Marketing
Why'd you have to go?!
PART ONE
Amandin pogled se susreo sa mojim negdje u sjeni visokog drveća koje je sa svih strana okruživalo Rosewhite. Ona se nasmiješi. Veselo. Ohrabrujuće. Samouvjereno. Vješto je sakrivala napetost koju sam čitala iz njezinih nježnih plavih očiju, kao da mi želi reći da će sve ispasti dobro. Kimnula sam glavom, nastavljajući s promatranjem visokim zidina načinjenih od kamena što su se ponosito uzdizale pred nama u svom punom sjaju. A mi smo bili ti koji smo ga trebali ugasiti. ''Slijedite nas...'', rekoše Snape i Lexy u isti glas. Sakrili su lica pod crne kukuljice i tiho krenuli naprijed, po popločanoj stazi. Mi ostali krenusmo za njima, bez riječi. Čulo se samo šuštanje smeđeg lišća i otpalih grančica pod našim cipelama. Čvrsto sam stezala štapić u ruci, osvjetljujući neravni put pred sobom. Jak miris tek uminule kiše parao mi je nosnice. Nisam se osvrnula niti na jedan od šumova koji su prolazili krošnjama drveća i grmljem pod njihovim okriljem. Misli su mi bile usmjerene samo na ono što je stajalo preda mnom. Na borbu. Na napad. Na ubijanje... Kako smo se približavali izlazu iz šume i kako je stisak moje ruke na štapiću postajao sve jači i jači, osjećala sam sve više napetosti. Čula sam kako mi Amanda nešto šapuće, ali sam se trgla tek kad je pred nas istupila jedna prilika u crnoj pelerini. Bijaše to Lord Voldemort. ''Tu ste... Izvrsno.'' Svi mladi sljedbenici mu se duboko pokloniše. Snape i Lexy su se samo lako naklonili. Voldemort ih je jedan dugi tren pomno promatrao, a onda je skrenuo pogled na mene i moju sestru. ''Znao sam da me nećete razočarati'', rekao je, nasmiješivši se. Amanda i ja smo mu uzvratile na isti način.
''Gospodaru, gdje su ostali? Gdje je Gospodarica?'', upita Snape nestrpljivo, obazirući se oko sebe. Grašci znoja su izbijali na njegovo čelo, svjedočeći o neprijatnosti koja se osjećala samim boravkom u Tamnim šumama Roselanda.
''Smrtonoše i Paukovi sljedbenici su zauzeli svoje položaje. Čekaju na moj znak'', odgovori Voldemort. ''A Lujiza je odlučila ostati u dvorcu. Ne osjeća se baš najbolje.'' Glas mu je zazvučao zabrinuto.
Amanda frknu. ''Sigurno je igrom nesretnog slučaja vidjela svoj odraz u zrcalu, pa joj se smučilo'', izjavila je, ne skrivajući prezir kojim je isijavao njezin glas.
Voldemort se disketno nakašlja. ''Ima jaku glavobolju. Ovaj put ćemo morati bez nje...'' Teatralno je zamahnuo svojom dugom pelerinom. Onda podiže štapić ka tamnom nebu na kojm su se prelamale zrake krvavo crvenog mjeseca. ''Morsmorde!''
Sitni tračci prodorne zelenkaste svjetlosti poletješe u visinu i, razbijajući kišne oblake, formiraše se oblik zmije iz čijih je usta izlazio pauk. Naš žig. Novi, izmijenjeni žig. Mješavina Tamnog znamena i Paukovog pečata. Oteo mi se uzdah oduševljenja, pogotovo zato što je pojava žiga na nebu ujedno i označila početak borbe. Par djelića sekunde kasnije, hladni noćni znak je proparan nekolicinom preplašenih uzvika, a cijelim otokom je odjeknuo jedan zastrašujući tresak. Vrata su pala. Skupina smrtonoša i Paukovih sljedbenika, izvrsnih čarobnjaka s licima skrivenim u crnim kukuljicama, nemilosrdno je uletjela unutra.
''Sljedbenici su ušli u Rosewhite...'', prošaputala je Leni očarano, zagledavši se prema magli u čijem su se zagrljaju nazirale srušene kapije škole Rosewhite. Voldemort nam je dao znak da ga slijedimo. ''Maggie, Amanda... vas dvije idite sa mnom. Vi ostali, riješite se Strallmanovih čuvara koji štite podzemne hodnike'', rekao je, kad smo zauzeli glavni hodnik. Svi su poslušali njegovu zapovijed i otrčali u drugom pravcu, spremni na obračun, a Voldemort je poveo Amandu i mene u novu borbu. Najkrvaviju borbu do sada. Našem posprdnom smijehu i uplašenom vrištanju učenika bi se katkad pridružili i tupi padovi tijela na popločani pod. Učenici i profesori su uspaničeno jurili hodnicima, u pidžamama. Možda je bilo kukavički napasti Rosewhite usred noći, ali stvari su na taj način ispadale komičnije i mnogo zabavnije. Slast je bila veća. Strallman, ravnatelj škole, pokušavao je skloniti preživjele učenike na sigurno. Ali sigurnih mjesta više nije bilo. Kletve su letjele na sve strane, ubojite i nemilosrdne. Upravo onakve kakve su trebale biti. I u tim sam predivnim trenutcima shvatila da je Amanda imala krivo. Uopće nije bilo teško. Bilo je, čak, možda i previše lako. Ili sam samo ja toliko ojačala kao vještica da mi se više ništa nije činilo nemogućim. Navikla sam uvijek dobiti ono što želim, a u ovom slučaju je to bila pobjeda. Pobjeda koja se nazirala još od samog početka. Smrtonosne riječi su tekle s mojih usana poput neke dječije pjesmice, a štapić mi je savršeno ležao u ruci. I mogla sam si zamisliti kakvom su me tada vidjeli - isto onako kako godinama vide moje roditelje. Upravo tako me je gledao i sam Strallman, dok se moja sjena nadvijala nad njegovo onemoćalo tijelo. Sitne zelene oči tog starog čarobnjaka zaiskrile su prezirom, ali i neskrivenim strahom.
