THE TIME HAS COME

''I kako ćemo, dovraga, doći do tog eliksira?'', upitala sam naposlijetku. Iako to nisam željela, glas mi je podrhtavao. Plašila sam se...
Jane je slegnula ramenima. ''Tu vam ne mogu pomoći'', rekla je blagim glasom. ''No, sad ću ti sastaviti spisak ostalih sastojaka. Sigurna sam da ćete se snaći.''
''Jane, a što je sa tvojim dnevnikom?'', upitah naposlijetku. Toliko sam bila zaokupljena svim ovim oko zamjene tijela, da sam potpuno zaboravila dnevnik koji mi je Kelly Joan dala... Dnevnik koji je Andreini očito bio mnogo važan.
''Ah, da! Umalo da zaboravim'', nasmijala se ona. Posegnula je u džep svojih traperica i iz njega izvukla zlatni ključ. ''Ovim ćeš ga otključati. Nadam se da ćeš uspjeti razumjeti ono što sam ti njime poručila. Došlo je vrijeme...''
''Molim?'', upitah iznenađeno.
Odmahnula je rukom. ''Shvatit ćeš. A sada idi kod svojih prijatelja, dok ja završim spisak'', rekla je, blago me gurnuvši prema hrastu kraj kojeg su stajali Voldemort, Amanda, Lujiza i svi naši sljedbenici.
Čim sam im se približila, Lujiza je potrčala u mom pravcu. ''Što je bilo?'', šapnula je. ''Jesi li joj rekla?''
Kimnula sam glavom. ''Da. Upravo nam piše sastojke za napitak. No, imamo mali problemčić. Posljednji sastojak, ibisova krv, se nalazi kod – pogodi koga!'', rekoh joj, prekriživši ruke.
Lujiza je glasno otpuhnula. ''Kod Andreine, zar ne?'', upitala je.
''Tako je'', odvratila sam nervozno. ''Mi smo u nevolji gigantskih razmjera.''
''U kakvoj nevolji?'', upita jedan glas iza mojih leđa. Amandin glas. Lujiza i ja smo se saskočile i okrenule u njezinu pravcu. Amanda i Voldemort su stajali nekoliko koraka dalje od nas i procjenjivački nas gledali. Imala sam osjećaj da već sumnjaju da nešto (tj. ništa) nije u redu.
''Bok, Am. Bok, Voldemorte'', rekoh ja, trudeći se da mi glas zvuči kao oličenje sreće i bezbrižnosti, ali sam više zvučala kao ludača.
Voldemort me je zbunjeno promatrao, a Amanda me je samo ošinula pogledom. ''Ne zovi me Am, Lujiza!'', uzviknula je.
''Dobro, Am'', rekla sam.
Zaustila je da mi nešto kaže, ali je naposlijetku samo odmahnula rukom i promrmljala nešto u stilu previše-si-se-ti-družila-s-Maggie.
''Što tebe briga, idio...'', poče Lujiza bijesno.
Začepila sam joj usta dlanom. ''Uzgred, Voldemorte, htjela bih ti nešto reći'', procijedila sam kroz zube, još uvijek držeći ruku na Lujizinim ustima. ''Želim da prekin...''
U sljedećem trenutku, njezina se ruka našla na mojim ustima. Ne mogu si ni zamisliti koliko smo smiješno izgledale u tom trenutku. Zapravo, mogu, pošto se Pacoliki, koji je stajao iza Voldemorta i prisluškivao, valjao od smijeha kao kreten (što, doduše, i jeste).
Na svu sreću, tada nam je prišla Jane i neprimijetno gurnula papirić u moju ruku (onu koju nisam držala na Lujizinim ustima). ''Sve sam ti napisala. Ostaje vam još samo da pronađete eliksir. Sretno'', prošaputala je, a zatim se okrenula Amandi. ''Pa, hoćemo li? Gdje je Matt?'', upitala je. Pitala sam se kako će joj saopćiti da je Matt nekamo otišao s Lexy.
Amanda se ugrizla za usnicu. ''On... khm... otišao je... znaš, khm...''
''Imao je nekih obveza'', slagao je Voldemort.
''Aha...dobro onda'', reče Jane, slegnuvši ramenima. ''Amanda, idemo doma.''
''Slušaj, Jane...'', poče moja sestra. Vidjela sam da joj je neugodno. ''Ja... ne mogu se vratiti. Moram ići s Voldemortom i Lujizom.''
Pomislila sam da bi se Lujiza mogla zbljuvati, te sam joj brzo sklonila ruku s usta. ''Oh, ne'', promrmljala je, sakrivši lice u dlanove. ''Što gore od ovoga može danas da mi se desi?''
Munula sam ju laktom u rebra. ''Mogla bih prekinuti s Voldyjem'', prošaputala sam, a zatim se zločesto nasmijala.
Jane je, praveći se da nas ne primjećuje, kimnula glavom. ''Razumijem. Ako tako želiš, idi. No, čuvaj se'', rekla je, položivši ruku na Amandino rame.
Am se nasmiješila i čvrsto ju zagrlila. ''Hvala ti, Jane. Vidjet ćemo se!'', rekla je veselim glasom. Između njih dvije je postojala neka neobjašnjiva bliskost. Neka neobjašnjiva veza. Amanda mi je često znala reći da je Jane jedina majka koju ona poznaje i priznaje... A ja sam joj se često znala nasmijati u facu i reći da ne može promijeniti obitelj, te da je Lujiza jedina majka za nas dvije. Za mene i je, pošto nikad ranije nisam imala priliku nekoga nazivati mamom. I, kakva god da je, moram priznati da ju volim...

