Everything is falling apart...

Vratili smo se u Hogwarts skupa sa svitanjem nove zore. Njezini neprimjetni sivi tračci na svojim su krilima donijeli još tisuće pitanja i nedoumica koje nisam mogla riješiti. Ne zato što nisam željela, ne zato što nisam trebala... nego jednostavno nisam mogla. Ni ja ni nitko drugi. Čak ni Snape i Lexy. Nadala sam se da će me bar oni moći ohrabriti i podržati u ovom prokletom trenutku, ali stvari su ostale upravo na tome; na nadama... Praznim, beznačajnim nadama. Da je u meni postojalo dovoljno snage i volje, sigurno bih zabacila kosu i ispustila vrisak koji bi bar malo ublažio moju psihičku bol, ali ovako... Nisam mogla. Previše me je boljelo. Ovako se sve svelo na tihe, neprimjetne suze koje su tekle niz moje blijede obraze dok sam odsutno zurila u rađanje jutra na horizontu. A prelijevanje čudnih boja preko gustih oblaka kao da je imalo za zadatak uništiti djeliće već slomljenog srca. Uzdahnuvši, navukla sam zastore i obrisala oči rukavom crne haljine. U spavaonici je vladala grozna tišina. Roxy, Alexis i Amanda su koristile još tih nekoliko preostalih sati za spavanje. Bilo mi je pomalo krivo što i ja nisam mogla samo tako usnuti, kao da je sve u redu, kao da se ništa nije desilo. Jer... previše toga je bilo izgubljeno, a ja se s tom spoznajom nisam mogla pomiriti. Mogla sam samo razmišljati o Lujizi. I što sam više razmišljala, što sam se više prisjećala naših zajedničkih trenutaka, to sam postajala sve zbunjenija i tužnija...
Mama, zašto ti je ovo trebalo?! Zašto si morala otići?!

***

''Ljudi, jeste li čuli novosti?! Smrtonoše i Paukovi sljedbenici su zauzeli Rosewhite!''
Dominic Scott, prvašić iz Ravenclawa, uzbuđeno je trčao školskim hodnicima i mahao najnovijim izdanjem Dnevnog proroka. Njegovo sićušno tijelo obuzimali su drhtaji straha. Pramenovi njegove smeđe kose su padali niz zajapurene obraze, vlažni od znoja. Netremice sam zurila u razrogačene plave oči koje su mu krasile lice, da bih u konačnici samo glasno otpuhnula, upotpunjujući dojam laganim zamahom ruke. Jer, Dominic nije bio jedini kojeg sam ujutru vidjela u takvom izdanju. U konačnici, sve se odvijalo isto kao i poslije pada Durmstranga. Ista ona panika je zloslutno poigravala na licima učenika koje sam susretala na putu do Velike sale. Sove su ponovno letjele i sudarale se na hodnicima, noseći sa sobom pisma i druge oblike upozorenja koje su im roditelji slali. Novinski članci su nevjerojatno podsjećali na one od prije tjedan dana, kad je sve i započelo. Čak mi se činilo da sam ranije čula i govor koji je Dumbledore održao za doručkom. Nisam sigurna koliko je dobro da svi vjeruju u tvrdnju da su smrtonoše i Paukovi sljedbenici zauzeli još jednu cijenjenu čarobnjačku školu, ali sam sigurna da još nitko nije spomenuo da je Rosewhite pripao Lujizi i njezinim novim pristašama. Ne znam da li bih to prije nazvala ironičnim ili smiješnim, ali... u konačnici, razlike nije bilo. Ili ju ja nisam vidjela nigdje osim u pogledima koje sam imala na sve što se dogodilo. Ne želim se vraćati na početak i govoriti o osjećajima koji su me razdirala iznutra u tim trenutcima, ali činjenica je da ih nitko nije primjećivao. Jednostavno, nastojala sam ostaviti onaj dojam na koji su se svi već bili navikli. ''Hoćeš li više prestati s tim?'', došapnula mi je Leni pod satom Preobrazbe. Gledala me je prijekorno – kao i uvijek kad sam se spremala napraviti neku spačku. ''Hoću li prestati s čim, Leni?'' Uzvratila sam joj širokim osmijehom i bacila još jednu ping-pong lopticu prema McGonagallici koja je stajala okrenuta leđima, ispisujući nazive čarolija po ploči. Pogodila sam ju u sam vrh nakrivljenog šešira, koji tada skliznu s njezine glave i pade na pod. ''Smiri duhove dolje. Gospođice Riddle, vi...'' Sagnula se i dohvatila šešir. Uputila mi je jedan od svojih nadmenih pogleda dok ga je namještala na prosijedoj kosi skupljenoj u punđu. Bila sam sigurna da će još nešto dodati, ali ju je u tome spriječio prodorni zvuk školskog zvona koji je proparao zrak i označio kraj sata. Skočila sam stolice i, zgrabivši torbu sa poda, brzo istrčala van. Nisam željela riskirati da ponovno dobijem kaznu.
''Maggie, sačekaj! Ispala ti je knjiga.'' Alexis me lagano primi za podlakticu. Zastadoh, okrenuvši se. Pružila mi je knjigu iz Preobrazbe, koju sam potom mrzovoljno strpala u torbu.
''Hvala...'' Pogledah ju. ''Nisam ni primijetila da sam ju ispustila.''
Krenule smo skupa niz hodnik, gurajući se kroz gužvu koju su napravili prvašići. Njihovi povici i njihov prodorni smijeh odzvanjali su cijelim drugim katom, ali su se stišali čim su me ugledali. Prijatna neka tišina, rekla bih. Krajičkom oka sam spazila Roxy i Mikka kako se zamajavaju smrdobombicama pred Lexyinim kabinetom, ali je moju pažnju tada zaokupio Alexisin glas. ''Kako si?'', upita me. Nije mi se svidjela nijansa zabrinutosti koja je bljesnula u njezinim očima. Zato sam se namrštila i ubrzala korak. Sustigla me. Primila me je za ruke i lagano posjela na kamenu klupu što nam se našla na putu. Podigla sam obrvu. ''A, pa kako bih bila...? Dobro sam, naravno'', slagah. Ako sam išta mrzila, to je bilo upravo ovo. Sažaljenje. Otrgla sam se od nje i demonstrativno skrenula pogled u stranu, glumeći zainteresiranost za djetinjaste gluposti koje su moje prijateljice izvodile na drugom kraju hodnika.

