I have chosen my own fate and my own destiny…

Obrisi zidina dvorca nazirali su se negdje u daljini, ispod gustog vela magle. Sama ta pojava jasno je naznačila da smo skoro stigli. Blago sam se namrštila i pritom preletjela pogledom preko nasmiješenih lica Lendore Malfoy i Roxy Kent, s kojima sam dijelila odjeljak u vlaku. Draco Malfoy, moj dečko, ostao je ozbiljan. Vjerujem da se osjećao isto kao i ja. Ne govoreći ništa, prebacio je ruku preko mog ramena i privukao me još bliže sebi. I nije prošlo mnogo, a već smo užurbano prolazili kroz visoka vrata škole Hogwarts, dočekani od strane naše profesorice, Minerve McGonagall. Hodnici kojima smo prolazili činili su mi se još dosadniji i monotoniji nego ikad prije. Nisu bili ništa u poređenju sa hodnicima Voldemortova dvorca i nepojmljivom snagom crne magije kojom su oni odisali. Često sam znala čuti druge učenike da govore kako je Hogwarts njihov dom. Jedini pravi dom. Jedini realni spas. Jedina istinska utjeha. Smiješno, ironično, jadno - to je sve što imam reći. Voljela sam takve prezirno pogledavati i smijati im se u lice, upućujući im neki od svojih prilično neugodnih komentara. Jer, ja sam u Hogwarts išla samo zato što sam morala. Valjda sve one vrijednosti koje su moji vršnjaci cijenili meni nisu značile mnogo. Nisu mi značile ništa, zapravo. Bilo to iz razloga što su se moj život i moje odrastanje znatno razlikovali od njihovog, bilo samo zbog mog prezimena, svejedno. Bila sam drugačija od drugih. Posebna, kako je Voldemort često govorio. A tu se svoju ''posebnost'' nikad nisam ni trudila prikriti. Nije bilo potrebe za tim. Barem ju ja nisam nalazila. I ovog je puta bilo isto. Nastavilo se točno tamo gdje je stalo završetkom četvrte godine mojeg školovanja. Sa mrzovoljnim pozdravima i ledenim rukovanjima. Sa pogledima prepunim strahopoštovanja kojima su me neki promatrali. Sa pogledima prepunim mržnje kojima sam ja promatrala druge, prvenstveno Gryffindorce. Sa glasinama koje su kružile. Sa krvlju mojih neprijatelja koja kao da je čekala da bude prolivena. Ili sam samo ja čekala da ju prolijem. Ponovno. Ispočetka. Uprkos svemu, ležerno sam ušetala u Veliku salu, držeći se za rukav Amandine duge pelerine. Bile smo okružene našim prijateljima. Ili sljedbenicima... Možete ih nazvati kako god želite. Ja nisam pravila razliku. U konačnici, svi zajedno smo se sjeli za raskošni stol Slytherina, smijući se i prepričavajući jedni drugima događaje sa praznika. Nakon što su prvašići i novi učenici razvrstani u domove, Albus Dumbledore se ustao i održao govor, u kome nam je predstavio novu profesoricu Obrane od mračnih sila, Dolores Umbridge.
''Nije li preslatka?'', prišapnula mi je Alexis ironično čim se nova profesorica ustala sa stolice kako bi pozdravila sve učenike. Prigušeno sam se nasmijala na tu njezinu dosjetku, a onda ohrabrujuće kimnula glavom. ''Da... pomalo podsjeća na prase u haljini'', izjavila sam, ne pomjerajući pogled dalje od profesorskog stola.
''Ispravka. Ona jeste prase u haljini'', rekao je Draco, moj dečko smiješeći mi se. Htjela sam mu uzvratiti na taj prelijepi smiješak, ali je moju pažnju tada zaokupila velika čokoladna torta koja je stajala na pladnju. Činilo se da nisam bila jedina. Crabbe i Goyle su takođe posegnuli za njom, nemilosrdno mašući noževima.
''Stanite! Ja ću vam točno odrediti zone torte koje smijete ugroziti!'', siknula sam, pomno proučavajući tortu iz svakog kuta. ''Uzmite ovaj zagorjeli dio sa rubova.''
Njih dvojica se pogledaše. ''Ne, hvala. Prošla me je glad.'' Crabbe okrenu očima i otpi gutljaj soka od bundeve.
''Jeste li sigurni?'', upitah. Njegova izjava me je prilično iznenadila, jer je općepoznato da njih dvojica nikad ne odbijaju hranu.
''Da!'', odvrati Goyle, tražeći pogledom nešto drugo za jelo.
''Dobro.'' Amanda privuče pladanj i smjesti ga između nas dvije. Namignula mi je. ''Seko, onda ćemo se ti i ja obračunati s ovom tortom.''

