From the bottom of my broken heart.

Lujiza je nepomično stajala uz kamenu ogradu balkona, zagledana u sivilo jutra, u ples ledenih iskrica koji joj se prelamao na kamenim crtama lica. Zakrvavljene očne duplje počivale su u tami sjenovitih oblaka, lišene onog uobičajenog, otrovnog sjaja koji je inače krasio i upotpunjavao čar njezine sablasne ljepote. Bezlične, mramorne suze tekle su joj niz obraze, miješajući se sa lelujavim pahuljama i zimskom monotonijom koja je parala zrak.
Tiho je zajecala, dok su njezine krvavocrvene usnice drhturile na vjetru.
Uzdahnula sam, gledajući kako ju unutarnji demoni nemilosrdno uništavaju, rastržu, ubijaju, gledajući kako se pred mojim očima gubi i posljednji trag osobe koju sam poznavala i voljela.
"Maggie, znaš li što me jedino spriječava da si prekratim muke?"
Knedla mi je zastala u grlu, ali nisam ništa rekla.
"Spoznaja da bih time i tebi oduzela život."
Nanoseći taj bolni vapaj, vjetar je zaledio jednu suzicu na mome obrazu. Prošaputala sam njezino ime tiho, gotovo nečujno, na što se ona okrenula i grčevito me primila u zagrljaj. Pritisnula je svoje lice ovlaženo suzama uz moje, kao da je vapila za djelićem lažne snage koju sam vizualirala samo da bih ubijedila sebe kako sam, barem malo, jača od Smrti.
"Ja sam kriva za sve. Da sam bila dovoljno snažna da se oduprem Midianinoj čaroliji, ništa od ovog se ne bi desilo. On bi još uvijek bio živ", prošaputala je, oslanjajući glavu na moje rame. Nježno sam ju poljubila u prekrasnu, lepršavu, crnu kosu, dok su mi se suze nakupljale u kutovima sklopljenih očiju. Hladnoća krhkog tijela moje majke melankolično mi se raspirivala po dlanovima stopljenim u njenim uzdrhtalim šakama, stvarajući posljednji ton sjetne balade u spletu nesuvislih misli što su me žustro pritiskale.
"Ne govori to!" Povisila sam ton, kao da sam na taj način htjela vratiti onu hrabru i dostojanstvenu ženu koja je izdahnula skupa sa Voldemortom. "Nisi ti kriva!"
Oteo joj se nježan, neprimijetan siktaj. Skrenula je nedefinirani pogled negdje u stranu, na neki odsjaj prizora koji je samo ona mogla vidjeti i osjetiti, ali nije željela odgovoriti. Bilo joj je lakše i okrenuti se i zanemariti moje pokušaje da vikanjem zaliječim njezino slomljeno srce.
"Mama... ", uzdahnula sam, ali prije no što je ta spontano započeta rečenica bila dovršena, staklena vrata koja su odvajala balkon od sobe naglo poletješe unatrag. Amelia i Amanda se gotovo istog trenutka pojaviše pred nama, pridržavajući se jedna za drugu. Polovica prelijepog lica moje sestre bila je zaklonjena svilenom, crvenom maramicom kojom je pokušavala otkloniti ostatke minule boli. Amelia se držala dostojanstveno, nedodirljivo, ali nisam mogla ne primijetiti kristale u njezinim očima. Kao da je plakala.
Je li to moguće?
"Maggie... Lujiza... žao mi je", prošaputala je. "Iako je bio glupi pokvareni skot, bio mi je brat. I u dubini duše sam ga voljela."
