23
subota
kolovoz
2008
Over the hills and far away, she prays he will return one day. As sure as the rivers reach the seas, back in his arms is where she’ll be.
Elaine se prpošno isprsi; ostaci treperave, sive pare rasuli su se sa njezinih oblina i dekoltea čiji se najveći dio oslobodio stiska crvenog korzeta. Nonšalantno je pomjerila uvojak kovrčave smeđe kose sa ramena i – nastavljajući rezati Lujizin pogled svojim – elegantno istupila dva koraka naprijed. „Trebala bi mi biti zahvalna“, reče odlučno, ne bez uobičajenog, podrugljivog smiješka na usnama boje rubina. „Ti si potomak Brownovih, Lujiza. A tvoja krv – naša krv – ionako se nikad nije smjela pomiješati sa prljavom krvlju lorda Voldemorta.“
Iako smo do tog momenta svi bili samo nepomične, mramorne statue u sceni borbe dvaju sestara, ove riječi su izbrisale duhove prošlosti; više nije bilo taktike i pravila, samo neizmjerna mržnja sa obje strane. Lujiza podiže štapić i zausti da izgovori kletvu, ali – uprkos navali bijesa, uprkos njezinoj duši koja je zavrištala, uprkos njezinom srcu koje je gorko zaplakalo – ne stiže preteći moj razjareni povik.
„Kako se usuđuješ tako govoriti o mome ocu?! Cruc...!“
„Dosta!“
Iako osim nas u prostoriji nije bilo nikoga, odmah sam odagnala mogućnost da je ta zapovijest odzvonila samo u mojoj glavi. Zato zastadoh s podignutim štapićem u ruci i – slijedeći zbunjene poglede ostalih – okrenuh se prema vratima, gdje je stajala djevojka artistokratskih crta lica, svijetlosivih očiju i zlaćane kose koja joj se u kovrčama spuštala do polovice leđa. Uska, bijela haljina prelazila je preko savršenih linija njezinog tijela, spuštajući se sve do tanušnih zglobova i blijedih, bosih stopala. Iako su joj zjenice djelovale umorno, držanjem nije odavala nikakvu slabost; neljudskom je brzinom koračala prema Elaine i Damianu, dinamično stežući i opuštajući svoje male šake ukrašene širokim zlatnim narukvicama.
„Ne miješaj se, dijete”, odbrusi joj Damian podrugljivo, kao da se ne obraća dvadesetogodišnjoj mladoj ženi već djevojčici od dvije godine. „Ovo te se ne tiče.”
Misao joj se – i pored cinizma – očito jako svidjela, te ona teatralno podiže svoj štapić, kao da se sprema napasti ih. „Tiče me se dok ste na mom teritoriju. I zato odlazite prije no što pobjesnim.“ Boja glasa joj se sada pretočila u sasvim konačnu, kao da je tema zaključena.
Elaine prijezirno frknu, procjenjivački odmjeravajući njezinu visoku, vitku priliku od glave do pete. „Dobro, balavice. Ionako imamo važnija posla.“ Bila sam potpuno sigurna u istinitost te tvrdnje; djevojčina prijetnja ju nije uplašila. Nitko ju nije mogao uplašiti u njezinom najodlučnijem, najmahnitijem izdanju. Kao da želi potvrditi tu moju pomisao, drsko je zamahnula slapom blistave, guste kose i fokusirala svoje prekrasne oči na Lujizine. „Vidjet ćemo se mi još, Lujiza Riddle“, rekla je tiho i kratko, odsječno kimnula glavom, kao da želi naglasiti: kad dođe vrijeme konačnog obračuna, biti ću tamo, ti ćeš biti tamo i tada ćemo posljednji put odmjeriti snage.
„Računaj na to, Elaine Troy“, procijedila je Lujiza kroz zube, odsutno gledajući kako Elaine i Damian nestaju u bljesku zasljepljujuće svjetlosti.
No pažnju nas ostalih u potpunosti je zaokupila neznanka vilenjačke ljepote. „Vrijeme je da se predstavim“, reče ona tiho, prolazeći dugim, blijedim prstima kroz valovitu kosu boje meda. „Moje ime je Iulia Aethel. Ja sam Asphodelina učenica. Mislim, bila sam...“ Tiho je uzdahnula, zagledavši se u svoju mrtvu Učiteljicu, blijedu, crvenokosu ljepoticu čiji će san trajati vječno. „Ona je uvijek govorila da ćete doći, da ćete tražiti pomoć od nas.“
„Ma zbilja?“ Lujiza bijesno podiže obrvu, ne skrivajući koliko joj smeta posprdan i nadmoćan ton Iuliina glasa. Približila joj se na svega nekoliko zanemarljuvih centimetara i – ignorirajući činjenicu da je mnogo niža i sitnija od nje – naprasito uperila štapić u njezine grudi. „Onda bi bilo bolje da ju i dobijemo, osim ako ne želiš završiti kao ona“, prosiktala je i skrenula pogled na Asphodelin prerezan vrat, tako pojačavajući dojam koji je ostavila svojom prijetnjom.
Iulia frknu, ali ipak ustuknu i podiže tanke, blijede ruke kao da se predaje. „To mi je, dakle, zahvala što sam vas spasila od njih dvoje.“ Blag, no ironičan smiješak formirao se na rubovima njenih blijedih usnica.
„Ne, to ti je kazna što si nas spriječila da jednom zasvagda završimo sa njima!“
„Ne biste to mogli. Ne dok je Knjiga Mrtvih kod njih.“ Zastala je, napeto iščekivajući podsmijeh koji je ova primjedba mogla izazvati. Nije ga bilo; zato je i nastavila. „No ne brinite; ja sam ovdje da vam pomognem.“
Prihvatila sam igru, istupivši nekoliko sitnih koraka naprijed. Uznemiravala me je njezina blizina; odjevena u bjelinu, sa porculanskim licem i kosom boje rastopljenog zlata podsjećala je na anđela, na oličenje svjetlosti i dobrote, ali sam se svojski potrudila zaboraviti na tu suludu pomisao. „Dobro. Onda nam reci tko je ovo učinio. Elaine?“, iznijela sam svoju prvu pretpostavku, iako više ni u što nisam bila sigurna.
