26
četvrtak
travanj
2007
NASLJEDNICA
Dotaknula sam medaljon. Na njemu je ostao trag krv, krvi koja mi je još uvijek lila niz ruke i kapala niz crnu pelerinu.
Spustila sam pogled prema kutijici u kojoj sam pronašla medaljon. Tamo je bio i jedan zgužvani papirić. Na njemu je, urednim i čitkim rukopisom bilo napisano:
Samo moj pravi nasljednik će biti spreman pokloniti mi svoju krv... Samo moj pravi nasljednik nosit će medaljon oko vrata... Ako čitaš ovo, znaj da će Kraljevstvo Tame jednog dana biti tvoje.
T.M.R.
Zagledala sam se u inicijale... T.M.R... T.M.R.... To može biti samo...
''Tom Marvolo Riddle!'', uskliknula sam.
Slavina se najednom zatvorila. Lavabo je bio potpuno čist, kao da do maloprije po njemu nije lila krv... Pogledala sam u svoje ruke. Na njima nije bilo više niti jedne posjekotine... Na mojoj pelerini nije bio niti jedan trag krvi. Sve je bilo normalno.
Za trenutak sam pomislila da je sve bila samo halucinacija... No, onda sam pogledala u medaljon na svome dlanu i, već idućeg trena, bilo mi je jasno da nisam umišljala.
Zabacila sam svoju dugu kosu i stavila medaljon oko vrata. Tog trena, učinilo mi se kao da je vrijeme prestalo da postoji... U moj se um uvukla neka čudna sjena Zla. Svidjela mi se... Svidjela mi se ta čarolija koja me je opsjela. Svidio mi se taj osjećaj moći koji sam imala.
Neki glas u podsvijesti mi je govorio da se vratim na sat Obrane. Koliko vremena sam provela u WC-u? Minut? Deset minuta? Pola sata? Meni se činilo kao čitava vječnost. Vječnost ispunjena krvlju. Vječnost ispunjena Tamom. A ta je vječnost moja sudbina. Naročito sad kad sam pronašla taj medaljon...
Nasmiješila sam se. Poslije ovoga, bila sam sigurna da ipak nisam sama. Ipak imam nekoga. Ipak neću ostati sama...
Čim sam otvorila vrata učionice, Lexy je dreknula:''Na čemu ste vi? Idući put ja idem sa vama u WC da provjerim što uzimate!''
No, onda je ugledala medaljon. Usne su joj se izvile u osmijeh.
''Znala sam da ćeš ga ti pronaći'', rekla mi je te iste večeri.
''Što je to uopće?'', upitala sam, namještajući se na kožnom kauču.
Lexy se ustala iz naslonjača. ''Prije no što je Tom Marvolo Riddle otišao iz Hogwartsa, ostavio je svoj medaljon. Sakrio ga je posebnom čarolijom, jer mu je jedna vračara prorekla da će medaljon pronaći i nositi samo pravi nasljednik Gospodara Tame. I čini se da je došlo vrijeme'', nasmiješila se.
Dodirnula sam privjesak. ''Dakle, ja... ja...''
''Da, Maggie. Nosi ga s ponosom. Savršeno ti odgovara'', reče Lexy.
''Ako ti tako kažeš, ja mogu samo da se složim s tobom'', rekoh joj.
''Naravno. Idemo sad na večeru.''
S vremenom, stvari su postajale sve bolje i bolje. Kao da mi je taj medaljon donio sreću. Postala sam lovica metlobojske momčadi!!! Istina je da sam bila tragačica dok sam bila u Gryffindoru, ali je moje dužnosti preuzela Enika kad sam se prebacila u Slytherin.
U svakom slučaju, Margaret Annabell Revenge Riddle ponovno trijumfuje na metlobojskom terenu. Madame Hooch je objavila da ću ja biti lovica. Svi Slytherini su u znak proslave počeli da plešu salsu po terenu, dok im Hoochica nije rekla da se ''ne ponašaju kao pijane guske'' i poslala ih na tuširanje.
Ali što je još bolje, Marco je napustio tim. Objasnio je da je to u znak protesta što sam ja lovica, jer sam užasna, neozbiljna i ponašam se kao maloljetni grašak.
