Začuđeno sam ga pogledala. ''Ali, profesore Snape…'', započela sam.
''Nema ali, gospođice Margaret. Pričekajte da stignemo u moj kabinet i tamo ću vam sve objasniti'', rekao je mirno. No ipak sam uspjela zamijetiti i zabrinutost u njegovom glasu.
''Zašto me Lujiza želi vidjeti?'', upitah naposlijetku, svalivši se u naslonjač preko puta njegovog. Pacoliki je nervozno dohvatio svoje knjige sa stola i počeo ih spremati u ladicu.
''Gospođice, riječ je o jednom pismu koje je mnogo važno Gospodaru i Gospodarici. Ja nisam prava osoba da vam to objašnjavam'', reče on. Podigao je pogled. ''Gospodarica će vas čekati kraj špilje na sjeveru Zabranjene šume u ponoć. Na istom mjestu gdje vas je jednom prilikom napala Andreina Slytherin.''
Kimnula sam glavom. ''U redu. Bit ću tamo.''
Pacoliki se nasmiješio. No, prije no što je uspio išta reći, začuli smo čudan zvuk nalik na škripanje vrata. Naglo sam se okrenula, ali na vratima kabineta nije bilo nikoga. Potom sam čula ubrzane korake kako se udaljuju, ali nikoga nisam vidjela… Kao da je u trenu iščeznuo.
''Čini se da nas je netko prisluškivao!'', uzviknu Pacoliki.
''Možda je bolje da odem u društveni. Možda je to bio netko od Potterovaca'', rekoh. Bilo mi je pomalo nelagodno. Što ako sam imala pravo, i što ako taj netko ode kod Dumbledorea? Što ako mu saopći da će se jedna od njegovih učenica sastati sa jednom od najvećih crnih vještica svih vremena u Zabranjenoj šumi? Mislim da u tom slučaju ništa ne bi pomogla činjenica da je Lujiza moja mama. Za Dumbledorea, ona je samo zla čarobnica… Neprijateljica koju treba ukloniti. Neprijateljica koji treba ubiti ili poslati u tamnice Azkabana.
No, kako je ona jedna od rijetkih osoba koje meni mnogo znače, odlučila sam se sastati s njom. I zato sam se, kad je otkucala ponoć, ustala iz kreveta i odjenula svoju crnu pelerinu. Sakrila sam lice kukuljicom, kako bih bila sigurna da me nitko neće prepoznati. Nisam mogla dopustiti da me netko prepozna…
Nakon pola sata trčanja kroz Zabranjenu šumu, kročila sam na zemljani put koji vodi k špilji gdje me je Lujiza čekala. Bila je hladna noć. Prokleto hladna noć. Drhtala sam.
Iznenada, ispred mene je iskočilo jedno biće… Jezivo biće. Ličilo je na vukodlaka (pošto je to i bio vukodlak). Stao je pred mene i glasno zarežao, kao da se priprema za napad.
''Loš pas!'', prosiktala sam, izvadivši štapić iz pelerine.
To je bilo dovoljno da taj glupi vukodlak skoči na mene.
''Expecto Patronum!'', zavrištala sam, uperivši štapić prema njemu. Sklopila sam oči i koncentrirala se na čaroliju. I, doista, iz mog štapića izleti mlaz plave svjetlosti koji je idućeg trena formirao zmiju. Mog patronusa. Zmiju otrovnicu. Vukodlak je iznenada zastao i počeo da se povlači. I dalje sam ostala koncentrirana na čaroliju. Ali, jednog trena, osjetih kako me je nešto snažno zgrabilo za rub pelerine. Bio je to još jedan vukodlak. Toliko me je iznenadio da sam izgubila koncentraciju i čarolija je prestala.
