I have chosen my own fate and my own destiny…

Obrisi zidina dvorca nazirali su se negdje u daljini, ispod gustog vela magle. Sama ta pojava jasno je naznačila da smo skoro stigli. Blago sam se namrštila i pritom preletjela pogledom preko nasmiješenih lica Lendore Malfoy i Roxy Kent, s kojima sam dijelila odjeljak u vlaku. Draco Malfoy, moj dečko, ostao je ozbiljan. Vjerujem da se osjećao isto kao i ja. Ne govoreći ništa, prebacio je ruku preko mog ramena i privukao me još bliže sebi. I nije prošlo mnogo, a već smo užurbano prolazili kroz visoka vrata škole Hogwarts, dočekani od strane naše profesorice, Minerve McGonagall. Hodnici kojima smo prolazili činili su mi se još dosadniji i monotoniji nego ikad prije. Nisu bili ništa u poređenju sa hodnicima Voldemortova dvorca i nepojmljivom snagom crne magije kojom su oni odisali. Često sam znala čuti druge učenike da govore kako je Hogwarts njihov dom. Jedini pravi dom. Jedini realni spas. Jedina istinska utjeha. Smiješno, ironično, jadno - to je sve što imam reći. Voljela sam takve prezirno pogledavati i smijati im se u lice, upućujući im neki od svojih prilično neugodnih komentara. Jer, ja sam u Hogwarts išla samo zato što sam morala. Valjda sve one vrijednosti koje su moji vršnjaci cijenili meni nisu značile mnogo. Nisu mi značile ništa, zapravo. Bilo to iz razloga što su se moj život i moje odrastanje znatno razlikovali od njihovog, bilo samo zbog mog prezimena, svejedno. Bila sam drugačija od drugih. Posebna, kako je Voldemort često govorio. A tu se svoju ''posebnost'' nikad nisam ni trudila prikriti. Nije bilo potrebe za tim. Barem ju ja nisam nalazila. I ovog je puta bilo isto. Nastavilo se točno tamo gdje je stalo završetkom četvrte godine mojeg školovanja. Sa mrzovoljnim pozdravima i ledenim rukovanjima. Sa pogledima prepunim strahopoštovanja kojima su me neki promatrali. Sa pogledima prepunim mržnje kojima sam ja promatrala druge, prvenstveno Gryffindorce. Sa glasinama koje su kružile. Sa krvlju mojih neprijatelja koja kao da je čekala da bude prolivena. Ili sam samo ja čekala da ju prolijem. Ponovno. Ispočetka. Uprkos svemu, ležerno sam ušetala u Veliku salu, držeći se za rukav Amandine duge pelerine. Bile smo okružene našim prijateljima. Ili sljedbenicima... Možete ih nazvati kako god želite. Ja nisam pravila razliku. U konačnici, svi zajedno smo se sjeli za raskošni stol Slytherina, smijući se i prepričavajući jedni drugima događaje sa praznika. Nakon što su prvašići i novi učenici razvrstani u domove, Albus Dumbledore se ustao i održao govor, u kome nam je predstavio novu profesoricu Obrane od mračnih sila, Dolores Umbridge.
''Nije li preslatka?'', prišapnula mi je Alexis ironično čim se nova profesorica ustala sa stolice kako bi pozdravila sve učenike. Prigušeno sam se nasmijala na tu njezinu dosjetku, a onda ohrabrujuće kimnula glavom. ''Da... pomalo podsjeća na prase u haljini'', izjavila sam, ne pomjerajući pogled dalje od profesorskog stola.
''Ispravka. Ona jeste prase u haljini'', rekao je Draco, moj dečko smiješeći mi se. Htjela sam mu uzvratiti na taj prelijepi smiješak, ali je moju pažnju tada zaokupila velika čokoladna torta koja je stajala na pladnju. Činilo se da nisam bila jedina. Crabbe i Goyle su takođe posegnuli za njom, nemilosrdno mašući noževima.
''Stanite! Ja ću vam točno odrediti zone torte koje smijete ugroziti!'', siknula sam, pomno proučavajući tortu iz svakog kuta. ''Uzmite ovaj zagorjeli dio sa rubova.''
Njih dvojica se pogledaše. ''Ne, hvala. Prošla me je glad.'' Crabbe okrenu očima i otpi gutljaj soka od bundeve.
''Jeste li sigurni?'', upitah. Njegova izjava me je prilično iznenadila, jer je općepoznato da njih dvojica nikad ne odbijaju hranu.
''Da!'', odvrati Goyle, tražeći pogledom nešto drugo za jelo.
''Dobro.'' Amanda privuče pladanj i smjesti ga između nas dvije. Namignula mi je. ''Seko, onda ćemo se ti i ja obračunati s ovom tortom.''

