Amanda je strpala pelerinu u svoju torbu. Nije primijetila da gledam u pismo. Na neki način, nisam ni željela da primjeti. Nisam željela ništa reći. Ali to ne znači da su me prestala mučiti pitanja. Dva jednostavna pitanja. Kako? I zašto? Kako je uspjela uzeti pismo? I zašto mi nije ništa rekla o tome? Moram priznati da sam se pomalo plašila odgovora...
''Maggie, možda bi trebala nešto pojesti'', savjetovala me je Anduril, promatrajući svu netaknutu hranu na mome tanjuru.
''Nisam baš gladna'', namrštila sam se.
''Trebat će ti snage za utakmicu'', podsjeti me Melody. Sipala je sok u čašu i pružila mi ju, ali sam ju odbila lakim pokretom ruke.
''Ne, hvala. Stvarno ne mogu'', promrmljala sam.
''Barem jedan tost sa eurokremom. I jednu čašu soka'', nagovarala me je. Na kraju sam popustila i doručkovala. Ne mnogo, ali dovoljno da vratim snagu. Natjerala sam sebe da prestanem misliti na pismo. U potpunosti sam se koncentrirala na metlobojsku utakmicu protiv Ravenclawa koja me je očekivala. Znala sam da ih možemo pobijediti. Nisu bili toliko snažni. Nisu uopće bili snažni. Znala sam da možemo dobiti tu utakmicu...
''Rasturite ih!'', doviknula nam je Anduril, prije no što smo istrčali na igralište. Vani je bilo hladno. Užasno hladno. Uopće nije bio dan za metloboj. Gusti oblaci su u potpunosti zaklonili nebo. Nagovještaj kiše, rekla bih. No, bio je već početak listopada, pa pretpostavljam da je i moralo biti tako...
Nakon što je pustila zlatno zvrčku i maljce, profesorica je bacila i balun u zrak. Poletjela sam na svojoj Vatrenoj munji i uspjela ga zgrabiti prije Rogue, ravenclawske lovice. Lako sam zaobišla i njihovog vratara Jamesa, te zabila prvi pogodak. Začulo se klicanje i ohrabrujući povici sa tribina.
''Svaka čast, Maggs!'', viknula je Stephanie, nasmiješivši se.
Ignorirala sam ju i nastavila sa igrom. A doista smo dobro igrali. Stephanie se pokazala izvrsnom vrataricom. Obranila je gotovo svaki zgoditak koji su Ravenclawi pokušali dati. Za razliku od nje, James nije baš bio u formi. Gotovo da sam mogla postići poen i zatvorenih očiju. Amanda je takođe igrala odlično, premda sam po njezinim pokretima vidjela da je nervozna. Ljuta... Rastresena... Ne znam kako bih opisala to njezino stanje.
No, istovremeno, na drugom se kraju igrališta odvijala borba za zlatnu zvrčku. Draco i Lucas Simpson su se naguravali na svojim metlama. Zagledala sam se u njih, tako da nisam ni primijetila da su Rogue, Jennifer i Lucy krenule na Stephanie sa balunom. Rogue je bacila balun Lucy, Lucy joj ga je vratila, a zatim ga je ova bacila Jennifer, koja ga je ponovno vratila Rogue... I tako u nedogled. Činile su sve da ju zbune. Naposlijetku, Rogue je pokušala dati zgoditak, ali je Stephanie ipak obranila (premda se meni dotad već opasno zavrtilo u glavi). Sa ravenclawskih tribina se začuše zvižduci i bolni uzvici.
Nekoliko minuta kasnije, Draco je ulovio zvrčku. Svi smo zavrištali i počeli pljeskati. Pobijedili smo. Zasluženo smo pobijedili. Roxy i ja smo poletjele jedna prema drugoj i zadovoljno se pljesnule rukama.
I sve bi bilo dobro, da odnekud nije doletio balun i pogodio Draca u glavu. Prilično jako. Osvrnula sam se oko sebe, no nisam uspjela vidjeti tko ga je bacio. Uz bolan uzvik, Draco je pao sa metle. Začuo se samo tupi udarac njegovog tijela o zemlju, a potom i uplašeni povici mojih suigrača.
''Brzo!'', dreknula je Emma. ''Vodite ga kod madame Pomfrey!''
