Time will not heal all these scars. Time will kill.

Umišljam. Ne čujem nikakve glasove, pomislih. Skočila sam sa tvrdog kreveta i potrčala prema noćnom stoliću, ne obazirući se na neugodan osjećaj što mi se stvarao u nogama dok sam bosim stopalima dodirivala mramorni pod. Ruka me je još uvijek nepodnošljivo boljela, u toj mjeri i na takav način da se nisam mogla uzdržati od snažnog zarivanja zuba u donju usnu. Rakrvarila sam ju, te tako osjetila slatkast dodir krvi i na jeziku.
Drugom, zdravom rukom zapalih svijeću čiji sitan, gotovo neprimijetan plamen osvijetli moje lice i usplahireno tijelo. Oborila sam sneni pogled na desnu nadlanicu iz koje je još uvijek kapala krv, slijevajući se svuda po mojoj spavaćici i prašnjavom tepihu. Ispustila sam bolan uzvik sa naznakama panike, tražeći pogledom rupčić ili nešto drugo čime bih mogla očistiti ranu.
''Maggie, pomozi mi... molim te, pomozi mi...''
Hladni, neprijatni trnci mi naglo prođoše kroz tijelo kad sam shvatila kome pripada taj glas što je ponovno prošaputao. Jasno sam ga čula, raspoznavala sam njegov jezivi odjek negdje u daljinama, u pozadinama svojih nesuvislih misli.
Bijaše to Lujizin glas. Lujizin šapat.
''Sis, što ti se desilo?!'' Amanda odgurnu debeli pokrivač sa svog tijela na pod, te naglo ustade iz kreveta i u dva koraka se stvori kraj mene. Lagano me je posjela na stolicu, držeći moju okrvavljenu ruku na svom dlanu. ''Što se desilo?'', upitala je uspaničeno. ''Jesi li se posjekla?''
''Ne, ja...'', započela sam, ali nisam dovršila tu misao. Roxy i Alexis su stale iza Amande, podjednako zabrinute i, čak, pomalo iznenađene. Gledale su me kao da iščekuju odgovor na pitanje koje je moja sestra maloprije postavila. Nisam znala što da im kažem. Da mi je ruka prokrvarila tijekom noći, a nitko me nije porezao? Da se rana stvorila sama, niotkuda? Ili nešto treće?
Amanda je izvadila bijeli rupčić iz džepa i lagano mi ga omotala oko dlana, u namjeri da spriječi krvarenje. ''Možda bi trebala ići kod madame Pomfrey'', rekla je. Tračak zabrinutosti što se pojavio u plavetnilu njezinih očiju kad ih je zaustavila na mojim zjenicama dokazivao je da ozbiljno misli. Slegnula sam ramenima. ''Ne znam, Am. Mislim da to doista nije potrebno'', promrmljala sam nelagodno.
''Sva sreća da rana nije duboka'', zaključi Roxy stručno. Podigla je zbunjeni pogled sa moje ruke. ''Maggs, meni još uvijek nije jasno što se desilo.''
Otpuhnula sam pramen kose što mi se nadvio nad čelo. ''Ni meni. Oštra bol me je trgla iz sna i shvatila sam da krvarim. To je sve.''
''Ponovno?!'' Roxy je djelovala doista uplašeno. ''Maggie, ovo nije prvi put da ti je ruka neobjašnjeno prokrvarila.''
''A da ne spominjemo i onaj misteriozni pad u nesvijest od prije tjedan dana'', podsjetila me Alexis. Prekrižila je ruke i oslonila se leđima na zid, gledajući me krupnim, tamnim očima u kojima se presijavao plamen svijeće. ''Doista bi trebala otići u bolnicu.''
''Otići ću u bolnicu onda kad ja odlučim da je to potrebno.'' Glas mi je bio miran, odlučan i uobičajeno hladan. Legla sam natrag u krevet, namještajući si meki jastuk pod glavu. ''Sad se i vi vratite na spavanje'', prošaputala sam. Amanda mi je nježno dodirnula raspuštenu kosu prije no što je laganim otpuhom ugasila svijeću i legla kraj mene. ''Ni ne pokušavaj se buniti jer...'' Zaspala je prije no što je dovršila tu rečenicu. Rub usana mi je nakratko poletio prema obrazu, čineći blagi, maleni osmijeh na mom licu. Namjestila sam pokrivač preko ramena moje sestre i, sklopivši oči, naslonila se na nju. Imala sam osjećaj da joj nisam trebala ništa reći o šapatu koji je cijelo vrijeme potiskivao ono o čemu sam doista trebala brinuti, uključujući i te misteriozne rane – bar ne tu, ne na takav način. Usmjerila sam sva svoja čula i misli na lijeni topot kišnih kapi preko prozorskih stakala, pokušavajući usnuti – ali odjek Lujizinog glasa nisam mogla izbrisati iz sjećanja. Možda, poslije svega što je učinila i nije zaslužila da se brinem, no to je nešto što je jače od mene, nešto protiv čega se ne mogu i ne želim boriti.
Ali zašto bi ona trebala moju pomoć?
Što joj se moglo desiti?
Što joj se dešava?

***

''Maggs, jesi li sigurna?'', upitala je Amanda sumnjičavo, kad sam joj ispričala sve o Lujizinom dozivanju što me je mučilo još od prošle noći. Zatvorila je svoju knjigu iz Preobrazbe i odložila ju u stranu, zaustavljajući upitan pogled na mom licu. Kimnula sam glavom i prekrižila noge, tražeći udobniji položaj na klupi sakrivenoj u sjeni starog hrasta. ''Am, pitaš me već tisuću i prvi put!'', rekoh prijekorno. ''Ličim li ti ja na idiota?''
''Ličiš, zato i pitam'', odvratila je, zureći u tlo, u suhe, narančaste listove nošene prohladnim povjetarcem. Suzdržavala se da ne prasne u smijeh. ''Ali nije li moguće da si sanjala, ili tako nešto?'', dodala je brzo, prije no što sam uspjela i posegnuti za knjigom u namjeri da ju udarim po glavi.
''Ne. Mislim da nije.'' Uzdahnula sam, skrećući pogled na obližnju tratinu kraj jezerceta gdje su Mikko i Tony izvodili neku od svojih uobičajenih predstava. Kako im nikad ne dosadi da nasmijavaju prvašiće izigravanjem gorila?, zapitala sam se, prije no što je Amanda ponovno progovorila, prekidajući oštru, neugodnu tišinu. ''Možda taj šapat ima neke veze sa onim neobičnim krvarenjem'', izjavila je neodlučno, popravljajući rubove svoje crne pelerine. ''Možda Lujiza čini sve ovo kako bi nam što više napakostila.''
Zaustila sam da nešto kažem, da opovrgnem tu njezinu tvrdnju, ali me je nešto zaustavilo u tome. Pred očima mi se ukazao kameni izraz što je poigravao na Lujizinom licu one noći kad je Rosewhite pao, kad se sve raspalo... Prisjetila sam se onog oštrog, ledenog pogleda u njezinim očima i užasnih riječi koje su me nemilosrdno probadale poput vrelog noža – i počela sam shvaćati da je Amanda vrlo vjerojatno imala pravo. Nisam željela to priznati naglas, ali vjerujem da je moj izraz lica dovoljno govorio. ''Slažem se'', rekoh u konačnici. Pravila sam se da promatram ogoljelo zemljište pod mojim skupim, modernim cipelama. ''Mislim da bismo trebale popričati sa Voldemortom o tome. Možda će on uspjeti sve povezati.''
Tada podigoh pogled. Netko je trčao prema nama.
''Lendora! Što ti radiš ovdje?'', upitala ju je Amanda.
Leni se oslonila rukama na koljena, presamitivši se. Grašci znoja su izbijali na njezinom čelu što bijaše sakriveno dugim, plavim vlasima. ''Čekaj malo, vidiš da ne mogu doći do duše...'' Nekoliko puta je duboko udahnula, okrećući se meni. ''Uh! Maggie, Amelia ti je poručila da hitno dođeš do nje'', izgovorila je zadihano. ''I izgledala je prilično ozbiljno.''
Podigoh obrvu. ''Pa, morat će malo pričekati. Trebam se vidjeti sa onim moronom Potterom'', rekoh bolno, ustavši se sa klupe. Bacila sam kratak pogled na svoj ručni sat. ''Već kasnim, zapravo. Vidimo se!''
''Sretno, sister! I pazi da se ne izrigaš!'', doviknula mi je Amanda suosjećajno. Zastavši, okrenula sam se i uputila joj blagi osmijeh, zabacujući kosu iza ramena. ''Trudit ću se!'', odvratila sam, prije no što sam nastavila koračati popločanim putem što je vodio ka vratima.

