NEED TO UNDERSTAND, NO NEED TO FORGIVE...

''Ne brini, Elaine'', odvratila je Amanda. ''Horkrux je na sigurnom. Spremila sam ga u ladicu svog noćnog stolića. Nikad ne njuška onamo.''
U tom trenu, kroz glavu mi je prošla samo jedna stvar. Pismo. Horkux. Moram što prije do njega. Moram ga uzeti. Ne znam što Elaine planira, ali ju moram zaustaviti. Moram uzeti pismo...
''Savršeno. Sad više nema opasnosti'', nasmiješila se Elaine.
''Ne bih rekla'', promrmljala sam si u bradu.
''Maggie, što nije u redu?'', upitao me je Michael tiho.
Nisam mu odgovorila. Nisam stigla. Zato je zbunjeno gledao za mnom dok sam jurila hodnicima prema društvenom. Trčala sam kao da mi život ovisi o tome. Trčala sam kao da je posljednji trenutak vremena. Ipak, činilo mi se kao da je prošla cijela vječnost. Ignorirala sam svog indijskog čvorka, Čika Perceta, dok sam kopala po Amandinom noćnom stoliću. A onda sam, među njezinim potkošuljama pronašla crnu kuvertu. Crnu kuvertu sa žigom pauka i zmije. Strpala sam ju u džep svoje pelerine.
''Bilo je i vrijeme!'', bolno sam se nasmiješila.
''Bilo vrijeme.. bilo vrijeme....'', kreštao je Čika Perce.
''Umukni!'', povikala sam na njega.
''Umukni... umukni... umukni...'', nastavi on, mašući krilima.
Osmjehnula sam se. Ali sam iznutra i dalje osjećala neopisivu bol. Neobjašnjivu tugu. Zašto mi je Amanda ovo napravila? Gdje sam pogriješila? Nismo li bile nerazdvojne čak i onda kad nismo znale da smo u rodu? Nismo li si oduvijek povjeravale sve tajne? Jesmo. Naravno da jesmo. Bile smo najbolje prijateljice, pored toga što smo sestre. Sestre blizanke...
Pa zašto me je onda izdala?

***

''Profesore Snape, smijem ući?'', zapitala sam veselim glasom, a potom doskakutala do njegovog stola i nabacila svoj najslađi osmjeh na lice.
Pacoliki podiže pogled sa knjige. ''Ako morate, gospođice Margaret'', promrmljao je bezvoljno. Vjerojatno se prisjetio kako sam prethodnog dana na satu 'slučajno' prosula slinu žabe krastače iz epruvete, pa se nespretnjaković poskliznuo i završio u Sv. Mungu.
''Znate, profesore Pacoliki, rado bih ćaskala s vama o svim spačkama koje sam priredila, ali nemam vremena. Samo sam vam došla dati ovo'', rekoh, izvadivši pismo iz pelerine.
''Gospođice, je li to...'', zinu Pacoliki.
''Da, jeste'', odvratila sam.
U trenu je zaboravio na svoju ljutnju. ''Čestitam vam'', rekao mi je. Čak se i blago nasmiješio. ''Gospodar i Gospodarica će biti jako zadovoljni. Možda sad niste svjesni koliko ste im pomogli, ali, vjerujte mi... bili bi izgubljeni da nije vas. Zato smatram da bi bilo najbolje da im vi lično uručite pismo.''
Uzeo je pismo i stavio ga natrag u moje ruke.
''Dobro. Nema problema'', rekla sam. ''Samo, moramo požuriti. Amanda...''. ''Što Amanda?'', upita on.
''Pismo je bilo kod nje. Ona pomaže Elaine'', izgovorila sam na kraju. Oteo mi se bolni uzdah. Nisam više ništa rekla... Ali on je svejedno shvatio.
Pacoliki je suosjećajno kimnuo glavom. ''Toga sam se i plašio'', promrmljao je. A potom je podigao pogled. ''Čuvajte se Elaine. Ona nije anđeo kakvim se predstavlja. Sve će učiniti kako bi uništila Gospodaricu.''
Nisam ništa odgovorila.
''Iz ovih stopa idem razgovarati s Lexy. Moramo što prije dogovoriti sastanak sa Gospodarima'', nastavi Pacoliki, ustavši se iz naslonjača. Krenuo je prema vratima, ali je iznenada zastao, uputivši mi zabrinut pogled. ''I, opet vas molim, dobro se čuvajte Elaine Brown.''

***

''Gospođice Riddle, možete li se bar pretvarati da slušate predavanje?'', progunđala je McGonagallica, nagnuvši se nad moj stol poput neke sjene. Sjene koja je vjerojatno tog jutra zaboravila oprati zube.
Stisnula sam nos. ''Mogu. A vi si kupite pepermint'', procijedila sam kroz zube, otvorivši bilježnicu. Pretvarala sam se da prepisujem nešto sa ploče, kako bih izbjegla prodike i razgovor sa Amandom. Ali, to mi nije baš uspjelo...
McGonagallica me ošinu pogledom. ''Molim?!'', zalaja.
''Kažem; kupite si pepermint!'', ponovila sam nešto glasnije, gledajući ju ravno u oči.
Vilica joj je podrhtavala od bijesa. Pomislila sam da će me zadaviti, ali je na kraju samo duboko udahnula i oduzela Slytherinu 20 bodova.
''Svaka čast, sister. Sredila si ju'', nasmiješila se Amanda, kad smo se vraćale u društveni poslije sata. Nisam ništa odgovorila. Nisam uopće željela razgovarati s njom.
''Zašto me ignoriraš? Jesi li zbog nečeg ljuta?'', zapitala je, položivši mi ruku na rame. Ubrzala sam korak.
''Maggie, stani malo!'', povika ona, potrčavši za mnom. Povukla me je za rub pelerine. ''Što je bilo?''
Zastala sam. ''Ostavi me na miru. Znaš ti vrlo dobro što je bilo. Izdajnico!'', prosiktala sam, otrgnuvši se od nje. ''Odlazi od mene!''
Nekoliko trenutaka me je začuđeno gledala. ''Dobro. Odlazim. Ali nećeš me moći dovijeka izbjegavati'', promrmljala je, prije no što se okrenula i otišla u pravcu društvenog.
I, naravno, baš tada su morale naići Megan i Grangerica.
''Bok, cure!'', pozdravila sam ih, trudeći se da zvučim ljubazno. ''Što ima?''
Grangerica se ispravila do svoje pune visine i bijesno me pogledala. ''Slušaj me, mlađa verzijo Voldemorta... Ako misliš da ćeš mene zavarati svojim nevinim osmjehom, varaš se'', rekla je ljutito.
''Harry će se jednom opametiti i shvatiti koliko si zapravo zla'', dodala je Megan, prekriživši ruke. ''Nisi još pobijedila.''
Na njihovo iznenađenje, prasnula sam u smijeh. ''Prozrele ste me, drage moje glupače. Ali, i pored toga, ipak sam pobijedila'', rekoh. ''Potter je lud za mnom, a ja to odlično znam iskoristiti, zar ne?''
Meganine oči bljesnuše. ''Ako te zmija ikad ugrize, otrovat će se. Kujo mala!'', zavrištala je. Nisam reagirala na njezinu provokaciju. Nisam se spustila na njezin nivo. Samo sam se podbočila i nastavila se smješkati. Gledala sam ih kako kipte od bijesa... Gledala sam njihov očaj zbog spoznaje da mi ne mogu ništa. A tada se desilo nešto još bolje...
''Megan! Hermiona! Ostavite ju na miru!'', prosiktao je Potter, prišavši nam. Po njegovom izrazu lica, zaključila sam da je čuo ono što je Megan rekla. Ali ne i ono što sam ja rekla...
''Harry...'', poče Hermiona.
Prekinula sam ju. ''Uopće mi ne vjeruju! Nitko mi ne vjeruje! Dovraga, to što sam Voldemortova kći ne znači da sam poput njega'', prošaputala sam, sakrivši lice u dlanove. Iz očiju su mi tekle lažne suze.
Megan je odmahnula glavom. ''Harry, zar ne shvaćaš da samo glumi?! Upravo je i sama priznala!'', povikala je, pokušavajući ga urazumiti.
Potter me je zagrlio. ''Megan, dosta! Nije me briga što ti govoriš. Predobro poznajem Maggie'', rekao je, potpuno uvjeren u moju iskrenost.
''Hvala ti što me braniš, Harry'', nasmiješila sam se, naslonivši glavu na njegovo rame. A potom sam, tako da on nije vidio, dobacila jedan pogled Grangerici i Megan. Podrugljiv, posprdan pogled. Pogled koji im je dao do znanja da se nitko ne može suprotstaviti Maggie Riddle...

