18
petak
srpanj
2008
Rocking chair without a dreamer. A wooden swing without laughter. Sandbox without toy soldiers. Yuletide without a flight. Dreambound for life,
Sanctus Espiritus, redeem us from our solemn hour
Sanctus Espiritus, insanity is all around us
Sanctus Espiritus, is this what we deserve,
can we break free from chains of never-ending agony?
Natasha Polanski, bivša Crna Pantera i jedna od vještica za kojima Ministarstvo bezuspješno traga već dugi niz godina, sada je nepomično sjedila u rasklimanom naslonjaču i svojim crnim očima odsutno promatrala bezimene, sjajne točkice na glatkom nebu. Ne, nije gore bilo ničega što bi prosvijetlilo tamu nastanjenu u njezinom srcu, ničega što bi joj odvratilo misli od neminovnog, ali večeras je – onako kako to propisi Sudnjeg dana nalažu – svako dosadašnje shvatanje moralo poprimiti novo obilježje. Večeras je samu sebe zbunila zapažanjem da u čarobnjačkom svijetu, tako punom gubitaka, smrti i boli, te blještave zvjezdice uvijek uspjevaju ostati tako izolirane, tako daleke... kao da ih prolivanje krvi nedužnih ne zabrinjava.
„Svemu je kraj.“
Bila je to jedina sigurna tvrdnja u silnoj neizvijesnosti koja joj trgala dušu dok je teškim, umrtvljenim koracima prilazila ormariću za likere i mrmljajući neprestano ponavljala iste, sudbonosne riječi. Košmari o Apokalipsi pokazat će se surovo istinitim; samo je pitanje trenutka kad će sve otići kvragu, u bijedno ništavilo, odakle je i postalo.
Tanušni kutovi njezinih svijetlih, ispucalih usana izvili su se u bolan smiješak kad je na dlan primila mali nož optočen draguljima, dar njezine učiteljice.
Činilo joj se da je jedina koja je prisebna, jedina koja shvaća da se za drevni ključ propasti bore tri žene, tri hrabre i moćne žene. Svaka sa svojom bezuvjetnom potporom, svaka vođena svojim ciljem – ljubavlju, moći ili osvetom – ali veličanstvene, demonske magije zatočene u kamenim zidinama prije više milijuna godina ionako neće poštediti pobjednicu, ma koja ona bila. Pa zašto onda čekati, zašto ponovno postati slomljena marioneta u rukama bilo koje od njih, kad se sve može riješiti na lakši, bezbolniji način?
Tiho šapućući molitvu, prekrižila se pred srebrnim raspećem što je krasilo zid, te obema rukama primila sklisku dršku noža i svom si ga snagom zarila u trbuh.
Prazne joj se, zamagljene oči naprasito iskolačiše, a usta ostadoše poluotvorena tek toliko da iz njih sklizne tanak mlaz tople, jarkocrvene krvi. Bez prigušenog vriska, bez kajanja, onemoćalo je klonula na koljena, na hladni pod već neizbrisivo označen mrljama slatke krvi koja je liptala iz njezinog probodenog trbuha.
Neugasiva Tama koja joj se stvorila u zamućenoj svijesti, pred njezinim sasvim bijelim očnim jabučicama činila se gotovo kao blaženstvo. Mir, nakon toliko godina.
Iako se krhko, slabašno tijelo mlade crne čarobnice refleksno opiralo u želji za opstankom, život, taj prokleti nepozvani gost, bio je već spreman za odlazak; ubodna rana je bila preduboka.
Crnilo. Praznina. Vječnost.
Ne, još nije bio kraj.
Igra je tek počela.
Isprva je mislila da joj se učinilo, ali sve je jasnije mogla čuti poznat, melodičan, šaputav glas kako ju zaziva imenom, a potom i izgovara neku nedefiniranu čaroliju koja je zaliječila ranu na njezinom trbuhu i zaustavila naizgled nezaustavljivo krvarenje. Svojom se unutarnjom snagom, snagom slobodne volje, borila protiv neželjenog uskrsnuća, ali njezina Spasiteljica držala je konce prepredene igre u svojim rukama. Kao i uvijek.
Vrijeme i prostor ponovno počeše postojati.
Ponovno je vidjela obrise sobe osvijetljene blijedožutim zvjezdanim iskricama, ponovno je osjetila kako ju prožimaju trnci života, kao da su prethodnih nekoliko sekunda u savršenstvu Smrti bile samo plod njezine mašte – jedino što je sada ležala ponizno sklupčana pod prilikom Midian Turunen, sablasno lijepe žene koje su nekoć nazivali Gospodaricom Tame.
Istovremeno...
Još uvijek prilično zadihana od trčanja uz stepenice, lagano sam odškrinula vrata naše hotelske sobe i provirila unutra. Nestvarna, plavkastosiva svjetlost koja je treperila oštrim zrakom na neki je neobičan način sve činila bestjelesnim, pa čak i Lujizinu nisku, vitku figuru okrenutu ka prozoru.
„Mama, je li sve u redu?“, upitala sam ju tiho, osluškivajući kako mi potpetice sandala škripe pri dodiru sa mramornim tlom. „Jesi li dobro?“
Uzdahnula je, smeteno kimajući glavom. „Jesam“, prošaputa, te se – zamahnuvši slapom ravne, crne kose koja joj se pritom pružila do donjeg dijela leđa – polako okrenu k meni i promotri me svojim zastakljenim očima .„Maggs, oprosti što sam onako odjurila. Ja...“
„Nije sramota pokazati bol, ne u situaciji poput ove“, prekidoh ju, te stadoh naspram nje i nježno primih njezinu meku, hladnu šaku u svoju. Tako isprepletene, ruke su nam izgledale gotovo identično; vitke, blijede, dugi nokti nalakirani u crnu boju, zglobovi ukrašeni tankim srebrnim narukvicama. Blago sam se nasmiješila na tu pomisao. „Ali ja ti sa sigurnošću mogu reći da će se uskoro sve biti dobro. Sve će biti kao prije.“
„Imaš pravo.“ Nadlanicom je obrisala malenu suzu s obraza. „Uspjet ćemo. A znaš zašto?“
U tom sam se trenu sjetila svog tate, njegovog zagonetno dubokog glasa i riječi njime uobličenih, riječi koje su ostavile neizbrisiv trag na mojoj duši. Prije ih nisam potpuno razumjela, ali sada sam znala da je suština svih borbi u njihovoj neporecivoj istinitosti. Znala sam, i napokon sam bila spremna ponoviti ih s odlučnošću i ponosom.