***

''Ne, Harry, nema teorije. Ne kužim.'' Još jednom sam proučila stranicu knjige gdje su bili označeni najvažniji dijelovi, osjećajući njegov sneni, zaneseni pogled na sebi. Krajičkom oka sam spazila smiješak što mu je tada zaigrao na rubu usana. ''Ali jednostavno je'', usprotivio se u konačnici, popravljajući naočale. ''Da bi se napravila tekućina za održavanje listova te biljke, potrebno je 35 % morske vode, 15 % sline žabe krastače i 50 % ...''
Prekidoh ga. ''Eh, sad 100 % znam da ništa ne kužim.'' Otpuhnula sam, vrteći glavom. Oduvijek sam mrzila Travarstvo i sve vezano za taj predmet.
''Onda će biti najbolje da ti samo uradim ovu zadaću.'' Harry se ponovno nasmiješio, dohvativši bilježnicu što je dotad ležala na drugoj strani malog, drvenog stola. Tko bi rekao da će mi i ovaj gmaz jednom dobro doći?, pomislila sam, dok sam ga promatrala kako ispisuje neke nerazumljive stvari na hrapave listove. Osjećala sam nevjerojatan poriv da istog trena skočim na njega i zadavim ga vlastitim rukama, te da tako riješim veliki dio svojih problema, ali... znala sam da još nije došao taj trenutak, iako sam u dnu trbuha predosjećala da se opasno približava. Trebala sam samo naći način da ga odvučem što dalje od Hogwartsa, što dalje od njegovih malih prijatelja.
Ali kad? I kako?
Moram ga ubiti! Moram ga se riješiti što prije!
Koliko će ovo mučenje još trajati?
Uzdahnuvši, preletjela sam pogledom po knjižnici, gdje je vladala iznenađujuće tiha i mirna atmosfera. Čulo se samo škripanje pera po hartiji i neprijatan zvuk što ga je stvaralo ubrzano okretanje stranica knjiga.
''Maggie! Dobro je da si tu!''
Okrenuh se, trgnuvši se na zvuk glasa što je dopirao iza mojih leđa. Moje zjenice se zaustaviše na Robyn, Hermioninoj prijateljici koju sam par dana ranije upoznala na ovom istom mjestu. Sklonila je dugu, izblajhanu vlas sa tamnoputog lica, gledajući me jednim od onih mudrih pogleda koji mi se nikad nisu sviđali. A, odmah kraj nje, stajao je meni nepoznat dečko u ravenclawskoj pelerini, držeći prašnjavu, staru knjigu u rukama.
''Oh. Robyn. Otkud ti?'', upitah, hladno i nezainteresirano.
''Pronašla sam nešto što bi te vjerojatno moglo zanimati'', saopćila mi je, pogledavši u onog simpatičnog dečka. ''Inače, ovo je moj bratić, Jake.''
''Jake Rawn, drago mi je.'' Pružio mi je ruku i približio se. Tek tad sam primijetila njegove prekrasne tamne oči.
Rukovali smo se. ''Ja sam...'', započela sam, ali on me prekide.
''Znam. Svi znaju čuvenu Margaret Riddle, zar ne?'' Nasmiješio se. Nije to bila jedna od onih uobičajenih, niskih provokacija s kakvim sam se svakodnevno susretala.
''Tako je.'' Uzvratila sam smiješkom. ''A što ste to pronašli?''
Jake položi onu knjigu pred mene na stol. Nakašljala sam se od oblaka prašine koji se pritom stvorio.
''Zapravo, Hermiona ju je pronašla. Tu su zapisane neke legende o Midian Turunen'', objasni Robyn. ''Označila sam ti te dijelove crvenim markerom.''
Harry se zamisli. ''A da li ste uspjeli shvatiti kakve bi ta Midian mogla imati veze sa osobom koja je ubila Umbridgeicu?'', upitao je tiho.
Jake slegnu ramenima. ''Ne. Nismo uspjeli pronaći ništa što bi upućivalo na to'', rekao je, ne skrivajući razočarenje u boji svoga glasa.
''Pa, bar je nešto dobro izašlo iz njezine smrti'', zaključi Robyn. ''Više ne moramo trpiti neograničene količine roze boje i masnoće koja se slijevala unaokolo bez ikakvog posebnog smisla.'' Nasmijala se.
''Slažem se. Iako mi ni Amelia nije ništa posebno'', reče Harry.
Vjerujem da se moj izraz lica tada naglo izmijenio. ''Jao!'', vrisnula sam, toliko glasno da su se svi okrenuli i zbunjeno pogledali u mene. Lupila sam se dlanom po čelu. ''Ajme meni, Amelia! Potpuno sam zaboravila na nju!'' Primila sam knjigu i hitro skočila sa stolice, te potrčala u pravcu vrata, ispraćena iznenađenim izrazima lica svih onih koje sam ostavila za sobom.

***

''I, kažeš, Paukovi sljedbenici su prešli pod Voldemortovo vodstvo?''
Amelia je sjedila u raskošnom naslonjaču i jela veliku, zrelu bananu. Katkad doista pomislim da Amelia živi od tih banana. Ali, ovog puta, u očima joj je poigravala kombinacija zbunjenosti i iznenađenja – nečega što nikad ranije nisam zapazila kod nje.
''Tako je'', odvrati jedan glas, dobro poznati glas.
Pritajila sam se iza vrata što su odvajala zamračeni kabinet od hodnika, provirujući unutra. Spazila sam Roxy kako stoji naspram Amelie, namrštenog lica i prekriženih ruku. Djelovala je suviše mrzovoljno za onu veselu i otkačenu djevojku kakva je inače bila.
''I baš prešli?'', zapita ju Amelia ponovno, razrogačenih očiju. Odgrizla je još jedan komad banane, tako da je zapravo govorila i punih usta.
Roxy glasno otpuhnu. ''Da, prešli! Nisu valjda preplivali!'', povika. Zvučala je i izgledala kao da je već bila na ivici živaca.
Amelia se zamislila, odbacivši koru od banane u kantu za smeće. ''Pogodak! Pet poena!'', uskliknula je. A tada se naglo uozbiljila. Dohvatila je još jednu bananu iz velike, crne posude što je stajala položena na njezinom radnom stolu i, guleći koru, nastavila tiho govoriti. ''Ipak, to je čudno. Što bi moglo natjerati Lujizu da tek tako ostavi mog brata? Doista su se voljeli, zar ne?''
Zaokrenula sam očima. Možda me je upravo činjenica da nisam željela ni trenutak dulje slušati o tome natjerala da lagano pokucam na visoka, tamna vrata načinjena od hrastovine. ''Amelia, ja sam. Mogu li ući?'', upitala sam.
''Oh, da, draga. Uđi.'' Amelia se lagano ustade iz naslonjača, nasmiješena. Bacila je kratak, oštar pogled ka Roxy, koja tada samo poslušno kimnu glavom i krenu prema meni, u pravcu vrata. Dodirnula je moje rame u znak pozdrava prije no što se izgubila u zamršenom spletu hodnika što su vodili prema društvenoj. Zbunjeno sam se osvrnula, gledajući za njom.
Što je ona uopće radila ovdje?
''Roxxane je odrađivala kaznu kod mene, pa sam se usudila da ju pitam nešto o Voldemortu.'' Amelia je s nevjerojatnom lakoćom odgovorila na pitanje koje mi je do tada kružilo kroz glavu. Uvijek je bila dobra u tome. Uvijek je uspijevala točno pogoditi što mislim. ''A kad smo već kod toga, željela bih porazgovarati. Sjedni se.''
Sjela sam se u naslonjač naspram njezinog, odloživši knjigu u stranu. Oslonila sam se leđima na modernu, kožnu presvlaku i zaustavila upitan, zainteresiran pogled na Amelijinim zjenicama.
''Hoćeš li bananu?'', upitala je, gurnuvši zdjelu sa voćem preko stola.
Podigoh ruku, mršteći se. ''Ne, hvala. Na dijeti sam.''
''OK.'' Sjela se na rub stola, nadvijajući se nad moje lice poput zlokobne sjene. Oči su joj zasvjetlucale neobičnim sjajem kad se nagnula i svojom ledenom, bijelom rukom pogladila moj obraz. Osjetila sam i ugodan miris njezinog parfema kako mi se uvlači u nosnice, ostavljajući trag. ''Pozvala sam te ovdje da ti iznesem jednu ponudu koju nećeš moći odbiti, ponudu koja će ti promijeniti život. Na bolje.''
Podigoh obrvu. Jer, po prvi put, zagonetni ton njezinog glasa mi nije prijao.
''Ne razumijem, Ame. O čemu je riječ?'', upitah ju.
Duboko je udahnula, položivši mi ruku na rame. Njezine su oči počivale na mojima. ''Draga, želim da priđeš k meni'', izgovorila je naposlijetku. ''Želim da ti i ja zajedno predvodimo Crne Pantere.''

