Since you’ve gone I been lost without a trace, I dream at night I can only see your face, I look around but its you I cant replace; I feel so cold and I long for your embrace.

Negdje daleko, u beznađu sudnje egipatske noći, oglasila se neka usamljena životinja – neartikuliran, prodoran, ali ipak pjevan krik pomaljao se ledenim zrakom i eterično presjekao zidove uklete piramide, gubeći se u tišini obasutoj poljupcima tame.

„Da! Napokon.“

S čudesno realnim sjajem u očima, Midian jednom profinjenom kretnjom istupi iz polumraka i – najvještije koristeći kratak trenutak naše slabosti – prošaputa riječi neobične, stare čarolije koja je izmamila preplašenu grimasu na Alexisino lice. Munje svjetlosti bljesnuše na vrhu njezina isukana štapića, poslavši svoje oštre, smrtonosne zrake ka dvjema drevnim Knjigama koje – već idućeg trena – beznadežno postaše njezin plijen. Uglasto joj je, stakleno lice dotakao najbliži nagovještaj osmijeha kad su – lebdeći po zraku oslikanom užasom – ti iskonski izvori moći dospjeli pred nju. Omađijane snagom njezine besmrtne duše i pokretima dugačkog štapića sa vrelom aromom jednorogove krvi, teatralno su se spuštale do oltara isklesanog od zlata koji su neočekivano stvorile čarolije nastale njihovim konačnim ujedinjenjem.

Lujiza pomjeri fokus svojih blistavih, smaragdnih zjenica i metu podignutog štapića u Midianinu pravcu, prividno zaboravljajući na Elaine koja je nemoćno ležala na tlu. Njezina vitka, blijeda ruka optočena srebrnim narukvicama silovito je podrtavala u vazduhu, ali ne od straha, nego od bijesa prouzročenog spoznajom da nismo uspjele; zube je snažno zarila u donju usnicu, a sitne pore na mramornom čelu mračno natuštila, doimajući se više ljutitom nego očajnom. „Što da radimo?!“, viknula je, nadjačavajući melodiju Midianina pobjedonosna smijeha što je odzvanjao među kamenim pločama kojima bijahu ukrašeni zidovi ovog paklenog otjelotvorenja.

„Ne znam, ali ne sviđa mi se kako ovo izgleda!“, izustila je Amanda, tek sekundu prije no što nas je zloslutni bljesak svjetlosti nemoguće crne boje sve zaslijepio. Bio je to užasan osjećaj, kao da je netko namjerno razmakao zastore u sobi samrtnika. Osjetila sam bol nalik grubom dodiru oštrice noža na svojim očnim jabučicama, dok se tlo pod nama nekontrolirano treslo, pokoravajući se silini kamenih gromada koje su na njega padale; zidovi su se rascijepili od poda, raspadali su se.

Sve se pomjeralo, sve je bolno jecalo; sve je oživjelo.

Zaneseno mrmljajući na staroegipatskom, Midian je koraknula unatrag, ali nije odvojila oduševljeni pogled od oltara; treperave – sada gotovo crvene – iskre izbijale su iz otvorenih Knjiga čije su se debele, iskrzane stranice same okretale, formirajući sablasne oblike silueta egipatskih božanstava. Pred nama se lagani otvarao pakao u svoj svojoj banalnosti.

„Meni se ne sviđa ni kako zvuči!“, uzviknuh, za dlaku izbjegnuvši jednu ciglu koja tada treskom pade tik do moje noge. Bila sam sigurna da me nitko nije čuo uza svu tu buku koju su prouzročili teški udarci kamena o tlo. Osjetila sam Amandinu ruku na svome zglobu, osjetila sam kako me vuče u nekom nedefiniranom pravcu, ali nisam imala namjeru trčati. Dvoumila sam se, svjesna da vrijeme leti i da će uskoro – kada i ako Midian doista pobijedi - biti prekasno za bilo kakav očajnički pokušaj bjekstva. Nekad treba bježati, a nekad se pak treba tući; tko zna hoću li ikada više imati priliku osvetiti se Midian za sve što nam je učinila. I zato sam, boreći se sa zakonima natprirodnog, bauljala unaokolo s podignutim štapićem u ruci, no nisam bila sposobna dokučiti gdje je tko, što mi je činiti i što se zapravo događa.

„Brzo!“, usklinu Alexis ujednom, tonom glasa koji uopće nije nalikovao na nju. Nisam ju mogla vidjeti zbog koprene gustog dima što nas je progutao, ali sam osjetila njezino prisustvo; bila mi je jako blizu, toplina njezinog tijela je lagano topila hladnoću mojega. „Moramo zatvoriti obje Knjige prije no što se čarolija dovrši, inače je sve propalo!“

„A kako i kad misliš to izvesti?!“

Prije no što bilo kakav odgovor stiže napustiti njezine drhtave usne, ubojiti snop zraka poznate kričavoplave boje presječe zrak poput mača i – s zapanjujućom preciznošću koja je bila karakteristična samo za jednu osobu – pogodi točno u izrezbarenu sredinu oltara. I tada, propraćeni bolnim krikom noći, blistavi komadići zlatne podloge raspršiše se poput maslačka, skupa sa Knjigama čija čarolija momentalno zamre u visokim notama prodornog treska, naznačavajući kraj jedne ere.

I sve zastade. Vrijeme, prostor, magija... sve za trenutak uplovi u košmarno mrtvilo, film bez slika i zvuka. Užasni vrisci bogova, Midianini poraženi uzdasi i ostaci Tutankamonove utvrde kukavički se sakriše pod sigurnost srebrnkastosivog ogrtača kroz koji su nestajali gorki ostaci; izblijedjeli snovi, djelići prošlosti. Duhovi nedovršenih slika i drevne tajne koje su predstavljale samo čistu, iskonsku snagu iščezavali su u crni beskraj, u pakao bez dna, tamo gdje su nastale kao posljedica žudnje za kontrolom i moći koja je očito tinjala u bijednim ljudskim dušama od samog početka vremena.

Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da ležim na tlu, odmah kraj svoje sestre. Krvarila je; imala je duboku posjekotinu na lijevoj ruci. Čim je osjetila moj zabrinuti pogled na sebi, kimnula je glavom kao da želi reći da je sve u redu. Nije bila dovoljno uvjerljiva; skinuh svoju svilenu košulju te ju – ne obazirući se na početno opiranje iznimno kvalitetnog materijala – pocijepah i snažno zamotah oko njezine nadlaktice.

Ali nije bilo gotovo. Još ne.

Ustadoh i osvrnuh se, no činilo se da – izuzev nas dvije – u onome što je ostalo od nekoć veličanstvene dvorane nema niti jedne žive duše. Nikoga nisam mogla vidjeti, nisam mogla uočiti niti jednu siluetu među svim tim ruševinama; ni Alexis, ni Lujizu, ni Midian, pa čak ni Elaine. Samo blijedu svjetlost, kamenje i nesnosne zvuke tišine. Trnci su mi prolazili tijelom, što od nelagodnog osjećaja u dnu trbuha, što od činjenice da na sebi imam samo crnu majicu na bretele.

Tada spazih Elaine. Beživotno je ležala na tlu, ali – iako se doimala mrtvom – znala sam da crno, ledeno srce i dalje kuca u njezinim grudima. Demonstrativno sam posegnula za štapićem i – iako sam mogla bez problema iskoristiti smrtonosnu kletvu – dočarala si na dlan nož optočen šarenim draguljima.