***

''Ne mogu vjerovati da te je madame Pomfrey napokon pustila iz bolničkog krila'', rekla sam Dracu, dok smo stajali na hodniku. Već odavno smo trebali biti u spavaonicama, ali nismo marili za to. Njegove ruke su lagano klizile niz moja ramena, čineći da drhtim od uzbuđenja. Ljubila sam njegove vrele usne. Ljubila sam ga kao nikad do sad, želeći mu na taj način pokazati koliko ga volim i koliko mi je falio ovih nekoliko dana. Bilo mi jasno da bi netko mogao naići svaki čas, ali me ni za to nije bilo briga...
''Oh, Maggie...'', prošaputao je, obuhvativši me oko struka. ''Volim te. Mnogo te volim.''
''I ja tebe'', odvratila sam, a potom ga nježno pomilovala po licu.
Znala sam da je iskren. Osjetila sam to... Vidjela sam to u njegovim prelijepim očima. Znala sam da mu mogu vjerovati... I zato sam mu se odlučila povjeriti. Ispričala sam mu sve. Ispričala sam mu sve vezano za ono što je Amanda učinila...
Kad sam završila, samo me je čvrsto zagrlio. ''Žao mi je'', rekao je. ''Nikad ne bih pomislio da će Amanda...''
Prekinula sam ga. ''Što sad da radim?'', upitala sam.
''Moraš porazgovarati s njom. Ne smiješ zaboraviti koliko ste povezane. Siguran sam da postoji objašnjenje za sve'', ohrabrivao me je. Nastavili smo šetati hodnicima, sve dok nismo stigli do jedne prostorije čija su vrata bila odškrinuta. Iznutra je dopirala blaga svjetlost, nalik na svjetlost svijeća.
''Gospodarice, započinjemo večeras'', začuo se iznenada ženski glas. Neodoljivo me je podsjećao na nekoga, ali se nikako nisam mogla sjetiti na koga...
Zbunjeno sam pogledala u Draca.
''Pronaći ćemo ju'', reče potom glas koji je zvučao baš kao glas mog polubrata Marca. ''Makar nam za to trebala cijela vječnost, pronaći ćemo Izabranicu Tame.''
Potom je zavladala tišina. Nisu više ništa govorili.
''Što on to melje?'', šapnuo je Draco. ''Izabranica Tame? Nije li to ona legenda koju smo pročitali u Janeinom dnevniku?''
''Nemam pojma'', odvratila sam, slegnuvši ramenima. Primila sam ga za ruku i povukla u drugom pravcu. ''Idemo do Lexy. Ona je stručnjak za misterije.''

Nastavit će se...

P.S. Dragi moji ljudići, trebam jedan savjet. Planiram otvoriti još jedan HPFF blog, ali se ne mogu odlučiti da li da to bude blog iz Lexyne perspektive (dok su Lexy, Lucius, Lujiza & co. bili mladi) ili da pišem iz perspektive nekog drugog lika u vrijeme Harrya Pottera. Molim vas da glasate jer mi vaše mišljenje puno znači :=)
P.P.S. Zahvaljujem se Roxy što mi je prebacila štafetu!
1.Koliko dugo pišete HPFF blog?
Evo, ponosno izjavljujem da pišem već godinu dana i tri mjeseca.
2.Gdje nalazite inspiraciju?
Uh, to je teško pitanje. Najviše ju pronalazim u stvarnom životu, a i inače sam vrlo maštovito derište
3.Kako ste se odlučili za svoje ime?
Isprva je ime mog lika bilo Margaret Ann, ali sam ga poslije promijenila u Margaret Annabell Revenge, jer mi se činilo nekako primjerenije. A za nadimak Maggie sam se odlučila kad sam gledala film Herbie: Fully Loaded, gdje je ime glavne junakinje bilo Maggie.
4.Kako ste se odlučili za lika koji vas predstavlja?
Lindsay Lohan mi je oduvijek bila omiljena glumica, a i nekako sam se navikla na nju kao Maggie jer ju imam od pocetka. Nekoliko puta sam pokusala mijenjat sliku, ali bih uvijek vratila Lindsay. A i slatka je.
5.Kako ste se odlučili za pisanje HPFF?
Prvi blog na koji sam naletjela je bio HPFF, pa sam se i ja odlucila na to. Ne postoji poseban razlog. Jednostavno mi se svidjelo.

Prenosim štafetu svima koji ju žele pisati!