Nastavit će se...

P.S. Isprike, isprike... Nije me bilo dugo jer sam bila druga smjena u školi, te nisam stizala otići do internet caffea. Lijepa vijest je da uskoro dobijam novi komp pa ću češće biti aktivna! :D
Volim vas!!!

This is where heroes and cowards part ways.

Draco nasrnu na Harrya. Primio je njegov okovratnik i nemilosrdno ga odgurnuo u stranu, ka velikoj tratini po kojoj su bili razbacani stari, oronuli borovi. Harry mu uzvrati na isti način, dok se njegov bijesni povik gubio među uzvicima podrške i navijanja što su dopirali sa svih strana.
Dracove plave oči bljesnuše neobičnim, zagonetnim sjajem iz kojeg se jasno čitala samo mržnja. Čista, bezgranična mržnja. Snažno je stisnuo šaku i zamahnuo prema Harryjevom licu koje bijaše crveno od bijesa.
''Naprijed, Draco!'', skandirali su Ville, Tony i još neki dečki iz Slytherina, plešući svoj otkačeni ples i na taj način formirajući krug oko njih.
Harry ispusti bolan povik. Njegove naočale padoše na zemlju, vjerojatno polomljene. Mlaz jarkocrvene krvi potekao mu je iz nosa, slijevajući se niz njegovu bradu i ruku kojom je prekrio lice. ''Sredit ću te, Malfoy'', procijedio je kroz zube. Zaletio se u njega s očitom namjerom da nastavi tuču, ali je to spriječio McGonagalličin povišen glas što je proparao cijelo školsko dvorište i natjerao učenike da se razmaknu u dva reda, praveći joj mjesta za prolaz. ''Gospodine Malfoy! Gospodine Potter! Sunce ga ne ubilo, kakav je ovo cirkus?!'', upitala je ljutito. Ubrzanim koracima je gazila zelenu tratinu dok su se rubovi njezine crne pelerine vijorili na krilima vjetra. Harry i Draco se odmaknuše, strijeljajući jedan drugoga prezirnim, oštrim pogledima. ''On me je napao. Morao sam se obraniti'', promrmlja Harry u konačnici, sagnuvši se da dohvati ostatke svojih naočala.
McGonagallica frknu. ''Ne zanima me tko je započeo. Neću tolerirati ovakve ispade. Dođite u moj kabinet. Obojica!'', naredila je strogo, krenuvši poločanim puteljkom koji je vodio do vrata dvorca. Harry i Draco su ju slijedili, premda prilično iznervirano i nevoljko.
Nekoliko trenutaka je vladala napeta tišina u kojoj su svi tupo gledali za njima, a potom su se počeli vraćati svatko svojem poslu.
Nasmijala sam se i bacila buket ruža koji mi je Harry poklonio na jedan dio ogoljelog zemljišta. Gazila sam prelijepe crvene cvjetove, uništavala ih, uživajući u njihovom raspadanju na sitne, beznačajne djeliće što ih je poslije odnio vjetar. I to i činjenica da sam ja jedan od glavnih razloga te tuče (ako ju uopće možemo nazvati tako) koja se upravo odigrala pred našim očima stvarala je u meni neko nezdravo, bolesno zadovoljstvo. Osjetila sam i kako me Roxy, Leni i još neke osobe koje ne zaslužuju biti spomenute probadaju pogledima, ali, jasno, nisam im imala namjeru dozvoliti da mi pokvare raspoloženje. Zato sam se demonstrativno odvojila od njih i krenula prema dvorcu, gurajući se kroz gužvu koju su mali Hufflepuffi radili oko vrata.
Htjela sam odmah otići do Amande i prepričati joj što se desilo, ali su me na glavnom hodniku presreli Lexy i Snape.
''Maggie, dobro da si naišla!'', rekla je Lexy veselo. Držala je Snapea pod ruku, oslanjajući se na njega.
Zbunjeno sam ih promotrila, što zbog tih riječi, što zbog neuobičajene prisnosti koju sam nazirala između njih. ''Zašto?'', upitah. ''Je li se nešto desilo?''
''Moramo porazgovarati s tobom'', rekao je Snape. Hladnoća i distanciranost u njegovom grubom glasu sada je ustupila mjesto zabrinutosti koja se čitala i iz njegovih tamnih zjenica. ''Postoji nešto što moraš znati. Hajde, dođi.''
Slijedila sam ih sve do kraja hodnika, do Lexynog kabineta. Nisu ništa govorili dok se nismo smjestili u naslonjače koji su okruživali njezin radni stol krcat gramofonskim pločama i otkačenim, šarenim ukrasima. ''Naime, ovo se tiče Amelie'', uzdahnula je Lexy, sjednuvši se na rub stola. Smjestila sam se na kožni kauč i uputila joj još jedan zbunjen pogled.
''Za ime Salazara Slytherina, što ti je sad Amelia skrivila?'', zapitala sam, prebacujući noge preko drvene ivice kauča.
''Pa vidiš, ona je... mislim, Voldemort i Lujiza su...'' Snape je počeo zamuckivati, kao da ne može pronaći prave riječi kojima bi objasnio to što je imao na umu i što ga je, očito, pritiskalo.
Zakolutala sam očima. ''Ne hodajte mi po živcima, nego mi lijepo recite što nije u redu!'', prosiktala sam. Podigoh obrvu, čekajući odgovor, čekajući objašnjenje.
Lexy je shvatila da nemam namjeru nadmudrivati se s njima, te je zato duboko udahnula i napokon prešla na stvar. ''Voldemort i Amelia su se oduvijek mrzili. Oduvijek su se natjecali, i u poznavanju crne magije, i u svemu ostalom. A postoji i proročanstvo koje govori o njima, proročanstvo u kojemu je zapisano da će iz nemilosrdne borbe koja će započeti između brata i sestre samo jedno od njih dvoje izići živo. Prije više godina, kad su Voldemort i Lujiza počeli okupljati svoje sljedbenike, i Amelia je okupila pristaše koji su nazvani Crnim Panterama'', rekla je zamišljeno, pogleda prikovanog za zamišljenu točku na zidu. Imala sam utisak da joj se u glavi javljaju slike iz prošlosti, slike koje bi potvrdile sve to što je izgovorila. ''I doista, borba je započela. Voldemort je, naizgled, pobijedio. Svi smo vjerovali da je Amelia mrtva dok se nije pojavila ovdje, u Hogwartsu.''
Nisam znala što bih odgovorila. Nisam sigurna ni da je postojala bilo kakva razumna rečenica koju sam u tom trenu mogla ili trebala sročiti. ''Ali...'', promucala sam naposlijetku. Ustala sam se sa kauča i napravila nekoliko sporih koraka prema prozoru od kojeg su dopirali dodiri hladnog popodnevnog vjetra. ''Ne znam.'' Uzdahnula sam. ''Ali kakve to veze ima sa mnom?''
Snape mi priđe. ''Sigurni smo da Amelia nešto smjera. Ne znam što, ali ona je osoba kojoj se ne smije vjerovati. Moraš je se dobro čuvati, Margaret. Kloni je se'', savjetovao me je, dodirnuvši me po ramenu.
Okrenuh se. ''Meni je Amelia sasvim OK!'', rekoh buntovno. Ne znam zašto sam osjećala potrebu da ju branim, ali ipak – jesam. ''Uostalom, nije mi ništa loše napravila.''
''Još uvijek'', dodade Lexy sarkastično, okrećući očima. ''Ipak mi obećaj da ćeš biti jako oprezna.''
Odmahnula sam rukom. ''Kako god. Obećajem.'' Sklonila sam pramen kose što mi se nadvio nad lice, te odšetala do odškrinutih vrata. ''Ispričajte me, sad doista moram ići...'', promrmljala sam prije no što sam izašla na hodnik, premda nisam bila sigurna da su me čuli.