''Stat će vama netko u kraj, Riddleovi... '', procijedio je kroz zube, već na izmaku snaga od svih kletvi mučenja koje sam mu darovala. U dvorani je vladala napeta tišina. Jedini koji su ostali stajati na nogama bili su Amanda, Voldemort i još nekolicina naših sljedbenika.
Nasmijala sam se. ''Dobro pogledaj moje lice'', rekoh Strallmanu s visoka. ''Što vidiš?''
''Vidim Voldemortove vražje oči... i Lujizine otrovne usne.''
''Da... a to je ujedno i posljednje što ćeš vidjeti. Avada Kedavra!'' Mlaz zelene svjetlosti poleti iz mog štapića i pogodi Strallmana ravno u grudi. Poslije bolnog uzdaha, njegove oči se sklopiše i on usnu u vječni san. Ne skidajući blagi smiješak s lica, okrenula sam se i pažljivo promotrila prizor koji se pružao pred mojim očima. Pod je gotovo u cjelosti bio prekriven mrtvim tijelima. Bilo je tu i nekoliko smrtonoša, ali mi niti jedan od tih izgubljenih života nije ništa značio. Jer, imena ljudi koji mi doista nešto znače u životu mogla bi se nabrojati na prste jedne ruke. A, uostalom, ovi su imali najveću moguću čast koja teče rijekom života - umrli su za slavu svojih Gospodara. Usne mi se razvukoše u još širi i iskreniji osmijeh. Prije no što je itko uspio bilo što reći, prije no što je itko uspio bilo što učiniti, vrata dvorane se treskom otvoriše i unutra stupiše Lucius Malfoy i Bellatrix Lestrange. ''Pobijedili smo!'', vrisnula je Bella. Po prvi put, njezin glas mi se nije učinio iritantnim. ''Zauzeli smo Rosewhite!''
Imala je pravo. Sasvim slučajno, moj pogled je odletio na prozor kroz koji se jasno vidjelo kako svi neprijatelji koji su preživjeli okršaj bježe glavom bez obzira u pravcu okolnih sela. ''To! Doista smo uspjeli!'', vrisnu Amanda. Potrčala sam k njoj. Čvrsto smo se zagrlile. Zapravo, ja sam skočila na nju, ali to inače nazivamo našim uobičajenim zagrljajem.
''Šteta samo što Lujiza nije ovdje...'', reče Voldemort.
Htjela sam reći da nije važno što ona nije fizički prisutna, ali me je u toj namjeri zaustavio nalet hladnog vjetra koji sam osjetila na tijelu... samo ne znam iz kojeg pravca. Osjetili su ga i ostali. Dalo se to zaključiti po njihovim zbunjenim pogledima koje su bacali unaokolo bez nekog posebnog smisla.
''Oh... ali ja zapravo jesam ovdje.'' Lujizin ledeni glas je odjeknuo prostorijom. Bilo je doista teško shvatiti odakle dopire, sve dok nismo pogledali u pravcu sporednih vrata, koja sada bijahu širom otvorena. Istupila je nekoliko koraka naprijed. Bila je prelijepa, kao i uvijek. Smijala se. Zlobno. Podrugljivo. Kao da nešto smjera. Njezine plave oči su svjetlucale nekim neprirodnim sjajem koji nikad ranije nisam vidjela kod nje. Rubovi njezine duge krvavo crvene haljine su se poigravali sa vjetrom. I nije bila sama. Iza njezinih leđa bila je okupljena gomila ljudi sa neobičnim crnim maskama na licu.
''Lujiza, ljubavi...'' Voldemort joj pokuša prići, iako se u njegovom glasu naziralo blago čuđenje. Htio ju je zagrliti. Ona se hladno odmakne od njega. Činilo se kao da ga je presjekla ta njezina hladnoća. Podigla je svoj štapić, prijeteći. ''Poštedi me toga. Radije napusti moj dvorac, prije nego što budem prisiljena da te povrijedim.''
Nastavit će se...
P.S. Eto... Napokon smo došli i do Rosewhitea. Ne znam, meni se čini da je post ispao dobro, iako se nisam previše trudila da detaljnije opišem bitku – jer, zapravo, sama bitka nema neki prevelik značaj u priči. Kraj posta je najznačajniji, i zato vas molim da dobro obratite pažnju na detalje. Prvenstveno na boju Lujizine haljine. Sad vam vjerojatno zvuči glupo što to govorim, ali kasnije ćete shvatiti zašto :=D
P.P.S. Kad počnu praznici, uzet ću si malo vremena da sredim boxeve. Na svim svojim blogovima. A doista mrzim to raditi :=D
Post je objavljen 15.12.2007. u 12:31 sati.