„Ne. Nije Elaine.“ Zatresla je glavom, promatrajući Lujizu koja je sada spustila štapić za nekoliko milimetara i lagano – ali ipak oprezno – zakoračila unatrag. „Vidite, ona je očekivala da će joj Učiteljica otkriti gdje se nalazi Knjiga živih, ali je zakasnila.“
Tada nasta tišina, koju nekoliko sekundi kasnije prekide Ameliin oštar uzdah. „Ljudi, imam dobru i lošu vijest.“ Tu zastade, te poučno podiže kažiprst i zagleda se u pukotine na tlu, kimajući glavom sama za sebe. Gotovo da sam mogla osjetiti kako joj mozak radi, kako rješava tajnu. „Dobra je ta da Elaine i Damian očito još ne znaju točnu lokaciju Knjige, a loša je ta da ista zanima još nekoga.“
Iulia ugrize donju usnicu. „Točno. Istog onoga tko je ovo učinio kako bi bio siguran da vam Učiteljica neće odati tajnu“, potvrdila je naše sumnje. Blago se nasmiješila ispod šiški koje su joj sakrivale dio lica. „No, tko god da je ta misteriozna osoba, morate ju preduhitriti. “
„A to će se desiti samo ako nam kažeš gdje se ona nalazi“, rekoh plaho. Spustila sam ton glasa, ovo je bio trenutak koji je zahtijevao samo besmisleni tračak lažne ljubaznosti.
Ranije ne bih mogla prihvatiti da ovako ovisimo o nekome, o nečijoj pomoći. Ali, promijenila sam se. Boravak u Egiptu me je mijenjao, poigravanje tajnama Života i Smrti me je mijenjalo, Iuliine neizgovorene riječi su me mijenjale. Postala sam mnogo složenija osoba nego prije, ali i odlučnija; svjesna sam da, ako želimo pobijediti, moramo shvatiti i razumjeti kako funkcioniraju dvosmislenosti i paradoksi.
Ne, ne pobijediti. Nije riječ o pobjedi i porazu. Ne na način kakav sam ranije spoznala.
„Egiptom kruže tisuće mitova i legendi o njezinom počivalištu, ali prava istina je sveta tajna koja se u obitelji Abd Oziris prenosila s koljena na koljeno. Budući da Asphodel nije imala potomke, ona ju je odala svojoj najboljoj učenici.“
„Ajme.“ Lujiza bolno uzdahnu i blijedim šakama zakloni lice. „Zašto imam osjećaj da mi se tvoja sljedeća rečenica neće svidjeti?“
„Zato što je jedina osoba koja zna taj podatak Natasha Polanski.“
***
Dok je vrući pustinjski vjetar lijepio zrna pijeska na naša nepomična lica, šutke smo promatrale trošnu vilu obitelji Polanski, jedinu zaostavštinu propalih nasljednika ruske dinastije Romanovih. Sakrivena u zagrljaju zaborava, usred ničije zemlje, činila se mjestom sa kojeg potiču svi duhovi prošlosti. Sada nije bila potpuno mračna; kroz jedan od malenih prozora na drugom katu probijalo se treperavo, prigušeno svjetlo.
„Trebamo plan“, izjavi Am zamišljeno i prisloni kažiprst uz napućene usnice.
„Ja imam jedan“, oglasila se Alexis spremno, zadovoljno trljajući ruke ukrašene okruglim prstenjem i tisućama šarenih, drvenih narukvica. Znala sam što će reći i prije no što je ponovno otvorila usta. „Okrenut ćemo kuju naopako i istresti istinu iz nje.“
Lujiza se nasmiješi. „Sviđa mi se to, Alexis. Idemo.“
Hodajući po neravnom, loše popločanom putu, primijetila sam da su ulazna vrata blago odškrinuta. Čarolije su se pokazale nepotrebnima, premda sam bila spremna razvaliti ih vlastitim rukama ako bude potrebno. Smišljeno ili slučajno, zar je važno? Nije. Ništa više nije važno. Tek sada sam počela shvaćati značenje tih riječi.
Lujiza je ušla prva; lagano je gurnula zarđalu kvaku unatrag i kročila u prazno, zadimljeno predvorje. Iskrivivši lice u grimasu gađenje, začepila je nos kako ne bi morala udisati zrak ispunjen vlagom i groznim trulim smradom. „Fuj, ovdje zaudara na Amandin zadah.“
Zaobišavši drveni stolić zatrpan pločama i najbizarnijim isječcima iz crne kronike, Amanda zakoluta očima i iskrevelji se Lujizi iza leđa. „Sister, podsjeti me da joj očerupam tu njezinu kosurinu čim izađemo odavde“, šapnula mi je tiho, promatrajući prekrasne, crne uvojke koji su poigravali na njezinim leđima dok se pažljivo penjala uz stepenice.
Suzdržavala sam se da ne prasnem u smijeh. „OK. Budem.“
U tišini koja je progutala sve naši su se koraci činili potresno, nepodnošljivo glasnim i – iako smo se trudile hodati što laganije i opreznije – stepenište je krilo isuviše prepreka da bi se moglo napredovati potpuno nezamijećeno. Bila sam sigurna da Natasha prepoznaje svaki pokret u mraku, da se lukavo skriva negdje u sjeni, spremajući se da nas odnekud napadne.
Zaustavile smo se na vrhu stepeništa, krećući se jedna iza druge. Oklijevanje prouzročeno nekim bezimenim strahom je bilo sasvim besmisleno, a Roxyno nervozno cupkanje u mjestu i Ameliino tiho procjenjivanje mogućnosti samo me je još dodatno živciralo. Riječi ovdje neće pomoći; bilo je vrijeme za djelovanje.
Kad smo odmakle malo dalje kroz hodnik ukrašen mračnim, gothičkim slikama, čule smo prigušene glasove koji su dopirali iza jednih od zatvorenih vrata. Koncentrirala sam se, pokušavajući razaznati makar jednu riječ u tom silnom mrmljanju, ali nisam uspjela. Zato se zagledah u Lujizino prelijepo lice te – dobivši znak potvrde koji sam iščekivala – oprezno gurnuh vrata i provirih unutra. Iako je kvaka zaškripala, povišeni glasovi u sobi su nastavili sa svojom prepirkom, nesvjesni našeg prisustva. Sugovornice sam s lakoćom prepoznala; jedna je bila Natasha Polanski, druga Midian Turunen.
„Zašto me niste pustili da umrem, Gospodarice?“, mrmljala je Natasha, obraćajući se Midianinim leđima. Sklupčano je sjedila je na rasklimanoj, drvenoj stolici na ljuljanje, jedinom komadu namještaja koji se nalazio u prostoriji. Praznim je, zastakljenim očima promatrala pukotine na zidu, kao da je slijepa.
