Since you’ve gone I been lost without a trace, I dream at night I can only see your face, I look around but its you I cant replace; I feel so cold and I long for your embrace.

Negdje daleko, u beznađu sudnje egipatske noći, oglasila se neka usamljena životinja – neartikuliran, prodoran, ali ipak pjevan krik pomaljao se ledenim zrakom i eterično presjekao zidove uklete piramide, gubeći se u tišini obasutoj poljupcima tame.

„Da! Napokon.“

S čudesno realnim sjajem u očima, Midian jednom profinjenom kretnjom istupi iz polumraka i – najvještije koristeći kratak trenutak naše slabosti – prošaputa riječi neobične, stare čarolije koja je izmamila preplašenu grimasu na Alexisino lice. Munje svjetlosti bljesnuše na vrhu njezina isukana štapića, poslavši svoje oštre, smrtonosne zrake ka dvjema drevnim Knjigama koje – već idućeg trena – beznadežno postaše njezin plijen. Uglasto joj je, stakleno lice dotakao najbliži nagovještaj osmijeha kad su – lebdeći po zraku oslikanom užasom – ti iskonski izvori moći dospjeli pred nju. Omađijane snagom njezine besmrtne duše i pokretima dugačkog štapića sa vrelom aromom jednorogove krvi, teatralno su se spuštale do oltara isklesanog od zlata koji su neočekivano stvorile čarolije nastale njihovim konačnim ujedinjenjem.

Lujiza pomjeri fokus svojih blistavih, smaragdnih zjenica i metu podignutog štapića u Midianinu pravcu, prividno zaboravljajući na Elaine koja je nemoćno ležala na tlu. Njezina vitka, blijeda ruka optočena srebrnim narukvicama silovito je podrtavala u vazduhu, ali ne od straha, nego od bijesa prouzročenog spoznajom da nismo uspjele; zube je snažno zarila u donju usnicu, a sitne pore na mramornom čelu mračno natuštila, doimajući se više ljutitom nego očajnom. „Što da radimo?!“, viknula je, nadjačavajući melodiju Midianina pobjedonosna smijeha što je odzvanjao među kamenim pločama kojima bijahu ukrašeni zidovi ovog paklenog otjelotvorenja.

„Ne znam, ali ne sviđa mi se kako ovo izgleda!“, izustila je Amanda, tek sekundu prije no što nas je zloslutni bljesak svjetlosti nemoguće crne boje sve zaslijepio. Bio je to užasan osjećaj, kao da je netko namjerno razmakao zastore u sobi samrtnika. Osjetila sam bol nalik grubom dodiru oštrice noža na svojim očnim jabučicama, dok se tlo pod nama nekontrolirano treslo, pokoravajući se silini kamenih gromada koje su na njega padale; zidovi su se rascijepili od poda, raspadali su se.

Sve se pomjeralo, sve je bolno jecalo; sve je oživjelo.

Zaneseno mrmljajući na staroegipatskom, Midian je koraknula unatrag, ali nije odvojila oduševljeni pogled od oltara; treperave – sada gotovo crvene – iskre izbijale su iz otvorenih Knjiga čije su se debele, iskrzane stranice same okretale, formirajući sablasne oblike silueta egipatskih božanstava. Pred nama se lagani otvarao pakao u svoj svojoj banalnosti.

„Meni se ne sviđa ni kako zvuči!“, uzviknuh, za dlaku izbjegnuvši jednu ciglu koja tada treskom pade tik do moje noge. Bila sam sigurna da me nitko nije čuo uza svu tu buku koju su prouzročili teški udarci kamena o tlo. Osjetila sam Amandinu ruku na svome zglobu, osjetila sam kako me vuče u nekom nedefiniranom pravcu, ali nisam imala namjeru trčati. Dvoumila sam se, svjesna da vrijeme leti i da će uskoro – kada i ako Midian doista pobijedi - biti prekasno za bilo kakav očajnički pokušaj bjekstva. Nekad treba bježati, a nekad se pak treba tući; tko zna hoću li ikada više imati priliku osvetiti se Midian za sve što nam je učinila. I zato sam, boreći se sa zakonima natprirodnog, bauljala unaokolo s podignutim štapićem u ruci, no nisam bila sposobna dokučiti gdje je tko, što mi je činiti i što se zapravo događa.

