28
ponedjeljak
svibanj
2007
THE LAST DAY IN HOGWARTS
Jutro mi je započelo tipičnom Leninom galamom:''Lijeni stvore, diži se! Hogwarts Express neće čekati samo na tebe!''
Promeškoljila sam se u krevetu. ''Oh, da, hoće. Oni znaju mog tatu, zar ne?''
''Baš zato te neće čekati!'', uzviknu Leni i pogodi me jastukom u glavu.
Ustala sam se iz kreveta. Pogledom sam potražila Alexis, Amandu i Rose, ali su one još uvijek spavale. Mahinalno sam skrenula pogled na sat.
''K vragu, Leni, tek je pola šest!'', vrisnula sam. ''Još ni pijetlovi nisu počeli da kukuriču.''
''Nisam ja kriva!'', branila se. ''Lexy te zove u svoj kabinet.''
Navukla sam svoje traperice i usku majicu, a zatim se, i dalje gunđajući, uputila prema Lexynom kabinetu. Zar ta žena ima za cilj meni zagorčavati život (tj, buditi me u sam osvit zore)?!
Pokucala sam na staklena vrata. ''Lexy, ja sam'', rekoh.
''Oh, Maggie. Uđi'', odvratila je, ustavši se iz naslonjača.
Njezin kabinet je djelovao još mračnije nego obično. Debeli zastori su bili navučeni preko prozora, tako da ni tračak svjetlosti nije dopirao u prostoriju. Jedini znak života je davala zapaljena svijeća na sredini stola.
Sjela sam se na drvenu stolicu. ''Zakaj si me trebala?'', upitah.
''Postoji nešto što ne znaš'', reče ona. Stajala je kraj stola i nervozno trljala ruke. Lice joj je izgledalo nekako starije i ozbiljnije pod svjetlošću svijeće.
''Radi se o Potteru i Voldemortu, zar ne?'', upitah.
Uzdahnula je. ''Tako je. Znaš, kad je Voldemort pokušao ubiti Harrya Pottera, nehotice mu je prebacio dio svoje duše. Postoji proročanstvo koje kaže da će, ubije li Pottera, Voldemort takođe umrijeti. Ali...''
''Što ali?'', zinula sam.
Prišla mi je i sklonila mi kosu s lica. ''Nitko nije računao na Voldemortovu nasljednicu. I ti si u igri. U tebi se takođe nalazi dio Voldemortove duše. Umre li Harry Potter, ako ga ubiješ i ostaneš živa... preživjet će i Gospodar Tame. No, ako situacija bude obrnuta...''
Prekinula sam ju. ''To bi bila šteta, pretpostavljam'', rekoh. ''Naročito za mene. Ali ne razumijem, zašto mi sinoć niste dopustili da ubijem Pottera?''
''Ti si stvarno luda, Maggie'', bolno se nasmiješila Lexy. ''Ali, nisi mogla to učiniti sinoć. Ne smiješ ga ubiti u blizini Hogwartsa. Suviše je riskantno.''
Vidjela sam da se nešto loše dešava. Lexy je oduvijek bila jaka, ali sad je izgledala kao da joj je dosta svega. Kao da će se rasplakati.
Bilo mi je poprilično nelagodno, te sam upitala:''A što je sa Potterom?''
''Proveo je noć u bolničkom krilu. Lucius je rekao Dumbledoreu da ga je pronašao u nesvijeti u Zabranjenoj šumi. Mislim da bi trebala otići do njega'', reče mi ona ozbiljnim glasom.
Slegnula sam ramenima. ''Ako moram, idem. Vidimo se!'', rekoh, krenuvši prema vratima.
''Vidimo se. I lijepo se provedi na praznicima!'', doviknula je.
Ma da, hoću. Kao da nije dovoljno to što provodim praznike kod Peytonovih, mojih navodnih bake i djeda, nego još ću morati biti u Williamovoj blizini. Pitam se što će biti s mojom sestrom i tom svinjom. A Voldemort i Lujiza će mi vjerojatno iduće godine pružiti još neku neodoljivu priliku da izgubim glavu za njihov račun, mrmljala sam u sebi, dok sam koračala prema jazbini madame Pomfrey (bolničkom krilu). Hodnici su, naravno, bili potpuno prazni. Nakon pola sata lutanja, uspjela sam pronaći sobu u kojoj je bio Potter. Provirila sam kroz odškrinuta vrata i ugledala ga kako se svađa sa madame Pomfrey.
''Rekoh vam, gospodine Potter!'', vikala je ona. ''Nećete izići odavde dok ne popijete taj lijek, ne zvala se ja madame Pomfrey!''
''Ali moram se spakovati!'', bunio se Potter. ''Ostala su samo dva i pol sata do polaska Hogwarts Expressa!''
''Idete odavde tek kad popijete lijek!''
''Ali...''
Pokucala sam na vrata. ''Smijem li ući?'', upitah.
''Gospođice Riddle!'', uzviknu madame Pomfrey. ''Što vi radite ovdje? Sad nije vrijeme za posjete.''
Nabacila sam svoju najslađu facu. ''Samo želim posjetiti prijatelja.''
''Onda barem budite korisni i natjerajte ga da popije ovaj lijek'', promrmljala je ona, a zatim se odgegala i zalupila vratima. Nasmijala sam se i sjela na krevet pored Pottera. ''Kako si, Harry?'', upitah.
