Pregled posta

This is where heroes and cowards part ways.

Draco nasrnu na Harrya. Primio je njegov okovratnik i nemilosrdno ga odgurnuo u stranu, ka velikoj tratini po kojoj su bili razbacani stari, oronuli borovi. Harry mu uzvrati na isti način, dok se njegov bijesni povik gubio među uzvicima podrške i navijanja što su dopirali sa svih strana.
Dracove plave oči bljesnuše neobičnim, zagonetnim sjajem iz kojeg se jasno čitala samo mržnja. Čista, bezgranična mržnja. Snažno je stisnuo šaku i zamahnuo prema Harryjevom licu koje bijaše crveno od bijesa.
''Naprijed, Draco!'', skandirali su Ville, Tony i još neki dečki iz Slytherina, plešući svoj otkačeni ples i na taj način formirajući krug oko njih.
Harry ispusti bolan povik. Njegove naočale padoše na zemlju, vjerojatno polomljene. Mlaz jarkocrvene krvi potekao mu je iz nosa, slijevajući se niz njegovu bradu i ruku kojom je prekrio lice. ''Sredit ću te, Malfoy'', procijedio je kroz zube. Zaletio se u njega s očitom namjerom da nastavi tuču, ali je to spriječio McGonagalličin povišen glas što je proparao cijelo školsko dvorište i natjerao učenike da se razmaknu u dva reda, praveći joj mjesta za prolaz. ''Gospodine Malfoy! Gospodine Potter! Sunce ga ne ubilo, kakav je ovo cirkus?!'', upitala je ljutito. Ubrzanim koracima je gazila zelenu tratinu dok su se rubovi njezine crne pelerine vijorili na krilima vjetra. Harry i Draco se odmaknuše, strijeljajući jedan drugoga prezirnim, oštrim pogledima. ''On me je napao. Morao sam se obraniti'', promrmlja Harry u konačnici, sagnuvši se da dohvati ostatke svojih naočala.
McGonagallica frknu. ''Ne zanima me tko je započeo. Neću tolerirati ovakve ispade. Dođite u moj kabinet. Obojica!'', naredila je strogo, krenuvši poločanim puteljkom koji je vodio do vrata dvorca. Harry i Draco su ju slijedili, premda prilično iznervirano i nevoljko.
Nekoliko trenutaka je vladala napeta tišina u kojoj su svi tupo gledali za njima, a potom su se počeli vraćati svatko svojem poslu.
Nasmijala sam se i bacila buket ruža koji mi je Harry poklonio na jedan dio ogoljelog zemljišta. Gazila sam prelijepe crvene cvjetove, uništavala ih, uživajući u njihovom raspadanju na sitne, beznačajne djeliće što ih je poslije odnio vjetar. I to i činjenica da sam ja jedan od glavnih razloga te tuče (ako ju uopće možemo nazvati tako) koja se upravo odigrala pred našim očima stvarala je u meni neko nezdravo, bolesno zadovoljstvo. Osjetila sam i kako me Roxy, Leni i još neke osobe koje ne zaslužuju biti spomenute probadaju pogledima, ali, jasno, nisam im imala namjeru dozvoliti da mi pokvare raspoloženje. Zato sam se demonstrativno odvojila od njih i krenula prema dvorcu, gurajući se kroz gužvu koju su mali Hufflepuffi radili oko vrata.
Htjela sam odmah otići do Amande i prepričati joj što se desilo, ali su me na glavnom hodniku presreli Lexy i Snape.
''Maggie, dobro da si naišla!'', rekla je Lexy veselo. Držala je Snapea pod ruku, oslanjajući se na njega.
Zbunjeno sam ih promotrila, što zbog tih riječi, što zbog neuobičajene prisnosti koju sam nazirala između njih. ''Zašto?'', upitah. ''Je li se nešto desilo?''
''Moramo porazgovarati s tobom'', rekao je Snape. Hladnoća i distanciranost u njegovom grubom glasu sada je ustupila mjesto zabrinutosti koja se čitala i iz njegovih tamnih zjenica. ''Postoji nešto što moraš znati. Hajde, dođi.''
Slijedila sam ih sve do kraja hodnika, do Lexynog kabineta. Nisu ništa govorili dok se nismo smjestili u naslonjače koji su okruživali njezin radni stol krcat gramofonskim pločama i otkačenim, šarenim ukrasima. ''Naime, ovo se tiče Amelie'', uzdahnula je Lexy, sjednuvši se na rub stola. Smjestila sam se na kožni kauč i uputila joj još jedan zbunjen pogled.
''Za ime Salazara Slytherina, što ti je sad Amelia skrivila?'', zapitala sam, prebacujući noge preko drvene ivice kauča.
''Pa vidiš, ona je... mislim, Voldemort i Lujiza su...'' Snape je počeo zamuckivati, kao da ne može pronaći prave riječi kojima bi objasnio to što je imao na umu i što ga je, očito, pritiskalo.
Zakolutala sam očima. ''Ne hodajte mi po živcima, nego mi lijepo recite što nije u redu!'', prosiktala sam. Podigoh obrvu, čekajući odgovor, čekajući objašnjenje.
Lexy je shvatila da nemam namjeru nadmudrivati se s njima, te je zato duboko udahnula i napokon prešla na stvar. ''Voldemort i Amelia su se oduvijek mrzili. Oduvijek su se natjecali, i u poznavanju crne magije, i u svemu ostalom. A postoji i proročanstvo koje govori o njima, proročanstvo u kojemu je zapisano da će iz nemilosrdne borbe koja će započeti između brata i sestre samo jedno od njih dvoje izići živo. Prije više godina, kad su Voldemort i Lujiza počeli okupljati svoje sljedbenike, i Amelia je okupila pristaše koji su nazvani Crnim Panterama'', rekla je zamišljeno, pogleda prikovanog za zamišljenu točku na zidu. Imala sam utisak da joj se u glavi javljaju slike iz prošlosti, slike koje bi potvrdile sve to što je izgovorila. ''I doista, borba je započela. Voldemort je, naizgled, pobijedio. Svi smo vjerovali da je Amelia mrtva dok se nije pojavila ovdje, u Hogwartsu.''
Nisam znala što bih odgovorila. Nisam sigurna ni da je postojala bilo kakva razumna rečenica koju sam u tom trenu mogla ili trebala sročiti. ''Ali...'', promucala sam naposlijetku. Ustala sam se sa kauča i napravila nekoliko sporih koraka prema prozoru od kojeg su dopirali dodiri hladnog popodnevnog vjetra. ''Ne znam.'' Uzdahnula sam. ''Ali kakve to veze ima sa mnom?''
Snape mi priđe. ''Sigurni smo da Amelia nešto smjera. Ne znam što, ali ona je osoba kojoj se ne smije vjerovati. Moraš je se dobro čuvati, Margaret. Kloni je se'', savjetovao me je, dodirnuvši me po ramenu.
Okrenuh se. ''Meni je Amelia sasvim OK!'', rekoh buntovno. Ne znam zašto sam osjećala potrebu da ju branim, ali ipak – jesam. ''Uostalom, nije mi ništa loše napravila.''
''Još uvijek'', dodade Lexy sarkastično, okrećući očima. ''Ipak mi obećaj da ćeš biti jako oprezna.''
Odmahnula sam rukom. ''Kako god. Obećajem.'' Sklonila sam pramen kose što mi se nadvio nad lice, te odšetala do odškrinutih vrata. ''Ispričajte me, sad doista moram ići...'', promrmljala sam prije no što sam izašla na hodnik, premda nisam bila sigurna da su me čuli.

