, odbijajući povjerovati u riječi uobličene baršunom Ameliina nježna glasa. Tamni zidovi sobe počeli su nestvarno plesati sa mojom sviješću; stoga sam se spustila na ivicu kauča, ruku nemoćno oslonjenih na klecava koljena. "On ne može biti živ!", povikala sam odsječno, prešutno tražeći u Ameliinu sućutnu pogledu nešto što bi potvrdilo tu moju tvrdnju – bezuspješno.

"Naravno da ne može! Ne može... jer sam ga ja ubila!"

Umrtvljenim pokretima izrazito blijedih ruku, Lujiza bijesno odgurnu sve predmete sa stola. Njezin očajan krik stopio se sa zvukom razbijanja stakla i tupim udarcima drveta o tlo.

"Draga, polako... " Amelia se podiže sa kreveta te – proletjevši između stola i ormara položenih ka sjeveru – stade iza Lujize i nježno ju obgrli oko struka. Tankim prstima je kliznula kroz vlasi njezine svilene kose, ulažući sve napore i snage k očitoj težnji da ju umiri. "Hoćeš li da ti donesem šalicu vrućeg čaja?"

Lujiza odmahnu glavom i lagano joj stisnu ruku u znak zahvalnosti. Crte njezina ispijena lica gubile su nijansu bijesa, poprimajući ono uobičajeno, nezdravo blijedilo. "Ne, hvala. Čaj neće riješiti moje probleme... ", uzdahnula je, suznih očiju uprtih u zamišljene, bezimene pojmove beskonačnosti. Polako se izvukla iz Ameliinog ohrabrujućeg zagrljaja, dotaknuvši njezino rame, te se teškim i sporim koracima odvukla do otvorenog prozora.

"Ne razumijem." Zadržavajući navalu gorkih suza koje su joj blještale u očima, Lujiza naprasito zagrize svoju donju usnicu. Tanak mlaz jarkocrvene krvi neprimijetno skliznu niz njezinu bradu, a grudi joj se počeše ubrzano nadimati i spuštati. "Kako se to desilo? Ubila sam ga vlastitim rukama. Gledala sam ga kako umire. Kako je onda uspio oživjeti?"

Uzdahnula sam, odsutno promatrajući ostatke razbijene čaše tik do svoje nepomične noge. Hladan vjetar oprezno se poigrao sa odlučnošću na mom licu dok sam prebirala po nesuvislim mislima, tražeći posljednji tračak pribranosti koji bi mi pomogao da nešto poduzmem. U konačnici, podigla sam pogled sa zamišljenih točaka na tlu i uperila safire svojih stisnutih očiju u majku i tetu. "Postoji samo jedan način da to doznamo."

***

Beč nas nije dočekao raširenih ruku; kao da su duhovi veličanstvenih građevina iz doba Austro-Ugarske monarhije naslutili razlog našeg dolaska.

Jutro se netom pomaljalo na tanušnim linijama horizonta, ali drugih naznaka života nije bilo; samo tuga i sivilo koje se protezalo u beskraj. Magla se slijepo kovitlala praznim ulicama bogataškog dijela grada, stvarajući koprenu svoje monotonije preko velikih, raskošnih vila koje su se ravnomjerno protezale sa obje strane kamenih pločnika.

Gotovo nesvjesno, moje zjenice se ukočiše pred kapijama jednog imanja. Temelji kuće okrečene u anđeoski bijelu boju počivali su na zapadnom dijelu brižno njegovanog travnjaka. Na kamenitom prilazu bila je parkirana moderna, crna limuzina, zaklonjena sjenama drvoreda čempresa koji se prostirao ka istoku – sve do velikog, jednostavnog paviljona gdje je sjedio muškarac tridesetih godina i prelistavao jutarnje novine.

Iznenada, iz kuće istrčaše dvije identične, nasmijane djevojčice – trogodišnjakinje možda - i projuriše između redova nebeskoplavih i bijelih ruža.
"Tata, tata!"

Ustao se. Vjetar je razbarušio njegovu gustu, svijetlosmeđu kosu kad se spustio na koljena i dočekao kćeri u nježan zagrljaj. Utiskujući poljupce u njihove rumene obraščiće, usmjerio je pogled na prelijepu, tamnokosu ženu koja je dotrčala za blizankama. Nešto je prošaputala kroz smijeh, promatrajući ga očima što su isijavale toplinom i nemjerljivom srećom, te mu se lagano približila i strastveno prislonila usne uz njegove.