***

''Maggie! Pa jesi li baš morala?!'' Leni se zadihano oslonila na zid. Bacila je kratak pogled preko ramena, očito se želeći uvjeriti da nas Hagrid više ne slijedi. Kako je već bio mrkli mrak, bilo je to prilično teško razaznati, ali su nam njegove psovke što su postajale sve tiše i dalje davale do znanja da je negdje pogrešno skrenuo. Kimnula sam glavom i razvukla usne u osmijeh. ''Da. Morala sam.'' Prisjetila sam se izraza Hagridovog lica kad je sjeo na zamku za medvjede koju sam postavila na njegovu stolicu, što me je natjeralo u još jedan napad smijeha. Leni me je samo promorila, njišući glavom. Pretpostavila sam da se po njezinim mislima mota ista slika poput one u mojim.
''Tek smo stigle! Zar nisi mogla pustiti jadnog čovjeka da se barem malo odmori?'', promrmlja ona u konačnici. Krenula je za mnom niz hodnik koji vodi do Slytherinske društvene prostorije.
''Odmarao se puna tri mjeseca!'', usprotivih se. Slegnula sam ramenima. ''Uostalom, ovo je bilo samo za dobrodošlicu. Neka vrsta uvertire, rekla bih.''
''Znaš što, tebe će Hagrid jednog dana drmnuti buzdovanom ili nekom sličnom stvarčicom'', zaključila je mrzovoljno. Ubrzala je korak. Nisam ništa odgovorila na tu njezinu provokaciju. Samo sam se smiješila. Podrugljivo. Još uvijek. Privila sam pelerinu uz tijelo, kako bih bar malo smirila hladnoću koja se uvukla pod moje kosti. Bilo je neobično hladno za ovo doba godine. Ipak, nije mi smetalo. Oduvijek sam voljela jesen, najsumornije i najtužnije godišnje doba. Doba kad hladnoća prima sve u svoj bolni zagrljaj. Doba kad vjetar svojim silnim udarcima raznosi posljednje ostatke vedrine i toplote što je dotad vladala. Odgovaralo mi je to. I to ne zato što sam se i ja slično osjećala, nego zato što je uvlačila tugu u misli svih onih koji su bili oko mene. Situacija je bila upravo takva. Inače smo imali običaj prve školske večeri organizirati zabavu u društvenoj, ali se sada činilo da nitko nije raspoložen za to. Zapravo, bilo je jako tiho i mirno. Možda i više nego što bi trebalo, ali budući da je većina učenika već otišla u svoje spavaonice, nisam se uopće začudila. Slijedeći njihov primjer, pozdravila sam se sa Leni i produžila prema spavaonici koju dijelim sa Amandom, Roxy i Alexis.
''Hey, pa gdje si ti dosad?'', upitala je Alexis, sjedajući se na svoj krevet. Skinula sam pelerinu i nemarno ju bacila u stranu. ''Išla sam do Hagrida. Mislim da ne moram ništa više reći, zar ne?'', odvratih, prilazeći zrcalu. Roxy i Alexis se zakikotaše. Amanda se ustala iz naslonjača i prišla mi. U ruci je držala nekakvu omotnicu. ''Maggs, ovo ti je maloprije stiglo'', rekla je. Uzela sam omotnicu od nje. Na tamnoj i hrapavoj poleđini je bilo ispisano moje ime. Moje interesiranje je još više poraslo kad sam shvatila da se radi o rukopisu lorda Voldemorta...