***

Kad je večera već završila i kad smo se svi počeli polako povlačiti prema svojim društvenim prostorijama, Harry me je presreo na hodniku. Po njegovom izrazu lica i nesređenom tempu disanja dalo se zaključiti da je trčao. ''Bok, Maggie... imaš li par minuta?'', upitao je zadihano, oslanjajući se rukom na zid.
Kimnula sam glavom. ''Da, naravno...'' Razvukla sam usne u osmijeh. ''Postoji li neki problem?''
Procjenjivački me je pogledao, stisnutih očiju. ''Maggs, ti više nemaš ništa sa Malfoyem, zar ne?'', upitao je to tako sumnjičavo, tako nepovjerljivo, tako... tužno. Tako da sam se morala nasmijati.
''Što je tako smiješno?'', upitao je ozbiljno, podignuvši obrvu.
Sabrala sam se. ''Molim te, Harry... Kako uopće možeš pomisliti takvo što? Napravila sam grešku u mladosti što sam se zabavljala s njim, ali to je svršeno. A, uostalom...'' Sada sam ja bila ta koja je na licu imala procjenjivački pogled. ''... ja ionako soliram. Ne vidim zašto bi to bila greška, čak i da je istina.''
Oborio je pogled. Mogla sam nejasno čuti kako si nešto mrmlja u bradu, ali nisam uspjela razumjeti što. ''Erhm.. ovaj... što misliš da sutra poslijepodne odemo skupa učiti u knjižnicu?'', upitao je u konačnici, kao da se na taj način pokušavao riješiti očitih sumnji koje su ga mučile.
Zato sam se nasmiješila nevinim, ljubaznim osmijehom. ''Naravno. Vidimo se na doručku.'' Brzo sam ga cmoknula u obraz i, ne obazirući se na mučninu što mi se tada stvorila u trbuhu, ležernim koracima odšetala u pravcu hodnika gdje se nalazi društvena prostorija Slytherina.
Znala sam da Potter nešto sumnja. Znala sam da još nije sve gotovo.
Znala sam da ću morati završiti s njim prije no što me otkrije, prije no što bude prekasno.
I, priznajem, osjetila sam blagu nervozu, ali ona se nije mogla ni trebala mjeriti sa zadovoljstvom koje je u meni stvarala ta spoznaja.

