THE LAST DAY IN HOGWARTS

Jutro mi je započelo tipičnom Leninom galamom:''Lijeni stvore, diži se! Hogwarts Express neće čekati samo na tebe!''
Promeškoljila sam se u krevetu. ''Oh, da, hoće. Oni znaju mog tatu, zar ne?''
''Baš zato te neće čekati!'', uzviknu Leni i pogodi me jastukom u glavu.
Ustala sam se iz kreveta. Pogledom sam potražila Alexis, Amandu i Rose, ali su one još uvijek spavale. Mahinalno sam skrenula pogled na sat.
''K vragu, Leni, tek je pola šest!'', vrisnula sam. ''Još ni pijetlovi nisu počeli da kukuriču.''
''Nisam ja kriva!'', branila se. ''Lexy te zove u svoj kabinet.''
Navukla sam svoje traperice i usku majicu, a zatim se, i dalje gunđajući, uputila prema Lexynom kabinetu. Zar ta žena ima za cilj meni zagorčavati život (tj, buditi me u sam osvit zore)?!
Pokucala sam na staklena vrata. ''Lexy, ja sam'', rekoh.
''Oh, Maggie. Uđi'', odvratila je, ustavši se iz naslonjača.
Njezin kabinet je djelovao još mračnije nego obično. Debeli zastori su bili navučeni preko prozora, tako da ni tračak svjetlosti nije dopirao u prostoriju. Jedini znak života je davala zapaljena svijeća na sredini stola.
Sjela sam se na drvenu stolicu. ''Zakaj si me trebala?'', upitah.
''Postoji nešto što ne znaš'', reče ona. Stajala je kraj stola i nervozno trljala ruke. Lice joj je izgledalo nekako starije i ozbiljnije pod svjetlošću svijeće.
''Radi se o Potteru i Voldemortu, zar ne?'', upitah.
Uzdahnula je. ''Tako je. Znaš, kad je Voldemort pokušao ubiti Harrya Pottera, nehotice mu je prebacio dio svoje duše. Postoji proročanstvo koje kaže da će, ubije li Pottera, Voldemort takođe umrijeti. Ali...''
''Što ali?'', zinula sam.
Prišla mi je i sklonila mi kosu s lica. ''Nitko nije računao na Voldemortovu nasljednicu. I ti si u igri. U tebi se takođe nalazi dio Voldemortove duše. Umre li Harry Potter, ako ga ubiješ i ostaneš živa... preživjet će i Gospodar Tame. No, ako situacija bude obrnuta...''
Prekinula sam ju. ''To bi bila šteta, pretpostavljam'', rekoh. ''Naročito za mene. Ali ne razumijem, zašto mi sinoć niste dopustili da ubijem Pottera?''
''Ti si stvarno luda, Maggie'', bolno se nasmiješila Lexy. ''Ali, nisi mogla to učiniti sinoć. Ne smiješ ga ubiti u blizini Hogwartsa. Suviše je riskantno.''
Vidjela sam da se nešto loše dešava. Lexy je oduvijek bila jaka, ali sad je izgledala kao da joj je dosta svega. Kao da će se rasplakati.
Bilo mi je poprilično nelagodno, te sam upitala:''A što je sa Potterom?''
''Proveo je noć u bolničkom krilu. Lucius je rekao Dumbledoreu da ga je pronašao u nesvijeti u Zabranjenoj šumi. Mislim da bi trebala otići do njega'', reče mi ona ozbiljnim glasom.
Slegnula sam ramenima. ''Ako moram, idem. Vidimo se!'', rekoh, krenuvši prema vratima.
''Vidimo se. I lijepo se provedi na praznicima!'', doviknula je.
Ma da, hoću. Kao da nije dovoljno to što provodim praznike kod Peytonovih, mojih navodnih bake i djeda, nego još ću morati biti u Williamovoj blizini. Pitam se što će biti s mojom sestrom i tom svinjom. A Voldemort i Lujiza će mi vjerojatno iduće godine pružiti još neku neodoljivu priliku da izgubim glavu za njihov račun, mrmljala sam u sebi, dok sam koračala prema jazbini madame Pomfrey (bolničkom krilu). Hodnici su, naravno, bili potpuno prazni. Nakon pola sata lutanja, uspjela sam pronaći sobu u kojoj je bio Potter. Provirila sam kroz odškrinuta vrata i ugledala ga kako se svađa sa madame Pomfrey.
''Rekoh vam, gospodine Potter!'', vikala je ona. ''Nećete izići odavde dok ne popijete taj lijek, ne zvala se ja madame Pomfrey!''
''Ali moram se spakovati!'', bunio se Potter. ''Ostala su samo dva i pol sata do polaska Hogwarts Expressa!''
''Idete odavde tek kad popijete lijek!''
''Ali...''
Pokucala sam na vrata. ''Smijem li ući?'', upitah.
''Gospođice Riddle!'', uzviknu madame Pomfrey. ''Što vi radite ovdje? Sad nije vrijeme za posjete.''
Nabacila sam svoju najslađu facu. ''Samo želim posjetiti prijatelja.''
''Onda barem budite korisni i natjerajte ga da popije ovaj lijek'', promrmljala je ona, a zatim se odgegala i zalupila vratima. Nasmijala sam se i sjela na krevet pored Pottera. ''Kako si, Harry?'', upitah.
''Ne znam što bih ti rekao'', odgovori on. ''Valjda sam dobro.''
''Što se to dogodilo sinoć?'', upitah, glumeći da sam zabrinuta.
Odmahnuo je glavom. ''To se i ja pitam. Ne znam što mi se desilo. Ničeg se ne sjećam. Možda je bio Voldemort'', pretpostavio je Potter.
''Nije bitno'', rekoh mu, raširivši usne u osmijeh. ''Bitno je da te je Lucius... ovaj, gospodin Malfoy našao na vrijeme. Jesi li siguran da si dobro?''
Spustio je ruku na moju. ''Hvala što se brineš. Ali dobro sam.''
Šutila sam nekoliko trenutaka. Razmišljala sam što bih mu rekla. Nisam mogla zavrištati nešto u stilu ''Ubit ću te jednog dana!'' ili ''Mrzim te, cvikati kretenu!''. Morala sam igrati na sigurno...
''Pa... gdje ćeš za praznike? Ja idem kod onih dosadnih Peytonovih'', rekoh mu.
Prevrnuo je očima. ''Nemoj meni pričati o dosadnim rođacima. Ja ću opet biti kod teče Vernona i tete Petunie u Londonu'', zakukao je.
''Super!'', uzviknula sam. ''Mislim, možemo se katkad naći, pošto ću i ja biti u Londonu čitavo vrijeme, izuzev posljednjih tjedan dana.''
''Naravno'', reče on sa smiješkom na licu. Potom je upitao:''A gdje ćeš biti taj posljednji tjedan?''
''Oh, to... pa, idem kod... hm, Amandinih posvojitelja, Matta i Jane'', rekoh.
Lagala sam. Zapravo, idem kod Malfoyevih u posjetu. Draco me je pozvao još prije nekoliko tjedana, i moram reći da sam sa oduševljenjem pristala. Ali, pošto Potter misli da smo Draco i ja prekinuli, morala sam lagati...
Par minuta kasnije, madame Pomfrey se vratila u sobu i rekla mi da nestanem, jer mora dati Potteru još lijekova. Dobro je da je to napravila, jer bih ja vjerojatno uskoro pošizila i ubila tog kretena na licu mjesta.