Kad smo se presvukli i krenuli na sat Napitaka, Hoochica me je povukla u stranu i rekla poučno:''Gospođice Riddle, vi imate sve osobine potrebne za izvrsnu lovicu. Samo obratite pažnju na svoje ponašanje.''
''Razmislit ću o tome, profesorice'', odgovorila sam joj.
Slegnula je ramenima. ''Pa, bolje išta nego ništa.''
Što joj je to dovraga to značilo? Nadam se da nije mislila na jučerašnji ispad sa Hagridovom kolibom. Nisam znala da sam bacila baš toliku količinu smrdobombica... htjela sam se samo našaliti. Ali matori cvikati luđak (Dumbledore) nije to tako shvatio, pa smo ostali bez 20 bodova.
Nakon večere (ako se buđavo meso i čaša soka može nazvati večerom), otišla sam do knjižnice. Ne brinite, nisam poludjela, nego mi je Anna platila deset dolara da joj donesem neke knjige za referat. Jadnica, piše taj referat čitavih tjedan dana.
U knjižnici sam srela Pottera i njegove krpelje. Sjedili su za stolom i pregledali neke knjige. Grangerica je, kao i obično, nešto pametovala, dok su ju Potter i Weasly slušali otvorenih usta i razrogačenih očiju. Vjerojatno je opet pričala neke gluposti. Bili su toliko zaposleni da me nisu ni primijetili.
Nešto me je tjeralo da im se primaknem i prisluškujem njihov razgovor. Da li je u pitanju bila moja radoznalost? Ili mi je neki glas u podsvijesti govorio da moram čuti što ti kreteni pričaju?
''Nisam siguran, Hermiona'', rekao je Potter. ''Ta priča zvuči suludo.''
''Ja jesam. Nisi li vidio njezin medaljon?'', povikala je Grangerica.
''Slažem se sa Hermionom, Harry'', reče Weasly. ''Ona nešto smjera. Ne smijemo zaboraviti da je Voldemort njezin otac.''
Govore o meni, shvatila sam. Primakla sam se još malo i sakrila se iza jedne police. Morala sam čuti do kraja...
Potter se ustao sa stolice. ''Ti nemaš pojma! Maggie je... ona nije kao Voldemort!''
Grangerica se također ustala. ''Naravno da je! Ona nije više djevojka koju smo nekoć poznavali! Ona je zmija!!!''
''Djeco, molim vas! Tiše malo tamo!'', povikala je knjižničarka.
''Oprostite'', šapnula je Grangerica, povukavši Pottera na stolicu.
''U pravu je'', reče Weasly. ''Margaret Annabell Revenge Riddle je zmija.''
''Slušajte, neću vam reći ništa ružno samo zato što ste mi prijatelji! Ali ne smijete zaboraviti da je to djevojka koju volim!'', prosikta Harry.
Novo saznanje je dalo potpuno drugo svjetlo na cijelu priču. Posprdno sam se nasmijala i zadovoljno protrljala ruke. Ovo će biti još lakše nego što sam mislila...
P.S. Znam da je post poprilično dugačak, ali sam odlučila da što prije završim ovu školsku godinu, da bih mogla započeti s nečim novim na petoj godini (nadam se da ste skužili što sam htjela reći). Sljedećih nekoliko postova će biti otprilike dugačko kao i ovaj. Nadam se da ćete me ipak čitati.... Kissam vas sve!
P.P.S. Evo vam jedan spot...
komentiraj (48) * ispiši * #
20
petak
travanj
2007
MOĆNO POPUT KRVI IZ PREREZANIH ŽILA
Sunce se probijalo kroz staklene prozore. Pokrila sam se preko glave, poželeći da spavam još malo. Ali, svjetlost koja je obasjala moju spavaonicu mi je jasno pokazivala da moram ustati.
Pogledom sam potražila Amandu, Alexis i Rose, ali one nisu bile tu. Mahinalno sam pogledala na sat i uspaničila se kad sam shvatila da kasnim na doručak. Iskočila sam iz kreveta i brzo se odjenula, kako ne bih ponovno slušala McGonagalličine prodike.
Naravno, prevarila sam se. Popizdila je, ali ne u onoj mjeri kao i obično.