''Ne znam što bih ti rekao'', odgovori on. ''Valjda sam dobro.''
''Što se to dogodilo sinoć?'', upitah, glumeći da sam zabrinuta.
Odmahnuo je glavom. ''To se i ja pitam. Ne znam što mi se desilo. Ničeg se ne sjećam. Možda je bio Voldemort'', pretpostavio je Potter.
''Nije bitno'', rekoh mu, raširivši usne u osmijeh. ''Bitno je da te je Lucius... ovaj, gospodin Malfoy našao na vrijeme. Jesi li siguran da si dobro?''
Spustio je ruku na moju. ''Hvala što se brineš. Ali dobro sam.''
Šutila sam nekoliko trenutaka. Razmišljala sam što bih mu rekla. Nisam mogla zavrištati nešto u stilu ''Ubit ću te jednog dana!'' ili ''Mrzim te, cvikati kretenu!''. Morala sam igrati na sigurno...
''Pa... gdje ćeš za praznike? Ja idem kod onih dosadnih Peytonovih'', rekoh mu.
Prevrnuo je očima. ''Nemoj meni pričati o dosadnim rođacima. Ja ću opet biti kod teče Vernona i tete Petunie u Londonu'', zakukao je.
''Super!'', uzviknula sam. ''Mislim, možemo se katkad naći, pošto ću i ja biti u Londonu čitavo vrijeme, izuzev posljednjih tjedan dana.''
''Naravno'', reče on sa smiješkom na licu. Potom je upitao:''A gdje ćeš biti taj posljednji tjedan?''
''Oh, to... pa, idem kod... hm, Amandinih posvojitelja, Matta i Jane'', rekoh.
Lagala sam. Zapravo, idem kod Malfoyevih u posjetu. Draco me je pozvao još prije nekoliko tjedana, i moram reći da sam sa oduševljenjem pristala. Ali, pošto Potter misli da smo Draco i ja prekinuli, morala sam lagati...
Par minuta kasnije, madame Pomfrey se vratila u sobu i rekla mi da nestanem, jer mora dati Potteru još lijekova. Dobro je da je to napravila, jer bih ja vjerojatno uskoro pošizila i ubila tog kretena na licu mjesta.
***
Nekoliko sati kasnije, svi smo stajali na peronu 9 i tri četvrti, pozdravljali se i razmjenjivali adrese. Bilo mi je teško i zamisliti da ću tri mjeseca provesti bez svojih prijatelja. Znam da možda zvuči glupo, ali tri mjeseca u društvu Peytonovih i bez moje ekipe se čine kao tri tisuće godina.
Draco me je nježno poljubio. ''Pisat ćeš mi, zar ne?'', upitao je.
''Možda, a možda i ne'', odgovorila sam sa smiješkom na licu.
I on se nasmijao. ''Jedva čekam da te opet vidim. Volim te, ne zaboravi to.''
Nisam ništa odgovorila. Nisam ništa rekla. Nisam čak niti pomislila; volim i ja tebe. Volim li ga doista? Hmmm...
''Baš ste slatki, ali i ja se želim pozdraviti s Maggie!'', reče Leni.
Zagrlila sam ju. ''Falit ćeš mi, Leni!'', uzviknuh.
''I ti meni. Kako ću ja bez onih tvojih spački?'', nasmijala se. ''No, dva i pol mjeseca brzo prođu.''
''Tri mjeseca'', ispravih ju.
''Tri mjeseca brzo prođu.''
''Pa, skoro tri i pol'', rekoh ponovno.
''Dobro, tri i pol mjeseca brzo prođu'', reče ona naposlijetku.
''E, pa ne prođu!'', uzviknuh.
Ipak, najteže mi se bilo oprostiti od jedne osobe...
''Maggs, čut ćemo se svako veče, ok?'', prošaputala je Amanda. Suzdržavala se da ne zaplače.
''Naravno, Am'', rekoh joj. ''Zvat ću te stalno i...''
''Zašto ipak ne pođeš sa mnom kod Matta i Jane?'', upitala je.
Odmahnula sam rukom. ''Ma ne, ne bih mogla. I ne poznajem ih. Ali ne zaboravi pitati Jane za dnevnik'', dodala sam šapatom. Nisam željela da netko čuje o čemu razgovaramo. Naime, krajičkom oka sam vidjela Marca kako se pozdravlja sa Ofigeniyom i Adrianom.
''Neću'', uzdahnula je. ''Mada, blizanke se ne bi trebale odvajati...''
''Ma daj, sis! Četrnaest godina smo bile odvojene i žive smo, tako da nam niti tri mjeseca neće škoditi!'', pametovala sam . ''Bar tebi neće, jer ti provodiš praznike sa ljudskim bićima. A ja sa čudovištima.''
Zbunjeno me je pogledala. ''Kojim čudovištima?''
''Bakom i djedom! Oh, praznici još nisu ni počeli, a ja već hoću natrag u Hogwarts!!!'', zakukala sam.
P.S. Ponosno izjavljujem da sam sada i zvanično završila godinu u Hogwartsu. Nadam se da vam se dosadašnja priča svidjela i da vam ne smeta što je post ovako dugačak i da ćete me čitati kad krenem pisati i sljedeću, odnosno petu, godinu. Uskoro će se baciti potpuno drugo svjetlo na cijelu priču (ne brinite, Maggie se NIKAD neće zaista zaljubiti u Harrya Pottera) i radnja će se dodatno zakomplicirati... Evo, sad sam se opet odala. Moram naučiti da držim jezik za zubima.... ccc...