***

''Hmm... ružin sok, latice jorgovana, kap jednorogove krv...'', mrmljala je Lujiza, sipajući sastojke napitka u kotlić. Ruke su joj pomalo drhtale. Ne znam da li je to bilo od bijesa što je Amanda u dvorcu, ili od straha da nećemo uspjeti...
Za sve to vrijeme, ja sam sjedila na stolu, turpijala nokte i pjevušila. Bila je već gotovo zora. Nismo spavale čitavu noć. No, začudo, nisam osjećala umor... Isuviše sam bila zaokupljena noktima i pjevanjem.
''Maggie, do vraga!'', uzviknu Lujiza odjednom.
Trgla sam se i prestala pjevati. ''Što je bilo?''
''Da li bi bilo izvodljivo da mrdneš tu svoju, odnosno moju guzicu i da mi pomogneš? Ne mogu sve sama!'', reče ona.
''Možeš'', odvratih joj. ''Ja sam se postarala da dobijemo uputstvo za pravljenje napitka, a ti ga fino napravi.'''
Otpuhnula je. Bila je iznervirana onako kako to samo ona umije, tj. tako da joj iziđu federi na glavu. Nije ništa rekla, samo je nastavila miješati napitak u kotliću. Suzdržavala sam se da ne prasnem u smijeh.
Tada je netko pokucao na vrata. Bacila sam pogled na sat. Pola pet. Koje su budale osim mene i Lujize budne u ovo doba noći, odnosno jutra?
Odlučila sam to provjeriti. ''Tko je?'', upitah.
''Mi smo'', odgovoriše Amanda i Voldemort.
''Možemo li ući?'', upita Voldemort.
''Nnnnda'', rekoh.
''Hej, ljudi, pa što ne spavate?'', upitala je Lujiza, istog trena kad su njih dvoje ušli. Začuđeno su nas pogledali, kao da hoće da kažu:''Treba li vama psihoterapija?''. Trudila sam se da ih ignoriram, pa sam nastavila sređivati nokte. Voldemort je odmahnuo glavom, a zatim rekao:''Slušajte, moramo razgovarati.''
''Super'', odvratila sam. Nisam niti podigla pogled sa ruke. A zatim sam opet zapjevala:''I'm the snow on your lips, the freezing taste, the silvery sip…''
On me samo pogleda, ne prekidajući priču. ''Amanda i ja smo primijetili kako se danas ponašate čudno'', rekao je.
''Čudnije nego obično'', dopuni ga Amanda.
Lujiza se nasmijala. Ja takođe. ''Mi smo sasvim OK'', rekla je neubjedljivo.
Voldemort je spustio ruke na moja ramena. ''Lujiza, molim te... znaš da mi možeš vjerovati. Reci mi što se dogodilo.''
Sklonila sam se od njega. ''Ništa. Baš ništa. Potpuno...'', rekoh, uzmičući. I dalje sam se smiješila.
''Da li sam te ikad lagao?'', prekide me on.
Tada mi je prekipjelo. ''Ne mogu više!'', vrisnula sam, okrenuvši se ka Lujizi. ''Sve ću im reći!''
''Ne, stani! Pomislit će da smo lude!'', odvratila je ona, takođe vrišteći.
''Baš me briga!'', prosiktala sam, a zatim pogledah u Voldemorta i Amandu koji su nas začuđeno promatrali. ''Gledajte, ja zapravo nisam Lujiza. Ja sam Maggie.''
''Molim?'', upita Voldemort šokirano.
Uzdahnula sam. ''Sjećaš se one noći kad je Lujiza došla po mene u London?''
I tada sam im sve ispričala... Sve. Nisam izostavila niti jedan detalj. Ispričala sam im sve o kletvi koju je Evelyn Peyton bacila na nas, sve o razgovoru s Jane i, naposlijetku, sve o eliksiru ibisove krvi...
Amanda se s olakšanjem nasmiješila. ''Naravno. Sve kužim'', reče ona.
''No zašto nam to niste ranije rekle?'', upita Voldemort.
''Da. Mi bismo vam pomogli'', složi se Amanda. ''Mislim, ja bih pomogla samo Maggie.''
Lujiza joj se nakezila. ''Sad te barem mogu otvoreno mrziti'', reče ona zadovoljno.
''Slobodno ti nju mrzi, ali ja želim svoje tijelo natrag!'', rekla sam.
''A dobit ćeš ga kad i ako smislimo kako doći do eliksira ibisove krvi!'', prekide me Voldemort.

Nastavit će se...

P.S. Ispričavam se zbog predugačkog i glupog posta, ali sam morala sve strpati u jedan pošto želim što prije započeti novu školsku godinu. Zbilja nisam imala inspiraciju. Bit će bolje, obećajem... :=D