Nastavit će se..

P.S. Eto... I hope you like it. Nadam se da ću uskoro naći vremena da sredim boxeve, ali sad stvarno ne stignem. Odlučila sam koji likovi ulaze u priču: Leda, Chiara, Annabell, Victoria i Crystal. Što se tiče ostalih, takođe ću ih pokušati ukombinirati u priču, ali ništa ne obećajem. Nadam se da se neki neće ljutiti zbog ovog, ali ne želim pretrpanu priču.
Volim vas!
P.P.S. Za sve one kojima nisam javila... otvorila sam jedan novi blog. link

I'm tired of rumors starting...

Moje mi je prezime često znalo donositi neprijatnosti, ali niti jedna od njih nije bila dovoljna da poljulja čast s kojom sam ga nosila. Prezime Riddle svi su povezivali sa hladnokrvnim ubojstvima i neopisivim zlom. Ni ja nisam bila pošteđena toga. Ljudi bi se znali zgražavati kad bih im rekla svoje ime, znali su me gledati sa prezirom i strahom, kao da je sama činjenica da sam ja ta famozna Margaret Annabell Revenge Riddle značila da im je život ugrožen u mojemu prisustvu. Prezime Riddle je postalo sinonim za užas još u doba kad je moj otac, Tom Marvolo Riddle, pohađao Hogwarts. Tada je sve počelo. Godinama je on, skupa sa svojom ljubavi Lujizom Brown, izučavao sve ljepote i snage crne magije. Godinama su njih dvoje okupljali svoje sljedbenike, smrtonoše i Paukove sljedbenike, koji su kasnije postali njihova potpora u dovršavanju plemenitog posla koji je započeo Salazar Slytherin - očistiti Hogwarts od svake kapi prljave krvi. I nisu se zaustavili samo tu. Cijeli je čarobnjački svijet, u strahu i panici, godinama padao na koljena pod njihovim terorom, njihovom okrutnošću i, u konačnici, njihovom neograničenom moći. Idilu zajedništva dvoje najvećih crnih čarobnjaka u posljednjem stoljeću ubrzo je upotpunilo i rođenje dvije kćeri blizanke. I, doista, moglo bi se reći da smo moja sestra Amanda i ja djeca začeta iz ljubavi, negdje u ledenim predjelima Finske. A daljnja priča, priča koja je vremenom postala legenda, svima je poznata. Sve se raspršilo u tisuće komadića, poput razbijenog zrcala. Lord Voldemort je izgubio svoje moći u pokušaju da ubije Harryja Pottera, iste noći kad je Lujiza zatočena u podzemnu tamnicu Bastillu. Matt i Jane Harrison, njihovi poznanici iz mladosti, uzeli su tada Amandu k sebi i odgojili ju. A ja, ja sam odrasla uz Severusa Snapea i Lexy Slytherin, koji su me iz dana u dan učili da bezuvjetno slavim imena svojih roditelja. Živjela sam okružena crnom magijom, učila sam od najboljih, odrastajući sa jednim jasnim ciljem - biti poput svojih roditelja. Sve je to postalo još snažnije i upečatljivije kad su se moji roditelji vratili, kad su se komadići davno razbijenih obećanja ponovno sastavili u sklopu te prokleto jake sile koja se sprema opet pokoriti svijet. I, eto, sada sam tu, uz svoje roditelje. Uz svoju sestru. Uz smrtonoše i Paukove sljedbenike. Napokon, ovom snagom koju sada posjedujem, rušim zidove i skidam lažne osmijehe kojima sam se godinama štitila od drugih. Jer, da, drugi su uživali ako bi me na bilo koji način mogli povrijediti. I naravno da sam uzvraćala... Još jače. Još strašnije. Još krvavije. I tako sam, sa nepunih petnaest godina, vjerojatno ubila više osoba nego što itko može zamisliti. Drugi su to možda i pretpostavljali. Možda je to bio razlog zašto sam se stalno susretala sa tim čudnim pogledima i šaputanjima iza vlastitih leđa koji su me pratili u stopu. I upravo sada, dok se češljam pred zrcalom u svojoj sobi, dok u njemu promatram djevojku duge plave kose i vražjih zelenih očiju što se presijavaju u polutami, razmišljam kako me to ponovno očekuje. Da, bila je posljednja večer kolovoza, posljednja večer pred početak moje pete školske godine u Hogwartsu. Ne mogu reći da se nisam veselila tomu, ali opet, pretjerala bih ako bih rekla da sam jedva čekala da opet vidim neka od tih lica koja sam mrzila. Jednostavno, odlučila sam ostati hladnokrvna. Ako je to bilo moguće, naravno. Uzdahnuvši, odložila sam četku na stolić. Kratko sam bacila pogled na Amandin krevet. Spavala je, držeći svoje plišano svinjče u rukama. Vjerujem da su i svi ostali spavali. Bilo je već jako, jako kasno. Skinula sam svileni ogrtač koji mi je dotad grijao tijelo i nemarno ga prebacila preko stolice, da bih potom legla u svoj krevet, među tople pokrivače. Negdje u pozadini misli, čula sam lagano udaranje kišnih kapi po prozorskim staklima. Sklopila sam oči i umirila se, osluškujući. Ubrzo sam zaspala, sli nisam sanjala. Nisam mogla. Snovi su me napustili prije mnogo vremena, možda istog dana kad i savjest. I, vjerujte, nikad nisam žudjela za njihovim povratkom.

