NASLJEDNICA

Dotaknula sam medaljon. Na njemu je ostao trag krv, krvi koja mi je još uvijek lila niz ruke i kapala niz crnu pelerinu.
Spustila sam pogled prema kutijici u kojoj sam pronašla medaljon. Tamo je bio i jedan zgužvani papirić. Na njemu je, urednim i čitkim rukopisom bilo napisano:

Samo moj pravi nasljednik će biti spreman pokloniti mi svoju krv... Samo moj pravi nasljednik nosit će medaljon oko vrata... Ako čitaš ovo, znaj da će Kraljevstvo Tame jednog dana biti tvoje.

T.M.R.

Zagledala sam se u inicijale... T.M.R... T.M.R.... To može biti samo...
''Tom Marvolo Riddle!'', uskliknula sam.
Slavina se najednom zatvorila. Lavabo je bio potpuno čist, kao da do maloprije po njemu nije lila krv... Pogledala sam u svoje ruke. Na njima nije bilo više niti jedne posjekotine... Na mojoj pelerini nije bio niti jedan trag krvi. Sve je bilo normalno.
Za trenutak sam pomislila da je sve bila samo halucinacija... No, onda sam pogledala u medaljon na svome dlanu i, već idućeg trena, bilo mi je jasno da nisam umišljala.
Zabacila sam svoju dugu kosu i stavila medaljon oko vrata. Tog trena, učinilo mi se kao da je vrijeme prestalo da postoji... U moj se um uvukla neka čudna sjena Zla. Svidjela mi se... Svidjela mi se ta čarolija koja me je opsjela. Svidio mi se taj osjećaj moći koji sam imala.
Neki glas u podsvijesti mi je govorio da se vratim na sat Obrane. Koliko vremena sam provela u WC-u? Minut? Deset minuta? Pola sata? Meni se činilo kao čitava vječnost. Vječnost ispunjena krvlju. Vječnost ispunjena Tamom. A ta je vječnost moja sudbina. Naročito sad kad sam pronašla taj medaljon...
Nasmiješila sam se. Poslije ovoga, bila sam sigurna da ipak nisam sama. Ipak imam nekoga. Ipak neću ostati sama...
Čim sam otvorila vrata učionice, Lexy je dreknula:''Na čemu ste vi? Idući put ja idem sa vama u WC da provjerim što uzimate!''
No, onda je ugledala medaljon. Usne su joj se izvile u osmijeh.
''Znala sam da ćeš ga ti pronaći'', rekla mi je te iste večeri.
''Što je to uopće?'', upitala sam, namještajući se na kožnom kauču.
Lexy se ustala iz naslonjača. ''Prije no što je Tom Marvolo Riddle otišao iz Hogwartsa, ostavio je svoj medaljon. Sakrio ga je posebnom čarolijom, jer mu je jedna vračara prorekla da će medaljon pronaći i nositi samo pravi nasljednik Gospodara Tame. I čini se da je došlo vrijeme'', nasmiješila se.
Dodirnula sam privjesak. ''Dakle, ja... ja...''
''Da, Maggie. Nosi ga s ponosom. Savršeno ti odgovara'', reče Lexy.
''Ako ti tako kažeš, ja mogu samo da se složim s tobom'', rekoh joj.
''Naravno. Idemo sad na večeru.''
S vremenom, stvari su postajale sve bolje i bolje. Kao da mi je taj medaljon donio sreću. Postala sam lovica metlobojske momčadi!!! Istina je da sam bila tragačica dok sam bila u Gryffindoru, ali je moje dužnosti preuzela Enika kad sam se prebacila u Slytherin.
U svakom slučaju, Margaret Annabell Revenge Riddle ponovno trijumfuje na metlobojskom terenu. Madame Hooch je objavila da ću ja biti lovica. Svi Slytherini su u znak proslave počeli da plešu salsu po terenu, dok im Hoochica nije rekla da se ''ne ponašaju kao pijane guske'' i poslala ih na tuširanje.
Ali što je još bolje, Marco je napustio tim. Objasnio je da je to u znak protesta što sam ja lovica, jer sam užasna, neozbiljna i ponašam se kao maloljetni grašak.
Kad smo se presvukli i krenuli na sat Napitaka, Hoochica me je povukla u stranu i rekla poučno:''Gospođice Riddle, vi imate sve osobine potrebne za izvrsnu lovicu. Samo obratite pažnju na svoje ponašanje.''
''Razmislit ću o tome, profesorice'', odgovorila sam joj.
Slegnula je ramenima. ''Pa, bolje išta nego ništa.''
Što joj je to dovraga to značilo? Nadam se da nije mislila na jučerašnji ispad sa Hagridovom kolibom. Nisam znala da sam bacila baš toliku količinu smrdobombica... htjela sam se samo našaliti. Ali matori cvikati luđak (Dumbledore) nije to tako shvatio, pa smo ostali bez 20 bodova.
Nakon večere (ako se buđavo meso i čaša soka može nazvati večerom), otišla sam do knjižnice. Ne brinite, nisam poludjela, nego mi je Anna platila deset dolara da joj donesem neke knjige za referat. Jadnica, piše taj referat čitavih tjedan dana.
U knjižnici sam srela Pottera i njegove krpelje. Sjedili su za stolom i pregledali neke knjige. Grangerica je, kao i obično, nešto pametovala, dok su ju Potter i Weasly slušali otvorenih usta i razrogačenih očiju. Vjerojatno je opet pričala neke gluposti. Bili su toliko zaposleni da me nisu ni primijetili.
Nešto me je tjeralo da im se primaknem i prisluškujem njihov razgovor. Da li je u pitanju bila moja radoznalost? Ili mi je neki glas u podsvijesti govorio da moram čuti što ti kreteni pričaju?
''Nisam siguran, Hermiona'', rekao je Potter. ''Ta priča zvuči suludo.''
''Ja jesam. Nisi li vidio njezin medaljon?'', povikala je Grangerica.
''Slažem se sa Hermionom, Harry'', reče Weasly. ''Ona nešto smjera. Ne smijemo zaboraviti da je Voldemort njezin otac.''
Govore o meni, shvatila sam. Primakla sam se još malo i sakrila se iza jedne police. Morala sam čuti do kraja...
Potter se ustao sa stolice. ''Ti nemaš pojma! Maggie je... ona nije kao Voldemort!''
Grangerica se također ustala. ''Naravno da je! Ona nije više djevojka koju smo nekoć poznavali! Ona je zmija!!!''
''Djeco, molim vas! Tiše malo tamo!'', povikala je knjižničarka.
''Oprostite'', šapnula je Grangerica, povukavši Pottera na stolicu.
''U pravu je'', reče Weasly. ''Margaret Annabell Revenge Riddle je zmija.''
''Slušajte, neću vam reći ništa ružno samo zato što ste mi prijatelji! Ali ne smijete zaboraviti da je to djevojka koju volim!'', prosikta Harry.
Novo saznanje je dalo potpuno drugo svjetlo na cijelu priču. Posprdno sam se nasmijala i zadovoljno protrljala ruke. Ovo će biti još lakše nego što sam mislila...

P.S. Znam da je post poprilično dugačak, ali sam odlučila da što prije završim ovu školsku godinu, da bih mogla započeti s nečim novim na petoj godini (nadam se da ste skužili što sam htjela reći). Sljedećih nekoliko postova će biti otprilike dugačko kao i ovaj. Nadam se da ćete me ipak čitati.... Kissam vas sve!
P.P.S. Evo vam jedan spot...