I SEE EVERYTHING IN RUINS...

Zastrašujuće je što ti jedan trenutak slabosti može učiniti... a ja sam savršen primjer za to. Ustala sam se sa kauča i pošla za Marcom. Iako sam ga bezgranično mrzila, na neki način, zanimalo me je što ima reći. Slijedila sam ga do izlaza iz društvene prostorije. Radoznalost, valjda... Ili samo očaj? Možda razlike i nije bilo... Nisam bila sigurna. Zapravo, ni u šta više nisam bila sigurna, pa tako ni u samo viđenje života koje sam dotad imala...
''I? Što hoćeš od mene, Marco?'', upitah. Zastala sam na sredini hodnika gdje su se nalazile muške spavaonice. Pogledala sam Marca, s iščekivanjem.
''Želim ti nešto pokazati. Hajde!'' Otvorio je vrata svoje spavaonice i propustio me naprijed. Nekoliko trenutaka sam oklijevala, ali sam se, u konačnici, ipak odlučila ući. Spavaonica je bila potpuno prazna i začuđujuće tiha - samo se povremeno čuo žalostan huk Marcove sove Gwife. Sjela sam se na rub jednog nenamještenog kreveta, te uputila svom polubratu upitan pogled. ''Marco, hoćeš li mi već jednom reći što hoćeš?'', prosiktala sam.
Bez ijedne izgovorene riječi, bez ikakvog logičkog obrazloženja, otvorio je svoj ormar za knjige i iz njega izvadio tri kristalne čaše. Nakon što ih je položio na radni stol, uzeo je i flašu jednog od najskupljih čarobnjačkih vina, Nymphomaniac Fantasia. ''Čemu to?'', zapitah.
''Slušaj, Maggie... znam da me mrziš. Ali, ipak bi me trebala saslušati. Jer, znaš, ovo se tiče tebe.'' Žubor tečnosti po dnu čaše nakratko je bio jedini zvuk koji sam mogla čuti. Podigla sam obrvu, te prebacila nogu preko noge. Marco je napunio sve tri čaše vinom - do vrha.
''Priđi, Maggie'', reče potom, pogledavši me. Ustala sam se s kreveta i napravila par koraka, sve dok nisam stigla do njega.
''Pa?'', upitah kratko, preletjevši pogled preko sve tri čaše u kojima se nalazila podjednaka količina jarkocrvenog vina.
''Što vidiš?'', uzvratio je pitanjem.
''Vidim vino...'', rekoh, a potom zastadoh. Prizor koji se nalazio pred mojim očima podsjetio me je na još nešto... nešto slatko i zanosno. ''... i krv.''
Marco kimnu glavom. ''Da, krv... To je cilj svega. Cilj sve tri moćne sile koje se bore...'', rekavši to, pokazao je rukom na čaše. Uzdahnula sam. Pretpostavljam da sam izgledala i pomalo zbunjeno, pošto je tada užurbano nastavio. ''Svaka od ove tri čaše predstavlja po jednu silu. Jedna predstavlja Albusa Dumbledorea i sve ostale koji se bore na strani Dobra. Druga predstavlja tvoje roditelje, kao i sve smrtonoše i Paukove sljedbenike. A treća...'' Tu zastade i spusti pogled, meškoljeći se kao da je upravo rekao nešto što nije smio.
Isprsila sam se i ispravila se do svoje pune visine. ''Da, Marco? Koga predstavlja treća čaša? Andreinu Slytherin i tebe, koji si se pridružio njoj i njezinim Osvetnicima kako bi lakše uspio ubiti mene?!'', povisila sam ton. Iz mene je počelo izlaziti ono što sam u već dugo, dugo vremena željela reći.
''Ne, Maggie. Treća čaša predstavlja moju Gospodaricu. Mračnu kraljicu. Drevnu egipatsku kraljicu Terru, koju su njezine tri najvjernije sljedbenice uskrsnule iz svijeta Podzemlja. Treća čaša predstavlja nju i sve njezine vjerne sljedbenike, a takvih je mnogo'', rekao je, glasom koji mi je zaledio krv u žilama. Svejedno ili ne, kockice su se polako počele slagati na svoje mjesto. Pojam misteriozne Gospodarice napokon je dobio konačno značenje. Da mi je netko ranije rekao da ću vjerovati da je to bila osoba iz drevne legende, vjerojatno bih mu rekla da je lud. Ali, poslije svega... Morala sam vjerovati. Morala sam shvatiti. I jesam. Shvatila sam... pa, skoro sve.
''Znači, Amanda je imala pravo. Ti si... Odnosno, vi ste...'' , mrmljala sam, ali me on prekide. ''Da. Mi smo ubili Katyju Owens i Kelly Joan Slytherin'', rekao je. ''Mračna kraljica je morala doznati tko je ta djevojka koja će joj pomoći da povrati nekadašnju moć. Morali smo doznati tko je Izabranica Tame. Zato smo ubijali djevojke rođene u listopadu, znajući da će se samo jedna moći obraniti od smrtonosnih egipatskih čarolija. Samo prava Izabranica Tame. Ti, Maggie.''
Frknula sam. Više nisam osjećala strah... samo mržnju. Ponovno. ''Znam to!'', odbrusila sam. ''No, još mi nisi rekao tko je uskrsnuo Terru. I nisi mi objasnio kakve veze ove jebene čaše imaju s tim!''
Ostao je začuđujuće miran, čak i poslije mog povika od kojega su se čak i zidovi zatresli. Ponovno je pogledao u čaše. ''U svakoj od njih ima dovoljno vina. Ali će samo jedna od njih biti napunjena do vrha. Baš kao što će i jedna od tri sile odnijeti konačnu pobjedu. Ona koja bude imala tebe na svojoj strani'', rekao je zagonetno. Nasuo je još malo vina u čašu koja je stajala u sredini. Malo, ali ipak previše. Crvena tekućina se počela slijevati niz kristalne rubove, poput krvi iz prerezanih žila. Nekoliko trenutaka sam ju promatrala, kao u zanosu, ali u konačnici osjetih kako me prožima jeza. ''Ako misliš da ću ti pomoći, grdno se varaš. Znam tko sam, a još bolje znam s kim sam'', bilo je sve što sam rekla, prije no što sam se graciozno okrenula i izišla iz njegove spavaonice.
''Razmisli, Maggie. S nama možeš imati sve. A što imaš sa Voldemortom i Lujizom, koje je ionako briga samo za tvoju moć?!'', doviknuo je.
Udarila sam vratima najjače što sam mogla, a tresak koji tada odjeknu tišinom gotovo da nisam ni čula. Kakav paradoks... Sve je krenulo naopako, a ja se s tim ne znam nositi. Sve je postalo nespojivo, nepojmljivo i neobjašnjivo, a ja ga ne znam učiniti onakvim kakvo bi trebalo biti. I to samo zato što ne znam kakvo doista treba biti...