„Jedan pametan čovjek mi je jednom rekao da smo nepobjedivi zato što naša najveća snaga leži u našem zajedništvu.“ Promotrivši sjetan osmijeh koji se prolomio na njezinim usnicama kad je shvatila o kome govorim, uzdahnula sam i blago se namrštila. „Uh mama, ja možda nisam baš najnormalnija osoba na svijetu, ali mi se čini da ovo nije naš stil.“
Lujiza se nakratko zamisli. „Točno. Dosta je bilo suza.“ I dalje čvrsto držeći moju ruku, energično je poskočila ka vratima i raširila krupne usne u ohrabrujuć, odlučan smiješak od koga me je prožela neka neobična toplina. „Hajde, čeka nas važan posao. Moramo se dokopati te nesrećne knjige, a bogme i isprašiti guzicu mojoj glupoj sestri i onom njezinom govnaru!“
***
Činilo se da će ’isprašivanje’ ipak morati malo pričekati; naime, na prvom okretištu stepenica što su vodile do restorana presreo nas je zgodan muškarac crnih očiju i kose boje rastopljenog zlata – isti onaj koji je za večerom tako napadno odmjeravao Lujizu.
„Oprostite, gospođice, je li vam dobro?“, upitao ju je ljubazno, s izraženim irskim akcentom i prizvukom zabrinutosti u slatkastom tonu glasa, oslonivši se o rukohvat nevješto prelakiran u prljavo sivu boju. Njegov je pogled pohotno, pomalo bezobrazno prodro u dubinu njezinog.
Lujiza sumnjičavo izvi obrvu i podboči se, ne skrivajući dozu drskosti koju je u njoj probudilo to neočekivano pitanje. „Da, dobro mi je. I ja nisam...“, zaustila je da odbrusi kako nije gospođica već gospođa, gospođa Riddle, ali se činilo da ju novi udvarač nije baš najpozornije slušao; čak štaviše, cijelo je vrijeme čežnjivo zurio u njezine prekrasne oči.
„Vidio sam kako ste izletjeli iz restorana, pa sam pomislio da vam je pozlilo. Jeste li sigurni da ne želite da vas pregledam?“ Zavodnički je prošao prstima kroz kratku, razbarušenu kosu koja mu je uokvirivala okruglasto lice, pritom izgledajući poput tinejdžera; samo su sitne, gotovo neprimjetne bore oko njegovih očiju odavale koliko mu je godina. „Ja sam, inače, Carlos Galeotti. Liječnik“, dodao je žurno i namignuo joj, pruživši joj svoju krupnu, preplanulu ruku.
Nije ju prihvatila. „Krasno“, promrmlja sarkastično, kolutajući očima u znak nezainteresiranosti. Glas joj je bio hladan, bezdušan. „Oprostite, ali doista žurimo.“ Zaobišla ga je, te se graciozno se okrenula na peti i pošla niz strme stepenice, povukavši me za ruku.
„Stanite!“, povika on za nama, znajući da će njihovom razgovoru doći kraj ako ne pronađe način da ga održi, premda je bilo jasno da ona ni ne pomišlja na to; njezin pogled i izraz lica jasno su mi pokazali da je sposobna misliti samo na Voldemorta. „Mogu li barem znati vaše ime?“, upitao ju je Carlos mazno, očito uvjeren kako niti jedna žena ne može odoljeti njegovom savršenom tijelu, gustoj plavoj kosi i pravilnim crtama lica, pa tako ni ova neobična strankinja. Po mirisu muževnog, skupog parfema koji je ispunjavao zrak shvatila sam da nas slijedi.
Lujiza se čak nije ni osvrnula. „Lujiza Riddle, iako te se to ne tiče.“
„Prekrasno ime“, dobacio je i šarmantno se nasmijao, misleći da je ću taj komentar bar malo smekšati. „I priliči takvoj ljepotici kao što ste vi.“
Ona iskrivi lice pozelenjelo od gađenja grimasu i drsko se okrenu se, ošinuvši ga pogledom. „Odjebi, plavušo.“
***
Dok smo se vozile u nekom smiješnom, žutom automobilčiću što ga je Amelia iznajmila na aerodromu, teški su oblaci sve napadnije i izazovnije prekrivali mračni nebeski svod, bacajući sjene zastrašujućih oblika na užareni pijesak. Obrisi rijeke Nil sablasno su plesali na liniji udaljenih horizonata, podložni zvijezdama koje su svojim magičnim, zlatnim kistom po njima ispisivale posljednje stihove najtužnijih ljubavnih balada.
„Mislim da smo stigle.” Ugledavši trošnu, staromodnu građevinu u pješčanoj izmaglici, Amelia je zaustavila auto na neravno popločanom prilazu i ugasila bučni motor.
Kuća je izbliza izgledala još neprijatnije; desetljećima neokrečeni zidovi, prozori sakriveni debelim roletnama i prašnjavi otirač za noge stvarali su ugođaj koji je – čak i meni – utjerao nelagodu pod kosti. Zamajavajući se pitanjem kako bi netko mogao živjeti na takvom mjestu, gotovo da nisam ni osjetila Amandin blagi stisak na zapešću.
„Sis, ja moram na zahod”, prošaputala je tiho, naginjući se k meni kao da se plaši da bi povišenjem tona ili nekom izraženijom gestikulacijom probudila nemirne duhove prošlosti. Nervozno je zagrizla suhu donju usnicu, nestrpljivo cupkajući u mjestu kako bi mi pokazala istinitost svoje očajne tvrdnje.
„Ne sad, Am”, rekoh joj, nonšalantno odmahnuvši rukom. "Strpi se."
„Moram! Sad!” Kao da je zaboravila razloge koji su ju dosad održavali staloženom, bolno je viknula i teatralno se primila za donji dio trbuha, prelijetajući pogledom po jednoličnom krajoliku koji nas je okruživao. „Ima li ovdje neki žbun?”