„Zato što si mi potrebna, Tasha“, odvrati Midian, nezamislivo tihim glasom. Stajala je okrenuta ka prozoru, odjevena u renesansnu crnu haljinu čiji su svileni rubovi doticali tlo. Tamna kosa stopljena u čvrstu punđu otkrivala je blijedi luk njezinog vrata i dio leđa koja je krasila velika tetovaža zmije. „Duguješ mi još malo vremena. Duguješ mi odgovor.“
Zbunjena Alexis se osloni na dovratak i – pošto je mnogo viša od mene – preko moje glave nepovjerljivo promotri prizor dvaju mračnih silueta, dvaju bijednih bića iz Tame. „Otkud sad ova kravetina?“, prosikta ona ljutito, ali i mnogo glasnije nego što je trebala.
Čuvši njezinu opasku, Midian se naglo okrenu i napravi nekoliko koraka ka nama; hodala je tako elegantno i lagano da sam se zapitala dotiče li tlo stopalima. Gotovo sam mogla čuti kako joj srce ubrzano lupa. „Tko je tamo?!“, povikala je, okrećući glavu s lijeve na desnu stranu poput lisice koja vrijeba svoj plijen, kao da pokušava utvrditi otkud je taj neželjeni zvuk došao.
„Uh... nitko!“, uzviknuh i istog trena osjetih kako me Amanda šutnula u stražnjicu.
No Lujiza teatralno istupi iz okrilja sjena, graciozno prilazeći svojoj dužnici iz prošlosti. Bokovi su joj se lagano njihali dok je hodala, duga suknja klizila je uz savšenu liniju njezinih nogu; svojom je ljepotom zasjenila svaku živu vješticu. Zvuk dodira potpetica njezinih crnih cipela sa tlom ispunio je sobu, proparao napetu tišinu i time joj izmamio blagi smiješak na lice. „Lijepo je opet te vidjeti, Midian.“
„Što... što vi radite ovdje?“, upita Midian. Njezin dosad smiren glas naglo se izobliči, a zamagljene, plave oči se širom otvoriše; naša posjeta ju je vidno iznenadila, ali ne i uznemirila.
„Mislim da bismo mi to trebali pitati tebe.“
Bijes se izbrisa sa oštrih crta Midianina lica. Preuzimajući konce opake igre natrag u svoje hladne, blijede ruke, kimnula je ka Natashi i raširila usne premazane tamnim karminom u poluosmijeh. „Ja samo razgovaram sa starom prijateljicom.“ Vrhovima prstiju prešla je preko izvora svoje moći, srebrnog medaljona koji joj je počivao na mramornom vratu.
Izgledala je poput ledene kraljice, onakve besmrtne, elegantne i nemilosrdne.
„Za ljubav božju, to si bila ti“, prošaputah odjednom, osjetivši kako mi srce počinje snažno razarati grudi. Film sa scenama od prethodnih nekoliko dana razomatavao se u mojoj glavi, komadići slagalice počeli su dolaziti na svoje mjesto, formirajući konačnu sliku druge osobe koja nam je stajala na putu. Njezin samozadovoljan izraz lica dokazao mi je da ne griješim. „Naravno. Ti si ubila Asphodel.“
„Nevjerojatno, povezuješ činjenice tako brzo. Prebrzo za moj ukus, djevojčice.“
Kao po nekoj naredbi koju je samo ona raspoznala u glasu svoje Gospodarice, Natasha se tromo pridiže sa stolice i – promrmljavši nešto posve nerazumljivo na drevnom egipatskom jeziku – razjareno zamahnu svojim štapićem. Usne su joj drhtale dok je šaputala; djelovala je nezamislivo krhko i slabo, poput hodajućeg trupla. No zidovi okupani užasom pokoriše se pod snagom njezine magije, pod zasljepljujućom, svijetlonarančastom svjetlošću koja se neočekivano stopi u široku zraku smrti i pohita k meni.
Roxy vrisnu i hitro me odgurnu u stranu. „Maggie, pazi!“
Čarolija je treskom pogodila oljušteni zid; umjesto tvrde, hrapave površi sada je ostala samo velika rupa.
„Ostavi moju kći na miru!“, povika Lujiza toliko glasno da su se sva prozorska stakla zatresla. U ovakvim ju situacijama nije bilo lako razjariti, ali kad je riječ o meni, iz nedodirljive taktičarke pretvarala se u divlju zvijer. „Crucio!“
Svjetlost sa njezinog štapića oslobodi se zastrašujućom brzinom i udari u Natashine grudi. Nema tog čarobnjaka – ma koliko jak i moćan bio – kome bi ovakvo ranjavanje prošlo bez boli, ali ova je jedva zadrhtala. Nije ništa osjetila.
Lujiza zbunjeno pogleda u svoj štapić, a potom u mene.
„Mama, pazi!“, vrisnula sam, shvativši da se Natasha sprema napasti ju. Čvrsto sam ovila prste oko svog štapića i njime presjekla vazduh ispunjen ledom i onim nepodnošljivim, odvratnim smradom. „Avada Kedavra!“
Preduhitrila sam ju, ali čak se i veličanstvena smrtonosna kletva pokazala nemoćnom. Smargdna svjetlost je zabljesnula zidove, ali je Natasha – kao da se ništa nije dogodilo, kao da joj nisam upravo potpisala smrtnu presudu – jednostavno prasnula u piskutav, arogantan smijeh, osjećajući se više živom nego ikad prije.
Midian se tek zanemarljivo nasmiješi i prekriži ruke na grudima, zadovoljna prizorom. Činilo se da nije imala namjeru boriti se, da nije smatrala da smo toga dostojni; njezina je savjest bila mirna, ruke potpuno čiste, a Natashu je koristila za obavljanje svih prljavih poslova.
U djeliću sekunde, još jedna narančasta zraka iz Natashinog štapića poletjela je prema nama, ali se odbila o staklena vrata i srušila žarulju sa stropa.
Mrak proguta sve.
Moj usplahireni uzdah izgubi se u njemu; nisam znala gdje je tko, nisam znala što trebam napraviti. Sveopća zbrka je potrajala nekoliko trenutaka, no prije nego što je itko uspio upaliti svjetlo na svome štapiću, osjetila sam Lujizine nježne ruke oko struka i miris njezinog parfema sa esencijom ruža, osjetila sam kako me lagano gura ka izlazu. „Trči, dušo“, prošaputala mi je na uho, ostavljajući trag ledenog daha na mome vratu.
