Time will not heal all these scars. Time will kill.

Umišljam. Ne čujem nikakve glasove, pomislih. Skočila sam sa tvrdog kreveta i potrčala prema noćnom stoliću, ne obazirući se na neugodan osjećaj što mi se stvarao u nogama dok sam bosim stopalima dodirivala mramorni pod. Ruka me je još uvijek nepodnošljivo boljela, u toj mjeri i na takav način da se nisam mogla uzdržati od snažnog zarivanja zuba u donju usnu. Rakrvarila sam ju, te tako osjetila slatkast dodir krvi i na jeziku.
Drugom, zdravom rukom zapalih svijeću čiji sitan, gotovo neprimijetan plamen osvijetli moje lice i usplahireno tijelo. Oborila sam sneni pogled na desnu nadlanicu iz koje je još uvijek kapala krv, slijevajući se svuda po mojoj spavaćici i prašnjavom tepihu. Ispustila sam bolan uzvik sa naznakama panike, tražeći pogledom rupčić ili nešto drugo čime bih mogla očistiti ranu.
''Maggie, pomozi mi... molim te, pomozi mi...''
Hladni, neprijatni trnci mi naglo prođoše kroz tijelo kad sam shvatila kome pripada taj glas što je ponovno prošaputao. Jasno sam ga čula, raspoznavala sam njegov jezivi odjek negdje u daljinama, u pozadinama svojih nesuvislih misli.
Bijaše to Lujizin glas. Lujizin šapat.
''Sis, što ti se desilo?!'' Amanda odgurnu debeli pokrivač sa svog tijela na pod, te naglo ustade iz kreveta i u dva koraka se stvori kraj mene. Lagano me je posjela na stolicu, držeći moju okrvavljenu ruku na svom dlanu. ''Što se desilo?'', upitala je uspaničeno. ''Jesi li se posjekla?''
''Ne, ja...'', započela sam, ali nisam dovršila tu misao. Roxy i Alexis su stale iza Amande, podjednako zabrinute i, čak, pomalo iznenađene. Gledale su me kao da iščekuju odgovor na pitanje koje je moja sestra maloprije postavila. Nisam znala što da im kažem. Da mi je ruka prokrvarila tijekom noći, a nitko me nije porezao? Da se rana stvorila sama, niotkuda? Ili nešto treće?
Amanda je izvadila bijeli rupčić iz džepa i lagano mi ga omotala oko dlana, u namjeri da spriječi krvarenje. ''Možda bi trebala ići kod madame Pomfrey'', rekla je. Tračak zabrinutosti što se pojavio u plavetnilu njezinih očiju kad ih je zaustavila na mojim zjenicama dokazivao je da ozbiljno misli. Slegnula sam ramenima. ''Ne znam, Am. Mislim da to doista nije potrebno'', promrmljala sam nelagodno.
''Sva sreća da rana nije duboka'', zaključi Roxy stručno. Podigla je zbunjeni pogled sa moje ruke. ''Maggs, meni još uvijek nije jasno što se desilo.''
Otpuhnula sam pramen kose što mi se nadvio nad čelo. ''Ni meni. Oštra bol me je trgla iz sna i shvatila sam da krvarim. To je sve.''
''Ponovno?!'' Roxy je djelovala doista uplašeno. ''Maggie, ovo nije prvi put da ti je ruka neobjašnjeno prokrvarila.''
''A da ne spominjemo i onaj misteriozni pad u nesvijest od prije tjedan dana'', podsjetila me Alexis. Prekrižila je ruke i oslonila se leđima na zid, gledajući me krupnim, tamnim očima u kojima se presijavao plamen svijeće. ''Doista bi trebala otići u bolnicu.''
''Otići ću u bolnicu onda kad ja odlučim da je to potrebno.'' Glas mi je bio miran, odlučan i uobičajeno hladan. Legla sam natrag u krevet, namještajući si meki jastuk pod glavu. ''Sad se i vi vratite na spavanje'', prošaputala sam. Amanda mi je nježno dodirnula raspuštenu kosu prije no što je laganim otpuhom ugasila svijeću i legla kraj mene. ''Ni ne pokušavaj se buniti jer...'' Zaspala je prije no što je dovršila tu rečenicu. Rub usana mi je nakratko poletio prema obrazu, čineći blagi, maleni osmijeh na mom licu. Namjestila sam pokrivač preko ramena moje sestre i, sklopivši oči, naslonila se na nju. Imala sam osjećaj da joj nisam trebala ništa reći o šapatu koji je cijelo vrijeme potiskivao ono o čemu sam doista trebala brinuti, uključujući i te misteriozne rane – bar ne tu, ne na takav način. Usmjerila sam sva svoja čula i misli na lijeni topot kišnih kapi preko prozorskih stakala, pokušavajući usnuti – ali odjek Lujizinog glasa nisam mogla izbrisati iz sjećanja. Možda, poslije svega što je učinila i nije zaslužila da se brinem, no to je nešto što je jače od mene, nešto protiv čega se ne mogu i ne želim boriti.
Ali zašto bi ona trebala moju pomoć?
Što joj se moglo desiti?
Što joj se dešava?