„Za ljubav božju, u pustinji smo!”, Roxy iskaza tu nespornu činjenicu, pomalo razdraženo zakolutavši krupnim, nebeskoplavim očima u kojima se prelamao odsjaj punog mjeseca.
Ne obazirući se na nju niti na malu, vragolastu prepirku koju smo vodile iza njezinih leđa, Lujiza odlučno pokuca na ulazna vrata, ali iznutra nije čuo nikakav znak kretanja, života. Ponovno je pokucala, nešto snažnije, provjeravajući da li bi se vrata mogla provaliti, ali su se – sudeći po njezinom izrazu lica – pokazala isuviše čvrstim i teškim.
„Gospodarice, ja mislim da unutra nema nikoga osim pacova i insekata”, promrmljala je Alexis sumnjičavo, obuhvativši dugim, tankim prstima zarđalu metalnu kvaku i par ju puta cimnuvši gore-dolje. No činjenica da su vrata zaključana bila je i više nego dovoljna da u korijenu presiječe njezinu neosnovanu pretpostavku.
„Alexis, možda su insekti unutra, ali pacov je s nama!“, uskliknuh veselo, pokazavši na Amandu koja mi tada prilično neprijatno opsova i stade me juriti oko kuće u namjeri da me zgromi; spasila sam se tek dva kruga i dvije minute kasnije, kad sam se kukavički sakrila iza Lujize i prkosno isplazila Amandi jezik.
„Budi tiho, dušo.“ Utisnula mi je nježan poljubac na blijedo čelo te lagano položila prst na vrh svojih usana boje rubina, osluškujući. „Natasha!”, zazvala je zvonko, iako sjenovit izraz njezina lica nije odavao ni tračak slične vedrine. „Ja sam, Lujiza. Lujiza Riddle. Znam da si tu.” Pokucala je još jednom, ali sada već šakom.
Odjednom, odgovor stiže iz neposredne blizine. „Idi dovraga.”
Amelia nije bila nimalo iznenađena. „Moramo razgovarati”, prosiktala je, tresnuvši otvorenim, blijedim dlanom po dovratku. Oči joj bljesnuše mržnjom. „Otvori!”
„Kako ste me pronašle, zmije?”, procijedi Natasha kroz zube, potvrđujući time moju sumnju da je stajala odmah iza zaključanih vrata i da je vjerojatno cijelo vrijeme bila tamo.
„I sama si imala običaj reći da smo svemoguće, zar ne?”
Začiu se uzdah. „Dobro. Pobijedile ste.” Zvuk ključa u bravi prethodio je škrtom otvaranju vrata, pri čemu se iz tame predsoblja djelomice promolilo nenašminkano, ali ipak ljepuškasto lice Natashe Polanski. Bila je to relativno mlada žena – možda Lujizina vršnjakinja – prodornog pogleda, dosta visoka i prilično mršava, što je još dodatno naglasila odjećom sličnom kao kod većine ljudi koje sam vidjela u Egiptu. Preplanulo joj je čelo bilo prekriveno neurednim vlasima duge smeđe kose prošarane plavim pramenovima, a prazne, crne oči prikovale su se za mene poput kandži.
„Oh. Ovo je zasigurno tvoja i Voldemortova kćerka”, rekla je glasom okupanim ironijom, odvrativši ledeni pogled na svoju staru prijateljicu, dužnicu iz mračne prošlosti.
„Da. To je moja Margaret”, odgovori Lujiza odsječno, položivši hladni dlan na moje rame kao da me želi zaštiti od njezina smrtonosna pogleda. Uzdahnula je. „Slušaj, Natasha... “
„Ne troši riječi.” Natasha podiže ruku, ispravivši se do svoje pune visine; sa svojih je sto osamdeset centimetara bila dosta viša od svih nas, naročito od mene i Lujize i to joj je očito davalo neki osjećaj nadmoći. “Znam zašto ste ovdje.”
Roxy sarkastično frknu, isprsivši se. „Ma zbilja?”
Time nije zadobila Natashinu punu pozornost; i dalje se obraćala samo Lujizi. „Tvoja je sestra jutros bila ovdje. I reći ću ti isto što sam rekla i njoj; ne igraj se životom i smrti. Mi smrtnici nismo dorasli tomu.” Ispustivši dug uzdah nedefinirane forme, tankim je rukama skliznula na svoje kukove i preletjela pogledom preko naših lica. „Svaka civilizacija, svaki narod ima svoje viđenje Smrti i Podzemlja. Kod Egipćana, ono je utjelovljeno u Svetim Knjigama. U Knjizi Mrtvih, koja vraća život, i u Knjizi Živih, koja ga oduzima. No istinsko otjelotvorenje Pakao će naći tek u njihovoj kombinaciji; cijela će Zemlja poprimiti njegova obilježja.” Zastala je, osjetivši da ono što govori postaje sve čudnije i besmislenije, te da će, ako kojim slučajem nastavi, dovesti i ono malo razumljivosti svojih riječi u pitanje.
„Nas ne zanima Knjiga Živih”, rekla sam odlučno, prekriživši ruke u visini grudi.
Lujiza kimnu glavom. „Točno. Sve što želim jeste oživjeti svog muža.”
„A sve što ja želim jeste klozetska školjka”, promrmljala je Amanda, toliko tiho da sam ju samo ja mogla čuti, i dalje cupkajući crnim balerinkama u mjestu.
„Šteta što se tvoja sestra nije time zadovoljila.” Natasha se namrštila, pri čemu joj se gornja usna podigla otkrivajući savršene, bijele zube. „Gledaj, Lujiza... Već sam nekoliko puta umalo izgubila glavu pomažući tebi, Amelii i Voldemortu. Zbog vas se i moram skrivati u ovoj prokletoj kući, neprestano strahujući od aurora. Neću dopustiti da me dokrajčiš. Ti i Elaine nemate pravo uvući cijeli svijet u svoj prokleti sukob“, prosiktala je, ne prikrivajući bezgraničnu mržnju koja je eksplodirala u njoj, prije nego je sablasno iščezla natrag u kuću i zalupila vratima najsnažnije što je mogla.
Zavladala je grozna tišina.