***

Tek uvečer, kad su svi bili zaokupljeni pisanjem zadaće za Umbridgeicu, tek tad sam imala priliku ponovno ostati sama. Šetala sam popločanom stazom uz jezero, ogrnuta debelom crnom jaknom. Prva zraka mladog mjeseca probila se kroz slojeve silovitog vihora i nježno dotakla moje lice, ali nisam uspjela uživati u svemu što je donosila. Zagledala sam se u nebo. Njegove tamnoplave nijanse i čarolije bezimenih zvijezda činile su se tako monotonim, tako nezanimljivim, tako... dalekim. Okrenuh glavu, u glupoj nadi da će me sneno promatranje uzburkane vode više ispuniti. Krajičkom oka spazila sam osobu zavijenu u crnu pelerinu kako stoji u sjeni visokog hrasta. I promatra... mene. ''Hey! Tko je tamo?!'' Čim sam zazvala, ta se osoba okrenula i brzo potrčala prema Zabranjenoj šumi. Htjela sam ju slijediti, ali tada osjetih nečiji snažan stisak na ramenu. Naglo sam se okrenula i ugledala Amandu. ''Am?'', upitah s olakšanjem. Ona me zbunjeno pogleda, sklonivši pramen kose sa čela. ''A koga si ti očekivala?'', uzvratila je pitanjem. ''Nisam nikog očekivala. Znala sam da si to ti'', odgovorih, cereći se. Procjenjivački me je promotrila. ''Kako si me vidjela?''
''Nisam te vidjela, nego sam te nanjušila. Zaudaraš kao mošunsko goveče!'', izjavih. Kad sam shvatila da se sprema da me ubije, brzo sam promijenila temu. ''A što ti zapravo radiš ovdje? Mislila sam da pišeš zadaću.''
Slegnula je ramenima, zaboravljajući na ljutnju. ''Naredila sam Alexis da mi ju uradi'', reče. Primila me je za ruku i povela prema dvorcu. Suho lišće je šuštalo pod našim cipelama. ''Idemo posjetiti jednu osobu.''
''Koga? Hagrida?'', upitah s oduševljenjem.
''Ne. Umbridgeicu'', reče moja sestra, uz vragolasti osmijeh na licu.

***

''Platit ćete mi, bando razbojnička! Naći ću vas, ne zvala se ja Dolores Umbridge!'' Umbridgeica je patrolirala hodnicima, naoružana velikim drvenim prutom. Iako nisam shvaćala zašto je bilo potrebno praviti toliku frku oko njezinih polomljenih figurica, prihvatila sam Amandinu ponudu da se sakrijemo u ostavu za metle dok se bura ne stiša – kao i obično. ''Am, mi bismo u naše osobne iskaznice trebale unijeti ostavu kao stalno prebivalište'', izjavila sam, sjednuvši se na ledeni pod. Nakašljala sam se zbog prašine koja se pritom podigla. Amanda se osloni leđima na zid. ''Ponijela sam ovo za slučaj da nam bude dosadno'', saopćila mi je, izvadivši špil karata iz džepa svoje pelerine. ''Hajde da odigramo jednu.''
Umbridgeicini ljutiti povici prestali su tresti hodnik tek kad smo završavale treću partiju pokera. Budući da je zavladala tišina, zaključile smo da je vazduh čist. I doista, kad smo provirile iz zamračene ostave, hodnik je bio potpuno prazan. ''Nešto nije u redu'', reče Amanda mudro, dok smo se lagano kretale prema društvenoj prostoriji. ''Suviše je tiho.''
Htjela sam joj prigvoriti što opet grakće kao ptica zloslutnica, ali me je presjekao bolni vrisak koji je proparao cijeli Hogwarts. Amanda i ja se pogledasmo. Čitala sam izvjesni strah iz tog njezinog pogleda. ''Odakle ovo dopire?'', prošaputala sam. Am drhtavim potezom ruke pokaza u pravcu susjednog hodnika, a potom se i polako zaputi tamo. Koračala je na vrhovima prstiju, gotovo neprimjetno, kao da se plaši da bi ju netko mogao čuti. Slijedila sam ju, držeći rub njezine školske pelerine. Tada sam osjetila kako mi se neka neobjašnjiva napetost skuplja u grlu. Neki loš predosjećaj, rekla bih.
''Pazi! Sakrij se!'', siknu Amanda iznenada. Zvučala je prestravljeno. Snažno me je primila za ramena i pritom povukla iza najbližeg kamenog stupa. ''Što...'', započela sam, provirivši na onaj dio hodnika odakle se začuo onaj vrisak. Tada zastadoh. Stresla sam se od prizora koji se ukazao pred mojim očima. U zamračenog kutu, ispod širom otvorenog prozora, nepomično je ležala Dolores Umbridge. U lokvi jarkocrvene krvi. Mrtva. Oči su joj bile širom otvorene, iskolačene, kao u panici... kao u agoniji nepojmljive boli. U njezine grudi, kroz debeli rozi kaput, bijaše zaboden veliki nož čija se oštrica presijavala pod prigušenom svjetlošću. A kraj njezinog tijela je stajala... Lujiza. Stajala je okrenuta prema kamenom zidu, pišući po njemu vrhovima prstiju koji bijahu zamrljani krvlju. Istom onom krvlju koja je kapala po rubovima njezine uske zelene haljine. Istom onom krvlju koja je nezaustavljivo lila iz Umbridgeicinih grudi i zaklanjala veliki dio mramornog poda. Nisam se mogla dulje uzdržavati. Vrisnula sam. Lujiza se istog trena okrenu. Pogledala me je svojim prekrasnim plavo-zelenim očima. Opako. Podrugljivo. Pobjedonosno. Smiješila se. Očekivala sam da će nešto reći, ali umjesto toga, obrisala je ruke o haljinu i izvadila štapić iz svog kratkog strukiranog kaputa. Amanda i ja smo netremice zurile u nju. S moje strane je to bila nevjerica, a sa Amandine čista mržnja. Lujiza se još jednom nasmijala prije no što je prošaputala čaroliju na nekom drevnom jeziku – čaroliju kojom se, na moje veliko iznenađenje, uspjela apartirati. ''Oh, Bože... '', prošaputa Amanda. Oslonila se na mene, gledajući s gađenjem u Umbridgeicu. Negdje u pozadini sam čula kako mi nešto govori, ali su moje misli i moj pogled bili prikovani isključivo za neobičnu poruku koju je Lujiza ostavila iza sebe. Hymeneal gates to darker sides. A glimpse of plinths where Midian lies.

Nastavit će se...

P.S. Ispričavam se svima kojima proteklog tjedna nisam komentirala postove. Ispričavam se i što nisam pisala niti na jednom od svojih blogova. No, komp mi je otišao k vragu – ovoga puta definitivno. Sad su, napokon, stigli praznici tako da ću ovo vrijeme iskoristiti da se malo organiziram i posvetim se svakom svom blogu pojedinačno. Moj blog, promisesundertherain.blog.hr, sam izbrisala jer priča nije tekla u smjeru koji sam isprva zamislila, ali ne brinite; znate da ću za par dana otvoriti novi blog o Maggie u kojem ću to ispraviti jer sam ovisna o njima.
P.P.S. Želim vam svima čestit Božić (s malim zakašnjenjem), sretnu Novu godinu i sve predstojeće blagdane... Da ne tupim dulje, znajte da vas sve volim i da vam poručujem da se ludo zabavite!

Why'd you have to go?!