Poslušala sam ju; ispreplevši prste sa njezinima, skliznula sam kroz otvorena vrata i po sjećanju požurila do stepenica.
„Lumos“, prošaputa netko iza mojih leđa – Amanda, valjda – i tada uvidjeh da se nalazimo u hodniku. Natashin bolesni hihot i ubrzani koraci odzvanjali su negdje u mračnoj pozadini, dajući jasan znak da se požurimo, inače bi posljedice mogle biti kobne.
„Primite se za putoključ. Odmah!“, vrisnu Amelia i izvadi srebrnkasto penkalo iz džepa. „Ne možemo ostati ovdje.“
***
Tiho sam pjevušila refren pjesme Music of the Night, klizeći dlanovima po uskom, crnom korzetu koji je ocrtavao moj vitki struk i otkrivao veći dio poprsja. Zapitavši se je li prošlost ostavila vidljive znak na meni, samoispitivački sam promatrala odraz u starinskom zrcalu, aristokratske crte svog blijedog lica, pravilne konture usana, te tamnu kosu koja mi se rasipala po vratu i golim ramenima. I trag je bio tu, premda brižljivo prikriven; protekli su ga događaji urezali duboko ispod moje mliječnobijele kože i tamnih kolobara koje nikad prije nisam imala.
Pokušala sam se nasmiješiti, ali je čak i moj osmijeh izgubio onaj prepoznatljivi sjaj.
„Jeste li vidjele ono?“, ponovila je Amelia zabezeknuto, valjda milijuniti put u posljednjih sat vremena. Sjedila je kraj škrto odškrinutog prozora, uznemireno promatrajući nekolicinu paperjastih oblaka koji su se nastanili na glatkom, kristalnoplavom nebu. Prve srebrne zrake sumraka odbijale su se o prozorska stakla i reflektirale se na njezinim rumenim, porculanskim obrazima dok se nervozno meškoljila među prljavosivim jastucima, tražeći udobniji položaj u naslonjaču.
„Naravno. Ne znam kako, ali Natasha je otporna na sve čarolije, koristi se drevnim egipatskim magijama i k tome služi Midian“, promrmlja Amanda zlovoljno. Ležala je na nenamještenom krevetu, glave oslonjene o Alexisino rame. doimajući se iznimno slabom i iscrpljenom. Kosa joj je bila rasuta po ramenima i jednom dijelu ispijenog lica, a ruke nepomično sklopljene pod grudima. „Dam se kladiti da joj je već rekla gdje se Knjiga nalazi. To nije dobro.“
No, Alexis nije dijelila njezino mišljenje. Otkako ju poznajem – a tomu će već gotovo deset godina – bila je osoba koja se hranila izazovima, vječna optimistica i moj izvor sreće. „Dakle, Midian će uzeti Knjigu živih. No ona joj je potpuno beskorisna dok ju ne ujedini sa Knjigom mrtvih, koja se i dalje nalazi kod Elaine“, ispravno je zaključila, položivši kažiprst uz sljepoočnicu poput nekog velikog mudraca. Blagi smiješak joj zaigra na donjoj usnici. „To nam zapravo daje još malo vremena.“
„Ne znam.“ Amanda bolno uzdahnu. „Ovo mijenja sve.“
„Ovo ne mijenja ništa!“, povika Lujiza na nju. Snažno je lupila šakom po malenom, drvenom stolu i tako srušila vazu punu uvelih ljiljana na tlo. Prodoran vuk razbijanja stakla stopio se sa zlokobnim sjajem koji je bljesnuo u njezinim zelenim očima. „Kučke poput Midian i Elaine neće pomutiti moje planove. Vratit ću Voldemorta u život, makar morala pobiti sve koji mi stanu na put, i još tisuću ljudi poslije njih!“
„Pa što nam je onda činiti?“, upitah, pogleda prikovanog za vrhove svojih crnih starki na lubanje.
„I gdje je Roxxane, kvragu?!“, dopuni me Amelia bijesno, ustavši se iz naslonjača. Tamne su joj se obrve skupile a usne blago napućile, ali ljupkost kojom je zračila u potpunosti je zasjenila grub ton njezina glasa, čineći ju nevjerojatno slatkom i djetinjastom.
„Ne znam.“ Lujiza odmahnu rukom. „Ali znam da mi hitno treba piće.“
***
Istovremeno...
„Moram te napustiti, draga.“ Midian zaogrnu dugi, crni kaput oko ramena i, promotrivši obrise svoje vitke vigure u zrcalu, izvadi zlatnu ukosnicu iz punđe koju su formirali njezini gusti uvojci. Tamna joj se kosa tada u kovrčama rasu preko leđa, ramena i grudi, lagano trepereći na hladnom vjetru koji je dopirao kroz polomljena prozorska stakla Natashine vile.
„Napustiti?“, ponovi Natasha zbunjeno. Sjedila je u stolici koja je – po njezinom mišljenju – bila isuviše kitnjasta i udobna, zanimajući se promatranjem pukotina na plafonu. „Kada ćete se vratiti, Gospodarice?“
„Neću se vratiti.“
Natasha se nasmiješi. „Želite reći da sam slobodna?“
„Želim reći da si mrtva, Natasha.“
Osmijeh nestade s Natashinih blijedih, tankih usana. „Što?“
„Mrtva si još od onog trenutka kad sam te pronašla kako ležiš na tlu, probodenog trbuha. Dala sam ti od svog života kako bih ostvarila ono što želim. A sada uzimam svoj plemeniti dar natrag“, reče Midian ledeno, s nevjerojatnom lakoćom, kao da govori o nečemu potpuno nevažnom. „Zato si tako otporna na bol i na kletve; ti si hodajuće truplo. No, istrulit ćeš. Raspast ćeš se. “
Natasha se trže, iako se nije plašila smrti; čak štoviše, priželjkivala ju je. Priželjkivala je vječno oslobođenje od ovog opakog svijeta, od službe svojoj besmrtnoj Gospodarici, a plašila se samo da će u sudnjem času shvatiti da je cijelo vrijeme igrala na pogrešnoj strani. Strahovi su joj se, nažalost, obistinili. „Midian Turunen, netko će jednog dana naplatiti za sve duše koje si uništila u proteklim vijekovima“, prosiktala je bijesno. Iako je njezin izraz lica govorio suprotno i iako je imala tisuću razloga za to, nije mogla mrziti Midian.