Uzdah zadovoljstva potekao je sa mojih usana kad sam ga, kleknuvši na tlo, snažno zarila u lijevu stranu grudi svoje tete. Isprekidani otkucaji njezinog srca momentalno utihnuše, ali to mi nije bilo dovoljno; zabadala sam oštricu iznova i iznova, želeći osigurati da se ni najsitniji djelić njezine duše neće nekada vratiti i ponovno nam pokušati nauditi. Ruke su mi bile umrljane tamnocrvenom krvlju, ali nisam marila.

„Maggie!“, uzviknu Amanda, povukavši me unatrag. Primila je moja ramena i oprezno me podigla na noge, premda sam se isprva opirala. „Dosta je bilo.“ Nježno smo se zagrlile. „Gotova je. Mrtva je.“

Osjetivši neizmjerno zadovoljstvo, obrisah dlanove u svoju crnu suknju i zaustih da se ponovno obratim sestri, no tada shvatih da je njezin uznevjereni pogled sada fokusiran na sasvim drukčiji prizor.

Mrtvi zid koji je para obrazovala razmicao se poput zastora u kazalištu i u daljini su se ocrtavali obrisi još neprepoznatljive ljudske figure. Bila sam sigurna da je u pitanju muškarac, iako mu nisam mogla vidjeti lice; građa tijela i pokreti su ga odali.

I tada se sivilo potpuno raziđe.

Odmah sam prepoznala njegovu blijedu kožu koja je pod osvijetljenjem djelovala gotovo plavkasto, pravilne linije njegovih usana i njegove moćne, staklenoplave oči što su čuvale mračne tajne i zagonetke koje malo tko može pojmiti.

Više nije bilo sumnje. Bio je to on.

„Tata.“

Lord Voldemort je lagano raširio ruke, spreman da zagrli svoje kćeri kako je to uvijek činio u proteklih petnaest godina. Još jednom sam tiho oblikovala drhtavim, blijedim usnicama riječ „tata“, zaprepaštena činjenicom da ju ponovno izgovaram, ali i nemjerljivo sretna što imam priliku to učiniti i što ću ju – ako sve ovo nije bio prekrasan, ali bolan san – moći ponavljati i do kraja vječnosti.

Osjetila sam kako mi niz lice – po prvi put – klize mramorne suze radosnice.

Bez daljnih riječi i besmislenih fraza koje bi opisale emocije probuđene našim ponovnim susretom, obje smo mu poletjele u zagrljaj. Jednom je rukom čvrsto obgrlio moja, a drugom Amandina ramena, zaronivši lice u meko, rastopljeno zlato njezinih gustih uvojaka. Tek tada, tek kad sam osjetila hladnoću njegovog tijela i toplinu njegovog dodira, postala sam potpuno svjesna da je ponovno tu, uz nas, da smo ponovno njegove male curice, njegove voljene kćeri.

„U redu je“, prošaputao je. Činilo se blagoslovom ponovno čuti njegov melodični, pomalo hrapavi glas kako mi dotiče blijede ušne školjke lagano klizi po pramenovima moje plamenocrvene kose. Utisnuo mi je nježan poljubac na čelo, a potom je okrenuo glavu ka Amandi i ponovio taj čin. „Sve je u redu. Tu sam.“

„Nemoguće.“ Iznenada, Midianin oštri glas propara vazduh. „Ne možeš biti živ!“

Nazirem li ja to tračak očaja u ovom novom napadu?

Stajala je nedaleko od nas, iscrpljeno oslonjena o ruševinu kamenog stupa. Bilo je očito da ju je neuspjela čarolija vidno iscrpila; lice joj je bilo bijelo, gotovo prozirno, nekoć predivne, besmrtne oči bezizražajne i zakrvavljene, a tamna kosa razbarušena i nemarno rasuta po uzanim ramenima.

„Midian.“ Voldemort se zaštitnički ispriječi ispred Amande i mene, čvrsto stežući štapić u desnoj ruci. Glas mu je ogrubio, a lice poprimilo fascinantni, ravnodušni izraz sa blijedim primjesama mržnje. „Rekao bih da se varaš. Ne misliš li tako?“

Midianine oči zasvjetlucaše. „Vratit ću te u grob. Nećeš pobijediti. Nećete pobijediti!“

Najobičnija, melodramatična predstava. Samo je za to bila u stanju.

„Crucio!“, uzviknula je, no Voldemort je – jednim laganim zamahom svoga štapića i potpuno obnovljenom snagom – bez imalo muke poništio djelovanje kletve boli.

„Još jedna pogreška.“ Posprdno se nasmijao. „Avada Kedavra!“

Zelena svjetlost izleti iz njegovog štapića poput munje, leteći ka njezinim grudima – s nevjerojatnom preciznošću, pogodio je točno u ogrlicu koja se bljeskala na njezinom raskopčanom dekolteu. Nije ispustila ni glasa kad se blistavi privjesak raspršio na tisuče komadića; nestajala je u tišini, legendarna Midian, nepobjediva Midian, ona koja je stoljećima i tisućljećima živjela bez početka i kraja, nestajala zauvijek.

Klonula je na tlo, poput slomljene marionete.

„Voldemorte...“, odjednom prošaputa netko. Lujiza.

Donja usnica mu je zadrhtala čim je čuo njezin pjevni glas iz tame, prije no što je elegantnim korakom istupila naprijed, dopuštajući slabašnoj svjetlosti da dotakne crte njezinog savršenog lica. Zastala je na trenutak, nježno ga gledajući svojim smaragdnim očima; bilo je tako divno vidjeti kako joj ledena krinka klizi sa lica, kako ju sreća dotiče kroz smiješak.

Čvrsto su se zagrlili, a potom on skliznu rukama na njezin struk i lagano ju podignu, zavrtivši ju oko njihove osi. Dugi, crni ogrtač zavrtio se skupa s njom dok ga je držala oko vrata, smijući se toliko ljupko da me je zaboljelo oko srca.

„Oh, Lujiza...“, šaputao je, ljubeći ju po licu i kosi. „Moja prekrasna Lujiza... “

„Ne mogu vjerovati da si ponovno tu.“ Ona se ponovno nasmiješi i dotaknu njegov obraz, dok joj je suza radosnica blistala u oku. „Volim te.“

„I ja tebe volim.“ Razmijenili su dug, strastveni poljubac. „Inače, ovo mnogo ljepše izgleda oko tvoga vrata“, rekao je, prije no što je izvadio blistavi medaljon na zmiju iz čijih usta izlazi pauk i – pomjerivši joj slap ugljenocrne kose na rame – oprezno ga stavio oko njezinog mramornog vrata, s još većom nježnošću i ljubavlju nego na dan njihova vjenčanja.

***

„Alexis je do kraja izvela čaroliju prije no što je Midian uzela Knjige“, objašnjavao nam je Voldemort, dok smo šetali po vrtu nebeskoplavih ruža koje su okruživale zidine našeg dvorca. Bilo je to Božićno jutro, dovoljno dugo da se vratimo natrag u Finsku, dovoljno dugo da razgovaramo sa Ameliom, dovoljno dugo da okupimo sve Sljedbenike, dovoljno dugo da se odmorimo, ali suviše kratko da bi smo porazgovarali o svemu - zato smo sada pokušali to nadoknaditi. No, Voldemort iznenada zastade i, držeći Lujizinu ruku u svojoj, okrenu se Alexis. „Kad smo već kod toga, ne znam da ti se zahvalim za sve. Da nije bilo tebe...“

Ona se zamišljeno počeška po bradi, dok su joj na ručnom zglobu poigravale široke, drvene narukvice drečavih boja. „Pa, kutija pralina bi mi dobro došla.“

Amanda se nasmiješi. „Ma, kupit ćemo ti i cijelu fabriku!“

I ja sam se nasmiješila, ali ne tako široko i veselo kao ona. Prizor Lujize i Voldemorta kako se - isprepleteni u nježnome zagrljaju – zaljubljeno gledaju, osmijeh koji je neprestano titrao na licu moje sestre i ushićenost koja se nazirala u treperavom zimskom zraku ispunjavali su moje srce, ali znala sam da je ostala još jedna stvar koju moram učiniti.