***

Premda bezrazložno, dugo sam gledala svoj odraz u ogledalu. Svidjelo mi se ono što vidim. Izgledala sam kao da sam nekoliko godina starija, ili kao da sam bolesna. Lice mi je bilo blijedo poput lica same smrti, premda sam ujutru stavila rumenilo. Oči su mi i dalje svjetlucale nekim neprirodnim i nezdravim sjajem, koji je na taj način još više dolazio do izražaja. Koliko god da su drugi pokušavali vratiti ono što sam nekad bila, ja im to neću dopustiti. Nikad. U boji mojih očiju jednostavno nije pristajala vedrina njezinih. Među pramenovima svoje kose nisam nalazila niti jednu njezinu vlas. Niti u jednoj svojoj riječi nisam prepoznavala boju njezinog glasa. Niti u jednom otkucaju kamena u mojim grudima nije bilo otkucaja njezinog srca. Dohvatila sam svoju torbicu, te iz nje izvadila sjaj za usne i četku za kosu. Dok sam se trudila da obuzdam plave vlasi koje su mi klizile po ramenima, u spavaonicu su ušle Evelyn i Leni. ''Bok, Maggs'', reče Evelyn. ''Možemo li ući?''
''Već ste ušle'', odvratila sam. Odložila sam četku na Haleyin noćni stolić i okrenula se, prilazeći im. ''I?''
''Došle smo ti reći da večeras u 20 h počinje party povodom Noći vještica. Tako da je bolje da se počneš spremati'', reče Evelyn, pomalo uzbuđeno.
Bacila sam pogled na sat. ''Eve, zaboga... sad je 16.30!'', rekoh.
''Pa, šminka, frizura, izbor odjeće...'', počela je nabrajati. Onda se odjednom trže. ''Čekaj malo! Jesi li ti rekla 16.30?! Jao, moram se spremati!!!'' Okrenula se i otrčala van, kao da joj život zavisi od toga. Leni i ja se nasmijasmo. ''Kad smo već kod toga...'', reče Leni. ''Ti da si se stvorila kraj jezera u ponoć, jasno?''
Podigoh obrvu. ''Hagridovih mu džinovskih gaća, čemu sad to?''
''Gospodar i Gospodarica će te tamo čekati, pileći mozgu'', podsjeti me ona. Na spomen mojih roditelja, nešto me je steglo u grudima. Istina, pomalo sam strahovala od tog susreta. Iako sam bezuvjetno bila uz njih, strahovala sam od potvrđivanja vlastite sumnje da samo žele moju moć. Moć koju bih trebala dobiti upravo na taj dan. Na 31. listopad. Na svoj petnaesti rođendan. Samo zato što sam se plašila da ništa neće biti kao prije... Jesam li doista dostojna biti njihova kći?
''Lendora, što oni hoće od mene?'', upitah u konačnici.
''Nemam pojma.'' Leni je zanjihala glavom, te krenula prema vratima.
''Leni!'', pozvah ju.
''Da?'', upita ona, zabacujući kosu na rame.
''Trebam tvoju pomoć.''
''Oko čega?''
''Oko jedne... spačke. Znaš, kao u dobra stara vremena.''