ONE YEAR BEHIND US

Ponekad pomislim, zar je prošlo godinu dana? Zar već ima toliko? Čini mi se kao da sam ovaj blog počela pisati prije mjesec dana...
Istina, Maggie je isprva bila zamišljena kao pozitivan lik, luckasta i pomalo djetinjasta djevojka, Harryjeva najbolja prijateljica. No, kako je vrijeme odmicalo, odlučila sam ju preobraziti u potpuno drugačiju. Oduvijek su me fascinirali nesavršeni likovi i zločeste cure. Mrzila sam što su u svim filmovima glavni likovi dobri, pa sam željela pisati iz perspektive negativke. Na neki način, u nju sam ugradila dio svoje osobnosti i Maggie je postala ono što je danas :=D.
Ali, dosta više o njoj. Mislim da neki ljudi više zaslužuju da ih spomenem. Jedna od njih je Lendora, iliti Leni, kako ju ja zovem. Na njezin sam blog naletjela sasvim slučajno i tako je započela moja avantura u HPFF svijetu. Jako mi je žao što više ne piše, no nadam se da će se ipak vratiti.
Naravno, nikako ne smijem (i nikako ne želim) izostaviti Amandu, najfrendicu i osobu bez koje moja priča jednostavno ne bi bila ista. Poslije svega što smo skupa prošle sa onim hackerima i svim ostalim, dokazale smo da smo pravi tim! BTW, inspiraciju za ovaj post sam pronašla u njezinom koji je objavila za godišnjicu svog bloga.
Tu je i Melody, koja me redovito čita na svim blogovima i koju uvijek mogu pitati za savjet. Mel, legenda si! Zahvalit ću se i fenomenalnoj Haley (Cady), koja me je totalno zarazila sa serijom One Tree Hill. Ne smijemo zaboraviti izvrsnu curu po imenu Alexis Ann Parker, jednu od prvih koja je počela čitati moj blog (samo pod drugim imenom). Takođe, ništa ovo ne bi postojalo bez Melany...
Poslije toga, moram spomenuti i Lindsay, koja mi uvijek ostavlja puuuno komentara. Naravno, što bi ovaj post zahvale bio bez djevojke koja se potpisuje kao ...kap...? I bez Šašavice? I bez svih vas...
O svima koje čitam i koji me čitaju bih mogla ponešto reći, ali bi mi to oduzelo i riječi i vrijeme, te ću samo nabrojati još predivnih osoba koje su najzaslužnije za to što sam se održala u HPFF svijetu ovako dugo: Melissa, Isabell, Ivy, Kelly-Joan, Angela, Silver, Samantha (Ash), Kierra, Meg, Maya, Luna, Mary, Katie, zagorka, neuhvatljiva, Tona, Anna (Ozzie), Anna Rackwish, Dana, Annabelle, Marco, Enika, Lola, Serena, William, Arwen, Emma, Amber... mogla bih zaista nabrajati do sutra. Ako sam nekog izostavila, ispričavam se. No to ne znači da su mi manje bitni.. I dalje zauzimaju važno mjesto u svemu ovome.
Znajte da mi svi puno značite, da vas sve puno volim i da ću nastojati održati ovu priču i ovu našu magiju još dugo...

Autorica,
Maggie Riddle


A, SAD, KONKRETAN POST...


FROM THE BOTTOM OF MY DARK HEART

''Lujiza, meni i dalje nije jasno zašto trebaš Jane Harrison'', rekao je mi je Voldemort. Stajali smo na hodniku njegova dvorca i okupljali smrtonoše i Paukove sljedbenike za polazak. Bila je gotovo ponoć... Gotovo dvanaest sati sam provela u Lujizinu tijelu, i već mi je bilo dosta. Samo sam željela opet biti ja... Zar previše tražim?
Prekrila sam lice crnom kukuljicom. ''Nije važno. Zašto svi ovi moraju ići s nama, k vragu? Zar ne možemo jednostavno krenuti samo mi i Maggie?'', upitala sam iznervirano, promatrajući sve te koji su se klanjali pred nama. Voldemort je neko vrijeme motrio svoje sljedbenike, a zatim me zbunjeno upitao:''Zašto ti oni smetaju?''
''Ne smetaju mi. Samo sam... mislim, ja... ah, zaboravi'', rekoh, s lažnim osmijehom na licu.
''Ma dobro. U redu je.'' Privukao me je sebi i primaknuo svoje usne mojima, ali sam se na vrijeme izmakla i dopustila mu da me poljubi u obraz. Uf, ovo je bilo zamalo. Fuj.
Na svu sreću, tada je došla Lujiza. ''Pa, možemo krenuti'', rekla je. ''Sve je spremno.''
I doista je bilo tako. Zajedno sa nekim najsposobnijim i najjačim smrtonošama, apartirali smo se u šumu koja se nalazila nekoliko kilometara od kuće Harrisonovih. Nismo mogli riskirati da se sastanemo usred New Yorka. Bilo je preopasno, a i nisam željela imati dodira sa bezjacima... Nikad više. Ni pod kakvim okolnostima. Mrzila sam ih... I njih, i sve polukrvne. Ni sama ne znam objasniti zašto. No mrzila sam ih iz dubine svog mračnog srca...