Pozdrav svima!!!
P.P.S. Želim se ujedno i ispricati onima koje dugo nisam komentirala, a posebno Anni Potter. Komp mi je, da prostite, sranje, a nisam imala vremena otici do internet caffea... Sorry, ljudi, stvarno... Sve cu nadoknaditi. Obecajem!!!
P.P.P.S. Za kraj, opet štafeta...
1. Savršen dan
Savršen dan za mene??? Hm, to bi bila šetnja po kiši... Obožavam kišu, a šetnja noću po parku dok pada kiša je zbilja moje najveće zadovoljstvo. I, naravno, MP4 sa pjesmama od grupe Nightwish pri ruci... Njammm...
2.Što vas na ljudima prvo privuče?
Ja uvijek prvo primijetim oči i kosu. Najviše volim plave oči i plavu kosu kod dečkiju, a najljepše cure su mi one sa svijetlom puti, plavim očima i tamnom kosom. Kod ljudi mi je vrlo bitan i stil odijevanja. Naravno, ne mislim na ono da li nose skupu garderobu ili onu sa buvljaka, ali bih radije zastala i popričala sa nekom rokericom nego anoreksičnom plavušom u minici...
3.Koje stvari vas živciraju ili smetaju kod ljudi?
Najviše mrzim kad netko nekog kopira! Ili kad radi nešto kao netko samo da bi mu se svidio. To zbilja mrzim... Poslije toga, isto tako mrzim kad se netko zakači za mene i neće da se druži ni sa kim osim sa mnom. Postoji još stvari koje mrzim kod ljudi, kao što su nadmenost i uobraženost.
4. Da morate birati, biste li odabrali ulogu čovjeka koji ima novac i karijeru, a nema voljenu osobu pored sebe, ili ulogu čovjeka koji ne živi u obilju novca, ali pored sebe ima voljenu osobu?
Ovo prvo. Možete reći da sam bezosjećajna, ali od ljubavi se ne živi.
Štafetu ću proslijediti:
Amandi
Šašavici
Melany
Melody
Anni Potter
komentiraj (65) * ispiši * #
19
subota
svibanj
2007
MY FALL WILL BE FOR YOU...
''Lujiza?'', upitasmo Amanda i ja.
Zar je moguće da je ona spasila Pottera? Zar je moguće da je ona izdala Gospodara Tame? Ona, koja ga je toliko voljela? Zašto je to napravila? U jednom trenutku, u glavi mi je bilo preko tisuću pitanja. A svako pitanje bez odgovora je potpuno besmisleno, kao i smrt bez boli...
''Pa, Voldemorte... ovo nisi očekivao, zar ne?'', upitala je Lujiza. Glas joj je zazvučao čudno i nekako jezivo.
''Lujiza... zašto si to napravila?'', promucao je Voldemort.
''Sita sam te, Voldemorte'', odgovorila je bijesno. Čvrsto je stezala štapić u ruci, kao da se na taj način željela osloboditi bola i gorčine... U očima su joj sijevale munje. I dalje mi nije bilo jasno; zašto? Nisam mogla dokučiti što se dešava. No, svejedno sam kleknula na zemlju, dohvatila Voldemortov štapić i pružila mu ga. Imala sam osjećaj da se sprema borba. Bilo mi je jako teško prihvatiti da će se moji roditelji boriti između sebe, a do jučer su željeli skupa osvojiti svijet. To jednostavno nije pravedno!!!
Čini se da Lujiza nije mislila isto. ''Bori se, Voldemorte!'', uzviknula je.
''Ne želim se boriti'', odgovori on. ''Ne mogu se boriti s tobom!''
Nisam ni primijetila da je kiša već započela. Mokri pramenovi crvene kose su mi padali preko lica. Mahniti vjetar je lomio drveće i nosio ostatke polomljenog granja kroz mrak Zabranjene šume...
Pribila sam se uz Amandu. ''Ovdje je tako jebeno hladno'', rekoh.
''Maggie!'', uzviknu ona, lupivši me po glavi. ''Ne psuj!''
U jednom trenu, bacila sam pogled prema Potteru. Pokušao je pobjeći, ali mu to nisam dopustila. Zgrabila sam kamen sa zemlje i pogodila ga... pravo u glavu. Pao je na zemlju, onesviješten.
''Pogodak!'', rekoh zadovoljno.
''Promašila si, Maggs. Ovog skota si trebala gađati'', reče Amanda, gledajući u Lujizu, koja je i dalje promatrala Voldemorta s mržnjom.
''Samo mi reci jednu stvar...'', reče on tiho. ''Zašto?''
''Mrzim te!!!'', rekla je, zamahnuvši svojom crnom pelerinom. Ne mnogo... ali sasvim dovoljno. I tada sam shvatila...
''Ovo nije Lujiza!'', rekoh.
Svi pogledaše u mene.
''Molim?'', upita Lexy razrogačnih očiju. ''Što to govoriš?''
''Ovo nije Lujiza'', ponovih. ''Lujiza ima žigosanog pauka na lijevom ramenu, a ovo ovdje ga nema.''
''Pa, dobro...'', reče 'Lujiza' i nasmija se. ''Izgleda da si stvarno cura na mjestu, Maggie.''