***

Leni, Amanda i ja smo prišle vratima i provirile u dvoranu gdje je Hagrid pripremao plesni podij za večeras. ''Čekajte tu'', šapnula sam im, a potom se prišunjala Hagridu s leđa. ''HAGGY!!!'', vrisnula sam, na što je on odskočio. Međutim, poskliznuo se na mokru krpu i izgubio ravnotežu, te tresnuo glavom u kantu s vodom. Leni i Amanda prasnuše u smijeh.
''Ti mala...'', promrmlja Hagrid, cijedeći bradu (koja je, poslije onog incidenta kad sam mu ju zapalila, dobro izrasla). Rukavom svoje odore obrisao je vodu s lica, tek toliko da bi se uvjerio da sam to ja. ''Što hoćeš?!''
''Došla sam ti reći da Dumbledore napolju dijeli besplatne kolačiće'', slagala sam. ''Tako da ti je bolje da se požuriš, prije no što Crabbe i Goyle sve požderu. Mi ćemo ulaštiti podij umjesto tebe.''
Nije mu trebalo dva puta govoriti. Već idućeg trena, projurio je kroz vrata, zaboravljajući na sve oko sebe. ''Hvala Bogu'', promrmlja Amanda. Izvadila je ono što je već duže vrijeme skrivala pod pelerinom. Bila je to velika flaša ulja, koju smo netom ukrale iz kuhinje. ''Ovo prepuštamo tebi'', reče Leni. Onda se zamisli. ''Kao i sve ostalo, doduše.''
Spustila sam se na koljena, primila krpu i, nekoliko minuta kasnije, podij je bio potpuno ulašten. Ali ne vodom – uljem. Nasmijala sam se. ''Večeras ćemo imati ples koji obara s nogu'', zaključila sam.

***

Imala sam pravo. Zabava je bila – kako bi Lujiza to rekla – jebeno fantastična. Možda bih čak mogla reći da sam uživala. Možda... A možda je i to bilo pretvaranje. Prokleto pretvaranje. Ipak, trudila sam se zadržati osmijeh na licu dok sam gledala šašave ukrase i zapaljene svijeće koji su činili atmosferu još magičnijom. Dumbledore, naravno, nije mogao proći bez nekoliko uvodnih riječi. Kad je napokon završio, većina učenika je pohrlila na plesni podij – i svi su popadali poput zrelih krušaka.I opet sam se smijala... i to ne zato što mi je spačka uspjela - samo zato što je netko drugi nastradao zbog mene... I taj jedan njihov bolni udarac je bio dovoljan.
''Znala sam da će upaliti'', rekoh Leni, koja se tada prigušeno nasmija. Najviše od svega me je iznenadila činjenica da su nama dvjema mnogi Gryffindori, Hufflepuffi i Ravenclawi dolazili čestitati rođendan. Naravno, među njima i Potter i njegova ekipa. A, u konačnici, mogla sam i naslutiti zašto... Zato sam se trudila držati se dalje od njih. Sjedila sam za stolom sa Amandom, Dracom, Michaelom i Silverom. Pili smo plamenviski i zbijali šale, sve do ponoći, kad je zabava bila u punom jeku. Bez ikakve najave, ustala sam se sa stolice. ''Kamo ideš?'', upita Draco.
''Prošetati'', odvratila sam, prije no što sam se izgubila u gužvi. Probijala sam se kroz polupijane učenike i prvašiće maskirane u majmune, sve dok nisam stigla do vrata. Izišla sam, te potrčala niz hodnik, želeći da što prije stignem do jezera... I možda pronađem neke odgovore.

Nastavit će se...