***

''Pacove, diži se!'' Skočila sam na Amandu i svukla pokrivač sa njezinog tijela, premda se opirala.
''Pusti me na miru, gnome!'' Gurnula me je sa sebe i sakrila glavu u jastuk. Frknula sam i nemoćno slegnula ramenima. Pogled mi je sletio na sat što je stajao na mom noćnom stoliću. ''Amanda! Zakasnit ćemo! Vlak polazi za sat vremena, a ti još nisi ni dupe digla!'', povikah. Nekoliko trenutaka sam šutila, a onda se, u konačnici, odlučila za drastične mjere. ''Probude me koraci, razdvoje nas ljudi zli, o zabranjena moja ljubavi...''
''Nema mi ništa ljepše od toga kad me probudiš tim tvoj predivnim glasom'', popusti moja sestra na kraju i, u konačnici, mrzovoljno se diže sa kreveta. Promatrala sam ju dok je išla prema kupatilu a, kad su se vrata sobe za njom zalupila, tada sam se pobjedonosno nasmiješila i pokušala se natjerati da spakiram odjeću u svoj crni kovčeg.

***

Sišla sam se na glavni hol, gdje su tekle pripreme Sljedbenika za upad u Durmstrang. Svi su stajali okupljeni oko mojih roditelja i pomno slušali njihove upute. Naslonila sam se na visoka vrata i, podbočivši se, pažljivo ih promotrila.
''Imaš li ti jezik da kažeš dobro jutro, džukelo jedna nevaspitana?!'', viknula je Lexy nestrpljivo, čim me je spazila. Ona je, kao jedna od najmoćnijih i najvjernijih smrtonoša stajala s desne strane Voldemortu i Lujizi. Na taj njezin komentar, svi skrenuše poglede i zaustaviše ih na meni. Zanjihala sam glavom. ''Maca mi je pojela jezik'', nacerila sam se, prilazeći im. Voldemort i Lujiza se nasmijaše.
''Jesi li se spakirala?'', upita me Voldemort. Odložio je svoj štapić na stol.
Kimnula sam glavom. ''Jesam. Zapravo, naredila sam Pacolikom... ovaj, Snapeu da to učini umjesto mene.'' Osmijeh mi je preletio preko lica kad sam se prisjetila Snapea kako se, psujući, muči da zatvori moj kovčeg.
''A gdje je ono debelo, klempavo đubre?'', upitala je Lujiza.
''Jedva sam ju digla iz kreveta'', odgovorih brzo, prije no što je Lujiza stigla još nešto dodati. Jer, iako su se moja majka i moja sestra nemjerljivo mrzile, nikad nisam voljela kad bi vrijeđale jedna drugu u mojemu prisustvu. ''Ona je fakat posljednji ekser u mom mrtvačkom sanduku.''
''Ja to govorim čitav život.'' Lujiza slegne ramenima.
Voldemort ju pogleda, nakašljavajući se. Htio je nešto reći, ali ga je u tome zaustavio Amandin povik što je proparao cijeli dvorac. ''Gnome, požuri se!'', doviknula mi je. ''Zakasnit ćemo! K vragu, zašto uvijek moram da te čekam?!'' Bilo je to tipično za nas. Neprestano smo se prepirale, ali su i ptice na granama znale koliko se zapravo volimo. Nakezila sam joj se svojom prkosnom facom a onda se čvrstim zagrljajem oprostila od Voldemorta i Lujize. Nisam se ni pokušala smirivati, nisam si ni pokušala reći kako će sve biti u redu kad stignem u Hogwarts. Nisam nalazila smisao koji je ležao u tome. Bilo bi to nešto poput lijepljenja već po tisućiti put slomljenog srca, a takvo što mi doista nikad nije trebalo – jer sam već imala sve što sam željela.

I SEE EVERYTHING IN RUINS...