''Crucio!'', povikah, zamahnuvši štapićem. Kletva je pogodila vukodlaka koji me je vukao za pelerinu u šapu. No, ipak je djelovala… Pao je na zemlju i počeo da zavija i cvili. Ali, tada je drugi vukodlak opet skočio na mene. Nisam stigla odreagirati… Nisam se stigla obraniti…
''Crucio!'', začuo se nečiji uzvik iz magle koja se već uveliko spuštala na tamu Zabranjene šume. Okrenula sam se i ugledala Voldemorta kako drži podignut štapić. Zapitala sam se što on tu traži, ali tada sam se prisjetila da su on i Lujiza valjda povezani nekim nevidljivim konopcem pa su stalno skupa (ne gledajte mene, to je Amandina teorija.)
Voldemort je, začudo, pustio izmučene vukodlake da odu. ''Kćeri, jesi li dobro?'', upitao je, prišavši mi. Položio je ruku na moje rame.
''Sudeći po onome što mi se moglo desiti, sjajno sam'', odgovorih.
Lujiza se blago nasmiješila. ''Drago mi je da si odlučila doći'', reče ona. ''Nećemo te mnogo zadržavati, pošto ova šuma nije sigurna.''
''Tako je'', složi se Voldemort. ''Naime, radi se o jednom pismu. O pismu koje ima izuzetnu važnost. Lujiza i ja smo ga ispisali vlastitom krvlju kad smo završili Hogwarts, i u njega smo položili djelić naših duša. I naše moći…''
Podigla sam obrvu. ''Znači, to pismo je…''
''Da, Maggie'', prekide me Lujiza, kao da mi čita misli. ''To pismo je horkrux.''
''Bellatrix Lestrange ga je čuvala jedno vrijeme, ali joj ga je Elaine Brown na neobjašnjiv način uspjela uzeti'', nastavi Voldemort. ''Prepoznat ćeš ga po crnoj kuverti na kojoj se nalaze znamenje pauka i zmije. Dakle, ti ga moraš pronaći i dati ga nama. Inače nikad nećemo uspjeti povratiti prijašnju moć. ''
''Pismo se nalazi kod Elaine?'', upitah ga. ''Ali, kakve ona koristi ima od njega?''
''Vidiš, to pismo nije sasvim običan horkrux. Sadržaj može pročitati samo netko tko je povezan u krvi sa onima koji su ga napisali. I na taj način može osloboditi tu moć i prisvojiti ju'', objasni Voldemort.
''Dakle, Elaine vam može oduzeti moć koja je zarobljena u pismu?'', upitah zabrinuto. No, prije nego što je itko uspio da mi odgovori, začuli smo neko šuštanje u grmlju. Sljedećeg trena, pred nama se pojavila jedna osoba. Osoba sa crnom kukuljicom preko lica. Smrtonoša. Kad je otkrila lice, shvatila sam da se radi o Bellatrix. Kosa joj je, kao i po običaju bila raščupana. Na sebi je imala široku crnu pelerinu, ali sam i kroz nju mogla primijetiti da joj je lijeva noga ozlijeđena.
''Bellatrix!'', povika Voldemort strogo. ''Što radiš ovdje?''
Poklonila mu se. ''Gospodaru, kao vaša vjerna pristaša, mislila sam da bi bilo pametno da vas slijedim. Znate, u ovoj šumi nisu čista posla i netko bi mogao…''
''Jesmo li ti mi tražili da ideš s nama?!'', zagrmio je Voldemort.
''Ali Gospodaru, Gospodarice… mislila sam da bi vam mogla zatrebati moja pomoć'', opravdavala se ona.
''Dobro, dosta! Dosta mi je i tebe i tvoje pomoći!'', prekide ju Lujiza. ''Gubi se odavde!''
Kad se Bellatrix pokunjeno apartirala, Voldemort je prokomentirao: ''Prokletnica. Da nije bila tako glupa, sigurno bismo sad imali pismo.''
''Slažem se. No, da li ga Elaine može pročitati?'', upitah ponovno.
''Ako je Parsel-Ust, može'', reče Lujiza, slegnuvši ramenima. ''Ne znam.''
Kimnula sam glavom. ''Nećete ni saznati, pošto ću vam ja donijeti to pismo prije nego što ga ona otvori. Obećajem.''
''Hvala ti, Maggie'', reče Voldemort. ''Znao sam da možemo računati na tebe.''
