* Post posvećen Joachimu Löwu i njegovim fantastičnim izabranicima koji nažalost nisu uspjeli osvojiti naslov Eura, ali su za mene od samog početka bili i ostali najbolja reprezentacija. Elf 4 ever!!!
Uske, krivudave uličice veličanstvene egipatske prijestonice više nisu bile izvorišta neopisivih gužvi, šetališta tamnoputih ljudi čija se namrštena lica bijedno raspoznavaše pod debelim maramama ili pak mamci za znatiželjne turiste; u ovom trenutku, u podsvijesti djelomice otcijepljenoj od surovosti realnosti, bile su moja, samo moja Getsimanija.
Istina, biblijske legende nisu nešto čemu bih se okrenula, njihov Bog nije netko koga bih zazivala, ali suhoća i žega u okusu teškog poslijepodnevnog zraka neodoljivo su podsjećale i na temelj priče o Potopu, tragediji odigranoj najtoplijeg ljeta koje se pamti. Paradoksalna je spoznaja da je prosinac na izmaku, da se godina bliži kraju, a da u Kairu vladaju vrućine kakvih u mojoj Finskoj, u mom rodnom Kiteeu, nije bilo od početka vremena.
U konačnici, sve je stasalo na paradoksu. Munje koje sijevaju vedrim nebom, žena koja se okretajem pretvara u stup soli, narod koji uprkos svemu dobija obećanu zemlju; besmisleno, a nekima sasvim dovoljno za ono što zovu vjerom. Sva se ta čuda – kiše, igre i lažna pravda – prepredeno skrivaju iza fasada svakodnevnice, te samo oni najobdareniji mogu jasno opaziti Apokalipsu kako pokazuje svoj sjaj gradu izblijedilom od sunca.
„Po mojoj stručnoj i profesionalnoj procjeni, hotel Kairo centar bi trebao biti ovdje negdje.“ Amelia odvoji pogled sa karte grada nagrižene od vremena i pobjedonosno uperi prst ka skupini visokih, bijelih građevina koje su se izdizale nad obližnjom tržnicom.
„Ame, neprestano to ponavljaš!“, viknu Lujiza činjeničnim tonom, boreći se da nadglasa zvuk automobilskih sirena što se nestašno orio kroz koprene užarenog zraka.
„Ovog puta to zaista i mislim.“ Spremila je kartu u svoju šarenu torbu i laganim nam zamahom ruke sugerirala da ju slijedimo kroz ogromnu, neprohodnu gužvu koja se stvorila oko tezgi sa voćem i povrćem.
Sudarajući se sa histeričnim turistima i starosjediocima iznimno zanimljivih nošnji, instinktivno sam primila rub Lujizine uske, crne majice i stala ubrzano koračati po neravnom pločniku. Tako zaokupljena čitanjem zagonetki sa bezizražajnih lica prolaznika, zanemarila sam obrise zgrada koje su se vrtoglavom brzinom izmjenjivale u kutovima mojim polusklopljenih očiju. Gotovo da nisam registrirala ni trenutak dolaska pred hotel, visoku, staromodnu zgradu koja je počivala u sjajnoj izolaciji usred labirinta prilaznih i izlaznih ulica.
„Dovraga, gdje su sad one tri budale?“ Zastala sam na strmim stepenicama što su vodile do obrtnih vrata, bacivši kratak, mutan pogled preko ramena. Mreškala sam čelo i nervozno cupkala nogom o tlo sve dok nisam začula Amandine prigušene psovke, a potom ju i spazila kako se skupa sa Alexis i Roxy provlači kroz gužvu, boreći se sa našom prtljagom.
Lujiza nestrpljivo zakoluta očima, slijedeći moj pogled. „Stići će nas.“ Primila me je za ruku. „Hajde, idemo unutra. Ako ostanem još malo na ovom suncu, poprimit ću oblik gulaša.“
Nakon nekoliko dugih i iscrpnih minuta koje su Amelii bile potrebne da na svom nevještom
arapskom ubijedi tvrdoglavog recepcionera kako nam treba dati sobe bez obzira na činjenicu da nemamo rezervaciju, nas tri smo uzele svoje teške kovčege i mramornim se stepenicama uputile na treći kat, tražeći sobu sa oznakom 156.