PART TWO

Voldemortov izraz lica se još više izmijenio - bilo je to nešto između iznenađenja i nevjerice. ''Lujiza, što to govoriš?'' Pogledao ju je, čekajući da kaže kako se samo šalila, čekajući njezin osmijeh, čekajući da mu poleti u zagrljaj kako je inače imala običaj to činiti. Ali ona se odmaknu. Još više. I ne nasmiješi se. ''Sve će biti u redu budeš li se povukao iz Rosewhitea...'' Podigla je obrvu. ''No, ako želiš, možemo se igrati drugačije. Spremna sam se boriti. Tvoj izbor, lorde Voldemorte.'' Presjekla je napetost u zraku jednim zamahom svog štapića. Isto su učinili i ljudi sa crnim maskama što su stajali iza nje. Netremice sam zurila u njih, zbunjena. Ništa mi nije bilo jasno. Ništa nisam shvaćala. Ne znam ni jesam li željela shvatiti.
''Zašto bih se, pobogu, borio s tobom? Ja te volim!'', viknu Voldemort.
Lujiza se posprdno nasmijala. ''Eh, to ti je velika pogreška. Ali još veća pogreška je tvoje vjerovanje da i ja volim tebe.'' Nešto me je presjeklo kad je to izgovorila. ''Izvrsna sam glumica, zar ne?'' Teatralno je prebacila gustu crnu kosu na rame. Voldemort ju pogleda. Njegove oči zasvjetlucaše bolom i zaprepaštenjem. Oborio je pogled. Jasno sam mogla čuti ubrzane otkucaje njegovog srca, kao i isprekidani uzdah koji mu se oteo iz grudi. Osjetila sam čvrsti stisak Amandine ruke na svojoj dok sam gledala u Lujizu. Pokušavala sam pronaći u crtama njezinog mramornog lica bar jednu koja bi me podsjetila na moju majku onakvu kakvu sam ja poznavala. Ali nisam mogla... I ona se okrenu meni. Prostrijeli me pogledom punim mržnje. I mene i Amandu. Poželjela sam da me pograbi za ramena, da me muči Cruciom, da me i ubije ako je to potrebno - jer bi sve boljelo tisuću puta manje od tog njezinog ledenog pogleda. Amanda joj je uzvratila na isti, uobičajen način. Činilo se kao da ju to ni najmanje ne dira. Bila sam ljuta na sebe što nisam mogla učiniti isto.
Zašto sam ja morala biti tako prokleto slaba i okrenuti glavu na drugu stranu?!
Gotovo da nisam primijetila kakva je tišina ovladala prostorijom. Oštra, napeta tišina koju bih u nekom drugom slučaju možda iskoristila da shvatim situaciju koja se upravo odigravala pred mojim očima, ali ovako... Nisam nalazila smisao u bilo kakvom razumijevanju ili saznanju. Nisam više znala ni za što se borim. Slad pobjede se pretvorila u gorčinu i pomogla mi da shvatim samo jednu, možda beznačajnu stvar - ipak imam srce. Jer se upravo slomilo.
''Dobro, Lujiza. Ako je to tvoja odluka, onda neka bude tako'', reče Voldemort u konačnici. Glas mu je bio dostojanstven – kao i uvijek. ''Preuzmi Rosewhite. Tvoj je.''
''Ali, Gospodaru...'', poče Lucius. Voldemort podiže ruku, dajući mu do znanja da se nema namjeru raspravljati. Amanda me pogleda. U očima sam joj vidjela da se ne slaže s Voldemortovom odlukom. Istina je da se ni ja nisam slagala, ali sad je taj prokleti dvorac bio posljednja stvar koja mi je ležala na mislima.
Lujiza se ponovno nasmija, podbočivši se. ''Pametno. Borbu ćemo ostaviti za neki drugi put, ha?'' Tu skrenu pogled na one ljude što su stajali iza nje, mirno i, opet, dostojanstveno. ''Moji sljedbenici i ja ćemo se vratiti za pola sata. Ne želim zateći ni tebe ni tvoje... mislim, naše kćeri ovdje. Jasno?'', upitala je, stavljajući sarkastičan naglasak na to ''naše''. Ne čekajući odgovor, svi njezini sljedbenici krenuše k vratila, jedan po jedan. Htjela ih je slijediti, ali se u konačnici predomislila. Napipala je rukom prekrasni srebrni medaljon koji je uvijek visio oko njezinog vrata. Otrgla ga je, mršteći se. ''Ne trebam ovo...'', promrljala je s prezirom, a potom ga nemarno odbacila u stranu i nastavila koračati prema vratima - preko svih onih mrtvih tijela koja su ostala u spomen na bitku. Zidovi i prozorska stakla su se zatresli kad je lupila vratima, ali se činilo da nitko ne mari za to.
''I? Što sad?'', upita Lexy. Bila je na ivici suza.
Voldemort ju pogleda. ''Alexandra, okupi preostale smrtonoše i Paukove sljedbenike i reci im da se povlačimo sa Roselanda'', rekao je, na što ona kimnu glavom i šutke izađe iz prostorije. Snape i Bellatrix su otišli za njom. Uzdahnuvši, oslonila sam se na Amandu. Ona prebaci ruku preko mojih ramena i prošapta nešto u stilu ''bit će sve u redu''.
Voldemort se sagnuo i dohvatio medaljon koji je Lujiza maloprije bacila. Nekoliko trenutaka je tupo zurio u privjesak u obliku zmije iz čijih je usta izlazio pauk.
''Što je to?'', upitala sam plaho.
''Lančić koji sam joj dao na našem vjenčanju...'' Oteo mu se bolni uzdah.
''Oh... ma, zapravo, ne znam što bih rekla.'' Amanda je slegnula ramenima. Nisam mogla ne primijetiti izvjesnu hladnoću duboko u njezinom pogledu. Čak bih se mogla zakleti da je negdje, u dubini duše, bila sretna zbog ovog što se desilo. Trudila se to prikriti, ali... Predobro sam ju poznavala.
''Hajde...'', rekao je Voldemort u konačnici. ''Vrijeme je da krenemo.'' Okrenuo se i uzdignute glave pošao naprijed, navlačeći kukuljicu preko lica... ali sam ipak uspjela primijetiti malu, skrivenu suzu koja je bljesnula u kutu njegovog oka.

P.S. Ne znam za vas, ali meni se ovaj post prilično svidio. Upravo zato što je drugačiji. I znam da sad većina vas prevrće očima, misleći da pretjerujem i da je nemoguće da se neki crni čarobnjaci ponašaju ovako kako sam ja to opisala, ali to je poanta svih mojih priča. Želim vam pokazati događaje iz neke druge perspektive, a ne držati se one ''Potty je heroj, a Voldy odvratni bezosjećajni negativac kojeg treba ukloniti''. Eto, sad ste imali priliku vidjeti i drugu stranu. :D Nadam se da vam se post na koncu ipak sviđa.

Why'd you have to go?!

