You`ve got to get close to the flame to see what it's made of. You`ve got to get close to the flame to see what you`re made of.

Naša dosad najteža borba je upravo završena. Pobjedom. Smrtonoše i Paukovi sljedbenici su upravo zauzeli Durmstrang. Međutim, ono što slijedi bit će još teže. Zato ćemo trebati tvoju pomoć. Želim da do kraja tjedna okupiš najbolje od naših mladih pristaša. Pridružit ćete nam se u pohodu na školu Rosewhite. Nemoj me iznevjeriti, Margaret. Računam na tebe.
Tvoj otac, lord Voldemort

Pročitala sam pismo naglas. Moja je odlučnost svakom izgovorenom riječju sve više rasla. Niti u jednom od tih trenutaka nisam pomislila da zgužvam hrapavi papir koji je ležao na mojim zastrašujuće hladnim dlanovima i odbacim ga negdje iza sebe, uz misao kako se ne želim upuštati u nešto takvo. Već tada, dok su me Amanda, Roxy i Alexis napeto gledale čekajući da reagiram, već tada sam znala što mi je činiti.
''Ovo zvuči zanimljivo.'' Spremila sam pismo u ladicu prije no što sam se sjela na svoj krevet. Amanda se sjela kraj mene. Na njezinom licu se prelamala izvjesna zabrinutost. ''Slažem se. Ali, ipak...''
Prekidoh ju. ''Što ipak, Am? Što sad znači ipak?'', upitah nestrpljivo.
''Strallman, ravnatelj Rosewhitea, je izuzetan čarobnjak i ima veze u aurorskom uredu. A na kraju krajeva, ja sam prije pohađala tu školu, tako da sa sigurnošću znam da će poslije pada Durmstranga mjere zaštite u Rosewhiteu biti znatno povećane.'' Pogledala je u mene svojim krupnim plavih očiju kao da mi želi reći kako bih trebala bar malo razmisliti o njezinim riječima. Roxy i Alexis su joj dale podršku laganim kimanjem glavom. Oduvijek je bilo tako. Ja sam bila brzopleta i često bih prenaglo donosila odluke, dok je Amanda bila moj glas razuma. I, doista, obično bih ju poslušala i pažljivije razmotrila svoja osjećanja, ali sad je bilo drugačije... Sad sam samo odmahnula rukom i lijeno namjestila glavu na jastuk.
''Nisam rekla da će biti lako, ali... Svejedno, sigurna sam da ćemo uspjeti.'' Zabacila sam kosu i duboko udahnula. Amanda je legla uz mene i čvrsto mi stisnula ruku. ''Dobro, seko. Ako si tako odlučila, ja sam uz tebe.''
''I mi isto'', dopuni ju Roxy, nasmiješivši se. ''A sigurna sam da nećemo biti jedine.''

***

Sljedeće mračno i kišovito jutro što se izdiglo nad horizontima obilježila je vijest da je Durmstrang pao. Sove su dolijetale sa svih strana i donosile učenicima brojna pisma od obitelji i najnovija izdanja Dnevnog proroka. Bilo bi teško besmislenim riječima i praznim frazama opisati paniku i strah koji se očitovao u očima svakog koga sam vidjela u Velikoj sali za vrijeme doručka. Neki od tih uplašenih pogleda su se povremeno zaustavljali na meni, proučavajući me, kao da sam i ja na neki način umiješana u to. Možda zato što se nisam trudila ni sakriti ushićenost zbog pobjede koju su Voldemort i Lujiza izvojevali. Ledeni osmijeh je titrao na mom licu dok sam lagano prelijetala pogledom preko profesorskog stola za kojim je Dumbledore nešto objašnjavao McGonagallici i Sproutici, pritom gestikulirajući najviše što je mogao. Nešto dalje od njih, Snape i Lexy su se prigušeno smijali i razmjenjivali poglede koji su mi dokazali koliko su ponosni na ono čemu su doprinijeli prethodne večeri.
''Ne pamtim kad sam se osjećala ovako ispunjeno.'' Otpila sam gutljaj soka iz staklene čaše i okrenula se k Dracu, koji je takođe bio iznimno dobro raspoložen.
''Ni ja. Znaš, nisam očekivao da će pad Durmstranga podići ovoliku prašinu'', rekao je.
Namrštila sam se. ''Doista. Podjednako su uspaničeni kao i onda kad smo nas dvoje podigli lažnu uzbunu da su Crabbe i Goyle eksplodirali od količine čokolada koju su navodno požderali'', rekoh, bacajući se na doručak.