''Već su trebali biti ovdje'', šapnula mi je Lujiza. ''Jesi li sigurna da si im rekla da ćemo se naći u ovoj šumi?''
Zaustila sam da joj po tisućiti put odgovorim potvrdno, ali me je prekinuo dolazak tri ljudske siluete iz zagrljala magle. Još iz daleka sam prepoznala Amandu, a čovjek koji je išao kraj nje je bio njezin očuh, Matt Harrison. Nekoliko koraka ispred njih je išla Jane Harrison; Mattova žena, Amandina pomajka i moja spasiteljica... Bar se nadam da će biti tako.
Amanda se progurala pored nje, te potrčala prema Lujizi. ''Seko, falila si mi!'', viknula je, krenuvši da ju zagrli.
''Miči se!'', vrisnula je Lujiza s mržnjom, odgurnuvši ju od sebe. Amanda je zastala i šokirano ju promatrala. Oči su joj se napunile suzama. ''Što je tebi?'', šapnula je.
Nisam dopustila Lujizi da progovori. Nisam joj mogla dopustiti da još nešto kaže, a pogotovo nisam mogla dopustiti da me Amanda zamrzi. Zgrabila sam ju za rukav i odvukla nekoliko koraka dalje.
''Some jedan nevaspitan!'', prosiktala sam. ''Ne budeš li se lijepo ponašala prema njoj, kunem ti se da ću prekinuti s Voldemortom!''
''Dobro, dobro! Izvini, nisam se mogla kontrolirati'', rekla je nervozno. ''A ako ti kojim slučajem kroz tu tvoju kašu od mozga samo prođe pomisao da iznerviraš Voldemorta, mrtva si!''
''Ja ću te kontrolirati. Jedan pogrešan korak i postat ćeš razvedena!'', rekoh.
Lujiza i ja smo se vratile i stale kraj ostalih smrtonoša. Nisam mogla ne primijetiti napetost koja je vladala. Nitko nije ništa govorio, samo bi Amanda povremeno uzdahnula. Vidjela sam i poglede koji su Matt i Lexy razmjenjivali... Poglede pune sjećanja, boli i... ljubavi. Ljubav... kako sad čudno zvuči ta riječ. Tako daleko... i tako strano. Što je uopće ljubav?
Iskoristila sam taj trenutak kad su svi bili zaokupljeni svojim mislima i povukla Jane u stranu. ''Slušaj, ne bismo te zvale da nam nije frka'', šapnula sam, pokrivši usta rukom.
''Što se desilo?'', upita ona, takođe šapatom.
''Ja zapravo nisam Lujiza. Ja sam Maggie. A ona je...'', prošaputala sam, pokazavši rukom prema Lujizi.
Jane me je nekoliko trenutaka skamenjeno gledala. ''Nemoj mi samo reći da je Henkays ikuiduudesta!'', uzviknula je.
''Bojim se da je'', rekoh.
Nije ništa odgovorila. Nekoliko trenutaka se uzbuđeno šetkala po vlažnoj travi i trljala ruke. Krajičkom oka sam vidjela da se Amanda i Voldemort nešto došaptavaju, dok je Lujiza stajala kraj Lexy i hrabrila ju da razgovara sa Mattom. No, tada sam se okrenula natrag Jane. Ona je bila jedina osoba koja je znala tajnu... Jedina osoba koja nam je mogla pomoći...
''Postoji napitak kojim se poništava djelovanje ove kletve. Napisat ću ti na papir kako se priprema'', reče Jane zamišljeno.
''Sjajno...'', rekoh. ''A u čemu je kvaka?''
''Nedostajat će ti jedan sastojak'', reče Jane. U njezinim tamnim očima je blještao odsjaj punog mjeseca. Tek tad sam primijetila svu tu tajanstvenost i mističnost koja je izbijala iz nje. A primijetila sam i Matta i Lexy kako se odvajaju i nekamo odlaze skupa...
''A to bi bilo?'', upitah Jane, zaklonivši joj pogled. Nisam željela da vidi to što sam ja vidjela...
''Krv svete egipatske ptice – krv ptice ibis'', odvratila je.
''Znala sam da postoji kvaka! Uvijek postoji kvaka!'', viknula sam.
Na Janeinom blijedom licu se pojavio smiješak. ''Ne brini se. Znam točno mjesto gdje ćeš ju naći'', reče ona odlučnim glasom.
''U telefonskom imeniku, nadam se'', rekoh.
''Ne, Maggie. Jedina osoba koja ima eliksir ibisove krvi je Andreina Slytherin. Bio je to dar njezine učiteljice, Avril Bay. Avril je bila jedna od svećenica u hramu faraona Setija I'', reče Jane zagonetno. ''Krv svete ptice ibis se u obitelji Bay prenosila s koljena na koljeno. A kako ona nije imala djecu, na samrti ju je predala svojoj najboljoj učenici – Andreini. Taj eliksir se nalazi u ogrlici koju nosi oko vrata.''
''Kud uopće i pitah!'', zakukala sam.