***

''Maggs, jesi li sigurna?'', upitala je Amanda sumnjičavo, kad sam joj ispričala sve o Lujizinom dozivanju što me je mučilo još od prošle noći. Zatvorila je svoju knjigu iz Preobrazbe i odložila ju u stranu, zaustavljajući upitan pogled na mom licu. Kimnula sam glavom i prekrižila noge, tražeći udobniji položaj na klupi sakrivenoj u sjeni starog hrasta. ''Am, pitaš me već tisuću i prvi put!'', rekoh prijekorno. ''Ličim li ti ja na idiota?''
''Ličiš, zato i pitam'', odvratila je, zureći u tlo, u suhe, narančaste listove nošene prohladnim povjetarcem. Suzdržavala se da ne prasne u smijeh. ''Ali nije li moguće da si sanjala, ili tako nešto?'', dodala je brzo, prije no što sam uspjela i posegnuti za knjigom u namjeri da ju udarim po glavi.
''Ne. Mislim da nije.'' Uzdahnula sam, skrećući pogled na obližnju tratinu kraj jezerceta gdje su Mikko i Tony izvodili neku od svojih uobičajenih predstava. Kako im nikad ne dosadi da nasmijavaju prvašiće izigravanjem gorila?, zapitala sam se, prije no što je Amanda ponovno progovorila, prekidajući oštru, neugodnu tišinu. ''Možda taj šapat ima neke veze sa onim neobičnim krvarenjem'', izjavila je neodlučno, popravljajući rubove svoje crne pelerine. ''Možda Lujiza čini sve ovo kako bi nam što više napakostila.''
Zaustila sam da nešto kažem, da opovrgnem tu njezinu tvrdnju, ali me je nešto zaustavilo u tome. Pred očima mi se ukazao kameni izraz što je poigravao na Lujizinom licu one noći kad je Rosewhite pao, kad se sve raspalo... Prisjetila sam se onog oštrog, ledenog pogleda u njezinim očima i užasnih riječi koje su me nemilosrdno probadale poput vrelog noža – i počela sam shvaćati da je Amanda vrlo vjerojatno imala pravo. Nisam željela to priznati naglas, ali vjerujem da je moj izraz lica dovoljno govorio. ''Slažem se'', rekoh u konačnici. Pravila sam se da promatram ogoljelo zemljište pod mojim skupim, modernim cipelama. ''Mislim da bismo trebale popričati sa Voldemortom o tome. Možda će on uspjeti sve povezati.''
Tada podigoh pogled. Netko je trčao prema nama.
''Lendora! Što ti radiš ovdje?'', upitala ju je Amanda.
Leni se oslonila rukama na koljena, presamitivši se. Grašci znoja su izbijali na njezinom čelu što bijaše sakriveno dugim, plavim vlasima. ''Čekaj malo, vidiš da ne mogu doći do duše...'' Nekoliko puta je duboko udahnula, okrećući se meni. ''Uh! Maggie, Amelia ti je poručila da hitno dođeš do nje'', izgovorila je zadihano. ''I izgledala je prilično ozbiljno.''
Podigoh obrvu. ''Pa, morat će malo pričekati. Trebam se vidjeti sa onim moronom Potterom'', rekoh bolno, ustavši se sa klupe. Bacila sam kratak pogled na svoj ručni sat. ''Već kasnim, zapravo. Vidimo se!''
''Sretno, sister! I pazi da se ne izrigaš!'', doviknula mi je Amanda suosjećajno. Zastavši, okrenula sam se i uputila joj blagi osmijeh, zabacujući kosu iza ramena. ''Trudit ću se!'', odvratila sam, prije no što sam nastavila koračati popločanim putem što je vodio ka vratima.