DON’T TRY TO FIX ME… I’M NOT BROKEN

Amanda je strpala pelerinu u svoju torbu. Nije primijetila da gledam u pismo. Na neki način, nisam ni željela da primjeti. Nisam željela ništa reći. Ali to ne znači da su me prestala mučiti pitanja. Dva jednostavna pitanja. Kako? I zašto? Kako je uspjela uzeti pismo? I zašto mi nije ništa rekla o tome? Moram priznati da sam se pomalo plašila odgovora...
''Maggie, možda bi trebala nešto pojesti'', savjetovala me je Anduril, promatrajući svu netaknutu hranu na mome tanjuru.
''Nisam baš gladna'', namrštila sam se.
''Trebat će ti snage za utakmicu'', podsjeti me Melody. Sipala je sok u čašu i pružila mi ju, ali sam ju odbila lakim pokretom ruke.
''Ne, hvala. Stvarno ne mogu'', promrmljala sam.
''Barem jedan tost sa eurokremom. I jednu čašu soka'', nagovarala me je. Na kraju sam popustila i doručkovala. Ne mnogo, ali dovoljno da vratim snagu. Natjerala sam sebe da prestanem misliti na pismo. U potpunosti sam se koncentrirala na metlobojsku utakmicu protiv Ravenclawa koja me je očekivala. Znala sam da ih možemo pobijediti. Nisu bili toliko snažni. Nisu uopće bili snažni. Znala sam da možemo dobiti tu utakmicu...
''Rasturite ih!'', doviknula nam je Anduril, prije no što smo istrčali na igralište. Vani je bilo hladno. Užasno hladno. Uopće nije bio dan za metloboj. Gusti oblaci su u potpunosti zaklonili nebo. Nagovještaj kiše, rekla bih. No, bio je već početak listopada, pa pretpostavljam da je i moralo biti tako...
Nakon što je pustila zlatno zvrčku i maljce, profesorica je bacila i balun u zrak. Poletjela sam na svojoj Vatrenoj munji i uspjela ga zgrabiti prije Rogue, ravenclawske lovice. Lako sam zaobišla i njihovog vratara Jamesa, te zabila prvi pogodak. Začulo se klicanje i ohrabrujući povici sa tribina.
''Svaka čast, Maggs!'', viknula je Stephanie, nasmiješivši se.
Ignorirala sam ju i nastavila sa igrom. A doista smo dobro igrali. Stephanie se pokazala izvrsnom vrataricom. Obranila je gotovo svaki zgoditak koji su Ravenclawi pokušali dati. Za razliku od nje, James nije baš bio u formi. Gotovo da sam mogla postići poen i zatvorenih očiju. Amanda je takođe igrala odlično, premda sam po njezinim pokretima vidjela da je nervozna. Ljuta... Rastresena... Ne znam kako bih opisala to njezino stanje.
No, istovremeno, na drugom se kraju igrališta odvijala borba za zlatnu zvrčku. Draco i Lucas Simpson su se naguravali na svojim metlama. Zagledala sam se u njih, tako da nisam ni primijetila da su Rogue, Jennifer i Lucy krenule na Stephanie sa balunom. Rogue je bacila balun Lucy, Lucy joj ga je vratila, a zatim ga je ova bacila Jennifer, koja ga je ponovno vratila Rogue... I tako u nedogled. Činile su sve da ju zbune. Naposlijetku, Rogue je pokušala dati zgoditak, ali je Stephanie ipak obranila (premda se meni dotad već opasno zavrtilo u glavi). Sa ravenclawskih tribina se začuše zvižduci i bolni uzvici.
Nekoliko minuta kasnije, Draco je ulovio zvrčku. Svi smo zavrištali i počeli pljeskati. Pobijedili smo. Zasluženo smo pobijedili. Roxy i ja smo poletjele jedna prema drugoj i zadovoljno se pljesnule rukama.
I sve bi bilo dobro, da odnekud nije doletio balun i pogodio Draca u glavu. Prilično jako. Osvrnula sam se oko sebe, no nisam uspjela vidjeti tko ga je bacio. Uz bolan uzvik, Draco je pao sa metle. Začuo se samo tupi udarac njegovog tijela o zemlju, a potom i uplašeni povici mojih suigrača.
''Brzo!'', dreknula je Emma. ''Vodite ga kod madame Pomfrey!''

***

''Kako je Draco?'', upitala me je Amy, kad sam ušla u društveni i umorno se svalila na kauč. Podigla sam noge na stol za kojim su Roxy, Melody i Alexis pisale zadaću iz Preobrazbe (čitaj: cmizdrile i prenemagale se). No, čim su me ugledale, odložile su olovke i počele mi upućivati poglede pune iščekivanja. Baš kao i svi ostali Slytherini koji su bili u društvenom.
''Ne baš najbolje'', odgovorila sam. ''Čini se da je polomio ruku.''
''Kad će ga madame Pomfrey pustiti iz bolnice?'', upitala je Leni zabrinuto, grickajući čokoladnu jabuku na štapiću.
Slegnula sam ramenima. ''Nisam to stigla pitati, pošto me je izbacila čim je shvatila da sam se popela u bolničko krilo kroz prozor'', objasnila sam.
''Zašto si se, pobogu, penjala kroz prozor?'', upitala me je Angela Skywalker, Stephaniena najbolja prijateljica. Djelovala je stvarno začuđeno.
Nasmiješila sam se. ''Oh, to. Pa, posjete su bile zabranjene'', rekoh joj.
I ona se nasmiješila. ''Zaboravila sam da ti radiš sve što je zabranjeno.''
Alexis je prevrnula očima, a potom se okrenula Amandi. ''Am, još uvijek mi nije jasno kako si uspjela pogoditi Draca balunom'', izjavila je, vrteći glavom.
''Čekaj malo...'', zaustila sam šokirano. ''Ti si ga pogodila?!''
Moja sestra se nelagodno promeškoljila. ''Rekla sam vam. Htjela sam ga dobaciti profesorici, ali mi se on jednostavno našao na putu. Žao mi je'', rekla je, ustavši se. Širom je otvorila prozor. Posvuda se osjećao miris kiše. ''Promašila sam cilj.''

***

Teške kapi kiše su i dalje monotno lupale o prozore. Ležala sam na svom krevetu, s glavom naslonjenom na jastuke. Bila sam sama. Potpuno sama. Alexis, Haley i Amanda su upravo otišle na večeru. Svi su bili na večeri, no ja nisam imala snage dići se iz kreveta. Osjećala sam se tako slabo. Tako iscrpljeno, što nije ni čudo pošto nas je Emma prethodne noći smorila pričama o tome kako moramo dobiti utakmicu ili će se ona baciti kroz prozor. Sa mog MP4 playera je dopirala tiha, lagana glazba.
''Don't try to fix me, I'm not broken...'', pjevušila sam još tiše, čvrsto stežući jedan jastuk u naručju. Po glavi mi se motalo samo jedno pitanje. Zašto se pismo nalazi kod Amande? Osjetila sam da je u pitanju neka zavjera. Osjetila sam da se nešto čudno dešava. Da je doista samo ukrala pismo od Elaine, dosad bi mi to sigurno rekla... Ali nije. Sigurno je bila u pitanju neka zavjera. No zašto bi mi moja sestra to uradila?
Odlučno sam se ustala sa kreveta i bacila jastuk u stranu. Morala sam razgovarati sa Lexy. Znala sam da je u svom kabinetu, pošto nikad ne želi večerati sa učenicima. Ona je smrtonoša i vjerojatno zna sve o pismu. Ona bi možda mogla naći neko objašnjenje za ovo. Mogla bi mi pomoći.
Navukla sam pelerinu preko svoje duge crvene haljine, a potom se uputila prema Lexynom kabinetu. Bila sam slaba, ali nisam mogla čekati do ujutru. Dok sam polako hodala hodnicima, začula sam dozivanje iza svojih leđa.
''Maggs, sačekaj!''
Okrenula sam se, pridržavajući se za zid. Ugledala sam Kelly Joan Slytherin kako mi prilazi s bolnim osmjehom na licu. Iza nje je koračao jedan dečko u Slytherinskoj pelerini.
''Kelly Joan!'', povikah veselo. ''Otkad te nisam vidjela!''
Prije no što je išta rekla, hitro se osvrnula oko sebe. ''Pssst! Hvala Bogu da sam te srela. Imam osjećaj da Marco i ostali znaju da sam špijun u redovima Andreininih sljedbenika'', šapnula je, kao da se plaši da ju ne prisluškuju. ''Stalno me nadgledaju. A ja sam stalno u strahu da bi mi mogli nešto napraviti.''
Ugrizla sam se za usnicu. ''To je grozno'', složila sam se. Nisam znala što bih drugo rekla, pogotovo zato što sam ja bila kriva za to... Da mi Kelly nije dala Janein dnevnik od kojeg ja ionako nisam imala baš prevelike koristi (premda je Andreini navodno bio jako važan), ništa od ovog se ne bi desilo. Da nije izdala svoju Gospodaricu zbog mene, mogla bi živjeti normalno.
No, kad bolje razmislim, sama si je kriva za to. Ja ju nisam tjerala da mi pomogne. Nisam ju tjerala da se pokaje... Sama si je kriva za sve.
''Kelly Joan, nećeš me upoznati sa svojom prijateljicom?'', zapitao je onaj dečko, trudeći se da razbije napetu tišinu koja je zavladala.
Kelly nas je zbunjeno pogledala. ''Vi se ne znate?'', zinula je.
''Pa, da sam prije vidio ovako lijepu curu, sigurno bih ju zapamtio'', našalio se on.
''Sorry onda. Maggie, ovo je moj polubrat Michael Fleming. Michael, ovo je Margaret Annabell Re...'', poče ona, ali joj nisam dopustila da završi.
''Dovraga, nisam ja Margaret!!! Zovi me Maggie'', rekoh, rukujući se s Michaelom.
Nasmiješio se. ''OK, Maggie. Ideš li na večeru?'', upitao je.
''Nije mi to baš bilo u planu, ali... što da ne?'', rekoh u konačnici.
''Super. Vas dvoje idite drugim putem. Ne želim da Osvetnici shvate da sam razgovarala s Maggie'', rekla je Kelly Joan zagonetno, a potom se izgubila u tami hodnika.
''Nije uvijek ovako čudna, vjeruj mi'', rekao je Michael, kad smo skupa krenuli drugim (čitaj; dužim) putem prema blagovaonici
No, iznenada, on se prestade smijati. ''Gledaj...'', prošaputao je
''Što nije u redu?'', upitah.
Pokazao je rukom prema jednoj prostoriji na kraju hodnika. Prema prostoriji iz koje je dopirala blaga svjetlost. Prema Elaineninom kabinetu...
''Zar ona ne bi trebala sad biti na večeri?'', zapitao je sumnjičavo.
Slegnula sam ramenima. ''Možda bismo mogli... znaš, kako se ono kaže...gurnuti nos tamo gdje mu nije mjesto?'', predložila sam. Osjetila sam kako mi koljena drhte. Da, imala sam loš predosjećaj. Jako loš predosjećaj...
''Neka djevojka je sa njom'', šapnu Michael, naslonivši se na zid kraj vrata.
Stala sam do njega i provirila unutra. I ugledala taj prizor... Ugledala sam Amandu kako sjedi u naslonjaču kraj Elaine. Dala bih se kladiti da sam joj na licu vidjela i blagi osmjeh. Srce mi je počelo lupati kao ludo. U glavi su mi odzvanjale Lujizine riječi:''Elaine je došla u Hogwarts. Želim da se čuvaš, Maggie. Ne vjeruj joj. '' Potom sam u podsvijesti začula i Voldemorta;''Pismo nije sasvim običan horkrux. Sadržaj može pročitati samo netko tko je povezan u krvi sa onima koji su ga napisali. I na taj način može osloboditi tu moć i prisvojiti ju.''
Iz razmišljanja me je trgnuo Elainein smijeh. I njezin glas...
''Znala sam da ti mogu vjerovati, Amanda'', bilo je sve što je rekla.
No to je bilo i više nego dovoljno...