Nekoć je morala biti impresivna. Možda bi bila i sada, samo da su vlasnici uložili malo više u nju. Ta se prostorija niskih zidova, ispunjena užasom koji je s njih ljuštio tamnosive tapete, sastojala od dva dijela; sjevernog, gdje bijahu položena dva starinska bračna kreveta sa krvavocrvenim baldahinima, i južnog, gdje se osim velikog ormara od ebanovine nalazio još samo razvaljeni klavir prelakiran u ugljenocrnu boju. Kraj jedinog prozora, stajao je vještački borić okićen jednostavnim crnim kuglicama i ukrasima u obliku rumenih anđelčića. Većina lampica nije bila uključena, a one koje su gorile davale su zamračenim kutovima sobe gotovo dvodimenzionalni izgled. Ovdje se razuzdala esencija čiste moći; njezini ostaci svjetlucali su po prašnjavim površima, a vazduh je bio srebrnkast i iznenađujuće svjež.
Opipljiv košmar. Nestvarno mjesto.
Laganim potezom mramornog dlana, Lujiza si rasplete gustu kosu koja se tada rasu po njezinim ramenima u prekrasnim, krupnim uvojcima boje Tame. Iako je bila odjevena u jednostavne traperice sa niskim strukom i moju Nightwish majicu, svaki je pokret njezinog savršenog tijela zračio harmonijom elegancije; bila je neljudski, natprirodno lijepa. Okrutna Aphrodita podzemnoga svijeta. Uvijek sam se osjetila polaskanom kad bi mi ljudi rekli da joj sličim. „I što sad?“, svojim je glasom povišenim za nekoliko oktava rasparala melankoliju u bistrom zraku, prodorno pogledavajući naša lica.
Osjetila sam kako mi je stražnji dio majice mokar od znoja. „Ja ću se prvo otuširati“, rekoh zvonko, prevrćući po svom pretrpanom kovčegu u potrazi za čistim vešom i peškirom.
Promotrivši me, Amelia se udobno smjestila na meku, svilenu posteljinu mirisa borovine i – nakon nekoliko kratkih trenutaka razmišljanja - izvadila bananu iz torbice. „Ja ću prvo pojesti bananu!“, objavila je svečano, halapljivo guleći svijetložutu koru.
„Ne mislim na to.“ Na Lujizinom blijedom licu se ukaza bespuće uspomena; bol i odlučnost. Vatra mržnje i žudnje za osvetom. Sjaj ljubavi i odanosti.
Trag njegovog prisustva.
„Oh...“ Naglo se uozbiljivši shvatanjem poruke, Amelia je promijenila položaj na lepršavom prekrivaču; sjela se po turski i sanjivo uperila svjetlucave, smaragdne oči ka izlizanom stropu. Odsutno grickajući vrh banane, mekim je, zamišljenim glasom započela monolog. „Najprije rezimirajmo situaciju. Elaine, Damian i njihov sin su ovdje u Kairu, to znamo. Žele pronaći Knjigu Živih, to znamo. Knjiga Mrtvih je kod njih, i to znamo. Da vidimo što ne znamo.“
Nisam imala priliku odmah odgovoriti.
„Oprostite što smetam...“ Roxy oprezno promoli glavu kroz odškrinuta vrata, dopuštajući blagoj svjetlosti da se reflektira na njezinom ispijenom, obilježenom licu; izgledala je izmučeno. Tamna joj je šminka bila nemarno razmazana po očnim kapcima, a krupne usnice blago ispucale i lišene uobičajenog, zaraznog osmijeha koji me je neodoljivo podsjećao na nekoga, samo se nikad nisam mogla točno sjetiti na koga. Nisam shvaćala ni razlog njezine tmurnosti; istina, svatko bi drugi bio namrgođen poslije čitavih pet sati lutanja Kairom, traženja hotela i slušanja Amelie kako melje o predivnim pejzažima i uzgoju banana u Africi, ali Roxy jednostavno nije bila takva osoba. „Gospođice, zaboravili ste ovaj kovčeg“, rekla je tiho, gotovo bojažljivo, pažljivo mi ga predajući na bijele dlanove.