***

''Ne, Harry, nema teorije. Ne kužim.'' Još jednom sam proučila stranicu knjige gdje su bili označeni najvažniji dijelovi, osjećajući njegov sneni, zaneseni pogled na sebi. Krajičkom oka sam spazila smiješak što mu je tada zaigrao na rubu usana. ''Ali jednostavno je'', usprotivio se u konačnici, popravljajući naočale. ''Da bi se napravila tekućina za održavanje listova te biljke, potrebno je 35 % morske vode, 15 % sline žabe krastače i 50 % ...''
Prekidoh ga. ''Eh, sad 100 % znam da ništa ne kužim.'' Otpuhnula sam, vrteći glavom. Oduvijek sam mrzila Travarstvo i sve vezano za taj predmet.
''Onda će biti najbolje da ti samo uradim ovu zadaću.'' Harry se ponovno nasmiješio, dohvativši bilježnicu što je dotad ležala na drugoj strani malog, drvenog stola. Tko bi rekao da će mi i ovaj gmaz jednom dobro doći?, pomislila sam, dok sam ga promatrala kako ispisuje neke nerazumljive stvari na hrapave listove. Osjećala sam nevjerojatan poriv da istog trena skočim na njega i zadavim ga vlastitim rukama, te da tako riješim veliki dio svojih problema, ali... znala sam da još nije došao taj trenutak, iako sam u dnu trbuha predosjećala da se opasno približava. Trebala sam samo naći način da ga odvučem što dalje od Hogwartsa, što dalje od njegovih malih prijatelja.
Ali kad? I kako?
Moram ga ubiti! Moram ga se riješiti što prije!
Koliko će ovo mučenje još trajati?
Uzdahnuvši, preletjela sam pogledom po knjižnici, gdje je vladala iznenađujuće tiha i mirna atmosfera. Čulo se samo škripanje pera po hartiji i neprijatan zvuk što ga je stvaralo ubrzano okretanje stranica knjiga.
''Maggie! Dobro je da si tu!''
Okrenuh se, trgnuvši se na zvuk glasa što je dopirao iza mojih leđa. Moje zjenice se zaustaviše na Robyn, Hermioninoj prijateljici koju sam par dana ranije upoznala na ovom istom mjestu. Sklonila je dugu, izblajhanu vlas sa tamnoputog lica, gledajući me jednim od onih mudrih pogleda koji mi se nikad nisu sviđali. A, odmah kraj nje, stajao je meni nepoznat dečko u ravenclawskoj pelerini, držeći prašnjavu, staru knjigu u rukama.
''Oh. Robyn. Otkud ti?'', upitah, hladno i nezainteresirano.
''Pronašla sam nešto što bi te vjerojatno moglo zanimati'', saopćila mi je, pogledavši u onog simpatičnog dečka. ''Inače, ovo je moj bratić, Jake.''
''Jake Rawn, drago mi je.'' Pružio mi je ruku i približio se. Tek tad sam primijetila njegove prekrasne tamne oči.
Rukovali smo se. ''Ja sam...'', započela sam, ali on me prekide.
''Znam. Svi znaju čuvenu Margaret Riddle, zar ne?'' Nasmiješio se. Nije to bila jedna od onih uobičajenih, niskih provokacija s kakvim sam se svakodnevno susretala.
''Tako je.'' Uzvratila sam smiješkom. ''A što ste to pronašli?''
Jake položi onu knjigu pred mene na stol. Nakašljala sam se od oblaka prašine koji se pritom stvorio.
''Zapravo, Hermiona ju je pronašla. Tu su zapisane neke legende o Midian Turunen'', objasni Robyn. ''Označila sam ti te dijelove crvenim markerom.''
Harry se zamisli. ''A da li ste uspjeli shvatiti kakve bi ta Midian mogla imati veze sa osobom koja je ubila Umbridgeicu?'', upitao je tiho.
Jake slegnu ramenima. ''Ne. Nismo uspjeli pronaći ništa što bi upućivalo na to'', rekao je, ne skrivajući razočarenje u boji svoga glasa.
''Pa, bar je nešto dobro izašlo iz njezine smrti'', zaključi Robyn. ''Više ne moramo trpiti neograničene količine roze boje i masnoće koja se slijevala unaokolo bez ikakvog posebnog smisla.'' Nasmijala se.
''Slažem se. Iako mi ni Amelia nije ništa posebno'', reče Harry.
Vjerujem da se moj izraz lica tada naglo izmijenio. ''Jao!'', vrisnula sam, toliko glasno da su se svi okrenuli i zbunjeno pogledali u mene. Lupila sam se dlanom po čelu. ''Ajme meni, Amelia! Potpuno sam zaboravila na nju!'' Primila sam knjigu i hitro skočila sa stolice, te potrčala u pravcu vrata, ispraćena iznenađenim izrazima lica svih onih koje sam ostavila za sobom.