PART ONE

Amandin pogled se susreo sa mojim negdje u sjeni visokog drveća koje je sa svih strana okruživalo Rosewhite. Ona se nasmiješi. Veselo. Ohrabrujuće. Samouvjereno. Vješto je sakrivala napetost koju sam čitala iz njezinih nježnih plavih očiju, kao da mi želi reći da će sve ispasti dobro. Kimnula sam glavom, nastavljajući s promatranjem visokim zidina načinjenih od kamena što su se ponosito uzdizale pred nama u svom punom sjaju. A mi smo bili ti koji smo ga trebali ugasiti. ''Slijedite nas...'', rekoše Snape i Lexy u isti glas. Sakrili su lica pod crne kukuljice i tiho krenuli naprijed, po popločanoj stazi. Mi ostali krenusmo za njima, bez riječi. Čulo se samo šuštanje smeđeg lišća i otpalih grančica pod našim cipelama. Čvrsto sam stezala štapić u ruci, osvjetljujući neravni put pred sobom. Jak miris tek uminule kiše parao mi je nosnice. Nisam se osvrnula niti na jedan od šumova koji su prolazili krošnjama drveća i grmljem pod njihovim okriljem. Misli su mi bile usmjerene samo na ono što je stajalo preda mnom. Na borbu. Na napad. Na ubijanje... Kako smo se približavali izlazu iz šume i kako je stisak moje ruke na štapiću postajao sve jači i jači, osjećala sam sve više napetosti. Čula sam kako mi Amanda nešto šapuće, ali sam se trgla tek kad je pred nas istupila jedna prilika u crnoj pelerini. Bijaše to Lord Voldemort. ''Tu ste... Izvrsno.'' Svi mladi sljedbenici mu se duboko pokloniše. Snape i Lexy su se samo lako naklonili. Voldemort ih je jedan dugi tren pomno promatrao, a onda je skrenuo pogled na mene i moju sestru. ''Znao sam da me nećete razočarati'', rekao je, nasmiješivši se. Amanda i ja smo mu uzvratile na isti način.
''Gospodaru, gdje su ostali? Gdje je Gospodarica?'', upita Snape nestrpljivo, obazirući se oko sebe. Grašci znoja su izbijali na njegovo čelo, svjedočeći o neprijatnosti koja se osjećala samim boravkom u Tamnim šumama Roselanda.
''Smrtonoše i Paukovi sljedbenici su zauzeli svoje položaje. Čekaju na moj znak'', odgovori Voldemort. ''A Lujiza je odlučila ostati u dvorcu. Ne osjeća se baš najbolje.'' Glas mu je zazvučao zabrinuto.
Amanda frknu. ''Sigurno je igrom nesretnog slučaja vidjela svoj odraz u zrcalu, pa joj se smučilo'', izjavila je, ne skrivajući prezir kojim je isijavao njezin glas.
Voldemort se disketno nakašlja. ''Ima jaku glavobolju. Ovaj put ćemo morati bez nje...'' Teatralno je zamahnuo svojom dugom pelerinom. Onda podiže štapić ka tamnom nebu na kojm su se prelamale zrake krvavo crvenog mjeseca. ''Morsmorde!''
Sitni tračci prodorne zelenkaste svjetlosti poletješe u visinu i, razbijajući kišne oblake, formiraše se oblik zmije iz čijih je usta izlazio pauk. Naš žig. Novi, izmijenjeni žig. Mješavina Tamnog znamena i Paukovog pečata. Oteo mi se uzdah oduševljenja, pogotovo zato što je pojava žiga na nebu ujedno i označila početak borbe. Par djelića sekunde kasnije, hladni noćni znak je proparan nekolicinom preplašenih uzvika, a cijelim otokom je odjeknuo jedan zastrašujući tresak. Vrata su pala. Skupina smrtonoša i Paukovih sljedbenika, izvrsnih čarobnjaka s licima skrivenim u crnim kukuljicama, nemilosrdno je uletjela unutra.
''Sljedbenici su ušli u Rosewhite...'', prošaputala je Leni očarano, zagledavši se prema magli u čijem su se zagrljaju nazirale srušene kapije škole Rosewhite. Voldemort nam je dao znak da ga slijedimo. ''Maggie, Amanda... vas dvije idite sa mnom. Vi ostali, riješite se Strallmanovih čuvara koji štite podzemne hodnike'', rekao je, kad smo zauzeli glavni hodnik. Svi su poslušali njegovu zapovijed i otrčali u drugom pravcu, spremni na obračun, a Voldemort je poveo Amandu i mene u novu borbu. Najkrvaviju borbu do sada. Našem posprdnom smijehu i uplašenom vrištanju učenika bi se katkad pridružili i tupi padovi tijela na popločani pod. Učenici i profesori su uspaničeno jurili hodnicima, u pidžamama. Možda je bilo kukavički napasti Rosewhite usred noći, ali stvari su na taj način ispadale komičnije i mnogo zabavnije. Slast je bila veća. Strallman, ravnatelj škole, pokušavao je skloniti preživjele učenike na sigurno. Ali sigurnih mjesta više nije bilo. Kletve su letjele na sve strane, ubojite i nemilosrdne. Upravo onakve kakve su trebale biti. I u tim sam predivnim trenutcima shvatila da je Amanda imala krivo. Uopće nije bilo teško. Bilo je, čak, možda i previše lako. Ili sam samo ja toliko ojačala kao vještica da mi se više ništa nije činilo nemogućim. Navikla sam uvijek dobiti ono što želim, a u ovom slučaju je to bila pobjeda. Pobjeda koja se nazirala još od samog početka. Smrtonosne riječi su tekle s mojih usana poput neke dječije pjesmice, a štapić mi je savršeno ležao u ruci. I mogla sam si zamisliti kakvom su me tada vidjeli - isto onako kako godinama vide moje roditelje. Upravo tako me je gledao i sam Strallman, dok se moja sjena nadvijala nad njegovo onemoćalo tijelo. Sitne zelene oči tog starog čarobnjaka zaiskrile su prezirom, ali i neskrivenim strahom.
''Stat će vama netko u kraj, Riddleovi... '', procijedio je kroz zube, već na izmaku snaga od svih kletvi mučenja koje sam mu darovala. U dvorani je vladala napeta tišina. Jedini koji su ostali stajati na nogama bili su Amanda, Voldemort i još nekolicina naših sljedbenika.
Nasmijala sam se. ''Dobro pogledaj moje lice'', rekoh Strallmanu s visoka. ''Što vidiš?''
''Vidim Voldemortove vražje oči... i Lujizine otrovne usne.''
''Da... a to je ujedno i posljednje što ćeš vidjeti. Avada Kedavra!'' Mlaz zelene svjetlosti poleti iz mog štapića i pogodi Strallmana ravno u grudi. Poslije bolnog uzdaha, njegove oči se sklopiše i on usnu u vječni san. Ne skidajući blagi smiješak s lica, okrenula sam se i pažljivo promotrila prizor koji se pružao pred mojim očima. Pod je gotovo u cjelosti bio prekriven mrtvim tijelima. Bilo je tu i nekoliko smrtonoša, ali mi niti jedan od tih izgubljenih života nije ništa značio. Jer, imena ljudi koji mi doista nešto znače u životu mogla bi se nabrojati na prste jedne ruke. A, uostalom, ovi su imali najveću moguću čast koja teče rijekom života - umrli su za slavu svojih Gospodara. Usne mi se razvukoše u još širi i iskreniji osmijeh. Prije no što je itko uspio bilo što reći, prije no što je itko uspio bilo što učiniti, vrata dvorane se treskom otvoriše i unutra stupiše Lucius Malfoy i Bellatrix Lestrange. ''Pobijedili smo!'', vrisnula je Bella. Po prvi put, njezin glas mi se nije učinio iritantnim. ''Zauzeli smo Rosewhite!''
Imala je pravo. Sasvim slučajno, moj pogled je odletio na prozor kroz koji se jasno vidjelo kako svi neprijatelji koji su preživjeli okršaj bježe glavom bez obzira u pravcu okolnih sela. ''To! Doista smo uspjeli!'', vrisnu Amanda. Potrčala sam k njoj. Čvrsto smo se zagrlile. Zapravo, ja sam skočila na nju, ali to inače nazivamo našim uobičajenim zagrljajem.
''Šteta samo što Lujiza nije ovdje...'', reče Voldemort.
Htjela sam reći da nije važno što ona nije fizički prisutna, ali me je u toj namjeri zaustavio nalet hladnog vjetra koji sam osjetila na tijelu... samo ne znam iz kojeg pravca. Osjetili su ga i ostali. Dalo se to zaključiti po njihovim zbunjenim pogledima koje su bacali unaokolo bez nekog posebnog smisla.
''Oh... ali ja zapravo jesam ovdje.'' Lujizin ledeni glas je odjeknuo prostorijom. Bilo je doista teško shvatiti odakle dopire, sve dok nismo pogledali u pravcu sporednih vrata, koja sada bijahu širom otvorena. Istupila je nekoliko koraka naprijed. Bila je prelijepa, kao i uvijek. Smijala se. Zlobno. Podrugljivo. Kao da nešto smjera. Njezine plave oči su svjetlucale nekim neprirodnim sjajem koji nikad ranije nisam vidjela kod nje. Rubovi njezine duge krvavo crvene haljine su se poigravali sa vjetrom. I nije bila sama. Iza njezinih leđa bila je okupljena gomila ljudi sa neobičnim crnim maskama na licu.
''Lujiza, ljubavi...'' Voldemort joj pokuša prići, iako se u njegovom glasu naziralo blago čuđenje. Htio ju je zagrliti. Ona se hladno odmakne od njega. Činilo se kao da ga je presjekla ta njezina hladnoća. Podigla je svoj štapić, prijeteći. ''Poštedi me toga. Radije napusti moj dvorac, prije nego što budem prisiljena da te povrijedim.''