''Margaret Annabell Revenge Riddle, opet kasniš, sunce te ne grijalo!!!'', bilo je sve što je rekla, prije no što sam sjela za stol kraj Draca.
''Dragi moji majmuni, zašto me niste probudili?!'', povikala sam na njih.
''Budili smo te, ali si nas ti gađala papučom'', reče mi Amanda.
''Oh.''
Nakon doručka, imali smo sat Obrane od mračnih sila. Divno, moram gledati Lexy čim ustanem iz kreveta. Dok je ona pričala o neoprostivim kletvama, sjedila sam u drugoj klupi do prozora i brojala cigle na zidu.
''Avada Kedavra je jedna od tri neoprostive kletve...''
U jednom trenutku, Kelly Joan mi je doturila ceduljicu.
Moramo izići sa sata. Imam ti nešto reći.
Okrenula sam se k njoj i kimnula glavom. Zatim sam podigla ruku i upitala:''Profesorice, smijem li na zahod?''
''Naravno. Idi'', osmjehnula se Lexy.
''Smijem i ja?'', upitala je Kelly Joan. ''Hitno je.''
''Stani tu pet minuta pa da vidim koliko je hitno'', naceri se Lexy.
''Ali, profesorice, stvarno je hitno! Imam problema sa stolicom!''
Svi smo prasnuli u smijeh.
''Što vam je svima danas?'', začudila se Lexy. ''Idi ako je baš hitno.''
Izišle smo iz učionice. ''U čemu je problem?'', upitah ju.
''Ne mogu ti ovdje reći'', odgovorila je Kelly. ''Čak i zidovi imaju uši.''
Zgrabila me je za rukav i odvukla do ženskog WC-a. Bio je potpuno prazan. Ipak, osjećala sam neku nelagodu. Činilo mi se kao da se zidovi oko mene skupljaju... kao da će me svaki čas zarobiti... Činilo mi se kao da ću se onesvijestiti...
''Maggie, zašto si tako blijeda?'', upitala me je.
''Ne znam. Osjećam se... čudno'', šapnula sam. ''Što si mi htjela reći?''
''Pa, vijesti uglavnom i nisu tako loše.''
''Je li?'', upitala sam drhtavim glasom. ''Uglavnom?''
''Pa, mnogi novi učenici su se pridružili Andreininim redovima. Brooke Black, Melissa Brown, Kierra Spinn, Adriana Ravenclaw, Michael Smith i Jack McRowan su samo neki od njih. Jučer su svi žigosani'', prošaputala je, zagladivši svoju prekrasnu plavu kosu.
''I dalje?'', upitah zainteresirano.
''Pa... dalje je to da ćemo izgleda svi da najebemo'', reče Kelly Joan krotko. ''Mislim da Marco i Ofigeniya sumnjaju da sam ti ja dala dnevnik. Ako ne dođemo do Jane, ne želim ni da pomišljam što će se dogoditi.''
''Dobro, a koje su dobre vijesti?'', upitah.
''Pa to su dobre vijesti...'', reče ona.
''I ja ga tupim'', rekoh. ''Kakva bi ovo drama bila kad bi to bile loše vijesti? Dakle, Kel, koje su loše vijesti?''
''Dvadeset dana i dvadeset noći, Andreini ni traga ni glasa...'', šapnula je.
Začuđeno sam ju pogledala. ''Zašto su to loše vijesti?''
''Sigurno nešto sprema.''
Bolno sam uzdahnula i naslonila se na lavabo. Pramenovi crvene kose padali su niz moje blijedo lice. Ponovno sam osjetila istu mučninu. Ponovno mi se sve činilo kao iluzija...
''Maggie, jesi li ti sigurna da si dobro?'', upitala je Kelly, nagnuvši se k meni.
Podigla sam ruku. ''Dobro sam. Vrati se na sat, sad ću ja doći.''
Kad je izišla, postalo mi je još gore. Nisam se mogla uspraviti... Osjećala sam se kao da netko isisava svu moju životnu energiju. Mislila sam da će mi se glava raspuknuti... Što se to događa?
Odvrnula sam slavinu s namjerom da se umijem. Umjesto vode, iz nje je potekao mlaz jarkocrvene krvi. Krv je bila posvuda...