Nastavit će se...

P.S. Eto, utorak je... I stigao je novi post. Znam da je poprilično dug, ali je isto tako i mnogo važan za nastavak priče pa vas molim da ga pažljivo pročitate.
P.P.S. Primijetila sam da mnogi zatvaraju svoje blogove kad počne škola. Htjela sam reći da sam i ja razmišljala o tome, ali sam se toliko vezala za sve vas ovdje da je to neizvodljivo. Naravno, neću moći komentirati i pisati postove toliko često, ali obećavam da će biti barem jedan u toku dva tjedna. Zapravo, jedan u toku tjedna. Preciznije, preko vikenda. Nadam se da ćete i vi učiniti isto i da ćete nastaviti s vašim pričama...

I'M MEAN GIRL...AND I DON'T MIND IT...

''Maggie, ovakva glupost samo tebi može pasti na pamet'', gunđala je Leni, dok smo išle prema Gryffindorskom društvenom domu. Ne... nisam poludjela. Nisam poželjela vratiti uspomene. Nisam poželjela ponovno proživjeti dane dok sam bila u domu Godrica Gryffindora... ali su oni morali tako misliti. Harry Potter, Hermiona Granger, Ron Weasly, Isabell Black, Anna Gryffindor, Ashlee McGuire... svi oni s kojima sam se ranije družila su u meni trebali vidjeti prijateljicu. Ponovno. Sve ono što sam nekoć bila. Morala sam ih natjerati da vjeruju da sam na njihovoj strani, a ovo je bila savršena prilika.
''Leni, ne paničari'', odmahnula sam rukom. ''Ništa se neće desiti.''
Frknula je. ''Znaš kakvi su oni. Mrze te. I nije baš uobičajeno da jedna Slytherinka ulazi u Gryffindorski društveni'', objasnila je.
''Pa, i ti si Gryffindorka ali te to ne sprječava da provodiš vrijeme u našem društvenom'', usprotivila sam se, premda sam znala da to nikako nije isto. Leni je kći Luciusa Malfoya i Sandre Henesy. Kći dvoje smrtonoša. Čistokrvna Slytherinka, koja je prevarom upala u Gryffindor. Voldemort je trebao špijuna, a kći njegovog najvjernije smrtonoše je bila savršena za tu ulogu. Svi smo ju smatrali dijelom doma Salazara Slytherina, i to je bilo to. Nikoga nije bilo briga što je u Gryffindorima. Oni su ju ionako mrzili. Ali ne onoliko koliko su mrzili mene... Osjetila sam to istog trena kad sam kročila u društveni. Svi pogledi su bili uprti prema nama dvjema. No, među svim tim pogledima prepunim mržnje, primijetila sam nekoliko učenika koji su me prijateljski promatrali. Potter i jedan dio njegove male družine. Tako da je to ipak sve išlo po planu...
''Hej, kako ste mi? Što se radi?'', počela sam veselo čavrljati, kad sam se sjela u naslonjač između Pottera i njegove sestre Megan. Ona je pak samo okrenula očima i promrmljala nešto sebi u bradu. Kladila bih se da je to bilo:''Kakva zmijurina...''
''Pišemo zadaću za Snapea'', odgovorila je Jennifer.
''A mi im bezuspješno pokušavamo pomoći'', nadovezao se Ron. Osmijeh na njegovom licu mi je govorio kako me je prestao mrziti. Čak se i trudio biti ljubazan prema meni...
Anna je ljutito odgurnula jednu knjigu. ''Masni skot nam je dao toliko zadaće da ju čak ni on sam ne bi mogao uraditi za tjedan dana. A kamoli za jednu večer!'', zakukala je, sakrivši lice u šake. Isabell joj je pružila čašu vode i tabletu za smirenje.
''Hoćete li da vam ja pomognem?'', upitala sam. ''Napitci mi sjajno idu.''
''Ne, hvala'', odbrusi Ashlee s mržnjom. ''Možemo i same!''
Samantha, Jennifer i Anna me molećivo pogledaše. ''Hoćemo!'', povikaše uglas.
''Ashlee može sama, ali mi ne možemo!'', dodade Samantha.
''Maggie je tu, ne brinite'', nasmiješila sam se.
Potter se nasmiješio. Primijetila sam kako me gleda... S ljubavlju. S ljubavlju koja će ga koštati života kad dođe taj trenutak. A s druge strane, Grangerica, Ashlee i Megan su me promatrale s mržnjom. Mržnjom koju je nemoguće iskazati riječima. Pravila sam se da to ne primjećujem, pa sam se okrenula Anni, Sam i Jennifer i pomogla im da napišu sastavke o ljubavnim napitcima. Čisto gubljenje vremena, ali prvi korak je ipak savladan... Uspjela sam im se približiti, a to je bilo najvažnije od svega.