Izgledalo je kao da se dvoumi na trenutak, ali ipak je prišla polako prema Lujizi, raširivši ruke. Lujiza ju je gledala blijedo, kao da u glavi ponavlja riječi koje je čula, a onda joj je potrčala u zagrljaj, glasno uzdahnuvši.
"Hvala. Ovo mi zaista znači...", odgovorila je plačnim glasom.
Amelia ju je potapšala po ramenu, a onda ju odmaknula od sebe. "Bićeš uredu. The show must go on! Imaš sada da se brineš za Maggie. Ona treba mamu."
Lujiza se osmjehnula i rukavom crvene haljine obrisala bisernu suzu. ''Hvala, Ame.''
"Nema potrebe da mi se zahvaljuješ. Možeš računati na mene za sve što ti bude trebalo." Ispreplela je prste sa njezinima, prislanjajući tako spojene ruke na svoje čvrste grudi. "Što se Elaine tiče, ja ću se pobrinuti za nju. Moje Pantere su već na putu k njezinoj kući."
Šutjele smo. Sve četiri. Šutjele smo, dijeleći identične, mračne misli o priči Elaine Brown. Nisu postojale riječi kojima bih uobličila nemjerljive količine mržnje koja se javljala samim pomenom njezinog imena, samim prisjećanjem na nju u cjelini. Bila mi je teta, krv moje krvi, ali i osoba koju sam u tim trenutcima prezirala najviše od svih; ubojica moga oca. Nisam vjerovala da će netrepljivost koja je postojala između Lujize i Elaine dovesti do ovoga, bez obzira na činjenicu da je taj okrutni čin bio zapravo... osveta. Osveta zbog smrti Damiana Troya, Elaineinog muža kojeg je Lujiza hladnokrvno ubila prije nekoliko godina, ostavljajući svoju sestru samu sa tada petogodišnjim sinom Paulom.
No čak ni to, čak ni spoznaja da će Crne Pantere ubrzo presuditi i samoj Elaine ionako ne mijenjaju ništa. Voldemorta više nitko ne može vratiti.
"Moramo ići, Maggie. Moramo se vratiti u Hogwarts." Vidjevši da sam utonula u duboko razmišljanje, Amanda me lagano dodirnu po ramenu, te me tako surovo suoči sa stvarnošću. Bacila je pogled na svoj ručni sat i, shvativši koliko smo zapravo nastave tog jutra propustile, ispustila bolan uzdah.
Odsutno sam slegnula ramenima, naglašavajući koliko mi je zapravo svejedno bilo u tom trenutku, ali me je Lujizin povik ipak spriječio da zakoračim naprijed.
"Maggie! Ne želim da se vraćaš tamo. Ne samo zato što stvari počinju izmicati kontroli, nego... " Ugrizla je usnicu, oborivši pogled na mokro, zasniježeno tlo. "... jako te trebam, dušo. Sad imam samo tebe. "
Posegnula je za mojom rukom, želeći me primiti, želeći me grčevito zadržati uz sebe. Njene prekrasne, crvenkaste oči otkrile su nepojmljivu nježnost, nijansu nezamislive slabosti kakvu u njima nikad ranije nisam naslutila.
"Vratit ću se u Hogwarts, ali samo da uzmem svoje stvari." Osjetivši njezin hladan dodir na svojoj mramornoj koži, razvukla sam usnice u bolan smiješak. "Ta prokleta škola ionako nikad nije bila pravo mjesto za mene."
Amanda me zbunjeno pogleda. "Ali... "
Oštro sam ju pogledala, spriječavajući ju da sumnja u ispravnost moje možda prebrzo donesene odluke. "Nema ali, Am. Već sam odlučila. Odlazimo iz Hogwartsa."