***
''Znala sam da Elaine nešto muti, ali nisam mogla ni pretpostaviti da je tolika kučka'', zaključila je Amanda, dok smo se vraćale u društveni poslije nastave. Školski hodnici su bili prepuni učenika koji su se naguravali i bacali smrdobombice, a čula sam i McGonagallicu kako urla i psuje. Bila je na ivici živaca, pošto su Samantha, Anna i njihova prijateljica Jennifer Reiner tog jutra izvele veličanstven vatromet na stepenicama. Naravno, to je odmah značilo mnogo manje bodova za Gryffindor.
''Samo moramo otkriti gdje drži to pismo, i stvar je riješena'', Haley je pokušavala naći način da ublaži stvar, ali joj to baš i nije uspjelo.
Roxy je odmahnula rukom. ''Ne, najprije trebamo plan!'', rekla je.
''Da? E, ja imam jedan'', rekla je Alexis. ''Otkinut ćemo joj glavu i istu poslati Voldemortu i Lujizi, pa neka se oni svađaju s njom.''
Leni ju je udarila po glavi. Prilično jako. ''Jednu stvar mrzim, a to je nasilje!'', povikala je, prekriživši ruke.
Alexis je zaječala, trljajući čelo. ''Pa za kog me vraga onda udaraš?!''
''Tako je, dvije stvari'', ispravi se Leni. ''Nasilje i glupa pitanja!''
Udarila ju je još jednom, dok sam ja mahala Marcu i Stephanie sa usiljenim osmjehom na licu. Stajale su na drugom kraju hodnika i uzvraćale mi na isti način, premda je mržnja među nama bila očita…
''Bolje da najprije njima otkinemo glave, a lako ćemo za Elaine'', našalila se Amanda, što nas je sve natjeralo u napad smijeha koji je trajao dok se nismo dovukle do društvenog. Haley se zavalila u najbliži naslonjač i podigla noge na stol.
''Moram malo odmoriti svoje stare kosti'', objasnila je.
Sjela sam se na kauč pored Draca. S njim su bili Crabbe i Goyle. Naši dragi prasci su bili zaokupljeni proždiranjem krempita koje su ukrali iz kuhinje, dok je Draco pisao zadaću iz Napitaka.
''Hej'', pozdravila sam ga. ''Što ima?''
''Ima funo kvempita'', odgovori Crabbe punih usta.
''Ne pitam tebe, slonče Dumbo'', nakezila sam se, a potom se okrenula Dracu. ''Što si ti tako neraspoložen?''
Uzdahnuo je. ''Ah, nemam pojma'', promrmljao je, odloživši pero i bilježnicu. Uzela sam ga za ruku i nasmiješila se. Nije više ništa rekao, samo me je čvrsto zagrlio i šapnuo da me voli.
''Dirljivo'', reče Amanda. ''Ali zašto radije ne odete u spavaonicu?''
Uzela sam jednu krempitu od Goylea (mada mi je trebalo dugo da mu ju otmem) i bacila ju na svoju sestru. Niz cijelo lice joj se slijevao žuti krem.
''Gnome jedan skotovski!'', vrisnula je. Uzela je drugu krempitu i gađala me, ali je promašila i pogodila Alexis. Potom je Alexis gađala nju, i na kraju se sve pretvorilo u food-fight. Kasnije su nam se pridružile Amy, Melody i Anduril sa novom turom kolača ukradenih iz kuhinje. Vrištali smo, gađali se i smijali se… Mnogo smo se smijali. Svi su se oraspoložili i zabavljali se… To jeste, svi osim mene. Trudila sam se uživati, ali nisam mogla. Kako bih uopće i mogla? Trudila sam se sakriti da su mi misli negdje drugdje, mnogo dalje od zabave i mojih prijatelja. Kako ću pronaći to pismo? Kako ću ga uzeti od Elaine? Ne znam…
Ali jednu stvar znam; moram biti brza. Moram što prije završiti s tim… Ne želim ni razmišljati o onome što bi se moglo desiti ako ne uspijem.
Post je objavljen 10.08.2007. u 10:19 sati.