„Brzo!“, usklinu Alexis ujednom, tonom glasa koji uopće nije nalikovao na nju. Nisam ju mogla vidjeti zbog koprene gustog dima što nas je progutao, ali sam osjetila njezino prisustvo; bila mi je jako blizu, toplina njezinog tijela je lagano topila hladnoću mojega. „Moramo zatvoriti obje Knjige prije no što se čarolija dovrši, inače je sve propalo!“

„A kako i kad misliš to izvesti?!“

Prije no što bilo kakav odgovor stiže napustiti njezine drhtave usne, ubojiti snop zraka poznate kričavoplave boje presječe zrak poput mača i – s zapanjujućom preciznošću koja je bila karakteristična samo za jednu osobu – pogodi točno u izrezbarenu sredinu oltara. I tada, propraćeni bolnim krikom noći, blistavi komadići zlatne podloge raspršiše se poput maslačka, skupa sa Knjigama čija čarolija momentalno zamre u visokim notama prodornog treska, naznačavajući kraj jedne ere.

I sve zastade. Vrijeme, prostor, magija... sve za trenutak uplovi u košmarno mrtvilo, film bez slika i zvuka. Užasni vrisci bogova, Midianini poraženi uzdasi i ostaci Tutankamonove utvrde kukavički se sakriše pod sigurnost srebrnkastosivog ogrtača kroz koji su nestajali gorki ostaci; izblijedjeli snovi, djelići prošlosti. Duhovi nedovršenih slika i drevne tajne koje su predstavljale samo čistu, iskonsku snagu iščezavali su u crni beskraj, u pakao bez dna, tamo gdje su nastale kao posljedica žudnje za kontrolom i moći koja je očito tinjala u bijednim ljudskim dušama od samog početka vremena.

Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da ležim na tlu, odmah kraj svoje sestre. Krvarila je; imala je duboku posjekotinu na lijevoj ruci. Čim je osjetila moj zabrinuti pogled na sebi, kimnula je glavom kao da želi reći da je sve u redu. Nije bila dovoljno uvjerljiva; skinuh svoju svilenu košulju te ju – ne obazirući se na početno opiranje iznimno kvalitetnog materijala – pocijepah i snažno zamotah oko njezine nadlaktice.

Ali nije bilo gotovo. Još ne.

Ustadoh i osvrnuh se, no činilo se da – izuzev nas dvije – u onome što je ostalo od nekoć veličanstvene dvorane nema niti jedne žive duše. Nikoga nisam mogla vidjeti, nisam mogla uočiti niti jednu siluetu među svim tim ruševinama; ni Alexis, ni Lujizu, ni Midian, pa čak ni Elaine. Samo blijedu svjetlost, kamenje i nesnosne zvuke tišine. Trnci su mi prolazili tijelom, što od nelagodnog osjećaja u dnu trbuha, što od činjenice da na sebi imam samo crnu majicu na bretele.

Tada spazih Elaine. Beživotno je ležala na tlu, ali – iako se doimala mrtvom – znala sam da crno, ledeno srce i dalje kuca u njezinim grudima. Demonstrativno sam posegnula za štapićem i – iako sam mogla bez problema iskoristiti smrtonosnu kletvu – dočarala si na dlan nož optočen šarenim draguljima.

Uzdah zadovoljstva potekao je sa mojih usana kad sam ga, kleknuvši na tlo, snažno zarila u lijevu stranu grudi svoje tete. Isprekidani otkucaji njezinog srca momentalno utihnuše, ali to mi nije bilo dovoljno; zabadala sam oštricu iznova i iznova, želeći osigurati da se ni najsitniji djelić njezine duše neće nekada vratiti i ponovno nam pokušati nauditi. Ruke su mi bile umrljane tamnocrvenom krvlju, ali nisam marila.

„Maggie!“, uzviknu Amanda, povukavši me unatrag. Primila je moja ramena i oprezno me podigla na noge, premda sam se isprva opirala. „Dosta je bilo.“ Nježno smo se zagrlile. „Gotova je. Mrtva je.“

Osjetivši neizmjerno zadovoljstvo, obrisah dlanove u svoju crnu suknju i zaustih da se ponovno obratim sestri, no tada shvatih da je njezin uznevjereni pogled sada fokusiran na sasvim drukčiji prizor.

Mrtvi zid koji je para obrazovala razmicao se poput zastora u kazalištu i u daljini su se ocrtavali obrisi još neprepoznatljive ljudske figure. Bila sam sigurna da je u pitanju muškarac, iako mu nisam mogla vidjeti lice; građa tijela i pokreti su ga odali.

I tada se sivilo potpuno raziđe.

Odmah sam prepoznala njegovu blijedu kožu koja je pod osvijetljenjem djelovala gotovo plavkasto, pravilne linije njegovih usana i njegove moćne, staklenoplave oči što su čuvale mračne tajne i zagonetke koje malo tko može pojmiti.