Zastrašujuće je što ti jedan trenutak slabosti može učiniti... a ja sam savršen primjer za to. Ustala sam se sa kauča i pošla za Marcom. Iako sam ga bezgranično mrzila, na neki način, zanimalo me je što ima reći. Slijedila sam ga do izlaza iz društvene prostorije. Radoznalost, valjda... Ili samo očaj? Možda razlike i nije bilo... Nisam bila sigurna. Zapravo, ni u šta više nisam bila sigurna, pa tako ni u samo viđenje života koje sam dotad imala...
''I? Što hoćeš od mene, Marco?'', upitah. Zastala sam na sredini hodnika gdje su se nalazile muške spavaonice. Pogledala sam Marca, s iščekivanjem.
''Želim ti nešto pokazati. Hajde!'' Otvorio je vrata svoje spavaonice i propustio me naprijed. Nekoliko trenutaka sam oklijevala, ali sam se, u konačnici, ipak odlučila ući. Spavaonica je bila potpuno prazna i začuđujuće tiha - samo se povremeno čuo žalostan huk Marcove sove Gwife. Sjela sam se na rub jednog nenamještenog kreveta, te uputila svom polubratu upitan pogled. ''Marco, hoćeš li mi već jednom reći što hoćeš?'', prosiktala sam.
Bez ijedne izgovorene riječi, bez ikakvog logičkog obrazloženja, otvorio je svoj ormar za knjige i iz njega izvadio tri kristalne čaše. Nakon što ih je položio na radni stol, uzeo je i flašu jednog od najskupljih čarobnjačkih vina, Nymphomaniac Fantasia. ''Čemu to?'', zapitah.
''Slušaj, Maggie... znam da me mrziš. Ali, ipak bi me trebala saslušati. Jer, znaš, ovo se tiče tebe.'' Žubor tečnosti po dnu čaše nakratko je bio jedini zvuk koji sam mogla čuti. Podigla sam obrvu, te prebacila nogu preko noge. Marco je napunio sve tri čaše vinom - do vrha.
''Priđi, Maggie'', reče potom, pogledavši me. Ustala sam se s kreveta i napravila par koraka, sve dok nisam stigla do njega.
''Pa?'', upitah kratko, preletjevši pogled preko sve tri čaše u kojima se nalazila podjednaka količina jarkocrvenog vina.
''Što vidiš?'', uzvratio je pitanjem.
''Vidim vino...'', rekoh, a potom zastadoh. Prizor koji se nalazio pred mojim očima podsjetio me je na još nešto... nešto slatko i zanosno. ''... i krv.''
Marco kimnu glavom. ''Da, krv... To je cilj svega. Cilj sve tri moćne sile koje se bore...'', rekavši to, pokazao je rukom na čaše. Uzdahnula sam. Pretpostavljam da sam izgledala i pomalo zbunjeno, pošto je tada užurbano nastavio. ''Svaka od ove tri čaše predstavlja po jednu silu. Jedna predstavlja Albusa Dumbledorea i sve ostale koji se bore na strani Dobra. Druga predstavlja tvoje roditelje, kao i sve smrtonoše i Paukove sljedbenike. A treća...'' Tu zastade i spusti pogled, meškoljeći se kao da je upravo rekao nešto što nije smio.
Isprsila sam se i ispravila se do svoje pune visine. ''Da, Marco? Koga predstavlja treća čaša? Andreinu Slytherin i tebe, koji si se pridružio njoj i njezinim Osvetnicima kako bi lakše uspio ubiti mene?!'', povisila sam ton. Iz mene je počelo izlaziti ono što sam u već dugo, dugo vremena željela reći.