Tada ću napokon biti sretna.

***

JILLIAN CLAUDIA RIDDLE
15. 04.1990 – 28.10. 2003
*beloved daughter*

Oči su mi bolno svjetlucale dok sam gledala natpis urezan na mramornom spomeniku malenog staromodnog, mauzoleja, vrteći među blijedim prstima pupoljak tamnoplave ruže. Križ isklesan od tamnog kamena blago se nakrivio u lijevu stranu, a svijeće koje bijahu položene uz njega potpuno dogorjele; uspomene su blijedile, skupa sa slovima koje je vrijeme učinilo gotovo neprepoznatljivim.

Ali ona, moja sestrična, je bila tu. Osjetila sam njezino prisustvo.

I znala sam da me čuva. Zauvijek.

Amelia pređe preko bisernih očiju svojom svilenom, crnom maramicom. Ruke su joj drhtale, iako je svim silama pokušavala zadržati navalu boli i ostati pribrana; njezino je majčinsko srce kucalo jače od crnog srca zle čarobnice. „Previše sam godina potiskivala suze. Vrijeme je da ju pustim da ode“, prošaputala je, naprasito ugrizavši svoju donju usnicu. Nije se mogla pomiriti sa gubitkom života koji je ona podarila, sa gubitkom voljene kćeri koja joj je bila sve na svijetu; prošlost ne umire, a izgubljene je godine nemoguće nadoknaditi.

„Bit ćeš u redu, Amelia“, reče joj Voldemort blago. Nesigurno joj se približio i – na tren očitavši pomalo iznenađen izraz s njezinog umrtvljenog, porculanskog lica – labavo ju zagrlio. Jednom je rukom kliznuo kroz njezinu razbarušenu, crnu kosu, promatrajući sitnu kišicu što je činila da groblje St. Patricka izgleda kao blistavi, začarani grad sačinjen od kamenja. „Još uvijek imaš nas.“

Njihov zagrljaj postade čvršći; nakon toliko godina, brat i sestra su ponovno bili skupa. U skladu proslavljanja ponovnog jedinstva, kroz blagi su smijeh razmijenili nekoliko riječi i, skupa sa Lujizom i Amandom koje su se dotad tiho prepirale, gracioznim koracima kliznuli po popločanoj stazi između najotmenijih grobova i hladnih, monumentalnih statua anđela.

Prije no što sam ih slijedila, položila sam ružu uz spomenik i štapićem zapalila svijeću za spas njezine duše.

Hvala ti za sve, Jillian.

Farewell - no words to say
beside the cross on your grave
and those forever burning candles.

THE END

Purple versed like the funeral hearse that first turned thee over to My... Unbridled kiss when I found thee in mist, dressed for the sepulchre - My Demon bride.

Prigušeni zvuk njezinog imena sa mojih usana izbrisao mi je iz svijesti prizor upravo počinjenog ubojstva, zamjenjujući ga panikom i nijansom straha koji me je prožeo pri pogledu na tu beskrvnu, nedodirljivu goropadnicu. Miris njezine trule ljepote, oduran, oštar smrad sličan mješavini gnoja i snažnog cvijetnog parfema uvlačio mi se u nosnice dok sam se pokušavala pokrenuti, odmaknuti se od nje, ali naprotiv; bivala sam joj sve bliže i bliže, a da se pritom nisam ni pomjerila.

Ščepala me je za ruku. Dodir joj je bio leden, no lagan kao perce.

„Makni se od nje, Natasha! Upozoravam te!“, vrisnula je Lujiza, intonacijom koja je oštro poremetila prazninu što je nastala u mojoj glavi; ponovno sam počela disati, razmišljati, osjećati. Njezin snažni glas, njezini ubrzani koraci koji su odzvanjali u mojoj paraliziranoj podsvijesti natjerali su me da se prenem iz tog hipnotičkog stanja i, otrgnuvši se od Natashe, uzmaknem unatrag za nekoliko centimetara.

„Na što me upozoravaš, Lujiza? Ubit ćeš me?“ Natashini požutjeli zubi ogoliše se u prijezirnom, sarkastičnom smiješku. Prošla je rukom kroz zlaćanu kosu što joj je padala niz desnu polovicu lica; tek tada sam zamijetila parčiće trule kože na njezinim dugim, no tankim prstima. „Ne, lutko. Ne možeš upokojiti one već upokojene.“

Moja majka se zaštitnički ispriječila ispred mene, uperivši štapić u Natashine grudi. U strahu da će ga ispustiti, čvrsto je ovila blijedu šaku oko njega i stisnula ga najsnažnije što je mogla. „Što bi to trebalo značiti?“, otresito je procijedila kroz zube, smetena smirenom reakcijom svoje omražene suparnice.

Natashine usne ostaše izvinute u užasan, podrugljiv osmijeh. „Iznenađena sam činjenicom da ti, ti koja si pobila milijune nedužnih ne prepoznaješ Smrt kad ti stoji pred nosom.“ Bio je to neočekivan početak ispovijesti, gotovo nevjerojatan. Znajući to, zastala je i sa nekim neprirodnim zadovoljstvom očitala zaprepaštene izraze sa naših lica, dok su ju krupne crne muhe spopadale po haljini, po kosi, po rukama. „Da, mrtva sam“, nastavi, sada nekoliko oktava sniženim glasom. „Ubila sam se.“

„Ma što ti to pričaš, Natasha?“, promucala je Amanda, zbunjeno podignuvši obrvu: te su riječi bile suviše jezive i nelogične da bi vječni realist poput moje sestre pristao povjerovati u njih.

Nije odgovorila; znala sam da će radije nastaviti priču tamo gdje ju je moja sestra prekinula. „Ne znate kako je strašno kad sve oko vas gubi važnost, jednostavno prolazi. I kako godine lete, pomisao na smrt vam se čini sve ljepšom i, uopće, smislenijom. Postaje većim darom od života. No Midian mi nije dopustila ni da si prekratim muke.“ Oteo joj se odsječan, bolan uzdah. Posramljeno je pognula glavu, zagledavši se u kamenčić tik do svoje cipele uprljane mokrim pijeskom. „Ta prokletnica. Vjeruje da je cijeli svijet potčinjen njoj, da svi trebaju živjeti i umrijeti onako kako ona odluči. Oh, Midian...“, prošaputala je prijekorno, kao da se obraća nestašnom, ali voljenom djetetu. A onda se trgla, zahvaljujući nekoj skrivenoj misli što ju je podsjetila na započeti monolog. „Ja sam truplo koje misli i osjeća. Ne znam kako bih se drukčije izrazila.“ Glas joj iznenada postade gorak; mrzila je sebe zato što je – sasvim nesvjesno – odabrala groznu sudbinu koja ju je zadesila. „Midian mi je dala od svog života kako bih joj služila, kako bih joj otkrila svetu tajnu koju mi je povjerila Asphodel Abd Oziris.“

„Bože na nebesima.“ I dalje pod dojmom, Amelia je ispustila plah uzdah i počela nervozno grickati nokat na palcu lijeve ruke. „Ova žena je mrtva.“

To objašnjava i ovaj grozni smrad i njezinu otpornost na čarolije, pomislih, prije no što su moje usne same formirale ključnu riječ. „Nastavi.“

Natashin nedefiniran, prazan pogled sada je bio fokusiran na Richardovo mrtvo tijelo što je ležalo na vrelom pijesku, nekoliko metara dalje od nas. „Da. Mrtva sam baš kao što je mrtav i ovaj čovjek, ali i Voldemort.“ Stari, zloćudni sjaj je ponovno bljesnuo u njezinim očima boje neba i poraz je zasjenilo novo oduševljenje. „Samo što se, u slučaju Gospodara Tame, situacija može promijeniti.“ Znala je da je pogodila u najosjetljiviju točku; smiješak joj se ponovno prolomio na hladnim usnama dok je iščekivala našu reakciju.