Više nije bilo sumnje. Bio je to on.

„Tata.“

Lord Voldemort je lagano raširio ruke, spreman da zagrli svoje kćeri kako je to uvijek činio u proteklih petnaest godina. Još jednom sam tiho oblikovala drhtavim, blijedim usnicama riječ „tata“, zaprepaštena činjenicom da ju ponovno izgovaram, ali i nemjerljivo sretna što imam priliku to učiniti i što ću ju – ako sve ovo nije bio prekrasan, ali bolan san – moći ponavljati i do kraja vječnosti.

Osjetila sam kako mi niz lice – po prvi put – klize mramorne suze radosnice.

Bez daljnih riječi i besmislenih fraza koje bi opisale emocije probuđene našim ponovnim susretom, obje smo mu poletjele u zagrljaj. Jednom je rukom čvrsto obgrlio moja, a drugom Amandina ramena, zaronivši lice u meko, rastopljeno zlato njezinih gustih uvojaka. Tek tada, tek kad sam osjetila hladnoću njegovog tijela i toplinu njegovog dodira, postala sam potpuno svjesna da je ponovno tu, uz nas, da smo ponovno njegove male curice, njegove voljene kćeri.

„U redu je“, prošaputao je. Činilo se blagoslovom ponovno čuti njegov melodični, pomalo hrapavi glas kako mi dotiče blijede ušne školjke lagano klizi po pramenovima moje plamenocrvene kose. Utisnuo mi je nježan poljubac na čelo, a potom je okrenuo glavu ka Amandi i ponovio taj čin. „Sve je u redu. Tu sam.“

„Nemoguće.“ Iznenada, Midianin oštri glas propara vazduh. „Ne možeš biti živ!“

Nazirem li ja to tračak očaja u ovom novom napadu?

Stajala je nedaleko od nas, iscrpljeno oslonjena o ruševinu kamenog stupa. Bilo je očito da ju je neuspjela čarolija vidno iscrpila; lice joj je bilo bijelo, gotovo prozirno, nekoć predivne, besmrtne oči bezizražajne i zakrvavljene, a tamna kosa razbarušena i nemarno rasuta po uzanim ramenima.

„Midian.“ Voldemort se zaštitnički ispriječi ispred Amande i mene, čvrsto stežući štapić u desnoj ruci. Glas mu je ogrubio, a lice poprimilo fascinantni, ravnodušni izraz sa blijedim primjesama mržnje. „Rekao bih da se varaš. Ne misliš li tako?“

Midianine oči zasvjetlucaše. „Vratit ću te u grob. Nećeš pobijediti. Nećete pobijediti!“

Najobičnija, melodramatična predstava. Samo je za to bila u stanju.

„Crucio!“, uzviknula je, no Voldemort je – jednim laganim zamahom svoga štapića i potpuno obnovljenom snagom – bez imalo muke poništio djelovanje kletve boli.

„Još jedna pogreška.“ Posprdno se nasmijao. „Avada Kedavra!“

Zelena svjetlost izleti iz njegovog štapića poput munje, leteći ka njezinim grudima – s nevjerojatnom preciznošću, pogodio je točno u ogrlicu koja se bljeskala na njezinom raskopčanom dekolteu. Nije ispustila ni glasa kad se blistavi privjesak raspršio na tisuče komadića; nestajala je u tišini, legendarna Midian, nepobjediva Midian, ona koja je stoljećima i tisućljećima živjela bez početka i kraja, nestajala zauvijek.

Klonula je na tlo, poput slomljene marionete.

„Voldemorte...“, odjednom prošaputa netko. Lujiza.

Donja usnica mu je zadrhtala čim je čuo njezin pjevni glas iz tame, prije no što je elegantnim korakom istupila naprijed, dopuštajući slabašnoj svjetlosti da dotakne crte njezinog savršenog lica. Zastala je na trenutak, nježno ga gledajući svojim smaragdnim očima; bilo je tako divno vidjeti kako joj ledena krinka klizi sa lica, kako ju sreća dotiče kroz smiješak.

Čvrsto su se zagrlili, a potom on skliznu rukama na njezin struk i lagano ju podignu, zavrtivši ju oko njihove osi. Dugi, crni ogrtač zavrtio se skupa s njom dok ga je držala oko vrata, smijući se toliko ljupko da me je zaboljelo oko srca.