Bijesno frknuvši, Alexis iznenada zasuče rukave svoje lepršave, šarene košulje i zagleda se u Lujizu, spremna na fizički obračun. “Gospodarice, smijem joj promijenit’ lični opis?”
„Ne sad, Alexis.“ Lujizine oči zasvjetlucaše. „Kasnije ćemo se pobrinuti za tu kuju.“
***
„Ako je i Elaine bila kod Natashe, to je dobar znak“, izjavila je Amelia pametno, nervozno se šetkajući gore-dolje po crvenom perzijskom tepihu što je prekrivao tlo sobe koju su dijelile Amanda, Alexis i Roxy. Zabrinutost u glasu i pogledu je nastojala zatomiti herojskim izrazom lica, ali su ju odale blijede ruke, drhteći uprkos nesnosnoj vrućini. Prigušeno, jedino svjetlo lampe sa drvenog radnog stola blago joj je obasjavalo potiljak i crnu kosu nemarno skupljenu u dvije pletenice, a mrak koji se nakupljao u sobičku je oblik njezina krhkog tijela stapao u nešto monolitno, nedefinirano.
„Zašto?“, upitala ju je Amanda bezbrižno i promeškoljila se u kožnom naslonjaču, zainteresirano prelistavajući Metal Hammer.
Amelia prenese zamišljeni pogled na nju. Lice joj je bilo otjelotvorenje ubjedljivosti i odlučnosti. „Zato što to znači da još ne zna gdje je Knjiga Živih.“
„Ali zašto bi nas uopće trebalo biti briga za Knjigu Živih?“, zapitala sam zbunjeno, ne dopuštajući joj da predahne. Ležala sam na jednom od tri malena kreveta presvučena lepršavom, narančastom posteljinom, u svom omiljenom položaju; sa glavom udobno namještenom na Lujizinom krilu i nogama prebačenim preko Alexisinih koljena.
„Zato što je njezina lokacija sljedeće mjesto na koje će Elaine i Damian zasigurno otići“, objasni mi Amelia strpljivo, sjednuvši na metalni rukohvat naslonjača u koji se umorno zavalila moja sestra. Nije se živcirala što sam te večeri bila daleko odsutnija nego ikad prije, a ako i jeste, ničim to nije pokazivala. „Ako ih presretnemo tamo, bit će nam lakše da im uzmemo Knjigu Mrtvih i... i...“ Uzdahnula je, skrenuvši nedefinirani pogled ka tlu kako nitko ne bi vidio suzu u njenom oku. „...oživimo mog brata.“ Činilo se da je i samu sebe iznenadila količinom emocija kojima su prštale te neočekivane riječi.
Bio je to prvi put da je Amelia Voldemorta nazvala bratom.
„No kako ćemo otkriti tu lokaciju?“, Alexisin meki glas propara zvuk tišine koja je vladala nekoliko kratkih, napetih sekundi.
„Mislim da imam rješenje.“ Jedan zaprepašćujuće složen izraz zablista na oštrim crtama Ameliina lica. „Postoji jedna osoba za koju sam sigurna da mora znati taj podatak.“
Njezin zagonetan ton je vidno zaintrigirao Lujizu. „Tko to, Amelia?“, upitala je, nježno me gladeći po raspuštenoj, bakarnocrvenoj kosi koja se razlila po njezinim koljenima.
„Asphodel Abd-Oziris.“ Pred Ameliin pogled se ispriječi sjena crnoj zastora koji je nemirno lepršao oko otvorenog prozora. Stisnula je sitne šake i iskrivila poruclansko lice u nezadovoljnu, bolnu grimasu, sklapajući oči ophrvane neopisivom mržnjom „Svećenica koja je godinama podučavala Natashu i mene crnoj magiji. Posjetit ćemo ju u njezinom hramu u Hamunaptri.“
Lujiza šokirano zinu. „A? Hambur-putar?“, upita zbunjeno, tražeći od nje da još jednom ponovi te neobične riječi. „Što je to? Je l’ se to jede?“
„Hamunaptra, Lu.“ Amelia zatrese glavom glavom. „Još ju nazivaju i Gradom Mrtvih.“
Amanda utonu još dublje u naslonjač. „E, to zvuči baš ohrabrujuće!“, konstatirala je, s uobičajenim prizvukom ironije u glasu, energično okrećući stranice časopisa.
Dajući joj podršku podjednako tihim gunđanjem, lijeno sam se pridigla sa kreveta i sitnim, blijedim koracima prišla stolu za kojim je zamišljeno sjedila Roxy, okrenuta leđima. Ne samo da nije progovorila niti jedne jedine riječi otkako smo se vratile iz posjeta Natashi, nego je cijeli dan izbjegavala bilo kakav kontakt s nama; bilo joj je draže povući se u mračnu tišinu, škrabati nešto po svojim bilježnicama i boriti se sa iluzijama koje ju nisu ostavljale na miru. Bila je toliko drugačija od onog veselog, brbljivog djevojčeta koje sam nekoć poznavala.
Oprezno sam položila ruku na njezino rame što je provirivalo pod tankom, crnom tunikom na lubanje. „Što radiš, Rox?“, upitala sam zvonko, glupavo se nadajući da ću ju izvještačenim, ljubaznim nastupom privoljeti da mi napokon povjeri koji se to vrag dešava s njom.
Dlanom je zaklonila bijeli papir koji je počivao pred njom, ne želeći da pročitam ono što je ispisivala prethodnih nekoliko minuta. „Ja... samo sam pisala pismo“, odvratila je tiho, pognuvši pogled ka svojim stopalima kao da ne želi razgovarati na tu temu. Glas joj je bio čudan, nekako skriveno molećiv; htjela je da se maknem, ali se ustručavala to pokazati.
Kad je vidjela da nemam namjeru poslušati njezinu grčevitu, neizgovorenu molbu, zaustila je da mi još nešto kaže ali ju je iznenadan, prodoran Ameliin vrisak zaustavio u tom naumu.
Naglo sam se okrenula i demonstrativno izvadila štapić iz džepa, podižući ga za nekoliko centimetara. „Što je bilo?!“, upitala sam ju, prelijetajući uznevjerenim pogledom po praznim kutovima sobe i tražeći nekoga s kim bih se trebala obračunati. „Jesi dobro?!“
„Istrošila sam sve zalihe banana!“ Amelia se teatralno sruši na krevet poput labuda na samrti. „Neću to preživjeti... oh... umirem...“, cvilila je, držeći se za mramorni vrat kao da će se svakog trena ugušiti.