I tada je poprimila svoj pravi izgled. Ispred nas više nije stajala Lujiza... Bila je tu samo jedna žena duge kestenjasto-crne kose i smeđih očiju... Andreina Slytherin, naravno. Tko bi drugi bio?
''Što si učinila sa Lujizom?!'', viknu Voldemort, pograbivši ju za ramena.
Andreina se ponovno nasmijala. ''Ne brini, Voldemorte. Tvoja Lujiza je na sigurnom. Barem zasad'', reče ona, prekriživši ruke.
Izgledala je tako moćno... Smrtonoše joj nisu ništa mogle, čak joj niti Voldemort nije ništa mogao... A ona je to znala. Znala je da je nepobjediva.
''Ako Lujizi zafali i vlas s glave, kunem ti se da...'', poče Voldemort.
''Što je, Voldemorte?!'', prekide ga Andreina. ''Jesi li ti možda zaboravio tko sam ja?!''
''Ti si jedna odvratna, glupa, debela kravetina koja misli da je popila svu pamet svijeta!'', uzviknuo je on bijesno.
Andreina se toliko zacrvenjela da sam pomislila da će možda eksplodirati, ali, nažalost, nije. Tada sam se sjetila da je ona, na neki način, još uvijek zaljubljena u Voldemorta. Vjerujem da joj taj dio sa kravetinom nije baš godio.
''Platit ćeš mi!'', vrisnula je. ''Najprije ćeš platiti ti, a potom i tvoja Lujiza!!! Platit ćete mi za sve!!! Avada Kedavra!!!''
''Neeee! Voldemorte, pazi!'', zavrištao je netko i odgurnuo Voldemorta u stranu. Bila je to Lujiza. Ovaj put, prava Lujiza...
Oboje su pali na zemlju, a kletva je pogodila drvo, koje se istog trenutka prelomilo...
''Lujiza...'', prošaputao je Voldemort.
''Nemoguće!!!'', uzviknula je Andreina. ''Kako si pobjegla?''
Lujiza se nasmiješila. ''Pa, sjetila sam se Maggiene fore sa mutiranim skakavcima. Jednostavno sam ih pustila da pregrizu lance kojima si me vezala. A dok su se tvoji Osvetnici trudili da ih istjeraju iz dvorca, ja sam jednostavno pobjegla'', objasnila je.
''Napokon da se i tvoje spačke isplate'', reče mi Voldemort
''Ma da'', promrmlja Amanda zlovoljno.
''Tako je'', umješa se Pacoliki. ''Ja ću morati renovirati kabinet preko praznika.''
''Dosta!!!'', zaderala se Andreina. ''Sad ćete svi umrijeti! Svi do jednoga!!!''
No, umjesto da nas napadne, uhvatila se za crnu ružu na svojoj podlaktici i izgovorila neku čaroliju na staroegipatskom. Barem sam mislila da izgovara
čaroliju...Iako sam znala malo tog drevnog jezika, nisam mogla razumjeti.
''Što govori?'', upita me Lexy.
Pokušala sam razumjeti bar neke riječi. ''Oprostite...nisam... uskoro... Izabranica... moć... Vama...'', rekoh.
''Ne razumijem...'', reče Lujiza. ''Kako to misli?''
''Ne mogu sve prevesti'', rekoh joj. ''Priča suviše brzo.''
Andreina je izgledala kao da se grči od bolova. A zatim je podigla pogled prema meni. ''Pomozi mi...'', prošaputala je. U njezinim sam očima vidjela nešto čudno... Izgledala je kao da preklinje...
A onda se apartirala... Bez riječi, bez objašnjenja...
''Što se dogodilo?'', drhtavim glasom je upitala Lexy.
''Otkud ja znam što se dogodilo?'', promrmljala sam. ''Tražila je pomoć...''
''Ali to je suludo. Mislim, Andreina...'', poče Lujiza.
''Ona više nije važna'', prekide ju Voldemort. ''Najvažnije je da si ti dobro.''
''Ne, najvažnije je da odlučimo kaj ćemo sa cvikatom spodobom'', rekoh, gledajući u Pottera koji je još uvijek ležao na zemlji. Međutim, Voldemort i Lujiza su bili previše zauzeti da bi me saslušali. Ako znate na što mislim...
Lexy se spustila na koljena, odmah do Pottera i izgovorila neku čaroliju.
''Što je napravila?'', upitah.
''Ako dozvolite, izbrisala mu je dio pamćenja. Neće se sjećati ničega što se desilo ove noći'', objasni Bellatrix Lestrange, skinuvši kukuljicu s lica. Potom mi se poklonila.
''Odvedi ga natrag u Hogwarts'', reče Lexy, okrenuvši se Luciusu.
''Zašto?'', zinula sam. ''Imamo priliku da ga ubijemo!''
''Duga priča'', uzdahnu Lexy. ''Ne smijete ga ubiti. Ne još. Voldemort nije dovoljno moćan. Ako bi ga ubio, ubio bi i sebe. Proročanstvo kaže...''
Tada sam se sjetila Voldemortovih riječi; Ubit ću te, makar mi to bilo posljednje!
''Objasnit ćeš mi poslije. Hoću da spavam'', rekoh.
''I ja isto'', dodade Amanda. ''A da si se ti sjetila isključiti prokleti mobitel, sad sam već mogla biti ušuškana u toplom krevetu i...''