***

Kad je večera već završila i kad smo se svi počeli polako povlačiti prema svojim društvenim prostorijama, Harry me je presreo na hodniku. Po njegovom izrazu lica i nesređenom tempu disanja dalo se zaključiti da je trčao. ''Bok, Maggie... imaš li par minuta?'', upitao je zadihano, oslanjajući se rukom na zid.
Kimnula sam glavom. ''Da, naravno...'' Razvukla sam usne u osmijeh. ''Postoji li neki problem?''
Procjenjivački me je pogledao, stisnutih očiju. ''Maggs, ti više nemaš ništa sa Malfoyem, zar ne?'', upitao je to tako sumnjičavo, tako nepovjerljivo, tako... tužno. Tako da sam se morala nasmijati.
''Što je tako smiješno?'', upitao je ozbiljno, podignuvši obrvu.
Sabrala sam se. ''Molim te, Harry... Kako uopće možeš pomisliti takvo što? Napravila sam grešku u mladosti što sam se zabavljala s njim, ali to je svršeno. A, uostalom...'' Sada sam ja bila ta koja je na licu imala procjenjivački pogled. ''... ja ionako soliram. Ne vidim zašto bi to bila greška, čak i da je istina.''
Oborio je pogled. Mogla sam nejasno čuti kako si nešto mrmlja u bradu, ali nisam uspjela razumjeti što. ''Erhm.. ovaj... što misliš da sutra poslijepodne odemo skupa učiti u knjižnicu?'', upitao je u konačnici, kao da se na taj način pokušavao riješiti očitih sumnji koje su ga mučile.
Zato sam se nasmiješila nevinim, ljubaznim osmijehom. ''Naravno. Vidimo se na doručku.'' Brzo sam ga cmoknula u obraz i, ne obazirući se na mučninu što mi se tada stvorila u trbuhu, ležernim koracima odšetala u pravcu hodnika gdje se nalazi društvena prostorija Slytherina.
Znala sam da Potter nešto sumnja. Znala sam da još nije sve gotovo.
Znala sam da ću morati završiti s njim prije no što me otkrije, prije no što bude prekasno.
I, priznajem, osjetila sam blagu nervozu, ali ona se nije mogla ni trebala mjeriti sa zadovoljstvom koje je u meni stvarala ta spoznaja.

***

U sljedećih nekoliko dana, možda sasvim nesvjesno, provodila sam sve više vremena u Amelijinom društvu. Započelo je to sa nekim nedoumicama oko zadaće što nam ju je tog dana zadala, da bi se u konačnici pretočilo u vesele razgovore o... svemu. O svemu izuzev onoga što me je najviše zanimalo - o sukobu koji je započeo između Voldemorta i nje još dok su bili učenici, dok su bili mojih godina. Možda je prava istina da ju nisam željela pitati iz razloga što sam se plašila odgovora i činjenice da bi Lexy i Snape mogli imati pravo.
Fascinirala me je okrutnost i sablasnost koje je Amelia posjedovala i koje se nikad nije trudila sakriti, a opet, prema meni se odnosila s nježnošću i pažnjom. Fascinirao me je način na koji je pokušavala i uspijevala sve učiniti onakvim kakvim je to željela i zamislila. Fascinirala me je i moć koja je isijavala iz njezinog uvijek snenog pogleda i mirnog, dostojanstvenog glasa kojim mi je često govorila o jednom začaranom hramu u Egiptu, u Hamunaptri, gdje se svih ovih godina bavila usavršavanjem svog poznavanja crne magije.
A Amanda se nije slagala sa mnom. Smatrala je Ameliu samo izvrsnom glumicom.
''Sis, ja tebi kažem da je ona idiot.'' Amanda je promijenila položaj na kauču u društvenoj, gledajući me svojim lijepim, plavim očima. Spustila sam glavu na njezino krilo i prebacila noge bočno preko naslona. ''Istina je da postoji nešto čudno vezano za nju'', priznala sam u konačnici. ''Često imam osjećaj da mi nešto želi reći, ali kao da se ne usuđuje. Kao da smatra da nije došlo vrijeme za to.'' Zijevnula sam.
Am zaokrenu očima. ''Vidjet ćemo'', rekla je mudro. A potom podiže obrvu. ''Tebi se već spava?''
Kimnuh glavom. ''Posljednjih dana imam nevjerojatan osjećaj malaksalosti. Samo bih spavala'', požalila sam se, ustajući sa kožnog kauča. ''Idem leći.''
''Čekaj mene!'', viknu Am i, skočivši, pođe za mnom.
''A kamo ćeš ti?'', upitah ju.
Slegnula je ramenima. ''U spavaonicu. Nemam što raditi sa svim ovim moronima kad ti nisi tu'', nasmiješila se, preletjevši letimično pogledom preko Slytherinaca koji s puštali gramofonske ploče i izvodili neke lude plesove po društvenom. Uzvratila sam joj smiješak i nastavila koračati prema našoj spavaonici.
Svukla sam pelerinu i prebacila ju preko stolice, bacajući se na krevet. Kosa mi je pala preko lica. ''Am, gdje je moja spavaćica?'', upitala sam lijeno, tražeći ju pogledom - ali bezuspješno.
Am zavrti glavom, zakopčavajući dugmad na svojoj šarenoj pidžami. ''Kako bih ja mogla znati gdje je tvoja spavaćica?'', upitala je nestrpljivo. ''Gdje si ju stavila?''
Frknula sam. ''Misliš li da bih ju tražila da znam gdje sam ju stavila?'', uzvratih retoričkim pitanjem, zavlačeći se pod krevet. Bilo je tamo svega i svačega, počevši od čarapa, knjiga i papira od slatkiša, ali ne i onoga što sam tražila - kao i obično.
''A da radije pogledaš u ormar?'', upita Amanda.
Zamislila sam se. ''Vidiš, nije ti to loša ideja.''
Ispostavilo se da je imala pravo. Kad sam navukla svoju svilenu rozu spavaćicu, ugasila sam mirisnu svijeću i legla na krevet. Amanda se već ušuškavala među debele, tople prekrivače. Još neko vrijeme smo razgovarale i zbijale šale na McGonagalličin račun, a kad nas je konačno svladao umor, utišale smo se i, ubrzo, obje smo uspjele zaspati.
Ne koliko je prošlo kad me je iz nemirnog sna u kojem mi je netko šaputao na uho trgla oštra bol u desnom dlanu. Možda sat, možda dva, a možda svega nekoliko minuta... Opipala sam bolno mjesto prstima druge, lijeve ruke. Trnci su mi prošli niz leđa kad sam osjetila gustu, ljepljivu masu na jagodicama prstiju, koja je po mirisu i sladu što su sjekli zrak nevjerojatno podsjećala na... krv.
I prije no što sam uspjela povikati, prije no što sam uspjela upaliti svjetlo i sagledati što mi se zapravo desilo, začula sam onaj isti tihi, bolni šapat za koji sam tek tad shvatila da nije bio samo beznačajan dio sna..
''Maggie... Maggie... pomozi mi...''