Kimnula sam glavom. „Oh... pa, hvala Roxy“, odvratila sam zbunjeno i hitro ga odbacila do Ameliinog ogromnog, svijetlozelenog kovčega sa motivom banane, vraćajući se slaganju svojih stvari. Iznenadio me njezin rezerviran i isuviše poslovan nastup; jako se promijenila u posljednjih nekoliko mjeseci, i to ne na bolje. Isprva sam se pitala zašto je Amelia uopće inzistirala da ona pođe s nama, ali obrazloženje u skladu sa njezinim zavidnim čarobnjačkim sposobnostima bilo mi je sasvim dovoljno.
Graciozno se okrenula na peti, zagledana u vrhove svojih crvenih starki. „Uzgred, gospođica Amanda vam je poručila da ste nepodnošljivi vrtni patuljak i da ćete joj krvavo platiti za to što ste ju natjerali da vuče vaše kovčege kroz cijeli Kairo“, dodala je, prije no što je lagano pritvorila hrastova vrata i kliznula niz klaustrofobično mali hodnik, boreći se sama sa sobom.
Zanemarivši ju, vratile smo se našem razgovoru.
„Ne znamo cijelu legendu“, nevoljko sam iznijela osnovnu, otežavajuću činjenicu i oslonila se leđima na tvrdu površ zida, odsutno vrteći pramenje guste, riđe kose oko kažiprsta. Razorena tjeskobom, strahom od mogućeg neuspjeha, ispustila sam bolan uzdah.
Amelia se nakratko zamislila, otežalo žvačući komad banane kao da je riječ o čavlima. Njezino pantomimičarsko lice iznenada sinu. „Da, no znamo tko ju sigurno zna.“
Procjenjivački sam skupila obrve. „Zar znamo?“
„Naravno, Maggs.“ Oči su joj vragolasto zacaklile dok je veselo kimala glavom, hitro se okrećući ka mojoj mami. „Draga, što ti govori ime Natasha Polanski?“
***
„Ame, bit će ti zlo.“ Odložila sam čašu hladnog soka u stranu, prateći njezin pohlepni pogled do staklene posude sa voćem koja je zauzimala središnji dio stola. Spoznaja o veoma obilnoj količini banana koje je pojela u proteklih nekoliko minuta tjerala me je na smijeh, ali sam se trudila zadržati ozbiljan izraz upozorenja na licu, tek da bih situaciju učinila zanimljivijom.
Amelia je sa oduševljenjem prihvatila igru; primila je još dvije banane i brižljivo ih položila na rub svoga porculanskog tanjura, nestašno mi se osmjehnuvši. „Ma nemoj. A kako majmun jede pa mu ništa ne bude?”
Lujiza nabra čelo. „Ako si i ti majmun, onda se tovi”, dobacila je cerekavo, žmirkajući pri neugodnoj svjetlosti koja je tinjala oko golih sijalica i drvenih ventilatora na stropu.
Nemirne sjene, avetinjski treperavo svjetlo; prava parada duhova.
Amelia se samo nacerila, s ogromnim se apetitom vraćajući obroku.
„Izgleda kao gorila, ponaša se kao gorila, ali ne; to je samo naša Amelia.“ Kolutajući očima u znak neodobravanja, Amanda je diskretno dlanom prekrila usne izvijene u smiješak kako bi bila sigurna da nitko osim mene nije čuo njezinu nelaskavu opasku.
„Samo ne shvaćam kako pored ovakve hrane možete jesti banane“, izjavila je Alexis punih usta, gestikulirajući oko tanjura sa neobičnim arapskim specijalitetima koji su bili ravnomjerno poredani po pletenom, bijelom stolnjaku sa motivom palmica. Skupa sa zastorima identične boje i dizajna, donekle su razbili monotoniju hotelskog restorana utonulog u bespredmetni polumrak. Blještave vaze, raskošni tepisi i zidovi ukrašeni vješto naslikanim piramidama i staroegipatskim božanstvima svjedočili su o neizmjernom duhovnom bogatstvu i ekstravaganciji mjesta, ali večeras su se činili zanemarljivim.
