28
srijeda
ožujak
2007
MOJA ZAKLETVA
Prevrnula sam očima i iscijepala kuvertu. Dok sam razmotavala papir, razmišljala sam tko bi mi mogao slati to pismo. Nisam uopće slutila...
Maggie,
Kao što znaš, u zadnjih nekoliko mjeseci smo imali mnogo problema sa Andreinom. Zato sam pomalo zapostavio svoju osvetu... Ali ju nisam zaboravio. Andreina je možda napala, ali to neće produžiti život Harrya Pottera. No, ja ga ne mogu sam ubiti. Pokušao sam već nekoliko puta, ali mi nije uspjelo... Ti mi moraš pomoći. Ti si jedina koja to može.
Tvoj otac,
Lord Voldemort
Moje usne se izvinuše u osmijeh. Naravno da ću mu pomoći... Harry Potter me je već duže vrijeme neopisivo živcirao. Možda smo nekoć bili prijatelji, no u meni se nešto promijenilo. Mržnja prema njemu je bivala sve jača i jača... jer da nije bilo njega, danas bi lord Voldemort imao dovoljno moći da se riješi Andreine Slytherin. Da nije bilo njega, moj otac bi vladao Carstvom Tame. A sada... Potterova sudbina je zapečaćena. Smrt će ga uskoro primiti u svoj bolni zagrljaj, a ja ću joj pomoći u tome.... Harry Potter će umrijeti. Kunem se u to...
Osvanulo je jutro. Mračno, kišovito i hladno jutro... Gotovo isto kao i svaka druga jutra. Posebno zato što sam opet kasnila na doručak. Dok sam jurila hodnikom, srela sam Hagrida koji je mrežom za pecanje lovio skakavce.
''Gospođice Riddle!'', uzviknula je McGonagallica, čim sam provirila kroz vrata. ''Vi se prema Hogwartsu ponašate kao prema hotelu!''
Sjela sam između Amande i Anne. ''Profesorice, u hotelu se dobija pristojan doručak'', rekoh, praveći grimase.
''Oduzimam 10 bodova Gryffindoru zbog drskosti! '', uzviknu McGonagallica, stisnuvši usne.
Lexy je s gađenjem prevrtala komad mesa po tanjuru. ''A ja dodajem 20 bodova zbog točne konstatacije gospođice Riddle.''
''Lexy, molim te…'', promrmlja McGonagallica.
''Ovo zaista liči na sunđer'', požali se Lexy.
Dumbledore se nakašlja. ''Zahvalan sam vam što ćete sada prekinuti raspravu i doručkovati u miru i tišini'', rekao je poučno.
Ali, zar nešto može proći u miru i tišini kad smo mi u pitanju? Odgovor se sastoji od tri riječi: naravno da ne!
Zapravo, tišina je vladala dobrih pet sekundi. Dok Potter nije zavrištao: ''SKAKAVAC!!!''
Sam pogled na Potterovo lice je bio dovoljan da mi pokvari raspoloženje. Jedan pogled na njegovo ožiljak je bio dovoljan da me podsjeti na ono što je učinio mome ocu... Ruka mi je mahinalno poletjela i zgrabila sam svoj štapić iz pelerine… Htjela sam izgovoriti kletvu, ali me je mrvica zdravog razuma (čitaj; stisak Amandine ruke) zaustavila. Mogla bih završiti u Azkabanu…
Saskočio se od stola, držeći skakavca nabodenog na vilicu. Kad ga je Weasly ugledao, pao je u nesvijest. Grangerica je počela da melje:''Najčešće žive u brdovitim predjelima užarenog toplotnog pojasa. Za ovu rijetku vrstu mutiranih skakavaca karakteristično je da jedu sve što im se nađe na putu, izuzev papira i…''
''Sjedni, pet'', reče Sproutica.
Već u idućem trenutku, u blagovaonicu je utrčao Hagrid sa mrežom. Nisam mogla da ne primjetim rupe u njegovoj bradi.
''Gdje su ti skakavci, da im odmah presudim?! '', urlao je. Rastrčao se po blagovaonici, usput mašući mrežom svuda oko sebe… sve dok nije udario Weaslyja koji se u međuvremenu osvijestio. Onda je opet pao u nesvijest.
''Hagride, pokaži malo samokontrole, hoćeš li? '', upita Dumbledore.