Nastavit će se...

ALL I WISH IS TO BE MYSELF AGAIN...

Već je osvanulo jutro. Mračno i sumorno, kao i svako drugo jutro u mome životu. Kroz otvoren prozor milovale su me sive zrake zore, ali još uvijek nisam mogla ustati. Protekle noći sam sanjala čudan san. Kao, bijaše to u nekoj dvorani sa visokim staklenim stupovima. Tamo stajaše Andreina, no nije bila sama. Bijaše tu još jedna žena, žena čije je lice bilo sakriveno metalnom maskom. Nešto su razgovarale, ali ih nisam uspjela razumjeti. No, kad sam se probudila, i dalje me je užasno zanimalo što bi taj san trebao značiti. Mislim, Andreinina pojava u noćnoj mori je već postalo uobičajeno, no ona me u tim snovima obično ubija ili prijeti.
Promeškoljila sam se u krevetu i zbacila pokrivač sa sebe. Kad sam naposlijetku otvorila oči, ustanovila sam da se ne nalazim u sobi u kojoj sam provela noć. Mislim, ne poznajem Voldemortov dvorac tako dobro, ali sigurno znam u kojoj sam sobi zaspala!
Skočila sam sa francuskog ležaja i... Stani malo, što ja radim na francuskom ležaju? Panično sam se osvrnula oko sebe. Druga strana ležaja je takođe bila nenamještena, što znači da je netko ležao kraj mene. Pogled mi je pao na moje nokte. Bili su nalakirani crvenim lakom. Ali to je apsurdno! Sjećam se da sam ih jučer nalakirala crnim lakom! I kad sam stigla obući ovu dugačku svilenu spavaćicu? Što se, k vragu, događa?
Mahinalno sam pogledala u skupo venecijansko ogledalo. Oteo mi se vrisak. Iz ogledala me je promatralo Lujizino lice... Njezine plave oči, njezina dugačka crna kose, njezine usne... Da, bila je to Lujiza.
Na tren sam se ponadala da i dalje sanjam. Da sam još uvijek u noćnoj mori. Da ću svakog trena otvoriti oči i shvatiti da je sve bio san... Ali to se nije desilo.
''Za kog vraga vrištiš? Probi mi uši!'', dreknu Lexy, otvorivši vrata.
''Ah... to je, znaš, samo pauk...'', odvratila sam. A zatim se ugrizla za jezik.
Lexy napravi grimasu. ''Otkad se ti plašiš paukova?''
''Ma ne... vrištala sam od sreće. Znaš koliko Lujiza... mislim, koliko ja volim paukove'', rekoh, sa lažnim osmjehom na licu. Lexy me je gledala kao da sam luda (pazi da nisam), a zatim je odmahnula rukom i otišla niz hodnik. Čim je zamakla iza ugla, odlučila sam potražiti Lujizu. Ako sam ja u njezinom tijelu, onda bi ona trebala biti u mojem. Oh, Bože, koja zbrka!
Jurila sam hodnicima, pokušavajući se sjetiti u kojoj sam sobi sinoć spavala... Jurila sam, sudarajući se sa smrtonošama i Paukovim sljedbenicima na svakom koraku. I na kraju sam dojurila do te sobe... Prepoznala sam ju po boji vrata. Pokucala sam, no nitko nije odgovarao.
''Lujiza?'', prošaputala sam, pritisnuvši kvaku. Gurnula sam drvena vrata i tiho ušla u sobu. Na krevetu je spavala djevojka duge crvene kose. Maggie Riddle. Zapravo, Lujiza Brown u tijelu Maggie Riddle.
''Hej, Lujiza, ustaj!'', rekoh, prodrmavši ju.
Začkiljila je na jedno oko i nešto promrmljala. No, u trenu kad me je ugledala, iskočila je iz kreveta. ''Kakvo si ti biće?'', upitala je drhtavim glasom.
''Skuliraj se!'', rekoh. ''To sam ja. Maggie.''
Gledala me je šokirano. ''Ali ti... ti... dovraga, ja vidim sebe.''
''Ne baš. Pogledaj se u zrcalo i vidjet ćeš nekog drugog'', rekoh, ugrizavši se sa usnicu. Još uvijek sam bila u šoku.
Uzdahnula je i polako prišla zrcalu. Nekoliko sekundi je samo gledala, a onda je prošaputala:''Oh, Bože! Ja... ja sam...''
''Ti si ja!'', vrisnula sam. ''A ja sam... ti.''
Pogledale smo se, a zatim smo obje vrisnule. Još uvijek sam se osjećala kao da sanjam, kao da ću se svakog trena probuditi, kao da ću se pogledati u ogledalo i opet vidjeti Maggie.
Ali, umjesto toga, Voldemort je utrčao u sobu. ''Što se desilo?'', upitao je.
''Što se desilo?'', ponovila sam njegove riječi. ''Uh, pa ništa... Maggie, da li se nešto desilo?''
''Ma ništa. Je l' se nešto zbilja desilo?'', upita ona.
Voldemort nas je čudno gledao. ''Mogao bih se zakleti da sam vas čuo kako vrištite'', reče on.
Nasmijala sam se nonšalantno, zvučeći pomalo kao nonšalantna hijena. ''Ma ne... nismo vrištale, nego.. hmmm...'', mrmljala sam.