''Ne, Maggie. Treća čaša predstavlja moju Gospodaricu. Mračnu kraljicu. Drevnu egipatsku kraljicu Terru, koju su njezine tri najvjernije sljedbenice uskrsnule iz svijeta Podzemlja. Treća čaša predstavlja nju i sve njezine vjerne sljedbenike, a takvih je mnogo'', rekao je, glasom koji mi je zaledio krv u žilama. Svejedno ili ne, kockice su se polako počele slagati na svoje mjesto. Pojam misteriozne Gospodarice napokon je dobio konačno značenje. Da mi je netko ranije rekao da ću vjerovati da je to bila osoba iz drevne legende, vjerojatno bih mu rekla da je lud. Ali, poslije svega... Morala sam vjerovati. Morala sam shvatiti. I jesam. Shvatila sam... pa, skoro sve.
''Znači, Amanda je imala pravo. Ti si... Odnosno, vi ste...'' , mrmljala sam, ali me on prekide. ''Da. Mi smo ubili Katyju Owens i Kelly Joan Slytherin'', rekao je. ''Mračna kraljica je morala doznati tko je ta djevojka koja će joj pomoći da povrati nekadašnju moć. Morali smo doznati tko je Izabranica Tame. Zato smo ubijali djevojke rođene u listopadu, znajući da će se samo jedna moći obraniti od smrtonosnih egipatskih čarolija. Samo prava Izabranica Tame. Ti, Maggie.''
Frknula sam. Više nisam osjećala strah... samo mržnju. Ponovno. ''Znam to!'', odbrusila sam. ''No, još mi nisi rekao tko je uskrsnuo Terru. I nisi mi objasnio kakve veze ove jebene čaše imaju s tim!''
Ostao je začuđujuće miran, čak i poslije mog povika od kojega su se čak i zidovi zatresli. Ponovno je pogledao u čaše. ''U svakoj od njih ima dovoljno vina. Ali će samo jedna od njih biti napunjena do vrha. Baš kao što će i jedna od tri sile odnijeti konačnu pobjedu. Ona koja bude imala tebe na svojoj strani'', rekao je zagonetno. Nasuo je još malo vina u čašu koja je stajala u sredini. Malo, ali ipak previše. Crvena tekućina se počela slijevati niz kristalne rubove, poput krvi iz prerezanih žila. Nekoliko trenutaka sam ju promatrala, kao u zanosu, ali u konačnici osjetih kako me prožima jeza. ''Ako misliš da ću ti pomoći, grdno se varaš. Znam tko sam, a još bolje znam s kim sam'', bilo je sve što sam rekla, prije no što sam se graciozno okrenula i izišla iz njegove spavaonice.
''Razmisli, Maggie. S nama možeš imati sve. A što imaš sa Voldemortom i Lujizom, koje je ionako briga samo za tvoju moć?!'', doviknuo je.
Udarila sam vratima najjače što sam mogla, a tresak koji tada odjeknu tišinom gotovo da nisam ni čula. Kakav paradoks... Sve je krenulo naopako, a ja se s tim ne znam nositi. Sve je postalo nespojivo, nepojmljivo i neobjašnjivo, a ja ga ne znam učiniti onakvim kakvo bi trebalo biti. I to samo zato što ne znam kakvo doista treba biti...

