Pregled posta

When you walk away I count the steps that you take... Do you see how much I need you right now?

''Ne razumijem...'', prošaputala sam, pogleda prikovanog za poruku na zidu. I što sam ju više puta iščitavala, što sam više razmišljala o njezinom neobičnom sadržaju, to sam postajala sve zbunjenija i začuđenija. Okrenula sam se Amandi. ''Am, što bi ovo trebalo značiti?'', upitala sam. Ona nesigurno slegnu ramenima i nastavi promatrati slova ispisana krvlju. ''Djevičanske kapije ka mračnijim stranama. Bljesak kamena gdje leži Midian. Ovo bi trebala biti nekakva zagonetka ili...?'' Tada zastade, ostavljajući misao nedorečenom. I to ne zato što nije znala kako bi nastavila – samo zato što ju je zvuk ubrzanih koraka koji su odzvanjali susjednim hodnikom natjerao da se sabere. ''Moramo se sakriti, netko...'' Prije no što sam uspjela dovršiti rečenicu, Amanda me je ponovno povukla iza kamenog stupa. Položila je prst na usta, dajući mi do znanja da moram šutjeti. Kimnula sam glavom u znak razumijevanja.
''Oh, za ime Boga!'' Do nas dopre Lexyin uplašeni povik. Bila sam spremna potrčati prema njoj i objasniti joj što se desilo, ali me je u tome spriječio samo jedan pogled na Dumbledorea i McGonagallicu koji su stajali kraj nje. ''Oh...'', zaječa McGonagallica. Njezin glas je zazvučao neprepoznatljivo. Gotovo očajno. ''Albuse, znaš li što ovo znači?'', upitala je. ''Bojim se da znam, Minerva'', odvrati on, bez uobičajene sabranosti i mirnoće koju je uvijek posjedovao. Nagnuo se nad Umbridgeicino tijelo, skinuvši svoju plavu kapu - u znak poštovanja, valjda. McGonagallica je zabrinuto oborila pogled na tlo, kao da se plašila da ponovno ugleda natpis koji je Lujiza ostavila. ''Što znači?'', upitala je Lexy zbunjeno, ali odgovor na to pitanje nije dobila – i imala sam osjećaj da ga neće ni dobiti.
Amanda je iskoristila trenutak njihove nepažnje da me povuče dalje niz hodnik, prema društvenoj prostoriji Slytherina.

***

''Dakle? Zašto bi Gospodarica napustila Gospodara? Zašto bi ubila Umbridgeicu? I zašto bi ostavila tako zbunjujuću poruku na zidu? I zašto...'', mrmljao je Tony neprekidno, šetkajući se gore-dolje po društvenoj. Izgledao je zbunjeno i zamišljeno u isto vrijeme – baš kao i mi ostali. Sjedili smo u jednom kutu društvene i pokušavali shvatiti značenje Lujizine poruke, ali sve je ostalo upravo na pokušajima. Sama činjenica da je Lujiza iza sebe ostavljala bilo kakve zagonetke je dovoljna da me potpuno zbuni. Nikad nije bila takav tip – bila je poput mene. Mrzila je misterije i pitanja na koje nije mogla pronaći odgovore. Smatrala ih je glupim i nepotrebnim. A sad je valjda sve postalo takvo. Otpuhnuvši, otpila sam gutljaj gaziranog soka iz čaše. ''Tony, ako nastaviš blebetati, moglo bi ti se desiti da izletiš naglavačke kroz zatvoreni prozor'', upozorih ga. Onda skrenuh pogled na Saru. ''A kako je moguće da ti ne znaš ništa o ovome? Ti poznaješ svaki detalj vezan za naš svijet, zar ne?!'' Sara slegnu ramenima i ljutito uzdahnu, kao da i njoj samoj to jako smeta. ''Ne znam. Doista ne znam. Iako mislim da sam ime Midian već negdje čula'', rekla je, mršteći se. To je bio znak da duboko razmišlja. ''Možda ćeš bolje razmišljati ako ti lupim dva, tri šamara'', reče joj Mikko, cereći se. Ona iskrivi lice u grimasu i lupi ga po ruci. ''Pusti me na miru, kišna glisto!''
''Reći ću te mami, kozo!'', zacvili on, počupavši ju za kosu.
''Reći ću te tati, prasac!'', vrisnula je, šutnuvši ga u koljeno.
Blago sam se osmjehnula, ali prije no što sam si dozvolila da prasnem u smijeh, Roxy mi reče:''Baš me zanima tko će nam predavati OOMS sad kad je Umbridgeica otegnula papke.'' Zločesto se nasmijala. Svi pogledaše u nju – čak su se i Mikko i Sara na tren prestali tući. ''Što je tu smiješno?'', upita Ville, podignuvši obrvu. Roxy odmahnu rukom. ''Ma, ništa. Zaboravi. Samo mi je drago što smo se riješili Dolores Umbridge'', izjavila je. ''Mrzila sam ju'', dodala je, započinjući trač-partiju u koju su se kasnije svi uključili. Svi osim mene i Amande. ''Sis, mislim da znam tko bi nam mogao dati neke odgovore. I točno znam gdje ćemo naći tu osobu'', rekoh joj, na što ona nevoljko slegnu ramenima, ali se ipak ustade i krenu za mnom.