„Šteta što ti to nećeš dočekati. Gotova si“, šapnula je Midian na Natashino uho i pompezno joj pogladila luk blijedog vrata, prije no što je krenula u potragu za Knjigom živih, drevnim egipatskim blagom koje je predstavljalo prvi korak do ostvarenja njezinog sna o vladavini cijelim čarobnjačkim svijetom.
***
Hotelska sala se svakako razlikovala od gostionica u kojima sam inače boravila; svijetle, šarene lamperije, crveni tepisi i malena pozornica na kojoj je neki bezjački bend upravo započinjao svoju iznimno lošu svirku nije se uklapao u moju viziju savršenog mjesta za proslavu Božića. Zidovi ukrašeni portretima i mozaicima u potpunosti su izgubili svoje istinske boje, pokoravajući se pod blještavom svjetlošću ukrasnih lampica i figurica Djeda Božićnjaka što su se neprestano njihale na istu, iritirajuću melodiju. Iako je bilo tek sedam sati, sala je bila puna; veseli, nasmiješeni ljudi – bili Francuzi, Talijani, Englezi ili Nijemci, više nije važno – sjedili su za svojim rezerviranim stolovima, vedro čavrljajući. Drugi su, pak, igrali na plesnom podiju i pijuckali gazirane sokove ili martinije iz uskih, staklenih čaša.
Lujiza i ja smo stale pred šank sačinjen od tamne mahagonije, susrećući se sa niskim, preplanulim konobarom. Bio je mlad, najviše osamnest godina, sa smiješnim brkovima koji su se doimali nevješto nacrtanim.
„Dva viskija, molim vas“, reče mu Lujiza, na što on kimnu glavom i okrenu se polici sa pićima.
Oslonila sam se laktovima o hladnu, savršeno uglačanu ploču šanka i zbunjeno ju promotrila. „Mislim da si ti jedina majka koja dopušta kćeri piti alkohol u njezinom prisustvu“, zaključih.
Ona se zvonko nasmija. „Pobogu, Maggs, bila sam u tvojim godinama.“
„Znaš što, mama?“
„Što?“, upitala je tiho, glasom koji se stopio sa zvukom zveckanja velikih kocki leda u čašama koje je konobar položio pred nas prije no što se ponovno okrenuo.
„Volim te“, prošaputah i čvrsto ju zagrlih. Miris parfema koji je stavila, miris njezine hladne kože golicao mi je nosnice, tjerajući me da poželim dovijeka stajati uz nju, sklupčana uz njezine meke grudi.
„Zar zbog viskija?“, upita ona kroz smijeh, klizeći rukom niz moja leđa. Frknula sam i privila se uz nju još jače. „Šalim se“, šapnula je i utisnula mi poljubac u kosu, stisnuvši me u naručju. „I ja tebe volim, dušo.“
Tada preko njezinog ramena ugledah prizor od koga mi se sledila krv u žilama; kraj jednog od stolova, u samom kutu prostorije, Roxy je razgovarala sa onim čudnim, misterioznim čovjekom koji me je – iz dosad nerazjašnjenih razloga – prethodne noći oslovio kćerkom. Činili su se jako bliskima; držao je jednu ruku na Roxynom ramenu, a drugom je nježno brisao malenu suzu koja joj je klizila niz blijedi obraz, ostavljajući za sobom trag razmazane crne olovke.
Naglo sam se odvojila od Lujize i, u trenu zaboravljajući na sladunjavu muziku i netaknuto piće, krenula prema svojoj prijateljici i neznancu koji mi je pomutio misli svojim neobičnim riječima. Ovog puta nisam imala namjeru pustiti da ode, dozvoliti da me ponovno ostavi zbunjenu i uplašenu. Ovog puta, zahtijevala sam odgovor.
„Kamo ideš?“, upita me Lujiza zbunjeno, slijedeći moj odlučni pogled. A onda joj se izraz lica naglo izmijeni; kutovi usana su joj se opustili, a oči širom otvorile. „On? Što on radi ovdje?“
Okrenuh se. „Ti znaš tko je to?“
Kimnula je glavom. „Da. To je Richard, Ameliin bivši zaručnik.“
Prije što sam na bilo koji način uspjela izraziti iznenađenje prouzročeno tim riječima, moje oči se fokusiraše na vrata sale kroz koja neočekivano stupi Amelia. Lujiza i ja smo zabezeknuto promatrale kako trkom prilazi Richardu i Roxy i – ne obazirući se na goste koji su stajali oko njih – započinje žestoku svađu s njima. Nekoliko trenutaka kasnije, oboje ih je primila za ručne zglobove i stala grubo vući kroz sporedna vrata koja su vodila u dvorište. Lujiza i ja smo se bez isprika progurale kroz grupicu već pijanih mladića koji su dobacivali nešto poprilično vulgarno za nama, te slijedile Ameliu, Richarda i Roxy kroz tamu. Bila je prekrasna noć; neobično hladan vjetar njihao je krošnje visokih palmi i kovitlao pijesak kroz zrak, vodeći nas sve do jedne čistine koja se nalazila stotinjak metara dalje od hotela.
Osjećajući da je ovo razgovor koji nitko ne bi trebao slušati, Lujiza i ja smo se pritajile iza jednog usnulog drveta.
„Zašto si došao? Koji kurac hoćeš nakon jebenih petnaest godina?!“, vikala je Amelia na Richarda. Njezino je lice pod blagom svjetlošću mjesečine poprimilo izraz kakav nikad ranije nisam vidjela; s namrštenim čelom, oštrim pogledom i bijesno stisnutim zubima nije izgledala čak ni ljuto, već mahnito i razjareno.
„Došao sam po Roxy.“ Potpuno miran, Richard zaštitnički obgrli Roxy oko ramena. „Ona me je zvala.“
„Nisam iznenađena jer...“ Amelia je ostatak rečenice progutala, vrteći glavom nad besmislom svojih sugovornika. Odmahnula je rukom. „Vodi ju! Ionako nam nije potrebna.“
„Hoćeš li da ti kažem šta je tebi potrebno, Amelia Gabrielle Riddle?!“, vrisnu Roxy, zagladivši svoju prekrasnu crnu kosu. Otrgla se od Richarda i optuživački podigla kažiprst ka Amelii. „Ludačka košulja, serija elektrošokova i višegodišnji tretman na psihijatrijskoj klinici!“
„Kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom?! Avada Kedavra!“
Smrtonosna čarolija poleti ka lijevoj strani Roxynih grudi, tamo gdje je srce, no Richard se bez razmišljanja ispriječi i kletva pogodi njega.