Nastavit će se...

P.S. Imam jednu molbu; please, napišite mi u komentarima koja bi pjevačica, po vašem mišljenju, bolje predstavila lik Lujize Brown.


Sharon den Adel


Tarja Turunen

Unaprijed hvala!
Ljubim vas!

I'm so tired of being here, suppressed by all my childish fears...

Otvaranje vrata propratio je glasan zvuk škripanja starog drveta. Uljudan pljesak odjeknu između zidova Velike sale. Iz polutame hodnika isijala je svjetlost dubokih zelenih očiju Amelie Gabrielle Goth Riddle. Ona istupi naprijed i zagonetnim pogledom preleti preko cijele prostorije, počevši od stola Gryffindora za kojim su Harry i Ron organizirali food-fight, preko stola Hufflepuffa za kojim je grupica djevojaka vodila filozofske rasprave, da bi se njezine prodorne zjenice u konačnici zaustavile na meni. Nasmiješila mi se, prilazeći profesorskom stolu, dok su se pramenovi crne kose nemarno prosipali po njezinim ramenima.
Bila je tako lijepa. Tako dostojanstvena. I nevjerojatno moćna.
Bila je Riddle.
Amanda je zbunjeno promotrila njezino usiljeno rukovanje sa Dumbledoreom, kao i neupitnu zabrinutost koja se prelamala na Snapeovom i Lexyinom licu dok su razmjenjivali neobične poglede. ''Maggs. Tko je ova?'', zapitala je šapatom, podignuvši obrvu. Slegnula sam ramenima. ''Ne znam, Am. Nikad ju ranije nisam...''
Tada naglo zastadoh, boreći se za dah. Ubojita, nepodnošljiva bol je surovo presjekla moje tijelo, tjerajući me da poželim vrisnuti. Ali nisam mogla.
Nisam mogla ispustiti ni glas. Nisam mogla disati.
Gušila sam se.
Staklena čaša iskliznu iz moje ruke i razbi se o popločani pod, proizvodeći užasan zvuk. Svi se okrenuše i iznenađeno pogledaše u mene. ''Maggie? Jesi li dobro?'', upita Amanda zabrinuto. ''Da li izgledam tako?!'', procijedila sam kroz zube. Skupljajući posljednji atom snage, ustala sam se i posegnula za pokalom vode.
Bol. Ponovno. Ponovno ona ista pulsirajuća bol.
Srušila sam se na pod. Boje i svjetla su mi se mutili pred očima, da bi se u konačnici pretočile u bezimeno crnilo...

***

''Maggie? Maggie, čuješ li me?''
Amanda je nježno pomjerila pramen kose koji je skliznuo na moj obraz kad sam se promeškoljila. ''Am? Što se desilo? Gdje sam?'', upitah, gledajući oko sebe.
''U bolničkom krilu. Onesvijestila si se'', podsjeti me. Blago se nasmiješila, premještajući se sa stolice na kojoj je dotad sjetila na rub mog kreveta. ''Kako se osjećaš?''
''A što misliš? Da li bih bila u jebenoj bolnici da sam dobro?'', siknula sam. Jedan pogled ka odškrinutom prozoru bio je dovoljan da shvatim da je već svanulo. Sve je bilo prekriveno koprenom magle i tamnim oblacima koji su se skupljali na nepreglednom nebu, najavljujući nevrijeme. Duboko sam udahnula, kao da sam se time željela uvjeriti da napokon mogu normalno disati.
''Madame Pomfrey je rekla da moraš još dan, dva ostati u bolnici'', nastavi Amanda tiho. Htjela je još nešto reći, ali je bila naglo prekinuta u tome.
''Oprostite... mogu li ući?''
Amanda i ja se okrenusmo u pravcu iz kojeg je dopirao blagi ženski glas. A tamo, kraj vrata, stajala je Amelia. Uska crna haljina je savršeno isticala njezine oči za koje sam tek tada shvatila da su identične mojima. Osmijeh joj je zablistao na bijelom licu. ''Dakle?'', upitala je ljubazno, prolazeći rukom kroz kosu zavezanu u rep.
Amanda ju pogleda. ''Već ste ušli, profesorice'', odvratila je oštro. Amelia se nije obazirala na prezir kojim je isijavao glas moje sestre. Zaobišla je kolica sa lijekovima što ih je madame Pomfrey tu ostavila, te se sjela na drvenu stolicu i prekrižila svoje duge noge. ''Margaret, kako se osjećaš?'', upitala me je brižno. Slegnula sam ramenima, pomalo začuđena činjenicom da netko tko me praktično ne poznaje uopće brine za mene. ''Pa... bolje. Hvala na pitanju'', odgovorila sam. Podigoh pogled. ''A zašto ste vi ovdje?''
Činilo se kao da ju je lagani smiješak koji sam joj uputila na neki način ohrabrio. ''Želim razgovarati s vama. Želim vam otkriti tko sam zapravo'', rekla je ozbiljno, bez trunke okolišanja. ''Osim što sam profesorica, ja sam Voldemortova mlađa sestra. Ja sam vaša teta.''
''Molim?!'', upitah, iznenađena. Istina, nalazila sam smisao u njezinim riječima što su mi još uvijek odzvanjale u pozadini misli, no istovremeno sam osjećala da nešto nije u redu – kao da nam nije rekla cijelu istinu.
Kimnula je glavom. ''Da, Margaret. Ja sam vaša teta'', ponovila je svečano. Promijenila je položaj na stolici i popravila rub haljine koji se pritom izgužvao. ''Pa kako je onda moguće da nikad ranije nismo čule za tebe?'', upita ju moja sestra u konačnici.
Ona se graciozno ustade sa stolice i baci kratak pogled ka prozorskim staklima na kojim su se skupljala zrnca magle. ''Čudno je to, slažem se. Ali sad sam ovdje...'', rekla je zagonetno. Njezini kratki, ali odlučni koraci odzvanjali su prostorijom dok je hodala prema vratima. ''Vidimo se uskoro. Bok, cure'', rekla je, pritisnuvši metalnu kvaku. Okrenula se i namignula mi prije no što je izišla na mračni hodnik. Amanda i ja smo dugo gledale za njom, bez ijedne izgovorene riječi što je možda mogla dočarati vidnu zbunjenost koju smo obje osjećale. ''Mislim da bi ova žena trebala živjeti još tri tisuće godina za sve psihoterapije koje su joj potrebne'', reče Am, podižući ruke u znak odustajanja. Nasmiješih se. ''Meni je simpa. Samo me jedna sitnica muči. Zašto nam Voldemort i Lujiza...'' Htjela sam naglas izreći to što mi nije bilo jasno, ali sam na kraju gorko izvila usne, u trenu zaboravljajući na Ameliu. Shvatila sam što da sam nesvjesno izgovorila nešto što možda nisam trebala. ''Znaš, Am, ovo je doista čudno.''
''Što?'', upitala je.
''Voldemort i Lujiza. Čuvena poštapalica, zar ne?'', upitah bolno. Sneni pogled mi je odletio na pukotine raznih oblika što su pokrivale zid. Uzdahnula sam. ''Kako ću se navići na činjenicu da više nikad nećemo govoriti o njima kao o paru?''
Amanda odmahnu rukom. ''Maggie, ne dramatiziraj. Gledaj dobru stranu toga – riješile smo se Lujize!'', izjavila je oduševljeno. Pobjedonosni osmijeh je zaigrao na njezinim punim usnama. Ošinuh ju pogledom, ali ne rekoh ništa. Nisam imala ni volje ni snage da se prepirem. ''Amanda, radije idi. Želim se odmoriti'', progovorih na kraju. Namjestila sam se u ležeći položaj i spustila se na bijele jastuke, okrećući joj leđa. Negdje u pozadini, u daljini, čula sam njezine korake, a potom i zvuk lupanja teških drvenih vrata. Ona neobična bol je ponovno dotakla moje tijelo, ali sada mnogo blaže nego prethodne večeri... Nisam se pitala što ju uzrokuje. Nisam tražila način da ju spriječim. Nisam marila. Znala sam da će proći. Takva fizička bol, ma koliko snažna i oštra bila, uvijek prođe... Iščezne kao da nikad nije ni postojala. Po tome je bila različita od osjećaja koji su potiskivali ono o čemu sam doista trebala misliti.
Gušilo me je razočaranje.
Gušio me je bijes.
I očaj.
Oni u svojoj kombinaciji ostavljaju neizbrisive tragove na duši.
A sada sam i ja obilježena.