***

"Što? Maggie, ne možeš to učiniti!", rekla je Roxy, postajući time prva koja se usudila prekinuti tišinu što je zavladala u spavaonici poslije mojega dugog monologa.
Zanemarila sam njezin prijekorni pogled. "Naravno da mogu", odvratila sam i složila svilenu crnu haljinu u otvoreni kovčeg, osjećajući u sebi neko neprirodno zadovoljstvo.
"Znamo da ti je teško zbog ovoga što se dogodilo. Svima nam je. Ali ne možete tek tako otići. Ne u ovom trenutku", usprotivila se Sara. Prošla je rukom kroz svoju bakarnocrvenu, gustu kosu što je savršeno isticala duboke tamnoplave oči, molećivo zaustavljene na mom bezizražajnom licu.
Nisam se ni trudila odgovoriti joj.
Dohvatila sam Amandine crne traperice sa svog namještenog kreveta i dobacila ih sestri, otpuhnuvši. Ona ih vješto presavi i strpa u kovčeg. "Maggie ima pravo", rekla je pritom. "Ništa nas ne veže za ovo mjesto."
Draco ju je procjenjivački promotrio, vrteći glavom. "Amanda, ne znamo što se desilo s Midian, ali vrlo je vjerojatno da je još živa i da će se vratiti." Sklonio je pramen prekrasne, plave kosa koji mu je nehotice skliznuo na blijedi obraz.
Prijezirno sam frknula. "Draco, umijemo se same čuvati. Uostalom, ako se to i desi, bolje je da Lujiza i ja budemo skupa. Bar dok dejstvo čarolije ne prestane", rekoh odlučno. Stala sam pred napuknuto zrcalo i, ogledajući se u zamagljenom staklu, popravila svoje lepršave, crvenkastozlatne uvojke koji su mi padali niz ramena.
Zavladala je tišina. Tišina ispunjena bolnim uzdasima i značajnim pogledima koje su naši mladi sljedbenici živahno razmjenjivali, ustručavajući se da bilo što kažu.
Preletjela sam pogledom preko njihovih lica. "Naravno, očekujemo od vas da nastavite s ovim što smo započeli. Očekujemo da ćete prevesti još mladih vještica i čarobnjaka na našu stranu. Niste nas nikad dosad iznevjerili, te se stoga nadam da i ovog puta možemo računati na vas", rekoh, zatvarajući kovčeg. Glas mi je napokon poprimio onaj uobičajen, miran, dostojanstven ton. Zakopčala sam jaknu i, primivši Amandu pod ruku, posegnula da otvorim vrata. Ville i Tony su ponijeli naše kovčege, slijedeći nas, skupa sa svim ostalim sljedbenicima koji su nam proteklih godina bili najveća potpora.
Zvuk naših elegantnih, sporih koraka odzvanjao je među tamnim, iskrzanim zidovima Hogwartsa, miješajući se sa šapatima što su ih razmjenjivali učenici okupljeni na hodniku. Koračali smo kao nekad, plijeneći sve poglede svojim mračnim, nedodirljivim pojavama.
"Gospođice Riddle! Što bi ovo trebalo značiti?" Neočekivano, Dumbledore i McGonagallica nam prepriječiše put, upućujući nam prijekorne, upitne poglede.
"Vidite i sami, Albuse", odgovorila je Amanda hladno, igrajući se sa svojim privjeskom u obliku zmije. Njezine nebesko plave oči surovo su počivale na Dumbledoreovima.
Nekoliko trenutaka nas je samo promatrao, gladeći svoju čupavu sivu bradu, a onda je upotpunio napetost u zraku grubim, ali ipak melodičnim glasom. "Znate, gospođice, ovaj isti prizor sam vidio prije mnogo godina. Na istom ovom hodniku, Lord Voldemort i Lujiza Brown stajali su preda mnom isto kao što vas dvije sada stojite, gledali su me tim istim otrovnim pogledima koji sada blješte na vašim licima."
Bolno sam uzdahnula. "Možete li nas poštediti svojih filozofiranja?"
"Znam što se sinoć desilo, gospođice. Pokušao sam vas upozoriti, ali sudbina je odredila drugačije." Popravio je svoje velike, staromodne naočale, kao da se ustručava da nastavi. A činio je istu stvar kao i obično – govorio je u zagonetkama. "Možemo se samo nadati da vam ista neće okrenuti leđa u pohodu koji slijedi."
"Nemamo vremena za ovo", procijedi Amanda kroz zube, ne skrivajući bijes koji ju je u trenu preplavio. Uzela me je za ruku i odlučno povukla ka dvorskim kapijama.
"Sretno.. ", prošaputao je Dumbledore, gledajući za nama. Postala sam svjesna njegove zabrinutosti tek kad sam nehotice uhvatila taj blag, sućutan pogled pun strepnje.
Zanemarila sam ga. Svoje kamene zjenice usmjerila sam naprijed, bez osvrtaja, bez pozdrava.
Vjerujem da su bili sretni što odlazimo.
Ali mi smo bile još sretnije. Jer, uprkos svemu, odlazile smo kao pobjednice.

