Marketing
Everything is falling apart...
Vratili smo se u Hogwarts skupa sa svitanjem nove zore. Njezini neprimjetni sivi tračci na svojim su krilima donijeli još tisuće pitanja i nedoumica koje nisam mogla riješiti. Ne zato što nisam željela, ne zato što nisam trebala... nego jednostavno nisam mogla. Ni ja ni nitko drugi. Čak ni Snape i Lexy. Nadala sam se da će me bar oni moći ohrabriti i podržati u ovom prokletom trenutku, ali stvari su ostale upravo na tome; na nadama... Praznim, beznačajnim nadama. Da je u meni postojalo dovoljno snage i volje, sigurno bih zabacila kosu i ispustila vrisak koji bi bar malo ublažio moju psihičku bol, ali ovako... Nisam mogla. Previše me je boljelo. Ovako se sve svelo na tihe, neprimjetne suze koje su tekle niz moje blijede obraze dok sam odsutno zurila u rađanje jutra na horizontu. A prelijevanje čudnih boja preko gustih oblaka kao da je imalo za zadatak uništiti djeliće već slomljenog srca. Uzdahnuvši, navukla sam zastore i obrisala oči rukavom crne haljine. U spavaonici je vladala grozna tišina. Roxy, Alexis i Amanda su koristile još tih nekoliko preostalih sati za spavanje. Bilo mi je pomalo krivo što i ja nisam mogla samo tako usnuti, kao da je sve u redu, kao da se ništa nije desilo. Jer... previše toga je bilo izgubljeno, a ja se s tom spoznajom nisam mogla pomiriti. Mogla sam samo razmišljati o Lujizi. I što sam više razmišljala, što sam se više prisjećala naših zajedničkih trenutaka, to sam postajala sve zbunjenija i tužnija...
Mama, zašto ti je ovo trebalo?! Zašto si morala otići?!
***
''Ljudi, jeste li čuli novosti?! Smrtonoše i Paukovi sljedbenici su zauzeli Rosewhite!''
Dominic Scott, prvašić iz Ravenclawa, uzbuđeno je trčao školskim hodnicima i mahao najnovijim izdanjem Dnevnog proroka. Njegovo sićušno tijelo obuzimali su drhtaji straha. Pramenovi njegove smeđe kose su padali niz zajapurene obraze, vlažni od znoja. Netremice sam zurila u razrogačene plave oči koje su mu krasile lice, da bih u konačnici samo glasno otpuhnula, upotpunjujući dojam laganim zamahom ruke. Jer, Dominic nije bio jedini kojeg sam ujutru vidjela u takvom izdanju. U konačnici, sve se odvijalo isto kao i poslije pada Durmstranga. Ista ona panika je zloslutno poigravala na licima učenika koje sam susretala na putu do Velike sale. Sove su ponovno letjele i sudarale se na hodnicima, noseći sa sobom pisma i druge oblike upozorenja koje su im roditelji slali. Novinski članci su nevjerojatno podsjećali na one od prije tjedan dana, kad je sve i započelo. Čak mi se činilo da sam ranije čula i govor koji je Dumbledore održao za doručkom. Nisam sigurna koliko je dobro da svi vjeruju u tvrdnju da su smrtonoše i Paukovi sljedbenici zauzeli još jednu cijenjenu čarobnjačku školu, ali sam sigurna da još nitko nije spomenuo da je Rosewhite pripao Lujizi i njezinim novim pristašama. Ne znam da li bih to prije nazvala ironičnim ili smiješnim, ali... u konačnici, razlike nije bilo. Ili ju ja nisam vidjela nigdje osim u pogledima koje sam imala na sve što se dogodilo. Ne želim se vraćati na početak i govoriti o osjećajima koji su me razdirala iznutra u tim trenutcima, ali činjenica je da ih nitko nije primjećivao. Jednostavno, nastojala sam ostaviti onaj dojam na koji su se svi već bili navikli. ''Hoćeš li više prestati s tim?'', došapnula mi je Leni pod satom Preobrazbe. Gledala me je prijekorno – kao i uvijek kad sam se spremala napraviti neku spačku. ''Hoću li prestati s čim, Leni?'' Uzvratila sam joj širokim osmijehom i bacila još jednu ping-pong lopticu prema McGonagallici koja je stajala okrenuta leđima, ispisujući nazive čarolija po ploči. Pogodila sam ju u sam vrh nakrivljenog šešira, koji tada skliznu s njezine glave i pade na pod. ''Smiri duhove dolje. Gospođice Riddle, vi...'' Sagnula se i dohvatila šešir. Uputila mi je jedan od svojih nadmenih pogleda dok ga je namještala na prosijedoj kosi skupljenoj u punđu. Bila sam sigurna da će još nešto dodati, ali ju je u tome spriječio prodorni zvuk školskog zvona koji je proparao zrak i označio kraj sata. Skočila sam stolice i, zgrabivši torbu sa poda, brzo istrčala van. Nisam željela riskirati da ponovno dobijem kaznu.
