I'm tired of rumors starting...

Moje mi je prezime često znalo donositi neprijatnosti, ali niti jedna od njih nije bila dovoljna da poljulja čast s kojom sam ga nosila. Prezime Riddle svi su povezivali sa hladnokrvnim ubojstvima i neopisivim zlom. Ni ja nisam bila pošteđena toga. Ljudi bi se znali zgražavati kad bih im rekla svoje ime, znali su me gledati sa prezirom i strahom, kao da je sama činjenica da sam ja ta famozna Margaret Annabell Revenge Riddle značila da im je život ugrožen u mojemu prisustvu. Prezime Riddle je postalo sinonim za užas još u doba kad je moj otac, Tom Marvolo Riddle, pohađao Hogwarts. Tada je sve počelo. Godinama je on, skupa sa svojom ljubavi Lujizom Brown, izučavao sve ljepote i snage crne magije. Godinama su njih dvoje okupljali svoje sljedbenike, smrtonoše i Paukove sljedbenike, koji su kasnije postali njihova potpora u dovršavanju plemenitog posla koji je započeo Salazar Slytherin - očistiti Hogwarts od svake kapi prljave krvi. I nisu se zaustavili samo tu. Cijeli je čarobnjački svijet, u strahu i panici, godinama padao na koljena pod njihovim terorom, njihovom okrutnošću i, u konačnici, njihovom neograničenom moći. Idilu zajedništva dvoje najvećih crnih čarobnjaka u posljednjem stoljeću ubrzo je upotpunilo i rođenje dvije kćeri blizanke. I, doista, moglo bi se reći da smo moja sestra Amanda i ja djeca začeta iz ljubavi, negdje u ledenim predjelima Finske. A daljnja priča, priča koja je vremenom postala legenda, svima je poznata. Sve se raspršilo u tisuće komadića, poput razbijenog zrcala. Lord Voldemort je izgubio svoje moći u pokušaju da ubije Harryja Pottera, iste noći kad je Lujiza zatočena u podzemnu tamnicu Bastillu. Matt i Jane Harrison, njihovi poznanici iz mladosti, uzeli su tada Amandu k sebi i odgojili ju. A ja, ja sam odrasla uz Severusa Snapea i Lexy Slytherin, koji su me iz dana u dan učili da bezuvjetno slavim imena svojih roditelja. Živjela sam okružena crnom magijom, učila sam od najboljih, odrastajući sa jednim jasnim ciljem - biti poput svojih roditelja. Sve je to postalo još snažnije i upečatljivije kad su se moji roditelji vratili, kad su se komadići davno razbijenih obećanja ponovno sastavili u sklopu te prokleto jake sile koja se sprema opet pokoriti svijet. I, eto, sada sam tu, uz svoje roditelje. Uz svoju sestru. Uz smrtonoše i Paukove sljedbenike. Napokon, ovom snagom koju sada posjedujem, rušim zidove i skidam lažne osmijehe kojima sam se godinama štitila od drugih. Jer, da, drugi su uživali ako bi me na bilo koji način mogli povrijediti. I naravno da sam uzvraćala... Još jače. Još strašnije. Još krvavije. I tako sam, sa nepunih petnaest godina, vjerojatno ubila više osoba nego što itko može zamisliti. Drugi su to možda i pretpostavljali. Možda je to bio razlog zašto sam se stalno susretala sa tim čudnim pogledima i šaputanjima iza vlastitih leđa koji su me pratili u stopu. I upravo sada, dok se češljam pred zrcalom u svojoj sobi, dok u njemu promatram djevojku duge plave kose i vražjih zelenih očiju što se presijavaju u polutami, razmišljam kako me to ponovno očekuje. Da, bila je posljednja večer kolovoza, posljednja večer pred početak moje pete školske godine u Hogwartsu. Ne mogu reći da se nisam veselila tomu, ali opet, pretjerala bih ako bih rekla da sam jedva čekala da opet vidim neka od tih lica koja sam mrzila. Jednostavno, odlučila sam ostati hladnokrvna. Ako je to bilo moguće, naravno. Uzdahnuvši, odložila sam četku na stolić. Kratko sam bacila pogled na Amandin krevet. Spavala je, držeći svoje plišano svinjče u rukama. Vjerujem da su i svi ostali spavali. Bilo je već jako, jako kasno. Skinula sam svileni ogrtač koji mi je dotad grijao tijelo i nemarno ga prebacila preko stolice, da bih potom legla u svoj krevet, među tople pokrivače. Negdje u pozadini misli, čula sam lagano udaranje kišnih kapi po prozorskim staklima. Sklopila sam oči i umirila se, osluškujući. Ubrzo sam zaspala, sli nisam sanjala. Nisam mogla. Snovi su me napustili prije mnogo vremena, možda istog dana kad i savjest. I, vjerujte, nikad nisam žudjela za njihovim povratkom.