''Samokontrola, moja repna kost! Ovi mali stvorovi su mi napravili štetu veliku koliko je jedna osmina kazni gospođice Riddle plus jedna osmina kazni gospođice Harrison! '', zaurla Hagrid.
''Uuuu…'', reče Pacoliki. ''To je onda gore nego teroristički napad na New York.''
Amanda i ja se pogledasmo. Mi smo stvarno najluđe…
Kad su osvijestili Weaslyja i kad je Hagrid otišao kod madame Pomfrey da mu prepiše tablete protiv stresa, svi smo krenuli na časove. Zezala sam se sa Leni i Amandom, kad me odjednom netko pozva. ''Gospođice Riddle.''
Okrenula sam se. Bila je to McGonagallica. Izgledala je jako zadovoljno.
''Da, profesorice?'', upitah.
''Profesor Dumbledore vas poziva u svoj kabinet'', rekla je. ''Hodite sa mnom.''
Nisam imala drugog izbora. A, da budem iskrena, bilo mi je drago što ću propustiti dio Proricanja. Oduvijek sam mrzila Proricanje… Više volim ne znati što će mi se dogoditi u budućnosti…Možda se bojim da neću uspjeti izvršiti zadatak koji mi je otac zadao. Možda se jednostavno bojim svoje budućnosti… Je li ona mračna, da li odiše zlom? Ja ju takvu želim… Želim upoznati Tamu. Tama je sve što sada znam… ali mala doza humora nikome ne škodi, zar ne?
U Dumbledoreovom kabinetu su već sjedili Lexy i Pacoliki. McGonagallica je stala pokraj Dumbledorea, a nas ja sam sjele na kauč (koji je također bio obilježen od strane skakavaca).
''Dakle, profesore?'', upitala sam. ''Zašto ste me trebali?''
''Sjećate li se, gospođice Riddle, vašeg prvog dana u Hogwartsu? Onda kad ste šutnuli profesora Snapea, pa smo vas radi njegove sigurnosti prebacili u Gryffindor?'', upitao je.
''Ja se sjećam'', upade Pacoliki. ''Još uvijek imam ožiljak na potkoljenici.''
''I ja se sjećam. Bilo je baš ludo'', nasmijala sam se.
Dumbledore odmahnu glavom. ''Ne bih se složio s vama, ali u redu. No, od tog dana je prošla gotovo jedna godina… i mnoge stvari su se promijenile. Ne možete ostati u Gryffindoru. Od danas, vi ste ponovno u domu Salazara Slytherina. ''
Nastavit će se…
komentiraj (27) * ispiši * #
17
subota
ožujak
2007
JEDNO TIJELO, DVIJE DUŠE
Sve jednom prođe, pa tako i proljetni praznici. Sada sam ponovno u dobrom starom Hoggy-Woggyju.
Hagrid se napokon vratio iz Rumunjske i nastavio da nas smara. Više nije u invalidskim kolicima. Znači, samo se pravio da ga boli koljeno kad je otresao (nakon što sam mu isprosipala ulje po kolibi). Ali Dumbledore je naravno vjerovao njemu. Nešto je loše volje u posljednje vrijeme.
Isto se može reći i za moje prijatelje.
''Ne mogu da vjerujem!'', zavrištala je Leni. ''Nasamarila nas je!''
''Možda...'', započela je Enika, ali nije stigla završiti.
Leni je bacila dnevnik na pod. ''Ma nemoj! Ajde ga ti probaj otvoriti!'
Djelomično je bila u pravu. Nije bilo načina da se taj dnevnik otvori. Nisu ga čak uspjeli otvoriti niti Crabbe (95 kg) i Goyle (90 kg). Kao da je bio zapečaćen... Bilo je očito da skriva neku tajnu. Neku veliku, strašnu tajnu...
Nismo uspjeli niti razgovarati sa Kelly Joan. Stalno je bila u društvu Marca, Ofigeniye i ostalih za koje sumnjamo da su Andreinini sljedbenici. Bilo nam je jasno da moramo otkriti kome pripada taj dnevnik...
''Bok, Hagride!'', uzviknule smo Amanda i ja, dok smo išle na sat Obrane. Hagrid je zalijevao cvijeće u hodniku.
''Što vas dvije hoćete?'', zaurlao je. ''Glupirate se, koze male.''