***

''Bok, Maggie'', pozdravio me je Harry u prolazu. Nasmiješio se, bez trunke mržnje i straha s kojima su me ljudi inače promatrali. Valjda zato što sam često boravila u njegovoj blizini, a sve u cilju ispunjenja jednog od zadataka koje su moji roditelji željeli da ispunim - steći njegovo povjerenje.
''Bok.'' Natjerala sam se da mu uzvratim taj smiješak. I, eto, opet sam preko svog pravog lica navukla koprene načinjene od svojih vlastitih laži, započinjući razgovor.
''Mi sad skupa imamo Obranu, zar ne?'', upitala sam, dok smo išli kroz hodnik prepun prvašića koji su, s zbunjenošću u očima, pokušavali pronaći svoje učionice.
''Da'', odgovorio je. ''Još se nisam privikao na novi raspored.''
Slegnula sam ramenima. ''Ja nisam naučila ni novi ni stari, tako da mi je potpuno svejedno.'' Bila je to jedna od rijetkih stvari u kojima sam bila iskrena prema njemu. On se samo nasmiješi. Ponovno. ''Vjerujem...'' Tada njegovog osmijeha naglo nestade. Ton glasa mu se promijenio - postao je daleko zabrinutiji. ''A, čula si što se desilo, zar ne?''
Kimnula sam glavom, zagrizavši svoju donju usnu. Nastojala sam ostaviti isti utisak kakav je on ostavio na mene. ''Da, jesam... Doista strašno.''
Stigli smo u učionicu Obrane od mračnih sila, a potom sam ga usiljeno pozdravila i sjela se za stol kraj Amande. ''Imam osjećaj da ovog četverookog kretena iz dana u dan mrzim sve više'', prosiktala sam, tek toliko da me je ona mogla čuti. Nasmiješila se. ''Mislim da ćeš nešto mrziti još više. Osvrni se oko sebe''.
Preletjela sam pogledom po prostoriji koja mi se tada učinila odvratnijom i čudnijom nego ikad prije. Šareni ukrasi neobičnih oblika bili su postavljeni gdje god bih se okrenula, zastori su bili roze boje koju sam toliko mrzila, a čak su i zidovi bili okrečeni. U istu tu boju, naravno... Napravila sam grimasu baš u trenu kad je nova profesorica ponosno kročila u učionicu. Djelovala je još deblje i niže nego prethodne večeri, kad sam ju vidjela za profesorskim stolom. ''Dobro jutro, učenici'', rekla je piskutavim glasom. ''Moje ime je Dolores Umbridge i ja ću vam ove godine predavati Obranu od mračnih sila.''
Zaokrenula sam očima. Bila sam sigurna da je ona to primijetila, ali mi nije smetalo. To mi je, u konačnici, bila i namjera. Nisam željela učiti kako da se branim od mračnih sila. Od malena su me učili kako ovladati mračnim silama i primijeniti svaku od njih ako to bude potrebno, tako da nisam vidjela razlog zašto bih se branila od nečega što me toliko privlači. Da, Obrana od mračnih sila je oduvijek bila jedan od meni najgorih predmeta. Najgori, zapravo. Mrzila sam ga. A sad, nakon što sam upoznala novu profesoricu, imala sam osjećaj da ću ga mrziti još više.

***

Kapi jesenje kiše udarale su sve jače i jače. Stajala sam okrenuta prema prozoru, promatrajući ih. Ili sam se barem pretvarala da to činim. Moj bi pogled povremeno odletio na sat što je stajao na zidu društvene prostorije Slytherina. Krajičkom oka sam spazila kako se većina Slytherinaca sprema za večeru, što me je natjeralo da se okrenem.
''Molim vas za malo pažnje.'' Pljesnula sam rukama tri puta. Svi zastadoše i pogledaše u mene. Uzvratila sam im te poglede, posebno proučavajući svakog od njih, a sve u pokušaju da odlučim tko bi bili najsposobniji za upad u Rosewhite. ''Želim da Lendora, Draco, Crabbe, Goyle, Ville, Sara, Mikko, Tony, Angie, Alexis i Roxy ostanu u društvenom'', rekoh u konačnici. Amanda je stala kraj mene i potvrdno kimnula glavom.
''Ali propustit ćemo večeru'', pobuni se Crabbe, gledajući ostale Slytherince kako izlaze.
Amanda se nacerila, sjedajući se na kauč. Sjela sam se do nje. ''Bolje ti je da propustiš jednu večeru nego ostatak svog života.''
To je bilo dovoljno da se svi poslušno okupe oko kauča na kojem smo sjedile moja sestra i ja. Crabbe i Goyle su nešto gunđali, ali je i to njihovo gunđanje prestalo kad sam počela govoriti. ''Vjerujem da vam je već poznato da su Gospodar i Gospodarica osvojili Durmstrang'', rekoh. Svi kimnuše glavama u isto vrijeme, kao roboti. ''Dobro. Isto će se desiti i sa Rosewhiteom, samo što će ovog puta nešto ipak biti drugačije... Naime, mi ćemo učestovati u tome.''
Ville ustuknu. ''Ali...''
''U čemu je problem?'' Dobacila sam mu jedan oštar pogled.
''N-nije problem nego... samo me zanima kad? I kako?'', upitao je.
''Porazgovarat ću sa Snapeom. Vjerujem da će on znati sve detalje.'' Ustala sam se sa kauča i prišla otvorenom prozoru. Iako sam im bila okrenuta leđima, mogla bih se zakleti da su svi gledali u mene. ''Odabrala sam vas vjerujući da ste najbolji od svih mladih pristaša koje smo Amanda i ja okupile u Hogwartsu. Nemojte me razočarati. Nemojte razočarati Gospodara i Gospodaricu.''
''Ne brini se, Maggie.'' Sara se veselo nasmiješi. ''Vjerujem da govorim u ime svih vas kad kažem da ćemo dati sve od sebe da uspijemo.''
''To želim čuti.'' I ja sam se nasmiješila. ''Idemo sada na večeru.''

P.S. Ovog puta se neću žaliti zbog nedostatka inspiracije, nego ću samo reći da sam izvršila neke promjene što se tiče svojih blogova. Neke od njih sam obrisala, tako da me sada možete čitati na nolittleangel.blog.hr, promisesundertherain.blog.hr i, naravno, na ovom blogu. Što se tiče mywinterstorm666.blog.hr, nešto sam zeznula (ne znam što) i više ne mogu objavljivati postove niti mijenjati boxeve, tako da sam bila prisiljena zatvoriti ga. Možda na kraju krenem sa novom pričom na novoj adresi, ali još nisam sigurna... Sve u svemu, otvorit ću još jedan blog, pa ću vam javiti za njega.
P.P.S. Pogledajte box i moju sliku! :D
P.P.P.S. Nemojte me ubiti zbog toga!