''Samo smo... znaš, gađale se jastucima. Ženska posla'', reče Lujiza.
''Aha. U redu'', reče Voldemort s tupavim izrazom lica.
''Sjajno. A ti se sad gubi odavde, OK?'', rekoh, izguravši ga iz sobe.
Čim sam zatvorila vrata, Lujiza me napade. ''Dobro, da li si ti normalna? On misli da si mu supruga! Ne smiješ se tako ponašati!'', prosiktala je, kako bi bila sigurna da nas netko ne može čuti.
Okrenula sam očima i zavalila se na krevet. ''Slušaj, ako tvoj dragi nešto pokuša sa mnom, postat ćeš udovica'', rekoh, dohvativši časopis sa stola.
Nekoliko trenutaka je nervozno šetkala po sobi, a zatim se sjela u naslonjač. Glasno je otpuhnula. ''Kako se ovo desilo?'', zakukala je.
Bacila sam časopis na pod. ''Hoćeš da ti ja kažem kako se desilo? Prokleta Peytonica je bacila kletvu na nas, eto kako se desilo'', progunđah.
''Misliš, ono što je mumlala na egipatskom?'', Lujiza podiže pogled.
''Yap. Što ćemo sada?'', upitah ju. ''Ja se ne namjeravam vraćati u Hogwarts u tvom tijelu, samo da znaš.''
Ona odmahnu rukom. ''Naravno da ne! Riješit ćemo to još danas. Moramo pronaći nekoga tko se razumije u egiptologiju i sve te kletve. Poznaješ li nekoga?''
''Hmmm...'', zamislila sam se. ''Jane Harrison. Znaš da dnevnik sa proročanstvom njezin. Ona vjerojatno zna kako skinuti kletvu.''
''Odlično!'', kliknu Lujiza. ''Idi se presvući, a onda – pravac New York. Mada, nisam baš sretna što ću opet vidjeti onu... onu... onu...''
''Am?'', upitah.
Okrenula je očima. ''Da.''
Nisam imala volje raspravljati se s njom, te sam se odvukla natrag u sobu u kojoj sam se probudila. Najprije sam poslala pismo Amandi, a potom sam otvorila Lujizin ormar i počela da kopam po stvarima, tražeći nešto normalno. Ali njezina se garderoba sastoji od dugih svečanih haljina i crnih pelerina, tako da je to bilo jako teško.
Naposlijetku, kad sam navukla usku crnu haljinu i stala pred ogledalo, sinula mi je ideja. Dohvatila sam škare iz ladice i malo preuredila tu istu haljinu. Mislim, nisam napravila neke velike promjene, samo sam ju učinila normalnom (tj, skratila sam ju na nivo minice, povećala dekolte i još ju malo izrezala da izgleda cool).
''Na što ti to ličiš?'', kriknula je Lujiza, otvorivši vrata sobe.
''Ma daj, Lulu. Izgledaš cool'', rekla sam, okrenuvši se k njoj.
I zaista, dok sam prolazila kroz hodnik, svi su gledali u mene. Zapravo, u Lujizu, ali pošto sam ja bila u njezinu tijelu, gledali su u mene. Oh, Bože, što ja to meljem? Maggie zove mozak, Maggie zove mozak! Mozgu, javi se! Luda sam kao sam Hagrid, ako ne i luđa. Prestani misliti na gluposti i pokušaj se ponašati normalno!
''Lujiza...'', reče Lexy kad me je ugledala. ''Izgledaš... sjajno.''
Nasmiješila sam se i sjela na stol. ''Hvala, Lex.''
''Izgleda kao kurva'', reče Lujiza, svalivši se u naslonjač. A zatim upita:''Gdje je Voldemort?''
''Sad će. Ne razumijem, zašto si toliko navalila da idemo u posjetu Mattu i Jane?'', upita Lexy nervozno.
''Duga priča'', reče Lujiza, odmahnuvši rukom. ''Ali ako se brineš zbog Matta, u redu je. Znam da ste prije bili skupa i da vam sve to teško pada.''
''Oni su bili skupa?'', upitah razrogačenih očiju. Izgubila sam ravnotežu i tresnula sa stola.
''Maggie, dovraga, otkud ti to znaš?'', upita ona, okrenuvši se ka Lujizi.
''Mama mi je rekla'', reče Lujiza brzo, dok sam ja pokušavala da ispravim leđa od onog pada.
Baš u tom trenu, na vratima se pojavio Voldemort. Zaustio je da nešto kaže, ali je onda pogledao u mene. ''Lujiza izgledaš stvarno... mislim, prekrasna si'', rekao je.
Izvještačeno sam se nasmiješila, a zatim se okrenula prema Lujizi. Njezin pogled mi je govorio ubit-ću-te. Zato sam se okrenula natrag Voldemortu i rekla:''Ah, pa hvala na... kako se ono kaže...kromplimentu''
''Komplimentu'', ispravi me Lexy.
''Možemo li sada krenuti?'', upitala je Lujiza nervozno, ustavši se iz naslonjača. Dok smo izlazili iz sobe, prišapnula sam joj:''Misliš da možemo glumiti jedna drugu cijeli dan?''
''Možemo, naravno'', odgovorila je. ''Ako ti počneš da se ponašaš normalno.''
No ja uopće nisam bila sigurna u to...