''Maggie, sačekaj! Ispala ti je knjiga.'' Alexis me lagano primi za podlakticu. Zastadoh, okrenuvši se. Pružila mi je knjigu iz Preobrazbe, koju sam potom mrzovoljno strpala u torbu.
''Hvala...'' Pogledah ju. ''Nisam ni primijetila da sam ju ispustila.''
Krenule smo skupa niz hodnik, gurajući se kroz gužvu koju su napravili prvašići. Njihovi povici i njihov prodorni smijeh odzvanjali su cijelim drugim katom, ali su se stišali čim su me ugledali. Prijatna neka tišina, rekla bih. Krajičkom oka sam spazila Roxy i Mikka kako se zamajavaju smrdobombicama pred Lexyinim kabinetom, ali je moju pažnju tada zaokupio Alexisin glas. ''Kako si?'', upita me. Nije mi se svidjela nijansa zabrinutosti koja je bljesnula u njezinim očima. Zato sam se namrštila i ubrzala korak. Sustigla me. Primila me je za ruke i lagano posjela na kamenu klupu što nam se našla na putu. Podigla sam obrvu. ''A, pa kako bih bila...? Dobro sam, naravno'', slagah. Ako sam išta mrzila, to je bilo upravo ovo. Sažaljenje. Otrgla sam se od nje i demonstrativno skrenula pogled u stranu, glumeći zainteresiranost za djetinjaste gluposti koje su moje prijateljice izvodile na drugom kraju hodnika.
***
Tek uvečer, kad su svi bili zaokupljeni pisanjem zadaće za Umbridgeicu, tek tad sam imala priliku ponovno ostati sama. Šetala sam popločanom stazom uz jezero, ogrnuta debelom crnom jaknom. Prva zraka mladog mjeseca probila se kroz slojeve silovitog vihora i nježno dotakla moje lice, ali nisam uspjela uživati u svemu što je donosila. Zagledala sam se u nebo. Njegove tamnoplave nijanse i čarolije bezimenih zvijezda činile su se tako monotonim, tako nezanimljivim, tako... dalekim. Okrenuh glavu, u glupoj nadi da će me sneno promatranje uzburkane vode više ispuniti. Krajičkom oka spazila sam osobu zavijenu u crnu pelerinu kako stoji u sjeni visokog hrasta. I promatra... mene. ''Hey! Tko je tamo?!'' Čim sam zazvala, ta se osoba okrenula i brzo potrčala prema Zabranjenoj šumi. Htjela sam ju slijediti, ali tada osjetih nečiji snažan stisak na ramenu. Naglo sam se okrenula i ugledala Amandu. ''Am?'', upitah s olakšanjem. Ona me zbunjeno pogleda, sklonivši pramen kose sa čela. ''A koga si ti očekivala?'', uzvratila je pitanjem. ''Nisam nikog očekivala. Znala sam da si to ti'', odgovorih, cereći se. Procjenjivački me je promotrila. ''Kako si me vidjela?''
''Nisam te vidjela, nego sam te nanjušila. Zaudaraš kao mošunsko goveče!'', izjavih. Kad sam shvatila da se sprema da me ubije, brzo sam promijenila temu. ''A što ti zapravo radiš ovdje? Mislila sam da pišeš zadaću.''
Slegnula je ramenima, zaboravljajući na ljutnju. ''Naredila sam Alexis da mi ju uradi'', reče. Primila me je za ruku i povela prema dvorcu. Suho lišće je šuštalo pod našim cipelama. ''Idemo posjetiti jednu osobu.''
''Koga? Hagrida?'', upitah s oduševljenjem.
''Ne. Umbridgeicu'', reče moja sestra, uz vragolasti osmijeh na licu.
***
''Platit ćete mi, bando razbojnička! Naći ću vas, ne zvala se ja Dolores Umbridge!'' Umbridgeica je patrolirala hodnicima, naoružana velikim drvenim prutom. Iako nisam shvaćala zašto je bilo potrebno praviti toliku frku oko njezinih polomljenih figurica, prihvatila sam Amandinu ponudu da se sakrijemo u ostavu za metle dok se bura ne stiša – kao i obično. ''Am, mi bismo u naše osobne iskaznice trebale unijeti ostavu kao stalno prebivalište'', izjavila sam, sjednuvši se na ledeni pod. Nakašljala sam se zbog prašine koja se pritom podigla. Amanda se osloni leđima na zid. ''Ponijela sam ovo za slučaj da nam bude dosadno'', saopćila mi je, izvadivši špil karata iz džepa svoje pelerine. ''Hajde da odigramo jednu.''