Nisam joj dopustila da završi. ''Prekini.''
''Ali ne. Ti si toliko neodgovorna da...''
''Am, nisi prekinula, nego još uvijek pričaš gluposti.''
Vratile smo se natrag u Hogwarts tek oko tri ujutru. Naime, Pacoliki je preuzeo komandu i zanimale su ga stvari poput jednorogovog izmeta i feniksovih ispljuvaka, pa smo se izgubili. Onda su se on i Lexy svađali oko toga kojim putem se ide do Hogwartsa. Krenuli smo putem koji je Pacoliki odredio i još više zalutali. Amanda se usput saplela na granu i pala u blato, a mene je napalo jato feniksa. A to je bio samo dio onoga što se desilo.
''Gospođice Margaret, jedina stvar koja me tješi je to da vas i vašu sestru neću vidjeti naredna tri mjeseca'', reče Pacoliki u jednom trenutku.
Amanda i ja se pogledasmo. I mi smo tako mislile.
P.S. Haley mi je proslijedila anketu u kojoj trebam napisati 5 pjesama koje mi se svidjaju. Pa, evo:
Lindsay Lohan - Confessions of a broken heart
Daughter to father, daughter to father
I don’t know you, but I still want to
Daughter to father, daughter to father
Tell me the truth, did you ever love me
Cause these are, these are
The confessions of a broken heart
I love you,
I love you
I love you
I....!!!!!
I love you!!
Nightwish - Ghost Love Score
Redeem me into childhood
Show me myself without the shell
Like the advent of May
I`ll be there when you say
Time to never hold our love
My fall will be for you
My love will be in you
You were the one to cut me
So I`ll bleed forever
Nightwish - Wishmaster
A dreamy-eyed child staring into night
On a journey to storyteller's mind
Whispers a wish speaks with the stars the words are silent in him
Distant sigh from a lonely heart
"I'll be with you soon, my Shalafi"
Grey Havens my destiny
Cradle of Filth - Her ghost in the fog
She was divinity's creature
That kissed the cold mirrors
A Queen of Snows
Far beyond compare
Lips attuned to symmetry
Sought Her everywhere
Dark liqoured eyes
An Arabian nightmare...
She shone on watercolours
Of my pondlife as pearl
Until those who couldn't have Her
Cut Her free of this World
Lindsay Lohan - Dear Whomever
Maybe I should fake my suicide
And have them bury me alive
And every dream that I've built
Has been surpressed by my guilt,
can't you see that I've tried?
Now I've hit a dead end,
but your presence is missing all over again
So Dear Whomever,
Reads this letter
I'd just like to say
That I'll make it there some day
Anketu cu proslijediti:
Amandi
Melody
Anni Potter
Melany Banks
komentiraj (67) * ispiši * #
12
subota
svibanj
2007
KONAČNI OBRAČUN
PART TWO
Legla sam u svoj krevet i sklopila oči, pretvarajući se da spavam. U jednom trenu, začula sam Rosein glas.
''Maggs... zašto ne obučeš spavaćicu kao normalna žena?'', upitala je.
''Šuti, spavam!'', rekoh, pokrivši se jorganom preko glave.
Čula sam ju kako liježe i gasi lampu, koju je usput srušila, te je probudila Alexis i Amandu. Na sreću, ubrzo su sve ponovno zaspale. Sve osim mene.
Kad je stari zidni sat otkucao pola dvanaest, ustala sam se i tiho izišla iz spavaonice. Morala sam dobro paziti da nekoga ne probudim... Inače mi je omiljena zabava navijati iritantnu muziku na mobitelu u pola noći, ali sad je bilo drugačije... Ovo je bilo više od zabave. Ovo je bio konačni obračun. Konačni obračun između Dobra i Zla... Obračun između Harrya Pottera i lorda Voldemorta. Točno sam znala što trebam napraviti...
''Hej, Maggie!'', pozvao me je Potter. ''Već sam mislio da nećeš doći.''
Nasmiješila sam se. ''Idemo. Imam ti nešto reći.''
Stajali smo u sjeni velikog hrasta. Pun mjesec bijaše jedini izvor svjetlosti u tami Zabranjene šume.
''Dugo sam čekala ovaj trenutak'', rekoh, dodirnuvši ga po obrazu.
''I ja, vjeruj mi'', nasmiješio se i sklonio mi pramen kose s lica.
Nisam lagala... Doista sam i predugo čekala trenutak Potterove smrti. Svakog časa, Gospodar Tame će doći... Tamni oblaci su prekriše nebo. Vjetar je zaduvao tako jako da je gotovo prelomio jedno drvo. Svakog časa, on će doći...
''Harry, znaš... pa, ja... mislim da te volim'', rekoh, uvrćući pramen kose oko prsta. Drugom rukom sam čvrsto stegnula svoj medaljon.
K vragu, Voldemorte, dolazi ovamo! Ne mogu više trpiti taj njegov zaljubljeni pogled! Dolazi, idiote! Ubit ću prvo tebe, a potom i Pottera! Dolazi!, urlala sam u sebi, ali sam i dalje zadržala onaj glupavi smiješak na licu.
U daljini se začuo prasak groma. Na lice mi je pala hladna kapljica kiše. Spremao se pljusak... Vjetar je zavijao poput davno umrlih duša. Spremala se čak i oluja... Oluja krvi i suza. Oluja Smrti.