BLACK ROSE FOR THE DEAD ONES...

''Oh, Lujiza...'', prošaputala sam zbunjeno. Bila sam iznenađena. Prijatno iznenađena... ili pak neprijatno? Osjećaji su mi bili pomiješani. Što je ona radila ovdje? Mislim, nećete često vidjeti moćnu crnu čarobnica kakva je Lujiza u bezjačkom svijetu. Ali, ona je bila tu. Ipak je bila tu. Stajala je nekoliko koraka dalje od mene. Još uvijek je držala ruku na mome ramenu.
''Vidjela sam što se desilo'', reče ona, dok joj je mokra kosa padala niz ramena. Bila je tako lijepa. Sa tolikom količinom crnog eyelinera na očima, djelovala je pomalo zastrašujuće, ali ipak lijepo.
''Ah, to... idioti...'', promrmljala sam gotovo nečujno. Suze su mi opet počele navirati na oči. Trudila sam se da ne puknem, trudila sam se da ostanem jaka. Ali...
''Maggie, shvaćam da ti je teško. I meni je bilo kad sam bila u tvojim godinama. Ali ako želiš nešto postići, moraš ovo izdržati. Slobodno se isplači ako će ti biti lakše'', rekla je. Znala sam da nije iskrena... Znala sam da jedino od mene želi da joj se pridružim... Znala sam da ju nije briga. Pa ipak, naslonila sam glavu na njezino rame. No nisam plakala. Nisam više mogla plakati. Oči su mi gotovo presušile. Bilo je dosta suza. Bilo je dosta plakanja i bola...
Pokušala sam se nasmiješiti. ''Hvala ti što si došla'', rekoh joj.
Bila je već mrkla noć. Big Ben je otkucao ponoć. Kiša je i dalje lila kao iz kabla i obje smo bile potpuno mokre. Neki slučajni prolaznik bi vjerojatno pomislio:''Koje su one dvije mokre budale na mostu?'' No nije bilo nikoga tko bi to rekao. Ulice su bile potpuno prazne, što je bilo i logično u ovo doba noći.
''Lujiza, kamo sad da odem?'', upitala sam. ''Ne želim se vratiti kod Peytonovih. Mrzim ih!''
Ona se nasmiješila. ''Kakvo je to pitanje?! Ideš sa mnom.''
U trenu kad sam htjela upitati kamo to idem s njom, ali nisam uspjela. Začula sam korake iza svojih leđa i okrenula se. Tamo je stajala Evy, djevojka koju sam nekoć zvala sestrom. Peytonova. Djevojka koju sam nekoliko sati ranije počela mrziti... Evelyn Marianne Peyton, kći Andreine Slytherin i Raya Peytona.
''Što želiš?'', upitah bijesno.
Kad je shvatila da je Lujiza sa mnom, Evy se malo prepala. Udaljila se nekoliko koraka i u konačnici prozborila:''Maggie... Johnatan nije smio onako reagirati. Ali i ti si pretjerala! Gotovo si uništila cijelu kuću svojom energijom.''
''I ti si sad došla samo da mi to kažeš?'', upitah hladno, odmaknuvši se od nje još nekoliko koraka.
''Ne. Došla sam te zamoliti da dođeš natrag kući. Sve se može riješiti razgovorom'', reče ona.
Zaustila sam da joj odgovorim, zaustila sam da se izderem na nju, zaustila sam da joj kažem da se gubi iz mog života zajedno sa svojom obitelji, ali me je Lujiza presjekla. ''U redu. Ali pod uslovom da ja idem s njom.''
''Naravno, gospođo'', odgovorila je Evy i blago joj se naklonila.
Lujiza i ja smo pratile Evy do kuće Peytonovih. Za sve to vrijeme, čvrsto sam se držala za nju. Trebalo je ponovno kročiti u tu kuću, vidjeti njihovo odvratna lica... A ja sam trebala podršku u tom trenu.
Kad smo ušle na hodnik, Evy je izvadila čarobni štapić iz svoje torbe i zaključala vrata. Ali kako je to moguće? Pa ona je bezjakinja! Ona nije naslijedila čarobnjačku krv od Andreine... Niti ona niti Johnatan.... Ili možda ipak....
''Koji se vrag ovdje dešava?'', upitala sam, pogledavši u Anu (baku), Johna (dedu), Johnatana i Ricka koji su upravo došli iz dnevne sobe.
''Obje ste ovdje. Savršeno'', reče John i zlobno se nasmija. Svi su se okupili oko nas dvije. I svi su držali svoje štapiće u rukama. A ja sam vjerovala da su svi oni bezjaci! Opkolili su nas. U dubini duše, znala sam što se dešava... Znala sam čija je ovo ideja.
''Sad ću odgovoriti na tvoje pitanje, Riddleova'', prosikta Johnatan. ''Ovdje se dešava vrag koji nosi ime naše Gospodarice.''
Pogled mi je pao na njezin ručni zglob. Na žig crne ruže... Kako ga samo nisam ranije primijetila?
''Maggie...'', šapnu mi Lujiza. ''Kreni u napad na moj znak. Poznajem ovakve situacije. Sad će početi da drže propovijedi o tome kako su te nasamarili i sve iscenirali. Prekinut ćemo ih u trenu kad se budu najmanje nadali.''
Evyne smeđe oči su čudno svjetlucale. ''Sve je moglo dobro ispasti, Maggie. Planirali smo te držati u uvjerenju da si kći Andreine Slytherin i Raya Peytona. Ti bi se pridružila Osvetnicima i ne bi bilo problema.''
''Nikad vam se ne bih pridružila!'', siknula sam, čvrsto stežući svoj štapić. I bila sam sigurna u to što govorim...
''Ali, sve je krenulo po krivu'', nastavi Johnatan. ''Tvoji roditelji, Voldemort i Lujiza su se vratili i ti si se pridružila njima. Pretvarali smo se da ti želimo pomoći, a čitavo vrijeme smo izvlačili informacije iz tebe i prenosili ih našoj Gospodarici.''
''Iscenirali smo sve ovo što se dogodilo večeras. Gospodarica je znala da će se Lujiza pojaviti, i plan je bio da vas obje dovučemo ovdje. I da vas ubijemo. Premda..'', reče John, popravljajući naočari.
''Sad!'', uzviknu Lujiza, okrenuvši se prema Ricku. ''Avada Kedavra!''
Prostoriju je proparao Rickov vrisak. Njegov posljednji vrisak. Nisam ni trepnula, a on je već ležao na skupom perzijskom tepihu. Mrtav.
Prije no što je itko stigao da odreagira, uperila sam štapić prema Johnatanu. ''Avada Kedavra!'', vrisnula sam. Prije no što je Johnatan pao mrtav, začula se još jedna Avada Kedavra. Snop prekrasne smrtonosne svjetlosti je oborio Johna. A potom sam i ja ponovno izgovorila te riječi... Sljedeća Avada Kedavra je srušila Anu. Ostala je samo Evy...
''Avada Kedavra!'', zavrištale smo Lujiza i ja u isti glas.
Evy je pala... Pala je na pod. Ali prije no što je izdahnula, uperila je štapić prema nama i izgovorila:''Henkays ikuiduudesta'' Bila je to jedna od drevnih egipatskih čarolija, pretpostavljam. Znala sam da Henkays na staroegipatskom znači ‘zamjena’, ali nisam imala pojma što je Evy htjela postići sa tom čarolijom. Iz njezinog štapića su poletjele dva snopa jarkocrvene svjetlosti. Jedan od njih je pogodio Lujizu u grudi, a drugi mene… Ali ništa se nije dogodilo. Na tren sam osjetila vrtloglavicu, no ništa se nije dogodilo...
Na mome licu je zatitrao osmijeh. Cijela obitelj Peyton je ležala na podu njihove dnevne sobe. Svih petoro su ležali mrtvi... Osjetila sam neko neprirodno zadovoljstvo. Spoznaja da sam nekome oduzela život, spoznaja da sam nekoga ubila me je još više ojačala.
''Znala sam da će upaliti'', reče mi Lujiza.
''Daj petaka!'', rekoh joj.
Ona napravi grimasu. ''Za ime Voldemorta, što ti to znači?'', upitala je.
''Dobro, daj ruku'', rekoh, okrenuvši očima. Rukovale smo se.
Nakon što smo uživale u prizoru nekoliko minuta, ona reče:''Idemo odavde. Andreina bi se mogla pojaviti svaki čas.''
''Kamo idemo?'', upitala sam.
''Idemo u Voldemortov i moj dvorac u Americi'', odgovorila je Lujiza.
Apartirala sam se zajedno s njom. No, dok smo putovale kroz beskonačnost magije, nismo niti očekivale što će se desiti. Nismo imale pojma što nas ujutru čeka...

...CRYING FOR ME WAS NEVER WORTH A TEAR...