„Oh, Lujiza...“, šaputao je, ljubeći ju po licu i kosi. „Moja prekrasna Lujiza... “

„Ne mogu vjerovati da si ponovno tu.“ Ona se ponovno nasmiješi i dotaknu njegov obraz, dok joj je suza radosnica blistala u oku. „Volim te.“

„I ja tebe volim.“ Razmijenili su dug, strastveni poljubac. „Inače, ovo mnogo ljepše izgleda oko tvoga vrata“, rekao je, prije no što je izvadio blistavi medaljon na zmiju iz čijih usta izlazi pauk i – pomjerivši joj slap ugljenocrne kose na rame – oprezno ga stavio oko njezinog mramornog vrata, s još većom nježnošću i ljubavlju nego na dan njihova vjenčanja.

***

„Alexis je do kraja izvela čaroliju prije no što je Midian uzela Knjige“, objašnjavao nam je Voldemort, dok smo šetali po vrtu nebeskoplavih ruža koje su okruživale zidine našeg dvorca. Bilo je to Božićno jutro, dovoljno dugo da se vratimo natrag u Finsku, dovoljno dugo da razgovaramo sa Ameliom, dovoljno dugo da okupimo sve Sljedbenike, dovoljno dugo da se odmorimo, ali suviše kratko da bi smo porazgovarali o svemu - zato smo sada pokušali to nadoknaditi. No, Voldemort iznenada zastade i, držeći Lujizinu ruku u svojoj, okrenu se Alexis. „Kad smo već kod toga, ne znam da ti se zahvalim za sve. Da nije bilo tebe...“

Ona se zamišljeno počeška po bradi, dok su joj na ručnom zglobu poigravale široke, drvene narukvice drečavih boja. „Pa, kutija pralina bi mi dobro došla.“

Amanda se nasmiješi. „Ma, kupit ćemo ti i cijelu fabriku!“

I ja sam se nasmiješila, ali ne tako široko i veselo kao ona. Prizor Lujize i Voldemorta kako se - isprepleteni u nježnome zagrljaju – zaljubljeno gledaju, osmijeh koji je neprestano titrao na licu moje sestre i ushićenost koja se nazirala u treperavom zimskom zraku ispunjavali su moje srce, ali znala sam da je ostala još jedna stvar koju moram učiniti.

Tada ću napokon biti sretna.

***

JILLIAN CLAUDIA RIDDLE
15. 04.1990 – 28.10. 2003
*beloved daughter*

Oči su mi bolno svjetlucale dok sam gledala natpis urezan na mramornom spomeniku malenog staromodnog, mauzoleja, vrteći među blijedim prstima pupoljak tamnoplave ruže. Križ isklesan od tamnog kamena blago se nakrivio u lijevu stranu, a svijeće koje bijahu položene uz njega potpuno dogorjele; uspomene su blijedile, skupa sa slovima koje je vrijeme učinilo gotovo neprepoznatljivim.

Ali ona, moja sestrična, je bila tu. Osjetila sam njezino prisustvo.

I znala sam da me čuva. Zauvijek.

Amelia pređe preko bisernih očiju svojom svilenom, crnom maramicom. Ruke su joj drhtale, iako je svim silama pokušavala zadržati navalu boli i ostati pribrana; njezino je majčinsko srce kucalo jače od crnog srca zle čarobnice. „Previše sam godina potiskivala suze. Vrijeme je da ju pustim da ode“, prošaputala je, naprasito ugrizavši svoju donju usnicu. Nije se mogla pomiriti sa gubitkom života koji je ona podarila, sa gubitkom voljene kćeri koja joj je bila sve na svijetu; prošlost ne umire, a izgubljene je godine nemoguće nadoknaditi.

„Bit ćeš u redu, Amelia“, reče joj Voldemort blago. Nesigurno joj se približio i – na tren očitavši pomalo iznenađen izraz s njezinog umrtvljenog, porculanskog lica – labavo ju zagrlio. Jednom je rukom kliznuo kroz njezinu razbarušenu, crnu kosu, promatrajući sitnu kišicu što je činila da groblje St. Patricka izgleda kao blistavi, začarani grad sačinjen od kamenja. „Još uvijek imaš nas.“

Njihov zagrljaj postade čvršći; nakon toliko godina, brat i sestra su ponovno bili skupa. U skladu proslavljanja ponovnog jedinstva, kroz blagi su smijeh razmijenili nekoliko riječi i, skupa sa Lujizom i Amandom koje su se dotad tiho prepirale, gracioznim koracima kliznuli po popločanoj stazi između najotmenijih grobova i hladnih, monumentalnih statua anđela.

Prije no što sam ih slijedila, položila sam ružu uz spomenik i štapićem zapalila svijeću za spas njezine duše.

Hvala ti za sve, Jillian.

Farewell - no words to say
beside the cross on your grave
and those forever burning candles.

THE END