***

''Madame Pomfrey, samo da vas pitam...''
''Ne.''
''Kad vas ja molim...''
''Ne.''
''Ali otkud znate što ću vas pitati?''
Frknula je. ''Pitate me cijeli dan, gospođice Riddle. Ne možete još uvijek napustiti bolničko krilo!'', rekla je odlučno. ''Takve iznenadne i neobične boli nisu dobre, čak ni u čarobnjačkom svijetu.''
''Da ste vi prava bolničarka dosad bi već znali što mi je! Uostalom, meni je sada sasvim dobro!'', pobunih se. ''Mogla bih...''
''Ne.''
''Ali to je tiranija!'' Buntovno sam prekrižila ruke i klonula natrag na jastuke.
''Jeste. I nemojte se previše naprezati, moglo bi vam opet pozliti'', dobacila je, gurajući kolica prema vratima. Tada mi je sinula ideja. ''Čekajte!'', povikala sam za njom, skočivši iz kreveta. ''Što kažete na nagodbu?''
Zastala je. ''Nagodba? Slušam'', izjavi krotko, pogledavši me.
''Ako mi dopustite da odem odavde, neću vas maltretirati narednih tjedan dana. Znači, nema zavitlavanja, nema bacanja smrdobombica u kutije sa lijekovima i nema stavljanja super ljepila na bolničke krevete'', predložila sam, dižući pritom desnu ruku kao da se zaklinjem.
Madame Pomfrey se zamisli. U konačnici, kimnula je glavom. ''Dogovoreno!'', rekla je zadovoljno.
Rukovale smo se.

***

Imala sam osjećaj da većini učenika moj povratak uopće nije odgovarao – kao da su se nadali da me još neko vrijeme neće vidjeti. Vjerojatno je da su za to imali jake i neupitne razloge, ali ovako... Užitak je, jednostavno, bio još veći. U meni je rastao neopisiv osjećaj nadmoći dok sam hodala glavnim školskim hodnikom kao po modnoj pisti, između svih onih što su se nesvjesno razmicali u dva reda kako bi me propustili naprijed. Zastala sam na izlazu u dvorište, bacajući kratak pogled preko ramena. Željela sam ponovno vidjeti mržnju sa izvjesnim dozama strahopoštovanja koja se prelamala na njihovim licima. Ponovno zakoračih naprijed, kroz maglu, zakopčavajući svoju usku crvenu jaknu. Bilo je neobično hladno za sredinu rujna, ali ni magla ni kiša što je već uveliko prijetila nisu uspjele spriječiti učenike da iskoriste to poslijepodne za šetnju po dvorištu. Produžila sam dalje, kroz grupicu dečkiju što su mi dobacivali svoje uobičajene poštapalice, pa sve do kamene klupe na kojoj su sjedile Leni i Roxy. ''Hey, curke!'', pozdravila sam krotko, sjednuvši se između njih. Leni me je procjenjivački pogledala. ''Maggie, tebi nije hladno u toj suknjici?'', upitala je oprezno, ližući veliku čokoladnu jabuku na štapiću. Istrgla sam joj ju iz ruke i snažno bacila preko nestvarno zelenog travnjaka. ''Ne. I ti bi doista morala prestati jesti to kalorično đubre. Udebljat ćeš se'', rekla sam, ne dopuštajući joj čak ni da mi pokuša proturiječiti. Frknula je, razmijenivši jedan značajan pogled sa Roxy, ali nije ništa rekla. Ignorirala sam ih i nemarno zabacila kosu iza ramena, zagledana u tamnosivo nebo. Ledeni vjetar je na svojim krilima nosio lišće prodorne žućkaste nijanse, pjevajući svoju uobičajenu jesenju baladu. Njezini tužni tonovi su u meni stvarale nagovještaje nekog neprirodnog zadovoljstva. ''Bok, Maggie.'' Nečiji glas me trže iz zanosa. Okrenula sam glavu u pravcu iz kojega ga je vjetar donio, da bi se moje zjenice u konačnici zaustavile na Angeli Thunder koja je stajala nedaleko od nas i veselo mi mahala. Nosila je široki zeleni kaput sa izvezenim škorpionom na grudima. ''Bok, Angie'', odvratila sam veselo. ''Hey, jako mi se dopada tvoj kaput.''
Nasmiješila se. ''Hvala. Baka mi ga je poklonila!'' Njezin povik se izgubio u masi drugih glasova koji su odjekivali igralištem, dok se gurala kroz gužvu koju su radile djevojčice sa druge godine. Nekoliko trenutaka sam gledala za njom, a onda se okrenuh natrag Leni i Roxy. ''Od svih njezinih modnih katastrofa, ovaj odvratni kaput je definitivno bez konkurencije'', dobacila sam podrugljivo, vraćajući se besciljnom promatranju okoline. Leni i Roxy razmijeniše još jedan od svojih pogleda koje nikad nisam shvaćala. ''Maggie, Angie je naša prijateljica!'', izjavi Roxy prijekorno.
Frknula sam. ''Prijateljica?!'', prosiktala sam. ''Moja jedina prijateljica je Amanda.''
Nisu ništa odgovorile. Nisu se usudile. Roxy se šutke vratila prelistavanju knjige iz Napitaka, a Leni je neodređeno zurila u svoje duge nokte koji bijahu prekriveni svjetlucavim lakom. Letimično sam preletjela pogledom preko njihovih lica, osjetivši kako mi na usnicama poigrava zluradi smiješak.
Mir i spokoj koje je načinila ta ugodna tišina prekinuti su kad sam, možda sasvim slučajno, krajičkom oka spazila Harrya Pottera kako ubrzano korača prema nama. U ruci je držao buket krupnih ruža čiji se opojni miris miješao sa česticama magle, a prekrasne jarkocrvene latice mamile poglede i uzdahe svih koji su bili prisutni. Glumeći oduševljenje, ustala sam se s klupe i krenula mu u susret. Osmijehnuo se, pomalo nervozno. ''Bok, Maggie...'', reče tada. Pružio mi je buket. ''Tražio sam te kod madame Pomfrey, ali ona mi je rekla da si već izašla. Evo, izvoli...''
''Hvala. Baš lijepo od tebe.'' Duboko sam udahnula, očekujući još jači miris zanosnih latica, ali u konačnici osjetih samo miris boli i krvi... Krvi koja je lagano tekla iz male rane na mom dlanu i kapala po laticama ruža. ''Oh... Jesi li dobro?'', upita Harry zabrinuto. Pogledao me je krupnim zelenim očima, primivši moju ruku. Osjetila sam nevjerojatno gađenje i odvratnost od tog dodira.
''Jesam, ne brini... Vjerojatno sam se ubola na trn.'' Otrgla sam se od njega i nonšalantno obrisala dlan o jaknu.
On zamišljeno zanjiha glavom. ''Maggie, ovo su posebne ruže iz Hagridova vrta. Nemaju trnje'', rekao je. U glasu mu se i dalje nazirao onaj zabrinuti ton.
Slegnula sam ramenima. ''Kako god. Dobro sam'', ponovih, premda ni sama nisam bila sigurna u to. Pogled mi je ponovno sletio na buket koji sam držala u rukama. ''U svakom slučaju, prekrasne su'', dodala sam, uz lažni smiješak što mi se tada prolomio na licu. Harry je položio ruku na moje rame i zaustio da nešto kaže, ali mu tada netko pritrča s leđa i naglo ga povuče na drugu stranu. Zlatna kosa i oči boje oceana u kojima je blještala neskrivena mržnja dala su mi do znanja da je riječ o Dracu.
''Miči se od nje, Potteru!'', povikao je bijesno.
''Da mi nećeš možda ti narediti, Malfoy?!''
Stali su jedan naspram drugog, gledajući se s prezirom i nekom ludom odlučnošću koja je tjerala učenike da svoje zainteresirane poglede usmjere ravno na njih, iščekujući dvoboj...