***
''Kako je Draco?'', upitala me je Amy, kad sam ušla u društveni i umorno se svalila na kauč. Podigla sam noge na stol za kojim su Roxy, Melody i Alexis pisale zadaću iz Preobrazbe (čitaj: cmizdrile i prenemagale se). No, čim su me ugledale, odložile su olovke i počele mi upućivati poglede pune iščekivanja. Baš kao i svi ostali Slytherini koji su bili u društvenom.
''Ne baš najbolje'', odgovorila sam. ''Čini se da je polomio ruku.''
''Kad će ga madame Pomfrey pustiti iz bolnice?'', upitala je Leni zabrinuto, grickajući čokoladnu jabuku na štapiću.
Slegnula sam ramenima. ''Nisam to stigla pitati, pošto me je izbacila čim je shvatila da sam se popela u bolničko krilo kroz prozor'', objasnila sam.
''Zašto si se, pobogu, penjala kroz prozor?'', upitala me je Angela Skywalker, Stephaniena najbolja prijateljica. Djelovala je stvarno začuđeno.
Nasmiješila sam se. ''Oh, to. Pa, posjete su bile zabranjene'', rekoh joj.
I ona se nasmiješila. ''Zaboravila sam da ti radiš sve što je zabranjeno.''
Alexis je prevrnula očima, a potom se okrenula Amandi. ''Am, još uvijek mi nije jasno kako si uspjela pogoditi Draca balunom'', izjavila je, vrteći glavom.
''Čekaj malo...'', zaustila sam šokirano. ''Ti si ga pogodila?!''
Moja sestra se nelagodno promeškoljila. ''Rekla sam vam. Htjela sam ga dobaciti profesorici, ali mi se on jednostavno našao na putu. Žao mi je'', rekla je, ustavši se. Širom je otvorila prozor. Posvuda se osjećao miris kiše. ''Promašila sam cilj.''
***
Teške kapi kiše su i dalje monotno lupale o prozore. Ležala sam na svom krevetu, s glavom naslonjenom na jastuke. Bila sam sama. Potpuno sama. Alexis, Haley i Amanda su upravo otišle na večeru. Svi su bili na večeri, no ja nisam imala snage dići se iz kreveta. Osjećala sam se tako slabo. Tako iscrpljeno, što nije ni čudo pošto nas je Emma prethodne noći smorila pričama o tome kako moramo dobiti utakmicu ili će se ona baciti kroz prozor. Sa mog MP4 playera je dopirala tiha, lagana glazba.
''Don't try to fix me, I'm not broken...'', pjevušila sam još tiše, čvrsto stežući jedan jastuk u naručju. Po glavi mi se motalo samo jedno pitanje. Zašto se pismo nalazi kod Amande? Osjetila sam da je u pitanju neka zavjera. Osjetila sam da se nešto čudno dešava. Da je doista samo ukrala pismo od Elaine, dosad bi mi to sigurno rekla... Ali nije. Sigurno je bila u pitanju neka zavjera. No zašto bi mi moja sestra to uradila?
Odlučno sam se ustala sa kreveta i bacila jastuk u stranu. Morala sam razgovarati sa Lexy. Znala sam da je u svom kabinetu, pošto nikad ne želi večerati sa učenicima. Ona je smrtonoša i vjerojatno zna sve o pismu. Ona bi možda mogla naći neko objašnjenje za ovo. Mogla bi mi pomoći.
Navukla sam pelerinu preko svoje duge crvene haljine, a potom se uputila prema Lexynom kabinetu. Bila sam slaba, ali nisam mogla čekati do ujutru. Dok sam polako hodala hodnicima, začula sam dozivanje iza svojih leđa.
''Maggs, sačekaj!''
Okrenula sam se, pridržavajući se za zid. Ugledala sam Kelly Joan Slytherin kako mi prilazi s bolnim osmjehom na licu. Iza nje je koračao jedan dečko u Slytherinskoj pelerini.
''Kelly Joan!'', povikah veselo. ''Otkad te nisam vidjela!''
Prije no što je išta rekla, hitro se osvrnula oko sebe. ''Pssst! Hvala Bogu da sam te srela. Imam osjećaj da Marco i ostali znaju da sam špijun u redovima Andreininih sljedbenika'', šapnula je, kao da se plaši da ju ne prisluškuju. ''Stalno me nadgledaju. A ja sam stalno u strahu da bi mi mogli nešto napraviti.''