''Hagride, ti trebaš biti ovjenčan lovorikama zbog svojih zasluga'', rekoh, trudeći se da ne prasnem u smijeh. Mislim, vidjeti Hagrida u kecelji nije mala stvar...
Poskočio je kao matori debeljko (i usput zamalo srušio luster):''Uvijek ti, Maggie Riddle! Dolaziš mi u kolibu, postavljaš petarde u krevet, kradeš moje male zmajiće, vrijeđaš Harrya, stavljaš super-ljepilo na metle, crtaš grafite... I to uvijek ti!!!''
Držao bi on prodike i dalje, da se iz kabineta za Napitke nije začuo prodorni urlik:''GOSPOĐICE MARGARET ANN!!!''
Dakako, radilo se o Snapeu, iliti Pacolikom kako ga ja zovem. Očito je primijetio da sam pustila skakavce iz kaveza. Dotrčao je brzinom munje i razmahao se rukama poput preplašene ptice.
''Severuse, za ime Voldemorta, što se to dešava?'', upitala je Lexy, istrčavši iz kabineta.
Pacoliki je drhtavom rukom pokazao prema meni. ''ONA!''
''Smiri se, što se dešava?!'', uzviknu Lexy.
''Ova... ovo... ovaj...ova...ova...ova... ovo je pustilo skakavce da mi unište čitav kabinet! Svi moji napitci! Uništeni su!'', tulio je.
''Znate, Pac... ovaj, profesore Snape, bilo im je dosadno. Pustila sam ih da se samo malo rastrče. Nisam imala pojma da će vam uništiti...'', počela sam se opravdavati, ali nije vrijedilo.
''Idem popiti tabletu za smirenje!'', jadikovao je Snape. ''Ne! Pet tableta za smirenje!''
Amanda, Lexy i ja se pogledasmo. Sljedeće što znam je da smo umirale od smijeha narednih pola sata. Bolje rečeno, sve dok se nije pojavio Dumbledore. Nisam mogla da ne primijetim da mu je pola pelerine izgriženo (ludi skakavci).
''A, vas tražim'', reče on ljutito, gledajući u mene. Iza njegovih leđa je stajao Harry Potter i smijuljio se. Bilo mi je jasno da me je cvikata spodoba (Harry) otkucala još većoj cvikatoj spodobi (Dumbledoreu).
''I?'', reče opet Dumbledore. Prekrižio je ruke.
Tupavo sam ga pogledala. ''I što?''
Nakašljao se. ''Nemojte, gospođice, misliti da ćete se ovaj put izvući. Ono su bili mutirani skakavci, što znači da je pola Hogwartsa završilo u njihovim stomacima!'', uzviknu Dumbledore, pokazujući mi rupe na zidu.
OK, nema načina da se izvučem. Dok sam pokušavala smisliti neki ubjedljiv izgovor, začula sam Dracov glas:''Profesore, nije ih Maggie pustila iz kaveza! Ja sam to učinio!''
Svi smo razrogačili oči od iznenađenja. ''Vi?'', upita Dumbledore.
''Da'', odgovori Draco. ''Ja sam ih pustio!''
''Nečuveno!'', uzviknu Dumbledore. ''Nadam se da ste se dobro zabavili, pošto će ovo koštati Slytherine 50 bodova! A sada, sikter na časove!''
Iste večeri, u društvenom, Draco me je zagrlio oko struka. ''Što ja sve moram da radim za tebe...'', šapnuo je.
Nasmijala sam se. ''Hvala ti. Dumbledore je bio u stanju da mi otfikari sve četiri!'', rekoh.
''Znaš da bih ja za tebe sve napravio.''
Nagnuo se i prislonio usne uz moje. Zadrhtala sam, baš kao kad smo se i prvi put poljubili. Nježno smo se ljubili nekih desetak minuta, a onda je onaj skot od Leni sve prekinuo.
''Sorry što ometam, ali dobila si pismo'', rekla mi je, bacivši pismo na krevet. To pismo je na neki način otkrilo onaj dio mene koji sam dugo držala potisnut u sebi... Onu Maggie čija je inspiracija crna magija, a cilj smrt... Onu Maggie koja poznaje samo Tamu... Moju bolju polovicu... Ono što ću pročitati, u meni će probuditi onu životinjsku stranu. Do izražaja će doći sve ono što sam naslijedila od svojih roditelja...