„Knjiga mrtvih bit će tamo gdje bude Elaine Brown, u to nema sumnje“, izjavila je ležerno, kad su joj – iako je to bilo posve nepotrebno – naši napeti pogledi posvjedočili da konci igri sada neupitno leže u njezinim rukama. „A budući da između drevnih Knjiga postoji neraskidiva veza, moć Knjige mrtvih pomoći će Elaine i Damianu da lociraju Knjigu živih. Zapravo, sasvim je moguće da su njih dvoje – baš kao i Midian – već na putu do oaze Ahm Shere.“

Lujiza se zbunjeno namršti. „Što reče? Ahm-čega?“

Sigurna u vrijednost svojih saznanja, Natasha se ponosito isprsi i prekriži ruke u visini grudi. Uprkos svom stanju, uprkos nestvarnoj plavkastoj nijansi koju je poprimila njezina suha koža, i dalje je bila neobično lijepa; poput zvijezde padalice čiji će se sjaj svakog časa ugasiti. „Oaza Ahm Shere, poveznica između Gornjeg i Donjeg Egipta“, objasnila je, kao da je to nešto što bismo mi već trebale znati. „Tamo se nalazi piramida zaštićena kletvom, piramida koju je prije mnogo stoljeća dao izgraditi faraon Tutankamon.“

Progutala sam pljuvačku, osjetivši kako mi se želudac okreće. Svim silama sam pokušavala zatomiti iznenadnu mučninu i zaustaviti današnji ručak koji mi se propeo u grlo. „K-kletva? Jesi li ti rekla ’kletva’? Zašto uvijek mora biti kletva?’, zacvilih teatralno, pitajući se zašto smo moja obitelj i ja magneti za nevolje otkako znam za sebe.

„Proročanstvo, zapravo“, obrazloži Natasha. Zamahnula je rukom kako bi otjerala dosadnu muhu koja je sletila na njezin ispijeni, hladni obraz. „Budu li se drevne Knjige ujedinile u punoj snazi svoje moći, Nil će presušjeti, pustinja će se izdići, a vojska ne-mrtvih pokorit će svijet i načiniti ga tvorevinom dostojnom svoga novog Gospodara.“

Amanda uzdahnu. „Eh, ovo zbilja zvuči ohrabrujuće.“

„Nil će presušjeti?“, upita Amelia sumnjičavo, pogledavši Natashu iskosa. Njezine smaragdne oči bljesnuše nerazumijevanjem. „Pustinja će se izdići? Ne shvaćam.“

„Mene ipak malo više brine ovaj dio sa ne-mrtvima“, promrmlja Lujiza s uobičajenim prizvukom podrugljivog smiješka, nelagodno vrteći pramen kose oko prsta.

„Natasha, imam jedno pitanje“, oglasih se, prekinuvši ju u namjeri da obrazloži upravo izgovorene riječi. Odvratila sam pogled sa svojih starki i odlučno ga usmjerila na oštre crte njezinog lica. „Postoji li način da se upokoje oni već upokojeni?“

Ona podiže obrvu. „Misliš na Midian, zar ne?“

„Točno.“

„Dobro onda.“ Siktaj koji joj se oteo iz grudi posvjedočio je činjenici da više nema što izgubiti; iako se sada doimala nepobjedivom, bila je isuviše iscrpljena, isuviše slaba da bi lagala. A sve i da je situacija bila imalo drugačija, nismo imale izbora. Morale smo joj vjerovati. „Znači li vam išta fraza Hymeneal gates to darker sides. A glimpse of plinths where Midian lies?“

Amanda kimnu glavom. „Čule smo ju, ali nikad nismo uspjele odgonetnuti što znači.“

„To je ključ svega“, izjavi Natasha odlučno. „Ta je – nazovimo ju tako – poštapalica način na koji se Midian stoljećima sprdala sa svim svojim neprijateljima. Naime, svi su pretpostavljali da je riješenje zagonetke njezina grobnica koja leži iza kapija jedne finske katedrale, mjesto gdje je njezino tijelo položeno prije više od devet stoljeća, nakon što je otrovana. Budale, vjerovali su da je dovoljno da zakopati ju pod svetu zemlju kako se više nikad ne bi povratila svoju moć, no mjesto na kojemu istinski leži Midianina duša jeste srebrni medaljon koji nosi oko vrata. Medaljon koji joj je darovao njezin ljubavnik, Salazar Slytherin. Medaljon koji mora biti uništen.“

„Oh! Ovo zapravo i ima smisla“, zaključila sam oduševljeno, kad su mi se i posljednje kockice složile u glavi. Prisjećala sam se one olujne noći kad je Midian spojila dva dijela svog medaljona u jedan, kad je ponovno zaposjela istinski oblik svoga tijeloa i vratila svoju bezgraničnu, nenadjačanu moć – bilo je to one iste, proklete noći kad je moj otac ubijen.

Lujiza uzdahnu. „OK, sad sam zbilja zabrinuta.“

„Upravo tako; to je vaša briga“, primijeti Natasha. „Ja sam svoju dužnost ispunila.“

Darovala nam je još jedan ledeni, nezainteresirani pogled prije nego je elegantno nestala u tami.

Tupi, ubrzani otkucaji mog srca remetili su novonastalu tišinu, beživotno se gubeći u tami prohladne noći koja je oprezno lepršala na horizontima egipatske prijestonice. Amandine zamagljene, svijetloplave oči počivale su na mojima, a blijedo joj je lice blistalo odlučnošću i unutarnjom snagom. Da, to je bilo to. Odlučujući momenat. Početak raspleta. Prag gdje se razilaze putevi heroja i kukavica. Točka poslije koje više nema povratka.

„Spremne?“, upitala je Alexis tiho, oprezno prelijetajući pogledom preko naših lica sve dok joj se nestašne, tamne zjenice nisu zaustavile na Roxy; i dalje je presamićeno klečala na tlu, nadvijena nad beživotnim tijelom svog voljenog oca.

„Žao mi je, Roxy.“ Prišla sam joj i oprezno dotakla njezino rame, ali ne iz suosjećajnosti ili nekakve nametnute dužnosti; pravi razlog mog neuobičajenog nastupa ležao je u činjenici da si nismo smjele dopustit traćenje vremena na gluposti. Sebična sam, da, ali njezin mi je otac bio potpuno beznačajna figura u životu, pogotovo kad je u pitanju bila sudbina mog oca.

No, ona se neočekivano trže i odgurnu me toliko snažno da sam zateturala. „Žao ti je? Žao ti je?!“, oteo joj se očajni vrisak. Tromo se pridigla, energično otresajući tragove pijeska i boli sa svojih crnih traperica. Porculansko joj je lice bilo razderano od očaja i suza. „Ti si kriva za sve!“

Prije no što sam uspjela uzvratiti i upitati ju kako se usuđuje obraćati mi se tim tonom, Amelia je odlučila to napraviti umjesto mene. „Ne viči na svoju sestru, Roxxane!“

Osjetila sam grč u trbuhu. „Što?!“

„Kakve su to gluposti? Je l’ tebi dobro?“, dopuni me Lujiza šokirano, zureći u Ameliu kao da zahtijeva smislen odgovor, razumno objašnjenje neshvatljive rečenice koju je upravo izustila.