***

Bilo je već veče. Sumrak, zapravo. Magla i noć su se u svom zanosnom jedinjenju spuštale na obale otoka, pokoravajući svjetlost i prizivajući Tamu. Polako, ali sigurno. Tako zanosne, a opet i tako sablasne. Svjetlost mladog mjeseca se polako probijala kroz tminu. Draco i ja smo sjedili na krevetu, zagrljeni i opijeni ljepotom noći koja se spremala da nas sve proguta.
''Oh, k vragu...'', promrmljala sam u jednom trenu, kad mi je pogled pao na zidni sat. ''Zakasnit ćemo na trening.''
Draco me je poljubio u čelo. ''Ne želim se odvojiti od tebe'', šapnuo je zaneseno, obuhvativši me rukama oko struka.
''Emma će nas ubiti ako propustimo trening. Sutra je tekma protiv Ravenclawa'', podsjetih ga.
''Mislio sam da su ju otkazali'', namrštio se. ''Znaš da se naš vratar ozlijedio kad mu je Hagrid nehotice stao na nogu.''
Slegnula sam ramenima. ''Vjerojatno su našli zamjenu. Idem se presvući u metlobojsku pelerinu i pokupiti svoje frendice. Nađemo se na hodniku za deset minuta, OK?'', izbrbljala sam, istrčavajući iz njegove spavaonice. U trenu sam doskakutala do ženskih spavaonica, a naposlijetku i do one gdje su me čekale Amy, Roxy i Alexis. Sve tri su bile obučene u svoje metlobojske pelerine. Sjedile su na kauču i gunđale. Kao i obično.
''Dobro si se sjetila!'', zarežala je Amy. ''Oblači se i idemo straight to hell.''
Navukla sam svoju metlobojsku pelerinu i zavezala kosu u rep. ''Cure, gdje je ona moja budala?'', zapitala sam.
Alexis me je procjenjivački pogledala. ''Misliš, Amanda?'', uzvratila je.
''Baš ta'', nakezila sam se. ''Gdje je?''
''Elaine ju je pozvala na razgovor povodom kaosa koji je danas napravila na satu'', objasni Roxy, ustavši se. ''Rekla je da ju ne čekamo.''
Na licu mi je zatitrao osmjeh. Sjetila sam se Elaineinog lica kad je skužila da joj je Amanda podmetnula super-ljepilo na stolicu. Trebali ste samo vidjeti njezin pogled kad je skužila da ne može maknuti guzicu sa stolice.
Smijuljila sam se čitavim putem do metlobojskog terena, gdje nas je čekao ostatak tima skupa s kapetanicom Emmom Slytherin.
''Drago mi je da ste nam se odlučili pridružiti'', procijedila je kroz zube kad nas je ugledala. A potom je ljutito zapitala:''Gdje je Harrisonica?''
''Na razgovoru kod profesorice Brown'', odbrusio je Draco, naslonivši se na svoju Vatrenu munju. Izgledao je poprilično iživcirano, kao i svi ostali. Jedino se Emma činila zainteresiranom za metloboj.
''Dobro onda'', rekla je. ''Počet ćemo bez nje. Kao što znate, sutra je prva ovogodišnja utakmica. Mi Slytherini igrat ćemo protiv Ravenclawa.''
''Kako ćemo igrati bez vratara, zaboga?'', prekide ju Roxy.
Emma je odmahnula rukom. ''Ne brini se, Roxxane. Našla sam novog vratara. Vrataricu, zapravo. Istina, ne poznaje našu strategiju baš najbolje, ali sam čula da je u školi koju je ranije pohađala bila izvrsna vratarica'', objavila je zadovoljno.
Roxy se namrštila. ''A ta bi bila?'', zapitala je.
''To bih bila ja'', začula sam veseli glas iza svojih leđa. Okrenula sam se... Okrenula sam se i ugledala ju. Ugledala sam njezine oči kako svjetlucaju u polutami. Ugledala sam njezinu kosu boje najranijih sunčevih zraka. Držala je Nimbus 2000 u lijevoj ruci i smiješila se. Bila je to Stephanie. Moja sestričina.
''Steph?'', upitala sam, glumeći veselje.
Nasmiješila se. ''Tako je. Baš je fora što ćemo biti skupa u timu, Maggs. Zar ne?'', upitala je.
Njezin osmjeh... njezine riječi... Sve je djelovalo tako čisto i iskreno. Bez trunke laži i pokvarenosti. Ponekad bih čak osjetila da joj mogu vjerovati. Da si možemo biti dobre. Kao prave sestričine. Ali tada bih se sjetila onog što su mi Samantha i Potter rekli... Sjetila bih se da je Stephanie ništa drugo do izvrsna glumica. Čak sam se i bojala priznati sama sebi koliko smo doista slične. Sjetila bih se Potterovih riječi:''Marco i Stephanie te žele ubiti.''
''Stephanie Riddle je naša nova vratarica'', objavi Emma ponosno. ''Pričekat ćemo Harrisonicu još nekoliko minuta, a onda krećemo na posao. Moramo dobiti tu utakmicu, razumijete?! Moramo pobijediti!''

***

''Maggie, probudi se! Utakmica počinje za sat vremena!'', rekla je Alexis, prodrmavši me. Zabila sam glavu u jastuk, u namjeri da nastavim spavati. No, prokleto sunce se probijalo kroz staklo, opominjući me da moram ustati. Činilo se kao da je u nekoj zavjeri skupa s Haley, Alexis i Amandom koje su me bezuspješno pokušavale natjerati da se dignem iz kreveta.
''Pustite me još samo... hmmm... tri sata'', promrmljala sam, pokrivši se preko glave. Bila sam užasno iscrpljena od sinoćnjeg napornog treninga. Osjećala sam bol u svim dijelovima tijela. A sad sam se morala dići i odmah poslije doručka otići na utakmicu. I to ne samo otići, nego i igrati!
''Maggie, imaš deset sekundi da se digneš, inače ću iz ovih stopa otići kod Pottera i natjerati ga da dođe i poljubi te!'', povikala je Amanda iznervirano.
U tren oka sam skočila iz kreveta i navukla pelerinu.
''Spremna sam za doručak!'', povikah.
Amanda je nabacila torbu sa opremom na rame. ''Ovo svaki put upali. Idemo sad'', nasmiješila se veselo.
''Zatvori tu torbu'', rekla joj je Haley, dok smo žurile prema blagovaonici. ''Želiš li da ti ponovno poispadaju sve stvari?''
Moja sestra je okrenula očima. ''Ma daj, Hales. Otkud ti ideja da bi mi stvari mogle...'', uspjela je izgovoriti, prije no što joj je rezervna pelerina ispala iz stražnjeg pregradka torbe. A skupa s njom i sve smrdobombice koje je krila po džepovima.
''K vragu!'', povikala je, spustivši se na koljena. Odložila je torbu malo dalje od sebe i počela skupljati stvari sa poda. Kleknula sam do nje, u namjeri da joj pomognem. I tada sam, krajičkom oka, spazila crnu kuvertu koja je virila iz njezine torbe. Crna kuverta sa žigom pauka i zmije. Pretrnula sam, zadržavajući vrisak. To je bilo pismo. Horkrux. Pismo koje je bilo toliko potrebno Voldemortu i Lujizi... Pismo koje sam trebala uzeti od Elaine... Ali što ono radi kod Amande?

Nastavit će se..

P.S. Malo sam zbrzala ovaj post, u pitanju je bio nedostatak vremena. Ipak, čini mi se da je OK ispao. Nastavak ću objaviti u utorak. Nadam se da to neće biti prerano :D.