Nastavit će se...
komentiraj (33) * ispiši * #
11
nedjelja
ožujak
2007
GIRL IN THE MIRROR
PART TWO
Najednom, sve se smirilo. I dalje se osjetila hladnoća u zraku, no zidovi više nisu podrhtavali. No ja sam još uvijek drhtala... Tijelo mi se treslo od straha... Što je to moglo biti? Sigurna sam da nije bio potres ili nešto slično. No što je onda moglo biti?
''Što god da je, više ga nema'', reče Noelle.
''Ali bi se moglo vratiti'', zaključi Lujiza.
''Kučka'', prošaputa Amanda, gledajući u Lujizu. O, Bože... koliko je samo bilo mržnje u tom pogledu. Mržnja pomiješana sa bijesom...
Lujiza se okrenu. ''Reče li ti nešto, uštvo ljigava?''
U Lujizinim sam očima vidjela isti taj pogled...pogled mržnje. Promatrale su se sa toliko mržnje, da sam mislila da će se svaki čas poubijati.
''Dajte prekinite!'', uzviknu Voldemort, naslonivši se na jedan stup. No, kad se naslonio, u podu se otvorio jedan prolaz...
''Što je ovo?'', upitala sam.
Lexy me pogleda. ''Ni ne pomišljaj na to.''
Spustila sam se na koljena. Nisam mogla vidjeti kamo taj prolaz vodi... samo sam vidjela beskonačnost mraka. Ni tračak svjetlosti... No neka magija, neka čudna čarolija me je tjerala da siđem dole... Mrak i tama su me oduvijek privlačili. Morala sam sići... Morala sam se uputiti prema tom meni nepoznatom odredištu. Zašto sam imala osjećaj da će me to nekamo odvesti? Zašto sam imala osjećaj da moram poći putem mraka, iako sam imala ponuđeno i da ostanem tamo gdje vlada svjetlost? Ovo je na neki način simboliziralo posljednje mjesece mog života... Odabrala sam put tame. Suđeno mi je krenuti putem tame. To je moj put...
''Maggie, budalo, kamo ćeš?'', uzviknula je Amanda, kad sam skočila dolje.
''Moram vidjeti kamo ovo vodi'', doviknuh.
''Čekaj, idem s tobom!'', reče Voldemort.
''Ne, ovo moram obaviti sama'', odgovorila sam i izgubila se u tami egipatskih hodnika. Upalila sam svjetlo na štapiću i koračala brzo. Hladan vjetar je prolazio kroz moje kosti dok sam promatrala hijeroglife na zidovima. Nešto sam i mogla pročitati, ali nedovoljno da bih razumjela o čemu se radi. Nakon nekoliko minuta hodanja, naišla sam na jedna vrata. No, bila su zaglavljena. Pokušala sam ih gurnuti, ali nisam uspjela.
Tada sam zgrabila kvaku i okrenula ju tri puta ulijevo i dva puta udesno... i vrata su se otvorila. Kako sam znala da je to kombinacija koja ih otvara? Nisam baš sigurna...
U prostoriji koju sam otvorila bijaše samo jedno ogledalo...
''Čudno'', promrmljala sam.
Htjela sam se pogledati da vidim na što ličim, ali ono što sam ugledala... TO NISAM BILA JA!!! To je bila ONA! Ta djevojka... djevojka iz Egipta koja me proganja u snovima. Lice je bilo isto, ali su kosa i odjeća bile drugačije... Potpuno drugačije... Tko je ona?! Zašto me ne ostavi na miru već jednom?! Tko je djevojka u ogledalu?
Zavrištala sam. Zavrištala od bijesa i straha, dozivajući nekoga u pomoć. Tijelo mi se treslo. Osjećala sam se kao u nekom snu, kao u nekoj noćnoj mori...
''Ostavi me na miru!'', vrisnula sam i udarila šakama u ogledalo. Željela sam ju otjerati, otjerati svoj strah... Staklo se rasprši na sve strane. Krv mi je potekla iz ruku, slivala se niz rukave moje crne majice... Komadić razbijenog ogledala mi se zario u žile desne ruke, ali nisam marila. Boljelo me je užasno, ali nisam ga ni pokušala izvaditi. Nastavila sam vrištati:''Ostavi meeee!!!!!'' Srušila sam se na koljena. Oko mene je bilo samo razbijeno staklo, zamrljano krvlju...