„Kako god.“ U grčevitom pokušaju zadržavanja dobre atmosfere za večerom, Amelia teatralno podiže čašu. Osmijeh na njezinom licu se još više raširio. „Za našu novu avanturu!“
Podignute se čaše zvučno sudariše u zraku.
„Za našu novu avanturu!“, ponovile smo istovjetno, nazdravljajući.
„Uh... Maggs, mislim da nas onaj lik promatra.“ Otpivši kratak gutljaj ledenog čaja od breskve, Alexis me potapša po ramenu i neprimijetno uperi prst ka osobi koja je sjedila za susjednim stolom. Bio je to mladolik, privlačan muškarac u ranim četrdesetim, odjeven u moderno crno odijelo ispod kojeg su se jasno ocrtavale savršene konture trbušnih mišića. Dio njegovog ljepuškastog lica ljubomorno su skrivale razbarušene, svijetloplave šiške, ističući zagonetan sjaj u ponoćnocrnim očima prikovanim za Lujizin dekolte.
Ona to nije zamijetila. „Naravno da nas promatra kad Ame izgleda kao klaun“, zaključila je vedro, pogledavajući Ameliu od glave do pete sa podrugljivim cerekom na usnama; nosila je crni šešir, ljubičaste tajice, teksas minicu, široku majicu na Sponge Boba i šarene starke. Doista je izgledala pomalo neobično u odnosu na Lujizu i mene, u potpunosti zavijene u crninu.
Nije bila iznenađena tom primjedbom. „Shvatit ću ovo kao kompliment, Lu“, nasmijala se, umačući bananu u nekakav zeleni sos.
In this world you tried
Not leaving me alone behind
There's no other way
I'll pray to the gods: let him stay
The memories ease the pain inside
Now I know why
Lujiza je zaustila da joj odgovori, no u toj ju je namjeri presjekla ista opijajuća melodija koja je izbrisala osmijeh sa njezina lica. Bila je to jedna od onih ljubavnih pjesama ispunjenih beskrajnom žudnjom, jedna od onih koje istovremeno otapaju led tvoga srca i mame ti suze na oči; kao da je svaki stih svjedočio o nepodnošljivom gubitku ljubavi, njezine ljubavi.
All of my memories keep you near
In silent moments imagine you'd be here
All of my memories keep you near
Your silent whispers, my silent tears
Roxy nelagodno ugrize donju usnicu. „Ja... odmah ću ih zamoliti da promijene radio-stanicu...“, promrmljala si je ispod glasa, te – graciozno se ustavši– gipkim koracima pošla na drugi kraj nepregledne sale, ravno ka šanku za kojim su dvojica mladih, tamnoputih konobara puštala glazbu.
Lujizi se ote dug, prigušen siktaj. Gotovo da sam mogla osjetiti oštru bol u predjelu njezinih grudi i udahnuti nemjerljiv očaj koji ju je razarao iznutra. Kao da ju je u trenu napustila volja za borbom. Potapkala je svoje krupne, tamnocrvene usne papirnatim rupčićem pri čemu sam jasno zamijetila koliko joj ruke drhte. „Ispričajte me.“ Njezin se prekrasni glas tiho stopio sa depresivnim tonovima glazbe kad je teškim pokretom uzmakla od stola i pomjerila slap ugljenocrne kose preko lica, skrivajući oči kristalne od navirućih suza.
Čemu onda ustajati, kad je samo pitanje trenutka u kojemu ćeš ponovno pasti?
Zaboljelo me je u trbuhu od te grozne pomisli. Odgurnula sam stolicu u stranu i skočila na noge, pri čemu sam rukavom svilene košulje nehotice zakačila dvije čaše. „Mama...!“, prodornim sam povikom nadglasala zvuk razbijanja stakla, ali me nije mogla čuti; obnevidjela od suza, izbjegavajući zbunjene poglede ostalih gostiju, već je trčala ka starim, škriputavim stepenicama koje su vodile do hotelskih soba.
Together in all these memories
I see your smile, all the memories I hold dear
Darling you know I love you till the end of time.
I tek sam tad shvatila važnost i težinu predstojeće borbe.
Post je objavljen 01.07.2008. u 12:48 sati.