Ugrizla sam se za usnicu. ''To je grozno'', složila sam se. Nisam znala što bih drugo rekla, pogotovo zato što sam ja bila kriva za to... Da mi Kelly nije dala Janein dnevnik od kojeg ja ionako nisam imala baš prevelike koristi (premda je Andreini navodno bio jako važan), ništa od ovog se ne bi desilo. Da nije izdala svoju Gospodaricu zbog mene, mogla bi živjeti normalno.
No, kad bolje razmislim, sama si je kriva za to. Ja ju nisam tjerala da mi pomogne. Nisam ju tjerala da se pokaje... Sama si je kriva za sve.
''Kelly Joan, nećeš me upoznati sa svojom prijateljicom?'', zapitao je onaj dečko, trudeći se da razbije napetu tišinu koja je zavladala.
Kelly nas je zbunjeno pogledala. ''Vi se ne znate?'', zinula je.
''Pa, da sam prije vidio ovako lijepu curu, sigurno bih ju zapamtio'', našalio se on.
''Sorry onda. Maggie, ovo je moj polubrat Michael Fleming. Michael, ovo je Margaret Annabell Re...'', poče ona, ali joj nisam dopustila da završi.
''Dovraga, nisam ja Margaret!!! Zovi me Maggie'', rekoh, rukujući se s Michaelom.
Nasmiješio se. ''OK, Maggie. Ideš li na večeru?'', upitao je.
''Nije mi to baš bilo u planu, ali... što da ne?'', rekoh u konačnici.
''Super. Vas dvoje idite drugim putem. Ne želim da Osvetnici shvate da sam razgovarala s Maggie'', rekla je Kelly Joan zagonetno, a potom se izgubila u tami hodnika.
''Nije uvijek ovako čudna, vjeruj mi'', rekao je Michael, kad smo skupa krenuli drugim (čitaj; dužim) putem prema blagovaonici
No, iznenada, on se prestade smijati. ''Gledaj...'', prošaputao je
''Što nije u redu?'', upitah.
Pokazao je rukom prema jednoj prostoriji na kraju hodnika. Prema prostoriji iz koje je dopirala blaga svjetlost. Prema Elaineninom kabinetu...
''Zar ona ne bi trebala sad biti na večeri?'', zapitao je sumnjičavo.
Slegnula sam ramenima. ''Možda bismo mogli... znaš, kako se ono kaže...gurnuti nos tamo gdje mu nije mjesto?'', predložila sam. Osjetila sam kako mi koljena drhte. Da, imala sam loš predosjećaj. Jako loš predosjećaj...
''Neka djevojka je sa njom'', šapnu Michael, naslonivši se na zid kraj vrata.
Stala sam do njega i provirila unutra. I ugledala taj prizor... Ugledala sam Amandu kako sjedi u naslonjaču kraj Elaine. Dala bih se kladiti da sam joj na licu vidjela i blagi osmjeh. Srce mi je počelo lupati kao ludo. U glavi su mi odzvanjale Lujizine riječi:''Elaine je došla u Hogwarts. Želim da se čuvaš, Maggie. Ne vjeruj joj. '' Potom sam u podsvijesti začula i Voldemorta;''Pismo nije sasvim običan horkrux. Sadržaj može pročitati samo netko tko je povezan u krvi sa onima koji su ga napisali. I na taj način može osloboditi tu moć i prisvojiti ju.''
Iz razmišljanja me je trgnuo Elainein smijeh. I njezin glas...
''Znala sam da ti mogu vjerovati, Amanda'', bilo je sve što je rekla.
No to je bilo i više nego dovoljno...
Nastavit će se...
P.S. Eto, utorak je... I stigao je novi post. Znam da je poprilično dug, ali je isto tako i mnogo važan za nastavak priče pa vas molim da ga pažljivo pročitate.
P.P.S. Primijetila sam da mnogi zatvaraju svoje blogove kad počne škola. Htjela sam reći da sam i ja razmišljala o tome, ali sam se toliko vezala za sve vas ovdje da je to neizvodljivo. Naravno, neću moći komentirati i pisati postove toliko često, ali obećavam da će biti barem jedan u toku dva tjedna. Zapravo, jedan u toku tjedna. Preciznije, preko vikenda. Nadam se da ćete i vi učiniti isto i da ćete nastaviti s vašim pričama...