''Maggie!'', začula sam nečiji vrisak. ''Jesi li dobro?''
Pogledala sam u tu osobu. Bila je to ona cura koju sam mrzila najviše od svih... Kelly Joan Slytherin.
''Ti?'', uzviknula sam, ustavši se. ''Što ti hoćeš?''
''Došla sam ti pomoći. Nije me briga ako Andreina sazna, no moram ti pomoći'', prošaputala je.
''Zašto bih ti vjerovala?'', upitala sam, obrisavši ruke o majicu.
''Moraš mi vjerovati!'', uzviknula je. ''Andreini je ovaj dnevnik bio jako važan. Spomenula je neko proročanstvo i to je sve što znam.''
Pružila mi je kožni crni dnevnik i nastavila:''A sada otiđi odavde! Andreina je u blizini.''
Okrenula se i otrčala.
''Kelly Joan, čekaj!'', uzviknuh.
Pošto ju više nisam mogla vidjeti, odlučila sam se vratiti natrag kod Voldemorta i smrtonoša.
''Što ti je to sa rukama?'', uzviknula je Lujiza čim sam došla.
''Malo sam se... hm... isjekla. Ne brini'', rekoh.
''A kakav je to dnevnik?'', ponovno je zapitala.
''E, to je stvarno duga priča'', nasmijala sam se.
Ipak sam im sve ispričala. Izostavila sam samo detalj sa ogledalom.
Poslušali smo Kellyn savjet i izgubili se iz piramide. Lexy nam je pomogla da nađemo Evy i Ricka, a zatim su se ona, Voldemort & co apartirali. Dok smo se sa Evy i Rickom vraćali u hotel, Evy je upitala:''I kako je prošao dan bez opasnosti i nevolja?''
komentiraj (29) * ispiši * #
04
nedjelja
ožujak
2007
GIRL IN THE MIRROR
PART ONE
Evy i Rick su održali svoje obećanje i poveli mene i Amandu u Egipat. Preciznije, naše odredište je bio Karnak. Prije nekoliko tisuća godina, u blizini tog grada, faraoni su počeli da grade sebi grobnice. Zato se to mjesto naziva Dolina kraljeva. Kad sam kročila tamo, bila sam, blago rečeno, impresionirana. Uživala sam u čarima tih jedinstvenih i neprevaziđenih građevina – piramida. Pitam se, kakve tajne one kriju? I kakve tajne ću ja otkriti?
Grobnica faraona Setija je ta koju je moja 'sestra' Evy kao arheolog trebala istražiti. No ja to nisam vidjela kao arheološko istraživanje. Zašto sam imala neki predosjećaj da ću otkriti nešto vezano za Andreinu? Zašto sam imala osjećaj da će se nešto tamo desiti?
Na kamenom ulazu u piramidu je hijeroglifima bilo ispisano; stranci, ulazite ovdje na vlastitu odgovornost. Znala sam to pročitati. Evy me je naučila.
A ta ista Evy nam je rekla da se ne zabrinjavamo oko toga, jer je vjerojatno postavljen zbog lovaca na blago.
''Ajme meni, Maggs'', reče Am. ''Ovo je predivno.''
Bila je u pravu. Zidovi piramide su bili ukrašeni predivnim slikama, hijeroglifima i reljefima. Zaista predivno.
Evy i Rick su, radi sigurnosti, išli nekoliko metara ispred nas. Ipak, mi smo brzi išle za njima jer ih nismo mogle dobro vidjeti. Unutrašnjost piramide je bila neobično mračna.
No u jednom trenutku, Am i ja smo zastale i raspravljale se da li je bolji Crucio ili Imperio. Kad smo se na kraju složile da je Avada Kedavra ipak najbolja, shvatile smo da smo potpuno same u mrklom mraku. Evy i Ricka više nismo mogle vidjeti. Dozivale smo ih, no nitko nije odgovarao. Vjerojatno nisu ni primijetili da nas nema. Već me je blago počela hvatati panika.
''Što da radimo, Maggie?'', prošaputala je Amanda, čvrsto me držeći za ruku.
Tada sam se sjetila da u torbi imam svoj štapić. ''Lumos!'', viknula sam, i tako bar malo osvijetlila hodnik u kojemu smo se nalazile.
''Halo?!'', vrisnula sam. ''Ima li ikoga živog ili mrtvog ovdje?!''