IT COULD BE YOUR BLOOD RUNNING THROUGH MY VAINS THAT TIES ME TO YOUR FATE

Začuđeno sam ga pogledala. ''Ali, profesore Snape…'', započela sam.
''Nema ali, gospođice Margaret. Pričekajte da stignemo u moj kabinet i tamo ću vam sve objasniti'', rekao je mirno. No ipak sam uspjela zamijetiti i zabrinutost u njegovom glasu.
''Zašto me Lujiza želi vidjeti?'', upitah naposlijetku, svalivši se u naslonjač preko puta njegovog. Pacoliki je nervozno dohvatio svoje knjige sa stola i počeo ih spremati u ladicu.
''Gospođice, riječ je o jednom pismu koje je mnogo važno Gospodaru i Gospodarici. Ja nisam prava osoba da vam to objašnjavam'', reče on. Podigao je pogled. ''Gospodarica će vas čekati kraj špilje na sjeveru Zabranjene šume u ponoć. Na istom mjestu gdje vas je jednom prilikom napala Andreina Slytherin.''
Kimnula sam glavom. ''U redu. Bit ću tamo.''
Pacoliki se nasmiješio. No, prije no što je uspio išta reći, začuli smo čudan zvuk nalik na škripanje vrata. Naglo sam se okrenula, ali na vratima kabineta nije bilo nikoga. Potom sam čula ubrzane korake kako se udaljuju, ali nikoga nisam vidjela… Kao da je u trenu iščeznuo.
''Čini se da nas je netko prisluškivao!'', uzviknu Pacoliki.
''Možda je bolje da odem u društveni. Možda je to bio netko od Potterovaca'', rekoh. Bilo mi je pomalo nelagodno. Što ako sam imala pravo, i što ako taj netko ode kod Dumbledorea? Što ako mu saopći da će se jedna od njegovih učenica sastati sa jednom od najvećih crnih vještica svih vremena u Zabranjenoj šumi? Mislim da u tom slučaju ništa ne bi pomogla činjenica da je Lujiza moja mama. Za Dumbledorea, ona je samo zla čarobnica… Neprijateljica koju treba ukloniti. Neprijateljica koji treba ubiti ili poslati u tamnice Azkabana.
No, kako je ona jedna od rijetkih osoba koje meni mnogo znače, odlučila sam se sastati s njom. I zato sam se, kad je otkucala ponoć, ustala iz kreveta i odjenula svoju crnu pelerinu. Sakrila sam lice kukuljicom, kako bih bila sigurna da me nitko neće prepoznati. Nisam mogla dopustiti da me netko prepozna…
Nakon pola sata trčanja kroz Zabranjenu šumu, kročila sam na zemljani put koji vodi k špilji gdje me je Lujiza čekala. Bila je hladna noć. Prokleto hladna noć. Drhtala sam.
Iznenada, ispred mene je iskočilo jedno biće… Jezivo biće. Ličilo je na vukodlaka (pošto je to i bio vukodlak). Stao je pred mene i glasno zarežao, kao da se priprema za napad.
''Loš pas!'', prosiktala sam, izvadivši štapić iz pelerine.
To je bilo dovoljno da taj glupi vukodlak skoči na mene.
''Expecto Patronum!'', zavrištala sam, uperivši štapić prema njemu. Sklopila sam oči i koncentrirala se na čaroliju. I, doista, iz mog štapića izleti mlaz plave svjetlosti koji je idućeg trena formirao zmiju. Mog patronusa. Zmiju otrovnicu. Vukodlak je iznenada zastao i počeo da se povlači. I dalje sam ostala koncentrirana na čaroliju. Ali, jednog trena, osjetih kako me je nešto snažno zgrabilo za rub pelerine. Bio je to još jedan vukodlak. Toliko me je iznenadio da sam izgubila koncentraciju i čarolija je prestala.
''Crucio!'', povikah, zamahnuvši štapićem. Kletva je pogodila vukodlaka koji me je vukao za pelerinu u šapu. No, ipak je djelovala… Pao je na zemlju i počeo da zavija i cvili. Ali, tada je drugi vukodlak opet skočio na mene. Nisam stigla odreagirati… Nisam se stigla obraniti…
''Crucio!'', začuo se nečiji uzvik iz magle koja se već uveliko spuštala na tamu Zabranjene šume. Okrenula sam se i ugledala Voldemorta kako drži podignut štapić. Zapitala sam se što on tu traži, ali tada sam se prisjetila da su on i Lujiza valjda povezani nekim nevidljivim konopcem pa su stalno skupa (ne gledajte mene, to je Amandina teorija.)
Voldemort je, začudo, pustio izmučene vukodlake da odu. ''Kćeri, jesi li dobro?'', upitao je, prišavši mi. Položio je ruku na moje rame.
''Sudeći po onome što mi se moglo desiti, sjajno sam'', odgovorih.
Lujiza se blago nasmiješila. ''Drago mi je da si odlučila doći'', reče ona. ''Nećemo te mnogo zadržavati, pošto ova šuma nije sigurna.''
''Tako je'', složi se Voldemort. ''Naime, radi se o jednom pismu. O pismu koje ima izuzetnu važnost. Lujiza i ja smo ga ispisali vlastitom krvlju kad smo završili Hogwarts, i u njega smo položili djelić naših duša. I naše moći…''
Podigla sam obrvu. ''Znači, to pismo je…''
''Da, Maggie'', prekide me Lujiza, kao da mi čita misli. ''To pismo je horkrux.''
''Bellatrix Lestrange ga je čuvala jedno vrijeme, ali joj ga je Elaine Brown na neobjašnjiv način uspjela uzeti'', nastavi Voldemort. ''Prepoznat ćeš ga po crnoj kuverti na kojoj se nalaze znamenje pauka i zmije. Dakle, ti ga moraš pronaći i dati ga nama. Inače nikad nećemo uspjeti povratiti prijašnju moć. ''
''Pismo se nalazi kod Elaine?'', upitah ga. ''Ali, kakve ona koristi ima od njega?''
''Vidiš, to pismo nije sasvim običan horkrux. Sadržaj može pročitati samo netko tko je povezan u krvi sa onima koji su ga napisali. I na taj način može osloboditi tu moć i prisvojiti ju'', objasni Voldemort.
''Dakle, Elaine vam može oduzeti moć koja je zarobljena u pismu?'', upitah zabrinuto. No, prije nego što je itko uspio da mi odgovori, začuli smo neko šuštanje u grmlju. Sljedećeg trena, pred nama se pojavila jedna osoba. Osoba sa crnom kukuljicom preko lica. Smrtonoša. Kad je otkrila lice, shvatila sam da se radi o Bellatrix. Kosa joj je, kao i po običaju bila raščupana. Na sebi je imala široku crnu pelerinu, ali sam i kroz nju mogla primijetiti da joj je lijeva noga ozlijeđena.
''Bellatrix!'', povika Voldemort strogo. ''Što radiš ovdje?''
Poklonila mu se. ''Gospodaru, kao vaša vjerna pristaša, mislila sam da bi bilo pametno da vas slijedim. Znate, u ovoj šumi nisu čista posla i netko bi mogao…''
''Jesmo li ti mi tražili da ideš s nama?!'', zagrmio je Voldemort.
''Ali Gospodaru, Gospodarice… mislila sam da bi vam mogla zatrebati moja pomoć'', opravdavala se ona.
''Dobro, dosta! Dosta mi je i tebe i tvoje pomoći!'', prekide ju Lujiza. ''Gubi se odavde!''
Kad se Bellatrix pokunjeno apartirala, Voldemort je prokomentirao: ''Prokletnica. Da nije bila tako glupa, sigurno bismo sad imali pismo.''
''Slažem se. No, da li ga Elaine može pročitati?'', upitah ponovno.
''Ako je Parsel-Ust, može'', reče Lujiza, slegnuvši ramenima. ''Ne znam.''
Kimnula sam glavom. ''Nećete ni saznati, pošto ću vam ja donijeti to pismo prije nego što ga ona otvori. Obećajem.''
''Hvala ti, Maggie'', reče Voldemort. ''Znao sam da možemo računati na tebe.''