Knedla mi je zastala u grlu. Ljubio ju je kao što je Voldemort ljubio Lujizu, gledao je djevojčice kao što je Voldemort gledao nas, volio ih je kao što je Voldemort nekoć volio nas. Stresla sam se, više od vlastitih misli nego od obamrle hladnoće koja je nemarno šarala ulice.

Uspomena na njega ponovno je zaplamtila u mojim grudima, natjeravši toplu suzu da mi sklizne niz obraz i otopi led kojim sam godinama bila okovana.

Bili su sretni kao što mi nikad više nećemo biti.

"Maggs, požuri se." Amanda je duboko udahnula – zanemarujući razaranje vidljivo u staklastim zjenicama – te pomalo grubo primila moju ledenu ruku. Osjetila sam drhtaje njezinog zgrčenog tijela, bol u njezinom grčevitom dodiru, iako je kameni izraz na njezinom nekoć blagom licu svjedočio drugačije. Bila je loše, jako loše, ali nije željela to pokazati.

Šutke smo koračale, svaka u svojim zbrkanim mislima, sve do stare kuće Brownovih. Bila je to velika, jednostavna vila u džordžijanskom stilu, tamnih zidova i škriputavih prozorskih kapaka koji su se sablasno njihali na vjetru. Monotoniju crnila i tame u prednjem dvorištu kvarili su samo obrisi raznobojnog cvijeća koje je Elizabeth Brown tako brižljivo gajila.

Amanda je otključala zarđalu kapiju i povukla me po puteljku posutom šljunkom.

Dvokrilna vrata kuće su bila otvorena, ali nisam si uzela za pravo da tek tako uđem; ovog puta nismo dolazile kao bakine i djedine zaigrane djevojčice, nego odrasle djevojke, osvetnice, u potrazi za odgovorima.

Pozvonila sam.

No, iznutra se ništa nije čulo.

"Nemamo vremena za igrice." Amanda prijezirno frknu i – ponovno uzevši moju ruku u svoju – ubrzanim koracima stupi u kuću. Prošle smo sve sobe u prizemlju, bez riječi, bez zvuka, tražeći bilo kakav znak života po njihovim praznim prostorima. Antikviteti koje je Mark Brown skupljao od svojih studentskih dana još su više pojačavali osjećaj napuštenosti.

Skrenule smo u hodnik što je vodio u dnevnu sobu. I ona je bila prazna.

Veliki plazma televizor je radio – upravo je išla jedna od sladunjavih sapunica koje baka redovito prati – a na malom, okruglom stoliću počivale su porculanske šalice sa neispijenom kavom. Njezin svjež miris miješao se sa mirisom kuhanog krumpira i mesa koji se lagano širio iz obližnje kuhinje. Svjetlost mrtvila iz dvorišta padala je po mnogobrojnim komadima namještaja; raskošnim naslonjačima, zaključanom plakaru u kutu sobe, ormariću za likere i starom klaviru prelakiranom u tamnosmeđu boju.

Zagledala sam se u veliku sliku obitelji Brown – bake, djeda i Elaine – koja je krasila zid.

"Pitaš se zašto na njoj nema tvoje majke, Margaret?"

Osjetila sam njihovo prisustvo u sobi i prije no što sam čula bakin glas, ali okret je bio neophodan.

"U vrijeme kad je nastala ova slika, ona je već bila njegova. Već je bila gospođa Riddle." Bakino lice označeno tragovima prošlosti sablasno se promolilo iz polutame hodnika dok je prijezirno šaputala te riječi, zureći u spornu sliku. Uprkos zvuku njezine mržnje, izgledala je zadovoljno; ispijenost nekoć blijedih obraza prekrila je rumenilom, kosu boje kasne jeseni pokupila je u urednu punđu, a jarkocrvene usne su joj bile izvijene u zastrašujući osmijeh. Kao da se hranila činjenicom da Voldemorta više nema. "Drago mi je da ste došle, cure."

Amanda se nije dala prevariti ljubaznošću njezinog melodičnog glasa kad nam se obratila onako nježno i blago kako je inače to činila. "Ni ne pomišljaj na to." Spretno je izvukla štapić iz pelerine, uspravljajući ga za par milimetara; tek toliko da pokaže da se ne šali.

"Točno. Znate vi dobro zašto smo ovdje." Prekrižila sam ruke u visini grudi i promotrila njihova kamena lica oštrim pogledom koji je uklonio i posljednje tragove krinki. Uzvratili su ga; u dva para tih bezbojnih očiju, više nisam bila njihova draga unuka, već nasljednica kćeri koja je prekršila obiteljski zavjet udavši se za Voldemorta – djevojka u kojoj se “plemenita krv Brownovih pomiješala sa krvlju jednog mješanca”.