''I ja tebe volim'', prošaputao je Potter i primaknuo mi se.
Dolazi, tatice, molim te!!! Ne želim poljubiti ovog kretena! Molim te, dođi i spasi me! Molim te!
''Odlično obavljen posao, kćeri...'', u konačnici se začuo glas iz tame. U jednom trenutku, sve je utihnulo... samo se čuo Voldemortov smijeh. Nisam mogla izdržati da se i ja ne nasmijem... Zlobno i podrugljivo, baš kao i on.
Potter se čvrsto uhvatio za svoj ožiljak. ''Voldemort!'', procijedio je kroz zube. ''Trebalo je da znam!''
Smrtonoše su ga opkolile sa svih strana. Nije mu bilo spasa. Voldemort i ja smo stajali nekoliko metara od njega. Na licu mu se očitovala mržnja, prezir, bol, ali i neka zapanjujuća hrabrost... Kao i svi budalasti Gryffindori, bio je nerazumno hrabar. Izgledao je kao da se želi boriti s nama.
''Crucio!'', uzviknuo je Voldemort, uperivši štapić prema Potteru.
Potter je pao na koljena, a štapić mu je odletio nekoliko metara dalje. Vrištao je. Vrištao je od bola i nemoći...
''Što je, Potteru? Bojiš se smrti?'', ledeno se nasmija Voldemort. ''Crucio!''
Zabranjenom šumom se prolomio još jedan urlik bola. Uživala sam gledajući ga kako se prenemaže poput preplašenog crva, što i jeste... Bijedni, preplašeni crv koji nije zaslužio da živi.
''Gospodaru, ne razumijem...'', reče Lucius Malfoy, sklonivši kukuljicu sa lica. ''Zašto ga ne ubijete?''
Najednom, smješak s Voldemortovog lica nestade. ''Želim da se muči. Želim da se muči kao što sam se ja mučio'', prosiktao je.
''Tako je...'', rekoh, prekriživši ruke. ''Na kraju, ima stvari mnogo gorih od smrti.''
''Da, kao na primjer kad Maggie zaboravi isključiti zvono na mobitelu pa te glupa SMS poruka probudi usred noći'', reče netko. Izašla je iz sjenki visokog drveća i nasmiješila se. Slytherinska pelerina se vijorila za njom. Iz tame je dopirao sjaj njezinih plavih očiju, a na licu joj je i dalje titrao smiješak. Pogađate, bila je to Amanda.
''Sis!'', uzviknuh. ''Otkud ti?''
''Pa, kad si me već probudila, odlučila sam te slijediti... osjetila sam nešto čudno. Ipak smo blizanke'', reče ona.
''Amanda...'', promucao je Harry, grčeći se od bola. ''Ti nisi kao ona... pomozi mi... molim te, Amanda...''
Pogledah u svoju sestru. Na njezinom licu sam vidjela neodlučnost... Da li da izda vlastitu obitelj i pomogne Potteru da ponovno preživi? Ili da se ipak prikloni onoj strani na kojoj bi trebala biti? Mračnoj strani. Strani Zla.
Izvadih štapić iz pelerine. ''Sis, još jedan korak i ode glava.''
Slegnula je ramenima. ''Dobro, nema frke... a gdje je ona budala?'', upitala je, gledajući prema smrtonošama.
''Misliš, Lujiza?'', upitah.
''Koju drugu budalu poznaješ?'', odvratila je pitanjem.
''Pottera. Dumbledorea. Pacolikog. McGonagallicu. A što se naše mame tiče, nemam blagog pojma...'', počela sam.
''Maggie, pomozi mi'', reče Voldemort. ''Ne želiš valjda propustiti tren Potterove smrti?''
Potter se uspravio i prkosno ga pogledao u oči. ''Jesi li siguran da je to pravi razlog, Gospodaru Tame?'', upitao je s dozom ironije.
Voldemort nije ništa odgovorio, ali sam mogla osjetiti bijes koji je izbijao iz njega. Jednostavno sam osjetila da nešto nije u redu...Osjetila sam da ovo neće proći tako lako kao što sam ja očekivala. Jednostavno sam osjetila...
''Misliš li tako, Potteru?!'', zagrmio je Voldemort. ''Ubit ću te, makar mi to bilo posljednje! Avada Ke...''
''Expelliarmus!!!'', zavrištao je ženski glas iz tame. Voldemortov štapić je završio na zemlji nekoliko metara dalje. Svi se okrenusmo da vidimo tko se usudio suprotstaviti volji lorda Voldemorta. Tko je spasio Harrya Pottera od Smrti? Kad sam dobila odgovor na to pitanje, umalo sam se onesvijestila. Sve u meni je izgubilo smisao.
''Ali...'', promuca Voldemort.
''Ti?!'', uzviknula je Amanda.
Ona nas je samo ošinula pogledom. Pogledom prepunim mržnje. Pogledom prepunim odlučnosti. Bila sam potpuno šokirana.
Jer, u tami crnjoj od noći, stajala je... Lujiza.
P.S. Evo, odlučila sam napraviti jedan kviz, samo da vidim koliko me dobro poznajete...
Get Your Own Quiz!, More Quizzes
komentiraj (72) * ispiši * #
05
subota
svibanj
2007
KONAČNI OBRAČUN
PART ONE
''Ne mogu vjerovati da je kraj godine'', rekla mi je Amanda.