***

''Znala sam da Elaine nešto muti, ali nisam mogla ni pretpostaviti da je tolika kučka'', zaključila je Amanda, dok smo se vraćale u društveni poslije nastave. Školski hodnici su bili prepuni učenika koji su se naguravali i bacali smrdobombice, a čula sam i McGonagallicu kako urla i psuje. Bila je na ivici živaca, pošto su Samantha, Anna i njihova prijateljica Jennifer Reiner tog jutra izvele veličanstven vatromet na stepenicama. Naravno, to je odmah značilo mnogo manje bodova za Gryffindor.
''Samo moramo otkriti gdje drži to pismo, i stvar je riješena'', Haley je pokušavala naći način da ublaži stvar, ali joj to baš i nije uspjelo.
Roxy je odmahnula rukom. ''Ne, najprije trebamo plan!'', rekla je.
''Da? E, ja imam jedan'', rekla je Alexis. ''Otkinut ćemo joj glavu i istu poslati Voldemortu i Lujizi, pa neka se oni svađaju s njom.''
Leni ju je udarila po glavi. Prilično jako. ''Jednu stvar mrzim, a to je nasilje!'', povikala je, prekriživši ruke.
Alexis je zaječala, trljajući čelo. ''Pa za kog me vraga onda udaraš?!''
''Tako je, dvije stvari'', ispravi se Leni. ''Nasilje i glupa pitanja!''
Udarila ju je još jednom, dok sam ja mahala Marcu i Stephanie sa usiljenim osmjehom na licu. Stajale su na drugom kraju hodnika i uzvraćale mi na isti način, premda je mržnja među nama bila očita…
''Bolje da najprije njima otkinemo glave, a lako ćemo za Elaine'', našalila se Amanda, što nas je sve natjeralo u napad smijeha koji je trajao dok se nismo dovukle do društvenog. Haley se zavalila u najbliži naslonjač i podigla noge na stol.
''Moram malo odmoriti svoje stare kosti'', objasnila je.
Sjela sam se na kauč pored Draca. S njim su bili Crabbe i Goyle. Naši dragi prasci su bili zaokupljeni proždiranjem krempita koje su ukrali iz kuhinje, dok je Draco pisao zadaću iz Napitaka.
''Hej'', pozdravila sam ga. ''Što ima?''
''Ima funo kvempita'', odgovori Crabbe punih usta.
''Ne pitam tebe, slonče Dumbo'', nakezila sam se, a potom se okrenula Dracu. ''Što si ti tako neraspoložen?''
Uzdahnuo je. ''Ah, nemam pojma'', promrmljao je, odloživši pero i bilježnicu. Uzela sam ga za ruku i nasmiješila se. Nije više ništa rekao, samo me je čvrsto zagrlio i šapnuo da me voli.
''Dirljivo'', reče Amanda. ''Ali zašto radije ne odete u spavaonicu?''
Uzela sam jednu krempitu od Goylea (mada mi je trebalo dugo da mu ju otmem) i bacila ju na svoju sestru. Niz cijelo lice joj se slijevao žuti krem.
''Gnome jedan skotovski!'', vrisnula je. Uzela je drugu krempitu i gađala me, ali je promašila i pogodila Alexis. Potom je Alexis gađala nju, i na kraju se sve pretvorilo u food-fight. Kasnije su nam se pridružile Amy, Melody i Anduril sa novom turom kolača ukradenih iz kuhinje. Vrištali smo, gađali se i smijali se… Mnogo smo se smijali. Svi su se oraspoložili i zabavljali se… To jeste, svi osim mene. Trudila sam se uživati, ali nisam mogla. Kako bih uopće i mogla? Trudila sam se sakriti da su mi misli negdje drugdje, mnogo dalje od zabave i mojih prijatelja. Kako ću pronaći to pismo? Kako ću ga uzeti od Elaine? Ne znam…
Ali jednu stvar znam; moram biti brza. Moram što prije završiti s tim… Ne želim ni razmišljati o onome što bi se moglo desiti ako ne uspijem.

I COULD KILL HER...

''Gdje mi je pelerina?!'', uzviknula sam iznervirano, prevrćući po stvarima u svojoj spavaonici. Sva odjeća je ležala razbacana po podu, ali moje školske pelerine nije nigdje bilo. Sagnula sam se i zavirila pod krevet na kojem je sjedio Draco i nešto baljezgao o svađi između njegovih roditelja, no nisam ništa postigla.
''Požurite, večera samo što nije počela!'', rekla je Leni, odškrinuvši vrata. Provirila je unutra i zainteresirano promatrala kako gubim živce tražeći prokleti komad tkanine koji moram nositi na večeri kako me McGonagallica ne bi izula iz cipela.
''Što misliš, Maggs?'', upita Draco iznenada, ne obazirući se na svoju sestru.
''Draco, da li ja tebi uopće izgledam kao da te slušam? '', upitah ga nezainteresirano, prevrćući po ormaru.
''Ne mogu da vjerujem da si tako bezosjećajna!'', uzviknu on, ustavši se s kreveta. Nisam ga čak niti pogledala, jer sam bila suviše zaokupljena oblačenjem pelerine koja se nekim čudom našla ispod Amandinog ormara. Nisam ni primijetila da je doista povrijeđen.
''Ja idem odavde. Kreteni ostaju kreteni'', čula sam Leni kako mrmlja, a potom i snažan tresak vratima.
''Potrudi se da vjeruješ'', odbrusila sam mu, namještajući frizuru pred ogledalom. Doista nisam bila raspoložena za njegove prodike. Taj dan sam ih imala već i previše. Mislim da bi bilo dovoljno da vam kažem da sam morala odraditi kaznu kod McGonagallice već prvi dan škole!
Čini se da je Draco zaboravio na to, pošto mi je prišao i nastavio kukati: ''Zašto me ne možeš podržati u ovako teškim trenutcima? Zar ne vidiš koliko te trebam?''
''A zar ti ne kužiš da će me McGonagallica u najboljem slučaju strijeljati ako zakasnim na večeru? I da su šanse da preživim ravne šansama da Pacoliki opere kosu? Hajde, požuri se! Usput ćeš mi ispričati što se dešava'', rekoh mu, povukavši ga za rukav.
Dok smo trčali hodnicima koji vode do blagovaonice, ispričao mi je kako su se njegovi roditelji užasno posvađali jer je Narcissa uhvatila Luciusa sa drugom ženom. Što je, ako mene pitate, poprilično smiješno.
''S kim ga je uhvatila?'', upitah, sakrivši usta rukom kako Draco ne bi shvatio da se suzdržavam da ne prasnem u smijeh.
''Nemam pojma. Nije mi htjela reći'', odgovorio je on, slegnuvši ramenima. Čvrsto sam stisnula njegovu ruku, kako bih mu pokazala da može računati na mene. Mada mislim da poruku nije shvatio baš onako kako treba, pošto sam ja do tada već crkavala od smijeha.
''Maggie, ti si nemoguća'', rekao je.