***

''Pacove, diži se!'' Skočila sam na Amandu i svukla pokrivač sa njezinog tijela, premda se opirala.
''Pusti me na miru, gnome!'' Gurnula me je sa sebe i sakrila glavu u jastuk. Frknula sam i nemoćno slegnula ramenima. Pogled mi je sletio na sat što je stajao na mom noćnom stoliću. ''Amanda! Zakasnit ćemo! Vlak polazi za sat vremena, a ti još nisi ni dupe digla!'', povikah. Nekoliko trenutaka sam šutila, a onda se, u konačnici, odlučila za drastične mjere. ''Probude me koraci, razdvoje nas ljudi zli, o zabranjena moja ljubavi...''
''Nema mi ništa ljepše od toga kad me probudiš tim tvoj predivnim glasom'', popusti moja sestra na kraju i, u konačnici, mrzovoljno se diže sa kreveta. Promatrala sam ju dok je išla prema kupatilu a, kad su se vrata sobe za njom zalupila, tada sam se pobjedonosno nasmiješila i pokušala se natjerati da spakiram odjeću u svoj crni kovčeg.

***

Sišla sam se na glavni hol, gdje su tekle pripreme Sljedbenika za upad u Durmstrang. Svi su stajali okupljeni oko mojih roditelja i pomno slušali njihove upute. Naslonila sam se na visoka vrata i, podbočivši se, pažljivo ih promotrila.
''Imaš li ti jezik da kažeš dobro jutro, džukelo jedna nevaspitana?!'', viknula je Lexy nestrpljivo, čim me je spazila. Ona je, kao jedna od najmoćnijih i najvjernijih smrtonoša stajala s desne strane Voldemortu i Lujizi. Na taj njezin komentar, svi skrenuše poglede i zaustaviše ih na meni. Zanjihala sam glavom. ''Maca mi je pojela jezik'', nacerila sam se, prilazeći im. Voldemort i Lujiza se nasmijaše.
''Jesi li se spakirala?'', upita me Voldemort. Odložio je svoj štapić na stol.
Kimnula sam glavom. ''Jesam. Zapravo, naredila sam Pacolikom... ovaj, Snapeu da to učini umjesto mene.'' Osmijeh mi je preletio preko lica kad sam se prisjetila Snapea kako se, psujući, muči da zatvori moj kovčeg.
''A gdje je ono debelo, klempavo đubre?'', upitala je Lujiza.
''Jedva sam ju digla iz kreveta'', odgovorih brzo, prije no što je Lujiza stigla još nešto dodati. Jer, iako su se moja majka i moja sestra nemjerljivo mrzile, nikad nisam voljela kad bi vrijeđale jedna drugu u mojemu prisustvu. ''Ona je fakat posljednji ekser u mom mrtvačkom sanduku.''
''Ja to govorim čitav život.'' Lujiza slegne ramenima.
Voldemort ju pogleda, nakašljavajući se. Htio je nešto reći, ali ga je u tome zaustavio Amandin povik što je proparao cijeli dvorac. ''Gnome, požuri se!'', doviknula mi je. ''Zakasnit ćemo! K vragu, zašto uvijek moram da te čekam?!'' Bilo je to tipično za nas. Neprestano smo se prepirale, ali su i ptice na granama znale koliko se zapravo volimo. Nakezila sam joj se svojom prkosnom facom a onda se čvrstim zagrljajem oprostila od Voldemorta i Lujize. Nisam se ni pokušala smirivati, nisam si ni pokušala reći kako će sve biti u redu kad stignem u Hogwarts. Nisam nalazila smisao koji je ležao u tome. Bilo bi to nešto poput lijepljenja već po tisućiti put slomljenog srca, a takvo što mi doista nikad nije trebalo – jer sam već imala sve što sam željela.