***

"Maggie, sačekaj!"
Čuvši Dracov povik, zastala sam i graciozno se okrenula.
Dotrčao je do mene. Tempo disanja mu je bio nesređen a obrazi rumeni od trčanja, ali to ga nije spriječilo da mi pruži prekrasnu, tamnoplavu ružu. "Izvoli... za oproštaj", rekao je.
Osmijeh mi se prolomio na usnama. "Gdje si našao plavu ružu?", upitala sam, dopuštajući njezinom opojnom mirisu da mi grubo raspara nosnice.
"Znam da voliš plavu boju", odvratio je tiho, zagledan u uzburkane talase na jezeru. Sjaj u njegovim očima je netragom ispario; sad su bile nedefinirano tamne, ophrvane nestvarnom slutnjom. Čak je i blijedi osmijeh oko blago ispucalih usana uminuo, pretapajući se u vid najiskrenije tuge.
Shvatila sam o čemu razmišlja. Izraz njegovog lica mi je sve govorio. "Žao mi je što je moralo ovako ispasti, ali... " Uzdahnula sam, tražeći prave riječi kojima bih iskazala da je našoj vezi doista došao kraj. "...vjerujem da i sam znaš da ljubav na daljinu jednostavno ne opstaje. Valjda nikad nismo bili jedno za drugo", rekoh u konačnici, izbjegavajući njegov pogled. Ne zato što sam ga još uvijek voljela, ne zato što me je boljela njegova tuga, nego zbog činjenice da sam osjećala zahvalnost zbog svega što je dosad učinio za mene.
"Ne slažem se s tim, ali odluka je tvoja. Ako želiš da završimo ovdje i na ovaj način, onda neka tako i bude", rekao je u konačnici, kao da je očekivao taj odgovor.
"Hvala ti." Nježno sam dodirnula njegov mramorni obraz svojim usnama, a zatim ponovno primila Amandinu ruku i dopustila joj da me povede prema Zabranjenoj šumi. "Vidimo se, Draco. Doviđenja", rekoh tiho, šapatom koji se izgubio negdje u umirujućim tonovima depresivne jesenje balade.

From the bottom of my broken heart
There’s just thing or two I’d like you to know
You were my first love, you were my true love
From the first kisses to the very last rose
From the bottom of my broken heart
Even though time may find me somebody new
You were my real love, I never knew love ‘til there was you.
From the bottom of my broken heart...

***

Oštro sam udahnula težak miris tamjana što se provlačio mojom zamračenom sobom. Duga, crna suknja nemarno se vukla za mojom presamićenom, tmurnom prilikom dok sam se nemoćno vukla po tlu. Dohvatila sam pehar crnog vina sa noćnog stolića i s teškom mukom otpila dug, neprijatan gutljaj. Krvavocrveni plamičak voštanice poigravao se sa očajom na mom preblijedom licu, tjerajući ledene suze da mi kliznu niz obraze.
Zašto se ovo moralo desiti baš sad, kad smo mogli biti tako sretni? Zašto se cijeli moj svijet morao srušiti
baš sad, kad je u njemu napokon mogao zavladati mir?
Oteo mi se vrisak. Bolan, glasan vrisak. U afektu, primila sam maleni privjesak u obliku križa i bijesno ga otrgla sa svog blijedog vrata. Odbacila sam ga kroz odškrinuti prozor, u vječne bjeline začarane finske šume, što dalje od sebe i svog praznog života. Odbacila sam posljednji tračak svjetlosti iz svoga srca, posljednji dio svoje ljudskosti.
''Ne! Amelia, reci mi da se šališ!''
Lujizin prodorni povik probio se kroz tamne zidove sobe, vraćajući me u stvarnost.
Nekoliko trenutaka sam samo nestrpljivo osluškivala, očekujući nešto što bi obrazložilo takvu reakciju, ali sam u konačnici shvatila da bi bilo bolje da provjerim što se događa. Pridigla sam se sa hladnog poda i, očistivši sa sebe tragove boli i prašine, teškim koracima krenula prema spavaćoj sobi na drugom kraju hodnika.
''Draga, smiri se!'' Kad sam odškrinula stara, hrastova vrata, Amelia je zaštitnički grlila Lujizu koja je tiho jecala u njezinom naručju. Ali ne od boli, ne od tuge, nego od bijesa.
''Što se dešava?'', upitala sam tiho, oslonjena leđima na zid.
Amelia je duboko udahnula. ''Elaine...''
''Mrtva je, zar ne?'', upitah, osjetivši kako mi srce nestrpljivo poigrava.
Njezine prekrasne oči poprimiše neobičnu, mračnu nijansu. ''Bojim se da ne. Nekom je neobičnom čarolijom pobila desetoricu Crnih Pantera, a jedan koji je preživio vratio se da mi saopći nevjerojatne vijesti; Damian Troy je živ.''

Nastavit će se...