''Maggie!'', zaurlala je moja takozvana baka, Ana Peyton. ''Stišaj to!''
Ignorirala sam ju. ''Over the hills and far away, she prays he will return one day...'', i dalje sam bila koncentrirana isključivo na glazbu koja je dopirala sa mog CD-playera.
Baka je pokušala da stiša istu, ali je okrenula dugme u pogrešnu stranu. Tad sam čak i ja morala začepiti uši. ''Upomoć!'', zaurlala je, otrgnuvši kabl iz zida.
U tom trenutku, sve je utihnulo. Čuo se samo bakin bolni uzdah i moj smijeh. ''Što se smiješ, idiote?'', upita ona.
''Ma, ništa'', odmahnula sam rukom. '' Jesi me nešto trebala?''
Podbočila se i stala kraj vrata. ''Pored toga što sam te htjela upozoriti da stišaš glazbu jer nam je gluha komšinica dolazila na vrata, došla sam da ti kažem da je večera gotova. Siđi'', rekla je, a zatim izišla iz sobe.
Glasno sam otpuhnula i promijenila položaj na krevetu. Znala sam da je baka u stanju da mi trubi dvije i pol godine ako ne siđem, pa nisam imala drugog izbora. Ustala sam se i krenula...
U kuhinji su mirisale krafne. Johnatan, Evy, Rick, baka i deda su sjedili za stolom i šutke večerali. Svalila sam se u jedinu slobodnu stolicu.
''Dobro si se sjetila sići'', reče Johnatan.
Kiselo sam se nasmiješila i dohvatila jednu krafnu iz posude. Nakon nekoliko sekundi žvakanja, baka me je upitala:''I?''
''Malo su žilave'', rekoh joj.
''Što je žilavo?''
''Pa krafne'', odgovorih.
''Prestani da zvocaš i jedi to!''
Natjerala sam se da pojedem tu krafnu do kraja, iako sam poslije morala popiti pet litara mlijeka da ublažim taj grozni ukus u ustima. Krenula sam da se ustanem od stola, kad Johnatan reče:''Molim te, nemoj opet pustiti onu iritantnu glazbu. Jesi li možda na nju bacila neke od svojih čini, pa zato tako užasno zvuči?''
Prekrižila sam ruke. ''Jel' ti to mene provociraš?'', upitah ga.
''Ma ne. Čini ti se, Riddleova. Ili bi radije da ti kažem Brownice? Oba prezimena su podjednako odvratna, pa je svejedno'', odgovorio je, uspravivši se do svoje pune visine.
''Johnatane, dosta!'', uzviknu deda.
''Pusti me, deda!'', odbrusi on, a zatim se okrenu natrag meni. Gledala sam ga u oči, pogledom neskrivene mržnje. U tom trenu, toliko sam ga mrzila... Iako sam ga nekad smatrala bratom, sve je to nestalo.
''Što ti hoćeš od mene?'', upitah bijesno.
''Baš ništa. Samo ti hoću reći koliko si mi odvratna'', prosiktao je.
Pljesnula sam rukama. ''Divno, onda smo na istom, jer si i ti meni odvratan!''
''Prekinite! Što vam je?'', reče Evy. ''Pobogu, vi ste brat i sestra!''
Lupila sam šakom o stol. ''Nismo! Nisam ništa u rodu s vama bezjacima! Možda ste me odgojili, ali ja ne nosim vašu prljavu krv!'', zaurlala sam. Čvrsto sam stezala svoj štapić u džepu pelerine.
''Znao sam da ćeš to reći! Ista si kao i tvoji roditelji. Primjećuje se ta užasna krv koja doista kola tvojim žilama!'', odvratio je on, takođe urlajući. Što mu je? Zašto se tako ponaša?
Tresla sam se od bijesa. Stisnula sam usne i prosiktala:''Ostavi moje roditelje na miru!'' Istog trena, cijela prostorija se zatresla. Jesam li ja to prouzročila snagom svoga bijesa? Snagom svoje mržnje? Staklo sa prozora je popucalo, a vrata su se treskom otvorila. Baka, deda, Johnatan, Evy i Rick su panično vrištali, no nisam se obazirala. Mrzila sam ih sve. Sve do jednog. Iako je Johnatan taj koji me je naljutio, ni ostale nisam željela poštedjeti svog bijesa...
''Maggie, prestani, molim te!'', vrištala je Evy.
Snagom svojih misli, natjerala sam sve slike i lustere da popadaju sa zidova i plafona. Dozvala sam hladni vjetar koji je poharao čitavu kuću. Nisam se mogla kontrolirati...
A onda sam, u jednom trenu, istrčala na ulicu kroz otvorena vrata. Napolju je lila kiša, no to je posljednje što mi je bilo bitno. Jednostavno mi se sve nakupilo. Kapi su mi se slijevale niz lice, no to nisu bile kapi ljetne kiše... Bile su to moje suze. Trčala sam po ulicama Londona bez cilja, bez mjesta na koje bi mogla otići... Znala sam da se u kuću Peytonovih nikad više neću vratiti. Ulice su bile mračne i prazne... Potpuno prazne. Mokra kosa mi je padala niz lice, a i odjeća mi se već smočila. Bilo je jako hladno. Prokleto hladna noć. A i iznutra sam bila hladna. Bila sam prazna. Potpuno prazna...
Put me je odveo na stari most na kraju grada. Dok sam gledala u vodu preko kamene ograde, zapitala sam se da li itko pokušava da me nađe? Hoće li itko doći po mene i odvesti me negdje gdje zbilja pripadam? Više ne mogu živjeti među bezjacima. Ne mogu i ne želim. No nikog nije briga. Nitko ne brine za mene...
Dok sam tako stajala na mostu, zavibrirao mi je mobitel u džepu. Izvadila sam ga i skužila da me zove William, moj bivši i Amandin sadašnji dečko.
''Da?'', šapnula sam.
''Bok, Maggie'', reče on.
''Bok, Will.''
''Kako si?''
''Dobro sam. Malo šetam'', odgovorila sam i ugrizla se za usnu.
''Po ovom vremenu?'', upitao je.
''Da.''
''Možeš li malo svratiti do mene?''
''Ja... vidjet ću. Možda'', uzdahnula sam i prekinula vezu.
Nisam mogla razgovarati, shvatio bi da plačem. A nisam niti željela da to netko zna. Suze su znak slabosti, a ja nisam slaba. Bar ne pred drugima. No, sad sam se slomila. Ni sama ne znam pravi razlog zašto sam plakala. Jednostavno sam se slomila...
Dok sam stajala u tami noći i promatrala kapljice kiše kako igraju u rijeci, osjetila sam nježni dodir nečije ruke na ramenu. Naglo sam se okrenula.
''Ti?'', upitah.

Nastavit će se...

P.S. Za kraj, evo jednog spota. Naravno, Nightwish... tko bi drugi?