***

Premda bezrazložno, dugo sam gledala svoj odraz u ogledalu. Svidjelo mi se ono što vidim. Izgledala sam kao da sam nekoliko godina starija, ili kao da sam bolesna. Lice mi je bilo blijedo poput lica same smrti, premda sam ujutru stavila rumenilo. Oči su mi i dalje svjetlucale nekim neprirodnim i nezdravim sjajem, koji je na taj način još više dolazio do izražaja. Koliko god da su drugi pokušavali vratiti ono što sam nekad bila, ja im to neću dopustiti. Nikad. U boji mojih očiju jednostavno nije pristajala vedrina njezinih. Među pramenovima svoje kose nisam nalazila niti jednu njezinu vlas. Niti u jednoj svojoj riječi nisam prepoznavala boju njezinog glasa. Niti u jednom otkucaju kamena u mojim grudima nije bilo otkucaja njezinog srca. Dohvatila sam svoju torbicu, te iz nje izvadila sjaj za usne i četku za kosu. Dok sam se trudila da obuzdam plave vlasi koje su mi klizile po ramenima, u spavaonicu su ušle Evelyn i Leni. ''Bok, Maggs'', reče Evelyn. ''Možemo li ući?''
''Već ste ušle'', odvratila sam. Odložila sam četku na Haleyin noćni stolić i okrenula se, prilazeći im. ''I?''
''Došle smo ti reći da večeras u 20 h počinje party povodom Noći vještica. Tako da je bolje da se počneš spremati'', reče Evelyn, pomalo uzbuđeno.
Bacila sam pogled na sat. ''Eve, zaboga... sad je 16.30!'', rekoh.
''Pa, šminka, frizura, izbor odjeće...'', počela je nabrajati. Onda se odjednom trže. ''Čekaj malo! Jesi li ti rekla 16.30?! Jao, moram se spremati!!!'' Okrenula se i otrčala van, kao da joj život zavisi od toga. Leni i ja se nasmijasmo. ''Kad smo već kod toga...'', reče Leni. ''Ti da si se stvorila kraj jezera u ponoć, jasno?''
Podigoh obrvu. ''Hagridovih mu džinovskih gaća, čemu sad to?''
''Gospodar i Gospodarica će te tamo čekati, pileći mozgu'', podsjeti me ona. Na spomen mojih roditelja, nešto me je steglo u grudima. Istina, pomalo sam strahovala od tog susreta. Iako sam bezuvjetno bila uz njih, strahovala sam od potvrđivanja vlastite sumnje da samo žele moju moć. Moć koju bih trebala dobiti upravo na taj dan. Na 31. listopad. Na svoj petnaesti rođendan. Samo zato što sam se plašila da ništa neće biti kao prije... Jesam li doista dostojna biti njihova kći?
''Lendora, što oni hoće od mene?'', upitah u konačnici.
''Nemam pojma.'' Leni je zanjihala glavom, te krenula prema vratima.
''Leni!'', pozvah ju.
''Da?'', upita ona, zabacujući kosu na rame.
''Trebam tvoju pomoć.''
''Oko čega?''
''Oko jedne... spačke. Znaš, kao u dobra stara vremena.''