Roxy prijezirno zakoluta očima. „Nismo mi te sreće“, prosiktala je tiho, gotovo nečujno; primijetila sam da pokreće svoje blijede usnice samo zato što sam gledala u nju.
Iako iznenađena tim otvoreno neprijateljskim nastupom, ipak sam više pažnje pridala Ameliinu molećivu pogledu što je vedro poigravao na mom licu, propraćen neodoljivim, smaragdnim sjajem u krupnim očima. „Ame, nemoj me gledati tim Maggie-skokni-do-dućana pogledom“, upozorih ju, već unaprijed naslujućujući što slijedi.
Zatreptala je svojim dugim, tamnim trepavicama. „Alexis i Am mogu ići s tobom.“
„Dobro.“ Zakolutah očima. „Daj pare! Keš!“
„Uzmite iz moje torbice.“ Široko se nasmiješila.
Iscerila sam joj se svojom prkosnom facom i polako pošla ka vratima, rukom pozivajući Alexis i Amandu da me slijede. Ignorirajući nekog debelog, sijedog turista koji se komično prepirao sa sobaricom oko troškova posluge i nekih nestalih peškira, sve tri smo se žalile i prigušeno psovale Ameliinu opsjednutost i sklonost ka prežderavanju bananama dok smo prolazile mračnim, krivudavim hodnikom na čijem se kraju nalazila soba koju sam dijelila s mamom i tetom.
„Gdje joj je sad ta torba?“, upitala sam s rukama na struku, letimično prelijetajući pogledom preko stolića i ostalih dijelova starinskog namještaja.
Tada ju Amanda pronađe; bila je položena na Ameliin krevet i zaklonjena sa dva meka, drečavozelena jastuka. ,„Bože, ova torba je rupa bez dna“, promrmlja ona, kopajući po tisućama šnalica za kosu, otkačenih šarenih naušnica, otvorenih paketa Orbit žvaka s okusom naranče, plišanih privjezaka za ključeve i ostalih sitnica koje je Amelia skupljala poput hrčka. „Eureka!“ Odjednom zastade i pobjedonosno podiže mali, crveni novčanik, pri čemu iz njega iskliznu komad hartije i odleprša na pod. Ne mogavši savladati radoznalost, Amanda se sagnula i podigla ga.
Propela sam se na prste kako bih mogla pogledati preko njezinog ramena i ustanoviti da u ruci drži moju sliku. Zbunjeno sam ju uzela i fiksirala zjenice na svoje blijedo lice, izražene jagodice, smaragdne oči, riđu kosu ispletenu u dvije široke pletenice, pune crvene usne... da, nema sumnje, bila sam to ja. Iz perioda kad sam imala nekih dvanaest ili trinaest godina. Ali otkud Amelii moja slika?, pomislih, prije no što sam ju instinktivno okrenula i, još zbunjenija nego na početku, poluglasno iščitala stihove ispisane na njezinoj hrapavoj poleđini.
Jillian, our dream ended long ago.
All our stories and all our glory I held so dear
We won't be together for ever and ever,
No more tears.
I'll always be here, until the end!
„Nemam pojma.“ Alexis razrogači oči i zatečeno slegnu ramenima, vrteći pramen valovite, crne kose oko prsta.
Amanda je zaustila da nešto kaže – po izrazu njezina lica sam zaključila da bi odgovor bio sličan Alexisinom – ali Ameliin povik što je odjeknuo cijelim katom nije joj dao priliku za to.
„Požurite s tim bananama!“
Sarkastično smo se pogledale, ali ipak nismo mnogo prigovarale; u trenu zaboravljajući na gunđanje i tu neobičnu pjesmicu, spustile smo se stepenicama sve do prizemlja hotela Kairo centar. Iako je već bila kasna večer, većina gostiju je još uvijek bila na nogama. Jedni su šetali zajedničkim dnevnim boravkom, drugi su se upravo vraćali sa zatvorenog bazena boreći se sa peškirima i dušecima različitih boja i oblika, a treći su pak su odlučili boravak u egipatskoj prijestonici zapečatiti kušanjem arapskih specijaliteta u restoranu; činilo se kao da je ovaj Božić više od polovice stanovnika Europe odlučilo provesti blagdane u Egiptu.
Nažalost, jedan od tih je morao biti i Carlos Galeotti.
„Hej, sačekaj!“, zazvao je dok smo prolazile kraj recepcije, elegantno trčeći za nama pri čemu su mu plavi pramenovi nestašno plesali oko lica okupanog neizbrisivim, zaraznim smiješkom.
Ispustih očajan uzdah, ali se u konačnici ipak okrenuh. „Opet ti?“
Prišao mi je. Bio je nekih tridesetak centimetara viši od mene, te se blago sagnuo kako bi umanjio tu razliku u visini. „Da. Opet se srećemo...“ Nasmiješio se. Na obrazima rumenim od trčanja pojavile su se simpatične rupice. “Oprosti, kako ti je ime?“
„Jillian“, bez razmišljanja slagah, a onda se naglo stresoh.
Zašto sam to rekla?
„Jillian“, ponovi on zvonko, ne obazirući se na zgranute poglede kojima su me probole Alexis i Amanda. Položio mi je ruku na rame. „Možeš li reći svojoj sestri da...“
Namrštih se. „Za ljubav božju, Lujiza mi nije sestra, nego mama.“
„I, pošto voli njezinog tatu, sumnjam da bi se petljala sa nekim ufuranim plavušanom čiji su mozak pojeli silni proteini!“, povika Alexis ljutito i odlučno uperi prst ka drugoj strani hodnika. Frknula je nosom. „Zato, marš!“
Carlos ju promotri pomalo zatečeno, bojažljivo, a potom se okrenu i dade petama vjetra.