Djed nonšalantno zagladi rijetku crnu kosu prošaranu sijedim pramenovima. Kutovi njegovih izboranih usana neprimijetno su formirali pobjednički smiješak. "Ako ste došle zbog Elaine, zakasnile ste."

Amanda se blago trže. "Molim?"

"No, sigurno ste gladne. " Bakin izraz lica ponovno se izmijenio; vidno je uživala u našoj zbunjenosti. Pretvarala se da se ništa nije desilo, zanemarila je svaku razmijenjenu riječ, znajući da su u tim trenucima svi konci bili u njihovim rukama. "Idem izvaditi krumpir iz rerne." Zastala je u dovratku i kratko se okrenula ka djedu. "Mark, ti postavi stol. "

Poput utvara, oboje su u trenu iščezli iz sobe.

Glasno sam otpuhnula, osjećajući kako mi bijes raste preko ivice svijesti. "Am, navedi mi samo jedan razlog zašto ih ne bismo trebale ubiti." Drsko sam prebacila slap bakarnocrvene kose na leđa i okrenula se sestri kako bih još jednom očitala prijezir iz njezinih treperećih zjenica što su netremice zurile u pravcu kuhinje.

Frknula je. "Ne mogu; nema ga."

Napeta tišina potrajala je nekoliko trenutaka.

"Pssst! Maggie! Amanda!"

Saskočile smo se. Na vrhu stepeništa, stajao je naš desetogodišnji bratić Paul.

"Dođite ovamo!"

Uspele smo se uz stare stepenice prekrivene crnim sagom, trudeći se obuzdati zvukove naših ubrzanih koraka i škriputanja drveta. Pogled bi mi svakog časa oprezno odletio iza ramena; Paulov nastup – usplahireni šapati i loše prikrivena panika – jasno mi je dokazivao da ga ne bismo trebale ni pogledati, a kamoli ne razgovarati s njim.

Uveo nas je u svoju sobu na katu. Zanemarujući naše prisustvo i stare komade namještaja, bila je praktično prazna. Veliku drvenu policu – djedov ručni rad – više nisu krasile Paulove plišane igračke i plastični kamiončići, a vješalice u odškrinutom ormaru bile su u potpunosti lišene odjeće. Odgovor na spontano postavljeno pitanje bila su dva velika kovčega na krevetu, koga je pokrivala uredno zategnuta posteljina sa likom Mickeya Mousea.

"Ideš nekud?", upitala sam ga tiho.

Sjeo se na krevet i kimnuo glavom, pri čemu mu je razbarušena smeđa kosa vragolasto zaigrala oko preplanulog lica. Uprkos tomu, bio je uznemiren. Krupne oči boje rastopljene čokolade otkrivale su dio njega koji još nikad nisam spoznala. "Bojim se da da." Uzdahnuo je. "Tako mi je drago da ste došle. Ne brinite, još niste zakasnile."

Stala sam naspram njega. "Što se dešava, Paul? Kako je moguće da je tvoj otac...?"

On me prekide bez ustručavanja, kao da mu je kamen pao sa srca izgovaranjem riječi koje nije smio izgovoriti. "Moja mama ga je uskrsnula", rekao je. "Vratila ga je život uz pomoć drvenog staroegipatskog blaga koje se naziva Knjigom mrtvih."

"Što? Knjiga mrtvih?", upitah nesigurno, prebirajući po mislima u pokušaju da se sjetim bilo čega što bih mogla povezati sa tim pojmom, no nisam uspjela.

Kimnuo je glavom, ponovno. "To je stara legenda. Knjiga mrtvih daje život, a Knjiga živih ga oduzima. Gospodar obje oslobodit će drevne, zaboravljene duhove koje su prvi faraoni zatočili iz straha od njihove sablasne moći – moći dovoljne da uništi, ali i da pokori cijeli svijet. " Izrecitirao je tu legendu kao napamet naučenu pjesmicu, glasom koji se sve više stanjivao i prigušivao. Iznenadio me je njegov zamišljeni pogled; tako odrastao, oštar i pun nemjerljive strepnje.

Amanda namreška nos. Ovlažila je usnice vrhom jezika i oslonila se laktovima na ploču drvenog plakara, zamišljeno gledajući u jedinu zraku svjetlosti koja je nevino poigravala u kutu prostorije. "Oh. To ne zvuči dobro."