***

Preletjela sam pogledom po knjižnici, oslonjena na dovratak. Bila je gotovo prazna. Knjižničarka je sjedila za svojim stolom, usredotočena na hrpu papira koje je pregledala. Između visokih drvenih polica krcatih knjigama spazila sam i nekolicinu učenika u ravenclawskim i gryffindorskim pelerinama kako se žustro raspravljaju oko nekih referata. Inače bih vjerojatno zastala i 'počastila' ih sa većim brojem uroka, ali sada nisam imala namjeru zamajavati se s tim. ''Hajde, Am. Sigurna sam da je ovdje'', rekoh svojoj sestri. Progurale smo se kroz gužvu koju je napravila ona skupina prljavih mutnjaka, ispraćene njihovim međusobnim šaputanjima što su se sigurno ticala nas. Bacila sam kratak pogled preko ramena. ''Da sam na vašem mjestu, pazila bih što pričam'', procijedila sam kroz zube. I, doista, zašutjeli su. Tada sam, tek sitnim krajičkom oka, spazila Hermionu Granger. Stajala je okrenuta prema jednoj polici, prelistavajući debelu staru knjigu. Duga kovrčava kosa se prosipala niz njezina ramena. Amanda i ja joj priđosmo, ali nas nije primijetila sve dok nisam progovorila. ''Bok, Hermiona.'' Glas mi je bio pun lažne ljubaznosti. Bio je to jedan od onih trenutaka kad sam morala koristiti svoje glumačke sposobnosti najbolje što sam mogla. Podigla je pogled sa knjige. ''Oh, bok, cure. Otkud vi ovdje?'', upitala je, pomalo iznenađeno. Amanda se nasmiješila. ''Tražile smo te. Htjele bismo porazgovarati o onoj poruci koju su danas pronašli na zidu.'' Moja sestra je, kao i obično, odmah prešla na stvar. Ja nisam ništa rekla. Činjenica da stojim naspram mutnjakuše a da ju pritom ne smijem ukloniti jednim potezom svog štapića stvarala je neopisiv bijes u meni. Bijes koji sam vješto sakrila slatkastim osmijehom. Hermiona mi ga je uzvratila. ''Hey, to je baš čudno. Moja prijateljica Robyn...'' Tu skrenu pogled na jednu djevojku koja je stajala nedaleko od nas, razgledajući knjige. ''... i ja upravo pokušavamo pronaći nešto o njoj''. U glasu joj se raspoznavala velika zainteresiranost.
''O kome?'', upitala sam, podignuvši obrvu.
''O Midian. Midian Turunen'', reče ona zamišljeno. ''Zar niste čule za nju?''
Odmahnula sam glavom. ''Ne. Mislim da ne. Tko je ona?'', upitah.
''Sve što znam je da je živjela u vrijeme osnivača Hogwartsa i da je bila velika ljubav Salazara Slytherina. Vjerujem da poruka koju je ubojica ostavio ima neke veze s njom'', objasnila je. Lice joj se najednom smrači. Snažno je zatvorila knjigu i vratila ju na policu. ''Ali ne mogu pronaći niti jedan drugi podatak.'' Izgledala je kao da ju ta spoznaja čini još nervoznijom nego što je zapravo bila. Glasno je otpuhnula. Nisam ju željela ništa više pitati. Ne da ju ne bih dodatno uzrujala – nego zato što se više nisam mogla uzdržavati. ''Pa, mi bismo sad morale ići. Imamo kaznu kod Snapea'', rekoh, zaokrenuvši očima. Bila je to prva stvar koja mi je došla do misli u tom trenutku. ''Javite mi ako još nešto doznate, može?''
''Može. Nema frke'', odvrati Hermiona. Mahnula nam je. ''Vidimo se.'' Okrenula se i pošla prema Robyn, s namjerom da joj se pridruži u daljnjem istraživanju.
''Tko bi rekao da će nam ta prljava mutnjakuša možda biti od neke koristi'', šapnula sam Amandi, kad smo izašle na hodnik. Ona se nasmiješila, popravljajući izgužvane rubove svoje suknje. ''Da, zaista.'' Osmijeh iznenada ispari s njezinog lica. ''Samo se moramo paziti da nas ne skuži. Niti ona, niti Ron, a pogotovo ne Harry Potter.''
Odmahnula sam rukom. ''Ne moraš me podsjećati. Nisam zaboravila na njih.'' Gotovo da nisam primijetila da sam ugrizla usnicu toliko snažno da sam ju raskrvarila. Mržnja me je, ponovno, razdirala iznutra. ''Sredit ću ja Pottera jednog dana. Sredit ću ga, makar mi to bilo posljednje.''