***
Nekoliko sati kasnije, svi smo stajali na peronu 9 i tri četvrti, pozdravljali se i razmjenjivali adrese. Bilo mi je teško i zamisliti da ću tri mjeseca provesti bez svojih prijatelja. Znam da možda zvuči glupo, ali tri mjeseca u društvu Peytonovih i bez moje ekipe se čine kao tri tisuće godina.
Draco me je nježno poljubio. ''Pisat ćeš mi, zar ne?'', upitao je.
''Možda, a možda i ne'', odgovorila sam sa smiješkom na licu.
I on se nasmijao. ''Jedva čekam da te opet vidim. Volim te, ne zaboravi to.''
Nisam ništa odgovorila. Nisam ništa rekla. Nisam čak niti pomislila; volim i ja tebe. Volim li ga doista? Hmmm...
''Baš ste slatki, ali i ja se želim pozdraviti s Maggie!'', reče Leni.
Zagrlila sam ju. ''Falit ćeš mi, Leni!'', uzviknuh.
''I ti meni. Kako ću ja bez onih tvojih spački?'', nasmijala se. ''No, dva i pol mjeseca brzo prođu.''
''Tri mjeseca'', ispravih ju.
''Tri mjeseca brzo prođu.''
''Pa, skoro tri i pol'', rekoh ponovno.
''Dobro, tri i pol mjeseca brzo prođu'', reče ona naposlijetku.
''E, pa ne prođu!'', uzviknuh.
Ipak, najteže mi se bilo oprostiti od jedne osobe...
''Maggs, čut ćemo se svako veče, ok?'', prošaputala je Amanda. Suzdržavala se da ne zaplače.
''Naravno, Am'', rekoh joj. ''Zvat ću te stalno i...''
''Zašto ipak ne pođeš sa mnom kod Matta i Jane?'', upitala je.
Odmahnula sam rukom. ''Ma ne, ne bih mogla. I ne poznajem ih. Ali ne zaboravi pitati Jane za dnevnik'', dodala sam šapatom. Nisam željela da netko čuje o čemu razgovaramo. Naime, krajičkom oka sam vidjela Marca kako se pozdravlja sa Ofigeniyom i Adrianom.
''Neću'', uzdahnula je. ''Mada, blizanke se ne bi trebale odvajati...''
''Ma daj, sis! Četrnaest godina smo bile odvojene i žive smo, tako da nam niti tri mjeseca neće škoditi!'', pametovala sam . ''Bar tebi neće, jer ti provodiš praznike sa ljudskim bićima. A ja sa čudovištima.''
Zbunjeno me je pogledala. ''Kojim čudovištima?''
''Bakom i djedom! Oh, praznici još nisu ni počeli, a ja već hoću natrag u Hogwarts!!!'', zakukala sam.