***

''Kako meni ova žena ide na živce. Gotovo koliko i Lujiza'', prosiktala je Amanda, dok smo sjedile u učionici Povijesti magije i promatrali Elaine koja je šetala naokolo loveći spavače na satu. A takvih je, razumije se, bilo mnogo. Moram priznati da ni ja nisam oklijevala. Bio je prvi sat, a Elaine je pričala toliko zanimljive priče da bi uspavala čak i štrebericu Hermionu Granger.
''Meni pričaš'', odvratila sam umorno, prisjetivši se razgovora koji smo ja i naša obožavana teta Elaine imale. I tada mi je sinulo još nešto…
''Uzgred, Am… zašto te je jučer zvala u svoj kabinet?'', upitah još tiše.
Slijedeći moj primjer, moja sestra mi je šapnula: ''Dva sata me je smarala s pričama o tome kako je Lujiza kriva za njihove nesuglasice, ali da je ona uspjela preći preko svega toga i bla bla bla…''
Prigušeno sam se nasmijala. ''Ma zašto mi to zvuči tako poznato?'', našalila sam se. Krajičkom oka sam ugledala Elaine kako sipa vodu u neku staklenu čašu.
''Što to ona izvodi?'', došapnula sam Amandi, prije nego što je Elaine stala pred klupu u kojoj su sjedile (čitaj: spavale) Alexis i Haley. Idućeg trena zalila ih je vodom, uz glasni povik:''Nećete vi mene spavati na času, propalice jedne propale!''
Pridignuvši se, Haley je zijevnula i rukavom obrisala vodu s lica. ''Što se zbilo?'', promrmljala je, bezuspješno se trudeći da otvori oči. Alexis je činila isto, samo što nije imala dovoljno snage da išta kaže. Elaine je samo nešto progunđala. Potom je, naoružana čašom vode, krenula u lov na nove žrtve. Čim se okrenula, Alexis se svalila natrag na stol i nastavila spokojno spavati.
''Jao, ja sam sva mokra!'', kukala je Haley poslije sata, dok se cijelo društvo sušilo na suncu ispred dvorca. Cijedila je svoju pelerinu i cmizdrila, dok se Alexis bespomoćno vukla iza nje. ''Želim spavati'', neprekidno je mrmljala.
Za razliku od mojih prijatelja zombija, Lexy je bila raspoložena bolje nego ikad. Čak previše raspoložena za jednu profesoricu. Zamislite, taj dan nitko nije dobio kaznu kod nje. Umjesto da maltretira nas učenike kao svaki normalan profesor, trčkarala je kroz vrt i pjevala iz sveg glasa.
''Time may take us apart, that’s true
But I will always be there for you
You’re in my heart and you’ll be in my dreams
No matter how many miles between
I promise you that I won’t forget
The day we kissed or the day we met
The sky may fall and stars may too
But I will still, I will still love you…''
''Ona je pukla'', rekoh s gađenjem. ''Pjeva pjesmu od Britney Spears.''
''Potpuno je pukla'', reče Amanda. ''Idemo odavde, ne mogu ju gledati, a bogme ni slušati.''
Kako bismo spasile živu glavu (u konkretnom slučaju, samo uši), vratile smo se natrag u dvorac. Zapravo, na ulazu su nas presreli Potter i Samantha Wilson. Osjetila sam poriv da zgrabim svoj štapić i da već jednom završim s tim, ali nisam mogla… Ne ovdje. Ne sad.
''Hej, bok!'', pozdravila sam ih veselo.
Potter me je ozbiljno pogledao. ''Baš sam te tražio. Moram ti nešto reći'', rekao je, a glas mu je odisao zabrinutošću i strahom.
''Zbilja je važno'', dopuni ga Samantha.
''Ali o čemu se radi?'', upitala je Amanda zbunjeno.
''Radi se o vašem polubratu i vašoj sestrični'', odgovori Potter. ''Upravo smo ih vidjeli kako razgovaraju na hodniku. Mislim da su razgovarali o tebi, Maggie. Samantha je sa Marcovih usana pročitala jednu rečenicu…''
''Mogao bih ju ubiti, to je rekao'', reče Samantha. ''A Stephanie se sa tim složila.''
Nisam ništa rekla. No, duboko u sebi, morala sam se složiti s Potterom. Sigurno su govorili o meni. Marco me želi ubiti. Vlastiti polubrat me želi ubiti. Zbog Moći… i zbog titule. Zbog titule Voldemortovog nasljednika. Zbog titule koju je on kao najstariji sin Gospodara Tame trebao dobiti… Ali nije. Voldemort je izabrao mene. ''Marco je sin Rebecce McGurr, žene koja mi u životu ništa nije značila'', znao je reći. ''A ti, Margaret, si kći Lujize Brown, žene koja mi znači sve u životu.'' Pored toga, ja sam i nositeljica Voldemortova medaljona. Medaljona kojeg može nositi samo istinski nasljednik. I bolja sam u crnoj magiji… No, čini se da se moj polubrat nije pomirio s tim. Čini se da je žeđ za Moći bila jača od njega, kad ga je uspjela natjerati da se pridruži Andreini i njezinim Osvetnicima. Uopće me nije začudilo to što želi da me ubije. Premda, ako bih ja umrla, Voldemorta bi naslijedila Amanda…
Ali Stephanie? Zašto bi mu ona pomogla? Da li to znači da je i ona Andreinina sljedbenica? Da li to znači da i ona ima žig Crne ruže na zglobu? No, ne vidim razlog za to… Zašto me ona mrzi?

***

Ako izuzmemo Lexyino ludilo i obiteljske probleme, narednih nekoliko dana je proteklo relativno normalno. Zabavljala sam se praveći spačke na Hagridov račun, odrađivala sam kazne kod Sproutice i McGonagallice, a bodovi su prosto nestajali. Draco je i dalje cmizdrio jer su se Lucius i Narcissa rastali. Elaine je pokušavala provoditi što više vremena sa mnom i Amandom, ali joj to baš i nije pošlo za rukom. Istovremeno, pokušavala sam ostati u dobrim odnosima sa Potterom. Približavao se čas njegove smrti, i to me je činilo sretnom… Približavao se čas pobjede. A približavale su se i metlobojske utakmice, tako da sam često imala treninge. Pored svih svojih jada, zaboravila sam da imam odgovornost i prema timu kao lovica. Amanda, Amy i Roxy su dijelile isti pakao sa mnom.
Te noći, kad je sve prestalo biti relativno normalno, imale smo još jedan trening. Bilo je već kasno kad smo se znojne i umorne vraćale u društveni. Vani je bilo neobično hladno. Držala sam se za Amandu i cvilila kako ću napustiti tim.
''Maggie, to kažeš poslije svakog treninga'', podsjeti me Roxy.
''Ovaj put mislim ozbiljno'', rekoh.
''I to kažeš svaki put'', reče Amy.
Pacoliki (Snape) nas je dočekao na ulazu u društveni. Nervozno je cupkao nogom i gledao u stari zidni sat. Izgledalo je kao da doista nekoga čeka…
''Dobro veče, profesore'', pozdravi ga Roxy.
''Dobro veče, gospođice Kent'', odvratio je, a potom se okrenuo meni. ''Gospođice Riddle, dođite u moj kabinet.''
''Što sam sad skrivila?'', upitah.
Pokazao mi je rukom da pođem za njim. ''Niste ništa skrivili, ali imam jednu poruku za vas'', rekao je, krenuvši u pravcu svog kabineta.
''Kakvu poruku? '', upitala sam, krenuvši za njim.
Pacoliki zastade i podiže pogled. Njegova masna kosa se presijavala pod svjetlošću punog mjeseca. ''Poruku od Gospodarice. Poruku od vaše majke'', rekao je zagonetno. ''Želi vas vidjeti.''

Nastavit će se…

P.S. Zatvorila sam blog o Lexy. Jednostavno više nisam imala inspiracije… Žao mi je. No, uskoro ću otvoriti još jedan blog. Nisam još sasvim sigurna o čemu će biti, no navjerojatnije još jedan HPFF. Razmišljala sam da otvorim još jedan blog o Maggie, ali nisam još sigurna. Ma javit ću vam, uglavnom.
Sve vas puno volim!!!