***

''Ovaj kolač deset jezika govori'', izjavio je Crabbe sljedeće večeri. Goyle kimnu glavom, ali ništa ne reče – bio je suviše zaokupljen krađom makarona sa sirom iz Mikkovog tanjura. Draco ih je obojicu s gađenjem promotrio. Imala sam osjećaj da mu se želudac okreće. ''Krmci jedni neotesani, kako možete toliko jesti? Eksplodirat ćete jednog dana'', promrmljao je. Nasmijala sam se na tu njegovu dosjetku. ''Nadam se da će to biti uskoro'', dodadoh. Crabbe je nešto promrmljao, ali ga nisam čula – bila sam zauzeta usiljenim mahanjem Potteru koji se upravo smiještao za stol Gryffindora. ''Daj prestani s tim!'', reče Draco odjednom, povukavši me prema sebi. Djelovao je prilično ljutito. Pogledah ga, izvijajući obrve. ''Što je tebi?!'', siknula sam. Odmahnuvši glavom, dohvatila sam bokal sa sokom od bundeve i napunila svoju čašu. Zavladala je tišina ispunjena samo tihim žuborom tečnosti po njezinom dnu. ''A što misliš?'', upita Draco u konačnici. ''Neprestano ga pozdravljaš i smješkaš mu se u prolazu kao... kao da ti se sviđa.''
''Oh, Bože... Čuj, Draco, tebi još samo fale dugačke uši pa da budeš kompletan ljubomorni magarac!'', izjavila sam. Ošinula sam ga pogledom. Nisam bila ljuta – jednostavno mi je išao na živce sa tim svojim ljubomornim spikama. Činilo se da je to shvatio, jer se priljubio uz mene poput malog djeteta i poljubio me u obraz. ''Znam. Oprosti'', šapnuo je. Nasmiješila sam se i nježno prošla rukom kroz njegovu plavu kosu. Roxy nas je pogledala, cereći se. ''Slatki ste, ali radije se koncentrirajte na svečanost. Mislim da će Dumbledore upravo predstaviti novu predavačicu Obrane'', ispravno je zaključila, upirući prstom ka profesorskom stolu. Dumbledore se ustao sa stolice i pljesnuo rukama, tražeći pozornost. ''Čast mi je da vam predstavim novu profesoricu Obrane od mračnih sila, koja će zamijeniti tragično preminulu Dolores Umbridge'', rekao je, kad su se svi učenici stišali. ''Molim vas, pozdravite Ameliu Gabrielle Goth Riddle!''