Nastavit će se...

P.S. Eto... Napokon smo došli i do Rosewhitea. Ne znam, meni se čini da je post ispao dobro, iako se nisam previše trudila da detaljnije opišem bitku – jer, zapravo, sama bitka nema neki prevelik značaj u priči. Kraj posta je najznačajniji, i zato vas molim da dobro obratite pažnju na detalje. Prvenstveno na boju Lujizine haljine. Sad vam vjerojatno zvuči glupo što to govorim, ali kasnije ćete shvatiti zašto :=D
P.P.S. Kad počnu praznici, uzet ću si malo vremena da sredim boxeve. Na svim svojim blogovima. A doista mrzim to raditi :=D

What would you do if for every moment you were truly happy there would be 10 moments of sadness?

Krvavo crvene zrake jutarnjeg sunca dodirnule su moje lice. Budile su me na isti način kao i svakog drugog jutra. Mrzovoljno sam se okrenula u krevetu i navukla debeli pokrivač preko glave. Još uvijek nisam bila spremna za novi dan koji se uzdigao na horizontima, u iščekivanju da otvorim oči i pogledam čaroliju koju je donosio. ''Navucite zastore...'', promrmljala sam.
Roxy se se nadvila nad mene poput sjene. Osjetila sam miris njezinog parfema. ''Maggie, ustani se. Doručak je za pola sata.'' Lagano me je prodrmala. ''Ne želiš propustiti sve one kroasane, zar ne?'', dodala je pritom.
Frknula sam. Roxy me je uvijek znala pogoditi u najslabiju točku. Natjerala sam sebe da se uspravim u krevetu i protrljam svoje napola zatvorene oči. Alexis je sjedila na podu i prelistavala knjigu koja je, sudeći po njezinom izrazu lica, bila jako napeta i zanimljiva. Podigla je pogled i nasmiješila mi se, ne obazirući se na Amandine psovke koje su odzvanjale spavaonicom samo zato što nije mogla pronaći drugu čarapu. Dohvatila sam crnu haljinu što je još od sinoć ležala prebačena preko stolice.
''Hvala Bogu!'' Amanda je pronašla svoju čarapu u krletci moje vrane Carmille. Posegnula je da ju izvadi, ali ju je Carmilla snažno udarila krilom u namjeri da zaštiti svoj plijen. Moja sestra naglo izmače ruku. ''Dovraga! Maggie, ovo tvoje klupko perja je zrelo za ludnicu!'', promrmljala je ljutito, bacajući se u potragu za drugim parom čarapa.
''Taman možete tamo dijeliti sobu...'' Nasmijala sam se, stajući pred zrcalo. Amanda me je pažljivo promotrila dok sam se češljala. U konačnici, iskrivila je lice u grimasu. ''Jako duhovito, gnome.'' Nakon nekoliko trenutaka popunjenih samo Roxyinim i Alexisinim tihim hihotanjem, moja sestra stade kraj mene. ''Stvarno, Maggs, izludjet ću od ove vrane. Kad više misliš nabaviti sovu?'', upitala me je. Uzela je četku od mene i lagano ju provukla kroz moju kosu. ''Nikad'', dala sam kratak i jasan odgovor, koji ju je natjerao da zaokrene očima.
''Hajde, sad mi napravi neku lijepu frizuru, pa idemo na doručak'', rekoh. Amandine se razvukoše u osmijeh. Moje također. Istina, većini je bilo neobično što sam umjesto sove pismonoše kao ljubimca imala vranu koju sam sasvim slučajno pronašla u Hogsmeadeu, ali meni se to činilo zanimljivo. Nije bila stvar u tome što su mi sove išle na živce. Nikad nisam imala običaj poštivati školska pravila, a nisam ni imala namjeru sada započeti. Odbijala sam nositi školsku pelerinu na satovima, njuškala sam po onom dijelu knjižnice koji nije bio dozvoljen učenicima, a šetnje Zabranjenom šumom postale su neka vrsta mojeg rituala. Nije mi smetala činjenica da sam dobijala deset puta teže kazne od ostalih koji su bar pokušali učiniti isto, a sve samo zbog položaja na kojemu sam bila u odnosu na njih. Ionako školovanje u Hogwartsu nisam ni shvaćala previše ozbiljno. Pogotovo ne sada. Sve moje misli bile su usmjerene na izazov koji je stajao preda mnom. Rosewhite. Pad Rosewhitea.
''Misliš li da ćemo uspjeti?'', upitala me je Amanda za doručkom, toliko tiho da sam se morala dobro napregnuti da ju čujem. Iako dotad nismo razgovarale o tome, znala sam na što misli. Odložila sam vilicu na rub tanjura. ''Da. Sigurna sam.'' Iako se tada nasmiješila, osjetila sam da je zabrinuta. Valjda je to opet bila ona telepatija koje je postojala između nas dvije. Ona neraskidiva veza. Uvijek smo znale kako se ona druga osjeća. I zato sam čvrst stisnula njezinu toplu ruku, a sve u pokušaju da ublažim nervozu zbog tog napada koji nas je očekivao za svega tri dana.