Bilo je to jedno od posljednjih jutara u Hogwartsu. Jako toplo jutro ... Sunce je sablasno osvijetlilo rubove Hagridove trošne kolibe. Amanda i ja smo odlučile malo prošetati prije doručka i porazgovarati o svemu što se dogodilo u protekloj školskoj godini. Ali, ipak...
''Razumijem te, Am. No ja ne mogu izdržati da ne napravim neku spačku'', rekoh, pogledavši prema Hagridovoj kolibi.
''Maggie, nemoj...'', poče ona, ali ja sam već stajala pred vratima i kucala.
U idućem trenutku, Hagrid izađe kao najnamćorastiji, najmahnitiji i najluđi čovjek na svijetu (što on doduše i je). Zalaja:''Što hoćeš?''
Pokušala sam matorom manijaku na lijep način objasniti da sam izuzetno dobro raspoložena jer ga neću vidjeti naredna tri mjeseca, ali mi to nije pošlo za rukom. Samo je opsovao i zalupio mi vrata pred nosom.
''Daj, Maggs, umirem od gladi. Idemo na doručak'', rekla je Amanda i povukla me za ruku.
Sjedila sam za stolom i bezvoljno prevrtala komad kolača po tanjuru. Svi ostali su normalno doručkovali, ali ja sam samo htjela zaspati. Baš kao i moja sestra. Učile smo Povijest magije čitavu noć. Naime, ostalo je još svega tjedan dana do ispita. A pošto smo Amanda i ja odabrale život kampanjaca, to znači: godina dana odmaranja + mjesec dana najstrašnijeg (m)učenja.
''Maggie, Amanda... jel' vi to niste spavale čitavu noć?'', upitala je Leni.
''Nismo'', odgovorih, otpivši gutljaj soka od bundeve.
''Vi ste odlijepile zbog te Povijesti magije'', prokomentirala je.
''Leni, Povijest magije može biti zanimljiva'', rekoh joj.
''Normalnim ljudima nije zanimljiva'', reče Leni.
''E pa meni jeste!!!'', uzviknule smo Amanda i ja u isti glas.
Ipak, na kraju nam se trud isplatio. Uspjele smo položiti sve ispite. Bili su mnogo lakši nego što sam očekivala. Zamislite, čak su i Potter i Weasly (koji su inače napola ljudi, a napola tikve) položili. A njihova prijateljica, ona prljava mutnjakuša Grangerica, je imala najbolje rezultate. Kao i obično.
Naravno, ja nisam baš sve postigla svojim trudom; sva sreća da sam ukrala rješenja testova iz zbornice.
''Oh, Bože... sve je gotovo! Štrebanje je gotovo! Škola je gotova!'', pjevušila je Amanda, češljajući se pred ogledalom.
Upravo je to bio najveći problem. Nije sve bilo gotovo. Ostala je još samo jedna stvar. Najvažnija stvar...
Kako ću ubiti Pottera? Nemam vremena... Sutra ujutru krećemo na praznike. Nema načina da ga ubijem. A, opet, ne mogu niti čekati rujan. Za život, tri mjeseca se čine tako malo... Ali za osvetu, to je i predugačak period. Ne mogu čekati... Ne smijem čekati...
''Maggie, da li si dobro?'', upitala me je Amanda.
Podigla sam pogled. ''Da, naravno. Zašto pitaš?'', kiselo sam se nasmiješila.
Promatrala me je nekoliko sekundi. Taj njezin oštri pogled mi je govorio:''Lažeš, ha?'' Na licu sam joj vidjela da mi ne vjeruje. Mrzila sam što joj moram lagati. Ali, s druge strane, mrzila sam i to što se ona ne želi pridružiti Voldemortu, pa sam svejedno lagala. Može ona biti moja sestra i pet tisuća puta, mogu ju voljeti koliko god hoću, ali nije kao ja... Po pitanju crne magije, nije kao ja. Nije ju spremna prihvatiti. Ne želi ju prihvatiti. Vjerojatno bi me na sve načine pokušala spriječiti da ubijem Pottera. Vjerojatno mi ne bi željela pomoći. Mislila bi da sam luda. A možda i jesam. Možda sam luda... A možda sam samo postala zbilja zla...
''Kamo ideš?'', upitah, da razbijem neprijatnu tišinu.
''Idem malo prošetati prije večere. Hoćeš sa mnom?'', upitala je, zastavši pred vratima naše spavaonice.
Odmahnula sam rukom. ''Mislim da ne. Spava mi se.''
Čim je Amanda izišla, dograbila sam papir i olovku iz ladice. Bila sam svjesna činjenice da je ovo riskantno, ali nisam imala drugog izbora…
Ponoć. Zabranjena šuma. Potter.
Nažvrljala sam te riječi na papir, a zatim dohvatila nož za otvaranje pisama. Zasjekla sam jagodicu svoj kažiprsta. Niz prst mi je potekla krv. Istom tom krvlju sam pored riječi Potter ispisala riječ SMRT. Velikim slovima.
''Hej, Čika Perce!'', pozvala sam svoju pticu.
''Nosi ovo Voldemortu'', rekoh, pruživši mu pismo.