***

EPILOG

* ispisano u trećem licu *

Uz bijesni povik, Voldemort je snažno bacio staklenu čašu prema zidu. Razbila se u tisuće komadića – baš poput njegovog srca. Suzdržavao se da ne uništi i sve ostalo što su njegove oči pune bola i razočaranja u tim trenutcima mogle zapaziti, a da zapravo nije ni znao zašto to čini. Nije ni razmišljao o tome. Nije mogao. Nije želio. Razmišljao je samo o... njoj. O njoj, koju je toliko volio.
O Lujizi. O svojoj Lujizi.
Tek sad je shvaćao koliko mu je doista značila.
Tek sad je shvaćao da ne može i ne želi dalje bez nje.
Tek sad je shvaćao da bi za nju sve učinio.
Izašao je na balkon, navlačeći svoj crni ogrtač preko ramena. Nadao se da će mu svježi noćni zrak bar malo razbistriti misli, ali mu se u konačnici činilo da i u svjetlosti zvijezda koje su se prosule po tmurnom nebu vidi njezin zanosni osmijeh.
Kako će se boriti s njom?
Oslonio na kamenu ogradu, zureći u tlo. Drugom rukom je čvrsto stezao svoj štapić. Isti onaj štapić kojim je prolio beskonačno mnogo krvi. Isti onaj štapić kojim će se morati suprotstaviti i njoj. Znao je to. Bio je svjestan što slijedi i nije se želio s tim pomiriti.
Kako će se boriti s njom?!
Izvadio je medaljon iz džepa. Medaljon u obliku zmije iz čijih usta izlazi pauk. Medaljon koji joj je poklonio na njihovom vjenčanju. Medaljon koji je Lujiza otrgla i bacila one noći kad je Rosewhite pao. Sad mu se i on učinio nekako drugačiji... Prazan. Potpuno prazan. Beznačajan. Bez one uobičajene magije kojom je znao odisati kad je visio oko njezinog mramornog vrata.
Poželio ga je baciti negdje u beskonačnost noći koja se nadvila nad njim, ali se u konačnici ipak predomislio i prislonio ga uz svoje grudi, znajući da je to jedino što mu je sada ostalo od nje...

Lujiza je ležala na krevetu, sklopljenih očiju. Lice joj je bilo mrtvački blijedo – isticale su se samo usne boje krvi, iste one boje kakvu je imala i njezina haljina. Drhtala je, što od hladnoće koja se širila cijelom zamračenom prostorijom, što od boli koja je nemilosrdno sjekla njezino tijelo. Široki krevet na kojemu je ležala bio je okružen tisućama svijeća, ali one nisu bile jedini izvor svjetlosti. Medaljon u obliku zmije iz čijih usta izlazi pauk, medaljon koji je visio sa njezinog vrata, bio je daleko jači i realniji i po pitanju blještave svjetlosti i po pitanju značaja koji je imao.
Vladala je tišina. Grozna, napeta tišina.
Samo nalet jezivo hladnog vjetra poleti kroz sobu i svojom ubojitom snagom sruši porculansku figuru koja je dotad stajala na polici. Strahovit tresak je proparao zrak, ali Lujiza nije reagirala...
Nije se čak ni trgla...
I dalje je samo nepomično ležala...

Nastavit će se...

P.S. Zahvaljujem se mom bratu, koji mi je dao inspiraciju za ovaj post!
P.P.S. Inače, ispričavam se i što je toliko dugačak, ali doista nije mogao biti kraći. Da je bio bar za jednu stranicu kraći, ne bih ništa uspjela objasniti kako treba. Tako da se ipak nadam da ćete ga bar letimično pročitati.


Post je objavljen 03.01.2008. u 10:08 sati.