***

Učionica Čarobnih napitaka bila je, osim tajnih školskih hodnika, jedno od rijetkih mjesta u Hogwartsu gdje sam se mogla u potpunosti opustiti. Napitci su oduvijek bili moja strast i svaki put bih iznova ostajala fascinirana činjenicom što sve mogu učiniti pomiješavši nekoliko različitih tečnosti. Mogla sam to dobiti jednim potezom svog štapića, ali ovako sam vidjela više izazova i neizvijesnosti. ''Sad ćemo vidjeti da li ste dobri samo u lupetanju gluposti i akrobacijama po mojim živcima, ili ima nade i u napitcima za uspavljivanje'', rekao je Snape, zagladivši rukom svoju masnu kosu. Pogledom nam je dao znak da zauzmemo svoja mjesta oko kotlića. Sara, Mikko i ja smo formirali grupicu oko jednog od njih.
''Ovo će biti lako! Hajde, požurite, moramo prvi završiti!'', izjavila je Sara entuzijastično, započinjući sa pregledanjem sastojaka. Pogledala sam u Mikka, koji samo nemoćno slegnu ramenima. Vjerujem da ni on nije razumio tu opsesiju njegove sestre da bude prva i najbolja. Znalo je to biti zabavno, pogotovo kad bi se nadmetala sa Hermionom Granger, svojom jedinom i najvećom konkurenticom. Ona je stajala nedaleko od nas, skupa sa Harryem i Ronom koji su blijedo gledali u nju dok im je davala upute za rad. ''Hajde! Što čekate?!'', podviknu Sara. Mikko i ja smo joj se bez pogovora pridružili u spravljanju napitka. Nije nam trebalo dugo da završimo. Imala je pravo. Bilo je i previše lako.
''Eto, gotovo je...'', reče Sara zadovoljno, prekriživši ruke. Bacila je kratak pogled ka Hermioni, Ronu i Harryju, koji su očito imali poteškoća oko rada.
''Nije još...'', reče Mikko. Na licu mu je zatitrao vragolasti smiješak. Izvadio je iz pelerine jednu bočicu ispunjenu zelenkastom tekućinom. ''Ostao je još jedan sastojak.''
''Da... a to bi bilo?'', upitala sam.
Podigao je obrve. ''Jednorogova slina.'' Otvorio je bočicu u namjeri da uspe njezin sadržaj u kotlić, ali ga je Sara zaustavila. ''Mikko Vuorinen! Znaš li ti da jednorogova slina izaziva eksploziju u smjesi sa ružinim sokom?!', prosiktala je.
''Znam'', odvrati on.
''Neću ti dopustiti da sve upropastiš.''
''Nemaš pravo da mi naređuješ, stariji sam od tebe osamnaest minuta!''
''Da, i gluplji si od mene osamnaest puta!''
Shvatila sam da slijedi jedna od njihovih uobičajenih rasprava. Zato sam povisila ton i glasno pljesnula rukama - dovoljno glasno da su se svi okrenuli i pogledali u mene. Čak se i Snape prestao nervozno šetkati po učionici i promatrati kako napreduje posao.
''Dosta!'', rekla sam, ne obazirući se na njih ostale. Sara i Mikko se prestadoše prepirati i pogledaše u mene sa izvjesnim strahopoštovanjem. Kad su se svi vratili poslu, uzela sam bočicu i sasula jednorogovu slinu u kotlić. Nas troje smo se pomjerili u stranu. Uslijedila je snažna eksplozija. Sadržaj napitka je završio na visokim crnim zidovima, na pelerinama učenika koji su stajali u blizini i, u konačnici, na samom Snapeu. On bolno uzdahnu i baci očajan pogled k nebesima. ''Bože, čime sam ja ovo zaslužio? Čitav život sam bio dobar i pošteno sam radio. Nikad nikog nisam prevario. Nikad nikome nisam stao na žulj. Nikad nisam nikog povrijedio. Čime sam ja zaslužio da me ovako kažnjavaš?'', zakukao je, lupajući glavom o zid. Svi Slytherinci i Gryffindorci prasnuše u smijeh. Mikko mi namignu. ''Legendo!'', rekao mi je, prije no što smo se zadovoljno pljesnuli rukama.

***

Amanda je pristojno pokucala na vrata Snapeovog kabineta. ''Mi smo!'', uskliknula sam oduševljeno, prije no što nam je on doviknuo da uđemo. Sjedio je u svom naslonjaču i vlažnom krpom čistio tragove onog napitka sa svoje duge pelerine. ''Margaret, Amanda... uprkos svemu, drago mi je da ste došle.'' Kimnuo je glavom. Imala sam osjećaj da je ono ''uprkos svemu'' bilo upućeno na moj račun, ali nisam ništa rekla. Samo sam se nasmiješila.
''Severuse, moramo razgovarati s vama'', reče Amanda ozbiljno. Sjele smo se u naslonjač naspram njega.
''Znam'', odgovorio je. Ton glasa mu se naglo snizio. ''Želite znati sve detalje vezane za upad u Rosewhite, zar ne?''
Kimnula sam glavom. ''Tako je.''
''Dakle, u ponoć između nedjelje i ponedjeljka, Lexy i ja ćemo čekati vas i odabrane mlade Sljedbenike u Zabranjenoj šumi. Svi zajedno ćemo se apartirati na Roseland, otok na kojem se nalazi Rosewhite. Gospodar i Gospodarica će biti tamo. A znate što poslije slijedi...'' Razvukao je usne u opaki smiješak. Isti onakav smiješak kakav se tada prolomio na mome i na licu moje sestre. Razgovori sa Snapeom su mi uvijek pomagali da se osjećam bolje. Čak i kad sam bila sasvim mala, znao mi je vratiti smirenost u onim trenutcima kad ju najviše trebala. Sada se to ponovilo. I dok smo Amanda i ja išle natrag u društvenu prostoriju, osjetila sam kako se ona neobjašnjiva nervoza u mojim grudima polako topi i nestaje.