Zadovoljno se cerekajući, Alexis me upitno pogleda. „Maggs, tko je ovaj čudak kojeg sam upravo napala?“
Slegnuh ramenima. „Ma, jedan dosadnjaković što se upucava Lujizi.“
„Baš je zgodan“, prokomentira Amanda skromno, odmjerivši pogledom njegovo atletsko tijelo. „Ta ne bi prepoznala dobrog frajera ni da joj Brad Pitt dođe na vrata.“
Zakolutah očima i odmaknuh se iza Alexis, u slučaju da me Amanda opet pokuša zgromiti nakon što izgovorim opasku na račun muškarca njezinih snova. „Da, Brad Pitt, koji se u Troji šeta naokolo u suknjici, maše gumenom sabljom i pokazuje svoje vještačke trbušne mišiće.“
Odlazak do dućana, višeminutno natezanje sa prodavačicom koja nije razumjela ni jednu riječ na engleskom niti na Alexisinoj verziji arapskog i povratak u hotel protekli su u raspravi da li je Brad Pitt ljepotan ili samo pozer.
Baš kad smo prolazile kroz uska, obrtna vrata, osjetila sam nečiji snažan stisak na nadlaktici. Ispustila sam prigušen vrisak i naglo se okrenula, zaustavljajući zbunjeni pogled na visokom, tamnoputom muškarcu koji me je promatrao s nepojmljivom, neporecivom nježnošću.
„Ne mogu vjerovati da te opet vidim.“
Pokušala sam se otrgnuti, ali nisam uspjela. „Pustite me!", uzviknuh, zureći u njegove sanjive, smeđe oči. "Koji vam je vrag čovječe?“
Nekako se snuždio, opustivši stisak svoje krupne šake. „Zar me se ne sjećaš? Bože, prošlo je toliko vremena.“ Uzdahnuo je i prošao rukom kroz kratku, crnu kosu koja mu je padala na čelo pod neobičnim uglovima.
Zavrtila sam glavom, bojažljivo se sklupčavši iza Amande. „Nemam pojma tko ste vi.“
Oči mu bljesnuše. „Zar me doista ne prepoznaješ, kćeri?“
Nastavit će se...
Sve vas volim i puno ćete mi faliti!
komentiraj (20) * ispiši * #
01
utorak
srpanj
2008
Forgive me, for I don't know what I gain, alone in this garden of pain. Enchantment has but one truth; I weep to have what I fear to lose.
* Post posvećen Joachimu Löwu i njegovim fantastičnim izabranicima koji nažalost nisu uspjeli osvojiti naslov Eura, ali su za mene od samog početka bili i ostali najbolja reprezentacija. Elf 4 ever!!!
Uske, krivudave uličice veličanstvene egipatske prijestonice više nisu bile izvorišta neopisivih gužvi, šetališta tamnoputih ljudi čija se namrštena lica bijedno raspoznavaše pod debelim maramama ili pak mamci za znatiželjne turiste; u ovom trenutku, u podsvijesti djelomice otcijepljenoj od surovosti realnosti, bile su moja, samo moja Getsimanija.
Istina, biblijske legende nisu nešto čemu bih se okrenula, njihov Bog nije netko koga bih zazivala, ali suhoća i žega u okusu teškog poslijepodnevnog zraka neodoljivo su podsjećale i na temelj priče o Potopu, tragediji odigranoj najtoplijeg ljeta koje se pamti. Paradoksalna je spoznaja da je prosinac na izmaku, da se godina bliži kraju, a da u Kairu vladaju vrućine kakvih u mojoj Finskoj, u mom rodnom Kiteeu, nije bilo od početka vremena.
U konačnici, sve je stasalo na paradoksu. Munje koje sijevaju vedrim nebom, žena koja se okretajem pretvara u stup soli, narod koji uprkos svemu dobija obećanu zemlju; besmisleno, a nekima sasvim dovoljno za ono što zovu vjerom. Sva se ta čuda – kiše, igre i lažna pravda – prepredeno skrivaju iza fasada svakodnevnice, te samo oni najobdareniji mogu jasno opaziti Apokalipsu kako pokazuje svoj sjaj gradu izblijedilom od sunca.
„Po mojoj stručnoj i profesionalnoj procjeni, hotel Kairo centar bi trebao biti ovdje negdje.“ Amelia odvoji pogled sa karte grada nagrižene od vremena i pobjedonosno uperi prst ka skupini visokih, bijelih građevina koje su se izdizale nad obližnjom tržnicom.
„Ame, neprestano to ponavljaš!“, viknu Lujiza činjeničnim tonom, boreći se da nadglasa zvuk automobilskih sirena što se nestašno orio kroz koprene užarenog zraka.
„Ovog puta to zaista i mislim.“ Spremila je kartu u svoju šarenu torbu i laganim nam zamahom ruke sugerirala da ju slijedimo kroz ogromnu, neprohodnu gužvu koja se stvorila oko tezgi sa voćem i povrćem.
Sudarajući se sa histeričnim turistima i starosjediocima iznimno zanimljivih nošnji, instinktivno sam primila rub Lujizine uske, crne majice i stala ubrzano koračati po neravnom pločniku. Tako zaokupljena čitanjem zagonetki sa bezizražajnih lica prolaznika, zanemarila sam obrise zgrada koje su se vrtoglavom brzinom izmjenjivale u kutovima mojim polusklopljenih očiju. Gotovo da nisam registrirala ni trenutak dolaska pred hotel, visoku, staromodnu zgradu koja je počivala u sjajnoj izolaciji usred labirinta prilaznih i izlaznih ulica.
„Dovraga, gdje su sad one tri budale?“ Zastala sam na strmim stepenicama što su vodile do obrtnih vrata, bacivši kratak, mutan pogled preko ramena. Mreškala sam čelo i nervozno cupkala nogom o tlo sve dok nisam začula Amandine prigušene psovke, a potom ju i spazila kako se skupa sa Alexis i Roxy provlači kroz gužvu, boreći se sa našom prtljagom.
Lujiza nestrpljivo zakoluta očima, slijedeći moj pogled. „Stići će nas.“ Primila me je za ruku. „Hajde, idemo unutra. Ako ostanem još malo na ovom suncu, poprimit ću oblik gulaša.“
Nakon nekoliko dugih i iscrpnih minuta koje su Amelii bile potrebne da na svom nevještom
arapskom ubijedi tvrdoglavog recepcionera kako nam treba dati sobe bez obzira na činjenicu da nemamo rezervaciju, nas tri smo uzele svoje teške kovčege i mramornim se stepenicama uputile na treći kat, tražeći sobu sa oznakom 156.