***

Leni, Amanda i ja smo prišle vratima i provirile u dvoranu gdje je Hagrid pripremao plesni podij za večeras. ''Čekajte tu'', šapnula sam im, a potom se prišunjala Hagridu s leđa. ''HAGGY!!!'', vrisnula sam, na što je on odskočio. Međutim, poskliznuo se na mokru krpu i izgubio ravnotežu, te tresnuo glavom u kantu s vodom. Leni i Amanda prasnuše u smijeh.
''Ti mala...'', promrmlja Hagrid, cijedeći bradu (koja je, poslije onog incidenta kad sam mu ju zapalila, dobro izrasla). Rukavom svoje odore obrisao je vodu s lica, tek toliko da bi se uvjerio da sam to ja. ''Što hoćeš?!''
''Došla sam ti reći da Dumbledore napolju dijeli besplatne kolačiće'', slagala sam. ''Tako da ti je bolje da se požuriš, prije no što Crabbe i Goyle sve požderu. Mi ćemo ulaštiti podij umjesto tebe.''
Nije mu trebalo dva puta govoriti. Već idućeg trena, projurio je kroz vrata, zaboravljajući na sve oko sebe. ''Hvala Bogu'', promrmlja Amanda. Izvadila je ono što je već duže vrijeme skrivala pod pelerinom. Bila je to velika flaša ulja, koju smo netom ukrale iz kuhinje. ''Ovo prepuštamo tebi'', reče Leni. Onda se zamisli. ''Kao i sve ostalo, doduše.''
Spustila sam se na koljena, primila krpu i, nekoliko minuta kasnije, podij je bio potpuno ulašten. Ali ne vodom – uljem. Nasmijala sam se. ''Večeras ćemo imati ples koji obara s nogu'', zaključila sam.

***

Imala sam pravo. Zabava je bila – kako bi Lujiza to rekla – jebeno fantastična. Možda bih čak mogla reći da sam uživala. Možda... A možda je i to bilo pretvaranje. Prokleto pretvaranje. Ipak, trudila sam se zadržati osmijeh na licu dok sam gledala šašave ukrase i zapaljene svijeće koji su činili atmosferu još magičnijom. Dumbledore, naravno, nije mogao proći bez nekoliko uvodnih riječi. Kad je napokon završio, većina učenika je pohrlila na plesni podij – i svi su popadali poput zrelih krušaka.I opet sam se smijala... i to ne zato što mi je spačka uspjela - samo zato što je netko drugi nastradao zbog mene... I taj jedan njihov bolni udarac je bio dovoljan.
''Znala sam da će upaliti'', rekoh Leni, koja se tada prigušeno nasmija. Najviše od svega me je iznenadila činjenica da su nama dvjema mnogi Gryffindori, Hufflepuffi i Ravenclawi dolazili čestitati rođendan. Naravno, među njima i Potter i njegova ekipa. A, u konačnici, mogla sam i naslutiti zašto... Zato sam se trudila držati se dalje od njih. Sjedila sam za stolom sa Amandom, Dracom, Michaelom i Silverom. Pili smo plamenviski i zbijali šale, sve do ponoći, kad je zabava bila u punom jeku. Bez ikakve najave, ustala sam se sa stolice. ''Kamo ideš?'', upita Draco.
''Prošetati'', odvratila sam, prije no što sam se izgubila u gužvi. Probijala sam se kroz polupijane učenike i prvašiće maskirane u majmune, sve dok nisam stigla do vrata. Izišla sam, te potrčala niz hodnik, želeći da što prije stignem do jezera... I možda pronađem neke odgovore.

Nastavit će se...