Umbridgeicini ljutiti povici prestali su tresti hodnik tek kad smo završavale treću partiju pokera. Budući da je zavladala tišina, zaključile smo da je vazduh čist. I doista, kad smo provirile iz zamračene ostave, hodnik je bio potpuno prazan. ''Nešto nije u redu'', reče Amanda mudro, dok smo se lagano kretale prema društvenoj prostoriji. ''Suviše je tiho.''
Htjela sam joj prigvoriti što opet grakće kao ptica zloslutnica, ali me je presjekao bolni vrisak koji je proparao cijeli Hogwarts. Amanda i ja se pogledasmo. Čitala sam izvjesni strah iz tog njezinog pogleda. ''Odakle ovo dopire?'', prošaputala sam. Am drhtavim potezom ruke pokaza u pravcu susjednog hodnika, a potom se i polako zaputi tamo. Koračala je na vrhovima prstiju, gotovo neprimjetno, kao da se plaši da bi ju netko mogao čuti. Slijedila sam ju, držeći rub njezine školske pelerine. Tada sam osjetila kako mi se neka neobjašnjiva napetost skuplja u grlu. Neki loš predosjećaj, rekla bih.
''Pazi! Sakrij se!'', siknu Amanda iznenada. Zvučala je prestravljeno. Snažno me je primila za ramena i pritom povukla iza najbližeg kamenog stupa. ''Što...'', započela sam, provirivši na onaj dio hodnika odakle se začuo onaj vrisak. Tada zastadoh. Stresla sam se od prizora koji se ukazao pred mojim očima. U zamračenog kutu, ispod širom otvorenog prozora, nepomično je ležala Dolores Umbridge. U lokvi jarkocrvene krvi. Mrtva. Oči su joj bile širom otvorene, iskolačene, kao u panici... kao u agoniji nepojmljive boli. U njezine grudi, kroz debeli rozi kaput, bijaše zaboden veliki nož čija se oštrica presijavala pod prigušenom svjetlošću. A kraj njezinog tijela je stajala... Lujiza. Stajala je okrenuta prema kamenom zidu, pišući po njemu vrhovima prstiju koji bijahu zamrljani krvlju. Istom onom krvlju koja je kapala po rubovima njezine uske zelene haljine. Istom onom krvlju koja je nezaustavljivo lila iz Umbridgeicinih grudi i zaklanjala veliki dio mramornog poda. Nisam se mogla dulje uzdržavati. Vrisnula sam. Lujiza se istog trena okrenu. Pogledala me je svojim prekrasnim plavo-zelenim očima. Opako. Podrugljivo. Pobjedonosno. Smiješila se. Očekivala sam da će nešto reći, ali umjesto toga, obrisala je ruke o haljinu i izvadila štapić iz svog kratkog strukiranog kaputa. Amanda i ja smo netremice zurile u nju. S moje strane je to bila nevjerica, a sa Amandine čista mržnja. Lujiza se još jednom nasmijala prije no što je prošaputala čaroliju na nekom drevnom jeziku – čaroliju kojom se, na moje veliko iznenađenje, uspjela apartirati. ''Oh, Bože... '', prošaputa Amanda. Oslonila se na mene, gledajući s gađenjem u Umbridgeicu. Negdje u pozadini sam čula kako mi nešto govori, ali su moje misli i moj pogled bili prikovani isključivo za neobičnu poruku koju je Lujiza ostavila iza sebe. Hymeneal gates to darker sides. A glimpse of plinths where Midian lies.
Nastavit će se...
P.S. Ispričavam se svima kojima proteklog tjedna nisam komentirala postove. Ispričavam se i što nisam pisala niti na jednom od svojih blogova. No, komp mi je otišao k vragu – ovoga puta definitivno. Sad su, napokon, stigli praznici tako da ću ovo vrijeme iskoristiti da se malo organiziram i posvetim se svakom svom blogu pojedinačno. Moj blog, promisesundertherain.blog.hr, sam izbrisala jer priča nije tekla u smjeru koji sam isprva zamislila, ali ne brinite; znate da ću za par dana otvoriti novi blog o Maggie u kojem ću to ispraviti jer sam ovisna o njima.
P.P.S. Želim vam svima čestit Božić (s malim zakašnjenjem), sretnu Novu godinu i sve predstojeće blagdane... Da ne tupim dulje, znajte da vas sve volim i da vam poručujem da se ludo zabavite!
Post je objavljen 28.12.2007. u 14:56 sati.