Nekoć je morala biti impresivna. Možda bi bila i sada, samo da su vlasnici uložili malo više u nju. Ta se prostorija niskih zidova, ispunjena užasom koji je s njih ljuštio tamnosive tapete, sastojala od dva dijela; sjevernog, gdje bijahu položena dva starinska bračna kreveta sa krvavocrvenim baldahinima, i južnog, gdje se osim velikog ormara od ebanovine nalazio još samo razvaljeni klavir prelakiran u ugljenocrnu boju. Kraj jedinog prozora, stajao je vještački borić okićen jednostavnim crnim kuglicama i ukrasima u obliku rumenih anđelčića. Većina lampica nije bila uključena, a one koje su gorile davale su zamračenim kutovima sobe gotovo dvodimenzionalni izgled. Ovdje se razuzdala esencija čiste moći; njezini ostaci svjetlucali su po prašnjavim površima, a vazduh je bio srebrnkast i iznenađujuće svjež.
Opipljiv košmar. Nestvarno mjesto.
Laganim potezom mramornog dlana, Lujiza si rasplete gustu kosu koja se tada rasu po njezinim ramenima u prekrasnim, krupnim uvojcima boje Tame. Iako je bila odjevena u jednostavne traperice sa niskim strukom i moju Nightwish majicu, svaki je pokret njezinog savršenog tijela zračio harmonijom elegancije; bila je neljudski, natprirodno lijepa. Okrutna Aphrodita podzemnoga svijeta. Uvijek sam se osjetila polaskanom kad bi mi ljudi rekli da joj sličim. „I što sad?“, svojim je glasom povišenim za nekoliko oktava rasparala melankoliju u bistrom zraku, prodorno pogledavajući naša lica.
Osjetila sam kako mi je stražnji dio majice mokar od znoja. „Ja ću se prvo otuširati“, rekoh zvonko, prevrćući po svom pretrpanom kovčegu u potrazi za čistim vešom i peškirom.
Promotrivši me, Amelia se udobno smjestila na meku, svilenu posteljinu mirisa borovine i – nakon nekoliko kratkih trenutaka razmišljanja - izvadila bananu iz torbice. „Ja ću prvo pojesti bananu!“, objavila je svečano, halapljivo guleći svijetložutu koru.
„Ne mislim na to.“ Na Lujizinom blijedom licu se ukaza bespuće uspomena; bol i odlučnost. Vatra mržnje i žudnje za osvetom. Sjaj ljubavi i odanosti.
Trag njegovog prisustva.
„Oh...“ Naglo se uozbiljivši shvatanjem poruke, Amelia je promijenila položaj na lepršavom prekrivaču; sjela se po turski i sanjivo uperila svjetlucave, smaragdne oči ka izlizanom stropu. Odsutno grickajući vrh banane, mekim je, zamišljenim glasom započela monolog. „Najprije rezimirajmo situaciju. Elaine, Damian i njihov sin su ovdje u Kairu, to znamo. Žele pronaći Knjigu Živih, to znamo. Knjiga Mrtvih je kod njih, i to znamo. Da vidimo što ne znamo.“
Nisam imala priliku odmah odgovoriti.
„Oprostite što smetam...“ Roxy oprezno promoli glavu kroz odškrinuta vrata, dopuštajući blagoj svjetlosti da se reflektira na njezinom ispijenom, obilježenom licu; izgledala je izmučeno. Tamna joj je šminka bila nemarno razmazana po očnim kapcima, a krupne usnice blago ispucale i lišene uobičajenog, zaraznog osmijeha koji me je neodoljivo podsjećao na nekoga, samo se nikad nisam mogla točno sjetiti na koga. Nisam shvaćala ni razlog njezine tmurnosti; istina, svatko bi drugi bio namrgođen poslije čitavih pet sati lutanja Kairom, traženja hotela i slušanja Amelie kako melje o predivnim pejzažima i uzgoju banana u Africi, ali Roxy jednostavno nije bila takva osoba. „Gospođice, zaboravili ste ovaj kovčeg“, rekla je tiho, gotovo bojažljivo, pažljivo mi ga predajući na bijele dlanove.
Kimnula sam glavom. „Oh... pa, hvala Roxy“, odvratila sam zbunjeno i hitro ga odbacila do Ameliinog ogromnog, svijetlozelenog kovčega sa motivom banane, vraćajući se slaganju svojih stvari. Iznenadio me njezin rezerviran i isuviše poslovan nastup; jako se promijenila u posljednjih nekoliko mjeseci, i to ne na bolje. Isprva sam se pitala zašto je Amelia uopće inzistirala da ona pođe s nama, ali obrazloženje u skladu sa njezinim zavidnim čarobnjačkim sposobnostima bilo mi je sasvim dovoljno.
Graciozno se okrenula na peti, zagledana u vrhove svojih crvenih starki. „Uzgred, gospođica Amanda vam je poručila da ste nepodnošljivi vrtni patuljak i da ćete joj krvavo platiti za to što ste ju natjerali da vuče vaše kovčege kroz cijeli Kairo“, dodala je, prije no što je lagano pritvorila hrastova vrata i kliznula niz klaustrofobično mali hodnik, boreći se sama sa sobom.
Zanemarivši ju, vratile smo se našem razgovoru.
„Ne znamo cijelu legendu“, nevoljko sam iznijela osnovnu, otežavajuću činjenicu i oslonila se leđima na tvrdu površ zida, odsutno vrteći pramenje guste, riđe kose oko kažiprsta. Razorena tjeskobom, strahom od mogućeg neuspjeha, ispustila sam bolan uzdah.
Amelia se nakratko zamislila, otežalo žvačući komad banane kao da je riječ o čavlima. Njezino pantomimičarsko lice iznenada sinu. „Da, no znamo tko ju sigurno zna.“
Procjenjivački sam skupila obrve. „Zar znamo?“
„Naravno, Maggs.“ Oči su joj vragolasto zacaklile dok je veselo kimala glavom, hitro se okrećući ka mojoj mami. „Draga, što ti govori ime Natasha Polanski?“
***
„Ame, bit će ti zlo.“ Odložila sam čašu hladnog soka u stranu, prateći njezin pohlepni pogled do staklene posude sa voćem koja je zauzimala središnji dio stola. Spoznaja o veoma obilnoj količini banana koje je pojela u proteklih nekoliko minuta tjerala me je na smijeh, ali sam se trudila zadržati ozbiljan izraz upozorenja na licu, tek da bih situaciju učinila zanimljivijom.