Roxy je odlučila odgovoriti umjesto Amelie. „Mnogo toga ne znate. Ali vrijeme je da se skinu maske. Vrijeme je da čujete Ameliinu priču.“

Učinilo mi se bizarno da u trenu zaboravim Natashine riječi i razlog svog dolaska u Egipat samo kako bih poslušala jednu priču, ali ovu sam toliko dugo iščekivala da bi svako dalje odlaganje bilo nepodnošljivo.

Činilo se da Amelia ne dijeli moje mišljenje. „Ušuti!“, povikala je bijesno, prostrijelivši Roxy svojim najoštrijim, najubojitijim pogledom.

„Prije petnaest godina, Amelia je bila zaručena sa mojim ocem, Richardom Kentom“, poče Roxy, ne obazirući se na njezinu reakciju. Glas joj je bio hladan, bezbojan, kao da prepričava neki roman ili događaj koji se nje lično nije ticao. „Svi su znali da ih skupa održava samo činjenica da je Amelia trudna; nikad se nisu voljeli. A kad je Richard upoznao Patriciu, ženu u koju se zaljubio na prvi pogled, vjenčanje je definitivno propalo. Nedugo nakon toga, Amelia je rodila blizanke. Dvojajčane blizanke. Mene i moju sestru. Po dogovoru, Richard me je uzeo k sebi, a Amelia je cijeli život posvetila odgajanju druge, tri minute mlađe kćeri koju je nazvala Jillian.“

Srce mi je zatreperilo na pomen toga imena.

„Ušuti, vraže mali! Ušuti!“, vrisnu Amelia i naprasito nasrnu na Roxy, ali ju tada Lujiza – iako mnogo sitnija i fizički slabija od nje – čvrsto pograbi za ramena, zaustavljajući ju u toj nesmislenoj namjeri.

„Neka govori, Amelia“, rekla je. „Želimo čuti što ima reći.“

Roxy ju zahvalno pogleda. „Ja sam odrasla u Londonu, uz tatu i Patriciu, a Jillian i Amelia su živjele u gradiću nedaleko od Kaira. Za deset godina vidjela sam svoju sestru blizanku samo jednom, za Božić koji smo provele kod bake“, prošaputala je. Zadubila se u svoju priču, uspomene su ju opčinile. „Bila je doista posebna osoba. Prava mala Riddleica. No, prije dvije godine – kad je meni i Jillian bilo trinaest – ona se razboljela.“ Emocije kojima se ni ona nije nadala počele su navirati iz njezinog melodičnog glasa, iz njezinih očiju koje su ophrvale bolne, kristalne suze.

Ameliin bijes se pretočio u čisti, iskonski očaj. „Molim te, Roxy... nemoj... prekini...“, jecala je, dok su joj se suze kotrljale niz mramorne obraze. Zarila je lice u Lujizin vrat i oslonila se na nju, plačući poput bebe koja je ružno sanjala.

„Dijagnosticiran joj je tumor na mozgu“, reče Roxy. Glas joj se izobličio; postao je tiši, piskaviji, kao da ulaže nadljudski napor da razgovjetno izgovara riječi. Zarila je zube u donju usnicu, obrisavši oči rukavom svoje lepršave košulje. „Prekasno, nažalost. Umrla je u najgorim mukama, tek mjesec dana kasnije.“

Prekrih usta dlanom. „Oh Bože...“

„I zamislite onda kako se Amelia osjećala kad je, po dolasku u Hogwarts, prvi put vidjela svoju nećakinju koja je likom toliko slična Jillian da bi ih bilo prosto nemoguće razlikovati.“

Alexis zaprepašteno zinu. „Jillian... Jillian je izgledala poput Maggs?“

Tada se nesvjesno prisjetih stihova koje sam pronašla na poleđini slike.

Jillian, our dream ended long ago
All our stories and all our glory I held so dear
We won’t be together forever and ever...

Naravno!, odjednom mi je sinulo. To nije bila moja slika. Bila je to slika Ameliine kćeri.

„Geni su čudo, zar ne?“, reče Roxy gorko, a zatim se vrati svojoj priči. „Ionako mentalno nestabilna zbog gubitka voljene kćeri, Amelia je počela umišljati da je ona njezina Jillian. I otpočetka je željela samo jedno; imati Margaret uz sebe. Ili, da se preciznije izrazim, imati Jillian ponovno uz sebe. Sada kad se moj otac pojavio, mislila je da će joj to propasti ako se istina dozna. Potpuno je zanemarila sve planove koje su Crne pantere godinama kovale, potpuno je zaboravila da su smrtonoše i Paukovi sljedbenici njezini smrtni neprijatelji.“

Scene od prethodnih nekoliko mjeseci – Ameliin dolazak u Hogwarts, ponudba za prelazak u Crne pantere, ujedinjenje paukovih sljedbenika i smrtonoša sa Crnim panterama, putovanje u Egipat, susret sa Richardom - kovitlale su mi se u zamračenoj svijesti, čineći konačno riješenje slagalice što je već dugo unosila nemir u moj život. Sve se savršeno uklapalo.

„Više nismo neprijatelji“, reče Lujiza odsječno.

Roxy slabašno kimnu glavom. „Točno. Drago mi je da su Riddleovi na okupu, ali... .“ Prišla mi je i, kajući se zbog svoje prvobitne reakcije, nježno me primila za ruku. Tek tada, kad je stajala nekoliko centimetara dalje od nje, shvatila sam da ima identične oči kao i svi Riddleovi. Prekrasne, blistave, besmrtne oči. „Maggie, nisi upoznala pravu Ameliu Riddle. Ona je luda. Potpuno luda.“

Amelia me pogleda. Očaj i bijes potpuno su se izbrisali iz njezinih vlažnih, zakrvavljenih zjenica, pretapajući se u sjaj iskrene majčinske ljubavi. Tren suza, tren proklinjanja, a sve u strahu da će ponovno ostati sama, bez kćeri koja je bila njezin cijeli svijet. Uprkos zbunjenosti cijelom ovom situacijom, osjetila sam poriv da ju zagrlim, da joj olakšam tu bol što je razdirala njezinu dušu, ali ona se naglo okrenu i otrča ka hotelu.

„Amelia, čekaj!“, zazvala sam ju, bez razmišljanja potrčavši za njom.

Slijedila sam ju kroz svečanu hotelsku salu gdje je božićna igranka već bila na svom vrhuncu; polupijani ljudi su energično skakali uz ritam neke sladunjave rock pjesmice, dok su konobari iznosili sve više i više hrane i alkoholnih pića na stolove. Progurala sam se kroz grupicu veselih tinejdžerica i, zazivajući ime svoje tete toliko glasno da sam zasjenila ljepuškastu bezjačku pjevačicu, izjurila u zamračeno, prazno predvorje. Amelia je bez osvrtaja požurila do ženskog WC-a koji se nalazio iza recepcije, zaključavši vrata za sobom.

„Otvori!“, povikala sam, snažno cimajući kvaku gore-dolje.

„Oprosti mi, dušo...“, šaputala je prislonivši usta na vrata, njezin zvonki glasić okupan tugom i kajanjem odbijao se od hrastovinu na koju je oslonila leđa.

„Amelia, molim te!“

Nije odgovorila, ali nije ni napustila mjesto kraj vrata; osjetila sam njezinu blizinu.

