Sve jednom prođe, pa tako i proljetni praznici. Sada sam ponovno u dobrom starom Hoggy-Woggyju.
Hagrid se napokon vratio iz Rumunjske i nastavio da nas smara. Više nije u invalidskim kolicima. Znači, samo se pravio da ga boli koljeno kad je otresao (nakon što sam mu isprosipala ulje po kolibi). Ali Dumbledore je naravno vjerovao njemu. Nešto je loše volje u posljednje vrijeme.
Isto se može reći i za moje prijatelje.
''Ne mogu da vjerujem!'', zavrištala je Leni. ''Nasamarila nas je!''
''Možda...'', započela je Enika, ali nije stigla završiti.
Leni je bacila dnevnik na pod. ''Ma nemoj! Ajde ga ti probaj otvoriti!'
Djelomično je bila u pravu. Nije bilo načina da se taj dnevnik otvori. Nisu ga čak uspjeli otvoriti niti Crabbe (95 kg) i Goyle (90 kg). Kao da je bio zapečaćen... Bilo je očito da skriva neku tajnu. Neku veliku, strašnu tajnu...
Nismo uspjeli niti razgovarati sa Kelly Joan. Stalno je bila u društvu Marca, Ofigeniye i ostalih za koje sumnjamo da su Andreinini sljedbenici. Bilo nam je jasno da moramo otkriti kome pripada taj dnevnik...
''Bok, Hagride!'', uzviknule smo Amanda i ja, dok smo išle na sat Obrane. Hagrid je zalijevao cvijeće u hodniku.
''Što vas dvije hoćete?'', zaurlao je. ''Glupirate se, koze male.''
''Hagride, ti trebaš biti ovjenčan lovorikama zbog svojih zasluga'', rekoh, trudeći se da ne prasnem u smijeh. Mislim, vidjeti Hagrida u kecelji nije mala stvar...
Poskočio je kao matori debeljko (i usput zamalo srušio luster):''Uvijek ti, Maggie Riddle! Dolaziš mi u kolibu, postavljaš petarde u krevet, kradeš moje male zmajiće, vrijeđaš Harrya, stavljaš super-ljepilo na metle, crtaš grafite... I to uvijek ti!!!''
Držao bi on prodike i dalje, da se iz kabineta za Napitke nije začuo prodorni urlik:''GOSPOĐICE MARGARET ANN!!!''
Dakako, radilo se o Snapeu, iliti Pacolikom kako ga ja zovem. Očito je primijetio da sam pustila skakavce iz kaveza. Dotrčao je brzinom munje i razmahao se rukama poput preplašene ptice.
''Severuse, za ime Voldemorta, što se to dešava?'', upitala je Lexy, istrčavši iz kabineta.
Pacoliki je drhtavom rukom pokazao prema meni. ''ONA!''
''Smiri se, što se dešava?!'', uzviknu Lexy.
''Ova... ovo... ovaj...ova...ova...ova... ovo je pustilo skakavce da mi unište čitav kabinet! Svi moji napitci! Uništeni su!'', tulio je.
''Znate, Pac... ovaj, profesore Snape, bilo im je dosadno. Pustila sam ih da se samo malo rastrče. Nisam imala pojma da će vam uništiti...'', počela sam se opravdavati, ali nije vrijedilo.
''Idem popiti tabletu za smirenje!'', jadikovao je Snape. ''Ne! Pet tableta za smirenje!''
Amanda, Lexy i ja se pogledasmo. Sljedeće što znam je da smo umirale od smijeha narednih pola sata. Bolje rečeno, sve dok se nije pojavio Dumbledore. Nisam mogla da ne primijetim da mu je pola pelerine izgriženo (ludi skakavci).
''A, vas tražim'', reče on ljutito, gledajući u mene. Iza njegovih leđa je stajao Harry Potter i smijuljio se. Bilo mi je jasno da me je cvikata spodoba (Harry) otkucala još većoj cvikatoj spodobi (Dumbledoreu).
''I?'', reče opet Dumbledore. Prekrižio je ruke.
Tupavo sam ga pogledala. ''I što?''
Nakašljao se. ''Nemojte, gospođice, misliti da ćete se ovaj put izvući. Ono su bili mutirani skakavci, što znači da je pola Hogwartsa završilo u njihovim stomacima!'', uzviknu Dumbledore, pokazujući mi rupe na zidu.
OK, nema načina da se izvučem. Dok sam pokušavala smisliti neki ubjedljiv izgovor, začula sam Dracov glas:''Profesore, nije ih Maggie pustila iz kaveza! Ja sam to učinio!''
Svi smo razrogačili oči od iznenađenja. ''Vi?'', upita Dumbledore.
''Da'', odgovori Draco. ''Ja sam ih pustio!''
''Nečuveno!'', uzviknu Dumbledore. ''Nadam se da ste se dobro zabavili, pošto će ovo koštati Slytherine 50 bodova! A sada, sikter na časove!''
Iste večeri, u društvenom, Draco me je zagrlio oko struka. ''Što ja sve moram da radim za tebe...'', šapnuo je.
Nasmijala sam se. ''Hvala ti. Dumbledore je bio u stanju da mi otfikari sve četiri!'', rekoh.
''Znaš da bih ja za tebe sve napravio.''
Nagnuo se i prislonio usne uz moje. Zadrhtala sam, baš kao kad smo se i prvi put poljubili. Nježno smo se ljubili nekih desetak minuta, a onda je onaj skot od Leni sve prekinuo.
''Sorry što ometam, ali dobila si pismo'', rekla mi je, bacivši pismo na krevet. To pismo je na neki način otkrilo onaj dio mene koji sam dugo držala potisnut u sebi... Onu Maggie čija je inspiracija crna magija, a cilj smrt... Onu Maggie koja poznaje samo Tamu... Moju bolju polovicu... Ono što ću pročitati, u meni će probuditi onu životinjsku stranu. Do izražaja će doći sve ono što sam naslijedila od svojih roditelja...
Nastavit će se...
Post je objavljen 17.03.2007. u 11:41 sati.