''Bolje živog!'', dodala je Amanda.
Nije bilo odgovora. Bilo je čak i previše tiho. Mogla sam čuti ubrzano kucanje svog srca. Toliko sam se uplašila da se nisam mogla niti pomjeriti s mjesta. Bilo je tako tiho... A tišina je bila kao loš predznak. Jednostavno sam znala da će se desiti neko sranje, kao i svaki put kad smo Amanda i ja u pitanju.
Pogledah oko sebe. Na sve strane su bili mračni hodnici. Kako sam se uopće mogla orijentirati? Svi su izgledali isto!
''Idemo onim putem'', reče Am. ''Pa kud puklo da puklo.''
''Uredu'', rekoh. ''Ne možemo zalutati gore nego što smo sada.''
Krenule smo kroz jedan hodnik sa desne strane. Znate kako ono kažu, u labirintu uvijek idi desno da nađeš izlaz.
Hodale smo nekoliko minuta, a onda smo začule korake.
Naglo sam se okrenula. ''Tko je tamo?!'', uzviknuh.
Bilo je jako mračno, ali sam ipak u daljini uspjela vidjeti ljudski obris. No nisam uspjela točno vidjeti tko je. Cijelo tijelo mi se treslo.
Ta žena, zapravo djevojka, nam je prišla. Upalila je svjetlo na svom štapiću i osvijetlila svoje lice. Bila je to osoba koju sam ovdje najmanje očekivala…
''Leni!!!'', vrisnula sam, bacivši joj se oko vrata. ''Otkud ti?!''
''Voldemort me je poslao. Čekaju vas u dvorani'', odgovorila je.
Krenule smo za njom kroz hodnik, sve do jednih vrata. Gurnula sam ih i sve tri smo ušle u dvoranu. Unutra sam ugledala prikaze sa crnim kukuljicama, a s njima su bili lord Voldemort i Lujiza Brown. Moji roditelji... kako čudno zvuči ta riječ. Do prije manje od godinu dana, bila sam uvjerena da su moji roditelji poginuli. Ali sad saznajem da su oboje tu, i da su oboje veliki crni čarobnjaci. Nije li to zastrašujuće?
''Bok svima!'', pozdravila sam ih. ''Što vi radite ovdje?''
''Čuli smo da se Andreina mota ovuda'', objasni Voldemort. ''Nismo vas mogli pustiti same.''
Tada sam u gomili smrtonoša primijetila neka poznata lica; Rose, Lindsay, Anna, Noelle, Draco, Crabbe, Goyle... i oni su bili tamo. Nisu imali kukuljice, tako da sam ih odmah prepoznala.
''Hej, ekipa, otkud vi?!'', upitah, prišavši im.
''Onako. Svratili'', nasmija se Anna.
''Hvala vam što ste došli. Stvarno'', rekoh.
Onda sam se, naravno, okrenula Dracu. ''Nedostajala si mi'', šapnuo je.
''I ti meni'', rekoh. ''Jeste da sam te vidjela prije tri dana, ali OK...''
Krenuli smo da se poljubimo, ali nas je Pacoliki prekinuo. ''Ostavite to za kasnije'', rekao je. ''Sada morate upoznati neke od naših najnovijih sljedbenika...''
Jedna od smrtonoša je skinula kukuljicu. Bila je to lijepa djevojka krupnih plavih očiju i duge plave kose. ''Melody Jones, vama na usluzi'', rekla je, naklonivši se.
Poslije nje, upoznali smo Yocelin Anabelle Rose, Eniku Gryffindor, Nicole Sofie Mathers, Joanne Johnson i Silvera Leonarda Ravenwolfa. Svi oni, izuzev Nicole Sofie Mathers (ona je starija), će se ubaciti u Hogwarts kao novi učenici i tako će lakše držati Pottera i Andreinine sljedbenike na oku. Znate čija je to ideja bila? Moja! Ja sam im to predložila, kad sam saznala da svi oni pohađaju Rosewhite. Ne bih da si laskam, ali mislim da nepresušna snaga mog genija dolazi do izražaja. Kaj ne? U punom sjaju.
Iznenada, jak nalet hladnog vjetra je proletio kroz dvoranu. Kameni stubovi su se zatresli, najavljujući nevolju...
Nastavit će se...
komentiraj (27) * ispiši * #