„Tata, ne!“, zavrišta Roxy, bacivši se na koljena kraj njegovog nepomičnog tijela koje, objasjano zelenkastocrnom svjetlošću, treskom pade na pješčano tlo. Suze su joj se slijevale niz blijedo, bezizražajno lice dok ga je tresla za kragnu, dozivajući ga i opipavajući mu puls kojeg nije bilo. A onda najednom podiže pogled i fokusira ga na Ameliinom licu koje je okupao zadovoljan osmijeh. „Ubila si ga. Ubila si ga, otrovnice!“
Plašeći se da bi isto mogla učiniti i Roxy, Lujiza potrča do Amelie i – ne obazirući se na njezin zbunjeni pogled – istrgnu joj štapić iz ruke. Pograbila ju je za ramena i naglo protresla, kao da ju pokušava suočiti sa stvarnošću. „Ame, što to izvodiš?! Što ti je?!“
Htjela sam pojuriti za njom i potražiti odgovore na tisuću zbunjujućih pitanja što su mi proparala svijest, ali tada osjetih nečiju hladnu, beživotnu ruku na ramenu. Nesvjesno sam ispustila paničan vrisak i poskočila, naglo se okrećući ka sablasnoj silueti čije su me prazne, kričavoplave oči netremice promatrale iz tame.
„Natasha?“
Nastavit će se...
komentiraj (18) * ispiši * #
08
petak
kolovoz
2008
Forever may not be long enough for this love; I have a will but I'm lost inside your time. If you could, would you come with me to the other side?
Koljena mi klecnuše. „Vi... mislim da ste me zamijenili s nekim“. Netremice se zagledah u neznanca koji me je nazvao kćerkom, nadajući se tračku svjetlosti, objašnjenja, ali nije bilo ni naznake razumijevanja; samo prazno ništavilo, kako u mojoj glavi, tako i u njegovim očima.
„Točno.“ Alexis nije mogla samo stajati po strani i promatrati; shvatila sam da će se umiješati u ovu igru živaca i prije no što je ona sama to znala. Karakteristično za njezinu borbenu i pomalo agresivnu prirodu, zašititnički je istupila pred mene i podigla ruke kao da se sprema napasti. „Sad nestanite i pustite Maggie na miru, inače...“, izazivački je procijedila kroz zube, ostavljajući prijetnju da visi u zraku poput oštrice koja bi ti se svakog trena mogla spustiti za vrat.
„Maggie.“ Muškarac me pogleda kao slijepac kojemu je vraćen vid. „Naravno. Margaret Riddle.“
„D-da...“, promucala sam, nervozno vrteći pramen bakarnocrvene kose oko kažiprsta. Bijes ili strah, teško je definirati ono što je u meni probudilo njegovo prisustvo. „Otkud znate? Tko ste vi?“
Nepovezano mrmljajući besmislice, okrenuo se i tromim koracima požurio duž krivudave uličice, između dva reda ravnomjerno zasađenih palmi. Htjela sam povikati za njim da stane, da mi objasni, ali ionako ne bi bilo svrhe; ne bi me htio čuti. Dok je hodao, svjetla automobila odbijala su mu se o crni kaput i rastapala nedefiniran oblik njegovog tijela, kao da nije ni bio ljudsko biće – tek priviđenje, utvara čije će me riječi proganjati sve dok ne shvatim njihovu suštinu.
Alexis skupi obrve. „Maggie, ovo će zvučati blesavo, ali ovaj mi čovjek djeluje jako poznato.“
***
Amelia zakopča šarenu dugmad na svojoj drečavoljubičastoj košulji i letimično preleti pogledom preko naših lica, kao da nas želi pitati jesmo li konačno spremne za grupnu apartaciju u Hamunaptru. Oči su joj bile smaragdno bistre, obasjane zlatnom svjetlošću užarenog sunca koje se lijeno pomaljalo na horizontu. Ako je u njima i bilo traga nestrpljivosti, bio je izazvan, izazvan odlučnošću koja se svakim proteklim momentom gomilala u duši svake od nas.
Slijedom toga, sve smo – komunicirajući bez riječi - potvrdno kimnule i šutke krenule prema vratima koja su odvajala hotelsku sobu od malenog hodnika.
Prije no što smo izašle, oprezno sam primila Ameliin rukav i povukla ju u kut kako nitko drugi ne bi čuo naš razgovor. Zbunjeno je podigla obrvu, ali nisam imala namjeru stati; sve ili ništa. „Ame, htjela bih te nešto pitati.“ Ohrabrena blagim pogledom koji mi je tada darovala, odlučila sam prevaliti preko usana pitanje što me je kopkalo od prethodne večeri. „Tko je Jillian?“
Je li to njezinim licem preletjela sjena?
Glava joj se neubjedljivo klatila na vratu. „J-jillian? Nikad čula... “, odvrati u konačnici, kriveći usne u lažnu grimasu iznenađenja koja mi je, skupa sa podrhtavanjem njezinog naizgled ležernog glasa, dala do znanja da ne govori istinu. Kao da je shvatila kakav mi se zaključak mota po mislima, nasmiješila se i nježno primila moju ruku. „Hajde, idemo.“
Shvativši da mi ništa više neće reći, poraženo sam uzdahnula i krenula sa njom do vrata.
No, tada Lujiza, Alexis, Roxy i Amanda neočekivano dotrčaše natrag u sobu kao da ih juri čopor gladnih vukodlaka. „Jebem ti sunce!“, zavapi Lujiza, te panično zalupi vrata i pohita da ih podupre stolicom. Uputila sam joj šokiran pogled, na što se ona pomjerila i – umjesto odgovora – odškrinula vrata tek toliko da bih mogla neprimijetno proviriti kroz njih.
Lagala bih kad bih rekla da je prizor bio previše iznenađujuć; čak naprotiv. „Za ljubav božju, ne opet on!“, uzdahnula sam, tupo zureći u Carlosa Galeottija koji se šepurio polupraznim hodnikom kao mentalno zaostali paun po modnoj pisti. Moja prva i jedina pretpostavka je bila da očekuje ponovni susret s Lujizom i da – uprkos tomu što ga je otkačila kao staru krpu– nema namjeru odustati.
