WHO`S GONNA CATCH ME WHEN I FALL?!

Dani su prolazili nevjerojatnom brzinom... Već sam se navikla na činjenicu da sam u domu Salazara Slytherina. Bilo je mnogo bolje nego u Gryffindoru... Napokon sam mogla otvoreno pokazati svoju mržnju prema mutnjacima i svima onima koji su protiv mene... Protiv nas... Protiv smrtonoša. Protiv lorda Voldemorta. Napokon sam mogla biti ono što sam htjela... U domu Slytherina sam se osjećala zaštićenom. Ispunjenom. Moćnom. I na neki način, bila sam zahvalna Dumbledoreu što me je prebacio... Ne znam s kojom je namjerom to učinio, ali sam mu svejedno zahvalna...
''Maggie, Amanda... dajte stišajte tu glazbu!!! Pokušavam raditi referat'', Anna je pokušala da nadglasa Green Day, zatvorivši knjigu iz koje je prepisivala.
''I walk this empty street, on the Boulevard of Broken Dreams…'', Amanda i ja smo pjevale, ne obazirući se na njezinu kuknjavu.
''Kvragu sve!!!'', zavrištala je Leni, zalupivši vratima društvenog.
Isključila sam radio. ''Opet neke loše vijesti?''
''Kao i obično?'', dopuni me Enika.
Leni se zavalila u naslonjač i glasno otpuhnula. ''Da, loše vijesti! Ali nisu kao i obično! Mnogo su gore!''
''Govori, nemoj me sad držati na žeravici!'', uzviknu Silver.
''Ne mogu!!!'', dramila je. ''Suviše je strašno!''
J.J. joj je pružila čašu soka od bundeve. ''Hoće li ti ovo pomoći?''
Leni je iskapila čašu u roku keks. ''Uhhh, hoće.''
''Hajde, govori sad!'', požurivala ju je Amanda.
''To je toliko strašno da... mogu li dobiti još soka?''
''NE!!!'', uzviknuli smo svi u isti glas.
''Dobro, zašto dramite? Ah, da... htjela sam vam reći da je Andreina dobila pojačanje. Upravo sam čula razgovor Marca Riddlea i Melisse Brown. Dogovarali su se kad će se naći u Zabranjenoj šumi kako bi Andreina žigosala svoje nove sljedbenike'', izbrbljala je Leni u jednom dahu.
Draco je odmahnuo glavom. ''To nikako nije dobro.''
Bio je potpuno u pravu. Moć Andreine Slytherin raste iz dana u dan... pretpostavljam da će uskoro doći do konačnog obračuna. Dobila je ono što je htjela. . Postala je dostojna plemenite loze Slytherina. No da li je zapravo mržnja ono čime svi trebamo biti vođeni? Da li je cilj Salazara Slytherina bila mržnja, ili samo moć? To ne znam... ali znam da Andreinina moć dolazi do izražaja u kombinaciji sa mržnjom... Mržnjom prema svima koji su ju ismijavali jer je bila gotovo hrkanica, mržnjom prema svima koji su bili protiv nje, a naročito mržnjom prema mojim roditeljima. Ipak, i meni se mržnja počela sviđati. To je moćan osjećaj. Nikad ranije nisam nikoga mrzila, ali sad su se stvari promijenile. Sada mrzim... pa gotovo sve. Sve se promijenilo...
''Gospođice Riddle, gospođice Harrison…da li vi uopće slušate?'', upitala je McGonagallica strogim glasom na satu Preobrazbe. Imali smo sat sa Gryffindorima u rano jutro. Pola učenika je spavalo, a druga polovica je dovršavala doručak. Amanda i ja smo se dobacivale lopticom za tenis.
''Naravno, sva sam se pretvorila u uho, profesorice'', rekoh, sakrivši lopticu iza leđa.
''I ja isto. Pozorno slušam'', dodade Am.
Čim je sat ''na kojem smo pozorno slušale'' završio, Amanda i ja smo krenule da se sastale sa Dracom, Lindsay i Melody na hodniku.
''Amanda, da li ti je Jane odgovorila na pismo?'', upitala je Melody.
''Ne. Nije'', rekla je Amanda tužnim glasom. ''Poslala sam joj pismo još prije dva dana. A nije se vratio čak ni moj sovac Astor.''
''Gledaj to ovako, Am'', reče Lindsay. ''Astor je jedno od najljenjih bića na planeti Zemlji.''
''Da'', složila sam se. ''Toliko je lijen da bi se i sam Hagrid postidio.''
Razgovarali smo jako tiho. Neprestano sam gledala oko sebe, samo da se uvjerim da nitko od Andreininih sljedbenika ne prisluškuje... No, i pored svega, nisam bila sigurna u to. Svi ovi učenici koji prolaze oko nas... svatko od njih bi mogao biti žigosan Crnom ružom. Svatko od njih je mogao služiti Andreini Slytherin. Kome uopće mogu vjerovati? Tko će bezuvjetno biti uz mene? Hoće li moji prijatelji, moja sestra i moj dečko biti uz mene kad dođe Sudnji dan? No, tad se neće raditi o Andreini... nego o mome najvećem neprijatelju. Da li im mogu vjerovati? Hoće li biti sa mnom kad dođe vrijeme da Harry Potter skonča svoj život? Kad dođe tren da ga ubijem... Da li ikome mogu vjerovati? Ili sam ipak, na kraju, posve sama?
Bolno sam uzdahnula i sklonila pramen kose sa lica. Bilo je već predveče. Svi ostali su otišli na večeru, no ja nisam željela... Nisam mogla. Željela sam se samo odmoriti i na trenutak pobjeći od stvarnosti. Kad bih barem mogla... No čak niti u snu nisam sigurna! Andreina je ponovno mogla postati dio mojih noćnih mora... Nisam mogla niti spavati... Nisam smjela spavati. Nikad ranije se nisam bojala Andreine, no u ovom trenutku sam bila toliko slaba... toliko sama. Znam da se čini kao da su svi uz mene, ali sam osjećala neku prazninu... Tko će me spasiti? Tko će mi pomoći? Tko će me uhvatiti ako padnem?

P.S. Evo, napokon sam se i ja sjetila napisati novi post. Htjela bih još reći da sam napisala novi post na Voldemortovoj armiji. Molim vas, ako imate vremena, svratite i komentirajte!!!
Nažalost, jedno vrijeme neću pisati postove na Lexy i Maggie Armstrong jer sam negdje izgubila korisničko ime i lozinku, pa sad čekam da mi ovi iz blog.hr-a pošalju novo korisničko ime. Ako mi ga ne pošalju za dva tjedna, krenut ću sa pričom na ta dva bloga ispočetka.
P.P.S. Komentirajte!!!