Krajičkom oka sam ugledala ugraviranu zmiju na slavini. Ulaz u Odaju tajni, pomislih. Čula sam za to... Prije no što sam došla u Hogwarts, Odaja tajni je bila otvorena. I Voldemort bi pobijedio, vratio bi se da ga onaj prokleti Potter nije uništio! Mrzim Harrya Pottera!!! Mrzim ga!!!
Pogledala sam se u zrcalo. Tresla sam se od gorčine, od mržnje, od bijesa... Prestala sam misliti na Andreinu... Više mi nije bila važna...U glavi mi je bilo samo to kako ću ubiti Harrya Pottera. Zrcalo se najednom raspuknulo na stotinu komadića. Nisam ga ni dodirnula... samo sam pomislila na smrt.
Iznenada, začula sam glas:''Daj mi svoju krv... krv... trebam krv... krv...''
Zvučalo je kao da netko govori na parselskom... Razumjela sam to mrmljanje. Mahinalno sam dohvatila komad razbijenoga zrcala i zarila ga u žile desne ruke. Krv mi je curila niz ruku. Bol je strujala po mome tijelu, no nisam prestala... Nešto me je tjeralo da se režem... Jedino sam tako mogla smiriti bol koju sam osjećala iznutra.
Moja krv je kapala niz lavabo i pomiješala se sa krvlju koja je curila iz slavine. Nisam se obazirala na bol... Osjetila sam neko podrhtavanje, prisustvo neke čudne magije, a zatim se čuo tresak...
Okrenula sam se. Nije bilo nikoga, ali je na podu stajala kutijica, nalik onima za nakit. Sagnula sam se i dohvatila ju svojim okrvavljenim rukama. Maknula sam poklopac i ugledala privjesak u obliku Tamnog znamena.
Nastavit će se...
P.S. Nećete mi vjerovati, ali našla sam korisničko ime i lozinku za Lexy!!! Ispostavilo se da sam papirić na kojem sam ih zapisala stavila u kesu sa priborom za likovno, pa sam ga našla kad sam tražila tempere da dovršim crtež... Živjelo likovno!!! Napisat ću post za koji dan, sad mi se ne da...
P.P.S. Što se tiče mog drugogbloga, mislim da ću s njim krenuti ispočetka... Priča mi se uopće ne sviđa... Što vi mislite o tome? Molim vas za pomoć! Ne mogu se odlučiti!
P.P.P.S. Ovo je moj 50-i post na ovom blogu!!!
komentiraj (25) * ispiši * #
14
subota
travanj
2007
WHO`S GONNA CATCH ME WHEN I FALL?!
Dani su prolazili nevjerojatnom brzinom... Već sam se navikla na činjenicu da sam u domu Salazara Slytherina. Bilo je mnogo bolje nego u Gryffindoru... Napokon sam mogla otvoreno pokazati svoju mržnju prema mutnjacima i svima onima koji su protiv mene... Protiv nas... Protiv smrtonoša. Protiv lorda Voldemorta. Napokon sam mogla biti ono što sam htjela... U domu Slytherina sam se osjećala zaštićenom. Ispunjenom. Moćnom. I na neki način, bila sam zahvalna Dumbledoreu što me je prebacio... Ne znam s kojom je namjerom to učinio, ali sam mu svejedno zahvalna...
''Maggie, Amanda... dajte stišajte tu glazbu!!! Pokušavam raditi referat'', Anna je pokušala da nadglasa Green Day, zatvorivši knjigu iz koje je prepisivala.
''I walk this empty street, on the Boulevard of Broken Dreams…'', Amanda i ja smo pjevale, ne obazirući se na njezinu kuknjavu.
''Kvragu sve!!!'', zavrištala je Leni, zalupivši vratima društvenog.
Isključila sam radio. ''Opet neke loše vijesti?''
''Kao i obično?'', dopuni me Enika.
Leni se zavalila u naslonjač i glasno otpuhnula. ''Da, loše vijesti! Ali nisu kao i obično! Mnogo su gore!''
''Govori, nemoj me sad držati na žeravici!'', uzviknu Silver.
''Ne mogu!!!'', dramila je. ''Suviše je strašno!''