Alexis frknu. „Ovaj lik je gori od gljivične infekcije. Gospodarice, smijem li ga ureći Cruciom?“
Lujiza uzdahnu kako bi se pribrala, te lagano prođe rukom kroz uvojak sjajne, crne kose što joj je umorno klonuo preko ramena. „Da, ako želiš da cijeli Kairo dozna da smo vještice“, procijedila je kroz zube, iako je grimasa čistog gađenja na njezinom licu jasno pokazivala da bi ga najradije lično izmasakrirala.
„Imam ja ideju kako ćemo ga izbjeći“, objavi Am trijumfalno. „I ne bi trebalo biti teško.“
***
Čuvene posljednje riječi, pomislih sarkastično, dok smo se panično gurale kroz skupinu turista, saginjući se i skrivajući Lujizu iza svojih leđa. Amandin plan o tihom prolasku kroz sporedne hodnike na katu se, doduše, pokazao efikasnim, ali bespotrebnim; Carlos je u međuvremenu sišao u prizemlje, u predsoblje hotela. Iako nas je većina turista s pravom gledala kao da smo pobjegle iz ludnice, mi smo bile fokusirane na njega; stajao je za recepcijom, okrenut leđima, i na mješavini arapskog, francuskog i engelskog ispitivao simpatičnog, preplanulog recepcionera o ''Lujizi Riddle, blijedolikoj ljepotici duge crne kose.''
„Mrzim bezjake. Zašto su, kvragu, morali postaviti kamere po cijelom jebenom hotelu?“, promrmljala je Lujiza, kad smo se – poslije uspješnog bijega i višeminutnog traženja sigurne lokacije za apartiranje – sklonile u jednu zabačenu uličicu nedaleko od hotela. Otpuhnula je i – prekriživši vitke ruke u visini grudi – oslonila se leđima o niski, tamni zidić išaran bizarnim grafitima.
Sagnula sam se da zavežem pertlu na svojim maslinastozelenim starkama. Iako sam pritom odsutno kimnula glavom, iako sam dijelila prijezir prema bezjacima, uopće mi nije bilo bitno što smo okružene njima i njihovim besmislenim tvorevinama. Nekada bi mi to bilo nepodnošljivo, ali sada je postalo nevažno. Sve je postalo nevažno u usporedbi s onim po što smo došle.
„Jebem ti život “, gunđala je Roxy, dok je Amelia panično prevrtala po džepovima traperica u potrazi za putoključem. „Sutra je Božić, ja ovdje puzim po hotelu s pogledom na Alexisinu guzicu, poprimam oblik pečenog pileta na suncu, a sad još idem i u obilazak Grada mrtvih.“ Uzdahnula je. „Zašto mora biti Grad mrtvih? Zašto ne Grad glazbe, Grad smijeha ili Grad čokolade?“
Položih ruku na njezino rame. „Razvedri se“, rekoh i namjestih ražoružavajući osmijeh na lice. „To je samo glupavi naziv. Ne može biti baš toliko strašno, zar ne?“
***
Nema sumnje, Hamunaptra je zasluženo nazvana Gradom mrtvih.
Zavejana gustom pješčanom olujom, počivala je na visokoj uzbrdici, nad uzanim koritom zakrvavljenog Nila. Bezbojno nebo nad njome parale su munje, a kamene zidine blještale su neugasivim signalnim vatrama, označavajući stazu umrlim dušama i palim anđelima. Ulaz – željeznu kapiju obraslu u suhi korov – čuvala su dva kamena kipa, dvije improvizirane Sfinge.
Čak se i u neprohodnom, zgrušanom zraku osjećao okus Smrti.
Roxy me je sarkastično gledala dok smo slijedile Ameliu kroz bestjelesnu pustoš, otjelotvorenje prijestonice samog Pakla. Čvrsto sam primila Lujizinu hladnu ruku i ubrzala korak, osjećajući kako me studen pohotno dotiče kroz napukline u tlu popločanom tvrdim kamenom. Sa moje desne strane protezao se beskonačan red gotovo identičnih hramova koji bijahu posvećeni egipatskim božanstvima i faraonima, a s lijeva su nas prodorno promatrale statue isklesane od crnog mramora, paradoksalni prizori poput žene s glavom krokodila i krilima ptice ibis, ili pak zmije otrovnice sa ljudskim licem.
Bilo je nevjerojatno tiho, prazno. Samo mrak sa svim svojim apsurdima.
„Oh, ovo je... impresivno“, promrmljala je Lujiza nesigurno, stegnuvši moju ruku u svojoj.
Amelia se blago osmijehnu, pokazavši ispruženim kažiprstom ka najsjevernijem hramu, onom čije su se trošne zidine pokazivale najizdržljivijima i najponosnijima. „Stigle smo.“
Popevši se uz klimave stepenice optočene naslagama prašine, nađosmo se pred vratima koja su vodila u unutrašnjost hrama. Amelia zamahnu štapićem i s lakoćom ih otvori, te oprezno stupi unutra, dajući nam pogledom znak da ne zaostajemo. Hladni zidovi hrama bijahu – baš poput onih u piramidama – oslikani hijeroglifima i drevnim staroegipatskim simbolima koje su samo odabrani mogli razumjeti, molitvama koje su samo najhrabriji smjeli izgovoriti. Krvava svjetlost plamtećih baklji bila je naš putokaz među uskim, zapetljanim hodnicima koji su, i po izgledu i po mirisu, pripadali prošlosti.
„Asphodel! Zar se ovako dočekivaju gosti?!“ Drzak ton Ameliinog glasa možda nije u potpunosti priličio situaciji, ali čvrsto sam vjerovala da – kao i uvijek - zna što radi i da ćemo od njezine bivše učiteljice doznati sve što nam je potrebno da dođemo do Knjige živih.
„Asphodel!“, vrisnu ona ponovno, sada nešto glasnije, ali nije bilo odgovora.
Prijezirno otpuhnuvši u znak negodovanja, povela nas je niz strme stepenice koje su vodile do prostorije utonule u polumrak, kao da je bila sigurna da će tamo naći odgovore.