Amelia je sa oduševljenjem prihvatila igru; primila je još dvije banane i brižljivo ih položila na rub svoga porculanskog tanjura, nestašno mi se osmjehnuvši. „Ma nemoj. A kako majmun jede pa mu ništa ne bude?”
Lujiza nabra čelo. „Ako si i ti majmun, onda se tovi”, dobacila je cerekavo, žmirkajući pri neugodnoj svjetlosti koja je tinjala oko golih sijalica i drvenih ventilatora na stropu.
Nemirne sjene, avetinjski treperavo svjetlo; prava parada duhova.
Amelia se samo nacerila, s ogromnim se apetitom vraćajući obroku.
„Izgleda kao gorila, ponaša se kao gorila, ali ne; to je samo naša Amelia.“ Kolutajući očima u znak neodobravanja, Amanda je diskretno dlanom prekrila usne izvijene u smiješak kako bi bila sigurna da nitko osim mene nije čuo njezinu nelaskavu opasku.
„Samo ne shvaćam kako pored ovakve hrane možete jesti banane“, izjavila je Alexis punih usta, gestikulirajući oko tanjura sa neobičnim arapskim specijalitetima koji su bili ravnomjerno poredani po pletenom, bijelom stolnjaku sa motivom palmica. Skupa sa zastorima identične boje i dizajna, donekle su razbili monotoniju hotelskog restorana utonulog u bespredmetni polumrak. Blještave vaze, raskošni tepisi i zidovi ukrašeni vješto naslikanim piramidama i staroegipatskim božanstvima svjedočili su o neizmjernom duhovnom bogatstvu i ekstravaganciji mjesta, ali večeras su se činili zanemarljivim.
„Kako god.“ U grčevitom pokušaju zadržavanja dobre atmosfere za večerom, Amelia teatralno podiže čašu. Osmijeh na njezinom licu se još više raširio. „Za našu novu avanturu!“
Podignute se čaše zvučno sudariše u zraku.
„Za našu novu avanturu!“, ponovile smo istovjetno, nazdravljajući.
„Uh... Maggs, mislim da nas onaj lik promatra.“ Otpivši kratak gutljaj ledenog čaja od breskve, Alexis me potapša po ramenu i neprimijetno uperi prst ka osobi koja je sjedila za susjednim stolom. Bio je to mladolik, privlačan muškarac u ranim četrdesetim, odjeven u moderno crno odijelo ispod kojeg su se jasno ocrtavale savršene konture trbušnih mišića. Dio njegovog ljepuškastog lica ljubomorno su skrivale razbarušene, svijetloplave šiške, ističući zagonetan sjaj u ponoćnocrnim očima prikovanim za Lujizin dekolte.
Ona to nije zamijetila. „Naravno da nas promatra kad Ame izgleda kao klaun“, zaključila je vedro, pogledavajući Ameliu od glave do pete sa podrugljivim cerekom na usnama; nosila je crni šešir, ljubičaste tajice, teksas minicu, široku majicu na Sponge Boba i šarene starke. Doista je izgledala pomalo neobično u odnosu na Lujizu i mene, u potpunosti zavijene u crninu.
Nije bila iznenađena tom primjedbom. „Shvatit ću ovo kao kompliment, Lu“, nasmijala se, umačući bananu u nekakav zeleni sos.
In this world you tried
Not leaving me alone behind
There's no other way
I'll pray to the gods: let him stay
The memories ease the pain inside
Now I know why
Lujiza je zaustila da joj odgovori, no u toj ju je namjeri presjekla ista opijajuća melodija koja je izbrisala osmijeh sa njezina lica. Bila je to jedna od onih ljubavnih pjesama ispunjenih beskrajnom žudnjom, jedna od onih koje istovremeno otapaju led tvoga srca i mame ti suze na oči; kao da je svaki stih svjedočio o nepodnošljivom gubitku ljubavi, njezine ljubavi.
All of my memories keep you near
In silent moments imagine you'd be here
All of my memories keep you near
Your silent whispers, my silent tears
Roxy nelagodno ugrize donju usnicu. „Ja... odmah ću ih zamoliti da promijene radio-stanicu...“, promrmljala si je ispod glasa, te – graciozno se ustavši– gipkim koracima pošla na drugi kraj nepregledne sale, ravno ka šanku za kojim su dvojica mladih, tamnoputih konobara puštala glazbu.
Lujizi se ote dug, prigušen siktaj. Gotovo da sam mogla osjetiti oštru bol u predjelu njezinih grudi i udahnuti nemjerljiv očaj koji ju je razarao iznutra. Kao da ju je u trenu napustila volja za borbom. Potapkala je svoje krupne, tamnocrvene usne papirnatim rupčićem pri čemu sam jasno zamijetila koliko joj ruke drhte. „Ispričajte me.“ Njezin se prekrasni glas tiho stopio sa depresivnim tonovima glazbe kad je teškim pokretom uzmakla od stola i pomjerila slap ugljenocrne kose preko lica, skrivajući oči kristalne od navirućih suza.
Čemu onda ustajati, kad je samo pitanje trenutka u kojemu ćeš ponovno pasti?
Zaboljelo me je u trbuhu od te grozne pomisli. Odgurnula sam stolicu u stranu i skočila na noge, pri čemu sam rukavom svilene košulje nehotice zakačila dvije čaše. „Mama...!“, prodornim sam povikom nadglasala zvuk razbijanja stakla, ali me nije mogla čuti; obnevidjela od suza, izbjegavajući zbunjene poglede ostalih gostiju, već je trčala ka starim, škriputavim stepenicama koje su vodile do hotelskih soba.
Together in all these memories
I see your smile, all the memories I hold dear
Darling you know I love you till the end of time.
I tek sam tad shvatila važnost i težinu predstojeće borbe.
komentiraj (28) * ispiši * #