"I nije dobro. Moji roditelji, Elaine i Damian, već imaju jednu Knjigu. Ne želim ni zamisliti što će se desiti ako pronađu i drugu!" Zvučalo je kao loš predosjećaj, definiralo se kao slutnja, ali nije bilo ništa drugo doli upozorenje.

"A gdje se ona nalazi?"

"Precizna lokacija je još uvijek nepoznanica, no pretpostavlja se da je u Egiptu. Vjeruj mi, oni će učiniti sve da ju pronađu. Već večeras kreću u Kairo."

Njihove su mi riječi stvarale samo buku u pozadini; još uvijek sam bila fokusirana na početak našeg razgovora.

Vratila ga je život uz pomoć drvenog staroegipatskog blaga koje se naziva Knjigom mrtvih.

Vratila ga je u život.

Vratila ga je u život.

Blago nakrenuh glavu prema svojoj sestri.

Uzvratila je pogled. Lice joj se u trenu ozarilo, a prelijepe oči zablistale neobičnim, veselim sjajem. Šireći usne u blagi smiješak, tiho je progovorila. "Maggs, misliš li isto što i ja mislim?"

***

"Lujiza, da li si svjesna da tu čaroliju može koristiti samo osoba koja zna čitati staroegipatski?"
Amelia je sitnim, gracioznim koracima slijedila Lujizu kroz hodnik, ne obazirući se na činjenicu da ju ona u potpunosti ignorira. Gusti crni uvojci su žustro poigravali oko njezinog sjenovitog lica, ali činilo se da ne mari za vlasi koje su joj se nadvile nad usplahirene oči.

"Baš me briga." Lujiza hitro primi baklju sa zida i nastavi hodati sve do strmih stepenica koje su vodile do tame podzemnih odaja. Plavkastožuti plamen osvijetlio je jednu polovicu njezinog lica, čineći kontrast sa ugljenocrnom kosom i tamnom olovkom kojom je vješto prikrila kolobare. Nikad ju prije nisam vidjela tako odlučnu, tako upornu da ostvari ono čemu je težila; ovog puta, igra je bila opasnija, bitka teža, a ulog nemjerljiv.

Amelia ju povuče za čipkasti rub haljine. "Nitko od nas to ne zna!"

"Riješeno." Spretno se otrgla od nje i produžila korak. "Alexis Parker. "

"Njezin je otac arheolog, mnogo je naučila od njega", obrazložila sam, primivši se za Lujizin rukav. Ona me nježno obgrli oko struka i poljubi u mramorno čelo.

Amelia nervozno otpuhnu i prepriječi nam put. Oslonila je dlanove o obje strane zidova koji su klaustrofobično zatvarali hodnik. "Stanite! Znate li vas dvije koliko je rizik upustiti se u takvo što? "

"Baš me briga." Lujiza se nonšalantno provuče ispod njezine ruke i produži dalje, zanemarivši pogled pun upozorenja.

"A kako planiraš stići Elaine i Damiana? Da te ispalim iz topa, možda?"

Lujiza zastade na sredini stepeništa i – uz graciozan okret koji je naglasio njezinu prelijepu kosu – uperi pogled u Ameliu. Njezine su oči napokon izgubile ružnu, krvavorvenu nijansu, poprimajući uobičajen smaragdni sjaj. "Ame… moram pokušati. Neću moći mirno živjeti ako to ne učinim."

Amelia frknu, ali u konačnici ipak primi njezinu hladnu ruku. Prisilila se je da razvuče kutove usana u smiješak. "Imaš pravo. Ništa ne možemo izgubiti. Osim vlastite glave." To posljednje si je promrmljala u bradu, ali ipak dovoljno glasno da i mi čujemo - i već sam tad znala da je gotova.

Zidovi dvorane bili su zastrašujuće crni; niti jedan tračak svjetlosti, niti jedan tračak života nije ih dotakao već stoljećima. Tijelo mi je u trenu obgrlila neopisiva hladnoća; jeziva studen je izbijala iz pukotina na popločanom tlu, poigravajući se sa plamenom baklje.

Lujiza ju predade u moje ruke i pope se na metalno postolje - pridržavajući kutove raskošne haljine - kraj sanduka prelakiranog u svijetlosmeđu boju. Uzdahnuvši, teško je otvorila poklopac i zagledala se u Voldemortovo mrtvo tijelo.

Krvava kap boli skliznula joj je niz blijedi obraz.

"Vratit ću te u život, dragi." Nagnula se i dodirnula njegovo nepomično čelo vrhovima svojih vlažnih, jarkocrvenih usana. "Obećajem."