„Isuse Kriste!“
Asphodel Abd Oziris, egipatska svećenica i vrsna crna čarobnica, čekala nas je pod okriljem voštanica. Sa bujnom, plamenocrvenom kosom i očima boje neba, nekada je morala biti prava ljepotica, prilika savršenstva koja je plijenila sve poglede. Ali sada ne – sada su joj nasilno osakatili mramorno lice, oteli svu ljepotu, oprali dostojanstvo s tijela njezinom vlastitom krvlju. Lepršava, bijela haljina pripijena uz njezine ženstvene obline bila je umrljana crvenilom, oči iskolačene i zastakljene, a lice obilježeno dubokim tragovima oštrice. I, kao potvrda da ju magijom nitko nije mogao poraziti, vrat joj je bio kukavički prerezan; nož je i dalje bio na mjestu zločina, zariven u bolesno blijedu kožu.
Prizor je bio bolno stvaran, čak su se čuli tupi udarci kapi krvi o tlo.
Amanda prekri usta dlanom, suzdržavajući se od vriska. „Tko bi učinio takvo što?“, prošaputala je zgroženo i – oslonivši se o mene – demonstrativno okrenula glavu u stranu kako više ne bi morala gledati u mrtvo tijelo jedine osobe koja nam je mogla pomoći.
Lujizine oči zablistaše. „Očito netko kome nije odgovaralo da mi doznamo gdje se nalazi Knjiga živih“, zaključila je hladno, u potpunosti ravnodušna pod silinom užasnog prizora; kao da je poslije Voldemortove smrti postala otporna na sve druge strahote.
Njezina smirenost me je opila, natjerala me da zaboravim reflekse i uključim samo centre pribranosti u svom mozgu, isto kao što je i ona učinila. Prišla sam joj i – kratko osmotrivši Asphodelino mrtvo tijelo – iznijela jedinu pomisao koja mi se učinila logičnom. „Elaine, možda?“, pretpostavila sam, upitno položivši kažiprst uz svoja napućena usta.
„Sasvim moguće. Ovakvo kukavičko umorstvo je tako tipično za nju. Vjerujem...“
Nije dovršila rečenicu; nalet hladnog vjetra poharao je prostoriju, zamjenjujući svjetlost dogorjelih voštanica sa neobično tamnim dimom koji mi je u potpunosti pomutio svijest. Ovako plaha i krhkog zdravlja kakva sam od malih nogu, nisam ostala imuna; čim je vrtoglavica uminula, počela sam prigušeno kašljati. Osjetila sam kako me Lujiza demonstrativno povlači k sebi i nježno prima oko struka, kao da me želi zaštititi od tog nepozvanog gosta čiji se obris nejasno nazirao u izmaglici.
„Tko je tamo?“, upita Amanda otresito i istupi nekoliko koraka naprijed, upalivši svjetlo na svom isukanom štapiću. Kutovi tankih usana joj se opustiše. Zastrašila me je činjenica koliko – tako namrštena, odlučna i prikriveno bijesna – zapravo podsjeća na Voldemorta.
Koprena dima se teatralno raziđe, potvrđujući moje sumnje; Elaine i Damian Troy stajali su na neznatnoj razdaljini od nas i prigušeno se cerekali. Potomci dvaju stoljećima čistokrvnih obitelji, tako visoki, tamnokosi i blijedoliki, isuviše sigurni u sebe i svoju moć, njih su dvoje bili naizgled savršen par. Činili su se idealnima, poput lažne slike u kojoj je Elizabeth Brown oduvijek priželjkivala vidjeti obje svoje kćeri.
„Pogrešno si me procijenila, sestrice.“ Elaine pompezno raširi jarkocrvene usne u osmijeh, pri čemu njezini blještavo bijeli zubi dođoše do izražaja. Glas joj je bio blag, neobična mješavina slatkog i trulog, odvratnog i fascinantnog. „Ako sam ikad bila kukavica, ako sam se ikad plašila, to se desilo u periodu kad sam bila sama. Isto kao što si ti sada. Sve se vraća, sve se plaća, zar ne?“
Mržnja me je preplavila; stajala sam pred ženom koja je ubila mog oca, ali nikakav izljev bijesa nije bio dopušten. Lujiza i Voldemort su me odavno naučili najosnovnijim pravilima kojih se morate pridržavati ako se susretnete sa psima ili krvožednim psihopatama. Prvo, ne trčite. Drugo, ne dozvolite da osjete ono što vi osjećate. Treće, suprotstavite im se kad to najmanje budu očekivali; najprije ih natjerajte da povjeruju u svoju nadmoć.
Na Damianovom mladolikom licu zablista lažno suosjećanje. „Nema više tvog voljenog Voldemorta, Lujiza“, rekao je zadovoljno. Njegove sitne oči boje čokolade zatitrale su dok joj je sipao istinu u lice. „Što ćeš sad?“
Lujizu te riječi nisu pokolebale; a ako i jesu, ničim nije to odavala.
Elaine se netremice zagledala u nju; imala sam osjećaj da joj prepredeno krade misli, da shvaća svaku pojedinost naše namjere. „Nikad ga nećete vratiti. Ne dok je Knjiga Mrtvih kod nas.“ Ležerno je skrenula zjenice na svoje duge nokte prelakirane u crveno, kao da neobvezno govori o vremenskoj prognozi ili rasprodaji odjeće. „No, kad malo bolje razmislim, iako on ne može doći k tebi, ti... ti zasigurno možeš otići k njemu. Ja ti to jamčim, draga moja Lujiza.“
„Elaine, ne možeš me zaplašiti svojim praznim prijetnjama“, odvrati ona zastrašujuće mirno, iako sam znala da ju Elaineine otrovne riječi ubijaju. „Poznajem te; mnogo laješ, ali ne ujedaš.“
„Nisu ovo prazne prijetnje. Ovo su upozorenja.“
Lujiza frknu. „Budimo po prvi i posljednji put iskrene jedna prema drugoj, Elaine. Nećemo više imati priliku. Reci mi, jesi li doista spremna prevladati strah od oslobađanja drevnih crnih magija radi vlastitih interesa, ili u pozadini tvojih težnji leži samo žudnja da uništiš mene?“
Iako sam ga tokom brojnih besanih noći pokušavala zamisliti, nisam očekivala da će naš ponovni susret ovako izgledati; razgovor u prostoriji kamenih zidova, dvije sestre otvaraju dušu jedna drugoj. Ovako je bilo znatno izvještačenije, znatno okrutnije. I tada mi je – po prvi put – kroz glavu prošla zastrašujuća pomisao; je li moguće da smo podjednako jaki?
Je li moguće da će ova igra završiti bez pobjednika?
komentiraj (23) * ispiši * #