***

''I, kažeš, Paukovi sljedbenici su prešli pod Voldemortovo vodstvo?''
Amelia je sjedila u raskošnom naslonjaču i jela veliku, zrelu bananu. Katkad doista pomislim da Amelia živi od tih banana. Ali, ovog puta, u očima joj je poigravala kombinacija zbunjenosti i iznenađenja – nečega što nikad ranije nisam zapazila kod nje.
''Tako je'', odvrati jedan glas, dobro poznati glas.
Pritajila sam se iza vrata što su odvajala zamračeni kabinet od hodnika, provirujući unutra. Spazila sam Roxy kako stoji naspram Amelie, namrštenog lica i prekriženih ruku. Djelovala je suviše mrzovoljno za onu veselu i otkačenu djevojku kakva je inače bila.
''I baš prešli?'', zapita ju Amelia ponovno, razrogačenih očiju. Odgrizla je još jedan komad banane, tako da je zapravo govorila i punih usta.
Roxy glasno otpuhnu. ''Da, prešli! Nisu valjda preplivali!'', povika. Zvučala je i izgledala kao da je već bila na ivici živaca.
Amelia se zamislila, odbacivši koru od banane u kantu za smeće. ''Pogodak! Pet poena!'', uskliknula je. A tada se naglo uozbiljila. Dohvatila je još jednu bananu iz velike, crne posude što je stajala položena na njezinom radnom stolu i, guleći koru, nastavila tiho govoriti. ''Ipak, to je čudno. Što bi moglo natjerati Lujizu da tek tako ostavi mog brata? Doista su se voljeli, zar ne?''
Zaokrenula sam očima. Možda me je upravo činjenica da nisam željela ni trenutak dulje slušati o tome natjerala da lagano pokucam na visoka, tamna vrata načinjena od hrastovine. ''Amelia, ja sam. Mogu li ući?'', upitala sam.
''Oh, da, draga. Uđi.'' Amelia se lagano ustade iz naslonjača, nasmiješena. Bacila je kratak, oštar pogled ka Roxy, koja tada samo poslušno kimnu glavom i krenu prema meni, u pravcu vrata. Dodirnula je moje rame u znak pozdrava prije no što se izgubila u zamršenom spletu hodnika što su vodili prema društvenoj. Zbunjeno sam se osvrnula, gledajući za njom.
Što je ona uopće radila ovdje?
''Roxxane je odrađivala kaznu kod mene, pa sam se usudila da ju pitam nešto o Voldemortu.'' Amelia je s nevjerojatnom lakoćom odgovorila na pitanje koje mi je do tada kružilo kroz glavu. Uvijek je bila dobra u tome. Uvijek je uspijevala točno pogoditi što mislim. ''A kad smo već kod toga, željela bih porazgovarati. Sjedni se.''
Sjela sam se u naslonjač naspram njezinog, odloživši knjigu u stranu. Oslonila sam se leđima na modernu, kožnu presvlaku i zaustavila upitan, zainteresiran pogled na Amelijinim zjenicama.
''Hoćeš li bananu?'', upitala je, gurnuvši zdjelu sa voćem preko stola.
Podigoh ruku, mršteći se. ''Ne, hvala. Na dijeti sam.''
''OK.'' Sjela se na rub stola, nadvijajući se nad moje lice poput zlokobne sjene. Oči su joj zasvjetlucale neobičnim sjajem kad se nagnula i svojom ledenom, bijelom rukom pogladila moj obraz. Osjetila sam i ugodan miris njezinog parfema kako mi se uvlači u nosnice, ostavljajući trag. ''Pozvala sam te ovdje da ti iznesem jednu ponudu koju nećeš moći odbiti, ponudu koja će ti promijeniti život. Na bolje.''
Podigoh obrvu. Jer, po prvi put, zagonetni ton njezinog glasa mi nije prijao.
''Ne razumijem, Ame. O čemu je riječ?'', upitah ju.
Duboko je udahnula, položivši mi ruku na rame. Njezine su oči počivale na mojima. ''Draga, želim da priđeš k meni'', izgovorila je naposlijetku. ''Želim da ti i ja zajedno predvodimo Crne Pantere.''

Nastavit će se...

P.S. Isprike, isprike... Nije me bilo dugo jer sam bila druga smjena u školi, te nisam stizala otići do internet caffea. Lijepa vijest je da uskoro dobijam novi komp pa ću češće biti aktivna! :D
Volim vas!!!