Čika Perce je zgrabio pismo i odletio kroz prozor. Nasmiješila sam se i legla na svoj krevet, što je poprilično zaboljelo jer sam se spustila na tanjur sa sendvičima koji je Alexis tu ostavila. Kroz otvoreni prozor su dopirali neki čudni zvuci; hukanje, urlanje, šmrkanje – i to nije samo Hagrid! Pitam se da li ova bića iz Zabranjene šume žive da bi mene nervirala? Jer im to odlično ide za rukom.
Baš u tom trenutku, netko je otvorio vrata toliko jako da sam pomislila da je započelo bombardovanje. Naravno, to je bila nježna i graciozna Leni.
''Hajde, dovuci to svoje koščato dupe u blagovaonicu'', reče ona.
''Evo me'', rekoh, ustavši se sa kreveta.
Dok smo prolazile kroz društveni, osjetila sam potrebu da joj sve ispričam. Ona mi je najbolja prijateljica. Kći je Luciusa Malfoya i Sandre Henesy, dvoje vrsnih smrtonoša. I ona želi postati smrtonoša.
''Leni, ja... imam ti reći nešto'', prošaputala sam, zastavši nared hodnika.
''Što si mi sad uzela?!'', uzviknula je. ''Ako si opet posudila moje cipele sa štiklom, upozoravam te da ću poludjeti.''
Morala sam da se nasmijem. ''Ma ne... U pitanju je nešto drugo.''
Otvorila sam se i sve joj ispričala... Baš sve. A ona me je pozorno slušala, ne prekidajući me ni za trenutak. Razumjela je moju nesigurnost. Shvatila je svu tu mržnju koja izbija iz mene... Shvatila je sve.
''Oh, Maggie...'', prošaputala je i čvrsto me zagrlila. ''Možeš računati na mene u svakom pogledu.''
''Hvala ti, Leni...'', rekoh. ''Ti si mi zbilja najbolja prijateljica!''
''A Amanda?'', upita Leni iznenada. ''Jesi li njoj rekla?''
Nisam ništa odgovorila. Ali ona je skužila. Moja šutnja je, na neki način, govorila umjesto mene.
''Idemo. Zakasnit ćemo'', rekoh naposlijetku, ubrzavši korak.
Kad sam otvorila vrata blagavaonice, iznenadila me je količina zelene boje koju sam ugledala. Svuda su bile postavljene zastavice sa Slytherinskim grbom. I tada sam se sjetila; danas je dan za dodjelu Međudomskog pokala. Ne znam zašto je Dumbledore odlučio to ostaviti za posljednju večer, ali...
''Molim vas, zauzmite svoja mjesta!'', reče on, nakon što smo se svi okupili. ''Naime, čast mi je da objavim kojemu domu će pripasti Međudomski pokal.''
''Mislim da se to već vidi'', šapnula mi je Rose.
''Dakle, na četvrtom je mjestu Hufflepuff sa ukupno osvojenih 560 bodova'', objavi Dumbledore.
Svi smo zapljeskali.
''Na trećem mjestu je Ravenclaw, sa 620 bodova!'', reče Dumbledore.
Ponovno smo zapljeskali.
''Visoko drugo mjesto zauzima Gryffindor i njihovih 780 bodova!''
Ovaj put nisam zapljeskala. Zaboljele su me ruke, a i morala sam čuvati energiju za najveći aplauz do sada...
''A prvo mjesto i Međudomski pokal osvajaju Slytherini sa 830 bodova!'', objavi Dumbledore.
Svi smo počeli skakati od sreće. Pa dobro, svi osim Crabbea i Goylea. Oni su nastavili jesti čokoladne kolačiće sa prelivom od kokosa kao da se ništa nije desilo. Kolačići su i meni govorili:''Pojedi me, znaš da to želiš'', ali nisam željela riskirati glavu. Uzeti hranu od Crabbea i Goylea je ravno samoubojstvu.
Dok smo se vraćali u spavaonice poslije večere, Potter me je zaustavio na hodniku. ''Pa, Maggie... čestitam ti'', promrmljao je i pocrvenio.
Nasmiješila sam se. ''Hvala. I vi ste imali dobar rezultat'', rekoh.
''Ovaj... htio sam te pitati, pa...'', započeo je on.
''I ja sam tebe htjela nešto pitati'', prekidoh ga. ''Tiče se... pa, nas dvoje.''
Primijetila sam da me Draco promatra sa drugog kraja hodnika. No, nisam se obazirala... Nisam mogla dopustiti da mi plan propadne.
Potter je ponovno pocrvenio. ''N-nas dvoje? Ja... mislim, ti... pa...'', promrmljao je. ''Bože, koji sam ja idiot.''
Znamo, pomislih.
''Slušaj, Harry... što misliš da odemo do Zabranjene šume večeras? Tamo možemo na miru razgovarati. Ovdje će nas ometati moj bivši dečko'', rekoh, gledajući u Draca.
''Vi ste prekinuli?'', upita Potter.
''Oh, da... još prije tjedan dana'', slagala sam. ''Dobro... onda da se nađemo kod Umobolnikove... ovaj, Hagridove barake? U 23.30?''
Nasmiješio se. ''Može. Vidimo se.''
Mahnula sam mu i krenula prema svojoj spavaonici sa smiješkom na licu. Sve teče po planu. Napokon, Osveta će biti naša… Smrt će, još ove noći, primiti Harrya Pottera u svoj bolni zagrljaj…
Nastavit će se…
komentiraj (91) * ispiši * #