J.J. joj je pružila čašu soka od bundeve. ''Hoće li ti ovo pomoći?''
Leni je iskapila čašu u roku keks. ''Uhhh, hoće.''
''Hajde, govori sad!'', požurivala ju je Amanda.
''To je toliko strašno da... mogu li dobiti još soka?''
''NE!!!'', uzviknuli smo svi u isti glas.
''Dobro, zašto dramite? Ah, da... htjela sam vam reći da je Andreina dobila pojačanje. Upravo sam čula razgovor Marca Riddlea i Melisse Brown. Dogovarali su se kad će se naći u Zabranjenoj šumi kako bi Andreina žigosala svoje nove sljedbenike'', izbrbljala je Leni u jednom dahu.
Draco je odmahnuo glavom. ''To nikako nije dobro.''
Bio je potpuno u pravu. Moć Andreine Slytherin raste iz dana u dan... pretpostavljam da će uskoro doći do konačnog obračuna. Dobila je ono što je htjela. . Postala je dostojna plemenite loze Slytherina. No da li je zapravo mržnja ono čime svi trebamo biti vođeni? Da li je cilj Salazara Slytherina bila mržnja, ili samo moć? To ne znam... ali znam da Andreinina moć dolazi do izražaja u kombinaciji sa mržnjom... Mržnjom prema svima koji su ju ismijavali jer je bila gotovo hrkanica, mržnjom prema svima koji su bili protiv nje, a naročito mržnjom prema mojim roditeljima. Ipak, i meni se mržnja počela sviđati. To je moćan osjećaj. Nikad ranije nisam nikoga mrzila, ali sad su se stvari promijenile. Sada mrzim... pa gotovo sve. Sve se promijenilo...
''Gospođice Riddle, gospođice Harrison…da li vi uopće slušate?'', upitala je McGonagallica strogim glasom na satu Preobrazbe. Imali smo sat sa Gryffindorima u rano jutro. Pola učenika je spavalo, a druga polovica je dovršavala doručak. Amanda i ja smo se dobacivale lopticom za tenis.
''Naravno, sva sam se pretvorila u uho, profesorice'', rekoh, sakrivši lopticu iza leđa.
''I ja isto. Pozorno slušam'', dodade Am.
Čim je sat ''na kojem smo pozorno slušale'' završio, Amanda i ja smo krenule da se sastale sa Dracom, Lindsay i Melody na hodniku.
''Amanda, da li ti je Jane odgovorila na pismo?'', upitala je Melody.
''Ne. Nije'', rekla je Amanda tužnim glasom. ''Poslala sam joj pismo još prije dva dana. A nije se vratio čak ni moj sovac Astor.''
''Gledaj to ovako, Am'', reče Lindsay. ''Astor je jedno od najljenjih bića na planeti Zemlji.''
''Da'', složila sam se. ''Toliko je lijen da bi se i sam Hagrid postidio.''
Razgovarali smo jako tiho. Neprestano sam gledala oko sebe, samo da se uvjerim da nitko od Andreininih sljedbenika ne prisluškuje... No, i pored svega, nisam bila sigurna u to. Svi ovi učenici koji prolaze oko nas... svatko od njih bi mogao biti žigosan Crnom ružom. Svatko od njih je mogao služiti Andreini Slytherin. Kome uopće mogu vjerovati? Tko će bezuvjetno biti uz mene? Hoće li moji prijatelji, moja sestra i moj dečko biti uz mene kad dođe Sudnji dan? No, tad se neće raditi o Andreini... nego o mome najvećem neprijatelju. Da li im mogu vjerovati? Hoće li biti sa mnom kad dođe vrijeme da Harry Potter skonča svoj život? Kad dođe tren da ga ubijem... Da li ikome mogu vjerovati? Ili sam ipak, na kraju, posve sama?
Bolno sam uzdahnula i sklonila pramen kose sa lica. Bilo je već predveče. Svi ostali su otišli na večeru, no ja nisam željela... Nisam mogla. Željela sam se samo odmoriti i na trenutak pobjeći od stvarnosti. Kad bih barem mogla... No čak niti u snu nisam sigurna! Andreina je ponovno mogla postati dio mojih noćnih mora... Nisam mogla niti spavati... Nisam smjela spavati. Nikad ranije se nisam bojala Andreine, no u ovom trenutku sam bila toliko slaba... toliko sama. Znam da se čini kao da su svi uz mene, ali sam osjećala neku prazninu... Tko će me spasiti? Tko će mi pomoći? Tko će me uhvatiti ako padnem?