P.S. Ponosno izjavljujem da sam sada i zvanično završila godinu u Hogwartsu. Nadam se da vam se dosadašnja priča svidjela i da vam ne smeta što je post ovako dugačak i da ćete me čitati kad krenem pisati i sljedeću, odnosno petu, godinu. Uskoro će se baciti potpuno drugo svjetlo na cijelu priču (ne brinite, Maggie se NIKAD neće zaista zaljubiti u Harrya Pottera) i radnja će se dodatno zakomplicirati... Evo, sad sam se opet odala. Moram naučiti da držim jezik za zubima.... ccc...
Pozdrav svima!!!
P.P.S. Želim se ujedno i ispricati onima koje dugo nisam komentirala, a posebno Anni Potter. Komp mi je, da prostite, sranje, a nisam imala vremena otici do internet caffea... Sorry, ljudi, stvarno... Sve cu nadoknaditi. Obecajem!!!
P.P.P.S. Za kraj, opet štafeta...

1. Savršen dan
Savršen dan za mene??? Hm, to bi bila šetnja po kiši... Obožavam kišu, a šetnja noću po parku dok pada kiša je zbilja moje najveće zadovoljstvo. I, naravno, MP4 sa pjesmama od grupe Nightwish pri ruci... Njammm...

2.Što vas na ljudima prvo privuče?
Ja uvijek prvo primijetim oči i kosu. Najviše volim plave oči i plavu kosu kod dečkiju, a najljepše cure su mi one sa svijetlom puti, plavim očima i tamnom kosom. Kod ljudi mi je vrlo bitan i stil odijevanja. Naravno, ne mislim na ono da li nose skupu garderobu ili onu sa buvljaka, ali bih radije zastala i popričala sa nekom rokericom nego anoreksičnom plavušom u minici...

3.Koje stvari vas živciraju ili smetaju kod ljudi?
Najviše mrzim kad netko nekog kopira! Ili kad radi nešto kao netko samo da bi mu se svidio. To zbilja mrzim... Poslije toga, isto tako mrzim kad se netko zakači za mene i neće da se druži ni sa kim osim sa mnom. Postoji još stvari koje mrzim kod ljudi, kao što su nadmenost i uobraženost.

4. Da morate birati, biste li odabrali ulogu čovjeka koji ima novac i karijeru, a nema voljenu osobu pored sebe, ili ulogu čovjeka koji ne živi u obilju novca, ali pored sebe ima voljenu osobu?
Ovo prvo. Možete reći da sam bezosjećajna, ali od ljubavi se ne živi.

Štafetu ću proslijediti:
Amandi
Šašavici
Melany
Melody
Anni Potter