Nastavit će se...

When you walk away I count the steps that you take... Do you see how much I need you right now?

''Ne razumijem...'', prošaputala sam, pogleda prikovanog za poruku na zidu. I što sam ju više puta iščitavala, što sam više razmišljala o njezinom neobičnom sadržaju, to sam postajala sve zbunjenija i začuđenija. Okrenula sam se Amandi. ''Am, što bi ovo trebalo značiti?'', upitala sam. Ona nesigurno slegnu ramenima i nastavi promatrati slova ispisana krvlju. ''Djevičanske kapije ka mračnijim stranama. Bljesak kamena gdje leži Midian. Ovo bi trebala biti nekakva zagonetka ili...?'' Tada zastade, ostavljajući misao nedorečenom. I to ne zato što nije znala kako bi nastavila – samo zato što ju je zvuk ubrzanih koraka koji su odzvanjali susjednim hodnikom natjerao da se sabere. ''Moramo se sakriti, netko...'' Prije no što sam uspjela dovršiti rečenicu, Amanda me je ponovno povukla iza kamenog stupa. Položila je prst na usta, dajući mi do znanja da moram šutjeti. Kimnula sam glavom u znak razumijevanja.
''Oh, za ime Boga!'' Do nas dopre Lexyin uplašeni povik. Bila sam spremna potrčati prema njoj i objasniti joj što se desilo, ali me je u tome spriječio samo jedan pogled na Dumbledorea i McGonagallicu koji su stajali kraj nje. ''Oh...'', zaječa McGonagallica. Njezin glas je zazvučao neprepoznatljivo. Gotovo očajno. ''Albuse, znaš li što ovo znači?'', upitala je. ''Bojim se da znam, Minerva'', odvrati on, bez uobičajene sabranosti i mirnoće koju je uvijek posjedovao. Nagnuo se nad Umbridgeicino tijelo, skinuvši svoju plavu kapu - u znak poštovanja, valjda. McGonagallica je zabrinuto oborila pogled na tlo, kao da se plašila da ponovno ugleda natpis koji je Lujiza ostavila. ''Što znači?'', upitala je Lexy zbunjeno, ali odgovor na to pitanje nije dobila – i imala sam osjećaj da ga neće ni dobiti.
Amanda je iskoristila trenutak njihove nepažnje da me povuče dalje niz hodnik, prema društvenoj prostoriji Slytherina.

***

''Dakle? Zašto bi Gospodarica napustila Gospodara? Zašto bi ubila Umbridgeicu? I zašto bi ostavila tako zbunjujuću poruku na zidu? I zašto...'', mrmljao je Tony neprekidno, šetkajući se gore-dolje po društvenoj. Izgledao je zbunjeno i zamišljeno u isto vrijeme – baš kao i mi ostali. Sjedili smo u jednom kutu društvene i pokušavali shvatiti značenje Lujizine poruke, ali sve je ostalo upravo na pokušajima. Sama činjenica da je Lujiza iza sebe ostavljala bilo kakve zagonetke je dovoljna da me potpuno zbuni. Nikad nije bila takav tip – bila je poput mene. Mrzila je misterije i pitanja na koje nije mogla pronaći odgovore. Smatrala ih je glupim i nepotrebnim. A sad je valjda sve postalo takvo. Otpuhnuvši, otpila sam gutljaj gaziranog soka iz čaše. ''Tony, ako nastaviš blebetati, moglo bi ti se desiti da izletiš naglavačke kroz zatvoreni prozor'', upozorih ga. Onda skrenuh pogled na Saru. ''A kako je moguće da ti ne znaš ništa o ovome? Ti poznaješ svaki detalj vezan za naš svijet, zar ne?!'' Sara slegnu ramenima i ljutito uzdahnu, kao da i njoj samoj to jako smeta. ''Ne znam. Doista ne znam. Iako mislim da sam ime Midian već negdje čula'', rekla je, mršteći se. To je bio znak da duboko razmišlja. ''Možda ćeš bolje razmišljati ako ti lupim dva, tri šamara'', reče joj Mikko, cereći se. Ona iskrivi lice u grimasu i lupi ga po ruci. ''Pusti me na miru, kišna glisto!''
''Reći ću te mami, kozo!'', zacvili on, počupavši ju za kosu.
''Reći ću te tati, prasac!'', vrisnula je, šutnuvši ga u koljeno.
Blago sam se osmjehnula, ali prije no što sam si dozvolila da prasnem u smijeh, Roxy mi reče:''Baš me zanima tko će nam predavati OOMS sad kad je Umbridgeica otegnula papke.'' Zločesto se nasmijala. Svi pogledaše u nju – čak su se i Mikko i Sara na tren prestali tući. ''Što je tu smiješno?'', upita Ville, podignuvši obrvu. Roxy odmahnu rukom. ''Ma, ništa. Zaboravi. Samo mi je drago što smo se riješili Dolores Umbridge'', izjavila je. ''Mrzila sam ju'', dodala je, započinjući trač-partiju u koju su se kasnije svi uključili. Svi osim mene i Amande. ''Sis, mislim da znam tko bi nam mogao dati neke odgovore. I točno znam gdje ćemo naći tu osobu'', rekoh joj, na što ona nevoljko slegnu ramenima, ali se ipak ustade i krenu za mnom.

***

Preletjela sam pogledom po knjižnici, oslonjena na dovratak. Bila je gotovo prazna. Knjižničarka je sjedila za svojim stolom, usredotočena na hrpu papira koje je pregledala. Između visokih drvenih polica krcatih knjigama spazila sam i nekolicinu učenika u ravenclawskim i gryffindorskim pelerinama kako se žustro raspravljaju oko nekih referata. Inače bih vjerojatno zastala i 'počastila' ih sa većim brojem uroka, ali sada nisam imala namjeru zamajavati se s tim. ''Hajde, Am. Sigurna sam da je ovdje'', rekoh svojoj sestri. Progurale smo se kroz gužvu koju je napravila ona skupina prljavih mutnjaka, ispraćene njihovim međusobnim šaputanjima što su se sigurno ticala nas. Bacila sam kratak pogled preko ramena. ''Da sam na vašem mjestu, pazila bih što pričam'', procijedila sam kroz zube. I, doista, zašutjeli su. Tada sam, tek sitnim krajičkom oka, spazila Hermionu Granger. Stajala je okrenuta prema jednoj polici, prelistavajući debelu staru knjigu. Duga kovrčava kosa se prosipala niz njezina ramena. Amanda i ja joj priđosmo, ali nas nije primijetila sve dok nisam progovorila. ''Bok, Hermiona.'' Glas mi je bio pun lažne ljubaznosti. Bio je to jedan od onih trenutaka kad sam morala koristiti svoje glumačke sposobnosti najbolje što sam mogla. Podigla je pogled sa knjige. ''Oh, bok, cure. Otkud vi ovdje?'', upitala je, pomalo iznenađeno. Amanda se nasmiješila. ''Tražile smo te. Htjele bismo porazgovarati o onoj poruci koju su danas pronašli na zidu.'' Moja sestra je, kao i obično, odmah prešla na stvar. Ja nisam ništa rekla. Činjenica da stojim naspram mutnjakuše a da ju pritom ne smijem ukloniti jednim potezom svog štapića stvarala je neopisiv bijes u meni. Bijes koji sam vješto sakrila slatkastim osmijehom. Hermiona mi ga je uzvratila. ''Hey, to je baš čudno. Moja prijateljica Robyn...'' Tu skrenu pogled na jednu djevojku koja je stajala nedaleko od nas, razgledajući knjige. ''... i ja upravo pokušavamo pronaći nešto o njoj''. U glasu joj se raspoznavala velika zainteresiranost.
''O kome?'', upitala sam, podignuvši obrvu.
''O Midian. Midian Turunen'', reče ona zamišljeno. ''Zar niste čule za nju?''
Odmahnula sam glavom. ''Ne. Mislim da ne. Tko je ona?'', upitah.
''Sve što znam je da je živjela u vrijeme osnivača Hogwartsa i da je bila velika ljubav Salazara Slytherina. Vjerujem da poruka koju je ubojica ostavio ima neke veze s njom'', objasnila je. Lice joj se najednom smrači. Snažno je zatvorila knjigu i vratila ju na policu. ''Ali ne mogu pronaći niti jedan drugi podatak.'' Izgledala je kao da ju ta spoznaja čini još nervoznijom nego što je zapravo bila. Glasno je otpuhnula. Nisam ju željela ništa više pitati. Ne da ju ne bih dodatno uzrujala – nego zato što se više nisam mogla uzdržavati. ''Pa, mi bismo sad morale ići. Imamo kaznu kod Snapea'', rekoh, zaokrenuvši očima. Bila je to prva stvar koja mi je došla do misli u tom trenutku. ''Javite mi ako još nešto doznate, može?''
''Može. Nema frke'', odvrati Hermiona. Mahnula nam je. ''Vidimo se.'' Okrenula se i pošla prema Robyn, s namjerom da joj se pridruži u daljnjem istraživanju.
''Tko bi rekao da će nam ta prljava mutnjakuša možda biti od neke koristi'', šapnula sam Amandi, kad smo izašle na hodnik. Ona se nasmiješila, popravljajući izgužvane rubove svoje suknje. ''Da, zaista.'' Osmijeh iznenada ispari s njezinog lica. ''Samo se moramo paziti da nas ne skuži. Niti ona, niti Ron, a pogotovo ne Harry Potter.''
Odmahnula sam rukom. ''Ne moraš me podsjećati. Nisam zaboravila na njih.'' Gotovo da nisam primijetila da sam ugrizla usnicu toliko snažno da sam ju raskrvarila. Mržnja me je, ponovno, razdirala iznutra. ''Sredit ću ja Pottera jednog dana. Sredit ću ga, makar mi to bilo posljednje.''