P.S. Evo, napokon sam se i ja sjetila napisati novi post. Htjela bih još reći da sam napisala novi post na Voldemortovoj armiji. Molim vas, ako imate vremena, svratite i komentirajte!!!
Nažalost, jedno vrijeme neću pisati postove na Lexy i Maggie Armstrong jer sam negdje izgubila korisničko ime i lozinku, pa sad čekam da mi ovi iz blog.hr-a pošalju novo korisničko ime. Ako mi ga ne pošalju za dva tjedna, krenut ću sa pričom na ta dva bloga ispočetka.
P.P.S. Komentirajte!!!
komentiraj (77) * ispiši * #
02
ponedjeljak
travanj
2007
PONOSNE SLYTHERINKE
''Što?'', upitala sam. Činilo mi se nevjerojatno... vratit će me u Slytherin? U trenutku sam se uplašila... što ako je Dumbledore saznao za Voldemortovo pismo? Što ako je saznao za naš plan? Plan o osveti... Plan o smrti...
No, netko je bio još više šokiran nego ja. Pogađate, riječ je o Pacolikom.
''Neeee!'', zaurlao je. ''Samo to ne!!! Ne želim ovu... ovog... ovog... ovu... ovo...ovo...ovog... ovog demona u svom domu!''
''Severuse, moja riječ je konačna'', reče Dumbledore. Još nikad ga nisam vidjela tako odlučnog.
''Ali... zašto?'', upitala sam ga. ''Meni ništa nije jasno.''
''Vjerujte mi, gospođice Riddle...'', reče Dumbledore. ''Za sve je bolje da vi budete u Slytherinu. To je dom u kojemu pripadate. To je dom u kojemu su bili vaši roditelji. To je dom u kojemu ćete i vi biti.''
Slegnula sam ramenima. ''Kako vi kažete.''
Lexy i McGonagallica su se smiješile. Pretpostavljam da je McGonagallica likovala što me se napokon riješila. Mislim da je čak i pjevušila.
Lexy se okrenula Pacolikom. ''Severuse, ti bi trebao odvesti Maggie do njezine nove spavaonice'', rekla je zadovoljno. Dobro, to je razumljivo... ipak je ona jedna od posljednjih potomaka Salazara Slytherina.
''Hej...'', dosjetila sam se. ''Može li Am ići sa mnom?''
Pacoliki je molećivo pogledao u Dumbledorea.
''To mi se čini kao dobra ideja, gospođice'', reče Dumbledore. ''Neka se gospođica Harrison prebaci u Slytherin.''
''Idem po nju'', rekla sam, istrčavši iz kabineta. Jurila sam prema društvenom brzinom munje, tako da sam gotovo srušila Hagrida koji je popravljao cijevi u hodniku, stojeći na stolici. Ako je mamuta od tri tisuće kg uopće moguće srušiti.
''Amanda!'', pozvala sam ju. Dok sam razgledala sve oko sebe, spoznaja da su ovo moji posljednji sati među Gryffindorcima me je natjerala da se nasmijem. Od sreće. Ili od ponosa. Ne znam... ali sam sigurna da sam željela biti Slytherin više od svega.
Moja sestra mi je pritrčala. ''Sis, dobro je da si tu. Imam ti nešto reći!'', promrmljala je. Usta su joj bila puna čipsa.
''I ja tebi imam nešto reći'', rekoh joj.
''Ali moje je važno!'', uzviknu ona.
''Moje također!'', viknula sam.
''Polako, cure...'', rekla je Leni. ''Maggie, u čemu je stvar?''
Nasmiješila sam se. ''Am i ja smo od danas ponosne Slytherinke.''
Amandi je od iznenađenja ispao čips iz usta. ''Molim?!''
''Kažem... AM I JA SMO OD DANAS PONOSNE SLYTHERINKE!!!'', zaurlala sam najglasnije što sam mogla.