***

Dan je bio prekrasan. Bar su ga drugi nazivali takvim. Sunce, blagi povjetarac i ples vunastih oblaka po svijetloplavom nebu nisu se uklapali u moje viđenje ''prekrasnog'', ali me ipak nisu spriječili da se odem prošetati kraj jezera. Većina mojih prijatelja je bila tamo. Sara je sjedila sama na klupi i čitala knjigu, ne obazirući se na Villea i Tonya koji su se dobacivali metlobojskim balunom preko njezine glave. Alexis i Leni su stajale su u sjeni hrasta i pregledale Leninu zbirku gramofonskih ploča. Smijale su se. Svi su se smijali. Zračili su vedrinom i razdraganošću, kao i svaki drugi put kad bih ih ugledala u prolazu. Nakon dugog razmišljanja, odlučila sam im prići. Tony me je prvi primijetio. Nekoliko riječi je poteklo sa njegovih usana, a potom su se svi trgli i krenuli mi u susret, okupljajući se u krug oko mene. ''Hey... gdje si bila?'', upita me Roxy blagim glasom. Izvadila je slušalice iz ušiju i spremila svoj MP4 player u džep pelerine.
''Amanda i ja smo išle kod Snapea.'' Zaustila sam da im prepričam sve što nam je Snape rekao, ali me je u toj namjeri zaustavio glas koji sam začula iza sebe. ''Vidi, vidi... družina budala. I famozna Margaret Riddle kao predvodnica čete.'' Okrenula sam se. Na tratini su stajale Victoria Goldelion i Alex Black Tonks. Gryffindorke. Djevojke mješane krvi. Ruka mi je demonstrativno poletjela prema džepu pelerine iz kojeg sam izvadila svoj štapić. Svi ostali su slijedili moj primjer.
''Mutnjakuše, držite te vaše prljave jezike za zubima. Inače bi vam se moglo desiti da vas rasporim i da bacim vaše utrobe među Hagridove pse, pa ćete gledati kako vas rastržu'', upozorila sam ih. Glas mi je bio iznenađujuće miran i podrugljiv.
Victoria me je netremice gledala. ''Šutjela sam kad si na meni isprobavala sve uroke koji su ti pali na pamet. Ali sad neću. Kako si samo mogla reći mojoj sestrici da zaslužuje smrt samo zato što nije čistokrvna?!'' Povisila je ton, što mi se nimalo nije svidjelo.
''Oh, Goldelionice...'', nasmijala sam se. Moji prijatelji se nasmijaše skupa sa mnom. ''Netko te je pogrešno informirao. Nisam tako rekla. Rekla sam joj da zaslužuje smrt zato što je prljava mutnjakuša.''
''Ona ima samo jedanaest godina!'', umiješa se Alex. ''Jadnica je plakala je cijelu večer.''
Slegnula sam ramenima. ''Ne krivim ju. I ja bih plakala da sam mutnjakuša'', rekoh nonšalantno. Victoria je stisnula zube i zamahnula svojim štapićem, spremajući se da izgovori neku kletvu, ali ju Alex spriječi u tome. ''Znaš što, Riddleova?'', prošaputala je s mržnjom. ''Ti si jedna odvratna hladnokrvna kučka.'' Okrenule su se i, mrmljajući si nešto u bradu, polako otišle u pravcu dvorca. Prasnula sam u smijeh, njišući glavom. Hvala na komplimentu, proletjelo mi je kroz glavu dok sam pogledom tražila sljedeću osobu koju bih na bilo koji način mogla povrijediti - iz čistog zadovoljstva koje sam osjećala svaki put kad bi netko patio zbog mene...

P.S. No, dobro. Neka vam bude. Dobili ste Lindsay natrag.
Ljubim vas!!!

You`ve got to get close to the flame to see what it's made of. You`ve got to get close to the flame to see what you`re made of.

Naša dosad najteža borba je upravo završena. Pobjedom. Smrtonoše i Paukovi sljedbenici su upravo zauzeli Durmstrang. Međutim, ono što slijedi bit će još teže. Zato ćemo trebati tvoju pomoć. Želim da do kraja tjedna okupiš najbolje od naših mladih pristaša. Pridružit ćete nam se u pohodu na školu Rosewhite. Nemoj me iznevjeriti, Margaret. Računam na tebe.
Tvoj otac, lord Voldemort

Pročitala sam pismo naglas. Moja je odlučnost svakom izgovorenom riječju sve više rasla. Niti u jednom od tih trenutaka nisam pomislila da zgužvam hrapavi papir koji je ležao na mojim zastrašujuće hladnim dlanovima i odbacim ga negdje iza sebe, uz misao kako se ne želim upuštati u nešto takvo. Već tada, dok su me Amanda, Roxy i Alexis napeto gledale čekajući da reagiram, već tada sam znala što mi je činiti.
''Ovo zvuči zanimljivo.'' Spremila sam pismo u ladicu prije no što sam se sjela na svoj krevet. Amanda se sjela kraj mene. Na njezinom licu se prelamala izvjesna zabrinutost. ''Slažem se. Ali, ipak...''
Prekidoh ju. ''Što ipak, Am? Što sad znači ipak?'', upitah nestrpljivo.
''Strallman, ravnatelj Rosewhitea, je izuzetan čarobnjak i ima veze u aurorskom uredu. A na kraju krajeva, ja sam prije pohađala tu školu, tako da sa sigurnošću znam da će poslije pada Durmstranga mjere zaštite u Rosewhiteu biti znatno povećane.'' Pogledala je u mene svojim krupnim plavih očiju kao da mi želi reći kako bih trebala bar malo razmisliti o njezinim riječima. Roxy i Alexis su joj dale podršku laganim kimanjem glavom. Oduvijek je bilo tako. Ja sam bila brzopleta i često bih prenaglo donosila odluke, dok je Amanda bila moj glas razuma. I, doista, obično bih ju poslušala i pažljivije razmotrila svoja osjećanja, ali sad je bilo drugačije... Sad sam samo odmahnula rukom i lijeno namjestila glavu na jastuk.
''Nisam rekla da će biti lako, ali... Svejedno, sigurna sam da ćemo uspjeti.'' Zabacila sam kosu i duboko udahnula. Amanda je legla uz mene i čvrsto mi stisnula ruku. ''Dobro, seko. Ako si tako odlučila, ja sam uz tebe.''
''I mi isto'', dopuni ju Roxy, nasmiješivši se. ''A sigurna sam da nećemo biti jedine.''

***

Sljedeće mračno i kišovito jutro što se izdiglo nad horizontima obilježila je vijest da je Durmstrang pao. Sove su dolijetale sa svih strana i donosile učenicima brojna pisma od obitelji i najnovija izdanja Dnevnog proroka. Bilo bi teško besmislenim riječima i praznim frazama opisati paniku i strah koji se očitovao u očima svakog koga sam vidjela u Velikoj sali za vrijeme doručka. Neki od tih uplašenih pogleda su se povremeno zaustavljali na meni, proučavajući me, kao da sam i ja na neki način umiješana u to. Možda zato što se nisam trudila ni sakriti ushićenost zbog pobjede koju su Voldemort i Lujiza izvojevali. Ledeni osmijeh je titrao na mom licu dok sam lagano prelijetala pogledom preko profesorskog stola za kojim je Dumbledore nešto objašnjavao McGonagallici i Sproutici, pritom gestikulirajući najviše što je mogao. Nešto dalje od njih, Snape i Lexy su se prigušeno smijali i razmjenjivali poglede koji su mi dokazali koliko su ponosni na ono čemu su doprinijeli prethodne večeri.
''Ne pamtim kad sam se osjećala ovako ispunjeno.'' Otpila sam gutljaj soka iz staklene čaše i okrenula se k Dracu, koji je takođe bio iznimno dobro raspoložen.
''Ni ja. Znaš, nisam očekivao da će pad Durmstranga podići ovoliku prašinu'', rekao je.
Namrštila sam se. ''Doista. Podjednako su uspaničeni kao i onda kad smo nas dvoje podigli lažnu uzbunu da su Crabbe i Goyle eksplodirali od količine čokolada koju su navodno požderali'', rekoh, bacajući se na doručak.