„Maggs, nemamo vremena!“, zazva me mama iznenada. Tek tad sam shvatila da me je slijedila i da stoji nekoliko metara iza mene, zadihano oslonjena o zid. Poraženo sam uzdahnula i prišla joj, uzevši ju za ruku. „Hajde, moramo poći. Amelia je već dovoljno učinila za nas.“

***

Natasha se tromo odvukla nekoliko metara dalje od hotela „Kairo centar“, zanemarujući preglasnu glazbu što je odjekivala praznim, krivudavim uličicama; predosjećala je da će se i ovo malo čvrstine njezinog tijela ubrzo raspasti.

Prsti su joj nemoćno drhtali dok je podizala kantu sa benzinom koju je ukrala iz jednog parkiranog Mercedesa, znajući da je ovo jedini način da se dostojanstveno suoči sa onim što slijedi. Skinula je plastični poklopac sa kante i, čvrsto ju držeći iznad glave, temeljno prosula sadržinu na sebe. Kad je osjetila kako joj hladna tećnost klizi po licu i rukama, izvadila je štapić i tiho, konačno prošaputala presudnu čaroliju.

Smrtonosni ju je plamen odmah zahvatio.

***

Nekoliko stotina metara dalje od Doline kraljeva, u vrelom zagrljaju pješčane oluje, Pakao je pronašao svoje novo, istinito otjelotvorenje; trošno, napušteno, propalo. Bezlične zidine malene piramide izdizale su se nad mjestom koje nije bilo ucrtano niti na jednoj karti, nad tlom obraslim golim drvećem i osušenom travom - nad oazom Ahm Shere. Ove sudnje noći, nebo povrh Egipta je poprimilo boju krvi, a sitne strahote prošlosti postale su naša nova, surova stvarnost.

„Jeza me hvata od ovoga“, prošaputala je Lujiza turobno, dok smo se provlačile kroz mali, četvrtasti otvor presječen u kamenu.

Unutarnjost piramide bila je slabašno osvijetljena bakljama koje su krasile njezine zidine označene meni potpuno nerazumljivim znakovima i slikama, a tlo je bilo meko i prekriveno naslagama pijeska. Slijepa noć što se žustro ovitlala niskim, uzanim tunelom miješala se sa neobično ledenim zrakom, opijajućim dahom proletjelih tisućljeća, tjerajući mi strepnju pod kosti. Ne, nije to bio onaj iskonski, urođeni strah kakav bih osjećala u blizini dementora. Samo osjećaj nezaštićenosti. Iako su Amanda, Alexis i Lujiza stajale tik uz mene, njihovo se prisustvo činilo stoljećima, kilometrima daleko; ili su mi osjetila otkazala, ili su me sablasni zidovi na neki način zavaravali. Ovo mjesto je bilo živo; disalo je, osjećalo je, istrajavalo je u namjeri da nas dokrajči.

Osjetivši prisustvo iznimno moćne čarolije, instinktivno sam se okrenula u tami; prolaz kroz koji smo ušle nestao je, baš kao i prozori. Čvrsto sam stegla štapić u ruci. Odlučnost u meni nastavila je rasti.

Ne možeš me pokolebati. Ne na ovaj način.

Izgubile smo orijentaciju po samom ulasku. Svi hodnici – a bilo ih je poprilično – izgledali su gotovo identično. Neki su bili toliko niski da su Amanda i Alexismorale pognuti glavu, no Lujiza i ja nismo imale taj problem.

S gađenjem sam šutnula malog škorpiona što mi se ispriječio na putu. „Kamo sad?“, upitah zbunjeno, osjećajući da idemo u krug. Iako je pitanje bilo upućeno svim prisutnim, pogledala sam u Alexis, očekivajući da će mi ona – kao kći arheologa koja izučava tajne Egipta od malih nogu – moći dati neki prihvatljiv, smislen odgovor.

Alexis zamišljeno namršti i priđe zidu, iščitavajući hijeroglife uz pomoć plavkaste iskre koja se lijeno meškoljila na vrhu njezinog podignutog štapića. „Desno. Put bez povratka“, prošaptala je mračno i, ispustivši oštar uzdah, usmjerila treperavi snop svjetlosti na desni kut zida oslikanog svetim staroegipatskim simbolima.

Baklje zloslutno zatreperiše, prijeteći da se ugase.

„Put bez povratka?!“, zakuka Lujiza. Snažno se pljesnula dlanom po čelu i iskrivila lice u grimasu. „Maggie, molim te, reci mi da mi je ostalo još pijeska u ušima.“

Grozničavo zavrtih glavom. „Bojim se da nije.“

Zvuk naših ubrzanih, ali opreznih koraka odzvanjao je prazninom, odbijajući se o ploče na zidovima i stvarajući odjek negdje u beskonačnosti. Put nas je odveo do nestabilnih, drvenih stepenica čiji se kraj nazirao u dvorani ispunjenoj beživotnim crnilom. Lujiza je zakoračila prva, pridržavajući se za prašnjavi rukohvat. Slijedile smo ju, dok su daske tiho cvilile pod našom težinom, najavljujući svoj kraj.

„Izdrži“, prošaputah, na tren sklopivši oči.

Naša upornost rezultirala je nagradom; u novootkrivenoj odaji nije bilo ni tračka svjetlosti, ni tračka života, ali ono što je bilo skriveno tamom svakako je bilo vrijedno napora. Svjetla na našim štapićima pobjedonosno bljesnuše, bacajući blistave iskrice po kutovima prostorije iznimno visokih zidova čije je središte krasio izrezbareni drveni oltar prelakiran u boju ponoći. Na njegovoj glatkoj površi, počivala je knjiga debelih korica, izvezena zlatnim nitima i optočena svjetlucavim, svijetlonarančastim draguljima – Knjiga živih.

Amanda se široko osmjehnu. „Pa... to je valjda to. Uspjele smo!“

Pogledala me je u iščekivanju potpore, no moju potpunu pozornost zaokupile su tri mračne siluete što su stajale na poluotvorenim vratima. Perspektiva je bila potpuno drugačija nego posljednji put kad sam ih vidjela, te mi je trebalo nekoliko djelića sekunde da ih prepoznam.

„Ne tako brzo!“

Troyevi su otklonili plašt tame koracima koji su ih još više približili nama, iako nikad nismo bili udaljeniji – krvne niti u trenu su se pokidale, posljednji trag tolerancije ispario je u studenoj pari koja se izdizala sa tla. Sve troje su bili tamo; Elaine, Damian i njihov desetogodišnji sin Paul. Ne, više nije bio moj slatki, simpatični bratić – tek neprijatelj koji u svojim sitnim ručicama drži Knjigu mrtvih, ostvarenje svih naših želja i namjeri.

Frknula sam. „Oh, ne opet ove budale!“

Elaine i Damian su nas pažljivo promatrali, ne otkrivajući izrazima svojih lica što im se mota po mislima. Spletkama i zavrzlamama je došao kraj, ali prije no što se sve završi, prije no što se zlo sukobi sa još većim zlom, očekivala sam da će ostaviti mjesta za razgovore o starim vremenima. „Predlažem zamjenu“, prošaputa Elaine u konačnici, prekriživši ruke. „Predaj mi Knjigu živih, i ja ću lično oživjeti tvog voljenog Voldemorta.“

Lujiza prijezirno frknu, odmjeravajući svoju sestru od glave do pete. Bilo je očito da joj je mučno od nove melodrame koju je Elaine priredila. „Stvarno si glupa“, rekla joj je tiho, instinktivno prislonivši Knjigu živih uz svoje grudi. Ponuda je djelovala primamljivo, ali ona je igrala na sigurno. „Zašto misliš da ću ti vjerovati?“

Elaine naprasito uperi štapić u nju. „Zato što si u suprotnom gotova!“

„Ma zbilja?!“, vrisnu Lujiza bijesno, te jednim spretnim pokretom izvadi štapić iz pelerine i zamahnu njime. „Crucio!“

Čarolija je eksplozivno prodrla u Elainein isuviše raskopčan dekolte; ona stisnu zube i slabašno klonu na koljena, dlanova čvrsto pritisnutih uz tlo. Tijelo joj se treslo, omađijano kletvom boli, ali nije ispustila ni glasa.