***

U sljedećih nekoliko dana, možda sasvim nesvjesno, provodila sam sve više vremena u Amelijinom društvu. Započelo je to sa nekim nedoumicama oko zadaće što nam ju je tog dana zadala, da bi se u konačnici pretočilo u vesele razgovore o... svemu. O svemu izuzev onoga što me je najviše zanimalo - o sukobu koji je započeo između Voldemorta i nje još dok su bili učenici, dok su bili mojih godina. Možda je prava istina da ju nisam željela pitati iz razloga što sam se plašila odgovora i činjenice da bi Lexy i Snape mogli imati pravo.
Fascinirala me je okrutnost i sablasnost koje je Amelia posjedovala i koje se nikad nije trudila sakriti, a opet, prema meni se odnosila s nježnošću i pažnjom. Fascinirao me je način na koji je pokušavala i uspijevala sve učiniti onakvim kakvim je to željela i zamislila. Fascinirala me je i moć koja je isijavala iz njezinog uvijek snenog pogleda i mirnog, dostojanstvenog glasa kojim mi je često govorila o jednom začaranom hramu u Egiptu, u Hamunaptri, gdje se svih ovih godina bavila usavršavanjem svog poznavanja crne magije.
A Amanda se nije slagala sa mnom. Smatrala je Ameliu samo izvrsnom glumicom.
''Sis, ja tebi kažem da je ona idiot.'' Amanda je promijenila položaj na kauču u društvenoj, gledajući me svojim lijepim, plavim očima. Spustila sam glavu na njezino krilo i prebacila noge bočno preko naslona. ''Istina je da postoji nešto čudno vezano za nju'', priznala sam u konačnici. ''Često imam osjećaj da mi nešto želi reći, ali kao da se ne usuđuje. Kao da smatra da nije došlo vrijeme za to.'' Zijevnula sam.
Am zaokrenu očima. ''Vidjet ćemo'', rekla je mudro. A potom podiže obrvu. ''Tebi se već spava?''
Kimnuh glavom. ''Posljednjih dana imam nevjerojatan osjećaj malaksalosti. Samo bih spavala'', požalila sam se, ustajući sa kožnog kauča. ''Idem leći.''
''Čekaj mene!'', viknu Am i, skočivši, pođe za mnom.
''A kamo ćeš ti?'', upitah ju.
Slegnula je ramenima. ''U spavaonicu. Nemam što raditi sa svim ovim moronima kad ti nisi tu'', nasmiješila se, preletjevši letimično pogledom preko Slytherinaca koji s puštali gramofonske ploče i izvodili neke lude plesove po društvenom. Uzvratila sam joj smiješak i nastavila koračati prema našoj spavaonici.
Svukla sam pelerinu i prebacila ju preko stolice, bacajući se na krevet. Kosa mi je pala preko lica. ''Am, gdje je moja spavaćica?'', upitala sam lijeno, tražeći ju pogledom - ali bezuspješno.
Am zavrti glavom, zakopčavajući dugmad na svojoj šarenoj pidžami. ''Kako bih ja mogla znati gdje je tvoja spavaćica?'', upitala je nestrpljivo. ''Gdje si ju stavila?''
Frknula sam. ''Misliš li da bih ju tražila da znam gdje sam ju stavila?'', uzvratih retoričkim pitanjem, zavlačeći se pod krevet. Bilo je tamo svega i svačega, počevši od čarapa, knjiga i papira od slatkiša, ali ne i onoga što sam tražila - kao i obično.
''A da radije pogledaš u ormar?'', upita Amanda.
Zamislila sam se. ''Vidiš, nije ti to loša ideja.''
Ispostavilo se da je imala pravo. Kad sam navukla svoju svilenu rozu spavaćicu, ugasila sam mirisnu svijeću i legla na krevet. Amanda se već ušuškavala među debele, tople prekrivače. Još neko vrijeme smo razgovarale i zbijale šale na McGonagalličin račun, a kad nas je konačno svladao umor, utišale smo se i, ubrzo, obje smo uspjele zaspati.
Ne koliko je prošlo kad me je iz nemirnog sna u kojem mi je netko šaputao na uho trgla oštra bol u desnom dlanu. Možda sat, možda dva, a možda svega nekoliko minuta... Opipala sam bolno mjesto prstima druge, lijeve ruke. Trnci su mi prošli niz leđa kad sam osjetila gustu, ljepljivu masu na jagodicama prstiju, koja je po mirisu i sladu što su sjekli zrak nevjerojatno podsjećala na... krv.
I prije no što sam uspjela povikati, prije no što sam uspjela upaliti svjetlo i sagledati što mi se zapravo desilo, začula sam onaj isti tihi, bolni šapat za koji sam tek tad shvatila da nije bio samo beznačajan dio sna..
''Maggie... Maggie... pomozi mi...''

Nastavit će se...

P.S. Imam jednu molbu; please, napišite mi u komentarima koja bi pjevačica, po vašem mišljenju, bolje predstavila lik Lujize Brown.


Sharon den Adel


Tarja Turunen

Unaprijed hvala!
Ljubim vas!


Post je objavljen 15.01.2008. u 10:09 sati.