***

''Bok, Maggie'', pozdravio me je Harry u prolazu. Nasmiješio se, bez trunke mržnje i straha s kojima su me ljudi inače promatrali. Valjda zato što sam često boravila u njegovoj blizini, a sve u cilju ispunjenja jednog od zadataka koje su moji roditelji željeli da ispunim - steći njegovo povjerenje.
''Bok.'' Natjerala sam se da mu uzvratim taj smiješak. I, eto, opet sam preko svog pravog lica navukla koprene načinjene od svojih vlastitih laži, započinjući razgovor.
''Mi sad skupa imamo Obranu, zar ne?'', upitala sam, dok smo išli kroz hodnik prepun prvašića koji su, s zbunjenošću u očima, pokušavali pronaći svoje učionice.
''Da'', odgovorio je. ''Još se nisam privikao na novi raspored.''
Slegnula sam ramenima. ''Ja nisam naučila ni novi ni stari, tako da mi je potpuno svejedno.'' Bila je to jedna od rijetkih stvari u kojima sam bila iskrena prema njemu. On se samo nasmiješi. Ponovno. ''Vjerujem...'' Tada njegovog osmijeha naglo nestade. Ton glasa mu se promijenio - postao je daleko zabrinutiji. ''A, čula si što se desilo, zar ne?''
Kimnula sam glavom, zagrizavši svoju donju usnu. Nastojala sam ostaviti isti utisak kakav je on ostavio na mene. ''Da, jesam... Doista strašno.''
Stigli smo u učionicu Obrane od mračnih sila, a potom sam ga usiljeno pozdravila i sjela se za stol kraj Amande. ''Imam osjećaj da ovog četverookog kretena iz dana u dan mrzim sve više'', prosiktala sam, tek toliko da me je ona mogla čuti. Nasmiješila se. ''Mislim da ćeš nešto mrziti još više. Osvrni se oko sebe''.
Preletjela sam pogledom po prostoriji koja mi se tada učinila odvratnijom i čudnijom nego ikad prije. Šareni ukrasi neobičnih oblika bili su postavljeni gdje god bih se okrenula, zastori su bili roze boje koju sam toliko mrzila, a čak su i zidovi bili okrečeni. U istu tu boju, naravno... Napravila sam grimasu baš u trenu kad je nova profesorica ponosno kročila u učionicu. Djelovala je još deblje i niže nego prethodne večeri, kad sam ju vidjela za profesorskim stolom. ''Dobro jutro, učenici'', rekla je piskutavim glasom. ''Moje ime je Dolores Umbridge i ja ću vam ove godine predavati Obranu od mračnih sila.''
Zaokrenula sam očima. Bila sam sigurna da je ona to primijetila, ali mi nije smetalo. To mi je, u konačnici, bila i namjera. Nisam željela učiti kako da se branim od mračnih sila. Od malena su me učili kako ovladati mračnim silama i primijeniti svaku od njih ako to bude potrebno, tako da nisam vidjela razlog zašto bih se branila od nečega što me toliko privlači. Da, Obrana od mračnih sila je oduvijek bila jedan od meni najgorih predmeta. Najgori, zapravo. Mrzila sam ga. A sad, nakon što sam upoznala novu profesoricu, imala sam osjećaj da ću ga mrziti još više.

***

Kapi jesenje kiše udarale su sve jače i jače. Stajala sam okrenuta prema prozoru, promatrajući ih. Ili sam se barem pretvarala da to činim. Moj bi pogled povremeno odletio na sat što je stajao na zidu društvene prostorije Slytherina. Krajičkom oka sam spazila kako se većina Slytherinaca sprema za večeru, što me je natjeralo da se okrenem.
''Molim vas za malo pažnje.'' Pljesnula sam rukama tri puta. Svi zastadoše i pogledaše u mene. Uzvratila sam im te poglede, posebno proučavajući svakog od njih, a sve u pokušaju da odlučim tko bi bili najsposobniji za upad u Rosewhite. ''Želim da Lendora, Draco, Crabbe, Goyle, Ville, Sara, Mikko, Tony, Angie, Alexis i Roxy ostanu u društvenom'', rekoh u konačnici. Amanda je stala kraj mene i potvrdno kimnula glavom.
''Ali propustit ćemo večeru'', pobuni se Crabbe, gledajući ostale Slytherince kako izlaze.
Amanda se nacerila, sjedajući se na kauč. Sjela sam se do nje. ''Bolje ti je da propustiš jednu večeru nego ostatak svog života.''
To je bilo dovoljno da se svi poslušno okupe oko kauča na kojem smo sjedile moja sestra i ja. Crabbe i Goyle su nešto gunđali, ali je i to njihovo gunđanje prestalo kad sam počela govoriti. ''Vjerujem da vam je već poznato da su Gospodar i Gospodarica osvojili Durmstrang'', rekoh. Svi kimnuše glavama u isto vrijeme, kao roboti. ''Dobro. Isto će se desiti i sa Rosewhiteom, samo što će ovog puta nešto ipak biti drugačije... Naime, mi ćemo učestovati u tome.''
Ville ustuknu. ''Ali...''
''U čemu je problem?'' Dobacila sam mu jedan oštar pogled.
''N-nije problem nego... samo me zanima kad? I kako?'', upitao je.
''Porazgovarat ću sa Snapeom. Vjerujem da će on znati sve detalje.'' Ustala sam se sa kauča i prišla otvorenom prozoru. Iako sam im bila okrenuta leđima, mogla bih se zakleti da su svi gledali u mene. ''Odabrala sam vas vjerujući da ste najbolji od svih mladih pristaša koje smo Amanda i ja okupile u Hogwartsu. Nemojte me razočarati. Nemojte razočarati Gospodara i Gospodaricu.''
''Ne brini se, Maggie.'' Sara se veselo nasmiješi. ''Vjerujem da govorim u ime svih vas kad kažem da ćemo dati sve od sebe da uspijemo.''
''To želim čuti.'' I ja sam se nasmiješila. ''Idemo sada na večeru.''

P.S. Ovog puta se neću žaliti zbog nedostatka inspiracije, nego ću samo reći da sam izvršila neke promjene što se tiče svojih blogova. Neke od njih sam obrisala, tako da me sada možete čitati na nolittleangel.blog.hr, promisesundertherain.blog.hr i, naravno, na ovom blogu. Što se tiče mywinterstorm666.blog.hr, nešto sam zeznula (ne znam što) i više ne mogu objavljivati postove niti mijenjati boxeve, tako da sam bila prisiljena zatvoriti ga. Možda na kraju krenem sa novom pričom na novoj adresi, ali još nisam sigurna... Sve u svemu, otvorit ću još jedan blog, pa ću vam javiti za njega.
P.P.S. Pogledajte box i moju sliku! :D
P.P.P.S. Nemojte me ubiti zbog toga!