„Prestani s tim!“, uzviknu Damian i, namršten kao da osjeća grčeve što su razdirala torzo njegove supruge, grubo nasrnu na Lujizu. Činilo se da mu više nije važno hoće li se časno sukobiti s njom, kao veliki crni mag sa Gospodaricom Tame, ili divljački i kukavički, kao čovjek sa dva metra visine na ženu koja je gotovo pedeset centimetara niža od njega.

Reagirala sam prije no što ju je uspio zgrabiti svojim krupnim šakama. „Lakše malo!“, uzviknuh i čvrsto omotah prste oko svog štapića. „Avada Kedavra!“

Tupi tresak zaparao je zrak kad je Damian pao na pod, razrogačenih očiju i napola otvorenih usta. Tračak ubojite, smaragdne svjetlosti poigravao je na njegovom licu, trzajući se i gaseći se, baš poput njegovog života.

Elaine se pridiže. Brada joj je podrhtavala, a oči bolno treperile, no nije se prepustila očaju. Nije pustila ni suzu." „Kučko prokleta!“, vrisnula je, ali ju je Alexis spriječila u namjeri da me napadne, vidno sretna što napokon ima priliku nekoga isprašiti.

Dok su se njih dvije borile, okrenula sam se Paulu. „Paul, daj mi Knjigu ako ne želiš i sam ovako skončati“, upozorih ga, približavajući mu se dugim, elegantnim koracima. Očekivala sam da će me poslušati, da neću imati problema, ali činilo se da sam ga pogrešno protumačila; ošinuo me je pogledom, grčevito privijajući Knjigu uz prsa.

Njegova razbarušena, tamna kosa lagano je lepršala na vjetru, sakrivajući mu dio mliječnoblijedog čela na kome se bojavila jedna sitna bora. „Ja... ne mogu“, odvratio je šapatom i usmjerio svoje krupne, smeđe zjenice umrljane suzama negdje u prazninu, kao da mi želi reći: učini što moraš, ali ja ne mogu izdati mamu i tatu. Bio je samo nevini dječak, samo dijete koje treba ljubav i toplinu svojih roditelja, ali cijena blaga u njegovim rukama bila je neprocjenjiva.

„Sam si ovo tražio. Avada Kedavra!“, povikah odsječno, očiju uprtih u krupne, crne dragulje kojima je Knjiga mrtvih bila optočena.

Prije no što je Paulovo nepomično tijelo dotaklo mjesto kraj tijela njegovog oca, Amanda se sagnula i, sa zadovoljnim smiješkom na licu, primila Knjigu na blijede dlanove.

Elaine je izbezumljeno promatrala kako – poslije hladnokrvnog ubojstva njezinog muža – bez imalo grižnje oduzimam život i njihovom sinu jedincu. „Neeeee!“, prodorno je vrisnula, zaklonivši usnice drhtavom rukom. Biserne joj suze zablistaše u kutovima razrogačenih očiju; bio je to dokaz da i ona ima ljudsku stranu, da i najtvrđe, najhladnije srce može začas pući. „Što si to napravila?!“

Želeći iskoristiti trenutak njezinog očaja, Lujiza zausti da izgovori smrtonosnu kletvu, ali Elaine je – uprkos svemu – bila dovoljno pribrana da ju zaustavi.

„Expelliarmus!“

Kletva razoružavanja je snažno odbacila Lujizu ka suprotnom zidu, pri čemu ona udari potiljačnim dijelom glave o kamen i – uz prodoran tresak – klonu na tlo, onesviještena. Istog trena, osjetila sam dejstvo čarolije kojom smo bile neraskidivo povezane; zamračilo mi se pred očima, a oštra, nepodnošljiva bol mi se razlila vratom, tjerajući me da ispustim prigušen vrisak.

Pala sam na leđa, dok mi je prošlost tiho šaputala na uho, prizivajući me k sebi.

A onda su mi se očni kapci sami sklopili.

***

Činilo mi se da su prošli sati dok se nisam probudila.

Lijeno sam otvorila oči i, osjetivši tvrdu podlogu pod leđima, zaprepašteno ustanovila da se nalazim u praznoj, zamračenoj dvorani čiji duhovi bijahu usnuli u beskraju vječnosti. Vrata, stropa i prozora nije bilo, kao ni realne granice do koje su se pružali zidovi. Premda je prostorija – ako ju uopće mogu tako nazvati – bila lišena izvora svjetlosti, neke neobične, neprirodne refleksije kovitlale su se njezinim središtem, stvarajući prizoru neki poseban sjaj. Je li postojalo bolje mjesto za realizaciju posljednjeg čina?

Ustavši se, krajičkom oka spazih sjenu mračne, zakukuljene prilike kako mi se približava, što je rezultiralo instinktivnim odmicanjem i oštrim uzdahom s moje strane. Prilika napravi nekoliko sitnih, blijedih koraka, a zatim zastade. Crna kukuljica joj je sakrivala veći dio mramornog lica, ali bila sam sigurna da je u pitanju djevojka. Djevojčica, zapravo. Stajala je uspravno, dostojanstveno, s jednom rukom položenom na bok i – iako joj nisam mogla vidjeti oči – znala sam da me napeto promatra.

Iznenada otkloni kukuljicu i pokaza lice. Lice identično mojemu, sa karakterističnim sjajem u očima i blago povijenim kutovima usana, a potom i gustu, crvenkastosmeđu kosu što joj se u kovrčama rasipala po ramenima ogrnutim u crnu pelerinu.

„Jillian“, prošaputah, koraknuvši ka njoj.

Široko se osmjehnula. „Margaret.“

Šutke smo se gledale nekoliko dugih, ledenih sekundi; dovoljno da mi miris cvijetnog parfema – mog najdražeg – lagano zagolica nosnice, dovoljno da osmotrim njezin zagonetni pogled i rumene obraze, ali nedovoljno da shvatim poantu tog novog svijeta koji se pojavio pred mojim očima.

Sanjam, ubjeđivala sam sebe. Ovo ne može biti stvarno.

Okrenula se na peti, pokazavši mi rukom da ju slijedim. „Ne smijemo gubiti vrijeme. Želim ti nešto pokazati.“

Opčinjeno sam krenula za njom, pridržavajući se za kameni zid kako snažan bol koji mi je rezao glavu ne bi rezultirao ponovnim gubljenjem svijesti. Bila sam sigurna da moj um izvodi neželjene igre sa mnom, ali odlučila sam ih prihvatiti; ništa se ne dešava bez razloga, ne u situaciji neizvjesnoj i napetoj poput one koja se maločas odigravala u svetilištu faraona Tutankamona.

Dovela me je do zrcala koje je bilo položeno uza zid. „Pogledaj.“

Približila sam se širokom, zamagljenom staklu i iznenađeno ustuknula, shvativši da se – umjesto očekivane slike mog odraza – na njegovoj glatkoj površi formira sasvim drukčiji prizor.