Iz hodnika se čuo tresak (otprilike 7 stepeni Rihterove skale) i Hagridov urlik:''KOZO MALA!!!''
''Oooops... čini se da je Hagrid tresnuo'', nasmijala se Leni.
No Am se nije smijala. ''Kako to misliš?'', upitala me je.
''Lijepo. Idemo sad kod Pacolikog. Jedva čekam da vidim njegovo lice kad obučemo Slytherinske pelerine'', izbrbljala sam u jednom dahu. Zgrabila sam Amandu za ruku i odvukla ju natrag u kabinet.
Kad joj je Dumbledore sve objasnio, nas smo dvije krenule za Pacolikim do društvenog. On je izgledao kao da će svaki čas eksplodirati.
''Imate sreće što ste kćeri lorda Voldemorta i Lujize Brown'', promrmljao je.
''Ja bih to prije nazvala nesrećom'', bubnula je Amanda.
''Zašto?'', upitah ju. ''Oni imaju pare.''
Pacoliki zastade i pogleda me. ''Znaš, Margaret Ann... ponekad se pitam, da li je Bog zajebao mene ili je zajebao tebe? Ali što više vremena prolazi, ja sam sve sigurniji da sam ja taj koji se rodio na dan kad je Bog bio jako ljut.''
''Mislite, Pac... hoću reći, profesore Snape?'', upitala je Amanda.
''Ne, ja sam siguran'', reče Pacoliki. ''Tornjajte se sad u društveni. Bit ćete u spavaonici sa Alexis Ann Parker i Rosilyn Olsen.''
Otvorila sam vrata društvenog. U jednom trenutku, svi Slytherini pogledaše u mene.
''Pogledaj...'', šapnuo je netko. ''To je Maggie Riddle.''
''Obje Voldemortove i Lujizine kćeri su tu'', rekao je netko drugi.
Na drugom kraju prostorije, ugledala sam Draca, Crabbea i Goylea. Prišla sam k njima, a Amanda je otišla do Rosilyn.
''Bok, Draco'', nasmijala sam se.
Zagledao se u moju pelerinu. I u Slytherinski grb...
''Maggie?'', upitao je sa nevjericom. ''Ti si sada...''
''Da'', nasmijala sam se.
Privukao me je k sebi i poljubio.
Nakon što sam porazgovarala sa skoro svim Slytherinima, Amanda, Alexis Ann Parker, Rose i ja smo otišle do naše spavaonice. Prepisala sam zadaću od Alexis, a onda smo otišle spavati.
Zapravo, one su zaspale. No ja nisam mogla. Čitavo vrijeme sam razmišljala o Voldemortovom pismu. Kako ću doći do Harrya Pottera? Kako ću ga se riješiti jednom za sva vremena? Kako ću ispuniti svoju zakletvu? Kako? Kako ću ubiti Harrya Pottera? Ako bih to učinila u Hogwartsu, mogla bih završiti u Azkabanu. No moram to učiniti ovdje... Po cijenu svega. Obećala sam. Zavjetovala sam se. Prije svega, zavjetovala sam se sebi. Lord Voldemort će pobijediti. Uz moju pomoć, sile tame će pobijediti...
Iz razmišljanja me je trgnuo Amandin glas. ''Maggs? Jel' spavaš?''
''Da'', odgovorila sam.
''Super. Nego, zamalo sam zaboravila na ono što ti trebam reći.''
''Slušam'', rekoh.
''Što?'', upita ona.
''Pa to što mi trebaš reći!'', uzviknula sam.
''Tiše malo tamo!!!'', zaurlala je Alexis.
''Ah, to'', reče Amanda, ne obazirući se na Alexis. ''Otkrili smo kome pripada onaj dnevnik.''
''Lažeš!!!'', zavrištala sam. ''Kome?''
''Pssst!'', povikala je. ''Dnevnik pripada... nikom drugom doli Jane Harrison.''
P.S. Za one koji ne znaju... Jane Harrison je Amandina pomajka, odnosno žena koja ju je posvojila.
P.P.S. Kako vam se dopada dizajn? sama sam ga napravila, ali uzmite u obzir da je ovo prvi koji sam napravila!
komentiraj (45) * ispiši * #