***

''Maggie! Pa jesi li baš morala?!'' Leni se zadihano oslonila na zid. Bacila je kratak pogled preko ramena, očito se želeći uvjeriti da nas Hagrid više ne slijedi. Kako je već bio mrkli mrak, bilo je to prilično teško razaznati, ali su nam njegove psovke što su postajale sve tiše i dalje davale do znanja da je negdje pogrešno skrenuo. Kimnula sam glavom i razvukla usne u osmijeh. ''Da. Morala sam.'' Prisjetila sam se izraza Hagridovog lica kad je sjeo na zamku za medvjede koju sam postavila na njegovu stolicu, što me je natjeralo u još jedan napad smijeha. Leni me je samo promorila, njišući glavom. Pretpostavila sam da se po njezinim mislima mota ista slika poput one u mojim.
''Tek smo stigle! Zar nisi mogla pustiti jadnog čovjeka da se barem malo odmori?'', promrmlja ona u konačnici. Krenula je za mnom niz hodnik koji vodi do Slytherinske društvene prostorije.
''Odmarao se puna tri mjeseca!'', usprotivih se. Slegnula sam ramenima. ''Uostalom, ovo je bilo samo za dobrodošlicu. Neka vrsta uvertire, rekla bih.''
''Znaš što, tebe će Hagrid jednog dana drmnuti buzdovanom ili nekom sličnom stvarčicom'', zaključila je mrzovoljno. Ubrzala je korak. Nisam ništa odgovorila na tu njezinu provokaciju. Samo sam se smiješila. Podrugljivo. Još uvijek. Privila sam pelerinu uz tijelo, kako bih bar malo smirila hladnoću koja se uvukla pod moje kosti. Bilo je neobično hladno za ovo doba godine. Ipak, nije mi smetalo. Oduvijek sam voljela jesen, najsumornije i najtužnije godišnje doba. Doba kad hladnoća prima sve u svoj bolni zagrljaj. Doba kad vjetar svojim silnim udarcima raznosi posljednje ostatke vedrine i toplote što je dotad vladala. Odgovaralo mi je to. I to ne zato što sam se i ja slično osjećala, nego zato što je uvlačila tugu u misli svih onih koji su bili oko mene. Situacija je bila upravo takva. Inače smo imali običaj prve školske večeri organizirati zabavu u društvenoj, ali se sada činilo da nitko nije raspoložen za to. Zapravo, bilo je jako tiho i mirno. Možda i više nego što bi trebalo, ali budući da je većina učenika već otišla u svoje spavaonice, nisam se uopće začudila. Slijedeći njihov primjer, pozdravila sam se sa Leni i produžila prema spavaonici koju dijelim sa Amandom, Roxy i Alexis.
''Hey, pa gdje si ti dosad?'', upitala je Alexis, sjedajući se na svoj krevet. Skinula sam pelerinu i nemarno ju bacila u stranu. ''Išla sam do Hagrida. Mislim da ne moram ništa više reći, zar ne?'', odvratih, prilazeći zrcalu. Roxy i Alexis se zakikotaše. Amanda se ustala iz naslonjača i prišla mi. U ruci je držala nekakvu omotnicu. ''Maggs, ovo ti je maloprije stiglo'', rekla je. Uzela sam omotnicu od nje. Na tamnoj i hrapavoj poleđini je bilo ispisano moje ime. Moje interesiranje je još više poraslo kad sam shvatila da se radi o rukopisu lorda Voldemorta...

Nastavit će se..

P.S. Eto... I hope you like it. Nadam se da ću uskoro naći vremena da sredim boxeve, ali sad stvarno ne stignem. Odlučila sam koji likovi ulaze u priču: Leda, Chiara, Annabell, Victoria i Crystal. Što se tiče ostalih, takođe ću ih pokušati ukombinirati u priču, ali ništa ne obećajem. Nadam se da se neki neće ljutiti zbog ovog, ali ne želim pretrpanu priču.
Volim vas!
P.P.S. Za sve one kojima nisam javila... otvorila sam jedan novi blog. link