Te se ledene skandinavske noći mjesec isprepleo sa granama borova vječno utonulih pod sniježne ogrtače, sipajući svoje treperavo srebro po obrisima zidina začaranog dvorca. Uz ivicu balkona koji je gledao na staklastu površ jezerceta, oslonjeni o ogradu optočenu crnim mramorom, stajali su moji roditelji. Lujiza je bila leđima oslonjena o Voldemortova prsa, dlanova položenih uz njegove ruke što su nježno klizile po njezinim grudima i vitkom struku. Nosila je veličanstvenu kremkastobijelu vjenčanicu čiji je gornji dio podsjećao na korzet, dovodeći njezin bujni dekolte do izražaja, a donji – onako lepršav i raskošan – izgledao je poput renesansne balske haljine. Tijara od bijelog zlata krasila joj je svilenu crnu kosu, skupa sa jednostavnim, poluprozirnim velom koji je padao sve do donjeg dijela njezinih leđa.

Voldemort iznenada skloni ruku s njezinog tijela i zavuče ju u džep svog elegantnog crnog sakoa. Primio je srebrni lančić na dlan i – ne obazirući se na blago iznenađenje koje tada bljesnu na Lujizinom licu – laganim joj pokretom pomjerio slap kose na rame.

„Volim te“, prošaputao je, završivši borbu s kopčom medaljona koji – položen uz njezin goli, mramorni vrat - iznenada poprimi oblik zmije iz čijih usta izlazi pauk.

„I ja tebe volim.“ Lujiza oprezno pređe vrhovima prstiju preko lančića, a zatim se okrenu i dotaknu Voldemortov obraz. „I voljet ću te zauvijek.“

Umjesto odgovora, nježno ju je podigao u naručje i strastveno poljubio njezine plamenocrvene usnice.

A potom sve nestade.

Kakva zadivljujuća iluzija. Ali samo iluzija.

Okrenuh se Jillian. „Što ovo znači?“

„Shvatit ćeš.“ Kameni izraz prouzročen nedostatkom vremena za daljnja pitanja iznenada se izmjeni; crte njezinog lica prepustiše se boli. „No moram te nešto zamoliti.“ Ne čekajući odgovor, nastavila je, premda mnogo tišim i drhtavijim glasom. „Pomozi mojoj mami.“ Kutovi očiju joj zablistaše; suze su doticale njezine duge, tamne trepavice. „Molim te, pomozi joj.“

I ne razmišljajući o svom slijedećem potezu, lagano sam prislonila ruku uz njezin obraz. Hladna, blistava suza kapnula je na moju blijedu kožu, ostavljajući vječan, neizbrisiv trag. „Jillian, dosta je bilo suza“, prošaputah suosjećajno, iako nisam shvatila što točno traži od mene. Trudila sam se zadržati pribranost i ujednačenost u tonu glasa, ali njezin plahi dodir na mojoj ruci sasjekao je taj pokušaj u korijenu. „Naravno da ću joj pomoći.“

Osmijeh, premda bolan, ponovno joj zaigra na porculanskom licu. „Hvala ti, Margaret.“

***

„Maggie, probudi se! Molim te, probudi se!“

Netko me je drmusao, dozivajući me iz velike daljine.

„Amanda...“, prošaputah, prepoznavši njezin umilni, melodični glasić.

U mojoj glavi, oblici ponovno zaživješe, dobiše smisao, čarobniji nego ikad prije.Tamne mrlje ubrzo postadoše slike i shvatih da ležim na tlu, tamo gdje sam pala kad je čarolija pogodila Lujizu, a da Amanda kleči kraj mene i zabrinuto me promatra svojim krupnim, blistavim očima. Obje Knjige, oba drevna blaga bijahu na sigurnom, tik do njezinih koljena, a zvuci borbe koji su mi parali još uvijek pomućenu svijest natjeraše me da pogledam u daljinu; u žaru konačnog obračuna između dvije sestre, bilo je sasvim izvjesno da će Lujiza pobijediti. Elainein gubitak nije se očitovao samo u činjenici da je Lujizina magija bila daleko jača; izgubila je smisao borbe, smisao života, i toga je upravo postala svjesna.

„Već si me zabrinula“, reče Amanda i nježno mi pogladi kosu, ispustivši uzdah olakšanja. „Ona čudakinja se odmah probudila, no ti... “

„Imamo veći problem“, oglasi se Alexis, prekidajući ju pomalo žurno i bezobrazno. Spustila se na tlo i primila Knjigu mrtvih, listajući njezine debele, prašnjave stranice ispunjene zapisima o svetim tajnama Života i Smrti. „Da bismo iskoristile drevnu čaroliju koja oživljava mrtve, trebamo imati neki predmet što pripada osobi čija se duša treba osloboditi iz Podzemnog svijeta.“

Amanda se namršti. „Zašto ne možemo iskoristiti Lujizu?“

„Pobogu, Am, ona nije predmet!“

„Dobro, ne viči.“ Moja sestra pomirljivo slegnu ramenima i zakoluta očima, suzdržavajući se od niza uvrijeda koji je - sudeći po izrazu lica - planirala izreći. „Premda, ja sam poprilično sigurna da nije ni ljudsko biće. A ne želim ju ni nazivati životinjskim imenima jer su životinje ipak plemenita i draga stvorenja.“

Tada instinktivno pogledah k Lujizi, k njezinom vratu obasjanom svjetlošću srebrnog medaljona koji je treperio pri svakom njezinom pokretu.

Prizor sa zrcala ponovno bljesnu u mojim mislima.

To je to! Medaljon!

„Mama! Medaljon!“, uzviknuh i u skoku se ustadoh. Sačekala sam da na tren okrene glavu, da me upitno promotri u iščekivanju objašnjenja, te pokazah rukom na njezin vrat i još više povisih ton glasa. „Daj mi medaljon!“

Poslušala me je; iskoristila je još jednu kletvu boli na svojoj potpuno izmučenoj sestri te je, dok se ona bespomoćno batrgala po tlu, drugom rukom oprezno skinula medaljon i dobacila mi ga.

Zadovoljan osmijeh zablistao je na mome licu kad sam primila ključ naše pobjede na dlan i nestrpljivo ga pružila Alexis.

„Maggie, legendo!“, uskliknu Am ushićeno i čvrsto me zagrli.

Alexis pročisti grlo i, sanjivo zaklopivši oči, poče tiho izgovarati riječi staroegipatske molitve za umrle. U jednoj je ruci čvrsto stiskala medaljon a - kad je napokon izgovorila sudbonosni niz riječi do kraja - onda ga je snažno pritisla uz naličje Knjige. Usne su joj drhtale, djelovala je kao da je u transu, kao da su ju omađijali duhovi koji stoljećima čuvaju Tutankamonovu utvrdu. No odjednom se trže i zbunjeno namršti obrve. Nekoliko trenutaka smo zbunjeno zurile u nju. Nervozno sam cupkala nogom o pod, držeći Amandinu ruku u svojoj. U dvorani je vladala napeta, nepodnošljiva tišina, koju bi povremeno proparao neki Elainein bolni jecaj ili Lujizin nervozni uzdah.

„Zašto se ništa ne dešava?“

Tek što sam to izgovorila, desilo se... ali ne ono što smo mi očekivale; noć je kriknula, tlo se zatreslo, zidovi su zasvijetlili neobičnom, smrtonosnom svjetlošću, stvarajući jezivu žensku siluetu u daljini.

Oteo mi se nijemi vrisak kad sam prepoznala Midianine crte lica pod kukuljicom.

„Maknite se odatle, bijedne smrtnice“, rekla je podrugljivo, zamahnuvši kutom svog crnog ogrtača. Oči joj zlokobno bljesnuše. „Sada ja preuzimam.“

Nastavit će se...