***

''Ovaj kolač deset jezika govori'', izjavio je Crabbe sljedeće večeri. Goyle kimnu glavom, ali ništa ne reče – bio je suviše zaokupljen krađom makarona sa sirom iz Mikkovog tanjura. Draco ih je obojicu s gađenjem promotrio. Imala sam osjećaj da mu se želudac okreće. ''Krmci jedni neotesani, kako možete toliko jesti? Eksplodirat ćete jednog dana'', promrmljao je. Nasmijala sam se na tu njegovu dosjetku. ''Nadam se da će to biti uskoro'', dodadoh. Crabbe je nešto promrmljao, ali ga nisam čula – bila sam zauzeta usiljenim mahanjem Potteru koji se upravo smiještao za stol Gryffindora. ''Daj prestani s tim!'', reče Draco odjednom, povukavši me prema sebi. Djelovao je prilično ljutito. Pogledah ga, izvijajući obrve. ''Što je tebi?!'', siknula sam. Odmahnuvši glavom, dohvatila sam bokal sa sokom od bundeve i napunila svoju čašu. Zavladala je tišina ispunjena samo tihim žuborom tečnosti po njezinom dnu. ''A što misliš?'', upita Draco u konačnici. ''Neprestano ga pozdravljaš i smješkaš mu se u prolazu kao... kao da ti se sviđa.''
''Oh, Bože... Čuj, Draco, tebi još samo fale dugačke uši pa da budeš kompletan ljubomorni magarac!'', izjavila sam. Ošinula sam ga pogledom. Nisam bila ljuta – jednostavno mi je išao na živce sa tim svojim ljubomornim spikama. Činilo se da je to shvatio, jer se priljubio uz mene poput malog djeteta i poljubio me u obraz. ''Znam. Oprosti'', šapnuo je. Nasmiješila sam se i nježno prošla rukom kroz njegovu plavu kosu. Roxy nas je pogledala, cereći se. ''Slatki ste, ali radije se koncentrirajte na svečanost. Mislim da će Dumbledore upravo predstaviti novu predavačicu Obrane'', ispravno je zaključila, upirući prstom ka profesorskom stolu. Dumbledore se ustao sa stolice i pljesnuo rukama, tražeći pozornost. ''Čast mi je da vam predstavim novu profesoricu Obrane od mračnih sila, koja će zamijeniti tragično preminulu Dolores Umbridge'', rekao je, kad su se svi učenici stišali. ''Molim vas, pozdravite Ameliu Gabrielle Goth Riddle!''

***

EPILOG

* ispisano u trećem licu *

Uz bijesni povik, Voldemort je snažno bacio staklenu čašu prema zidu. Razbila se u tisuće komadića – baš poput njegovog srca. Suzdržavao se da ne uništi i sve ostalo što su njegove oči pune bola i razočaranja u tim trenutcima mogle zapaziti, a da zapravo nije ni znao zašto to čini. Nije ni razmišljao o tome. Nije mogao. Nije želio. Razmišljao je samo o... njoj. O njoj, koju je toliko volio.
O Lujizi. O svojoj Lujizi.
Tek sad je shvaćao koliko mu je doista značila.
Tek sad je shvaćao da ne može i ne želi dalje bez nje.
Tek sad je shvaćao da bi za nju sve učinio.
Izašao je na balkon, navlačeći svoj crni ogrtač preko ramena. Nadao se da će mu svježi noćni zrak bar malo razbistriti misli, ali mu se u konačnici činilo da i u svjetlosti zvijezda koje su se prosule po tmurnom nebu vidi njezin zanosni osmijeh.
Kako će se boriti s njom?
Oslonio na kamenu ogradu, zureći u tlo. Drugom rukom je čvrsto stezao svoj štapić. Isti onaj štapić kojim je prolio beskonačno mnogo krvi. Isti onaj štapić kojim će se morati suprotstaviti i njoj. Znao je to. Bio je svjestan što slijedi i nije se želio s tim pomiriti.
Kako će se boriti s njom?!
Izvadio je medaljon iz džepa. Medaljon u obliku zmije iz čijih usta izlazi pauk. Medaljon koji joj je poklonio na njihovom vjenčanju. Medaljon koji je Lujiza otrgla i bacila one noći kad je Rosewhite pao. Sad mu se i on učinio nekako drugačiji... Prazan. Potpuno prazan. Beznačajan. Bez one uobičajene magije kojom je znao odisati kad je visio oko njezinog mramornog vrata.
Poželio ga je baciti negdje u beskonačnost noći koja se nadvila nad njim, ali se u konačnici ipak predomislio i prislonio ga uz svoje grudi, znajući da je to jedino što mu je sada ostalo od nje...

Lujiza je ležala na krevetu, sklopljenih očiju. Lice joj je bilo mrtvački blijedo – isticale su se samo usne boje krvi, iste one boje kakvu je imala i njezina haljina. Drhtala je, što od hladnoće koja se širila cijelom zamračenom prostorijom, što od boli koja je nemilosrdno sjekla njezino tijelo. Široki krevet na kojemu je ležala bio je okružen tisućama svijeća, ali one nisu bile jedini izvor svjetlosti. Medaljon u obliku zmije iz čijih usta izlazi pauk, medaljon koji je visio sa njezinog vrata, bio je daleko jači i realniji i po pitanju blještave svjetlosti i po pitanju značaja koji je imao.
Vladala je tišina. Grozna, napeta tišina.
Samo nalet jezivo hladnog vjetra poleti kroz sobu i svojom ubojitom snagom sruši porculansku figuru koja je dotad stajala na polici. Strahovit tresak je proparao zrak, ali Lujiza nije reagirala...
Nije se čak ni trgla...
I dalje je samo nepomično ležala...

Nastavit će se...

P.S. Zahvaljujem se mom bratu, koji mi je dao inspiraciju za ovaj post!
P.P.S. Inače, ispričavam se i što je toliko dugačak, ali doista nije mogao biti kraći. Da je bio bar za jednu stranicu kraći, ne bih ništa uspjela objasniti kako treba. Tako da se ipak nadam da ćete ga bar letimično pročitati.